KNJIŽEVNOST

POEZIJA => Srpski pesnici XX i XXI veka — biografsko-bibliografski podaci i prilozi => Temu započeo: Angelina Decembar 22, 2010, 02:55:15 pm



Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 02:55:15 pm
*

(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Momir_Vojvodic_(1939-2014).jpg)


MOMIR VOJVODIĆ
(Ponoševac, 18.02.1939 — Podgorica, 10.03.2014)


Pjesnik Momir Vojvodić rođen je 18. februara 1939. godine, u Ponosevcu kod Đakovice, u Metohiji na Kosovu. [...]
Završio je studije književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prve stihove objavio je kao gimnalizajac, zatim je pisao u studenskoj štampi. U svim poznatim literalnim časopisima i listovima je objavljivao svoju poeziju. Objavio je mnogo knjiga poezije, prikaza i eseja, kao i polemika u listovima i časopisima na jugoslovenskom kulturnom prostoru. Poznati su njegovi prevodi Puškina, Ljermontova, Bloka, Cvetaveje, Pasternaka, Ahmatove, Mandeljstama, Jesenjina, Zabolockog, Guznjecova, Andreja Bazilevskog i mnogih drugih ruskih pesnika.

Član je Matice Srpske — Novi Sad. Imenovan je za senatora Republike Srpske.

Pesme Momira Vojvodića  su veoma misaone i emotivne. U njima treperi jedna nada, jedno uverenje  da je čovek živ, da u njemu bije ljudsko  srce  i da  za život uvek ima nade dok postoji ljubav prema bližnjima i otađbini. Ovaj pesnik želi vaskrsnuće srpskog naroda, da  se sazna istina o tragediji našeg naroda. On želi preporod.

"U mojoj poeziji ja se neprestano pitam o smislu samog bivstvovanja, o vrijednostima dobrog, istine, duše, o prirodi… Ja sam pjesnik koji voli tajne, ljepotu, tradiciju, posebno srpsku i hrišćansku. Pjesnik sam od nemira i misli, od sjećanja, od života, od kajanja i ljubavi. Tu se nalaze moja osjećanja i doživljaji svjeta. Sve o čemu pišem, sve sam to osjetio, doživjeo i promislio, i sve se to u meni iskristalisalo. Moj stil je rezultat dugogodišnjeg savjesnog i upornog rada. Ja vjerujem u Boga i u Srpstvo i sluga sam srpskog jezika".

Pesnik Momir Vojvodić je rođeni Metohijac, a sudbinom Moračanin, jer je kao dete morao napustiti zavičajno Kosovo u drugom svetskom ratu, i sa roditeljima preći u Crnu Goru, da bi se spasili goli životi. Zato on jezikom, slikom i melodijom, ritmom i zvukom izvorno a ne samo inspirativno prenosi dušu Morače.

Momir je do sada izdao preko 50 knjiga pesama, a ovom se prilikom mora istaći da je on bio zabranjeni i progonjeni pesnik u bivšoj Jugoslaviji. Njegova poezija i njegove misli smetale su vlastodršcima, tako da nije mogao 18 godina izdavati i štampati pjesme. Pesnik je sve to stojećki izdržao i ostao svoj, patriota i častan čovek.—

Daliborka Pešut Mandić — Veče ljubavne poezije | Plaški foto (http://plaskifoto.forumup.it/post-728-plaskifoto.html.)
Fotografija: Wikipedia


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 02:57:40 pm
*
KO JE OVAJ ČOVEK?


MOMIR VOJVODIĆ

POČETAK — rođen je 1939. u selu Ponoševac, blizu Đakovice, u Metohiji. Otac Miro, poreklom iz Morače, najvećeg crnogorskog katuna, bio je ratnik u balkanskim oslobodilačkim ratovima i u Prvom svetskom ratu. Kosti su mu "okapale" na skadarskom, bregalničkom i mojkovačkom bojištu. Preživeo je, malo pečalbario i uspeo da kupi plac u plodnoj i blagorodnoj zemlji Lazarevoj. Skućio se, žena i on dobili su sina, nadenuli mu ime Momir. Ali, 17. aprila 1941, napali su ih balisti. Kuća im je spaljena, vratili su se ognjištu prađedovskom.

DETINJSTVO — s nepune dve godine postao je izbeglica. Ne seća se mesta rođenja, pamti samo očeve reči kako je to izgledalo. Nepoznati Arnaut rekao je mom ocu: "Mir Vojvodić, paljimo sva kuća od Maljezez (Crnogorac), da ne bude traga da je tu živeo Maljezez". Tako smo proterani, a zbog odluke drugova Bovca i Broza iz 1946. to bezakonje pretvoreno je u zakon. "Otad sam metohijski pogorelac i morački bezemljaš", navodi Momir koji im to nikad nije oprostio.

NACIONALNOST — "Moračanin po plemenu, Crnogorac po državljanstvu, Srbin po nacionalnosti i, evo, Jugosloven po državljanstvu", voli da kaže i upozorava: "Srbima nema kulturne, nacionalne, državne i bilo kakve obnove, ni života — bez nacionalne države".

VERSKA OPREDELJENOST — pravoslavac. "Milo mi je videti čoveka kad dođe u crkvu, al' ne valja njena zloupotreba", kaže i ističe: "Naš patrijarh Pavle govori: 'Ko tebe kamenom, ti njega hlebom'. Slažem se i ja — ko tebe kamenom, ti njega hlebom. Ali, hlebom od kamena".

OBRAZOVANJE — prva saznanja sticao je u manastiru Morača. "Taj manastir bio je prvi prag s kojeg sam se zagledao u zvezdani beskraj. Dečjom radoznalošću dosegao sam do velikih saznanja koja su, oslikana na manastirskim zidovima, rečito govorila o istorijskim zbivanjima", s ponosom "priznaje" Momir. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Podgorici. Studirao je i završio književnost.

KARIJERA — bio je profesor srpskog jezika i književnosti u Mašinskoj školi u Titogradu, za koji uvek objašnjava: "Živim i radim u gradu na ušću Ribnice, u kojoj su rođeni Nemanja i Sveti Savo, dugo zvanom Nemanjin grad, a potom Podgorica". Kako je oduvek bio opozicija komunistima koje je jezičkim varijacijama znao "žestoko da ujede za srce", bio je dugo zabranjeni pesnik. Sam kaže: "Vlastodršci su me krili od mikrofona i javnosti, kao ona maćeha pastorku Pepeljugu ispod korita". Tako je svoja satirična štiva objavljivao u "Ježu" i ostalim beogradskim listovima. Ni to nije bilo dovoljno efikasno za ućutkivanje pričljivog, oštrojezičkog Vojvodića, pa su mu islednici bili za petama. Prisluškivali su mu telefon, motrili na njega. Vratio im je čašćavajući ih raznim imenima, poput: "jagnjofuci", "silesije", "rebrolomci", "tutnješi", "mlatikuri", gaziljude", "đilasije". Mnogo kasnije, jedan od onih što su ga "pazili" ispovedio mu je: "I ne slutiš šta smo sve tad mogli da ti učinimo, a ti si bio i ostao isti — hrabar".

Uzvratio je: "Nisam uopšte hrabar, impregnirana sam strašljivica, samo što s režimom nisam ništa trgovao, pa zato ispada da sam hrabar".

U međuvremenu, monah srpskog jezika, kako sam sebe predstavlja, napisao je više od 20 knjiga poezije. Prvo je objavio "Svetigoru", pa "Tragove", potom i "Pasje groblje", "Prolistala štula", "Lađa u kamenici", "Čuvar divljih reči", "Muke s ušima", "Davni glasnik", "Azbučna molitva", "Groboslovi"...

Poznat kao majstor za kovanice svoje novorođene reči zove "naleticama", a reč je za njega svetinja, i više od toga. Sve vreme bori se za jezik pradedovski, moli rod svoj da se očisti od tuđica. "Govorim smireno i obično. Uprošćavam i prevodim na običan narodni jezik birokratske sadržaje i bežim od činovničkog žargona. Naši mozgovi su natrunjeni lažnim jezikom, birokratskim argoom, antijezikom, te treba napora u trebljenju jezika i vraćanju našem izvornom srpskom, u kojem se kriju neslućena jezička blaga".

STRANAČKI ANGAŽMAN — bio je jedan od osnivača i član GO NS u Crnoj Gori. Onda se dokačio s donedavnošnjim predsednikom Novakom Kilibardom. Jedan drugog nisu štedeli, po novinama su se danima prepucavali. Ko je prvi počeo, nije bitno, možda je Vojvodić ipak bio slikovitiji, rekavši: "Kad su pravili savez narodnjaci i liberali, kazao sam Peroviću da ko s Kilibardom večera, doručkuje g... To se i meni desilo, sav sam bio u tome". Ko je od njih dvojice dosledniji u borbi za Srpstvo (u koje su se obojica kleli), pokazalo je vreme. Vojvodić odnedavno svoju rečitost i oštroumnost, ali i poetski duh, "iznajmljuje" srpskim radikalima.

ZANIMLJIVOSTI — sposoban za promene, sad priča: "Srpski radikali danas su u koaliciji sa srpskim socijalistima. Zbog čega? Da ne bi izrodi predali Otadžbinu u ruke drugome, izrodima. I, ako se politički ne slažemo u koncepcijama, kako ćemo da Srbiju vratimo na one visine na kojima je njeno mesto među narodima sveta". Srbin, s velikim S, ne slaže se s teorijom istoričara Jovana Cvijića da su Srbi gradili kuću nasred puta, već ga ispravlja: "Mi smo kuću napravili gde treba, ali su osvajači napravili put kroz našu kuću".

Oženjen je, ima Ognjena i Dada.

Zorica Vulić | Glas javnosti (http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2000/06/23/srpski/P00062213.shtm)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 03:02:00 pm
*
Stihovi Momir Vojvodić


MAJKA NA ODRU

Mrtva majka leži pred ikonom Hrista,
Nad blijedim čelom voštanica suzi,
Oči zatvorene, blago lice blista,
Moli moje srce da odoli tuzi;

Hrabrija od mene pored njenog odra,
Spremna za odlazak u zemlju, spokojna
Ćuti dorečena, prava, čista, bodra,
Dotičem joj ruke, grije me pokojna;

A poj tužalica i hvale leleka
Čuje i ne čije, bliska i daleka,
Čuvarica kuće što se na put sprema;

Capti za nju sraslo grobno odijelo,
U kom nestrpljivo čeka opijelo,
Pa da krene miru kog na zemlji nema...

/Ubalac, Morača, 1. oktobar 2005/


KOSOVKA DEVOJKA

Kosovi je zovu poljem po kom sama
Ogreznule u krv podizže i budi
Skida zemlju s usta i vinom ih nudi
Otvorene oči dok preliva tama

Vuci ližu krvcu sa skorelih rana
Kukaju gavranke iz preklanih grla
Azbučnu molitvu braće što su mrla
Dižu nebu duše iz suđenog dana

Elegične strune krv greju i hlade
Vid usnulih bude kosovski božuri
Oborenoj crkvi tri vojvode mlade

Jezde ispred carskih pričešćenih četa
Kolastu azdiju ljubeći požuri
Anđela da čeka šesto pustih ljeta.


IZBJEGLIČKI SONET

Hiljadu devetsto četrdeset prve
Bježao sam, plačljiv, na očevoj ruci
Sa spaljenog praga, željan hljebne mrve;
Urlale su vode i bijeli vuci

Na trome buljuke izbjeglica tužnih;
Uz rugovske gore stud aprilske kiše
Čitala je s lica stravljenih i ružnih:
Da se neće svome domu nikad više

Vratiti i kućne zapaliti vatre,
Ni pošto pepeo razbratništva mine,
Ni onda kad vjetar stope mržnje zatre;

Iz šume koju mi još čuvaju braća,
Čim dvokljuna munja s Prokletija sine,
Očeva sjena me rodnom pragu vraća.


