KNJIŽEVNOST

POEZIJA => Srpski pesnici XX i XXI veka — biografsko-bibliografski podaci i prilozi => Temu započeo: Angelina Decembar 17, 2010, 02:04:02 am



Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:04:02 am
**

(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Milutin_Bojic_(1892-1917).jpg)


              M I L U T I N   B O J I Ć
(Beograd, 19.05.1892 — Solun, 8.11.1917)


Bojić, Milutin, književnik, prevodilac

Otac Jovan, rodom iz Srema, regrutovan u austrijsku vojsku u doba bosansko-hercegovačkog ustanka, prebegao je u Beograd, tu se nastanio i radio kao zanatlija. Majka Sofija, rođena Bogojević, bila je domaćica. Imali su još dva sina i dve ćerke. U Beogradu je Milutin pohađao prvo terazijsku osnovnu školu, potom Drugu beogradsku gimnaziju (1902—1905) gde je maturirao sa odličnim uspehom i bio oslobođen polaganja završnog ispita. Zatim se upisao na studije metafizičko-pedagoške grupe predmeta na Filozofskom fakultetu, na kojem će apsolvirati 1914.

Prve literarne radove počeo je da piše još kao gimnazista. Dramska trilogija Despotova kruna, koja je sačuvana u rukopisu, datira iz 1907, kada je bio učenik šestog razreda gimnazije. Sam se obrazovao učeći strane jezike i čitajući dela svetske književnosti — kako klasike tako i savremenu produkciju — Bibliju, Igoa, Ničea, Bodlera, Rostana, Tolstoja, Mereškovskog, Čehova, Ibzena, Vajlda, Frojda i druge. Oduševljavao se pozorišnom umetnošću, pa je kao redovni saradnik različitih listova i časopisa napisao mnoge književne i pozorišne recenzije (Dnevni list, 1910—1912; Nova iskra, 1911; Pijemont, 1911—1914). Za vreme balkanskih ratova putovao je u oslobođene južne krajeve, pisao putopisne beleške, epigrame, književne i pozorišne recenzije i istorijsku dramu Kraljeva jesen (Srpski književni glasnik, 1912), koja je 1913. izvedena u Narodnom pozorištu u Beogradu. Skerlić je pozdravio njegovo pojavljivanje u srpskoj književnosti, a kad mu je 1914. izašla prva zbirka pesama Pesme, predstavio je (neposredno pred svoju smrt) pohvalnom kritikom u Srpskom književnom glasniku. Kao glava porodice (otac mu je umro 1911) po austrijskoj objavi rata 1914. seli porodicu u Aranđelovac, pa zatim u Niš, gde obavlja dužnost cenzora vojne pošte, uređuje dnevni list Glasnik u kojem objavljuje veliki broj svojih članaka. U Nišu je nastao i ep Kain. U februaru 1915. umire mu i majka, a u oktobru i novembru sa mlađim bratom povlači se preko Crne Gore i Albanije na Krf. Ovaj "hod po mukama" srpske vojske i izbeglica, koji je i sam jedva preživeo, opisao je u potresnom članku Srbija u izbeglištvu. Na Krfu, iscrpljen bolešću, svestan da neće još dugo živeti, nastavlja da piše pesme, prevodi, završava Uroševu ženidbu i započinje Večnu stražu, široko zamišljenu epopeju, čije delove objavljuje u Srpskim novinama koje su počele da izlaze na Krfu. Početkom jeseni 1916. provodi jednomesečno odsustvo u Francuskoj, gde je poslednji put video verenicu u Nici i brata u Tulonu. Putuje i do Lozane i Ženeve da bi se video sa prijateljima. U januaru 1917. premešten je sa Krfa u Solun kao činovnik Ministarstva unutrašnjih dela, u julu izlaze Pesme bola i ponosa a u novembru umire od tuberkuloze u dvadeset i šestoj godini. Sahranjen je na groblju Zejtinliku u Solunu, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1922. na Novo groblje u Beogradu.

Pesnikovu zaostavštinu u rukopisu i priloge rasute po mnogim časopisima (velik broj originalnih i prevedenih pesama sa francuskog, engleskog, bugarskog, italijanskog i ruskog, književne i pozorišne recenzije, parodije, epigrami, razni novinarski članci u kojima se pesnik osvrće na mnoge društvene pojave, unutrašnje i spoljne događaje, u miru i za vreme rata) priredio je i objavio u Sabranim delima Gavrilo Kovijanić, 1978, omogućivši tek tada srpskoj književnoj kritici i istoriografiji da o Bojiću stekne globalan uvid i da realan sud. Poznat i slavljen prvenstveno kao autor Plave grobnice, pesničkog opela za srpske vojnike koje je, bolesne i izmrcvarene, smrt odnela posle iskrcavanja na Krf 1916, a čija su tela bacana u more pored malog ostrva Vida, kao pesnik ostao je u senci velikih prethodnika Dučića i Rakića, pa je uz prenaglašavanja nedostataka, njegova poezija neretko ocenjivana kao epigonska i patetična. Čulnost njegove ljubavne lirike, intelektualnost i dramatika rodoljubivih stihova utemeljenih na nacionalnim, biblijskim i klasičnim mitovima i legendama posvećenim opštim pitanjima smisla čovekovog bivstvovanja na zemlji, svrstava ga ipak među najbolje srpske pesnike.


DELA: Pesme Milutina Bojića, Beograd 1914; Kain, Niš 1915; Pesme bola i ponosa, Solun 1917; Kraljeva jesen, Sarajevo 1918; Soneti, Beograd 1922; Pesme, Beograd 1923; Pesme i drame, Beograd 1927; Stihovi i drame, Subotica 1957; Živi pesnici. Milutin Bojić, Beograd 1963; Milutin Bojić, Beograd 1974; Sabrana dela Milutina Bojića, Beograd 1978.
LITERATURA: Jovan Skerlić, M. Bojić: Pesme, SKG, 1914, XXXII, br. 9, 714—716; Milan Kašanin, M. Bojić, Savremenik, 1918, XIII, sv. 1, 88—90; Vladimir Ćorović, Milutin Bojić, KJ, 1918, I, 28—32; Isidora Sekulić, Beleška o M. Bojiću, SKG, 1935, XVI, knj. 44, 20—28; Miodrag Pavlović, Milutin Bojić, Delo, 1962, VIII, knj. 9, 1279—1299; Radivoje Bojić, Milutin Bojić pesnik Srbije, Vindzor, Kanada 1968; Vladeta Vuković, Književno delo Milutina Bojića, Priština 1969; Gavrilo Kovijanić, Život i književni rad Milutina Bojića, Beograd 1969; Radomir Konstantinović, Dve pustinje Milutina Bojića, Treći program, Zima 1974, 218—307; Zoran Gavrilović, Milutin Bojić, predgovor Sabranim delima, Beograd 1978, 7—60.


Gorana Raičević | Odabrane biografije (tom I—V) | Matica Srpska

Fotografija: naslovna sa zbirke pesama Milutin Bojić Pesnik Srbije, Beograd 2008


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:09:20 am
**

MILUTIN BOJIĆ


Milutin Bojić je bio pesnik, dramski pisac, književni i pozorišni kritičar. ... U periodu između 1916. i 1917. godine vrlo aktivno stvara i izdaje čak i zbirku pesama. ... Stvaralaštvo Milutina Bojića vrlo je raznovrsno i plodno. Objavio je zbirke pesama Pesme (1914) i Pesme bola i ponosa (1917) i dve drame: Kraljeva jesen (1918) i Uroševa ženidba (1921). Ovaj opus je za poštovanje, a njegova prerana smrt od tuberkuloze oduzela je srpskoj književnosti još jednog talentovanog pisca.

Dva su jasno odvojena pola u pevanju Milutina Bojića. Na jednoj strani je izražavanje egzaltiranih osećanja i raspoloženja, čulnost kao tematska zaokupljenost, životni optimizam. Na drugoj strani je poezija sumnje, melanholije i tuge iz koje provejavaju pesimisitični tonovi. Ovaj prelom je nastao pod delovanjem spoljašnjih okolnosti — balkanski ratovi, predosećaj svetskog rata, golgota srpskog naroda u Prvom svetskom ratu.

Ima u Bojićevom pevanju jedna osobina koja je odmah skrenula pažnju književne kritike: ritmičan, zvučan, dobro oblikovan stih, koji nastaje lako i spontano. Taj stih je izražajno bogat, vrlo rečit, raskošan u slikama, snažan u osećanjima, silovit u unutrašnjem naboju i snazi. I baš ta lakoća u pisanju stihova, to samonadolaženje reči, postalo je mana — Bojić je nizao reči zanet njihovom lepotom ili zvukom pa se pesma pretvarala u praznu retoriku.

U Bojićevoj poeziji, kada se ona posmatra pažljivo i sistematski, uočavaju se neke ozbiljnije mane. Na prvom mestu treba spomenuti tematsku dekoncentraciju: u toku pesme dolazi do promena u tematskom i misaonom težištu da bi se zadovoljile neke versifikacijske potrebe — iz toga proizilazi nekoherentnost i labava kompozicija pesme. Bojić je negovao egzaltirani i snažno obojen pesnički iskaz i to ga je vodilo u dekorativnost i retoričnost. Najzad, ima kod njega čisto versifikacijskih mana koje ukazuju na nedorađenost i nedovoljnu izbrušenost stihova. Sve navedene mane mogu se razumeti ako se ima u vidu pesnikova mladost i vrlo kratak život — tek što je zakoračio u život i poeziju, stigla ga je smrt. [Dr Staniša Veličković: "Interpretacije iz književnosti", IV]

 
* * *

Milutin Bojić je učesnik Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine kao i Prvog svetskog rata. Dramu "Uroševa ženidba" koju je preneo preko Albanije 1915. godine štampao je na Krfu, a zbirku pesama "Pesme bola i ponosa" objavio je u Solunu. Iz ove zbirke je i pesma "Plava grobnica" posvećena stradanju srpskih ratnika. I sam pesnik lično je gledao kako saveznički brodovi odvoze gomile leševa koje uz zvuke vojničkih truba spuštaju u more.

Iako je živeo samo 25 godina ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu, ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije, i na takav način je ovekovečio jezivu viziju plave grobnice kod ostrva Vida — ostrva smrti. Ali nije dočekao da opeva pobede i oslobođenje u koje je čvrsto verovao. Smrt ga je zatekla u trenutku njegovog snažnog pesničkog uspona. Po objavi rata Milutin Bojić odlazi u Niš gde pri Vrhovnoj komandi obavlja dužnost cenzora. Prilikom odstupanja preko Albanije nalazi se u sastavu jedne telegrafske jedinice sa specijalnim zadatkom. Po dolasku na Krf jedno vreme je proveo u Obaveštajnoj službi Vrhovne komandi, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun. Kao svedok masovnog umiranja na ostrvu Vidu on piše svoju najupečatljiviju pesmu "Plava grobnica" koja predstavlja svojevrsnu tvorevinu Bojićevog nadahnuća. Prelaskom u Solun stigao je da objavi zbirku pesama pod naslovom "Pesme bola i ponosa", u ovoj zbirci se nalazi 34 pesama koje je napisao na Krfu i Solunu, za sobom ostavljjući nezaboravne stihove u jednom tragičnom delu srpske istorije. U Solunu je avgusta 1917. godine izbio veliki požar koji je uništio polovinu varoši. Prilikom ovog požara do temelja je izgorela i štamparija Akvarione u kojoj je bila štampana njegova zbirka "Pesme bola i ponosa."

Milutin Bojić preminuo u Solunu u bolinici 8. novembra 1917. godine. Sahranjen je na vojničkom groblju na Zejtinlik, oproštajni govor na sahrani je čitao književnik Ivo Ćipiko. Krajem leta 1922. godine prenešeni su posmrtni ostaci Milutina Bojića u Beograd gde je sahranjen u porodičnoj grobnici na Novom groblju (parcela 29, grobnica 39, trećeg reda). Njegovo petogodišnje posmrtno prisustvo na Srpskom vojničkom groblju u Zejtinliku, među ratnicima koje je mnogo poštovao i voleo ostaće zabeleženo kao deo istorije ovog našeg velikog nacionalnog spomenika u tuđini. Wikipedia (http://sr.wikipedia.org)


* * *

... Vršnjak Ive Andrića, on je završio svoju književnu karijeru pre no što je Andrić objavio i jednu knjigu. U 26-oj godini života, kada je u vojnoj bolnici u Solunu umro, Bojić je imao dve objavljene knjige stihova (1914, 1917), poemu "Kain" (1915), dramu "Kraljeva jesen", izvedenu u Narodnom pozorištu (1913), velik broj književnih i pozorišnih prikaza, šest drama u rukopisu, fragmente velike poeme o stradanju srpskog naroda Večna straža. Kao i dugi pesnici tog doba, Bojić je težio da postigne formalno savršenstvo. Od svih oblika stiha najviše je negovao dvanaesterac, koji je kod njega snažan, eruptivan, zvonak, kao i raspoloženja koja je njime hteo da izrazi. Već u prvim pesmama ispoljio se kao pesnik životne radosti, čulne strasti i volje. "Verujem sebi", ponavlja on strasno i uporno u pesmi "Veruju", toj religiozno intoniranoj ispovesti vere u samog sebe. U nizu pesama on skoro zagrcnutim glasom peva o opojnosti života i čulnih uživanja. I tamo gde ga je potaklo nezadovoljstvo svetom, njegove reči ne izražavaju očajanje i beznađe nego potrebu za delom, težnju k samoisticanju, traženju izlaza. Znanje (http://www.znanje.org)

[postavljeno 11.11.2007]


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:11:10 am
*

M I L U T I N   B O J I Ć


Pesnik Milutin Bojić /Beograd, 19. maj 1892 — Solun, 8. novembar 1917/ rođen je u Sremskoj ulici, u kući koja se nalazila iznad očeve zanatske radnje. Kada je imao trinaest godina, u novembru 1905. porodica se preselila u kuću u Hilandarskoj ulici broj 24 i 26. Prema sećanju pesnikovog mlađeg brata Radivoja, "imanje Bojićevih se nalazilo na ulasku u beogradsku Palilulu, bilo je prostrano, sa širokim licem i velikom dubinom... Iza kuće je bila bašta sa oko stotinu raznih voćki... Celog leta smenjivali su se mirisi i boje, sunce je dočaravalo u avlijama omamljiv dah šeboja i ruža, a u bašti čepurkanje ptica i sladak odsjaj zrelog voća. Bilo je izobilje plodova, redom su pristizale berbe pojedinih drveta..."

Iz ovakvog, Palilulskog okruženja, kao srednjoškolac, đak Realke, Milutin se polako uključuje i u javni život Beograda. Prati svetkovine koje su obeležile čitavu 1904. godinu — proslavu stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, krunisanje kralja Petra Karađorđevića i tom prilikom priređenu Prvu jugoslovensku umetničku izložbu slika i vajarskih radova. Tri godine docnije, sa mlađim bratom, na poljani zvanoj Batal-džamija, prisustvuje svečanosti postavljanja temelja nove zgrade Srpske narodne skupštine. Već tih godina, Milutin počinje da objavljuje svoje pesme i kraće kritike i studije u školskim listovima, ali i u Skerlićevom i Grolovom Dnevnom listu, gde je primljen kao najmlađi saradnik. Po običaju toga vremena, nije se smeo potpisivati pravim imenom dok ne prođe maturski ispit, koji je i položio kao jedan od najboljih đaka 1910. godine. Već tada je redovno pratio pozorišni život. U prvim decenijama XX veka još nije bilo radija i televizije i Narodno pozorište je bilo jedan od centralnih kulturnih svetionika Beograda. Premijere u ovom pozorištu bile su značajni datumi u životu Beograda.

Na dan 10. oktobra 1913. godine, po starom kalendaru, u Narodnom pozorištu u Beogradu igran je Bojićev komad u stihovima "Kraljeva jesen". Dvadesetjednogodišnji pesnik doživeo je ogroman uspeh. Nov način prikazivanja našeg srednjeg veka, u zvonkom stihu, u dobroj režiji i dobroj igri glumaca, primljen je kao veliki događaj za domaću dramu. Već početkom sledeće godine, beogradski knjižar i izdavač Svetislav B. Cvijanović objavio je 48 Bojićevih pesama. Odziv javnosti bio je neverovatno živ. Jovan Skerlić uveo je mladog pesnika u svoju čuvenu "Istoriju nove srpske književnosti".

Na žalost, doba u kome je Bojić sazrevao bilo je i vreme burnih istorijskih događaja. Početak veka obeležila je Aneksiona kriza 1908. godine, "kao da je ceo Beograd povrveo na protestni miting..." Kriza je rešena diplomatskim putem, ali je ta strasna borbenost ostala da traje godinama.

Rađala se vera da će Srbija, u savezu sa prijateljskim državama, moći da ostvari svoj san. U takvoj atmosferi, mladi Bojić se posvećuje angažovanom novinarstvu, piše u Dnevnom listu, Delu, Vencu, Pijemontu, Srpskom književnom glasniku...

Kada su izbili Balkanski ratovi, on je dopisnik iz novooslobođenih krajeva, svedok je stvaranja Balkanskog saveza, ali i njegovog kraha. U leto 1914. sukob Austrougarske i Srbije prerastao je u Svetski rat. Milutin Bojić je napustio Beograd sa srpskom vojskom, da se više nikad u njega ne vrati. Prolazeći kroz Albaniju, u Draču, u januaru 1916. godine napisaće odu svom voljenom Beogradu, pesmu "Singidunum":

Noćas sam te snio, prestonice bela,
Kitnjastu i mladu u sutonu. Zlatna
Na tvrđavi tvojoj zrcaju se platna.
Gordi svedok moći i krvavih dela.

Sanjao sam tvoje tornje i kubeta
I svečanu holost, što vrh tebe klizi,
Dokle u daljini po stenju i nizi
U sutonu sivom život cveta...


Uskoro, celokupna naša vojska koje se zatekla u Albaniji prevezena je na Krf. Bojić radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, u Srpskoj državnoj štampariji, piše za Srpske novine..., dovršava dramu u stihovima "Uroševa ženidba". U januaru 1917. premešten je u Solun. U tom gradu objaviće zbirku pesama Pesme bola i ponosa, a u njoj i čuvene stihove posvećene hiljadama Srba patnika, što su posle povlačenja umrli na ostrvu Vido i podalje od obale sahranjeni u moru.

Stihovi "Plave grobnice", tih dana izgovarani su kao reči molitve:

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom!

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada...


Knjiga je izašla iz štampe krajem juna, a već u septembru, Milutin Bojić je prenet u Vojnu bolnicu. Posle pet-šest nedelja, na Mitrovdan 1917. godine, pesnik je preminuo u svojoj dvadesetpetoj godini, pridruživši se senima svojih vršnjaka i drugova po peru, Milana Lukovića, Proke Jovanovića, Miloša Vidakovića, Velimira Rajića, Milutina Uskokovića, Nikole Antule, Vladislava Petkovića-Disa...

Autor teksta nepoznat


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:11:36 am
*
Stihovi Milutin Bojić


ZEMLJA OLUJE

          "Ne dodiruj me!"

Mačevi dački, sekire Japoda,
Legije rimske i horde Tatara,
Ili vitezi s vizantijskih voda,
Krvavili su ova polja stara.
 
I pitom narod kad je pao na njih
Zbratimio je orlove i čelik;
Tu, gde je mržnja Većih protiv Manjih,
Sirovom dušom postao je velik.

Vekovima se vrh leševa klalo
A zemlja, starog gospodarstva sita,
Sve novo želi, da, kada bi palo
I njemu mačem opelo očita.

S pozorja borci tonuše kô seni,
A zemlja im je žedno mozak pila,
Krvlju su tekli svi potoci njeni
I dražila ih Vlast i drska Sila.

I tako večno ove iste stope,
Krv nova siti. O, zemljo oluje,
Mrko ti čelo strašne kapi škrope
I čudne himne iznad tebe huje!

Zarazno tvoji mirišu oltari:
Tu vek vrh veka u stenama spava.
Evo su došli stari gospodari.
Jesi li sita krvi što spasava?

Ti ćutiš. Vetar kosti razvejava.

(1912)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:14:43 am
**

ZEMLJA OLUJE


Milutin Bojić je i kao čovek i kao pesnik bio pozvan da napiše pesmu o zemlji oluje. Sam je svojim životom posvedočio olujnost svoje domovine: za svega dvadeset pet godina života doživeo je i opevao tri rata koje je njegova zemlja morala da vodi za odbranu časti i slobode. Najistaknutiji pesnik rodoljubive poezije onoga vremena, Bojić je poezijom oživljavao prošlost, svedočio o današnjici i verovao u budućnost. Njegove Pesme bola i ponosa kazuju o stradanju, bolu i patnji, ali i o dostojanstvu i ponosu, koje je njegov narod pokazivao kroz nemirnu i tešku istoriju. Njegove pesme su izraz ponosa što je ponikao na zemlji oluje i što ta zemlja nikada nije poklekla i pomirila se sa sudbinom: u njoj je stalno živeo otpor, patila je ali se održavala, stradalaje ali je izlazila kao pobednik — zato je pesnik osetio dužnost da peva o bolu i ponosu svoje zemlje i svoga naroda.