PASJE GROBLJE
 
Hiljadu devetsto četrdeset prve,
kada bezdušnike obezliči guba,
braća po materi krvavijeh zuba
započeše da se progone i krve;
tada moje pleme uđe u noć dugu:
krvci krstolomci banuše iz tame
i počeše narod da globe i jame,
a u Kolašinu, kraj tare, u Lugu
kinuše u ciča noćima da pute
po crnome spisku izabrane ljude
i da ih bez suda osuđene sude
za primjer slobodnim ustima da ćute;
da im ruke, noge i glave stucaju,
vade zlatne zube i prste kidaju
s prstenjem, i čapre živima skidaju,
tuku maljevima, kolju i bucaju;
trape polužive u plitke grobove,
da ih raskubaju lisice i vuci,
jedu psi skitači i lude u muci
od insanske krvi dok ljudske drobove
vuku u noćima po strašnome Lugu,
na kome se ljudsko Pasje groblje zove —
nesraslica rana istorije nove —
što ga tucibraća izvrgoše rugu
u zlodobu od koga razum trese groza,
u kom kačketaši Kominterne kivni
jame s Pasjim grobljem uzeše za divni
temelj komunizmu po mjeri J. Broza.
 
Kolašin, 1971.


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 03:02:26 pm
**

VATROUSTI MOMIR
ILI VIJ PESNIKA IZ MORAČKE TEME


Momir Vojvodić, "istinski je Metohijac, a sudbinski Moračanin", kako sam omeđuje svoje bitije u bio-bibliografiji na kraju svojih knjiga. Izbegao je iz rodne Metohije kada je imao dve godine, s porodicom svojih roditelja i svih "etnički očišćenih" od divljih Arnauta koji svoje nacionalno kolo "Šota" strasno igraju na leševima Srba, uz odsjaj plamena s crkava koje su im popalili. Izbegao je budući pesnik, "ocu na ruci, od zvona Dečana zvonima Morače.

Besedu o poeziji Momira Vojvodića naslovili smo: Vatrousti Momir ili Vij pesnika iz moračke Tome.

Krstili smo ga imenom Vatrousti, što smo, opet, preuzeli iz njegovih pesama koje su, skoro, neizbrojive. I knjige koje je do sada napisao jedva smo izbrojali: čislom 43! Nalazimo da je ovo njegovo novo ime punoznačna metafora koja obuhvata svu njegovtj ljudsku i pesničku ekspresiju, poetiku i njegovo celokupno pesništvo od Svetigore i Groboslova, preko Glasa vučje gore i Azbučnika do Vija, Rebara Prokletija i Pesnika iskona. U svim tim knjigama bori se protiv zla pevanjem. Upravo onako kako imperativno kazuje u pesmi Ljubiće te zverke, vatrousti:

"Zini, zausti, izusti, pusti,
Splamsaj gustu tamu, vatrousti!
(...)
Ni pred zubolomcima ne ćuti."

A zubolomaca je on imao i previše: od poluvekovnih Brozovih četa milicije, preko malovečne Slobodanove policije, do Milove neograničene državne mafije. Možda mu najteže pada zubolomnjava najnovijeg nakota "vampirske dece" koja hoće "u Evropu bez rebara" i bez duše. Ali Vratousti Momir nikada nije ustuknuo pred zlom narodnijem. Dostojno on nosi titulu jednog od "najkarakternijih pesnika" koju mu je dodelio njegov zlatousti profesor Raško Dimitrijević pre više decenija.

O čemu je Vratousti pevao u tolikim knjigama tokom svojih sedamdeset godina "borbe neprestane na zemlji nadutoj od nakota"?

Pevao je o ljubavi u svojim ljubve slovima; u više knjiga o tome kako mu otimaju otadžbinu od rođenja; u svojim groboslovima o grobovima i "psećem groblju"; o "spasavanju riječi zaključanih u kamenu"; o "razbratnom jeziku i nožu"; o "srpskom jeziku što vapi s krsta" dok ga svi seku i kradu, a pesnici srpski i njihov narod ne daju da trune, pa on trajno "nosi svoje nebo na tri prsta. Vratousti nas poziva da se vratimo "jeziku vremena u kom bejasmo braća", a ne "da još grejemo braću, ornu da se satru"; "da ne ginemo za onoga koji nam ište bratsko srce"; da ne budemo sve veći junaci na braći"; i da "drhtiguze ne biramo za vođe".

Često Vratousti Momir "potura nebo s ramena" i pokušava da "okrene bezumlje u umlje" jer je iskusio da "sjene naše idu za našim sjenama".

A srpskom iskonu, duhovnom i državnom čvorištu, koje se neprestano zavezuje i odvezuje u mitskom i istorijskom krugu stvaranja i razaranja dok "izgoni vodu iz Sitnice" krvlju svojih sinova, svojoj otetoj temeljnoj zemlji posvetio je više knjiga: Žertveno polje — Boj na Kosovu, Božurovo carstvo i Žertveno Polje Kosovo — antologiju pesama o Kosovu od 1389. do 1989. U svim ovim knjigama dominiraju dva refrena - metafore, u više varijacija. Prvi je: "Krv izgoni vodu iz Sitnice", a drugi: "Kosovo je vasione rana". Prvi je salio sam Vojvodić iz onog ukletog kruga, koji se stvarnosno, a ne mitski prečesto otvara i zatvara našom krvlju prepira kosovsku reku pakla. A drugu metaforu preuzeo je od Švajcarca Ardžibalda Rajsa, koji je prošao srpsku Golgotu i vratio se da oslobađa Srbiju i ostao u njoj do skončanja. "Kosovo je rana vasione" izrekao je Rajs, a citirao Momir u više pesama, ali i gnomski poentirao svu metafiziku stradanja, patnje, bola, pokliča i ropca, uzdaha i uzleta, Nade i Udesa ove otete temeljne srpske zemlje. Kolika li je Kosovo rana vasione ovog smrdljivog američko-evropskog podneblja danas?

Posle vatroustih apoteoza Kosovu, poput ovih: "Kosovskoga Hrista kraj je strašan"; "Srbija je selo bez Kosova", "Kosovo je knez svih srpskih reči", "Od Kosova nema lepše krune", paradoksalno i srpskoj tradiciji i američko-evropskoj famoznoj istoriji (u kojoj je "istorijsko" sve što oni prevale preko usta i bombe!), Vratousti Momir izvija i optimističke aluzije i Srpstvu i svetu: "Kosovski boj bliži se početku", "Neće Srbi proći ko Hazari". Vojvodićeve pesme nose neku tajnu vatru "sunca ispod sača" i "iskre u kremenu".

Onim drugim, opisnim imenom, iz naslova ove besede i kompletnog predstavljanja stvaralačke ličnosti i dela Momira Vojvodića ovde u Torontu, želimo da naglasimo da je on srpski Ovidije iz moračke Tome. Imao je i Vatrousti Momir svog imperatora i svoju Tomu. Imperator je Broz, a Toma Morača. Iz Morače Momir izvija svoj pesnički vij, evo, više od pola veka.

A šta je "vij" Momira Vojvodića? Ne moramo nagađati, sam pesnik nam je pokazao u svojoj istoimenoj zbirci koju mu je objavila Srpska književna zadruga 2003. godine. U posveti, koju mi je napisao u poklonjenom primerku ove knjige kada smo se sreli posle dve decenije, stoji: "Radomire, vij je moj dah". I ništa više. Dovoljan trag do čoveka i pesnika. Dok iščitavamo pesme iz ove knjižice, otkrivamo da je Vatrousti Momir sopstvenim vijom, izvijanjem jezika u zvučne slike "dozivao usnule svjetove", kako sam kaže. Vij je pesnikov dah, zvučna emfaza onog taloga patnje, muke i bola uskovitlanog ekstatičnim doživljavanjem sveta u kom živi. Vij jeste zvučni simbol bola koji izlazi svakim dahom, svakim stihom, svakom slikom vatroustog pesnika. Jasnije rečeno, vij jeste simbol ekstatičnog doživljavanja ovog guravog života i sveta i nakaznih zbivanja u njima u preosetnjivoj duši pesnika-pravednika. Život u tom svetu jedino ima smisla ukoliko se pesnik istinski bori svojom kreacijom — pesmom — protiv njegovih zala. Svojim pesničkim vijom Vatrousti Momir seče rečima konkretna zla iz sopstvenog okruženja večno živom vatrom jezika, koja se s merom pali i s merom gasi na njegovim usnama i u pesničkim slikama koje gore, jer on je verujući čovek koji priziva Kosmički princip Prvi da prospe svoju "kosmičku perut" na glave i zemlje onih koji mu se mole da zaustavi krv da ne izgoni vodu iz korita reka. Pesnički "aperion" Momira Vojvodića jeste "vatra i ništa" kao i Branka Miljkovića. Ali je pretrajao da i njega prerano ne izgori, upravo zato što se čvrsto držao vertikale Nebo-Zemlja. Skoro svaka pesma Momira Vatroustog je, u isto vreme, i oganj i molitva u viju, u dahu, u veri i saznanju da ritmički ponovnjene reči, jezičke slike i misli u njima imaju psihosomatsko dejstvo na verujuće ljude. Otuda su Vojvodićeve pesme vij za potomstvo koliko i za njega. Jer, večna je "golema i lijepa prognanička tuga", poje Vatrousti u vreme i potomstvo i poručuje da "svaki pjesnik ima svoje Tome".

Simbol "vij" pesnika Vojvodića iz moračke Tome ne može se do kraja shvatiti kao nijedna prava umetnost, jer bi to bila njena smrt. Da bismo tu granicu shvatljivosti bar malo pomerili, pridružićemo ovom simbolu još jedan simbol Vatroustog Momira koji se s "vijom" u njegovim pesmama skoro uvek javlja u paru. Taj simbol je "vuk" čiji je govor "vij", možda i pesma.

U poetici Momira Vojvodića vuk nije demonsko biće niti božanstvo podzemno, nego izrazito nadzemni samotnjak ili u čoporu — uvek slobodnjaka. Momirov vuk nije ni pobunjen protiv božanstva već protiv onih koji se samoproglašavaju božanstvom i vode hajke i protiv čoveka i protiv vuka. Vuk i njegov vij dominiraju u svim Tomama pa i u onoj Ovidijevoj na obalama Ponta i ovim Momirovim u klancima Morače.

Momirov vuk nema ničega zajedničkog sa onim vukom iz poema Rastka Petrovića koga Rastko objašnjava ovako: "Vuk je čovek u borbi sa božanstvom. To je zver koja se skriva od sunca, koja ga ništi i koje se on trudi da savlada." Ipak su slični po motivima porekla ovih simbola jer kod obojice pesnika potiču iz ranog detinjstva. Rastkova praslika simbola vuka je frojdistička. Kao dečak presovao je biljke među stranicama listova "naderlanskog albuma, sa enciklopedijskim mapama poznavanja prirode, mehanike i kulture". Tim presovanim biljčicama davao je imena "strašnog zverinja", drugima imena ptica zvezda, zodijaka; trećima njegovih drugova. Prema sopstvenom priznanju, Rastko je imao i ljubavi za njih i straha od njih. Najviše za biljku kojoj je dao ime Vuk. Njoj je dodao šape i stope sopstvenom krvlju kada bi se ubo na čiodu kojom je presovane biljke pribadao, dekorisao ih lobanjama i jaganjcima kako beže i jednim ogromnim suncem s kojim se njegov Vuk bori. Vuku je nabio svilenu mrežu, kao psu korpu na njušku da ne ujeda.

Momirov vuk je malo, bespomoćno vuče, koje je njegov otac uhvatio "upanulo u smetu ya kotarom" i poklonio ga sinu. Vučica je vijala po čestaru za svojim vučetom dok su joj "mrzle suze vučje". Dečačić Momir do proleća ga je pazio i mazio igrajući se s njim. Jednog dana, u igri sa sopstvenim senkama, odveo ga je do kotara. "Zovom iz omara" — zovom divljine — vučica ga je odvela u moračku goru. Iz tog perioda radovanja s vukom, a tugovanjem za njim odbeglim, nikao je ovaj pesnički simbol koji prepoznajemo u njegovim pesmama:

"I od tada u zimskim noćima,
Čim započne vijavice huka,
U svačijim priviđam očima
Oči moga iz detinjstva vuka."2

Znači, i Rastkov i Momirov vuk začeti su u snažnim dečjim emocijama ranog detinjstva: Rastko iz sveta knjiga, albuma i herbarijuma i slika "strašnog zverinja", skrivanih od dadilje i domaćih, a Momir iz sveta Moračke prirodne divljine i pitomosti duše domaće čeljadi koja pripitomljavaju i vuka. Rastko ga ovenčava demonskom snagom podzemnog boga u borbi protiv nadzemnog (nebeskog) Sunca. Okitio ga je ornamentima i znamenjima zla: lobanjama poklanih jaganjaca, i mrežom na njušci napred, a krvavim stopama iza njega. A Momir ga još uvek čeka i u pesmi: "u izbi odakle mrče" i zna da "mora doći". Njemu se simbol vuka iz detinjstva pretvorio u "kažu vučje noći". I u njima "vuk" je nerazdvojan od "vija". Pesmu-muku Vatrousti Momir piše "vučjim zubom" - za potomstvo. Samotnici će je sigurno odgonetnuti. Pesnik je, zasad, poverava samo "ranjenom vuku", koji jedino mukom i korespondira sa ovim svetom. Tu saznajemo da i vatrousti pesnik zna da tepa, baš kao stari dobri učitelj il' čuvar stada božjeg. A tepa jesenjinski sugestivnu tugu zveri:

(...)
Lovčeva strijela kad vučicu fišti
Na sisi joj nakot započe da pišti,
Tad ludu vučad lovac vuka ljući
Potrpa u ranac i odnese kući;

Suri vuk je ranjen po krvamom tragu
Banuo u selo lovčevom pragu;
Jecao ispod krvavoga noža
Na kome je visila od vučice koža;

Njušio je vučad ispod štalskih vrata,
Te noći sam vuka primio za brata;
Od tada mi u stan dolazi kad želi,
Strašne vučje noći ljudski smo se sreli;
(...)3

U ovoj pesmi je odgonetka poetike, etike i estetike Momira Vojvodića. U bolu i patnji vija 'strašne vučje noći ljudski su se sreli' dečak (budući pesnik) i vuk (večiti slobodnjak). Vučji očnjak njegovog vuka "presijeca svaki munjin sijev / Kad gromo-i tuku muk ponora". Njegov vuk je "skamenjen da ne kolje srne i jaganjce", skamenjen da "tvorca svog čuva divlja stada.../ I da ječi kad vjetrina duva" (Vučji očnjak, str. 17). Vojvodićv vuk zna za Tvorca. On nije pripitomljeno Zlo, nego iskonsko Dobro, simbol Čistote i Slobode. Iskon koji se ne može potčiniti, a još manje vladati njim. Može čovek ubiti parcijalnosti iskona, iako ne lako, ali ne i potčiniti - nikako. Uzalud to ljudi čine na svakom koraku. Iskon se sveti. U ime te vrline Momirov vuk zavetuje se "kurjačkom bogu" kurjačkim zubom.

Vatroustom pesniku "vuk" i "vij" i grob najavljuju. Ali ne kao nešto strašno, nego prirodno, mirno, kao deo života. I u smrtnoj uri ovaj pesnik će se pitati: "Kako li je danas mome vuku?" Njegov vuk je još i simbol borbe neprestane, večnog vija i cika, kao večnog zova ugrožene prirode u nama, večne gladi i zova Iskona - moćnog i večnog.

"Vij vuka" i "perut neba" nisu antipodi, samo su im pravci usmerenja suprotni. "Vij vuka" leti u nebo, a "perut neba" leprša ka zemlji. I tako stalno otvaraju i zatvaraju svoje kružne putanje dok se ne slegnu u mulju zemlje, kažu naučnici, a mi verujući ionako znamo da "prah jesmo i da ćemo biti". Čini nam se da je Momir Vojvodić sagledao čitav čovečji život u "viju vuka". Otvorio mu se i 'živio je iz vija sve noći u kojima mre njegov vuk', a s njima je izvio i "večnu sveta tugu". Tolika tuga u tolikoj noći, iz kojih ne može da izađe, neminovno optaču skramom leda pesnikovo srce. U "sudaranju zduva" ovog sveta ta skrama postaje sve veća dok se ne pretvori u santujer je "vij" njegovog "vuka" umnožen i sve bliži. U toj posledljoj noći "sudara zduva", iz koje neće izaći, dijeli i muku i muk sa svojim surim vukom i moli Nebo "da se sura zvijer ne pretvori u čovjeka" (Suri vuk, str. 30). Jer, suri čovek gori je od surog vuka, javlja mu zadnji vij njegovog vuka na samrti. I tako, "umrlo je vučje pleme": srpsko pleme čojstva i junaštva i njihovi vatrousti pesnici i vuci slobodnjaci. Ali nisu estetski predmeti koji ih čuvaju u pesmama Momira Vatroustog. One rečitije govore i tolkuju čoveka i svet u kojem ovaj guravi život podnosimo, nego sva ova naša tumačenja tomitskih visova, vija i vukova. Njih ne dostižu ni ptice, ali dostižu meci ovog vatroustog pesnika "ispaljeni u vrijeme". I Ovidije i Momir pisali su u samoći izgnanika i doživeli su da klonu "sudaranja zduva" njihovih imperatora, iza kojih su ostale samo mreže paučine iz kojih "niče uzaludno seme" i rađaju se "vampirska deca" koja žude za tuđinom. I tako, i Ovidije i Momir, "sijedi postali su vrijeme", kako vatrousti pesnik kaže, a mi prevodimo: obeležili su vreme. Ni jedan ni drugi nisu pristali na "otrov Skitije", a jesu da pevaju, do skončanja datog im bitija, "golemu i slijepu prognaničku tugu" i svojim pesmama ubijaju "zmiju što im oči za otrov iscrpe". Na kraju, čudi se morački Ovidije što imperator Oktavije ne progna pontskog Ovidija u moračku Tomu jer je danas i previše gluvine u njoj.

Umorio se morački šetač od guravog života, ali ne i da poentira vatrousto o životu, lično spoznatim večnim istinama u svojoj jedinstvenoj knjizi Vij:

"Gladnog grada nezvani smo gosti;
Pacovi su zauzeli kule.
Psi iznose iz grobova kosti.
Zvijezde se iscurile tule."
(Sumrak, str. 47)

"Iz jezika palacaju zmije
Na saboru posustalih ljudi."
(Tvrdo nebo, str. 53)

"Zaboravili smo i svoje majke
Na braću dižemo hučne hajke
Tuđe su nam omilile bajke

(...)
Zaboravak iz stopa ne niče".
(Pismo potomcima iz Morače, str. 54)
"Čuvaj se uspavane vode" (str. 59)
"Najveći božji dar čovjeku je stid.
Svaku žišku očekuje mračni led.

(...)
Mudrac čuva usta za sanjanu kaž."
(Vratiće se ona kad se vrati zvuk, str. 72)

I Vatrousti Momir oseća "kosmičku zimu". Stoji mirno "uz ćivot zakrilinika celog roda" pred Bogom. Čeka "redni kamen" bezbrižan za epitaf na svom krajputašu.

U svim svojim knjigama poezije, čak i u metafizikoj Vij, Vojvodić ima pesama ljubavi, ali i jednu celu knjigu pod naslom Ljubve Slova. Njemu i ljubav "vučjim vijem" dolazi, kako ona mladalačka, čulna, tako i ova staračka, iz zanosa daljine. I jedna i druga ne niču iz "pene mašte" već iz damarica doživljene ljubavi. On priznaje da je 'spram žene muškarac pena' i savetuje joj: "Ne narcisu, hrabra, daj se vuku". Voljena devojka je "oblakinja vila", "čuvarka izvora" koja mu se desila kao da se snila. Viđaju je "i kad munje plamte" njen ljubavnik-pesnik, ali i "sur orao i Vuk Semolj gore", a "mlad mesec joj s usana večera". Zora i draga su mu u istoj haljini, "dva sunca su u njenim očima", "njene usne gnijezdo su pjesme", a ona cela "trepeteljka tanka u dubravi". I ljubav vatroustog pesnika jeste večno živa vatra koja se pali i gasi s merom godina.

Teško je i samo spomenuti sve knjige poezije Momira Vojvodića, a nepotrebno i nemoguće progovoriti o svakoj njegovoj pesmi. Ovde ćemo se još samo zadržati na njegovoj značajnoj knjizi Glasnici iskona. U njoj je Vatrousti Momir, što ne uradi prije njega još niko, umesto da napravi spisak ili zbornik "svojih pesnika", ispevao o njima po jednu i li više oda, od Homera do Darinke Jevrić, njih ukupno 155.

Ono što je zajedničko svim ovim pesmama jeste autorov pokušaj da u jeziku i stilu, ritmu i zvuku, kao i u metafizičkom sloju ode, sažme ekspresiju i samu esenciju pesnika i njegovog pevanja. Savršeno je to uradio u odama Milošu Crnjanskom i Branku Miljkoviću. Da li slučajno? Sudite sami:

"Video je kroz prozor, zagledan u noć
Venecije, rodne grude, snegom i tugom
Zavejane, i osećao da će im opet doć
I naći pokoj, ophrvan čežnjom dugom,
U lišću dubrava." (Crnjanski u Veneciji4)

"Samo je noćas zov kosmičke studi
Čujem u njoj se javlja svojom frulom,
A kad mi šikne šipurak u grudi,
Poljupcem ću te tražiti u trulom
Voću od koga zaljubljeni lude,
A nerođeni moje pesme sriču;
Uzalud će laude da bude
Mog ponora uspavanu priču..."
(Potonja noć Branka Miljkovića5)

Posle Crnjanskog i Miljkovića ove stihove mogao je ispevati samo vatrousti pesnik koji svoje glasnike iskona nosi u večno živoj vatri poezije identifikujeći se sa njima i prenoseći ih "vijem iz moračke Tome". U poetskoj identifikaciji s ekspresijom svog pesnika Vojvodić nadgrađuje svoju konstantu kreacije protiv zla, u etičkom i estetičkom smislu. Tako u odi o Homeru ne zaboravlja da istakne kako se sedam gradova hvlalilo da se on rodio baš u njima, "a on, skitnik, u svakom gladovao". Uviđajući i sam kako je "sve dalje od rodnog doma / Ovidije iz moračkih Toma", "I Homera i Dantea sreta / Podgoricom usnulom dok šeta". Usud im je isti: "Da pesnika slome / Zajme ga u Tome". Ali je njegov pesnički dah, "vij vuka", večan i, zasigurno, nadživeće sve imperatore tiranije. Slično vidi i Danteov Pakao Vatrousti Momir:

"Božanstvena komedija je san
Čovječanstva, koji jedan čovjek
Sanja za sve, u najbudniji dan
Da ga ljudstvo tolkuje doveka".
(Čitajući Danteov Pakao, str. 35)

Vojvodić i vidi i čuje i danas iz svoje moračke Tome, "šta je vezitkom ubola" pesnikinja, knjeginja i monahinja, Jefimija jer - metafizički bol je večan. A ona "bode zlatnim vriskom otmenog joj bola" pokrov za kneza mučenika koji je nju izbeglicu primio u svoj kneževski dvor, a sa svojim vitezovima otišao u smrt da večno živi. Ovo je primer stegnte tuge u bol tkanja vezilje, u vez Iskona, "sa setom i jezom", gde su se srele dve izbegličke tuge, u izvanrednim imaginacijama tri srpka pesnika: Jefimije, Rakića i vatroustog Momira.6

Uz stihove posvećene Leopardiju, Momir proriče našu kažu:

"Ništavne su od zlata baštine.
Sunčevom se putanjom bol kreće.
Rijeke će izvorima teći."
(Uz Leopordijev "Zibaldon", str. 71)

Čudesne su ove ode Momira Vojvodića. Uz napor da vaskrsne melodiju, ritam i zvuk svog pesnika kome posvećuje odu, on oživljava i formu i sintaksu njegove pesme. Rastko Petrović je začetnik dijaloškog govora u srpskoj lirici. Kao vrsnog liričara otkrovenja, putopisca, esejiste i romanopisca, Vojvodić ga nije ostavio bez ode u sazvučju Glasnika Iskona. U njoj je pomirio Rastkovo apostolarno-dijaloško i putopisno-dijaloško sa svojim vatrousto-dijaloškim pojanjem. Sluteći da će umreti "od prskanja damara" Rastko se javlja gluvom epistolom (jer je ostala bez odgovora!) iz izgnanstva u Vašingtonu, svom najboljem drugu Marku Ristiću, koji će ga, u svojoj skudoumnoj pristupnoj besedi u zabludel Srpsku akademi nauka i umetnosti, proglasiti mrtvim, zajedno sa još dva živa pesnika (Milošem Crnjanskim i Andre Malrom):

"Od crvenih komesara strepi,
Ne sme ni da napiše mi pismo".