Naslov Zemlja oluje sintetizuje mnoštvo asocijacija i slika: oluja kao prirodni fenomen koji nanosi štetu, izaziva nelagodnost i strah, ugrožava život; oluja kao socijalni fenomen društvenog meteža — ustanaka i buna; oluja kao istorijski fenomen najrazličitijih najezda koje su ugrožavale opstanak zemlje i naroda. To je zemlja koju su vekovima ugrožavale nedaće, ali je ona svojim trajanjem dokazala snagu i neuništivost. Moto "Ne dodiruj me" dopunjava "portret" zemlje još jednom osobinom: ona ne da na se, na svaki dodir (atak na slobodu i čast) reaguje burno i snažno odbija "dodire". Stihovi koji slede treba da ilustruju smisao koji nose naslov i moto pesme. "Oluja" u ovoj pesmi ima dvojako značenje: zemlja oluje = olujna zemlja, koja se olujnom snagom brani; zemlja oluje = zemlja nad koju se stalno nadnose mnoge oluje (opasnosti), tako da je ona poznata po tim olujama koje su hujale iznad nje i po njoj.

U strukturi pesme postoje dve odelite celine različite sadržine, različitih tačaka gledišta i različitih formi iskazivanja. Prvi deo je od početka pesme ("Mačevi dački, sekire Japoda") do drugoga stiha pete strofe ("I tako večno ove iste stope,/Krv nova siti"). To je slika burne prošlosti zemlje oluje, starih polja i svega onoga što je obeležilo njenu istoriju. Lirsko kazivanje teče u trećem licu (objektivno kazivanje) i to je spoljađnja tačka gledišta. Drugi deo je apostrofa zemlji oluje, koja se proteže do kraja pesme — sadržina je sadašnji trenutak, lirsko kazivanje je u prvom licu, to je unutrašnja tačka gledišta.

Kazivanje o zemlji (domovini) započinje slikom vekovnih bitaka i krvarenja u kojima su se smenjivali Japodi, Rimljani, Tatari, Vizantinci — svi su oni krvlju natapali "ova polja stara". U starim poljima prepoznaje se Stara Srbija, kolevka srpstva, Kosovo i Metohija. Usred tih sukoba raznih naroda, koji su dovodili i do stalnih pokreta s teritorije na teritoriju, na "polja stara" došao je "pitom narod" i "zbratimio je orlove i čelik". To je slovenski narod koji se naselio na ove prostore — srpski narod. On je nastojao da unese mir u odnosima Većih i Manjih, da mržnju zameni razumevanjem. Iako je bio "sirov" (svaki doseljeni narod je predstavljao varvare, sirove ljude koji nisu imali svoju kulturu), on je imao veliku dušu i po njoj postao velik u plemenitosti. Tako je pesnik zaronio u duboku prošlost svoga naroda, u njegove početke na ovome tlu, na starim poljima. UI toj prošlosti sagledava njegovo utemeljenje u zemlju, ali i njegovu prirodu: nije bio agresivan, bio je otvoren za prijateljstvo, nije odobravao mržnju Velikih na Male, mada će i sam biti izložen takvoj mržnji i tada i kroz vekove.

Treća strofa peva o drugačijim dešavanjima od onih koje je želeo da neguje novodošli narod:

Vekovima se vrh leševa klalo
A zemlja, starog gospodarstva sita,
Sve novo želi, da, kada bi palo,
I njemu mačem opelo očita.


To su bila vremena snažnih previranja, sukoba naroda, stalnih ratova, seoba, nestajanja manjih naroda koje je asimilovao veći narod (slučaj Japoda koji su se utopili u svoje porobljivače Rimljane). Kao da je stara zemlja bila sita starog gospodarstva i tražila novo — to je bila zakonitost tih nemirnih vremena, stalnih pokreta naroda, smena gospodara i carstava, porobljivača i porobljenih:

S pozorja borci tonuli ko seni,
A zemlja im je žedno mozak pila,
Krvlju su tekli svi potoci njeni
I dražila ih Vlast i drska Sila.


Ratne oluje su stalno harale zemljom pa je postala zemlja oluje. Velike žrtve su padale, zemljom su tekli potoci krvi. Ove hiperbole dočaravaju strahote ratova i ratovanja u kojima "borci tonuše ko seni" — vrtlog rata odnosio je kao vihor živote boraca: kao što sen, prozračno i nematerijalno, začas nestane, tako su nestajali borci tonući u zemlju i sjedinjujući se s njom. Krv nije prestajala da lije i natapa zemlju:

I tako večno ove iste stope,
Krv nova siti. O, zemljo oluje,
Mrko ti čelo strašne kapi škrope
I čudne himne iznad tebe huje.


Ova strofa je razmeđa prošlosti i sadašnjosti. Najpre je iskaz "I tako večno ove iste stope", koji ukazuje na neprekidno prolivanje krvi, na neprekidno ratovanje. Ali navedeni stih ima dva segmenta: prvi segment ("I tako večno") predočava neprekinutost borbi i prolivanja krvi; drugi segment ("ove iste stope") smisaono se naslanja na prvi polustih drugoga stiha koji je opkoračenjem prenet ali sa prethodnim segmentom predstavlja smisaonu i intonacionu celinu: "ove iste stope,/Krv nova siti". Tako posmatrana, ova celina se odnosi na sadašnjost pesnikovu i na vreme nastajanja pesme — pesma je ispevana baš zato što "ove iste stope, krv nova siti". A pesma je nastala 1912. godine, kada je oktorbra meseca počeo Prvi balkanski rat za oslobođenje delova Balkanskog poluostrva od turske vlasti, pa samim tim i Stare Srbije, odnosno Kosova i Metohije. Istorijski kontekst olakšava razumevanje apostrofe "O, zemljo oluje": "strašne kapi" su nova prolivanja krvi, "čudne himne" što huje iznad zemlje su tuđinske (turske) himne.

Pretposlednja strofa je sva u vremenu pevanja pesme. U oltarima domovine je istorija materijalnog i kulturnog razvitka, a u stenama (zidovima) spava spomen na vekovite podvige i junake; one su upijale u sebe pričanja i jadanja pesme i tužbalice, svetlosti i tame istorije. Lirski subjekt će reći:

Evo su došli stari gospodari.
Jesi li sita krvi što spasava?


Došli su oni koji su već robili da ponovo povrate svoje gospodstvo (gospodarenje). Došlo je opet vreme da se lije krv kao što je to bilo vekovima. Lirski subjekt će postaviti pitanje domovini da li je sita krvi što spasava, da li može da podnese još te krvi svojih sinova koji treba da brane zemlju.

Pesma se završava neobično, samo jednim stihom:

Ti ćutiš. Vetar Kosti razvejava.

U ovome stihu, koji je izdvojen i sam, koji se sastoji iz dve sintaksičke celine (dve rečenice), koji se odlikuje izrazito laganim ritmom - ima mnogo simbolike. Domovina ćuti ali tim ćutanjem vrlo rečito odgovara: odgovor se podrazumeva, on je ispisivan vekovima, leži u srcu svakog čoveka. Drugi polustih sugeriše vrlo bogatu sliku: zemlja oluje počinje da se budi, vetrovi se pokreću, kosti izlaze iz zemlje, vetar počinje da ih razvejava — i one postaju branioci večite zemlje oluje. U ovom jednostihu je smisao i poruka pesme: klonuća nema, nema umora, još manje ima pitanja ili nedoumica - domovina se uvek brani.

Dr Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti, IV

[postavljeno 28.02.2008]


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:15:52 am
*
Stihovi  Milutin Bojić


PLAVA GROBNICA

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne,
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna
Za ogromnog mrca, kô naš um beskrajna,
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest hladna i očajna.

Zar ne osećate iz modrih dubina
Da pobožnost raste vrh voda prosuta
I vazduhom igra čudna pantomina?
To velika duša pokojnikā luta.

Stojte, galije carske! Na groblju braće moje
Zavi'te crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!

Jer proći će mnoga stoleća, kô pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
Ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje.

Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ' nedra zemlje i nebeskog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
Pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Kako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.

Jer tamo, daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim
Bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
Klizite tihim hodom!
Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom!

(1917)

Plava grobnica je naziv koji se koristi za more oko ostrvceta Vida, u gradu Krfu, u koje su tokom Prvog svetskog rata sahranjivani preminuli srpski vojnici kada na samom Vidu više nije bilo mesta. Ovo potresno mesto inspirisalo je Milutina Bojića da napiše svoju čuvenu pesmu "Plava grobnica".


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:18:51 am
**

PLAVA GROBNICA


Plava grobnica je objavljena u zbirci Pesme bola i ponosa 1917. u Solunu, neposredno pred pesnikovu smrt. Pesme ove zbirke, nastajale u toku rata, inspirisane su golgotom srpskog naroda, koja je započela 1914. godine, nastavljena povlačenjem preko Albanije i masovnim umiranjima na Krfu. To su pesme bola zbog stradanja sopstvenog naroda, ali i pesme ponosa što je tajj narod podneo sva stradanja i bio spreman da, odmoren i osvežen, krene u oslobađanje svoje zemlje. Plava grobnica, jedna od najboljih i najpoznatijih iz ove predsmrtne Bojićeve zbirke, ima istorijsku osnovu: peva o nesvakidašnjem groblju u dubinama Jonskog mora, pored obala ostrva Krfa gde je od januara do marta 1916. godine sahranjeno 4.847 srpskih vojnika.

Pesma ima osobenu strukturu. Svih četrnaest strofa su katreni, al se međusobno razlikuju po vrsti stiha: deset strofa se sastoji iz dvanaestračkih stihova, a u četri strofe smenjuju se četrnaesterci i sedmerci (14—7 M—7). Četrnaesteračke strofe imaju zajednički polustih prvoga stiha "Stojte, galije carske" ali i još mnogo zajedničkih elemenata (iskazi, slike, ton), koji variraju iz strofe u strofu, zadržavajući ono što je zajedničko: himnični ton, patos, emocionalnost. Strofe "Stojte, galije carske!" ključne su strofe jer bi bez njih govor ostalih strofa bio nepotpun i estetski i smisaono neefikasan. Njih odlikuje sakralnost i ritualnost, a smenjivanje herojskog prkosa iz četrnaesteraca i svečanog mira i tišine sedmeraca, doprinosi osobenoj ritmičnosti i održavanju emocionalne tenzije tokom cele pesme. Po tim osobinama ove strofe imaju refrensku funkciju, istovremeno tvoreći tri jasno odelite smisaone celine i svojevrstan intonaciono-emocionalni prsten (1. strofa = 14. strofi). Po tome su ove strofe ključne u strukturi pesme, a ostale strofe samo su dopuna, objašnjenje, ilustracija, komentar, obrazloženje onoga što je rečeno u refrenskim strofama. Da je upravo to u njihovoj umetničkoj funkciji pokazuju početne reči prvih stihova dvanaesteračkih strofa: "tu", "zar", "to", "jer", "zato".

Svaka od poetskih celina sastoji se iz dva dela. Započinje četrnaesteračkom strofom koja unosi retorički naboj, sakralnu atmosferu, svečani ton i grobljanski mir. Retorički naboj izbija iz intonacije, ali je pojačan i imperativnim oblicima:

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!


Sakralnu atmosferu predočavaju iskazi "opelo držim" i "svetom vodom"; iz takve atmosfere, prirodno, proizilazi svečani ton i osećaju se grobljanski mir i tišina. Izrečeni zahtevi (nekad kao zahtev, nekad kao molba) — STOJTE, SPUTAJTE, GAZITE — i predočena atmosfera dobijaju potvrdu i obrazloženje u narednim strofama koje su oblikovane od dvanaesteračkih stihova. Tek u ovim strofama nalazi se razjašnjenje kome se drži opelo, zašto je voda sveta, zbog čega se insistira na miru i tišini:

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži Groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada
.


U narednim strofama slika "groblja hrabrih" dalje se konkretizuje: morska dubina je "grobnica tužna" i "hram tajanstva" palih četa, a u vazduhu se oseća kako "velika duša pokojnika luta". Emotivni dinamizam ostvaren je oblikom "Zar ne osećate" koji znači direktno obraćanje, skretanje pažnje na ono što se dešava, aktualizovanje lirske situacije.

Druga poetska celina okrenuta je budućnosti u kojoj će stradanje "braće moje" i "ovo groblje" biti svetla prošlost, ponos, večni bol ali i podsticaj. Vodeća četrnaesteračka strofa je nešto modifikovana: dok je u prvoj strofi težište u pozivu na mir i tišinu, kojima će se izraziti pijetet prema stradalnicima, u ovoj, šestoj strofi, upućuje se poziv galijama carskim "Na groblju braće moje/zavite crnim trube". U tom pozivu je želja da se crninom izrazi pijetet prema onima koji su tu sahranjeni, ali i želja da trube zaneme i ne naruše tišinu plave grobnice. A dela (žrtve) onih koji su sahranjeni u moru zračiće kroz "mnogo stoleća" i budućim generacijama ("velika smena") služiti kao nauk i uzor. Značenje plave grobnice ("ovo groblje") za budućnost 'celog jednog roda" sadržano je u stihovima:

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
Ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje
.


Stradanje naroda je "strašna tajna epopeje", to je neshvatljiv podvig dostojan velikih herojskih epopeja; ono je neverovatno i nestvarno kao bajka, ali će večito trajati u pamćenju kao bajka koja ide s kolena na koleno. U toj bajci će buduća pokoljenja tražiti i nalaziti svoje korifeje (uzore, ideale i idole) koji će ih napajati snagom, zanosom i samopouzdanjem.

Završna poetska celina opet vraća u aktuelni trenutak zagledanosti lirskog subjekta u plavu grobnicu i njegovog redukovanog dijaloga sa zamišljenim carskim galijama koje bi se moglo pojaviti na vidiku. Sada je tu zahtev da utrnu buktinje, da hujno veslanje umre i da galije, pošto se opelo svrši, pobožno i nečujno klize u crnu noć i daljinu. Ali ovaj zahtev za tišinom, sada, nije više izraz želje da se time oda pošta "prometejima nada i apostolima jada", nego da kroz tišinu, "mrtvi čuju huk borbene lave":

Jer tamo, daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.


Tamo daleko, u otadžbini, čuje se huk borbenog pokreta i naslućuje svetlost oslobodilačkog poprišta. Dok ovde, nad grobnicom očeva, gospodari samrtna tišina, tamo, u otadžbini, sinovi stvaraju istoriju. To saznanje menja emocionalno stanje lirskog subjekta, pa sada služi opelo "bez reči, bez suza i uzdaha mekih", a u njegovoj duši sjedinjuju se tiha molitva i bojni zov "doboša dalekih". Nad plavom grobnicom više ne lebdi samo tuga i bol zbog stradanja, nego se budi nada i uverenje da će biti izvojevani pobeda i sloboda.

Na kraju se opet čuje retorički uzvik "Stojte, galije carske" i skoro doslovno ponavlja prva strofa. U ovoj poslednjoj strofi ključne su dve stvari: ponovljena želja da galije "klize tihim hodom" i time odaju poštu onima koji su sahranjeni u dubinama Jonskog mora; svest da je ovo more jedinstvena grobnica kakvu ni svet ni nebo nisu videli, a samim tim je i opelo nesvakidašnje. Jonsko more je tako ostalo sveta voda i svedočanstvo prometejskog stradanja jednog naroda.

Dr Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti, IV

[postavljeno 18.06.2009]


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:21:36 am
**

MILUTIN BOJIĆ


Milutin Bojić, za koga je Skerlić rekao da je "pesnik faunske strasti" a za njegovu poeziju da je "jedna velika himna plotskom životu i animalnoj životnoj radosti", — bio je u stvari bolešljiv mladić: pevao je o "zlatnome bakru" večernjeg zapada, a na njegovom licu, kao odsjaj, lebdelo je grozničavo rumenilo dajući privid krepkoga zdravlja. Oni koji su ga poznavali uočavali su kontrast između izgleda i pravoga stanja: Vladimir Ćorović pominje dosta nežni njegov organizam"; Ksenija Atanasijević seća se da je imao "krhku i bolesnu figuru" i da je uvek sticala utisak "da ne raspolaže većom fizičkom otpornošću". To se, na žalost, potvrdilo posle napornog povlačenja sa srpskom vojskom preko Albanije 1915. i boravka u mediteranskom podneblju, Krfu i Solunu, 1916. i 1917. godine: Bojić je teško oboleo od tuberkuloze i umro u dvadeset i petoj godini. I Ćorović i Ksenija Atanasijević — i muškarac i žena! — posebno su zapamtili od njegova lika oči: po Ćoroviću to su bile "lepe, velike, crne oči"; K. Atanasijević opominje se "živih i tamnih očiju iz kojih je povremeno prosijavao skoro neki detinji pogled".

Za kratka veka Bojić je mnogo hteo: i da završi studije, i da bude pesnik, i publicista, i organizator i popularizator pozorišne umetnosti, i ratnik koji služi otadžbinu. Za život mu je malo ostajalo: njega mu je kompenzirala poezija, u koju je izlivao neiživljene žudnje i čežnje. U ranoj pesmi Mladost vrlo iskreno iznosi ustreptalu uznemirenost svoje i svake mladosti uopšte:

Ja znam samo hoću, a ne znam šta hoću,
Stotinu bih stvari u jedan mah hteo,
Bežao bih u svet, tražio samoću,
I kad bih mogao, na nebo se peo...


Mladi pesnik se razvijao pod široko raskriljenim granama Dučićeve poezije, otežalim od egzotičnih i primamljivih plodova, i on se, u početku, pa ponekad i kasnije, nije mogao uzdržati da ne ubere neki i da ga okusi:

Padao je suton, dan je bio kišan
--------------------------------
Ne stapajmo usne, jer se ljubav siti;
Vaj, sve bliže dan je besvetih kumira,
--------------------------------
I poljubac svaki kog sam svesno žudan
Kap je zlatnog blata na zrcalu sreće ...

(Put)

I srešćemo se opet jedne zime
U maglen suton pun uvelih nada,
Ti nećeš biti ni strasna ni mlada
Ali još svesna svega što se zbilo.

(Soneti, XIII)

Međutim njegov životni put bio je suviše kratak da bi išao tuđim stazama, i njegovi plodovi su odveć brzo sazrevali da bi tuđe brao. U pesmi Poezija koliko negira stanje u savremenom pesništvu, toliko, implicitno, suprotstavlja svoje shvatanje:

O, plači vreme lažnih ushićenja,
O, plači ropstvo rođenoga sina,
O, plači vidik trulih pokolenja,
O, plači život izgaženog krina.


Još kao osamnaestogodišnjak Bojić se nije saglašavao sa onima koji su zatvorenih očiju prolazili kroz život tražeći nekakvu apstraktnu Lepotu i nalazeći u svemu razlog za tugovanje:

I gledaš kad jutro iz ložnice stupa,
I slušaš kleptanje izgladnele čaplje,
I gledaš kako mesec mlekom brda kupa
I sanjiva rosa jutrom s ruža kaplje,
I ne vidiš ništa i koračaš dalje
Plačući što nebo samo sumor šalje.
-------------------------------------
A vreteno svoje Parka kad razmota,
Smuđen ćeš čeznuti za slućenom slikom
Neznane Lepote. Čuj, u tebe sve je:
Tobom cvet miriše, tobom sunce greje.

(Lepota)

Cela pesma, dakle, pledira za subjektivizam u životu i poeziji: u životu ima toliko izvora za uživanje i toliko inspiracija za poeziju, samo treba umeti doživeti i osetiti! Taj subjektivizam nije samo želja ne ličiti na druge, i ne živeti i pevati po inerciji, već je i strah pred prolaznošću, kao u simboličnoj pesmi Vrane:

Crne, istovetne, strašnu priču zbore,
Kako je užasno s drugim jednak biti.
Tišina: prolaznost i večnost se bore.
Sve kraj mene pada u njihove niti.
Ala je užasno s drugim jednak biti!


Ako se život prihvati takav kakav je, i ako se shvati da je svaki njegov trenutak dragocen i neponovljiv, i uza sve to se ima dvadesetak godina, onda je razumljiv hedonistički Bojićev stav u Himni:

Žudan sam te, Slasti, jer u duši čujem
Krik večite žudnje (...)
-------------------------------------
Ljubavi i Srećo, ko kobac vas kljujem!
-------------------------------------
Isturenih usta pijem snagom celom
Slasti, slasti, slasti duboke, beskrajne.


U nabrajanju stvari radi kojih vredi živeti i pevati pesnik u Lepoti ističe jedno: "U carstvu lepote žena krunu nosi." I on će ženi i ljubavi posvetiti veliki broj stihova. Žena o kojoj pesnik peva je ženka, koju požudno čeka mužjak, kao u Bajci o ženi, gde on, prvi čovek na Zemlji, "sirov, krvav, pun dlake i znoja", besvesno i apatično zuri u svet oko sebe osećajući da mu nešto nedostaje, a kad je ugledao Ženu kako silazi sa jelovih gora, "odjednom on se strašću zacereka". Bojićeva ljubav nije patrijarhalno čedan i sentimentalan uzdah, kao što je mahom kod romantičara, niti je sublimisana i eterična čežnja, kakva je kod većine pesnika početkom XX veka, već je čulna i putena: voli ono što oko može da vidi i ruka da dohvati. Ona krv pretvara u vino koje omamljuje, raspaljuje, lomi sve kočnice vlastite svesti i ruši sve barijere društvenih predrasuda:

Volim tvoje ude sazrele i vruće
I detinjsko oko što nemirom žeže;
----------------------------------
Volim lepe ruke pohotne i male,
Volim tvoje telo kad živcima cepti;
----------------------------------
Volim te i niko voleti te neće
Živcima što dršću hiljadama kapi,
Dok demonska ruka gura nas i kreće
Do pred ambis strasti, što pred nama zjapi.

(Vetrom šibani)

Takva ljubav je izazovna jer prkosi tadašnjim i moralnim i poetskim uzusima aludirajući na Rakićevu Serenadu i njegove asocijacije na "noći prohujalog doba" i na Tristana i Izoldu:

Mi smo deca sreće i života zrela,
Naša čudna ljubav do niskosti naga,
Mrzi legendarnih noći čeda svela:
Za nju mladost bog je, a strast joj je snaga.

(Poljubac)

No pesnik se ne obazire na crvenilo malograđanskog stida i na molitvene reči kojima se odgone sablasti:

I pljujte me zato k'o strašilo sveta:
Ja vas učim sramu i niskosti skota;
Kunite me glasno. Zar to meni smeta?
Ja tražim sadašnjost nemoćna života.

(Avet)

Šta je razbuktavalo tu pesnikovu "žeđ Života"? Nesumnjivo mladost, koja "vrišti, puna strasti plamne" i kliče: "Hoću te, Živote", ali u čijem glasu je bilo nečeg nalik zvuku raspuklog zvona, kao što je u pesnikovoj krvi bilo toksina koji su, trujući telo, raspaljivali žudnju za telesnim uživanjem, u stvari izazivali odbrambenu psihološku reakciju njegove "načete" ličnosti, koja grozničavo nastoji da se utvrdi u životu i potvrdi u poeziji. Usred zanosa, kao za trenutak osvešćen, pesnik je vapio:

Dani, ustavite svoj demonski trk!
(Svakidašnja pesma)

i brižno se pitao pokušavajući da nađe utehu:

O, zar će nekad da se zajeseni,
Zar noć olovna razbiće nam čaše,
Zar pomrčaće večno podne naše,
Zar nardi naši biće pogrebeni?
---------------------------------
Dok izmiče nam podlo tren po trenut,
Krašćemo sunce, koje od nas beži.

(Bela mesečina)

Poklici životnoj slasti i ljubavnoj strasti ponekada odzvanjaju kao vika kojom dete pokušava da ohrabri sebe i da odagna strah, u svakom slučaju da nešto zagluši:

Trubite glasovi nemoći pomamne,
Zvonite u besu! To ja teram čamu.
Nek sva mladost vrišti puna strasti plamne
Padajući s krikom u đavolju tamu!

(Avet)

Bojićeva poezija je, ne jednom, okarakterisana kao "neoromantičarska", kako po izrazitom subjektivističkom senzibilitetu, tako i po bujnom, verbalno-dekorativnom stilu i "hučnim i retorskim stihovima". No, to bi bila više formalna, vidljiva oznaka te poezije: njen "romantizam" nije toliko pripadništvo jednom književnom pravcu koliko je psihološke prirode. "Virus romantizma", koji je u sebi osećao i na koji se toliko ljutio Zola, u Bojićevom slučaju bio je bukvalno prisutan: kapi tuberkuloznog otrova delovale su kao ulje na vatru — rasplamsavale su unutrašnji požar, koji se u poeziji manifestovao kao plamena strast, patetična reč, zahuktali ritam; sve klobuča, bruji i blista kao orgija čula, simfonija zvukova i spektar boja. Ali sve je privid: završni efekat te poezije nameće utisak suprotan onome što ju je podsticalo — utisak zdravlja, punokrvne mladosti i hedonističkog odnosa prema životu. I ono što u toj poeziji, spolja gledano, može da izgleda kao manir, samo je dokaz više da joj je izvor bio jedan, pa je zato i njen tok jednolik, ali ipak, kako ćemo kasnije videti, ne onoliko kako se čini, čak i tvrdi.

Ćorović je u Bojićevoj poeziji i strasti nalazio "izvesnih oklonosti za patološko"; i tražio im podsticaje u Bodleru i u francuskoj lektiri uopšte1) mada su pravi impulsi bili mnogo bliži — u samom pesniku. Siromah Bojić: koliko bi bio srećan da je ono što je "bolesno" u njegovoj poeziji — postojalo izvorno samo tamo kod nekog Bodlera ili kog drugog Francuza, a da je njegova ličnost bila fizički i psihički "zdrava"! Formalne analogije u ovom slučaju nisu mnogo uverljive i prihvatljive kada se vodi računa o činjenici da je Bojić većinu ovih pesama, u kojima, navodno, ima "izvesnih sklonosti za patološko", ispevao do dvadesete godine: suviše je bio mlad da bi mogao da prouči i asimiluje francuske uzore koji mu se pripisuju. Reč je, pre svega, o nekim stihovima pesme Vetrom šibani i o pesmama sa biblijskim motivima — Zaljubljeni David, Davidova pesma, Saloma.

U pesmi Vetrom šibani pesnik peva o sebi i o svojoj žudnji u grču ljubavne strasti:

Da otvorim žile hteo bih u trenu
I ti na njih usne da postaviš žudno
I krv da mi sišeš, dok ti žudnje venu
I, dok mrem, da topliš moje telo studno.

I tad otrovana, dahom moga leša,
Da me grizeš, dok ti trnu udi goli,
Da kričiš dok ti se žuč krvlju komeša
I da svesno pojmiš ovaj ponos holi,
Kad se divlje, ludo samo krvlju voli.


Ovde je, na zahuktalo mladićki i poetsko potenciran način izražena prastara ljubavna fraza: toliko te volim da bih ti i svoju krv, svoj život dao! Ono što može da izgleda "patološko", to je onaj "dah leša", ali ta pojedinost biće nam jasnija kada je povežemo sa pesmama o Davidu i Salomi. Te su pesme projekcija pesnikovih melanholičnih misli o prolaznosti, propadanju i raspadanju koje su ga potajno mučile: u tim pesmama, kao nad vodom koja teče, strast ogleda svoje deformisano lice. Nije slučajno pesnik izabrao ova dva lika koja su poznata kao oličenje sladostrašća i uživanja, ali on ih ne slika u zenitu života i u ekstazi sreće, već opeva veče njihova života i tamne senke njihove strasti. Nisu toliko bitne njihove perverzne sklonosti, koje su čest pratilac mnogih sladokusaca, kao što je Davidova staračka zaljubljenost i njegov krvoločni sadizam, znak nemoći a ne snage, i Salomine predsmrtne žudnje, — već je u prvom planu njihov krik za životom i saznanje da je taj krik glas vapijućeg u pustinji starosti koja nema nijedne oaze. Davidova pesma je labudova pesma, poslednji i najgorči psalam:

O, Gospode, gde je sahranjeno vreme
U kom sam čeznuo za lepotom žena?


On već ima i epitaf za svoj grob:

"Ovde leži mladost jednog bednog cara,
Krvava i slatka k'o plod zrela nara,
Ovde leži srce caru, lešu živom."


Završna strofa pesme više je pesnikovo subjektivno osećanje nego komentar Davidovih lamentacija:

I dok list za listom pada s mokrih grana
I cepti od studi kedar go i truo,
Tužno jekne kroz noć nežnim zvukom dirke
I zaplače jesen uz jek mutne svirke.


Čak i pesnikova omaška potvrđuje taj lični ton: pesnik u žarkoj Palestini vidi jesen, kišu i opadanje lišća sa grane.

Zaljubljeni David je poetska ilustracija onog apsurdnog stanja kada priroda čoveku oduzme moć a ostavi mu želju:

Krik cara Judeje prigušeno se čuje:
"Ženo mlečna tela, žedan sam te vrlo!
Moj dan pun je zime, starost krv mi truje
-------------------------------------------
Tvoje oko prosu drhtaj mojim mesom.
Ja hoću da čupam tvoje zlatne kose,
Hoću mladost zlatnim urešenu resom...


A kada ne može da dobije to što želi, preostaje mu da se sveti i sebi i drugima, pljujući Psalme i koljući nedužne uz bezbožničko saznanje:

"Greh je otac Sreće, bol sin Veličine!"

i uz pesnikovu poentu:

Strast je zakliktala na lešini Vere.

Saloma iz istoimene pesme je zmija na umoru, bez nekadašnje gipkosti kojom je vila i stezala "mermerne gole muške gnjati" i trovala njihova orca. Njene svele usne htele bi još jednom

Da okuse mladost razbludnih mladića.

Ona, koja za sebe kaže izražavajući i suštinu ženskosti: "Srećna kada mučim, srećna kad me muče", sada se podaje samomučenju i šiba se svešću o trošnosti svoga tela i bliskome kraju:

Ja sad slušam vetre sa Nilovih strana
I suncem pečene pojmim piramide.
Živote, živote na me pada slana!
-------------------------------------
Smrad, pepeo, kosti, crvi lešom zbrani!
Trava iz mog tela! Novi život niče?
Vri život u grobu, nad njim kriče vrani.

Avaj, u svemu što nov život kliče,
O, ali Saloma nikad, nikad više.


Salomin užas od smrti je i pesnikov potajni strah.

U pesmi Avet, koju je napisao u isto vreme kad i ove o Davidu i Salomi, pesnik se ipak nadao da će doživeti drukčiju starost i da će je na drukčiji, filozofeko-stoički način podnositi:

A kad niko više ne bude me hteo,
Kad budem samo ironija sreće,
Ružan kao akrep, kao ovca beo,
Ni tad neće moje pognuti se pleće.

Tada ću slušati u svesti da zvoni
Onaj isti kikot razbludnih Saloma
I, mesto da moje oko suzu roni,
Smejaću se miru smrznutih atoma.


Na žalost, pesnik se prevario: smrt ga je htela dok ga je još svako hteo — i sama se smejala "miru omrznutih atoma". One godine kada će umreti, 1917, pesnik je u pesmi Usud, u jednome stihu, okarakterisao i svoj udes i svoju poeziju priznavši da je "krik života" njegova "drska praksa", kojom je hteo zaglušiti tihi zov groba.

_____________________

1 V. Ćorović: Milutin Bojić, predgovor Pesmama i dramama, izdanje SKZ, Beograd, 1927, str. V — VI.

[postavljeno 18.06.2009]


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:24:21 am
**
nastavak

Bojiću je bilo dosuđeno da svoju kratku mladost provede u deceniji krcatoj istorijskim događajima — u doba balkanskih ratova, rvanja malene Srbije sa crno-žutom monarhijom, povlačenja preko Albanije i življenja na prilazima solunokom frontu. Vreme nije bilo pogodno za subjektivnu poeziju koju je dotle negovao, i on se preorijentisao na patriotsku liriku. Postao je pesnik "zemlje oluje", "bola i ponosa", ali nije doživeo da opeva "čas velikih dana": umro je kao Mojsije "pred obećanom zemljom". Bojićeva rodoljubiva poezija je nejednakog kvaliteta i nejedinstvenog prilaza zbivanjima. On će u pesmama posvećenim balkanskim ratovima, kao i Šantić, povampirivati aveti srednjovekovnih velmoža i vladara, i sa pobedničkim trubama seljačke vojske koja se hrabro i požrtvovano borila, dovikivati frazu koja je odjek velikosrpske buržoaske politike i koja je drukčije mogla zvučati na Kosovu a drukčije u Makedoniji: "Evo su došli stari gospodari". On će se sa bugarskim pesnikom Ivanom Vazovom sporiti oko toga čija je Makedonija. Često je ta poezija suviše prigodna, i čas svojom retorikom podseća na Jakšića:

I planu, prasnu.
Zakrviše se stare rane.
Ja vidim divlju, strasnu
Krv pradedova. Peni, huče,
Čeka, da kao lava šine,
Da njom se munje pakla sruče
I šinu, sunce s nebesa skine.

(Razmah)

A čas zazvuči davno poznatim, starinskim ritmom Branka i Kaćanskog:

O, kako jure, stižu,
Stegove dižu,
Viju,
Riju,
Krv se penuša,
Gruša,
Komeša.
Leš do leša.

(Pohod)

Ipak, pesnik je, posle svih tih oratorskih munja i gromova, "gordih truba", himni "u slavu slave časne", "vaskrsa", "pohoda" i "razmaha", video kako "lubanja venac se slaže" i kako

Vrtovi kopne, blesak čili,
Jauču ploče i drveta,
Oproštajem pustim vetar cvili
I zaborava bokor cveta.

(Grobovi)

Bojića je prisnije inspirisala drama srpskog naroda u prvom svetskom ratu nego pobedničke fanfare u prethodnim ratovima. Iz pojedinih stihova spontano izbija dubina patnje i veličina duha vojske i izbeglica na putu koji je Bojić, prvi u našoj ratnoj literaturi, nazvao Golgotom:

Kroz zimsku ponoć, kojom očaj veje,
Kroz vijor, klance, smetove i vode,
Koračaš muklo, dok se sudba smeje,
Koračaš muklo, porobljeni rode.

(Odlazak)

U izgnanstvu Bojić je osećao dvostruki bol: onih koji su ostali u zemlji posejanoj grobovima (Žene) i onih koji su se našli u tuđini (Bez domovine). Stigao je da pre nego što njemu održe opelo, to učini pomrlima na ostrvu Vidu i sahranjenima u morskim dubinama, u Plavoj grobnici, tom veličanstvenom psalmu mučenicima slobode:

Stojte, galije carske! Spuštajte krme moćne,
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.


Ćorović je tvrdio: "U svojoj suštini Bojić je bio čist romantičar, obojen samo površno dekadentskom literaturom."2 Međutim kao što "dah leša" nije ni morao, ni mogao voditi Bodleru i Cveću zla, tako ni Bojićeva "ljubav za prošlost i vraćanje istorijskoj drami" ne mora da znači romantizam. I ne znači, bar ne "u svojoj suštini": u patriotskim peomama prošlost kao motiv Bojiću je nametnulo vreme u kome je živeo; na primer Molitva, pesma o noćnom bdenju Jugovića majke, svojevroni je pandan Rakićevoj Jefimiji. Bojićeve drame Kraljeva jesen i Uroševa ženidba samo su po ličnostima, kostimima i po nekim pojedinostima — istorijske; u stvari, Bojić je tu u prošlost projicirao svoje dve osnovne poetske preokupacije: erotiku i rodoljublje. Danilo u Kraljevoj jeseni i Dušan u Uroševoj ženidbi deklamuju o Državi, Veličini i Slavi baš kao i Bojić u patriotskim pesmama, a Simonida u prvoj drami plaho grca u strasti i Uroš, u drugoj, zaneseno sanjari o ljubavi, — sve upravo kao i Bojić u ljubavnoj lirici, čak i sličnim rečima. I kao što je slučaj u Bojićevoj lirici, ljubavni tonovi su kvalitetniji, i pojedini pasaži mogu se izolovano uzeti kao uspeli primerci čiste lirike. Na primer kad u Kraljevoj jeseni Simonida preklinje Danila da spase Stefana od surove kazne vađenja očiju kličući očajno: "Svetlosti!" i kada na Danilov tvrdi odgovor: "Nema je. Svetlost je u vlasti", uzvraća bujicom reči koja sve ruši da bi spasla ljubav:

Ima je u paklu Stefanove zene.
O, kako je puna ambisa i strasti.
U tom vrućem oku k'o cvet život vene.
-----------------------------------------
Iz njih struji pesma čežnje uvek zdrave,
Modro zelen otrov u njima se toči,
I blistaju gorde ruševine slave.
O, daj mi da tonem u te vruće oči!


Ili kad Uroš priznaje da ga zamara dvorski blesak i pompa, i da radije sanjari

O nečemu što se s penom razgovara
I čiji pogledi zemlju, brda, zlate.
Znaš li to stvorenje stvoreno od zvuka?
------------------------------------------
(...) Od pesme, od srebrne strune,
Od plavih konaca i mreže pauka.
Od raskošnog besa mesečine pune,
Od sedefa, školjke i vinskoga daha,
Zlatne kiše što se niz vrh snežni spira,
Od ružinog ulja i zvezdanog praha,
Od mramora glatka, vrh koga se javi
Red tica i klizi ružičasta pena?
Znaš li to stvorenje što vlada i pati?
Ime mu je...
-----------------------------------------
Žena!


Čak i licemerni zavodnik Staniša u Uroševoj ženidbi, i Simonida u Kraljevoj jeseni kad pritvorno nudi Danilu svoje telo da bi spasla Stefanove oči, — čim počnu da govore o ljubavi, njihove reči dobijaju prizvuk iskrenosti i dah zanosa jer Bojić ne ume drukčije da peva o ljubavi, i ne može a da ne peva o ljubavi! Baš kao i Branko Radičević nekoliko decenija pre njega, i iz istih razloga kao i Branko.

Postoji još jedna sličnost sa Brankom: to su povremeni akordi melanholije i sete. Skerlić je svojevremeno pisao o Bojiću: "U njegovoj poeziji blešti sunce, bukti život, buja proleće, i kao u antičkim 'svetim gajevima' sa bahanatkinjama i faunima, pevaju ptice, sokovi u drveću, cveće na stabljikama, izvori u travi."3 To je samo delimično tačno jer Bojić nije tako jednodimenzijalan; doduše, Skerlić je mogao pratiti Bojićevu poeziju samo do 1914. godine, mada i dotle ona nije jedino blesak, bujnost i hedonizam. I Bojićeve plime strasti imale su svoje oseke kao i Brankove. U pesmi Pokajanje pesnik kaže da bi hteo voleti starim žarom:

Da u tvome oku, da u svakoj crti,
Gubim se k'o pređe,
Daleko od bola, daleko od smrti
Pravrtom bez međe.

Ali ta je želja skamenjena, pusta,
Jer okom se niže
Red idola, čija još me peku usta:
Mrtvi mi se bliže.


Može se napraviti obiman odbir takvih elegičnih mesta, vezanih ne samo za ženu i ljubav već i za prirodu i život uopšte, i ne samo za jedan period već i za čitavo stvaralaštvo. Evo jednog izbora koji ispravlja jednostranost Bojićeva pesničkog lika i upotpunjuje našu temu; u strasniku živeo je i skeptik, u optimisti, koji se podsmevao "bogu očajanja", i melanholik:

Sve strasnije volim poznu jesen što se,
Sva mokra i siva, kao avet grči
I zaleđen vidik sužava i mrči...
--------------------------------------
Volim divlje patke što vrh voda kriče,
I pokisle vrane i magle močari,
O beskrajno volim te sumorne čari,
Kad vidici sivi na grobnice liče.

(Jesenje šetnje, 1)

Volim tu svečanost sutonske osame,
Kad osećam sebe, što u srcu spava;
Tad u meni tisuć tuga vaskrsava
I niz uspomena umire sred tame,

Kao miris žene koja iščezava.

(Jesenje šetnje, 2)

Noćas se beli veo s gora smače,
I tihih tuja sumor jecaj prosu,
I muklo polje vranama se osu:
Noćas sam čuo kako Sreća plače.
----------------------------------
Slomljene barke sve jače i jače
Huk razvejava i nada se drobi:
Nesita želja sama sebi kobi.
Noćas sam čuo kako Sreća plače.

(Samoća)

A kad ponoć smiri ulice i dvorce,
Ti, zgrčena, čuvaš pust i mračan forum,
Idole skrnaviš, pljuješ mrtve borce.
Ti, Večita Sumnja, ti Deus deorum.

I u svojoj sobi vidim te svu golu,
Sediš iznad sata i brojiš minute,
Senka tvoja igra preda mnom na stolu,
Gde čitave rpe početaka ćute.

(Deus deorum)

Opelo čujem i pesma crkvena
Sipa na mene iglice jesenje,
Umorno plaču poljane i stenje,
Modro je sve što beše tako rujno.

(Soneti, X)

Voleo si onda i kad sever ceili,
A danas si tužan. Poljana je ista
I vedra i mlada, a nebesa čista.
No tvoj pogled luta, jer on Prošlo želi.

(Soneti, XX)

I dok se tvoje oko tiho širi
I oko tebe niz mirisa plete,
Da čuješ moju dušu punu sete.