Taj rastkovski dijalog u lirici poema (Veliki Drug, Bitijski pastir...) Vojvodić nastavlja i u odi Filipu Višnjiću. Na Višnjićev "vij": "Srbija se umirit ne može", Vožd odgovara: "Sve neka se zbude kako Vilić poje, koekude."7

U dijalogu je i oda Morni pogled Njegošev iz rama. Vladika pita vatroustog pesnika:

— Muče li te? Ko još pjesne čita?
A Vatrousti odgovara Njegoševom gnomom:
— Budalama kad bi vjerovali
Poete su pokoljenje ludo.

I izvija vatru na "moderne pjevune" koji Njegoša odskora i "glasno psuju" i "kamenuju sluđeni zjevuni":

"Kojima je od svojega tuđe
Mnogo bliže, milije i draže
Oni koji ližu papsko suđe,
Rasrbljenje Njegoševo traže!?"

Samrtnim šapatom visokog vladike završio je ovaj dijalog Vatrousti Momir: "Svetu lampu lud vjetar ugasi."8
Dijaloški kazuje Vuku Njegoš svoju ljubavi prema Milici Stojadinović Srpkinji:

— Eh, davori / Knjeginja bi bila Crnoj Gori / Samo da ja nijesam vladika!

Iako nije prećutao Raško Dimitrijević za života da je pesnik Vojvodić "jedan od najkarakternijih srpskih pesnika", ovaj vatrousti pesnik posvetio je odu onome što je prećutao njegov zlatousti profesor:

"Poveri mi za katedrom duše: (...)
Tamne sile ovo stanje ruše,
Nemilice menjaju poredak
po globanoj širini, Momire!

Neće biti u svetu pomire,
onaj koji vreba zver je redak!"

Mi smo prošli, ali teško vama,
dobroj deci, punoj ideala;
uvek tragom svemoćnih budala
svetom hara svepržeća tama.
(Šta prećuta zlatousti Raško, str. 115)

Dvosmisleno naslovljeno poglavlje Vinaverovanje u zbirci Glasnici iskona, objedinjuje Vojvodićeve ode pesnicima stare i nove skadalijske boemije. Naslov je dvosmislen jer poglavlje počinje Vinaverovom kažom o Bori Stankovićau, a istovremeno skoro svi pesnici kojima je Momir Vatrousti u ovom poglavlju posvetio ode veruju da je "istina u vinu". Zbog neobičnosti zbora i govora u ovim odama i ta dvostrukost u naslovu je pesnički stilski valer više. Imenom Vinavera, "maga srpskog jezika", i "istine u vinu", koja nikada ne ide bez poezije i ljubavi, stvoren je poetsko-boemski štimung još na samom početku ovog kola oda. Mi mu doturamo i svoj nslov: Momirova boemijada.

Vinaverov kaž o "Borinim mucanjima", 'otkivanjima oblačnih zaveta, kletvi, psovki, dubokog grcanja iskusnica mudrosti i saveta', završava Momirovom apoteozom o najtalentovanijem piscu srpskog psihološkog realizma, začetnika moderne prozeunas:

"A Bora je bio ispolinski
Pesnik davno nastalog sveta,
Viđenoga kroz oblačak vinski
Ispod rujnog i crnoga cveta."
(Vinaverov kaž o setnom Bori, str. 119)

Ovde Tin Ujević, s vinske katedre, s pravom poručuje zlatoustom Rašku i zaključuje o sebi maksimom:

"Bokal vina kupi,
Profesore, i veruj mi sada,
Tin je Dalmat, a Krvat nikada" (str. 127).

Još više s pravom, bard beogradske boemije, zapovediće pevunima: "Bokal vina naruči za Tina", al' ne sedaj za katedru vinsku: "Dalmat da! Krvat, ne!"9

Ima Momir i nadrealnih slika u svojoj boemijadi. Risto Ratković će u Kairu, sa hotelskog prozora, zapevati: "Eno ga, po moru teče Lim" (str. 133).

Nije baš sve bard do barda u Boemijadi Vratoustog Momira: "Dušan Matić još od puberteta / Liči samo na staru devoj
ku..." (Dušan Matić iz Kočina pera, str. 134);

"Krleža je brbljiva epoha"; "Za komunist-satrapom kaskao, / Režimlija i oportunista" (str. 135-136);

Ima Vojvodić kritičku odu i za Đilasa, s Krležinom poentom: "Isto mi je" - Krleža je rido / Ubio me Dido ili Đido!" (str.175).

I prema Kišu i njegovoj prozi kritičan je, i to u odi koju posvećuje Draganu Jeremiću: Kiš je vaza puna tuđeg cveća (str. 172).

Među pesnicima nove beogradske boemije, kao glasnici iskona Momira Vojvodića, dominiraju Branko Miljković i Stevan Raičković, a uz njih i među njima guraju se u tašte parade "pevuni" — "paraderi bučni nagraderi", "štićenici vlasti i partija" (str. 180).

Pesmu Nečitak svet (str. 140) posvećuje Branku Miljkoviću i u njoj izriče oštre sudove o svom pokolenju:

"Žalosna su srca pokolenja mog",
"I mrtvi se kunu u mrtvu presudu";
"Ćuti naše znanje, a neznanje peva";
"Ne čuju se himne, nemi narod zeva";
"Tupavci viču na mudre i smele".

Kao da Vatrousti, u sveopštem "ništa", piri preostalu žišku Miljkovićeve "vatre" u svom pokolenju.

Najgorostasnija figura nove boemije među Vojvodićevim vesnicima iskona svakako je visoki šetač kalimegdanski, Stevan Raičković. Možemo slobodno reći da mu je Momir Vojvodić u ovim odama isklesao spomenik pre onog koji će mu, zasigurno, isklesati u kalimegdanskom parku. U poslednjem viju svoje ode Raičkoviću Vojvodić kaže da je Visoki Stevan "Petrarka srpske lirike", "poezije srpskih velikana" i plete mu esej u stihu o njegovoj poetici "kamenih uspavanki" (Tajne pletisanke kamene uspavanke, str. 146). Opevao mu je i "tren sahrane" (posmrtnu povorku i pogreb) i svoje tugovanje za njim. Kao Višnjić Voždu, uz gusle ponosne, opevao je pesničke karaktere i naravi u povorci za kovčegom Visokog Stevana:

"S Milošem, sinom, porodicom,
ozareni svi Bogorodicom
Koračaju ćirilski pesnici
Svetosavske iskoni vesnici
Za Stevanom sve nogu pred nogu
Zavidnici što je bliži Bogu,
Uz poete i majstori proze
Koračaju puni grobne groze;
I pogrebi dio su parade,
Zgrabitelja književnih nagrada,
Koji sebi grabi i čestita
Beogradska književna elita;
Pred grobom će znani da utanje
I velikog što ljepše umanje
Bez bojazni da će Stevan oči
Da otvori i male ukoči."

Ovde je novi Višnjić stao, tiši od kamena, da bi vatroustoj misli dao pečat poente:

"Svi pesnici kad bi na ramena
Jedan drugom uz Stevana stali
Bili bismo naspram njega mali."

A u vreme dok padaju bombe po Srbima i srpskim zemljama, Vatrousti čita Dostojevskog i kliče:

"Kud bih, šta bih sad bez Dostojevskog" (str. 159).

Za Vaska Popu će reći da je "rudar pesnik srpskoga jezika", a za Buleta da je "nagnao zlo da peva svetu" i da je slabima "rugalica slava".

Poslednji bard srpske boemije bio je Brana Petrović. S posvedočenjem Vojvodićevog metafizičkog "vija", "Branislav Petrović još u grobu ječi" od bola u odbrani lepote i sveta od zla. I pesmu o "vaju" i "viju" bolnom "burlaka s Volge" koji, uz fijuk kozačkih bičeva, tegle pune lađe uzvodno, posvećuje Momir svom sabratu lirskom Brani Petroviću. Posvećuje mu i Moje saučešće meni za pesnikom i u njemu peva: "I da pesnik gori samo kad govori".

Pred grobom pesnikinje Darinke Jevrić pesnik Vojvodić je poziva da poslednji put čuje udvostručeno zvonjenje zvona njenih Visokih Dečana: iz njenog prečasnog Manastira i iz njene knjige pa je i apostrofira imenom njene pitome zemlje: "Čuj Dečanska zvona, Metohijko". Lepši joj venac niko nije spleo ni za njenu poeziju ni za njen grob.

U svojoj boemijadi Momir Vojvodić nije zaboravio ni slikare. Dvojici je ispevao ode: "slikaru poeti Miliću od Mačve" (163) i istoričaru slikarstva Lazaru Trifunoviću, koji je vatrousto stao, rame uz rame, s "najkarakternijim srpskim pesnikom". U svojoj borbi "kreacijom protiv zla" odupro se, ni manje ni više nego Josipu Brozu i njegovim kardeljomanima i stambolićomanima, i odbranio da nacionalno blago Srbije iscuri u šape maloazijskog poglavice Suharta, Brozovog pajtosa:

"Ne dam nikom Devojke u plavom
Srpsko blago ne dajem na pazar
Možete je samo s mojom glavom".
(Spasi Lazar "Devojku u plavom", str. 183.

Spasi Lazar Devojku u plavom Đure Jakšića koja je ušla već odavno u srpske škole i čitanke. Spasi i srpske pesnike da se još uvek mogu ponositi kako su najbolji među njima i u nacionalnim zbirkama slikarstva.

Na kraju svoje boemijade Momir Vatrousti mislio je i na zapis na svom krajputašu. Otpevao je dva-tri pesnička opela sebi za života. Puna ih je njegova poezija. Valjda će potomci umeti prepoznati najlepši za grob vatroustog pesnika Momira Vorodića. Nudi nam se, svojom aktuelnošću u naslovu poslednje ode u maestralnoj knjizi Vesnici iskona: "Ćirilica, štit Srba od papstva."

Vojvodićeva knjiga Glasnici iskona karakterologija je pjesnika i pjevuna kroz vekove, i vremena u kojima su živeli, ali i čitavih pokolenja s kojima su živeli ti pesnici. Premnogo za jednu knjigu lirike.

Radomir Baturan, Toronto

_______________________

2 Momir Vojvodić, Oči moga iz detinjstva vuka. U: Vij, SKZ, Beograd, 2003, str. 19
3 Isto, str. 15.
4 Momir Vojvodić, Glasnici iskona. Književna zadruga Srpskog Nacionalnog Vijeća, Podgorica, 2008. str. 104.
5 Isto, str. 137.
6 Isto, Pred velmoškim vezom sa setom i jezom, str. 38.
7 Isto, Filip Višnjić, str. 40.
8 Isto, Morni pogled Njegošev iz rama, str. 66.
9 Isto, Zborio je Tin Ujević često, str. 131.



(http://i461.photobucket.com/albums/qq338/Kulturna-bastina-Srbije/Knjizevnost%20-%20knjige%20-%20brosure%20-%20casopisi/Ljudigovore-Knjizevnicasopis2a.jpg)

Ljudi govore 4/5
časopis za književnost i kulturu
glavni i odgovorni urednik
Radomir Baturan
Toronto, Kanada
proleće — leto 2009


Zvanična internet prezentacija
časopisa za književnost i kulturu LJUDI GOVORE (http://www.ljudigovore.com/o-nama/)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 03:03:10 pm
**
Stihovi Momir Vojvodić


PESNIK PESMU DOBIJA OD BOGA

Čarovite poezije nema
Bez dubokih i velikih tema,
Nadahnuća, forme, ritma reči
Pesme teku iz srca kad ječi.
 