(Soneti XXII)

Čitave noći sažižu me, peku,
Negdašnji snovi proživele sreće
I teški sumor sagiba mi pleće
I samo čujem smrti tešku jeku.
---------------------------------
I sve je pusto u okolu celom
I raskoš boja zvoni mi opelom
K'o sjajni prolog neke patnje grozne.

(Soneti XXIII)

A ja ću tihi, tihi sumor sniti.
(Soneti, XXIV)

Bojić je u jednom stihu, u prvome iz niza soneta, retko iskreno rekao o sebi: "Ja sam bio glumac i pred samim sobom." Ne znamo kako je Bojić glumio "pred samim sobom", mada naslućujemo pobude (samozavaravanje pre svega!) ali možemo da odredimo koliko je to činio u svojoj poeziji, odnosno pred drugama. Bio je darovit pesnik, ali je nastojao da bude još poetičniji; imao je mladosti, ali je hteo da izgleda još neobuzdaniji; nosio je žar strasti u sebi, ali se trudio da ispadne još vatreniji; raspolagao je darom poetske elokvencije, ali je želeo da bude još rečitiji. Sve je to trebalo da ostavi utisak snage, nabujalosti, zdravlja, gejzerskog temperamenta i talenta, ali se pokazalo kao brdski potok koji zahuktalo huči i peni — i čiji je tok kratak. Bolesni pesnik trebalo je da bude uzor Skerlićevog shvatanja "zdrave poezije"! Najočitija je gluma u pesnikovu stilu: Bojić se opija zvonkim rečima i zvukovima koji trube, jakim bojama, zanosi se snažnim osećanjima i patetikom kazivanja, i, kao Jakšić pre njega, peva pod "povišenom temperaturom", ali, kao i Jakšić, ne tako retko, isklizne u verbalizam i retoriku, koji odzvanjaju kao zaglušni i zamarajući udarci u doboš; rado je pevao o pustinji, poistovećujući vrelinu peska i strasti, ali mu se događalo da mu brojne pesme, naročito rodoljubive, pa i neke sa intimnim motivima, — ispadnu pustinjski sive. Otuda veći efekat ostavljaju pojedini fragmenti no čitave pesme, ili izvesne pesme no pesništvo u celini. Povremeni akcenti melanholije i sumnje unose osveženje u tu jednozvučnu i jednosmernu poeziju, i deluju prirodnije, kao da su prava pesnikova priroda, — ona koju je skrivao i pred sobom i pred drugima.

_________________________

2 V. Ćorović: Milutin Bojić, str. VII—VIII.
3 Jovan Skerlić: Milutin Bojić: Pesme. Pisci i knjige, V. Beograd, 1964, str. 137.




Milorad Najdanović
Žuta gošća u srpskoj književnosti
književnoistorijski portreti
pisaca-grudobolnika
NOLIT
Beograd, 1973


[postavljeno 18.06.2009]


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:25:30 am
*
Stihovi Milutin Bojić

          JA HOĆU DA STVORIM PUNO SNAGE DELO


LEPOTA

Ti gledaš vodopad kako se penuši,
Slušaš fijuk vetra kraj rečnih obala,
I osećaš maglu što štipa i guši,
No ne vidiš sunce u bari sred kala.
Gledaš kako grana za granom se suši
I preliva jesen iznad morskih vala
Umornoga sunca hiljadama šara
I mre tisuć boja šumom četinara.

I gledaš kad jutro iz ložnice stupa,
I slušaš kleptanje izgladnele čaplje,
Gledaš kako mesec mlekom brda kupa
I sanjiva rosa jutrom s ruža kaplje,
I ne vidiš ništa i koračaš dalje
Plačući što nebo samo sumor šalje.

O, misliš li, možda, postoji Lepota
Daleka i čudna, nepojamna nikom?
Bludeći je tražiš stazama života,
Očajno je kličeš svojom grubom vikom,
A vreteno svoje Parka kad razmota,
Smućen ćeš čeznuti za slućenom slikom
Neznane Lepote. Čuj, u tebi sve je:
Tobom cvet miriše, tobom sunce greje,

Tobom nebo plače, tobom gore cepte,
U carstvu lepote žena krunu nosi,
Tobom ponoć bludi, tobom zvezde trepte,
Tobom zlo se ceri, tobom samrt kosi,
Anđeo i demon tobom s neba sleću —
Tobom Gospod živi, svetovi se kreću.

(1910)


ONIMA ŠTO PLAČU

Ja hoću da radim ne gubeći vreme,
Da ne kukam posle kako nemam sreće,
Kako je za borbu slabo moje pleće
I kako su ljudi stene gluhe, neme.

Ja hoću da radim, ja tražim života,
Ne plašim se borbe, u nju stupam smelo.
Ja hoću da stvorim puno snage delo.
Ne plaši me moja vlastita Golgota.

Kidajući sebe, ja hoću da stvaram,
Da čeličnim dletom čvrsti kamen param
I da stvorim delo što vremenu preti.

Da salomim lenost ovog mlakog društva,
Punog ženskih ćudi i muškog mekuštva.
Sada! Plač ne trpim: plač se grozno sveti.

(1910)


MLADOST

Ja znam samo hoću, a ne znam šta hoću,
Stotinu bih stvari u jedan mah hteo,
Bežao bih u svet, tražio samoću
I, kad bih mogao, na nebo se peo;

Svirao, pevao, bez reda i veze
Melodije lude, očajne i drske,
Kako plamti nebo, kako plaču breze,
Kako svira vetar i vapiju trske.

Kao kakav divljak azijskih plemena,
Što besni od bola, a nesrećan nije,
Šibajući tela obnaženih žena
U daire lupa, jauče i pije,

Zatim traži pesme dotle nečuvene,
da taj bol bez bola iz grudi mu gone,
I ja praskam, besnim, krv struji kroz mene
I stotine struna u svesti mi zvone.

U koštac sa sudbom! Tada praskam, dokle
Ne klonem sav smožden kao trula masa;
Tada, kao čovek koga Gospod prokle,
Hulim Boga, da se nebo ustalasa.

To sazrela mladost nekog cilja traži:
Htela bi iz duše, iz srca, iz grudi,
Čak i bol bi htela: kad je bol razdraži,
Da se troši, krši, i besni i ludi.

(1910)


VRANE

Gledao sam dugo kako lete vrane,
Crne kao mladost kad u nevrat tone.
U daljini zapad katkad bleskom plane,
A nad njime sivi oblaci se gone.
        Bez krika, bez cilja letele su vrane.
 
Crne, istovetne, strašnu priču zbore,
Kako je užasno s drugim jednak biti.
Tišina: prolaznost i večnost se bore.
Sve kraj mene pada u njihove niti.
        Ala je užasno s drugim jednak biti!
 
Krik jedan, pun strasti, začu se u noći.
To vran jedan kriknu. Jato za njim grnu.
A on je kliktao, svestan svoje moći,
I vodio cilju braću svoju crnu.
        Ćuteći su vrane letele u noći.
 
Ja sam zadrhtao. Čini mi se tada
Da sam bio sličan kakvoj čednoj ženi
Što, pošavši stazom na kojoj se pada,
Trza se, a stid joj obraze crveni.
        Te večeri Volja rodi se u meni.

(1910)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2010, 02:25:56 am
*
Stihovi Milutin Bojić

          TI, CRVENA ŽENO, S OČIMA OD VATRE


GRIFOS

Ti, crvena ženo, s očima od vatre,
Strasna kao more, razbludna kô zmija,
Tražiš moje hoću, da tvoj žar ga satre,
I siktanju tvome moj grč bola prija.

Odlazi, o strasna carice satira,
I sažeži kose i razgubaj usne,
I razlupaj mramor nimfijskih kumira,
I raščupaj nedra krv na njih da pljusne.

Duboko u mene zarila si nokte.
Ja u divljem vrisku čupam svoje prsi,
Grizem sama sebe i jaučem dok te
Osećam gde piješ moje muške rsi.

Izmrvljen i krvav, a pijan od zlosti,
Ja osećam: ponor očiju me guta,
A tvoj ludi tanac prožima mi kosti,
Tvoj niobski osmeh mozak mi poluta.

Celovom bi jednim spržila me cela,
Ispila svu mladost i drhtanje soka,
Dok bi tvoja dojka ledena i bela
Golicala groblje mog sprženog oka.

Aj, čupao bih ti usne, vrat i oči,
Smrvljenu do smrti zasuo te blatom,
Na nadgrobnoj tvojoj urezao ploči
Grifosa praćena keruvimskim jatom;

Velikom i strašnom kletvom iz dubina
Mrtvu bih te kleo lud od očajanja,
Pio bih u bolu i, pijan od vina,
Jecao u ponoć pesmu pokajanja;

Luče nove vere hteo bih da dižem
Za vekove nove kô znak vaskrsenja,
Ja, što kô kraj sfinksa u prašini gmižem,
Ja, suludi Juda palog pokolenja;

Apostolskim zvukom simfonije jedne
Pevao bih himnu što umrle budi,
Ali... moje usne za usnama žedne,
A izmrvljen mozak traži smrt u bludi:

Dršćući te grlim rukom što sva peče,
Propinju se tebi ispucale usne,
Duša hoće večnost poljupcem da reče,
A krv u kap jednu stopi se i zgusne.

Avaj, sfinkse vreli požudnih usana,
Ti si ludi demon, što ljubeći davi,
Ti si vrelo podne mog blistavog dana,
Orao što žrtvu diže i krvavi.

(1911)


MOLITVA

Noć je pusta. U carskoj dvorani
Mračan presto, tajanstven kô bajka.
A dok vetar zviždi na poljani,
Boga moli Jugovića Majka.

Kamen ćuti i nebesa muče,
A sotona samo iz prikrajka
Sa smehom joj pruža pakla kluče...
Boga. moli Jugovića Majka.

Davno snahe pod umorom pale,
Vetrova se nebom goni hajka,
Zvezde trnu što su svu noć sjale,
Boga moli Jugovića Majka.

Sakrivena od svetine, kleči,
Stid je da se sa gomilom vajka,
Sama, hladna, bez suza, bez reči
Boga moli Jugovića Majka.

(1911)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina April 16, 2011, 07:46:35 pm
*
Stihovi Milutin Bojić

          MAČEVI DAČKI, SEKIRE JAPODA...


RAZVEJANE VATRE

Kroz vekove duge pale se i trnu
Vatre ludske moći, vere i saznanja,
Na njima se greje Um pun pokajanja,
I, zastrašen, njima noć razgrće crnu.

I vatre se gase tiho ili s praskom
I nove se dižu kô himna razdanja
A sav stari blesak u pepelu sanja,
Razočaran taštom gordošću i laskom.

Misao umrlu prah neznanja zaspe,
Ali avet njena, podsmehom prezrenja,
Srami ohol idol mladih pokolenja,
Što čezne da staru laž iz sebe raspe.

To je večno ista priča iste patnje:
Obučen u isti oblak iskušenja,
Zvezdar traži žudno izvore spasenja,
I klone i čeka dan smrti i pratnje.

Umrla je slava herojstva i skaske,
A spomen nemoći, Moloh svih vremena,
Ždere nove žrtve, kojima je cena
Obeščašćen lovor i klik glupe praske.

Bog istine samo pepelištem luta,
Gde misao ljudska smrvljena se zgara;
On je uvek tu, kad groblje se otvara
I prosipa suze od kuta do kuta.

On, grobar džinovskih ugaslih vatara.

(1912)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 23, 2012, 02:53:00 am
*
Stihovi Milutin Bojić

          KORAČA DUGI NIZ MRTVACA


JESEN NA VARDARU

Umorno kliziš kroz polja golema
Mrk, kô da slava riku ti pomela;
Tvoj lom kroz klance, pun daha s opela,
Zvoni kô odjek napuknuta šlema.

Jer s polja tvojih krv još nije sprana,
Kosti sinova po dnu ti se lome,
Kô privid vidiš vojske koje grome:
Još pamtiš jauk posle svežih rana.

Kô uzdrhtalo lišće tobom kruže
Seni dedova sa časnim putirom,
Dok oko tebe jesen veje mirom
I sa padina sveža groblja tuže.

I dok grobove prva jesen kadi,
Jablani šume, dudovi i smokve,
Kao da vide još krvave lokve,
Značajnim šumom što u srca sadi

Svečanu zbilju. A pod njom sazreva
Vera i ponos. No svemoć ne trube.

Slave put što ga Večni Zakon dube
I grme rođaj sahranjenih dneva,

Kad rasklapa se grobnica careva.

(1913)


HIMNA POKOLENJA

3. RAZMAH

Pršte nebesa, jauču klanci,
Tutne doline, zvone proplanci,
A deca bude Prošlost što spava
I lome,
Grome,
Dok vetar zviždi, smet zavejava.
I nenasiti, gvozdena kova,
Nebesa traže nova i nova.
Albanske stene ledom posute
Dršću i slute...
I urla pustoš buđena iz sna
I cikće ponoć pogleda risna,
A razjarena Deca Dana
Stižu kroz pustoš, gde se survava,
Gde se od noći dan užasava,
Na plavi, cvetni kut Jadrana.
Gacaju gorde čete, koje
Preko jezera stegove nose,
Tutnje ponosne legije što se
Po goletima fijučnim roje.
I piju žudno dah mora sinja
I, osenčeni plamenom slave,
S kosama punim sna i inja
Klance i mora zdrave!
I nagle, sižu i vetre grle
I kliču silni klik pobeda,
Bizantu hrle
Sinovi slavni slavnih pradeda.
Proriču užas njihove trube,
Gde crnomenske vih're ljube.
Marički vetar glave kosi,
A smet kolone zavejava,
Čelične zide mozak rosi,
A sam Vukašin vaskrsava...
Prolomi zide,
Prkosni mesec s munare skide.
I sa svih strana sudbom gonjen,
Kao čelična ruka stisnuta,
Kô s neba grumen zvezda sronjen,
Moj narod dahće, dršće, stremi
I divljim okom besno luta.
Nemi.
Sluktanju predan
On čeka gnevno udar jedan,
da plane...
I planu, prasnu.
Zakrvaviše se stare rane.
Ja vidim divlju, strasnu
Krv pradedova. Peni, huče,
Čeka, da kao lava šine,
da njom se munje pakla sruče
I, šinuv, sunce s nebesa skine.
da sunce otme ponosna, hola,
Hrhtava snaga hita, hita,
Slavom se pita —
U nevrat goni pobedna kola.

(1913)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Novembar 09, 2012, 12:23:37 am
*
Stihovi Milutin Bojić

          MUČE ME TVOJE OČI NIKAD STALNE


OČI

Muče me tvoje oči nikad stalne,
Čas smrtno crne, čas kô osmeh nežne,
Čas modro plave, zeleno opalne,
Kristalne
I meke kao pahuljice snežne.

Njin gospodski pogled svud me prati.
Ja bivam nema i bezvoljna lutka
Iznad koje se niz oblaka jati,
A pati
Što krv će tvoja u nju da se utka.

Čujem reč njinu ko vlastitu grižu,
U zvezdama ih vidim kad se rode;
Čelične, one do kosti mi stižu
I sižu
Razorne, mutne kô proletnje vode.

Neizgladive kao večno klete
Poljane, koje mrtve use zgrću,
Za tuđi ujed na meni se svete
I prete
Te oči koje ne tamne ni smrću.

(1914)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Februar 06, 2014, 12:59:13 am
*
Stihovi Milutin Bojić

          U KLANCIMA SE MOJA DUŠA VIJE


MEĆAVA
 
Beskrajna i bela poljana počiva,
Kao mrtav heroj zaleđena trupa,
Kome beli pokrov lovore prikriva.
Sve je pusto, kao da kletva pristupa.

Kroz tišinu grobnu hrastova i iva
Ni pogrebno zvono ne čujem da lupa.
Kô nadgrobne ploče strče brda siva
I glečere gusta sumaglica kupa.

Već danima tako bez promene sve je:
Ni cika, ni suze u toj polutami;
Čak ni nebo da se rumenom zasmeje.

I podne i ponoć jednoliki, mukli.
U toj jezi kao i bogovi sami
Da su se pred bolom u ambis povukli.

Samo beli bezdan pahuljice veje.

(1915)


KROZ PUSTINJU

Lutasmo pustinjom odmerenim hodom
Bez ognjišta svoga, ogoljena raja,
Ali sumnja našim ne zastre se svodom.
Ne tražismo Bog da siđe sa Sinaja.

Ne tražismo da nam pošlje zapovesti,
Ni da Mojsej ploče lomi razočaran,
Niti u sutonu utrnule svesti
U steni je izvor pouzdanja stvaran.

Pustinja je naša strašnija od one
Kojom išao je narod izabrani.
Pojeni smo krvlju vrišteće Gorgone,
No sumnjom nam nisu zatrovani dani.

I rekneš li ipak, da se mora stati,
Učinjeno biće, jer sudija ti si;
Poslednju kap krvi besno ćemo dati,
Da se njom ispišu grozni letopisi.

No tada i tvoje pogrepšće se ime;
I tad zalud ploče slaćeš sa Sinaja.
Čime slavu svoju dokazaćeš, čime,
Onom kome smrt je igra sred saraja?

Tada zalud ploče slaćeš sa Sinaja!

(1915)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 25, 2014, 08:17:45 pm
*
Stihovi Milutin Bojić

          MISAO NAS JEDNA RANOM ZOROM BUDI


SINGIDUNUM

Noćas sam te snio, prestonice bela,
Kitnjastu i mladu u sutonu. Zlatna
Na tvrđavi tvojoj zrcaju se platna,
Gordi svedok moći i krvavih dela.

Sanjao sam tvoje tornje i kubeta
I svečanu holost, što vrh tebe klizi,
Dokle u daljini po stenju i nizi
U sutonu plavom zreo život cveta.

Okružena plavim visovima, slušaš
Šumor snažnih reka, jer su tvoje čelo
Brazdale godine i vreme je plelo
Zlatan venac kojim nevernike kušaš.

Snio sam te lepu, ali danas, jao!
Razrivena zjape tvoja gorda nedra.
Sa hramova tvojih pesma nije vedra
A na tvoje čelo crn je sumor pao.

Ulicama pustim gusti sneg se slaže,
Iznad kuća dršće lik tuge i straha,
A gradom prepunim samrtnoga daha
Odjekuje tupo bat tuđinske straže.

(1916)


BEZ DOMOVINE

Misao nas jedna ranom zorom budi,
Misao nas jedna celog dana prati,
Misao nam jedna noću tišti grudi:
Da li otac pati?

Briga jedna zorom kô dželat nas budi,
Briga jedna vas dan u stopu nas prati,
Briga jedna svu noć nagriza nam grudi:
Je li živa mati?

Žudnja jedna zorom u osvit nas budi,
Žudnja jedna vas dan u srcu skrivena,
Žudnja jedna noću sažiže nam grudi:
Šta li radi žena?

Strah nas jedan zorom kô opelo budi,
Strah jedan nas goni s pomračenim vidom,
Strah jedan nam noću mržnjom puni grudi:
Sestre su pod stidom?

Bol nas jedan zorom kao truba budi,
Bolom jednim svaka nalita je čaša,
Bolom jednim krišom plaču naše grudi:
Gde su deca naša?

...Samo jedan put će odgovora dati:
Preko reke krvi i mostom lešina
Domu svome stižeš, gde izgleda mati
S nevericom sina.

(1916)


SEJAČI

Kô lutalice koje kletve prate,
S dalekog juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova,
Čekamo smeli svoja groblja nova.

Kroz vekove smo krv neštedno lili:
Još angorske su poljane rumene
I klanci Karsta, što su krv nam pili:
Jedrenske seni, stidom oblivene,
Panonske kliču rane zatrvene.

I još se redom naše kosti seju
Po ostrvima i u vode strane,
U pustinjama, gde samumi veju,
I hladnoj stepi. I, kad sunce stane,
S lešina naših site beže vrane.

A vatre drevne, zgašene i sive,
Uzdahom šalju poslanice mukle.
Mrtvace tamo ostavismo žive.
I kô Ahasfer, koga Gospod ukle,
Tražimo ravni do u beskraj pukle.

I Vaseljena njiva naša posta
Za seme časti — koje suncu siže.
Gospode, kazne zar ne beše dosta?
Vreme je žetvi, dan kosidbe stiže,
Vreme da ploča s grobova se diže.

Kô lutalice, koje patnje prate.
S čežnjivog juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova.
Spremni smo groblja da sejemo nova.

(1916)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 25, 2014, 10:17:12 pm
*
Stihovi Milutin Bojić

          BIĆEŠ VEČNO NIŠTA OD DANAS DO NAVEK


NA OSTRVU

Nečujno pučina primiče se hridu,
Sanjiva u veo oblači se mračni,
Kô nevesta bela, kad u čednom stidu
Sa treptanjem čeka na poljubac bračni.

Ozbiljnih čempresa nežna šaputanja
Priželjkuju šumor kaktusa i palme.
A pod gustim hladom nerandžina granja
Mladi ljiljan peva bogočasne psalme.

Samo naša duša u tu večer strasti
Mrka je i hladna kô nedra dubina,
Vrh nas zaman loza prosula je cvasti:
Nedirnut je gitar i pehari vina.

I alge se noćas ljube sred orgija
I okreci poje svoje madrigale,
Samo za nas trenut slavlja ne izbija
I noć nam ne poji ljubavne kimvale.

Jer nas hvata jeza i severac svira
Kroz nedra, gde čama na zgarište seda,
Jer hramovi sveti našega svemira
Ostali su iza urvina i leda.

Opraštajte zato naše reči grube.
Opraštajte kletve i pirujte dalje.
Hvala vam, što naše osvežiste trube,
Nama koje vetar u vaš kutak šalje.

Mi ćemo otići, noseći na šlemu
Srmu vaših noći palu po granama,
A kad Gospod dođe, poverite njemu
Zvuk pesama naših ostalih za nama.

Oprostite, što smo umorni se stekli,
Da vaš vrt nam pruži san i isceljenja:
Mi idemo kud su bogovi prorekli:
Preko slanih gora putem vaskrsenja.

(1917)


BEZ UZVIKA

Ni čudnog ni novog za nas nema više,
Sve su zemlje nama i drage i srodne;
Sred sjaja, i vrh nas kad se bure sviše,
Besmo mirni, kao usred zemlje rodne.

Otadžbina naša sa patnje je znana,
Lutajući mi je nosimo u sebi;
Ona je u krvi naših večnih rana,
I, kušam te, sudbo, takvu je pogrebi!

Zato nama nisu okeani strani,
Ni grobovi starih umrlih stoleća;
Mirni smo na gozbi u svetskoj dvorani
I kad nebrat pije miris našeg cveća.

Mi, kao litija, lutamo s trubama
Od kuta do kuta, od grada do grada,
Čas sami, čas s decom, stadom i ljubama,
Noseći stegove i vlasti i pada.

Ponavljamo skalu što poznasmo rano,
Skalom sudbe, kojom drugi jedva mili;
Zato nama danas ništa nije strano,
Čini nam se, svuda već smo jednom bili.

I kad razgrnemo pepelišta snova,
Stari će se dani uz reč da pomenu:
Slušaćemo vatru i veselost njenu,
Kô domaćin što se vratio iz lova

S pesmom, s kojom jutros u planinu krenu.

(1917)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 25, 2014, 10:44:51 pm
*
Stihovi Milutin Bojić


DOŠAO JE JULI

Eno je bosa, zabranom se krade,
a obrazom joj igra senka s granja,
i topla nedra i mišice mlade
čekaju žudno tvoja milovanja.

Zenice svetle traže oči tvoje,
a usne vlažne žedno sunce piju;
vapaj i patnja za nju ne postoje,
jer ruke k tebi sanjivo se viju.

Čeka te tako ko vinograd zreli,
da slavi vruću jesen berbe vaše,
spomen na suton, kada ste se sreli
zbrunjeni prve iskapivši čaše.

Ona te čeka, a ti joj ponesi
čarobnu pesmu prebrođenih voda
i budi ohol na ono što jesi:
veliki psalm povesničkih oda.

Ona te čeka u zagrljaj čedan.
Ne traži lovor ni pokliče duge.
U svome carstvu ti ćeš biti jedan:
car svoga vrta, a neznan za druge.

Bez alemova, u surom odelu
ti nećeš kruna s kojih sjaj se smakne,
jer ti ćeš večnost osetiti celu
kad sveže rane usnicom ti takne.

Na nedru njenom, u kosi i oku
naći ćeš vence svih svetova skupa,
gazićeš ruže na svakom koraku
prezriv i velik. Jer ko puna kupa
ona te čezne u ponoć duboku.


PROSTA PESMA

Još poslednje pusti s violine glase
I hajdemo onda slušati talase.

Gle, kako je vedro, a čamac se njiha.
Sada nek se čuje pesma tiha, tiha.

I neka poteče i nek dragoj reče
Da sam njen u ovo mesečasto veče.

Uvek njena slika moju tugu krasi,
A to znaju samo nebo i talasi.


VETROM ŠIBANI

Volim tvoje ude sazrele i vruće
I detinjsko oko što nemirom žeže;
Volim te kad licem plane ti čeznuće,
Kad se mrkom kožom prospu ruže sveže.

Volim lepe ruke pohotne i male,
Volim tvoje telo kad živcima cepti;
Tisuć kapi krvi lije se u vale,
Od straha pred Novim svaki damar trepti.

Volim te i niko voleti te neće
Živcima što dršću hiljadama kapi,
Dok demonska ruka gura nas i kreće
Do pred ambis strasti, što pred nama zjapi.

Čas u grču plačeš, čas vrištiš očajno,
Čas se zvonko smeješ, ko suludi pani;
Ja te volim, jer smo nemirni beskrajno
Dršćući ko vali vetrom išibani.

Da otvorim žile hteo bih u trenu
I ti na njih usne da postaviš žudno
I krv da mi sišeš, dok ti žudnje venu
I, dok mrem, da topliš moje telo studno.

I tad otrovana dahom moga leša,
Da me grizeš, dok ti trnu udi goli,
Da kričiš dok ti se žuč krvlju komeša
I da svesno pojmiš onaj ponos holi,

Kad se divlje, ludo, samo krvlju voli.

(1912)


ODLAZAK

Krvava polja pozlaćena slavom
Rasplakana su ostala za vama
Zasuta čađu i razornom lavom,
Zdrobljenim gvožđem i mrtvim glavama.

Kroz zimsku ponoć, kojom očaj veje,
Kroz vijor, klance, smetove i vode,
Koračaš muklo, dok se sudba smeje,
Koračaš muklo, porobljeni rode.

No nigde jauk, ni roptanje glasno,
Ni teški uzdah da prolomi gore.
Da li što braniš svaku stopu časno
I što još pamtiš lovorike skore?

Čuješ li jauk što ti zemlja šalje?
Čuješ li žene kako bolno cvile?
Znaš li da znači svaki korak dalje
Zbogom kulama što su tvoje bile?

Golgota čeka. Znaš li njoj da gredu
Putovi tvoji maglom zavijeni?
A vragovi ti pokrov slavi predu!
Iz teška sna se, o moj rode, preni.

A ti me gledaš mirno, bez bojazni,
I vera krasi tvoju glavu bledu,
I zboriš: "Čemu razgovori razni?
Jer vratiću se u istome redu,

Ponovo vedar, vaskrsao, smeo,
Sa novom krvlju oholom i zdravom
Srešćeš me gorda, ko što si me sreo,
Na poljanama pozlaćenim slavom."


BELO USIJANJE*

Popali i sruši, razbi i razori,
Polupaj i skrši, robi i odnosi
I ispričaj suncu o onom što jesi,
Da o tome delu zvezda zvezdi zbori.

Ja plakati neću nad kulama palim,
Ni u pustom domu tugovanke plesti,
Jer ne možeš sobom nebo mi odvesti,
A ja znam na pesku dići Jerusalim!

Jer vetar slobode moj san je i sreća,
Njim ću da se hranim, njega ću da pijem.
A on tamo struji, gde ja steg svoj vijem
I raste iz moje mišice i pleća.

Muke nisu muke, tuga tuga nije
Danas, kad se dani ožiljcima broje,
Jer dvorovi danas na plećima stoje,
A slađe no nektar modar jed se pije.

Danas ševe naše krvavi su vrani,
Jer nebesa šalju strahote požara,
Da naraštaj novi psalme od njih stvara:
Da nam odu speva, Bog nas patnjom hrani.

1917.


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 25, 2014, 10:53:30 pm
*
Stihovi Milutin Bojić

          SONETI

I

O, stara je priča da nosimo maske
I svi da smo glumci bolji ili gori
I za laž da Gospod sam nam idol stvori
I arenu punu magline i praske.

Ali, vaj, ja danas spazih binske daske
I tamo gde mišljah iskreni su zbori,
Gde istine zublja neprestano gori,
I s prezrenjem gde se prate svetske laske.

Danas pade idol i sav sjaj se otre,
U kostur se truo pretvori sav blesak.
Mesto usred vrta nađoh se pred grobom,

Odakle s prezrenjem na me zmije motre.
O, razumem pada strahoviti tresak:
Ja sam bio glumac i pred samim sobom.


IV
 
Za mene noćas vaseljene nije,
Oči su tvoje sunca, zvezde, duge,
Usne skup slasti, osmeha i tuge,
Kose dah mora i šuštanje šuma.

Srce zvuk pesme što požudno bije,
Reč čas zapovest, čas poniznost sluge,
Cilj si kom vode svi puti, sve pruge,
Pred kim se ništi gordost ljudskog uma.

Stvarajmo sobom vidike i boje,
Svetove nove, no svetove svoje!
Noćas za tebe samo želim znati.

Te noći to sam samo reći znao.
Pa ipak ja sam samo san ti dao,
A mislio sam celog sebe dati.


IX

Jaduju staze u večer jesenju
I modra reka ogrće se ćutom
Ledenim srebrom a po velu žutom
Umornog lišća dršće puhor tuge.

Mrak teško spava u hrašću i klenju
I prožima me pesmom davno snutom
A u vazduhu pepelom posutom
Priviđa mi se odsjaj tanke duge.

Grobnički pokrov skrio je sve kute,
Samo tvoj pogled moje oči slute
I čujem smeh tvoj koga nema više.

I toplo mi je u tom predvečerju,
Dok stupa pozna jesen u paperju:
To tvoja duša šumi i miriše.


XI

Sever je pleo granama opelo,
Pobožno zima spuštala se s gora,
Iz svoga sivo-plavetnoga dvora;
I jablanju se grčila imela.

Ježi se reka i inje je belo
Kao niz sitnih papratovih spora
Prevlači slojem zaleđenih bora.
Zima je carski veo poljem plela.

Reka se mrzne, ali pokušava,
Sve čari koje dalje jugu brode
I raskoš zime da u sebi stoči.

Ali od svega što se ocrtava
U ogledalu nesleđene vode
Ja vidim samo tvoje tople oči.


XIII

I srešćemo se opet jedne zime
U maglen suton pun uvelih nada,
Ti nećeš biti ni strasna ni mlada,
Ali još svesna svega što se zbilo.

Blesnuće stari tvoj osmeh i njime
Ti vaskrsnućeš sve, i maskarada
Prošlih celova, snova, serenada
Prhnuće kao prezdravelo krilo.

No to će biti za trenut, a potom
U naše oči leš će maja leći
I taj trenutni osmeh će izreći

Sud nad nekada voljenim životom:
Ono što tada zvasmo život ceo
Beše tek jedan mali, svetli deo.


XXII

Po oluju ti noćas pozdrav šaljem.
Slušaj kako mi šum raskošno svira
I sanjiv suton sa oblaka spira
I pahuljice nagle rasejava...

Čuj, tutnji, žuri svom cilju sve daljem,
Tisuć mirisa u zagrljaj zbira
I rastura ih stazama svemira.
Nek nađe tvoje oko koje spava!

I nek tvoj lepi lik mu tutanj smiri,
Da stane, da te pomiluje meko
I da othuji daleko, daleko.

I dok se tvoje oko tiho širi
I oko tebe niz mirisa plete,
Da čuješ moju dušu punu sete.


XXXVI
SUTONI

Vaj, svaki je suton neprijatelj za me.
U moju dušu sumnja se prikrada,
Jer vidim da smrtna harmonija vlada
U toj mešavini svetlosti i tame.

I tad kao heroj posle strasne bitke
Odmorišta hoću bez strasti i žara,
Već da mi se duša na duši odmara
I da miluju me blage ruke vitke.

Jer u suton grudi pune su mi plača.
Možda je to skriven bol što danju ćuti
A u suton jasno, kada mru trenuti,

Oseća kako se u starost korača.
More prolaznosti dan svirepo guta
Hladno za bol duša što u njemu pluta.

Strah me od samoće kad vreme korača.

(1917)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 25, 2014, 11:06:39 pm
*

REČ O PESNIKU


"Dragi Milutine, ovde na ovome mrtvom polju naše tužne slave, gde počivaju vitezovi puške i bombi, meni koga si maestro zvao, suđeno je da se oprostim s tobom viteže naše raskošne slikovite reči i naše bujne maladenačke fantazije! U ovoj oskudnoj, tuđoj jeseni gde ne čujemo huku naših planina, ni šum reka, ni buktanje plamenih dragih nam domaćih vatara — u lakomoj jeseni bez strasti plamena i ljubavi — podlegao si vatreni pesniče "Bola i Ponosa", jedna stradalačka rasa, koja vekovima gine, jer slobodno hoće da živi. Poslednji put pred smrt kada sam te na postelji gledao, odabrani pesniče Života i Smrti, video sam u tvojim lepim, tamnim očima duboku malanholiju zatonskih dubina našeg Jadrana, a na tužnom osmehu tvojih uvelih usana osetio sam setu, neodređenu i daleku setu za kojom svi čeznemo, kao odblesak zimnjega sunca na umoru našemu Kalemegdanu, zračni visu naših snova i naših želja! Tu sam Milutine upoznao i tu sam osetio more tvojih rasipnih reči! I tada je bila jesen, obilata, sita, blagoslovena naša jesen!

A kako je sada ovde pred tvojom, mračnom rakom, pesniče svetlosti, bedno, mrtvo: Krst do krsta, mrtav junak do junaka! I ti si mrtav! Čini mi se da saranjujući tvoju žarku mladost u ovome jesenjem danu, saranjujemo jedno žarko leto naše lepe knjige... Kako je ovde na zemlji, pred tvojom otvorenom rakom neutešno tužno... Stojimo pred njom kao osečeni bez misli i bez reči. O čemu već da mislimo? Za čim već da tugujemo? Pa ipak osećamo, kako se iz ovog mrtvila otima oko tvoga jakoga, vulkanskoga, to tvoja raskošna pesnička duša bratimi se s dušama palih vitezova tvojom pesmom opevanih... Jadni moj Milutine, pesniče strasna života i otadžbeničke ljubavi, — mrtvi pesniče "Bez domovine"! Milutine, mi te tužni, u tuđini izgubljeni, u tuđini ostavljamo: S Bogom!
Ivo Ćipiko, Nad rakom Milutina Bojića,
Srpske novine, 1917., br. 7, str. 16



* * *

"U neverovatno i opasno velikoj gomili mladih koji danas pevaju, g. Milutin Bojić se ističe na prvom mestu...

G. Bojić je pesnik od talenta, od onih prirodnih talenata koji proključaju i u silnim mlazevima izbiju u jednom biću. Oseća se u njegovoj poeziji nešto samoniklo, nešto što je prirodno moralo doći i što bez usiljavanja dolazi. U njemu peva njegova mladost, kao što u proleće šume odjekuju od ptičijih koncerata...

I šta bi jedan pesnik tih godina i toga temperamenta pevao nego ljubav? Samo, ne sentimentalnu ljubav naših starih pesnika, ljubav prema bledim devojkama pod bledom svetlošću meseca, no ljubavnu strast koja kao plamen bukti, greje i sažiže... U njegovoj poeziji blešti sunce, bukti život, buja proleće, i kao u antičkim "svetim gajevima" sa bahanatkinjama i faunima, pevaju ptice, sokovi u drveću, cveće na stabljikama, izvori u travi. To je jedna velika himna plotskom životu i animalnoj životnoj radosti. I sa strašću i snagom on će pevati svoju mladu oholost "kad se divlje, ludo, samo krvlju voli", i dao maladi faun zdraviti svoju mladost što "vrišti, puna strasti plamne".

Sve to može izgledati nešto odveć čulno, nekada i sadistično, bestidno, katkada i nisko, ali to je pesma mladosti, kazana samo iskrenije i prirodnije no što se obično čini...

Sa ovom knjigom on je dao ne samo jednu lepu nadu srpskoj poeziji, no i jednu dobru poetsku prinovu srpskoj književnosti."
Skerlić dr Jovan, M. Bojić, Pesme,
Srpski književni glasnik, 1914. knj. XXXII, br. 9, str. 714-716.



*

"Pred rat, srpska književnost se popela do visine na kojoj prije, u jednom trenutku, nikad nije stajala. Ne samo njeni pojedini predstavnici, nego čitavi književni rodovi su imali evropskih kvaliteta. Mnogo nade u jak razvitak srpske književnosti davala je činjenica što su joj glavni zastupnici još mladi ljudi i tek u početku svog rada...

Milutin Bojić je pripadao najmlađem naraštaju srpskih liričara: kad je umro, jedva ako je navršio 25 godina. Sve što je napisao, napisao je između osamnaeste i dvadeset treće godine. Prvu svoju pjesmu, "Vrane", štampao je u omladinskom listu V e n a c, 1910.; od tog doba je pisao mnogo, sarađujući po svim boljim časopisima, srpskim i hrvatskim...

Rat je zatekao Milutina Bojića u početku njegova stvaranja i zaustavio ga, takoreći, prije nego što se i krenuo. Sudeći po plodnosti koju je pokazivao u početku, svojim dosadašnjim radom Milutin Bojić nije dao valjda ni deseti dio onog što bi dao da je ostao u životu. Njegova smrt je velika nesreća po srpsku, dakle cijelu jugoslavensku književnost. Jer, ponavljamo, Milutin Bojić je bio i najdarovitiji i najplodniji pjesnik u najmlađem književnom pokoljenju srpskom...

Inspirisan događajima 1912., Milutin Bojić je pjevao i o svom narodu, pokazavši i u toj vrsti poezije svoj moćan temperament i originalno shvatanje. On je bio od onih rjeđih pjesnika srpskih koji nije pjevao o "polumjesecu" i "krvnicima", nego se izdigao na potrebnu visinu iznad sadašnje i govorio u ime cijelog jednog naroda...

Kad se čitaju njegovi stihovi, izgleda da ovaj mladić ni u životu nije govorio prozom, već stihom – tako mu je ritam urođen i zvučan! U čitavoj srpskoj lirici, on ima najsavršenije rime..."
Milan Kašanin, Milutin Bojić, Savremenik,
Zagreb, 1918. god., XIII , br.1



*

"Kao svaki čovek osobita dara, i Bojić je imao lični život, i život koji je deo misije njegova naroda. Lični život Bojićev, zbog kratka veka i mnogih ratova, samo je jedan odlomak. Ratovi su prerezali i školovanje, i ličnu poeziju, pa i egzistenciju. Nije Bojić dočekao ni proboj na solunskom frontu, ni povratak izbeglica o kojem je unapred pevao; nije video svoje scenske pesme na sceni; nije se vratio u svoj osobođeni Beograd ni mrtav; nije saznao šta je u rodu svome ostavio kad je napisao remek-pesmu Plava grobnica.

Ako pogledamo onaj drugi Bojićev život, imamo primer jedne lepe snage usredsređenja i zrenja, i kao rezultat, niz nekoliko savršenih pesama. Te pesme stoje danas kao ikone u lavri, i znače istoriju narodnu i blago narodno. Brzo se kod nas zre i brzo mre. Ako ne s puškom u ruci, a ono s rukom na pušci je stvorena sva duhovna tekovina naša. U sedam godina rada, od kojih blizu pet ratnih godina, prešao je Bojić ratnim i smrtnim maršem put od obične, plotske poezije do najviše, do molitvenih oda narodu svome blagoslovenom i nesrećnom, narodu koji "smrću živi", čije je istorija, zato, kao zidanje jedne večito nedograđene crkve, gde se svaka generacija penje da svoj krst digne i uglavi nada sve ranije krstove...

I posle zgažene Srbije, i posle Albanije, Bojić peva samo ponos i bol. Religiozno nastrojenje jedino moglo je potpuno ukloniti mržnju i osvetoljublje iz pesama koje su vrsta epopeje iz dana poraza. Bojić je, za svoje i odviše mlade godine, vanredno osećao duševnu prošlost svoga naroda, ono nasledstvao kosovsko koje je srpsku vojsku kroz sve ratove vuklo u "čestitost", vuklo u religiozne zadatke, pored istorijskih.

Godine 1912-e i 1913-e, kada je Bojić tako reći prstima mogao opipati šta su telo i duša, onda kada se bombama i noževoma opašu — te su godine pale na dvadesetogodišnjeg mladića značajno, i kao činjenica, i kao vizija iz knjiga starostavnih... On počinje osećati duh prošlosti. Njegova duša i vidi i slika freske; te čudne istorijske povorke naše pune junaka i boraca koji u crkvi stoje, i kade ih, i zvona nad njima bruje. Odjednom, u toj treperavoj pređi Bojićeve mašte, neki gorostasni objekti: stare lavre, i oko njih kulturni i politički i ratni život. Vladari i gospe, narod i vojske; Slaveni i Vizantija; more; četiri mora koja je hteo da dohvati Dušan Silni; šezdeseta bogomolja koju zida kralj Milutin. Tu smo! U Bojiću je potres vekova. Ustaje u njemu rod, zemlja; započinje san i slutnja epopeje: sprema se nova lirika, lirika epska, bezlična, sveto bolna...