Jeku srca izvija misao.
Pisao sam kako sam disao.
Osjećanja moćna do opela
Pesnikovog, pesma je otela
 
Zaboravu, koji svakog čeka,
Pamćenja su, munjo, kratkog veka!
Čela kraće no kamenje pamte,
Brže pamte misli koje plamte.

Duša čuva od krvi rubine.
Sveštene su pesmine dubine.
U kam klešem zavet srca moga:
Pesnik pesmu dobija od Boga.


PROLAZIMO A TIHUJE VREME

Vreme nema granice ni mere,
Života je s prostorom sasuda;
Nenaporna svedoči rasuda —
Da se vreme i prostor ne mere.
 
Ne mere se dimenzije Boga,
A znali su mislećiji dovek:
Ne prolazi vreme nego čovek,
Sat je ritam samo srca moga,
 
Po kom merim zamor moje krvi,
Koliko je moćna u vremenu;
Mi smo kao iskre u kremenu,
Pred Bogom je i potonji prvi.
 
Materija kruži, huči, teče,
U prostoru i vremenu breme;
Prolazimo, a tihuje vreme,
I kad sviće i kada je veče.


KAKO PRASTAR ODOLETI SMRTI

Putem s kog su svi tragovi strti
Pokoljenja moga, što put gradi,
Kako prastar odolevam smrti,
A pomreše mladi vinogradi?
 
Mome srcu okle zemlje moći,
Kojoj nebo sve tvrdoše mrvi
Crnim suncem obasjana noći
Nad kulama iznemogle krvi?
 
Pred zduvama slabiji od trsta
I upornog odoljena cveta,
Ispod krsta s nebom na tri prsta
Stanovnik sam još obadva sveta.
 
Voljom neba do groba od praga
Koraci mi traj života mere;
Zaboravak izniče iz traga
Brže rablju bez nade i vere.
 
Senko, rano odbegla od mene,
Putem s kog su svi tragovi strti,
Pitaju me mojih milih sene:
Kako prestar odolevam smrti?

LJUDI GOVORE Časopis za književnost i kulturu | godina 3 | proleće — leto 2010 | knjiga 3 | sveska 8 i 9
Glavni i odgovorni urednik Radomir Baturan | Toronto, Kanada


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 03:03:37 pm
**

GLADNE REČI I GLADNI LJUDI

(Momir Vojvodić: Gladna gora, Izdavački centar Matice srpske, Edicija "Matica", knj. 15, 2010)

Retko je, doista, ne samo danas no inače, u srpskoj poeziji naći pesnika takve eruptivne moći kao što je Momir Vojvodić. Takva vrela, takvi beli bukovi (kako bi on rekao) ne izviru u svim vremenima i u svim mestima, osim u pesnikovoj Morači, koju je nazvao kovnica jezika, sebe monahom u srpskom jeziku, a reč video kao zmiju, vuka i čoveka odjednom. Vojvodićeve kovanice, rasute u njegovoj sječini (kako zove vlastitu pesničku radionicu), donese novu sliku, nova značenja, novi zvuk. Ponekad je toliko ponesen njima da nam se čini da će se zagrcnuti, da će mu se reč rečju u grlu zadaviti. Nigde u našoj poeziji nema toliko očigledne gladi za jezikom i njegovim novostima. Kada se zagleda u novi izraz, u neologizam (kao se u struci neobično piše), Vojvodić ga ponavlja, uporno prevrće na dlanu, u stihu, u strahu da ga ne preskočimo, da u brzini ne zapazimo kako je njegova imaginacija krupan posao obavila. Takva pesnikova zanetost prenosi se na njegovu reč, pa i ona postaje željna i gladna. Kao što su, u seobama, ratovanjima, sirotnim kolibama i točilima, na posnim njivama ili na smonicama gladovali njegovi preci i raniji savremenici u Morači. Ječi od gladi svaka moračka dubodolina, Vragodo i Potajska gora, sve. Tamo je nadnica šačica brašna. Tamo je kopriva glavna ratna hrana. Tamo je proređeni skrob jedva dočekana večera. Tamo majke lome prste pred gladnom decom.

Zato sam u ovom propratnom čitanju zapisu dao ime Gladne reči i gladni ljudi, o knjizi Momira Vojvodića Gladna gora, da se odmah vide ključne reči zbirke.
 
Na početku, u prologu, kao neponovljiva pojava, ljudska i stihovana, kao pesma nad pesmama u Gladnoj gori, na dve stranice "izlijeće bacač kamena s ramena" "obješen o svoj krik za pupak neba", "dok se ponovo ne rodi". Taj čovek-luk kao savremeni Mironov bacač diska, jednako kao i on "prelomljen u struku", "lebdi — ni na nebu, ni na zemlji", kao što biva sa svakom poezijom koja izmiče tumačenjima, a stalno nas draži da je tumačimo. Početna pesma kaže kakav je majstor versa pred nama, kakvo mu je umeće i zagledanost u daljinu. Ne bi bila greška ako bi se ukupna priča o knjizi skoturala oko pesme Bacač kamena..., jer bi se odatle, u okretanjima na sve četiri strane, lako mogla osmotriti i primiti četiri ciklusa koja nadolaze kao Morača, kao reka pod tim imenom, valja objasniti, jer je to ime višeznačno, a iz njega je prvi Momir Vojvodić izveo glagol moračati, što kaže: o Morači i u Morači pevati.
 
U prvom ciklusu nam se, odmah, bez ustručavanja, iskusan i siguran, počinje imenovati i istinitim detaljima opričavati Ljetopisac koji:

 "Banuo je iz Nemenikuća
 U Moraču Gornju kroz bespuća"

Stigao je iz spržene Metohije, kroz Rugovo, na rukama, na početku rata, bez izgovorenih, mali, u prodoli gde "Gladnoj đeci zaplakati brane". Savio se, do kraja, do poslednjeg velikog krsta što ga kleše, od sige, od istog kamena koji je u tamošnjem Namastiru i tamošnjoj crkvi, jer je Morača uvek bila crkva, do krsta, dakle, koji se diže, kao raširene ruke, na Dublju, u poslednjem, najmanjem, od svega šest pesama, pod imenom Gladno groblje. I kamen, i drača, i gusta bukva, svaki skakač ispod motike, i grobne ploče, sve je jednako gladno u knjizi Momira Vojvodića. U napomeni na kraju, datoj kao naročito izvinjenje čitaocu, pesnik se snebiva što je ponudio "lirski roman" u kojem je "nikada dovoljno opjevani junak drame gladi". Ovde je reč izvinjenje u pomerenom značenju, jer nemamo u srpskoj književnosti knjigu u kojoj je nanizano toliko slika gladi, toliko muke od gladovanja, slivene u savršenu rečenicu:

"Gladna Gora je Crna Gora, nad kojom neprestano ždraka Zvijezda vječne gladi".
 
Tako se glad otvara kao kapija života i smrti. U ciklusu Davni glasnik, u četrdeset i dve pesme, svečane u elegičnosti, žestoke u nabrojavanju, ponekad zamorene u ponavljanju, u lepo vođenom šesnaestercu, u njegovim razlivenim dužinama, otelo se zlo gladi i načetili su se, jedan za drugim, pod slapovima put okupljenih reči, često, ali po zasluzi zapsovani ljudi koji ostavljaju glad, smrt patnje, svaki jad. Tamo je središna snaga knjige Gladna gora i tamo se valja najduže zadržavati. Možda bi na početku moglo stajati (kao što mediji elektronski rade) da štivo nije za osetljive. Kao dokaz snage jezika koji se razigrao slaborodnim predelima.
 
I treći ciklus, u ovom pominjanju poslednji, zatičemo "za praznom trpezom", u snevanju skroba i "mjesečne supe", sa soneton o pljevaljskom "gabeljskom" lapotu kada ubijaju staru čeljad "staviv na glavu hljeb i udriv maljem", sa stihom "Ne ubijamo te mi nego ljeb!", gde pesnik ima stih: "Berem s ocem sazrelo kamenje", a sve pod ciklusnim imenom Most od kačamaka, odvojen iz naslova soneta koji je san pesnikove majke. Taj sonet, Na Morači most od kačamaka, odabran je, u celosti, da sabere ovakvo na preskok čitanje i komentarisanje, da bude ključ za otvaranje kapije gladi u obilatoj i bogatoj knjizi Momir Vojvodića, koji pominje i sebe, jer sve kazuje što je u magnovenju ili životu nađeno, kroz gusti stih nekoliko puta proceđeno:

 "U najtežoj od gladi godini,
 Kad ne rodi žito na podini
 Sanjala je Momirova majka
 Na morači most od kačamaka

 Kukuruzna, sa tri vita luka,
 Sjemčen pazno od zlaćanih guka
 Kukuruznog kačamaka hladna,
 Kad je bila sva Morača gladna

 I željela čan skroba i sira,
 Preko modrog i najdubljeg vira
 Na Morači most od kačamaka,

 Od njega se probudila grašna,
 Bez i praške u karlici brašna,
 Viđe u snu gladne djece majka."

 Novi Sad, 8. VIII 2010.


Preuzeto iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "SLOVO" Broj 36—37 | godina IX mart 2012


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 22, 2010, 03:15:09 pm
**
Stihovi Momir Vojvodić


LJETNJA PONOĆ U MOM SELU
 
Tijesto tišine narasta do svoda
Posutog očima duša koje plove
Nad grobljem gdje pčele paučice love
Kad mrtvim snom spava i trava i voda;
 
Ni lahor da snese suvi list sa grana,
Ni cvrčak za plotom u bašti da cvrkne,
Nad mukom od koga vuk može da crkne
Mjesec se rumeni ko od sablje rana;
 
Uvija me ljetnja ponoć u mom selu
U jezu i rosu po mjesečnom čelu
Nažima iz pora dok mi uši zuje;
 
Uz konjsku lobanju što lješti sa koca
Zavijam cigaru i pušim za oca,
Čiji hod sokakom još moja krv čuje.
 
Morača, Ubalac, 1999.
 

CRNI MUNJAR NAD GOROM
 
Crne su mu oči i još crnje lice
Crne su mu suze a još crnje kosti
U crne mu dvore stižu crni gosti
Crna mu je duša crne utrobice
 
Crnijem šakama crne guje plete
U crni vijenac Tmušama se hrani
Crnje mu je srce no gavran na grani
Crnog bora uvrh Pragore uklete

Crne zmije za njim po gorama šiču
U crnim ustima crni jezik kruža
Klupka munja guta kad gromovi riču
 
Crnom kosom kosi mladih trava vlati
Gdje mu suza kane nikne crna ruža
Viseći o munji nad gorom se klati
 

IMA NEŠTO
 
Ima nešto, runjosrce, ima nešto griziduše!
Nešto više i od krika prve duše u plamenu,
nešto dublje od nebesa, šire zjene Sunconosca,
nešto jače više sile, nešto ljepše lica nade,
što iz svega čega nema razgovara pustu dušu:
nešto što nas goni ozdo, nešto što nas baca ozgo.
 
Ima nešto, bratotuci, što nas vidi sa svih strana:
i kad spava u kremenu, i kad pije dah vremenu;
što nas vidi iz jegulje, kukavice i krtice,
iz poskoka, ošurenog varenikom sunčanice,
što nas kosi munjom zjena i promuza do kostiju;
ima nešto što sve vidi kao Homer i Polifem.
 
Ima nešto, mozgožderci, mozgatije svih mozgova,
nadmozgova kipećijeh, krilatijeh, munjevijeh;
primozgova ključalijeh i moždina plamtećijeh,
nešto kadro da poćuka sve mozgove, ko tić crve.
 