I ustaje, uspravlja se u mladom čoveku bard nacionalni, pevač i kujundžija najvećih naših vremena. U teškim godinama 1916-te i 1917-te, Bojić je pun nadahnuća, vizija, tvoračke volje, znanja i saznanja, i radi koliko nikoji pisac onoga doba... Onaj, ko je mrtvima u plavoj grobnici sada ravan po ranama i smrtnim mukama. Bojićeva vanredna pesma o svečanom i gordom opelu nad morem, ostvarila se još jedared. Ostvarila se opet jedna grozota iz jedne jedinstvene istorije, iz epopeje velikog i tako često nesrećnog našeg naroda."
Isidora Sekulić, Beleška o M. Bojiću, Srpski književni glasnik,
Novi Sad, XVI / 1935, knj. 44, str. 20-28



*

"Dešava se ne tako retko, da pesnici koji malo požive stiču priznanje brže i lakše od svojih dugovečnijih savremenika; fenomen koji je povezan sa intenzitetom njihovog provog stvaralačkog cvetanja. Bojićev slučaj tipičan je u tom pogledu; nekoliko kratkih godina njegovog književnog rada prolazi u znaku uverljivih priznanja i uspeha. Čini nam se, međutim, da je za Bojića posebno značajno što ga uspeh nije zaveo u pogrešne predstave o prirodi sopstvenog dara i vrednosti onoga što je ostvario. Mladalačka samouverenost, normalna i da nije tako opojno podržavana priznanjima, kod Bojića se nije nadredila onom ozbiljnijem i nelaskavom autokritičnom glasu iz dubina, koji kao senka prati ovično ono delo, kojem je suđeno da raste polagano i dugo. Bojić je znao da je dopadljiva zrelost njegovih pesama samo relativna zrelost jednog početka; i ne samo to — on je vrlo tačno osećao kojim pravcem može i treba da se kreće dalje. I zato je njegova smrt tako uzbudljivo porazna, a njegovo neprihvatanja smrti tako dramatično u svojoj bezizlaznoj i tihoj poetici..."
Ivan V. Lalić, Milutin Bojić, 1974.


*

"Pozorinica: mislim da je to jedan od važnih ključeva za razumevanje Bojića. Sve je u njemu stremilo ka pozornici. On je pisao drame, bio je predsednik literarnog odbora, Đačkog amaterskog pozorišta, bio je među osnivačima neuspelog Slobodnog pozorišta, družio se sa pozorišnim svetom, pisao je pozorišne kritike. U tim kritikama govorio je o predstavi i o glumcima više nego što je tada bio običaj u našoj pozorišnoj kritici. Naši kritičari spuštali su se do pozorišta sa svojih literarnih visina; Bojić je umeo da živi sa pozorištem, da oseti puls jedne predstave, njen život ne samo na pozorinici negu i u publici... On piše o glumcima kao što o njima može da piše pravi pozorišni čovek, ili dramski pisac kada oni igraju u njegovim komadima...

U vreme kada je on počeo da piše čas za istorijske drame bio je još jednom više nego zreo, i mladi pesnik – kome nije trebalo mnogo pa da se prepusti bujici stihova što su mu navirali pod pero – nije mogao a da ne da svoj prilog obnovi ovog počasnog, ali i već prilično istrošenog žanra naše drame. On je bio zanesen ambicijom da bude veliki nacionalni pesnik, a šta je prirodnije nega da nacionalni pesnik napiše bar jednu istorijsku dramu u stihu?...

On je bio još gimnazijalac kada je napisao svoju prvu dramu, trilogiju Despotova kruna. Bilo je sasvim prirodno što je tako počeo. Istorijska građa pružala mu je okosnicu za dramsku priču, sa kojom početnici najviše muke imaju. Sa druge strane, istorijska drama bila je jedna od najvećih ambicija naših dramskih pisaca 19. veka, ne samo zato što je to bio vek obnavljanja ("vaskrsa", kako kaže Stojan Novaković) srpske nacionalne države i rasplamsavanja nacionalnih osećanja. Istorijska drama trebalo je da u našoj dramskoj književnosti što se rađala bude isto ono što je narodna pesma bila u našoj poeziji: izraz snažnih kolektivnih osećanja što održava budnom istorijsku i nacionalnu svest svoga naroda..."
Jovan Hristić, Izabrane drame, Milutin Bojić,
Beograd, 1987.



*

(...) Bojić je radičevićevski pesnik i po pesničkoj i po životnoj sudbini. Pored toga, oni su pesnici čija dela je pratila i slična recepcijska sudbina: svaki je bio prihvaćen, pre svega, po jednoj pesmi — po "Đačkom rastanku" Branko Radičević, po "Plavoj grobnici" Milutin Bojić. A oba pesnika imala su, od tih pesama, možda i boljih pesničkih projekata, kakvi su, na primer, "Tuga i opomena" Branka Radičevića i "Soneti" Milutina Bojića. (...)

Milutin Bojić je doprineo životu i doprineo stvaranju jedne vrste osećanja i osećajnosti toga života. Na primer, bez "Plave grobnice" naša srca bi ostala nema za ono o čemu ova pesma peva i uopšte za onu tragediju koja je zadesila srpski narod i srpsku vojsku 1914—1918. Ta pesma je istorijska u nekom višem, u nekom dubljem smislu. Kao istinski pesnik, Milutin Bojić je znao da pesma nije samo stvar pojedinca. Naprotiv, ona je to možda najmanje, jer za ono što napiše, pesnik odgovara pred srcima sviju ljudi, pred srcem celog sveta, pošto je to pisao i u njihovo ime. (...)
Autor teksta nepoznat


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Mart 25, 2014, 11:08:52 pm
*

I DANAS BI BOJIĆ ZAGRMEO: STOJTE, GALIJE CARSKE!

Milutin Bojić, pesnik bola i ponosa srpske vojske i naroda, umro u Solunu pre 96 godina. Đorđe Mihajlović, čuvar srpskog groblja: Moj deda ga je sahranio, 27. oktobra 1917.

Milutin Bojić? Onaj koji ne zna ko je bio pesnik srpskog bola i ponosa vojske i naroda, ko je napisao najpotresniju himnu "Plava grobnica", veliki je grešnik. Počivao je, ovde, među svojima. I za života i u smrti delio je s njima sudbinu. Prešao Albaniju, domogao se Krfa, lečio se u Nici... ali se nije izlečio. Vratio se u Solun i ujutro umro, 26. oktobra. Sutradan ga je moj deda Savo sahranio.

Đorđe Mihajlović, Savov unuk i sin Đurov, čuvar srpskog vojničkog groblja, po zavetu dede i oca, koji su ovo sveto mesto čuvali, prenosi nam, ovog oktobra, sećanje na Bojića. Računa vreme po kalendaru koji je važio između dva rata, julijanskom. Dodaje da je Bojić bio kao kakva luča, koja je osvetljavala put srpske, sveukupne golgote.

— Ko zna tu himnu — pita starina, koji i u devetoj deceniji života ne posustaje u brizi o Zejtinliku.

Oko njega, zamuckuju posetioci pristigli iz zavičaja predaka. Potomci usnulih srpskih pukova. Zamuckujemo i mi. Nije prijatno: poneko promuca tek prvi stih: "Stojte, galije carske...".

Povijene glave, pogledi zakovani u bele mermerne krstove na nepreglednom polju tužne srpske slave, dok časna starina recituje "Plavu grobnicu". Od početka do kraja.

"Stojte, galije carske!
Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim
u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom...

Govori deda Đorđe još sedam strofa ispred mauzoleja, kao ličnu poemu. Pa se, na čas, učini da je i sam deo kamene gromade kojoj ne dopušta i — okamenjena. U strofama i stihovima, u kojima Bojića otima od zaborava, vraća nezaborav na hiljade srpskih vojnika, koji su završili u talasima Jonskog mora. Priziva mir, kao pesnik u himni:

"Zato hoću mira da opelo služim,
bez reči, bez suza
i uzdaha mekih
Da miris tamjana i
dah praha združim
Uz tutnjavu muklu
doboša dalekih.

Posetioci ćute, kane i poneka suza, a onda se neko osmelio da ponešto prozbori.

— I danas bi, siguran sam, da je kojim slučajem Bojić živ, zagrmeo isto: "Stojte, galije carske!" — čuo se Strahinja Milosavljević iz Novog Sada.

Zašto baš sada pišemo ovu reportažu? Zato što je na današnji dan, kako računa deda Đorđe Mihajlović, pre 96 godina, ovde na Zejtinliku nedosanjanu slobodu otadžbine usnio Milutin Bojić. I ovde je sahranjen, a posle pet godina njegovi posmrtni ostaci preneti su u Srbiju za kojom je žudeo, u njegov rodni grad — Beograd.

— Spokojan sam bio kad su ga prenosili — govori Đorđe Mihajlović, a stiče se utisak da sad, upravo sad dok ovo govori, sa Zejtinlika prenose Milutina. Živog.

— Svako neka počiva tamo gde su mu koreni. Blizu rodne kuće, ognjišta.

Vraćamo vreme...

Milutin Bojić, učesnik balkanskih ratova, pridružio se srpskoj vojsci i u Prvoj vojni. Imao je tek 23 godine. Pratio je zbegove sunarodnika, kralja i Vlade Srbije kroz albanska bespuća. Na Krfu, u proleće, posle albanske golgote, oseća njene posledice. U jednoj zimogrožljivoj noći odavde piše devojci Radmili u Beograd. Pismo preuzimamo iz Srpske kuće na Krfu.

"Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i telo. Da... ja dobro vidim svoj kraj. Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikada neću videti svoju zemlju. Ni tebe. Ostaću, ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih, kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini... Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima."

Godinu i po je bolovao. Oporavljao se i u Nici. A, kada je bio uveren da se izlečio, tražio je da ga vrate u Solun. Govorio je: "Naša vojska se sprema u proboj, ne bih sebi mogao da oprostim da ne budem deo te bitke."


CVEĆE I PONEKA SUZA "Plava grobnica" Milutina Bojića je posveta hiljadama srpskih vojnika čije su "humke" talasi Jonskog mora. Na Krfu i na ostrvu Vido, nedaleko od njega, toliko su umirali da za njih više nije bilo mesta ni u plitkim grobovima ostrva. Ni u kamenjarima maslinjaka, pa su ih lađama odvozili na pučinu. Milutin Bojić je u svojoj pesmi za njih tražio mir, ne sluteći da je i njemu samom kraj blizu. Za njih, danas, posete pristigle iz otadžbine, na pučinu bacaju cvetove i puste pokoju suzu.

Milena Marković | 26.10.2013. | Večernje novosti (http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:460773-I-danas-bi-Bojic-zagrmeo-Stojte-galije-carske)


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 24, 2017, 03:14:24 am
**

MILUTIN BOJIĆ
(Opšti pogled)

O pjesniku Milutinu Bojiću već smo dosta opširno pisali i nemamo razloga za reviziju stavova. Zato eventualne čitaoce upućujemo na svoju studiju "Pjesme strasti, sumnje, boli i ponosa", objavljenu u knjizi O poeziji i poetici srpske moderne, Beograd, Zavod za udžbenike, 2008, str. 319—352. Takođe smo uradili i poredbenu studiju o dvjema pjesmama s naslovom "Plava grobnica", Milutina Bojića i Ivana V. Lalića. Nastojaćemo da te studije ovdje ne ponavljamo niti sažimamo. Ovo je, dakle, u cjelosti nov rad.

U međuvremenu se 2016. godine pojavila i knjiga: Milutin Bojić, Plava grobnica, u ediciji "Srbija 1914—1918", a u izdanju novosadskog "Prometeja", biblioteke "Milutin Bojić" iz Beograda i RTS, a unutar njenih korica malo poznata, pretežno memoarsko-biografska, knjiga pjesnikovog brata Radivoja Bojića: Milutin Bojić pesnik Srbije, s predgovorom Radoja L. Kneževića; knjiga dragocjena za osvjetljavanje i pjesnika i epohe, i to iz porodičnog kruga i neposredne pjesnikove blizine.

Radivoje Bojić je osam godina mlađi Milutinov brat, koji je, kao dječak, prešao Albaniju sa Milutinom; kasnije pravnik, pisac i diplomata, od 1949. godine emigrant u dobrovoljnom izgnanstvu; pisac više malo poznatih, nepoznatih, pa i neobjavljenih romana. Valjalo bi se njime posebno pozabaviti.

Bojići su "došli negde sa juga, preko Bosne, u Srbiju", a pradjed je poslije Prvoga ustanka iz Preljine prešao u Zemun, u Austriju. Tu se rodio Milutinov djed Đorđe, pa otac Jovan i stric Dimitrije, koji će se odseliti u Vranje i tamo rano umrijeti u bezdjetnom braku. Otac se preselio u Beograd, izučio zanat, rano postao cijenjen majstor, otvorio samostalnu obućarsku radnju i kupio kuću, Sremska 4. Majka Milutinova Sofija bila je takođe iz zanatlijske porodice, od Bogojevića iz Pančeva. Milutin je rođen 7. maja 1892. godine u Sremskoj 4, a kada je imao trinaest godina, porodica se preselila u Hilandarsku 24—26. Otac mu je umro 1911, kada je Milutin imao devetnaest godina, a majka samo četiri godine kasnije. Tada je najstariji, nježni, odgovorni i hrabri brat preuzeo brigu o četvoro mlađih — dva brata i dvije sestre.

Razumljivo je što Zoran Gavrilović "nije sklon biografskom metodu"; nijesmo ni mi. Gavrilović je stasavao i razvijao se u doba antipozitivističke pobune, a bio nam je profesor estetike. Nije, međutim, razumljivo da istaknuti srpski estetičar i kritičar, a i poštovalac nacionalne istorije, posumnja da li je uopšte bilo značajnih trenutaka "kod ovog mladića koji je umro tako mlad". Zaista, umro je premlad: četiri godine mlađi nego Branko Radičević kada je promijenio svijetom, a dvije godine nego Branko Miljković. Milutin Bojić je živio u jednom od najuzbudljivijih vremena kroz koje je Srbija ikad prolazila. Petinu života proveo je u ratovima — Balkanskim i Prvom svjetskom — u ratu je i umro.

Upravo je zato dragocjena knjiga Radivoja Bojića: u njoj je mnoštvo impresivnih biografskih podataka iz pjesnikovog života. Daleko smo od toga da redukujemo poeziju na pjesnikovu biografiju, ali nam je bliska težnja za uspostavljanjem što bogatijeg konteksta za tumačenje poezije.

Radivoje Bojić započinje svoju knjigu sjećanjem na dan u osnovnoj školi kada je učitelj, povodom aneksije Bosne i Hercegovine, objasnio djeci šta znači riječ aneksija i pustio ih kući. Tadašnja atmosfera u Beogradu izvanredno je dočarana iz neobičnog ugla. Milutin Bojić se tada, već "u sedmom razredu realke", upisao u dobrovoljce, smatrajući "za neizbežno, sudbinski nužno, da se u tom ratu bori i žrtvuje" i pridavajući "značaj ovakvoj reči Dušana Vasiljevića, Šćepana i Vasilja Grčića, Rista Radulovića i Atanasija Šole".

Milutin je učio i živio vrlo intenzivno. Porodično je bio povezan sa porodicom Sremac i kao osmogodišnjak "sačuvao dubok spomen" na Jovana Đorđevića, ujaka svoga teče Jovana Sremca. Jovan Đorđević je autor stihova srpske himne "Bože pravde", što je mladoga Bojića impresioniralo. Brat Milutinovog teče Jovana Sremca, veliki srpski pisac Stevan, bio je Milutinov profesor u Realci do pjesnikove četrnaeste godine. Bojić je imao izvrsne nastavnike srpskog, francuskog i njemačkog jezika. U ruski jezik i literaturu uputio ga je znameniti prevodilac Jovan Maksimović. Temeljno se utvrdio u istoriji, a hemiju je ozbiljno učio i zbog profesora koji je imao devetoro djece i veliku biblioteku, gdje je Milutin uživao sa svojim generacijskim drugom Milanom Petrovićem, sinom profesora Čedomilja. Naročito je volio botaniku i biljke, donosio vlati i listove sa đačkih ekskurzija, presovao ih, sušio i slagao u herbarijum koji će brat Radivoje, godinama kasnije, pokazati svome profesoru botanike, a ovaj izmoliti Bojićev herbarijum za muzej Druge beogradske gimnazije. Nastavnik crtanja bio mu je slikar i ikonopisac Živko Jugović, rodom iz Čačka, koji je u Bojiću razvio ljubav prema slikarstvu. Milutin je pratio slikarstvo i likovne izložbe, pozorište i predstave, rano počeo obilaziti redakcije, pisati i objavljivati tekstove, uglavnom ih ne potpisujući, držao kao đak predavanja o svojim pogledima na slikarstvo.

Prema Radivojevom svjedočenju, Milutin je počeo da piše stihove vrlo rano i prvu pjesmu je spjevao na Vidovdan 1902. godine,

a zatim ju je pročitao pred drugovima u znak sjećanja na dan završetka Terazijske osnovne škole — dakle, kao desetogodišnjak. Sva je prilika da od 1902. Bojić ne prestaje da piše. U đačkom dobu je napisao niz mladalačkih pjesama, od kojih je samo neke štampao ili je samo neke djelove kasnije unosio u nove pjesme. Sve češće je objavljivao, anonimno ili pod neobičnim pseudonimima, novinske članke, ulazeći punim žarom u društveni život. Pozorišne prikaze piše od 1909, a već od 1910. "to mu je bila stalna dužnost". Radivoje Bojić piše ubjedljivo o statusu Milutina Bojića među rediteljima i glumcima, svjedočeći o smrtima dviju velikih glumica u roku od pet mjeseci 1906. godine — Sofije Conje Đorđević i Vele Nigrinove. Značaj Narodnog pozorišta za kulturni i društveni život Beograda i Srbije bio je ogroman. Oko Milutina, u prelijepoj Bojića bašti u Hilandarskoj, okupljali su se istaknuti pisci, novinari i glumci: Branko Lazarević, Miodrag Ibrovac, Milutin Uskoković, Aleksandar Arnautović, Velimir Rajić, Miloš Đorić, Dragan Božović, Milan Luković, Stanislav Vinaver, Ivan Zrnić – Kornicer, Dobrica Milutinović, Aleksandar Zlatković, Mika Ristić.

Radivoje Bojić je zabilježio i toplu uspomenu na Disa:

"Na kraju naše ulice, već blizu Ratarske, stanovao je Vladislav Petković – Dis, pesnik, Milutinov dobar poznanik. U podne je obično nosio kući veliki hleb pod miškom. Bio je suvonjav, imao je podužu uvek čupavu crnkastu kosu, čupave brkove i obrve, i cvikere na nosu. Bio je prijatan u razgovoru, mada je imao prkosno lice."

Poslije Realke, Bojić studira filosofiju. Iako je bio jedan od najdarovitijih đaka Branislava Petronijevića, intenzivno je proučavao istoriju, koja mu nije bila struka. Tražio je i nalazio građu za svoje istorijske drame, s jedne strane, i smatrao da će, poznavajući istoriju, bolje pronicati u savremenu politiku. Vjerovatno je zato visoko cijenio Balkanski savez, smatrajući da je to "najveći istorijski čin novijeg doba".

Dragocjena su Radivojeva sjećanja na Balkanske ratove, na srbijansko osvajanje Drača i na reagovanje velikih sila koje je dovelo do srpskog povlačenja; na učešće srpske vojske u uzimanju Jedrena; na događaje oko Skadra i na njihov bolni odjek među Srbima; na Milutinov odnos prema Staroj Srbiji i Makedoniji; na sukobe s Bugarskom na vojnom i političkom planu; na pojave kolere. Kroz sve te ratne godine prati se Milutinov književni rad i veza njegovih pjesama s istorijskim događajima, a poseban akcenat se stavlja na objavljivanje, a zatim na izvođenje Kraljeve jeseni; na Milutinov rad na prvoj knjizi koja je imala 48 pjesama na osamdeset strana, sa naslovom na koricama Pesme — M. Bojića; na odjeke u kritici, a naročito na odziv Jovana Skerlića na Bojićevu prvu knjigu. Upečatljive su slike posjeta Jaše Tomića i Jevta Dedijera Milutinu, a posebno odjek smrti Jovana Skerlića.

Nezaboravan je opis pjesnikove radne sobe u vrijeme intenzivnog čitanja i pisanja:

"Tada nisam razumeo zašto su mu bile potrebne tolike raznovrsne knjige, dela nemačkih klasičnih filozofa, francuski pesnici, ruski romansijeri, engleski istoričari, studije vizantologa, podaci o religioznom životu Asiraca i Vavilonaca. Zašto je na jednom stočiću knjiga pesama Alfreda de Vinjija pored teorije o afektima Vilhelma Vunta, Joakim de Bele pored Šopenhauera, Herbert Spenser između Pjera Korneja i Hermana Sudermana? Otkud Molijer na Bibliji i šta će Fridrih Niče pored Radoja Domanovića? Sve je on to čitao. Na pisaćem stolu započete drame u stihu, počeci pesama i poneki dovršen članak o pozorištu, a oko toga knjige. Knjige na stolu, u ormanu sve do poslednjeg santimetra prostora, na ormanu do plafona, knjige i na policama, a pošto je bilo leto, i na furuni. Knjige na francuskom, na nemačkom, na ruskom i srpskom."

Ali dolazi rat da smiri stanje u Bojićevoj radnoj sobi. Milutin Bojić je od prvoga dana vojni cenzor u Nišu, gdje nalazi snage i vremena da dovrši Uroševu ženidbu — dramu u stihovima — i ispjeva trodjelnu poemu Kain, koju će zaplijeniti bugarski okupatori. Iz Niša odlazi do Kraljeva, gjde se na kratko sastao sa braćom i sestrama, pa iste večeri produžio sa Radivojem put u izgnanstvo, a dvije sestre i desetogodišnji brat Dragoljub ostaše u Kraljevu. Povlači se u statusu izbjeglice, a ne vojnika, što mu je otežavalo položaj, s najdubljim uvjerenjem da se neće vratiti: "Nikad, nikad više neću videti naše". U povlačenju braća Bojić su vidjela kako je stari kralj Petar nastavio povlačenje volovskim kolima zbog kvara na automobilu — sliku koju će na crtežu ovjekovečiti i pustiti u svijet hrvatski umjetnik Vladimir Becić, a opjevati Edmon Rostan. Upravo će Milutin Bojić prevesti tu Rostanovu pjesmu. On je i u zastrašujućim uslovima povlačenja, u pauzama, pisao pjesme ("Kao Prometej", "Mećava"): "Milutin je često zastajao u hodu i zapisivao u svoju beležnicu stihove pesme".

Rijetko gdje je tako ubjedljivo, uzbudljivo, potresno i doživljeno i autentično ispričana ova strašna priča o povlačenju vojske i naroda od Kraljeva do Skadra, preko Crne Gore i Albanije, odnosno od Skadra do Krfa: stradanja, smrti, sahrane, brojni susreti, poneki topli ljudski gest i dom, glad, bolesti, brodolom, odjeci bitaka — sve je to stalo u ovu knjigu čiji je glavni junak pjesnik Milutin Bojić, a glavna tema njegova poezija, neodvojiva od narodnog stradanja i istorijskih događaja.

Milutin se povlačio bolestan i bolest je svakodnevno napredovala. Na Krfu piše, objavljuje, prevodi. Preveo je "Odu srpskom narodu" Gabrijela Danuncija i pjesmu "Kralj–Petrova četiri vola" Edmona Rostana.

U jesen 1916. dobio je jednomjesečno odsustvo (proveo ga je u Nici, sa vjerenicom Radmilom Todorović, i u Tononu, sa bratom Radivojem). Na tom putu izradio je koncept poeme Crveno krštenje koju će preimenovati u Večnu stražu. Po povratku na Krf i kasnije, po dolasku u Solun, piše bratu da nikad toliko nije radio i da književnim radom savlađuje sva osjećanja i ubija želje. Pisanje je bilo sublimacija svega i zamjena za sve. Za nepunih šest mjeseci boravka u Solunu štampao je šesnaest novih pjesama i, što nije manje važno, pripremio i štampao zbirku Pesme bola i ponosa, koja se pojavila juna 1917. godine.

Zdravlje se istrošilo i Milutin Bojić je smješten u Vojnu bolnicu Prestolonaslednika Aleksandra, odakle je 12. septembra pisao bratu Radivoju da je "na putu prezdravljenja", a tri dana kasnije da se osjeća mnogo bolje i da će biti uskoro zdrav. Priviđali su mu se upokojeni prijatelji pisci, a sve češće je mislio na rano preminule velike svjetske pjesnike. Izdahnuo je na Mitrovdan 1917. godine, a sjutradan je sahranjen na Srpskom vojničkom groblju na Zejtinliku kod Soluna. Nad rakom se od pjesnika oprostio njegov "maestro", kako je Bojić, iz ljubavi i poštovanja, zvao Iva Ćipika.

Krajem ljeta 1922. braća i sestre su prenijeli Milutinove posmrtne ostatke u Beograd i sahranili ih u porodičnu grobnicu. Ispod pjesnikovog lika urezana su četiri stiha iz njegove programske pjesme "Uvodna reč" za zbirku Pesme bola i ponosa. Ti stihovi su dobili novu i trajnu funkciju epitafa:

Mirnoće mi dajte da svu snagu stečem,
Da iz srca dadnem
Sav bol i sav ponos i, kad ih izrečem,
Ko list sveo padnem.


Jedan vanredno kratak, uzbudljiv, bogat i ostvaren život, proveden u matici istorije, u godinama najvećih narodnih i državnih iskušenja Srba i Srbije; život neodvojiv od sudbine naroda i države. Zato je Bojićevo patriotsko pjesništvo i pjesništvo s temom istorije duboko unutrašnje i proživljeno, a ne prigodno i deklarativno. Po tome je Milutin Bojić izuzetan.


2.
Kakav je nivo proučenosti ovoga pjesnika?

Paradoksalno, ali i visok i nedovoljan. Bojić je prvo slavljen i hvaljen kao veliki talenat i nada; potom je ožaljen kao velika žrtva, a onda je jedno vrijeme potisnut u zaborav, ili barem u drugi plan. Tek pjesnici koji su se na moderan način zanimali za tradiciju i njeno preispitivanje (M. Pavlović, J. Hristić, I. V. Lalić) ponovo ga vraćaju u istorijsko pamćenje i samjeravaju ga u koordinatama XX stoljeća.

Bojićeve Pesme iz 1914. oduševljeno je pozdravio Jovan Skerlić videći u Bojiću veliku nadu i budućnost naše poezije. Branko Lazarević ga je krunisao za "kralja reči" koji je ispjevao "psalme bolova". Nekoliko izvanrednih ocjena ostavila je Isidora Sekulić: "Bojić je, za svoje odviše mlade godine, vanredno osećao duševnu prošlost svoga naroda, ono nasledstvo kosovsko koje je srpsku vojsku kroz sve ratove vuklo u čestitost, vuklo u religiozne zadatke, pored istorijskih". U njemu ustaje "rod, zemlja" i započinje san i slutnja epopeje. Najzad, Isidorin je vanredno tačan i prelijepo sročen sud koji se pamti kao aforizam: "U Bojiću je potres vekova". Upravo ovaj aforizam vidimo kao naročito značajan za razumijevanje Bojića i njegovog viđenja istorije.

Jovan Deretić je ocijenio da je Bojić predodređen da bude pesnik sudbinskih dana otadžbine i da je u njegovim stihovima došla do izraza svijest o sudbini i stradanju "celog jednog roda", te da je težio velikim žanrovima — epu i drami.

O djelu Milutina Bojića objavljene su tri doktorske disertacije: Mihaila Đorđevića, Gavrila Kovijanića i Vladete Vukovića, sve tri urađene prilično tradicionalistički. Rekli bismo da je najviše odjeka imao rad Gavrila Kovijanića. On je svoju disertaciju objavio kao monografiju Život i književni rad Milutina Bojića u izdanju beogradske "Narodne knjige" 1969. godine iz koje je izašao i Kovijanićev priređivački rad na Sabranim delima Milutina Bojića. Tako je Kovijanić obavio dva važna komplementarna posla.

Za nas su od naročitog značaja sudovi koje su izrekli pjesnici: Miodrag Pavlović, Jovan Hristić i Ivan V. Lalić. Pavlović tačno uviđa da je Bojić hteo "da bude veliki pesnik i da bude nacionalni pesnik — pesnik svoga naroda", da je imao "izrazit talenat", da je nedovoljno proučen, da mu njegovo pjesničko djelo "obezbeđuje i dalje mesto i prisustvo u našoj pesničkoj tradiciji", odnosno da je ovaj pjesnik "stvaralački događaj u našoj poeziji koji se ne može prenebregnuti". On je "eruptivniji, obojeniji, zvonkiji stihotvorac" od dvojice prethodnika, Dučića i Rakića, ali "sa manje preliva". Biblija je uticala na formalno i tematsko formiranje našeg pesnika više nego na ijednog drugog.

Pavlović insistira na sumnji i melanholiji u Bojića od 1913. godine, a manje cijeni njegovu ranu poeziju "gole strasti". Bojić je do svoje dvadeset pete — do smrti, dakle — stigao da opjeva tri rata i stvori vanredno uspjele pjesme kakve su "Sejači" i "Zemlja oluje", a njegova "Plava grobnica" je bila pesma jednog naroda, odnosno primer poezije herojskog kulta. Pavlović pronalazi Bojićeve stihove emigrantske blagosti i "mudrosti vekova".

Bojić je, prema Pavloviću, "zaista imao vokaciju dramskog pisca" koji je "osećao pozornicu", a njegov doprinos drami naročito je došao do izraza u dvjema dramama u stihu: Kraljeva jesen (1913) i Uroševa ženidba (1916), kojima je proširio srpsku dramu "njegovim vidicima, novim periodima istorije, kao i novim metrom: novim razlozima za nacionalno dostojanstvo". Pavlović vidi Bojićev dvanaesterac u srpskoj drami kao "krupan korak napred i naše drame u stihu" koji je "učinjen črvsto i neopozivo"; Bojić će svojim dramama u stihu označiti "jedno važno iskustvo, kao što Nastasijević sa svojim muzičkim dramama znači drugo". Pavlović je vjerovatno prvi vidio u Bojiću preteču Rastka Petrovića i Oskara Daviča, i našeg prvog pjesnika koji u poeziju unosi pojam "doživljaj istoričnosti", ali njegov status vidi daleko od statusa velikog pjesnika.

Ivan V. Lalić ističe značaj i vrijednosti Pavlovićevog eseja o Bojiću, ali je neuporedivo naklonjeniji Bojićevoj poeziji. U tom kratkom pjesničkom životu Lalić izdvaja nekoliko faza, što ukazuje na nevjerovatno brz pjesnikov razvoj. Bojić je takoreći od pjesme do pjesme "savladavao čitave etape pesničkog razvitka". Uostalom, i Lalić je ušao sa Bojićem u pjesnički dijalog svojom "Plavom grobnicom", o čemu smo takođe svojevremeno pisali. U "Plavoj grobnici" pjesnik dovodi "do sinteze herojskog opela i peana živima koji nastavljaju isksutva mrtvih".

Lalić nalazi da je Bojić ponešto učio od Mirka Korolije, pjesnika sa kojim ga zajedno spominje Skerlić, ističući srodnosti Bojićevog i Korolijinog soneta: preko Korolije se u Bojićevu poeziju prelivaju latinski i mediteranski elementi. Lalić odaje Bojiću priznanje da je u njegovim sonetima "besprekorno izveden" spoj katrena i terceta, "taj kritični neuralgični zglob u sonetnoj strukturi".

Lalić s razlogom hvali Bojićevo opjevanje istorije. U tim pjesmama dostizao je ne samo svoje vrhove, već i vrhove srpskog pjevanja o istoriji. Mladi pjesnik je doživljavao konkretnu istoriju dublje i intenzivnije od mnogih starijih i slavnijih savremenika, ocjenjuje Lalić.

Lalića je moralo dirnuti Bojićevo interesovanje za Vizantiju: "Ta tražena Vizantija za Bojića je zacelo bila jedan vid duhovnog zavičaja iz kojeg će jasnije da sagleda obrise neslućene drame čoveka u kosmosu, da bi je tumačio kroz konkretno iskustvo istorije". To su one duhovne tačke gdje se ova dva pjesnika dodiruju i postaju bliski. Zato će se oni neminovno naći u lirskom dijalogu.

Svakako da je vrlo značajan predgovor Zorana Gavrilovića Bojićevim Sabranim delima u kojem se Bojićevo pjesništvo posmatra u kontekstu srpske moderne, epohe kojom se Gavrilović inače bavio. S druge strane, kritičareve ambicije su vrednosne: on želi da odgovori na pitanje da li je Bojić ušao u mali krug velikih srpskih pjesnika koji su, kako ih Gavrilović vidi, usamljenici, bez predaka i nastavljača, od romantizma na ovamo. Zbog toga kritičar postavlja pitanje koliko je Bojić odolio izazovima površinske istorijske ravni, a koliko je uspio da prodre do dubinskih slojeva istorije, odnosno do "jezgra" istorijske ravni. Gavrilović vidi Bojića kao "nešto drugo", kvalitetno novo, i u odnosu na Vojislava Ilića, i na Jovana Dučića, i na Disa. Bojić je, "značenjski i tematski, proširio okvire našeg pesništva" i to u tri glavna pravca: unio je erotično i strast u naše pjesništvo i drugačije shvatanje ljubavi od svojih velikih prethodnika; okrenuo se ka mitovima i legendama nalazeći u njima ljudsku i tragičnu ljepotu; takođe se okrenuo likovima i legendama u našoj tradiciji povezujući sudbinu svoga naroda sa širim i vremenski udaljenim sudbinama, pa se nacionalna istorijska sudbina, pa i tragedija, povezuje "sa dalekim tragedijama ljudske istorije" i tako "dobija na univerzalnosti".

U svakom od ovih tokova svoga pjesništva Bojić pokazuje "smisao za dramatizaciju" i "sklonost za dramatsko". On je, po Gavriloviću, "prvi u srpskoj modernoj poeziji pokušao da probleme večnosti i trajanja iskaže i prevede u konkretnu ljudsku dramu, koja se grana i postaje lična drama, i metafizički problem". U rodoljubivoj poeziji Bojić primjenjuje postupak "projekcije u večnost", te Bojićeve potrebe da čitavu sudbinu jednog istorijskog trenutka učvrsti kao duševnu i poetsku vrednost višeg i opštijeg reda i značenja.

Gavrilović, po našem mišljenju tačno, ukazuje na srodnost Bojićeve poezije sa njegovom dramom u stihu. Naši pjesnici su, doista, uspostavili jedan moćan tradicijski niz u drami: Njegoš, Đura Jakšić, Laza Kostić, Milutin Bojić, Momčilo Nastasijević, Miloš Crnjanski, sve do Ljubomira Simovića i naših dana.

Najviše je, pa i najbolje, pisano o Bojićevoj poeziji. Ipak, njegove parodije i epigrami su ostali nedovoljno kritički osvijetljeni, a oni su izraz jednog Bojićevog autentičnog dara za humor, ironiju i komično koji je došao do izraza i pojedinim dramama. Oni su nagovještaj dolazećih epoha i procvata žanra epigrama u posljednjoj trećini dvadesetoga vijeka.

Bojićevo dramsko stvaralaštvo, a naročito odnos njegovog lirskog i dramskog pjesništva, veliko je i izazovno istraživačko polje. S tim je u vezi i pitanje Bojićevog odnosa prema srednjovjekovlju i vizantijskom nasljeđu. Poseban niz pitanja otvara odnos njegovog dramskog stvaralaštva i njegove pozorišne kritike, što otvara i pitanje njegovih relacija prema domaćem i evropskom dramskom nasljeđu. Otvara se veliki prostor za komparativno usmjerene studije.

Ni Bojićeva književna kritika nije pažljivo iščitana ni proučena, pa ni njegova djelimično sačuvana prepiska. Vjerovatno će istoričari iskorisiti 2017. godinu da reaktiualizuju Bojićeve tekstove iz Prvog svjetskog rata i o tom ratu; oni danas imaju prevažan značaj dokumenata i autentičnih svjedočenja.

Sve su prilike da ni Bojićevi prevodi nijesu još svi sakupljeni, a kamoli proučeni i ocijenjeni. U pomenutom izdanju: Milutin Bojić, Plava grobnica, iz 1916. godine štampan je Bojićev prevod pjesme Edmona Rostana "Kralj-Petrova četiri vola", prevažna pjesma za Srbe u času objavljivanja, kojom je francuski pjesnik i akademik ovjekovječio povlačenje staroga srpskog kralja sa svojom vojskom. Od sličnog značaja je i Bojićev prevod "Oda narodu srpskom" Gabrijela Danuncija. Oba prevoda su objavljena bez prevodiočevog potpisa, pa se, ne rijetko, previđaju u popisu Bojićevih prevoda. Prema Milutinovim pismima, koja citira Radivoje Bojić, prevodi nesumljivo pripadaju srpskom pjesniku Milutinu Bojiću.

Postoje, dakle, cijela nepokrivena istraživačka polja o Bojiću i u vezi sa Bojićem, i malo je vjerovatno da će ih jubilarna godina Bojićeva popuniti. Važno je nešto pokrenuti i pomjeriti.


Naslov: Milutin Bojić (1892—1917)
Poruka od: Angelina Decembar 24, 2017, 04:31:43 am
**

3.
Kako je objavljen Bojić?

Ovo je jedno od najvažnijih pitanja u vezi sa Bojićem. Od toga kako je neki pjesnik objavljen zavisi i stepen njegove proučenosti, i njegov status u pjesničkoj tradiciji u nacionalnoj istoriji književnosti.

Bojić je bio dubok čovjek, filosof ne samo po obrazovanju već i po mentalnom sklopu. Prirodno je onda što je Bojić i pjesnik sumnje, i to one plodne, intelektualne, duhovne, samosvojne i samosvjesne, pjesničke. To se ponekad previđa.

Čitamo dvije nevjerovatne rečenice — biće da su s početka 1916. godine — u knjizi njegovoga brata Radivoja:

"Na drugi dan Božića Milutin je zabeležio na komadu hartije: Ja verujem da će docniji naraštaji razumeti naše strasti, možda će se diviti našoj svojeglavoj upornosti i samovoljnom podnošenju muka. Ipak, da li će svi novi Srbi odobravati naš predsmrtni prkos u preziranju neprijatelja i samoodricanju radi opšteg dobra."

Eto o čemu je mislio tada dvadesetčetvorogodišnji mladić, načetoga zdravlja, inače krhkog tjelesnog sastava, pošto je prešao Albaniju — o novim Srbima i njihovom odnosu prema albanskoj i krfskoj Golgoti; prema plavoj grobnici. Naravno, tu je — sluti se — i odnos novih Srba prema Bojićevoj poeziji. Eto po čemu je Bojić samosvojan pjesnik i filozof i po čemu je njegova sumnja veličanstvena. On ne sumnja u to da li sebe treba žrtvovati za otadžbinu, ali sumnja u svoj status kod novih Srba.

Takvo pitanje je mogao sebi postaviti samo neko ko je imao izgrađen odnos prema istoriji; ko je imao istančano osjećanje istorije i viziju istorije i kao svijesti o prošlosti, i kao svijesti o budućnosti. Mjesto u istoriji određuju novi Srbi, ma kakvi da su. U istoriji književnosti pogotovo. Tako je mogao misliti ne samo dubok pjesnik, već i dubok čovjek, mislilac.

Osvrnućemo se kratko na najznačajnije Bojićeve knjige:

Prva Bojićeva knjiga bila je Pesme Milutina Bojića u izdanju S. B. Cvijanovića, Beograd 1914. Njome je ovaj pjesnik ušao na velika vrata u srpsku književnost, dočekan pohvalama i nadama Jovana Skerlića.

Sa drugom je imao mnogo manje sreće. Riječ je o trodjelnoj poemi Kain, objavljenoj u Nišu 1915. godine, u štampariji Đ. Munca i M. Karića. Cio tiraž ove knjige zaplijenili su Bugari.

Ni treća, slavna knjiga, Pesme bola i ponosa, objavljena u Solunu, u Štampariji Akvarone, nije imala srećnu sudbinu. Istina, dočekana je kao veliko djelo, ali je dobar dio tiraža izgorio u požaru koji je zahvatio grad.

Prvo Bojićevo djelo koje je objavljeno poslije Prvog svjetskog rata bila je drama Kraljeva jesen sa predgovorom D. J. Filipovića, koja se pojavila 1918. godine u Sarajevu, u izdanju I. Đ. Đorđevića. Potom se 1920. godine pojavilo drugo izdanje zbirke Pesme bola i ponosa u izdanju S. B. Cvijanovića i sa predgovorom Miodraga Ibrovca.

Konačno, 1922. pojavila se nova Bojićeva stvar — Soneti — kod S. B. Cvijanovića, sa izdavačevim predgovorom. Slika pjesnika Milutina Bojića time je znatno upotpunjena.

Prva Bojićeva knjiga Pesme doživjela je drugo izdanje 1923. godine u biblioteci "Delo". Tako su čitaoci konačno mogli da dođu do njegovih obiju knjiga poezije.

Hvale vrijedno je izdanje Srpske književne zadruge: u XXX kolu, kao 197. knjiga, pojavile su se Pesme i drame Milutina Bojića sa predgovorom Vladimira Ćorovića. Bilo je to reprezentativno izdanje najboljega Bojića i lijep trenutak u njegovoj recepciji. Ovo izdanje će poslužiti kao orijetnacija za objavljivanje Bojića poslije Drugog svjetskog rata.