Ima nešto, vadiduše i kivnici, ima nešto
da će da je manje gnjide u perčinu atomovom.
Ima nešto, gordi crvi, ima nešto ližirepi,
ima nešto bez čega bi popasao crv nebesa.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)  (http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=955.0)
Sremski Karlovci, 2012


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Avgust 31, 2011, 07:22:20 pm
*

KOSOVO JE KAMEN TEMELJAC PJESNIČKE VASELJENE MOMIRA VOJVODIĆA


Knjiga "Božurova suza brojanice" pjesnika Momira Vojvodića predstavljena je u subotu 16. juna u Crkveno-narodnom "Svetog Vasilija Ostroškog" u Nikšiću.

Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Joanikije je, učestvujući u promociji nove knjige pjesnika Momira Vojvodića, zapazio da je kosovska misao najprepoznatljivija crta srpske književne antologije u kojoj je, kao majstor stiha i pjesnik osobitog lirskog izraza, već zastupljen Momir Vojvodić.

"Nijesam sreo pisca u naše vrijeme koji je dublje zaokupljen Kosovom i koji tu temu na znalački način iskazuje. O Kosovu se mnogo govori, ali je malo pravih riječi, pa je, u tom smislu, poezija Momira Vojvodića nezaobilazna. Kosovo, njegova žrtva, svetost i pamćenje je dinamičko načelo srpske istorije i kulture, neizbrisivi pečat u kolektivnoj svijesti srpskog naroda. Kosovska misao je najprepoznatljivija crta srpske književne antologije u koju je, već, zaslužno uključen književnik Momir Vojvodić, kao veliki majstor stiha, izvor pjesničke riječi i pjesnik originalnog lirskog izraza", rekao je Preosvećeni Episkop.

Kosovo svojom istorijskom realnošću i duhovnim značenjem, prema mišljenju Vladike Joanikija, predstavlja kamen temeljac Vojvodićeve poetike. Njega, kao pjesnika i poznavaoca jezičkih izražajnih mogućnosti, odlikuje sposobnost oblikovanja novih riječi u srpskom jeziku, a u knjizi "Božurova suza brojanice" pojedine riječi, koje imaju funkciju poetskog simvola, sabiraju, zapravo, dubinu pamćenja i bogatstvo osjećanja.

"To su imena ličnosti iz naše krstonosne istorije: Lazar, Miloš, Milica, Jefimija, Lauš, Milutin, Dušan, ne izostavljajući ni Amurata. Njegova poezija je nezamisliva bez Gračanice, Pećaršije, Dečana, Samodreže i Ljeviške, bez carskog Prizrena. Momirovu pjesničku vaseljenu obilježavaju srpski toponimi Gazimestan, Goleš, Prokletije, Čakor, Šar planina. I opjevane rijeke Sitnica i Bistrica, takođe, imaju moć simbola, a, posebno, zrelo pšenično klasje Kosova i Metohije, kos i kosti i, ponajčešće, kosovski božuri, crveni i plavi".

"Vrhovni simbol je krst kojeg uzdržano, sa strahom Božijim, upotrebljava, stavljajući ga na vrh svoje pjesničke građevine. Simvoliku pojedinih riječi pojačava i proširuje stapanjem simvola, dajući uspješno naznaku za pravilno razumijevanje. Tako Gračanicu, zavisno od konteksta, naziva Koštanicom ili Božuricom", naglasio je Episkop budimljansko-nikšićki.

Prema njegovim riječima pjesnik Momir Vojvodić je prepoznao i duboko doživio smisao kosovske žrtve cara Lazara, carske vlastele i vojske i posljedice te žrtve u cijeloj istoriji srpskog naroda od Kosova do današnjeg dana. Tajna Kosova je u tome što se ta bitka i njena istorijska i duhovna složenost, produžava do naših dana. U toj drami, kazao je Preosvećeni vladika Joanikije, u kojoj se mijenjaju činovi i učesnici, mnoge ličnosti, kroz likove kneza Lazara, Miloša, Jug Bogdana, devet Jugovića, majke Jugovića, carice Milice, ali i Vuka Brankovića, obilježile su našu dramatičnu istoriju i poslije Kosova.

"U Momirovoj poeziji prošlost, sadašnjost i budućnost sustižu se u jedan trenutak. U Kosovskom boju koji traje, zajedno se bore i međusobno hrabre protiv ranijih i kasnijih amurata, istovremeno ginu i proslavljaju se preci i potomci, koje profano vrijeme razdvaja, ali ih srpski duhovni kalendar objedinjuje".

"Pjesničkim uobličavanjem, motiv žetve zrele pšenice na žitonosnom Kosovu, uvodi nas u tajnu žrtve kosovskih junaka. U jedan dan je na Kosovu palo više junačkih glava, nego što se za dan, na žetvenoj mobi, pokosi pšeničnog klasja. Ovo poređenje zasnovano je na hrišćanskoj simvolici pšeničnog zrna. Jevanđeljska pouka o pšeničnom zrnu, koje kada umre novi rod donosi, dobila je kod Vojvodića novo ruho, izatkano od misli i osjećanja vjekovima osmišljavane kosovske tragedije, koja se sagledava kao noseći stub srpskog duhovnog bića. Kao što se zrela pšenica sabira u domaćinsku žitnicu, tako se u Vojvodićevoj poeziji srpske žrtve zbiraju u vječnu nebesku riznicu", kazao je Njegovo Preosveštenstvo Episkop Joanikije, zaključujući:

"Najvjerniji čuvari te riznice su srpski pisci i crnorizci. Srpska žrtva je smještena u nezaborav koji je postao tvrđava i pribježište, sazidana od lobanja zidanih po redu vjekova, podjednako od junačkih glava koje su padale na bojnom polju i onih koje su dostojno čuvale svijest o srpskoj žrtvi".

Dr Budimir Aleksić smatra da uvijek, kada je riječ o Vojvodićevoj poeziji, pa i o ovoj knjizi, treba naglasiti da je ovaj pjesnik najviše knjiga i pjesama posvetio Kosovu i Metohiji. Kosovo je njegova opsesivna tema; on je i svojom biografijom povezan sa Kosmetom — tamo je rođen, otuda izgnan kao dvogodišnje dijete, pa je i ta činjenica, odnosno njegova izgnanička sudbina, opredijelila pravac pjevanja i mišljenja Momira Vojvodića.

"U njegovom obimnom i raznovrsnom stvaralaštvu mnogo je tema i motiva, od lirskih i emocionalno najintimnijih, preko ustaničkih i rodoljubivih, do metafizičkih i egzistencijalno neizbježnih i sudbinski tragično utkanih u naše životne tokove. Ali, korijen njegove poetike i estetike, njegovog pjevanja i mišljenja, je u Kosovu, u kosovskoj zavjetnoj misli pod kojom se podrazumijeva ne samo poraz na bojnom polju, pad jednog carstva, gubitak slobode, upadanje u ropstvo, nego i bolni odjek toga poraza, te vjera i nada u vaskrsenje, i čvrsta volja, sveti zavjet da se oslobodimo ropstva, steknemo slobodu, podignemo carstvo i osvetimo kosovski poraz".

Iz te misli, kako je ocijenio Aleksić, razvija se Vojvodićev život u svim svojim manifestacijama, umnim, osjećajnim i djelatnim, ona dominira njime, on počinje s njom svoje bavljenje poezijom i kreativno se bavi njome sve do danas.

"Jer, Kosovo je za njega 'Knez svih srpskih reči', kako glasi naslov jedne njegove pjesme iz ove zbirke, i on nastoji da ispriča ljudsku sudbinu na srpskoj kosovsko-metohijskoj zemlji u kontinuitetu od 600 godina. Iako je Kosovo eminentno srpska nacionalna tema, koju Vojvodić obrađuje u svojoj poeziji, poruke njegove poezije su univerzalne: Kosovo je poprište borbe između dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde. U njegovim pjesmama se jasno prepoznaje neugasiva nada i optimizam da će dobro uvijek pobijediti zlo, da će pravda uvijek trijumfovati nad nepravdom, i da će život savladati smrt i ništavilo", ocijenio je Aleksić, koji je ovom prilikom istakao i versifikatorsku virtuoznost Momira Vojvodića, koja karakteriše čitavo njegovo poetsko stvaralaštvo, pa i novu zbirku.

Publici se obratio i autor, kazivajući stihove iz knjige "Božurova suza brojanice".

"Napisao sam četiri knjige poezije posvećene Kosovu i Metohiji. Iz njih su za ovu zbirku izabrane po 33 pjesme, koliko brojanica ima čvorića, simbolišući Hristove godine. Usudio sam se da ja načinim izbor iz pomenutih knjiga, a izdavač — Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, ovaj izbor imenovao je antologijom. Knjiga 'Božurova suza brojanice' izišla je i zahvaljujući velikoj podršci Preosvećenog vladike Jonaikija i drago mi je da ga, kako sam mogao čuti večeras, nijesam razočarao. Zbirku čini pet brojanica, i taj peti dio sadrži pjesme iz neobjavljene knjige. Dok god budem pisao pisaću o ovoj našoj vječnoj temi, jer šta je nama Srbima važnije od Kosova? Peta brojanica nosi naziv 'Kosovo je knez svih srpskih reči', rekao je Momir Vojvodić.


(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Momir_Vojvodic_Promocija_2012_Eparhija_BN.jpg)


Promociju su organizovali Eparhija budimljansko-nikšićka i Crkvena opština Nikšić.

Eparhija Budimljansko Nikšićka (http://www.eparhija.me/promocija-knjige-momira-vojvodica-2012) | 04.09.2012.


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Novembar 20, 2011, 08:26:05 pm
**

MOĆ POEZIJE


Moć poezije je onebesala energija jezika u kom se oglasila u oblicima iz kojih je obasjala čovječanstvo jezika po kojem se prepoznaje među jezicima. Da nije poezije ne bi se znala kolika je moć kojeg jezika. Zaludna bi bila hvala Engleza da imaju jezik kojim govori polovina ljudstva i koji prijeti da udahne sve jezike svijeta, da se nije engleski jezik osvjedočio svojom moćnošću u genijalnim Šekspirovim remek-djelima dramske poezije.

Danas niko ne rizikuje da tvrdi da stari jelini nijesu narod planetarnog značaja i vječite helenske civilizacije, bio bi ućutkan vječnom Homerovom, Evripidovom, Sofoklovom i Eshilovom poezijom.

Moć ruskog jezika čekala je A. Puškina, M. Ljermontova, N. Gogolja, L. Tolstoja, F. Dostojevskog, A. Čehova i njihovih sustopnika pa da svojom energijom osvjedoči moć ruskog duha i duše među duhovnim narodima. Šilerova i Geteova poezija izvela je moć njemačkog jezika do nebeskih spirala. A o moći italskog — toskanskog jezika možemo da govorimo poezijom najvećeg hrišćanskog pjesnika Dantea i lirikom Frančeska Petrarke. Španski pjesnici i Servantes su oslavili moć španskog jezika. Francuski jezik je ispoljio svoju moć u djelima francuskih klasika, bljesku trubadurske poezije, Vijonovim bljeskovima uz zvuke laute, preko Korneja, Rasina, Molijera, Igoa, Lamartina i Bodlera i njegovih epigona.

Velmoški srpski jezik osvjedočio je svoju moć u svojoj liturgijskoj poeziji, monaškim pjesmotvorima Svetoga Save i njegovih sustopnika: Siluana, Domentijana, Teodosija, Jefimije, Stefana Lazarevića, a u ropskim vjekovima u usmenoj srpskoj poeziji i pripovijetkama, koja je krunisana i ukrovljena Njegoševim pjesmotvorima i poezijom srpskih romantičara čija poezija vrhuni poezijom modernih velikana stiha Rakića, Dučića, Laze Kostića, Crnjanskog, Stevana Raičkovića i savremenog volšebnika srpskog jezika Ive Andrića. Svoju vrhovnu energiju srpski jezik je ispoljio u mobilnom desetercu srpskih usmenih pjesnika, od kojih znamo Tešana, Starca Miliju i Starca Raška, Filipa Višnjića — Homera Karađorđeve revolucije, slepica Živane i Jece iz Grgurevca, čiji je poj najavio dolazak Njegošev.

Srpski jezik je iza liturgijske poezije u danima ropskim bljesnuo bajkama i mitovima, i paganskim i hrišćanskim, a samo sveti jezici, među koje je u devetom vijeku smjestio papa Hadrijan, metnuvši Ćirilove knjige, pisane glagoljicom srpskom, na kivot i priznavši za sveto pismo i pismo solunske braće Konstantina (Ćirila) i Metodija.

Hebrejski, grčki, latinski i srpski (slovenski) jezik čine četiri sveta pisma od devetog hrišćanskog vijeka, od Ćirilovog priznanja u Rimu i njegovog upokojenja 14. februara 869. Papa Hadrijan je prihvatio sveto pismo Ćirilovo.

Srpski narodni jezik bljesnuo je bljeskom bajki i mitova, a samo sveti jezici imaju bajke i mitove, tvrdoše narodnog opstanstva. Narodi moćnih poezija su istorijski, a skupine bez moćne poezije su amorfne gomile koje ne mogu da stupe u akademiju kojom rukovodi Homer a pomaže mu psalmopojac David.

Srpski se jezik kroz vjekovni cijednik doticao umjetničkih visina u svim svojim periodima istorijskim, ali je tek Njegoš svojim poetskim onebesanjem: "Sve je opšteg Oca poezija!", ukrovio srpsku poetsku kulu svjetilju i pokazao put svojim sustopnicima do današnjih doziđivača Zidanice jezika srpskoga, a to su najmarljivije i najdarovitije sluge srpskoga jezika.

Moć poezije, dakle, je moć jezika naroda kojim se izgovorio pred Bogom i jezicima (narodima) i zauzeo poznato mjesto ispod Božjeg trona. Blagosloven je svaki narod koji je uspio da dostojno moćnim jezikom izrazi svoje osjećaje — čuvstvovanje. "Čovjek organ dosta slabi ima / Da izrazi svoje čuvstvovanje /... / Umna čuvstva da objelodani", kaže Njegoš, skupivši u žižu misao o moći i nemoći poezije, energiji jezika. "Sve je opšteg Oca poezija". A Opšti Otac je Logos. Svakom narodu Bog je dao njegov jezik. Današnji neistorijski narodići, otpad od srpskog naciona i jezika, čereče srpski jezik i proglašavaju ga novim imenima prema svojim otpadničkim imenicama. I to će srpski jezik kao sveti jezik da izdrži i odoli nepogodama koje ga udaraju povremeno.

Momir Vojvodić
Podgorica, februara 2010.

Tekst preuzet iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo" | Godina VIII | Broj 29—30 Nikšić, februar, 2011.


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Mart 30, 2012, 01:53:35 am
*

ČIJA JE SRPSKA KNJIŽEVNOST U CRNOJ GORI

Još u srednjim školama bili su obavezni profesori književnosti da nauče đake da geografski kriteriji u književnosti nijesu bitni, već estetski i sudbinski, a podaci gdje je koji pisac ili pjesnik, slikar, vajar i muzičar rođen, zanimljivi su samo kao folklorne činjenice biografija umjetnika

Poslednjih godina u mnogim knjigama koje obrađuju umjetničko stvaralaštvo naroda Jugoslavije djela crnogogorskih stvaralaca se tretiraju u okviru srpske umjetnosti i pri tome se većina autora ponaša kao da Crna Gora i crnogorska umjetnost nijesu nikada ni postojale, kao da je to oduvijek bio samo dio Srbije, sa zaprepašćenjem naglašava Jadranka Selhanović u svom ambicioznom pregledu "Borba za odbranu crnogorskog kulturnog nasljeđa" — "Zablude oko romana", peti nastavak, objavljenom u "Pobjedinom" subotnjem dodatku Kultura, od 27. marta 2010. godine.
 
Iščitavajući citirano čuđenje autorke ovog marljivog napisa, pomišljao sam o neopisivim posledicama političke hazardnosti usijanog Milovana Đilasa, Titovog "druga Đida", koji je u proleterskoj noći 1946. u razrušenoj Podgorici engleskim bombama, naručenim baš od Tita, proglašenoj od Đilasa Titograd, u lokandi "Radovče, izdiktirao brošuru "Crnogorsko nacionalno pitanje", odgovorivši na Titova upozorenja da to ne čini, pošto su Crnogorci Srbi, "Pusti me, druže Stari, da udarim šamar velikosrpskoj hegemoniji!" Posledica te usijanosti "druga Đida", koji je dekretom proglasio "crnogorsku nacijicu", a ja je zovem Đilasnica, je i Jadrankina "Borba za odbranu crnogorskog kulturnog nasljeđa". Od koga to brani "crnogorsko kulturno nasleđe" marljiva Jadranka!? Znak čuđenja je iza te borbe i odbrane malo. A da Jadranka ima dopust da zna da srpska nacija ne stanuje samo u Srbiji, no da Srbi žive i izvan Srbije — u Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Metohiji, Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj (do "Bljeska" i "Oluje" ustaške), Baranji, Sloveniji, i da ih ima svuda u poskitanju, ne bi se zaprepašćivala nad činjenicom da su brojni veliki srpski umjetnici rođeni u Crnoj Gori. Još u srednjim školama bili su obavezni profesori književnosti da nauče đake da geografski kriteriji u književnosti nijesu bitni, već estetski i sudbinski, a podaci gdje je koji pisac ili pjesnik, slikar, vajar i muzičar rođen, zanimljivi su samo kao folklorne činjenice biografija umjetnika. Rukovodeći se geografskim "kriterijima" svojevremeno je crnogorski akademik J. Đ. pokojni Bernarda Šoa proglašavao za crnogorskog dramskog pisca, pošto je boravio na Cetinju mjesec dana.

Marljiva Jadranka treba da prizna da sva književna ostvarenja od značaja, napisana na srpskom jeziku, pripadaju samo srpskoj književnosti. Siguran sam da u svom jaru "odbrane crnogorskog kulturnog nasleđa" ne može navesti važan književni naslov koji nije napisan na srpskom jeziku. Nevažno je gdje je pisac rođen i gdje mu je bio radni sto na kome je pisao. Robujući geografskim odrednicama, šta da kaže Jadranka i njeni komesari o umjetnicima srpskim rođenim izvan Crne Gore i Srbije, širom Planete, a čiji su očevi, djedovi i pradjedovi, majke, bake i prababe porijeklom iz Crne Gore? Veliki pisac Danilo Nikolić, srpski Čehov, porijeklom je Katunjanin, rođen u Peći, živio u Peći i pisao, sad stvara u Beogradu, srpski je umjetnik, nije arnautski. Veliki Borislav Pekić, rođen u Podgorici, Drobnjak po ocu, pisao je u Londonu, pa nije engleski pisac, nego srpski. Sterija, Nušić, Vučo su porijeklom Cincari, a srpski su pisci. Veliki Vinaver kaže da je Srbin Mojsijeve krvi. Kriteriji tla i krvi ne važe u umjetnosti. Danilo Kiš, po ocu Jevrej, po majci Cetinjanin, srpski je pisac, pa ma koliko ga "svojatali" njegovi školski drugovi, cetinjski gimnazisti. Miodrag Bulatović, srpski Rable, iz Oklada kod Bijelog Polja, najprevođeniji pisac uz Andrića, srpski je genijalni pisac. A da mu je iko rekao drskost da nije srpski pisac, Bule bi mu se rableovski narugao i rekao mu na francuskom jeziku: "O, Bože moj, vrlo smešno! (O, mon Die, tre ridikil!)" Meša Selimović je pred smrt napisao testamentarna "Sećanja", da ga i mrtvog brane od "svojatanja" mudžahedinskih iz Sarajeva, pošto je bio Srbin muslimanske vjere. Krleža je porijeklom Cincarin, djeda mu je od Debra, iz sela Krlježi, a zagrebački je pisac. Skender Kulenović je srpski pjesnik i pisac, čiji su preci bili srpski plemići, a potom turski begovi, koji nijesu poricali srpsko porijeklo. Reći za Stefana Mitrova Ljubišu da nije srpski pisac ista je drskost kao i reći za Njegoša da nije srpski vladika i poet i duhovni potomak Svetog Save. Marko Miljanov se u grobu prevrće kada ga današanji mudroseri ispisuju iz Srba i crnogorče ga. Današnje dukljansko crnogorčenje je tragičnije od turčenja, pošto ni Mehmed paša Sokolović nije poricao svoje srpsko porijeklo. Obnavljao je i Pećku patrijaršiju. Danas i najzagriženiji srbomrsci na srpskom klikuju da nijesu Srbi.

Marljiva Jadranka je akribično imenovala važne umjetnike srpske, rođene u Crnoj Gori, pored pjesnika i pisaca, naročito romanopisaca, a lakše je napisati roman no besprekoran sonet, slikare i vajare, koji čine vrh srpskog slikarstva i vajarstva, pored velikog Lubarde, koji je morao legat da ostavi kod SANU, da se mrtav brani od "svojatanja" zavičajnih, Milunovića i vajara Rista Stijovića, tako da svi ti podaci koje navodi treba da je uvjere da ne mora od samih autora velikana da brani kulturno nasleđe koje su oni stvorili i ostavili u srpskoj umjetničkoj baštini. A koliko su crnogorski nacionalšizofrenici namučili Mihaila Lalića, čupajući ga iz srpskog korijena, bez njegove volje, i gurajući ga u crnogorski prokrustov krevetac, o tome je mogao da napiše roman "Moj utek u Lelejsku goru". Koliko su ga gnjavili u Herceg Novom, žalio mi se, da je morao često da se sklanja u svoj beogradski zbjeg. Drsko su ga zvali "posrbica" usijani montenegrinovići i dukljanovići.

Znano budi, sadašnjim borcima i borkinjama u "odbrani crnogorskog kulturnog nasleđa", naročito romana, da od Soluna do bečke Emone, postoji jedan prirodni jezik, jezik svetaca srpske pismenosti Ćirila i Metodija, solunske braće, a to je srpski jezik, a da se iz njega istićilo političkih jezika kao pečuraka, a to su lažijezici: "makedonski", "hrvatski", "crnogorski", "bošnjački", i slovenački je refleks srpskog jezika, a Bugari govore kao pijani Srbi.

Momir Vojvodić | 12.08.2010. | Srpske novine CG (http://www.srpskenovinecg.com/broj010/6836-srpska-knjizevnost)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Septembar 04, 2012, 11:42:28 pm
*

PJESMAMA BRANI JEZIK


Tradicionalna kulturna smotra "Dani srpske kulture u Crnoj Gori" u organizaciji Srpskog nacionalnog savjeta i Književne zadruge Srpskog narodnog vijeća nastavljena je promovisanjem knjige "Zidanica jezika srpskoga" pjesnika Momira Vojvodića.
 
Ovu knjigu čine odabrane cjeline koje svojim sadržajem odslikavaju i dočaravaju ono što je pjesnik odbrao tj. u književnoj formi obradio kao najvrednije, ono što je bilo i ono što jeste dobrim dijelom sudbina pjesnika, i njegovog srpskog jezika. Knjiga se sastoji iz cjelina "Zidanica srpskoga jezika", "Milosne reči", "Opstanimo u srpskom jeziku", "Vaskrs reči" i "Zov milosna doba".

Da može jezik da govori — srpski jezik bi rekao da mu je čast što na njemu piše i stvara Momir Vojvodić, riječi su sveštenika Predraga Šćepanovića.

"Riječ Momira Vojvodića je čast jeziku na kome je izgovorena. Vojvodić je sluga Božiji, sluga srpskoga jezika. On se ovom knjigom odužio srpskom jeziku a teoriji književnosti zadao muku jer je Momirovu poeziju teško definisati. Njegova knjiga je sazidana od fuga Kosovskog bola".

Ljubeći srpstvo Momir Vojvodić nam je ostavio jednu čvrstu građevinu, dodao je svestenik Šćepanović.

Na duhovit način homorista Baćko Milačić je govorio o Momiru Vojvodiću i njegovom stvaralaštvu.