Prvo ga se 1957. sjetila subotička "Minerva" — trideset godina poslije izdanja u "Kolu" — objavivši Stihove i drame u izboru i sa predgovorom Živka Milićevića.

Beogradski "Nolit" i njegov urednik Zoran Mišić pokrenuli su biblioteku za preispitivanje tradicije nazvanu "Živi pesnici". U toj ediciji objavljen je Milutin Bojić u redakciji i sa predgovorom Miodraga Pavlovića. Taj predgovor smo predstavili u ovom radu.

Jedanaest godina kasnije, 1974, pojavio se Milutin Bojić u izboru Ivana V. Lalića. I Lalićev esej o Bojiću bio je dva puta predmet naše pažnje.

Najzad, 1978. pojavila su se Sabrana dela Milutina Bojića, koja ćemo pobliže predstaviti.

Na kraju, knjiga o kojoj smo već govorili: Milutin Bojić, Plava grobnica, 2016, u kojoj je objavljena i knjiga Radivoja Bojića: Milutin Bojić pesnik Srbije.

Objavljivanje Sabranih dela Milutina Bojića u četiri obimna toma predstavlja važan datum u recepciji ovoga pjesnika. Djela su objavljena u 5.000 primjeraka, u izdanju beogradske "Narodne knjige". Priredio ih je dr Gavrilo Kovijanić, a opširan predgovor je napisao Zoran Gavrilović. Time je bezmalo sve Bojićevo postalo dostupno i slika o Milutinu Bojiću se upotpunila i izmijenila. Nešto je nepovratno izgubljeno i propalo tokom rata. Sabrana dela su donijela na svijetlo dana niz novih, dotad neobjavljenih i nepoznatih pjesama.

Po našem osjećanju, priređivač je mogao više poštovati pjesnika, a manje načela svoje doktorske disertacije. Mogle su biti objavljene dvije Bojićeve, za pjesnikovog života objavljene zbirke onako kako je to učinio sam pjesnik, a ostale pjesme su mogle kako to priređivač hoće. Priređivačev postupak je legitiman, ali to je već interpretacija: pjesme su razdijeljene u tematske krugove, što olakšava čitaocu praćenje Bojićeve poezije po tematskoj srodnosti, ali malo zamagljuje autora, njegovu poziciju i njegovu autorsku volju. A Milutin Bojić je bio vrlo samosvjestan čovjek, veoma jake volje, što se jasno vidi iz prvog tematskog kruga, koji je sam priređivač naslovio "Slutnje volje". Tu, s razlogom, u podtekstu slutimo Šopenhaurera i Ničea. To ova Sabrana dela potvrđuju.

Ne treba smetnuti s uma da je Milutin Bojić studirao filosofiju i da je s lakoćom čitao nemački, francuski i ruski, a prevodio je i sa drugih jezika. Bojić je na nemačkom čitao, poznavao, cijenio i veoma volio Šopenhauera i Ničea. U prvom tomu Sabranih dela naći ćemo Bojićev prevod dvadesetak stihova "Iz Ničea", a u Prozi I — dakle, u trećem tomu, ushićen prikaz Ničeove knjige Tako je govorio Zaratustra u prevodu pjesnika i germaniste Milana Ćurčina. Kritika prevoda pokazuje da je Bojić čitao djelo paralelno na srpskom i nemačkom, sravnjujući prevod sa originalom. Kratkoća prikaza zahtijeva od Bojića preciznost, jasan sud i stav, informativnost.

Bojić prvo informiše da je Niče rijetka pojava "po kompleksnosti kao i po vibriranju svoga duhovnog života", da mu je prethodnik i učitelj Šopenhauer koji je "umeo biti velik, dubok pesnik", "specijalno u svom grandioznom delu". Niče je otišao mnogo dalje; njegova "revoltna priroda" i "genijalna moć asimilovanja svega onog što vredi, da bi se na osnovu tog asimilovanja dao pravi izraz svoje duše", činile su da je "tonuo u poetski smisao reči", da je vrlo često imao čitavu nervnu borbu da od emocije koja ga obuzima dođe do reči koja tu emociju treba da iskaže.

Nije li ovdje riječ o stvaralačkom pjesničkom procesu uopšte; ne govori li to Bojić pomalo o sebi? Taj veliki strasni čitalac i znalac jezika imao je takođe "genijalnu moć asimilovanja svega što vredi" i mučio se kako da emocije dovede do izraza. Tada bi, veli Bojić, dolazio na pozornicu (opet pozornica!) Ničeov "mladićki filološki duh da stvori nove reči". Genijalnoj prirodi punoj emocija "rečnik je bio mali", i ona je stvarala nove riječi. Zaratustra mu je "najpesničkije delo" koje "diše biblijskim stilom". Upravo taj biblijski ton nedostaje Ćurčinovom prevodu, koji je za našu literaturu "ne mala dobit". Zaratustra je, za Bojića, "poema velikog mislioca".

Bojić je, očito, iznutra dobro poznavao i "genijalnu moć asimilovanja svega onoga što vredi", i svu složenost odnosa emocija i riječi, i izlazak mladićko-filološkog duha na pozornicu. Bojić, student filosofije, otvoren prema srednjovjekovlju i Vizantiji, bio je veliki poštovalac Vuka i njegovoga Srpskog rječnika. On sa Vukovim Srpskim rječnikom u torbi odlazi u rat, uprkos odluci regrutne komisije da je nesposoban za vojsku.

Veliki poštovalac Šopenhauera i Ničea hvatao je u pjesmi trenutak rađanja volje, bio otvoren za emocije i strasti, širio prema ertoskom i strastvenom tematske granice naše lirike, otvarajući se i ostajući otvoren prema Bibliji, sumnjao u moć i domete razuma. A ovaj Bojićev prikaz Zaratustre objavljen je 9. oktobra 1911, tri godine prije Bojićeve knjige Pesama.

Ostali tematski krugovi pjesama u Sabranim delima su: "Otadžbina", "Vizije" i "Ljubav". U petoj grupi su "Soneti", njih ukupno četrdeset i tri, što nipošto nije malo; slijede "Parodije" i "Epigrami", i na kraju, u osmom odjeljku, su "Prevodi", gdje, izgleda, poneka važna pjesma nedostaje. Izmiješani su, dakle, tematski kriterijumi sa kriterijumima oblika i postupka.

Tek sa Sabranim delima mogao se steći uvid u bogatstvo, širinu i razuđenost Bojićevog opusa. Cio prvi tom sa preko šesto strana pripada Poeziji. Bojićeve parodije i epigrami bili su manje poznati i kritički neosvijetljeni.

Drugi tom su Drame — nevjerovatnih sedam drama (Despotova kruna je trilogija) za dvadeset pet godina života, od čega pet ratnih godina. Drugi tom ima 737 strana: Despotova kruna (Pakao, Slepi despot, Dvanaesti čas), Lanci, Kraljeva jesen, Gospođa Olga, Uroševa ženidba. Bojić je bio zaljubljenik u dramu i pozorište. Zato je Jovan Hristić bio duboko u pravu kada je govorio: "Pozornica: mislim da je to jedan od važnih ključeva za razumevanje Bojića".

To se još bolje vidi iz dvaju tomova Proze: prvih 117 strana trećeg toma Sabranih dela (Proza I) pripada sasvim raznovrsnim "Književnim recenzijama", da bi preko 280 narednih strana zauzele "Pozorišne recenzije", i to samo one iz domaće, ruske i francuske drame: četrdeset dva teksta su posvećena domaćoj, dvadeset ruskoj i dvadeset sedam francuskoj drami. Ovome treba dodati i "Pozorišne recenzije i osvrte" iz četvrtog toma (Proza II): o nemačkoj (sedam), nordijskoj (pet), italijanskoj (pet), engleskoj (sedam tekstova) i mađarskoj drami (jedan tekst). Ako smo dobro brojali, Bojić ima u Sabranim delima sto dvadeset i četiri pozorišne recenzije. Sve bi ih trebalo ponovo štampati kada se govori o Milutinu Bojiću kao dramskom piscu. To nešto kazuje i o pozorišnom životu u Srbiji do 1914. godine.

Ovolika odanost drami i pozorištu morala je ostaviti traga i na poeziji. Zoran Gavrilović više puta ponavlja da Bojićev stih često u sebi nosi dramsku žestinu i napetost i da Bojićev patos možda ima porijeklo u drami. Sve to osnažuje Hristićev stav o drami i pozornici kao ključu za razumijevanje Bojića.


4.
Kako vidimo mjesto Milutina Bojića u pjesništvu srpske moderne srpske poezije XX stoljeća?

Vidimo ga kao pjesnika moderene koji nastavlja tradiciju Vojislava Ilića, Milana Rakića i, naročito, Jovana Dučića; koji poštuje formu, stih i strofu u njihovoj strogosti i eleganciji pjevajući najvećma u jedanaestercu i dvanaestercu, ali koji je stvorio svoj osoben pjesnički lik i glas proširivši senzibilitet srpskoga pjesništva. On je u "Plavoj grobnici", majstorski i estetski veoma funkcionalno, sjedinio tradiciju Vojislava Ilića, ispjevavši prvu, šestu, desetu i četrnaestu strofu u pseudoheksametrima i poluheksametrima, sa dučićevskom ritmičkom dvanaesteračkom linijom u ostalih deset strofa, sa povremenim jasnim aluzijama na Jovana Dučića, o čemu smo već pisali.

Bojić je, međutim, bitno pomjerio tadašnji senzibilitet srpske lirike i na planu ljubavnog, i na planu patriotskog pjesništva, odnosno pjesništva koje tematizuje istoriju. Rakićeva "Iskrena pesma", poznata i prepoznatljiva sa svoje čulnosti i konkretnosti među pjesmama modrene, čedna je u poređenju s Bojićevim pjesmama strasti. Nagonsko i erotsko došlo je u Bojića do mnogo punijeg izraza. Tijelo i tjelesno, čulno, erotsko i nagonsko dobili su na značaju u Bojićevoj ljubavnoj poeziji. Po tjelesnosti, erotskom i nagonskom Bojić je preteča Rastka Petrovića, Oskara Daviča i Branislava Petrovića, odnosno cijelog jednog moćnog toka u srpskom pjesništvu koji će u Bojiću nalaziti izvor i ohrabrenje. U tom pogledu Bojić je inovator, nikako konzervativac, kako mu se ponekad spočitava. Bojić nagovještava dolazeće avangardno pjesništvo i dinamizacijom pjesničke slike, i sklonošću ka iskonskom, prvobitnom i "primitivnom".

Na više mjesta u svojoj poeziji i raznim zapisima Bojić dovodi u sumnju racionalno i racionalistički odnos prema svijetu, implicirajući svoju otvorenost prema iracionalnom u čovjeku. Bojić je od početka pjesnik volje, po čemu je gotovo usamljen u srpskom pjesništvu. U podtekstu njegove poezije sluti se filosofija Šopenhauera i Ničea, više nego u bilo koga našega pjesnika moderne. Iz prevoda Ničeovih stihova i iz prikaza Zaratustre jasno se vidi ne samo da je Bojić poznavao Šopenhauera i Ničea, već i da ih je čitao na njemačkom, i da je njima bio oduševljen i ponesen. I po tome je preteča dolazećih srpskih pjesnika.

Bojić je jedno vrijeme bio blizak Stanislavu Vinaveru. Obojica su bila filosofski obrazovana, protivnici racionalizma. Vinaver će postati "bergsonovac" i intuicionista; Bojić je okrenut Nemcima, Ničeu i Šopenhaueru. Oba su sanjala san o Vizantiji; o neophodnosti obnove modernog srpskog pjesništva na vizantijskoj duhovnosti; o neophodnosti uspostavljanja duhovnog kontinuiteta. Vinaver je sumnjao u Vukov i vukovski jezik i u njegove mogućnosti, zagovarajući usmjeravanje na starije jezičke slojeve predvukovskog doba. Bojić je, međutim, bio čvrsto "vukovac". On je u rat otišao sa Vukovim Srpskim rječnikom u torbi. Obojica su bila otvorena za smijeh i komiku; Bojić naročito u svojim dramama u stihu. Obojica su pisala parodiju. Bojićeve parodije još nijesu valjano naučno opisane. Vinaver je predmet i jedan od glavnih junaka Bojićevih parodija. A parodija i ironija su obilježja srpske avangarde. Otuda vanredan poetički i književnoistorijski značaj Bojićevih parodija. Ovakav odnos prema Vinaveru, parodiji i Vizantiji potvrđuje postojanje avangardnih tendencija u Bojića i nagovještaj sve dubljih i većih interesovanja za Vizantiju kod srpskih pjesnika, naročito poslije Drugog svjetskog rata (V. Popa, M. Pavlović, D. Maksimović, M. Pavić, I. V. Lalić, B. Miljković, R. P. Nogo, M. Tešić), što je uvijek povezano i sa težnjom za kontinuitetom.

Isidora Sekulić je savršeno u pravu kada tvrdi da je u Bojiću "potres vekova"; čak i kada pjeva o strastima, o nagonskom i tjelesnom, on i tada poseže za Biblijom i biblijskim junacima, za mitom (David i Saloma). Mitizacija je jedan vid "potresa vekova" i Bojićeve univerzalizacije pjesme, odnosno ljudskog iskustva o kojem pjeva. I o strastima on pjeva kroz vjekove i za sva vremena; pjevajući potresa vjekove od Davida i Salome, odnosno od prvog muškog otkrića žene.

Mitizacija je još očevidnija kada pjesnik prelazi na polje istorije. Aktuelna istorijska iskušenja Srba i Srbije u Prvom svjetskom ratu jesu mitsko ponavljanje biblijskih i drugih starih mitotvornih događaja. Epohe se slažu kao svojevrsni slojevi istorije jednoga tla na čijoj istorijskoj pozornici se smjenjuju ljudi, generacije i narodi. Te arheološke naslage stoljeća, ta iskustva milenijuma, pamte tlo i poeziju i, zahvaljujući poeziji, mi ih baštinimo. Nije li ova ideja preteča Miodraga Pavlovića i njegovoga pjevanja i umovanja o minulim kulturama na ovom tlu? Nije li na toj liniji Pavlovićeva zbirka Mleko iskoni, a i Pevanje na Viru? Bojićeva otadžbina je "Zemlja oluje", kako glasi naslov jedne njegove izvrsne pjesme, obojena raznovrsnom krvlju različitih doba:

Mačevi dački, sekira Japoda,
Legije rimske i horde Tatara,
Ili vitezi s vizantijskih voda
Krvavili su ova polja stara.


Tako je kroz "potres vekova" Bojić dospio do onoga što Isidora Sekulić zove "filozofija otadžbine". Te dvije sintagme — "potres vekova" i "filozofija otadžbine" — obje Isidorine i obje savršeno tačne, najveći su komplimenti koji se mogu uputiti jednom patriotskom pjesniku. Bojić ih je dobio sa meritorskog mjesta. Po našem osjećanju, vrijeme ih je potvrdilo — tako je i poslije sto godina. A to je znak pjesnikove snage i veličine.

U podtekstu Bojićeve patriotske poezije i srpskog istorijskog iskustva iz Prvog svjetskog rata — to je takođe Isidora uočila — nalazi se Kosovski zavjet. Ljudi su se lišili svega materijalnog, ovozemaljskog, čak i rodne grude, i sa otadžbinom u srcu krenuli u izgnanstvo, sa vjerom u vaskrsenje vojske i države; u vaskrsenje okupirane Srbije. Ponijeli su samo ono što je moglo stati u glavu i srce. To je njihovo odricanje od Carstva zemaljskog i žrtvovanje za Carstvo nebesko. Time se i Kosovski zavjet potvrđuje kao vječan i univerzalan, duboko biblijski, staro i novozavjetni. Zajedno su Jov i Lazar. To je so soli Bojićeve poezije i Bojićeve "filozofije otadžbine".

Bojić je imao istančano osjećanje istorije, koje je cijelog svog kratkog vijeka brusio i dograđivao; radio na njemu radeći na sebi. To se vidi i iz njegove patriotske lirike, i iz drama u stihovima. Malo je ko od srpskih pjesnika uspio da tako svoju viziju univerzalizuje. Po tom osjećanju istorije, po brizi za istoriju i po spoju istorije sa mitom i legendom, Bojić, iako premlad, podsjeća na Iva Andrića.

Bojić je, možda i zbog te sudbinske veze sa istorijom i uronjenisti u nju do grla, sanjao o velikoj pjesničkoj formi, o novoj, modernoj epopeji koja bi odgovorila na izazove novoga vremena i istorije. Po tome je — gle, čuda — blizak T. G. Eliotu, koji je vidio budućnost poezije u velikoj formi i u toj velikoj formi se ogledao. Ispjevao je Bojić trodjelnu poemu Kain, čiji su kompletan tiraž Bugari zaplijenili i uništili. Poema je ispjevana, uglavnom, u tercinama, što bi trebalo da asocira na Dantea i na Božanstvenu komediju. Koliko je nama poznato, to je jedino srpsko pjesničko djelo u kojem je tercini vraćena njena izvorna, epska funkcija. A to je već dovoljan razlog da se ovo djelo ne zaboravi.

Još ambicioznije je Bojić radio na "epopeji" Večna straža. Prvobitni naslov zamisli glasio je Crveno krštenje; epopeja je trebalo da ima 15.000 stihova. Sačuvane i štampane verzije dvaju najobimnijih pjesničkih djela teško da možemo smatrati konačnim, ali i na osnovu njih može se ponešto relevantno reći o Milutinu Bojiću kao pjesniku široke epske forme.

Valjalo bi provjeriti ideju Ivana V. Lalića i sravniti sonete Milutina Bojića sa sonetima Mirka Korolije. Lalić se rijetko varao u svojim sudovima, posebno kada je riječ o sonetu; on je čestito i visoko ocijenio pažljiv pjesnikov rad na "kolencu soneta", odnosno na spoju katrena i terceta. Time je uputio visok kompliment Bojićevom poznavanju sonetne forme i njegovoj versifikatorskoj vještini.

Neporecivi su i Bojićev dar i Bojićeva strast za dramu i pozorište. Neko ko sa dvadeset pet godina života — od toga pet ratnih — napiše 124 pozorišna i dramska prikaza, prateći sve što je igrano u Narodnom pozorištu, prevazilazi sva očekivanja. Taj ima strastven odnos i prema drami i prema pozornici. Neko ko sa toliko godina napiše sedam drama — od toga tri pripadaju trilogiji Despotova kruna — jeste istinsko spisateljsko čudo. On je svojim i istorijskim dramama potvrdio interesovanje za srednji vijek i Vizantiju, svoje osjećanje istorije, ali je vaskrsao i srpsku dramu u stihu i svojim dramskim stihom napravio inovaciju u srpskoj drami. Takav stih — simetrični dvanaesterac — postao je sa Bojićem dramski pozorišni stih. Valjalo bi Bojićeve drame ponovo pažljivo čitati i procjenjivati. Bojić je bio rijetko darovit dramski pjesnik, čiji je dramski stih ostavio traga na njegovoj lirici. Pažljiva analiza tek treba da pokaže prirodu te veze.

Najzad, riječ — dvije o "Plavoj grobnici". O njoj smo nešto rekli u citiranoj studiji na početku ovoga rada. Za nas je to, nesumnjivo, velika pjesma srpske patriotske poezije. To je, prvo, neobičan stihotvorni i strofački poduhvat — kombinacija dvaju tipova strofa. Četiri strofe su u znaku pseudoheksametra: neparni stihovi su pesudoheksametri, a parni poluheksametri; deset ih je u simetričnom trohejskom dvanaestercu. Ali zajedno tvore moćno sazvučje, moćnu izmjenu ritma i intonacije. Sve kritičarske i antologičarske intervencije na pjesmi — nama danas djeluju kao sitničarske i nedostojne. Život ove pjesme potvrđuje se i snagom njenog izazova na dijalog. Istoimena pjesma Ivana V. Lalića, koja je u njegovoj vrhunskoj zbirci Pismo posebna cjelina, iako je dijaloški usmjerena na Bojićevu pjesmu, zapravo je najveći omaž Bojiću i njegovoj "Plavoj grobnici". O tom dijalogu smo takođe napisali posebnu studiju, čije stavove nećemo ovdje ponavljati. Sa Bojićevom pjesmom je u dijalogu i poezija studentske populacije. To je znak njene aktuelnosti i izazovnosti; njenog živog života poslije sto godina.

Dakle, Milutin Bojić se i poslije sto godina pokazuje kao živ pjesnik čiji se damari osjećaju u srpskoj poeziji XX vijeka, a čije niti i veze s tradicijom trepere i vibriraju povrđujući "potres vekova" u njegovoj poeziji i drami. Rijedak dar i rijetka energija sasječena u procvatu mladosti.

Autor: Jovan Delić

Tekst je preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "RIZNICA"
uz saglasnost glavnog i odgovornog urednika Gorana Vučkovića
Broj 3 | Književno-izdavačko društvo "Leksika", Negotin, 2017