"Srpski nacionalni savjet, u okviru manifestacije — Dani srpske kulture u Crnoj Gori, počeo je večeras pripreme za 2039. godinu, kada će se obilježiti sto godina od rođenja i 83 godine stvaralaštva Momira Vojvodića.

Pripala mi je čast, da nešto kažem o čovjeku koji spada u red najprivođenijih srpskih pisaca u savremenoj Crnoj Gori.

Poznavajući ga, ne bi me začudilo da je na ovaj svijet došao po sopstvenoj želji i opredjeljenju!

Više praćenog, nego shvaćenog, Vojvodića su poslije prve objavljene pjesme, agenti i žbiri pronalazili u narodnim pričama i pjesmama, u predkosovskom i kosovskom ciklusu, rodoljubivoj i modernoj srpskoj književnosti. Na kraju bih bam zahvalio na pažnji i zamolio da ovo što smo pričali ostane među nama."

Na kraju se publici obratio i autor Momir Vojvodić, kazivajući svoje stihove.

U knjizi "Zidanica jezika srpskoga je oko 200 pjesama koje se sadržajne, jezgrovite, pune pritajenog bola, neporecive istine, rodoljublja ali i kritike.

Pesnik Momir Vojvodić je rođeni Metohijac, a sudbinom Moračanin, jer je kao dijete morao napustiti zavičajno Kosovo u drugom svetskom ratu, i sa roditeljima preći u Crnu Goru, da bi se spasili goli životi. Zato on jezikom, slikom i melodijom, ritmom i zvukom izvorno a ne samo inspirativno prenosi dušu Morače.

Vojvodić je do sada izdao preko 50 knjiga pesama, a ovom se prilikom mora istaći da je on bio zabranjeni i progonjeni pesnik u bivšoj Jugoslaviji. Njegova poezija i njegove misli smetale su vlastodršcima, tako da nije mogao 18 godina izdavati i štampati pjesme. Pjsnik je sve to stojećki izdržao i ostao svoj, patriota i častan čovek.

Manifestacija "Dani srpsku kulture u Crnoj Gori" se nastavlja u srijedu, 14. Marta predstavljanjem knjige "Vilinska gora" Radovana M. Karadžića.

I. Turović | 09.03.2012. | Srpske novine CG (http://www.srpskenovinecg.com/kultura/13429-momir-vojvodic)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Novembar 10, 2012, 02:10:57 am
*

(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Momir_Vojvodic_u_Torontu.jpg)


PESNIK MOMIR VOJVODIĆ U TORONTU

U čast velikog srpskog pesnika Crne Gore, gospodina Momira Vojvodića, a u organizaciji Srpsko kulturno istorijskog društva "NJEGOŠ", u prepunoj sali Srpskog centra u Misisagi, 13. februara prisustvovali smo divnoj poetskoj večeri.

Razgovaralo se o pesnikovom književnom stvaralaštvu. Posetioci i ljubitelji poezije i srpske književnosti bili su impresionirani i zadivljeni njegovim obimnim stvaralaštvom i ličnošću u kojoj dominira skromnost i otmenost.

Prisutnima se obratio počasni predsenik društva "NJEGOŠ" gospodin Vojin Đurasković, kao i sadašnji predsenik poznati torontski pesnik Ranko Radović.

O njegovom dugogodišnjem stvaralaštvu veoma nadahnuto je govorio profesor Dr. Rade Baturan. On je istakao da je njegova poezija prefinjena poetika, koja je odana ljubavlju i rodoljublju. Kosovo je njegova nezaobilazna tuga, takođe i pravoslavlje, i manastiri. Sve je to za njega stvarnost i mit. To su njegove pravoslavne istine, spojene ljubavlju i rodoljubljem.

O pesnikovoj poeziji govorio je nadahnuto i pesnik iz Toronta Milan Janković, koji je evocirao uspomene na svoje mlade pesničke dane kada se prvi put susreo sa velikom poezijom našeg gosta iz otađbine.

Sam nastup pesnika Momira Vojvodića bio je veoma uzbudljiv za sve. Bili smo oduševljeni njegovim kazivanjima i čitanjem poezije. Osećali smo se, kao da smo se vratili u otađbinu. Posle njegovih reči svi smo se nekako pročistili i produhovili, osetili boljim i plemenitijim ove noći, jer je njegova poezija razumljiva, kao i svaka prava poezija. On je čovek koji živi poeziju jer je celi svoj život posvetio njoj i srpskom jeziku.

On je pesnik koji piše jednostavno, patriotski, milosrdno, ispinjen ljubavlju prema srpskom narodu, njegovoj istoriji i tradiciji, borbi za istinu i pravdu kroz vekove.

Pesme Momira Vojvodića su veoma misaone i emotivne. U njima treperi jedna nada, jedno uverenje da je čovek živ, da u njemu bije ljudsko srce i da za život uvek ima nade dok postoji ljubav prema bližnjima i otađbini. Ovaj pesnik želi vaskrsnuće srpskog naroda, da se sazna istina o tragediji našeg naroda. On želi preporod.

■ U mojoj poeziji ja se neprestano pitam o smislu samog bivstvovanja, o vrijednostima dobrog, istine, duše, o prirodi… Ja sam pjesnik koji voli tajne, ljepotu, tradiciju, posebno srpsku i hrišćansku. Pjesnik sam od nemira i misli, od sjećanja, od života, od kajanja i ljubavi. Tu se nalaze moja osjećanja i doživljaji svjeta. Sve o čemu pišem, sve sam to osjetio, doživjeo i promislio, i sve se to u meni iskristalisalo. Moj stil je rezultat dugogodišnjeg savjesnog i upornog rada. Ja vjerujem u Boga i u Srpstvo i sluga sam srpskog jezika.

Pesnik Momir Vojvodić je rođeni Metohijac, a sudbinom Moračanin, jer je kao dete morao napustiti zavičajno Kosovo u drugom svetskom ratu, i sa roditeljima preći u Crnu Goru, da bi se spasili goli životi. Zato on jezikom, slikom i melodijom, ritmom i zvukom izvorno a ne samo inspirativno prenosi dušu Morače.

Momir je do sada izdao preko 50 knjiga pesama, a ovom se prilikom mora istaći da je on bio zabranjeni i progonjeni pesnik u bivšoj Jugoslaviji. Njegova poezija i njegove misli smetale su vlastodršcima, tako da nije mogao 18 godina izdavati i štampati pjesme. Pesnik je sve to stojećki izdržao i ostao svoj, patriota i častan čovek. Na kraju večeri dugotrajnim aplauzom i ovacijama prisutni su se zahvalili za sve ono što je učinio za svoj narod.

Voditelj programa bio je književnik Radovan Gajić – Gaja. Učesnici u programu bili su pesnici Milan Janković, Miladin Šoškić, guslari Mladen Stojanović, Mirko Radović, Andreja Milojević i Vlado Đerić. Na fruli je svirao Rade Mićić.

Posebno iznenađenje bio je nastup umetnica, gospođa Ane Smiljanić i Ksenije Vučević koje su svojim divnim glasom otpevale nekoliko pjesama koje su nas dirnule u srce.

Pjesnik Momir Vojvodić rođen je 18. februara 1939. godine, u Ponosevcu kod Đakovice, u Metohiji na Kosovu. Danas živi u gradu na ušću reke Ribnice u Moraču, gde se nalaze ruševine drevnog grada Ribnice, u kojoj su rođeni Nemanja i Sveti Sava, dugo zvanog Nemanjin grad, a potom nazvan Podgorica.

Završio je studije književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prve stihove objavio je kao gimnalizajac, zatim je pisao u studenskoj štampi. U svim poznatim literalnim časopisima i listovima je objavljivao svoju poeziju. Objavio je mnogo knjiga poezije, prikaza i eseja, kao i polemika u listovima i časopisima na jugoslovenskom kulturnom prostoru. Poznati su njegovi prevodi Puškina, Ljermontova, Bloka, Cvetaveje, Pasternaka, Ahmatove, Mandeljstama, Jesenjina, Zabolockog, Guznjecova, Andreja Bazilevskog i mnogih drugih ruskih pesnika.

Član je Matice Srpske — Novi Sad. Imenovan je za senatora Republike Srpske.
  
Slobodan Rundo | novine.ca (http://www.novine.ca/arhiva/2009/1189/zajednica.asp)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 24, 2012, 12:32:26 am
*
MOMIR VOJVODIĆ


RASKOLJENO BIĆE CRNOGORSKO

Ja im danas na Cetinju, kad mi klikuju da nijesu Srbi, kratko odgovorim: "Crnogorci koji nijesu Srbi, nečija su kopilad!" • Lizanje soli iz tuđe šake, karakteristična je crta sadašnjih negatora srpstva u Crnoj Gori • Njegoš kriv za raspirivanje srpstva u Crnoj Gori

Pesnika MOMIRA VOJVODIĆA dozvali smo telefonski čak u Gornjoj Morači, njegovom zavičaju, tvrdom meterizu hajdučke slobode u ropskim vekovima. Brđanski vilajet, koji još nije sasvim zamro, nepresušno je vrelo narodnog govora istočnohercegovačkog, bujno napajalo srpskog jezika. Mnoge su pesme Momira Vojvodića uz datumiranje i mjestirane sa Marače, gde sebi ovog leta pesnik udešava vječivalo. U "Ježu", čiji je Vojvodić dugogodišnji saradnik, je davno, davno epigramisano ovako: "Biti pesnik da li igde znači/Bez u Gornjoj i Donjoj Morači?"

Ima li se još šta reći o Gornjoj Morači, je li dovoljno opevana?

■ MORAČA — Gornja i Donja — je moj i zemljostan i nebostan, zavičaj, moje osnovište, temeljište, poigrište, poletište, doletište, kolijevka moje svijesti i moje vječivalo, moja liturgija ovog kao i onog svijeta. Morača, ime rijeke modre od hladnoće, po kojoj se i zove skoro svo njeno proticalište, od izvora pod planinama Lolom i Javorjem, pa sve do uvirišta u nju rovačkih rječica, Mrtvice i njenih druga, do Međuriječja, niže manastira Morača, vozdignutog 1252. godine; prošle godine smo slavili sedam i po vjekova njenog svijetljenja na zemlji. Lavra Morača je duhovna lampada koja svijetli jače od svih sijalica izuzev Sunca. Gornja Morača je bujno vrelo istočnohercegovačkog narodnog govora srpskog jezika. Sa ponosom ističem da sa moračkog jezičkog vrela u mom živišnom dobu poje sveti srpski jezik ozareni serpski pjesnici i pisci: MIRO VUKSANOVIĆ, DRAGAN LAKIĆEVIĆ, LABUD DRAGIĆ, blistavi jezikodirnici neba srpske književnosti. A sa moračkog jezičkog vrela se napajaju i pjesnici Miodrag Tripković, Ranko Radović, Slavko Živković, Milorad Radović… Sve dok nije podukljanio — izdao svoje pretke i strmeknuo s mozga, sa moračkog jezičkog vrela je šakačke grtao i siroti odrečnik samoga sebe, pjevun Janko Vujisić, s uma sišli Jankelja moj nagrdni. Tu je i publicist i vrsni intelektualac Komnen Bećirović, znan po odbranama Lovćena i Morače od zlih sila tehnoloških i patoloških našeg zlog vremena.

Srbi su izbeglice Vi ste čovek sa dve kolevke, osim Morače to je i Kosovo.

■ Igrom sudbine rođen sam u Metohiji 1939. godine, iz koje su me izgnali Arnauti, osokoljeni fašistima 1941. godine, pa sam na očevoj ruci od dvije godine izbjegao uz Rugovsku klisuru, zaštićen od arnautskih koljača njemačkim oružjem sve do vrha Čakora, u Donju i Gornju Moraču, donebesje mog djetinjstva. Dakle, sad imam šeset dvije godine izbjegličkog staža. Srbi su izbjeglice. I sudbina mog plemena i moja su izbjegličke. U Metohiju su mi 1946. godine zabranili povratak komunistički usrećitelji srpskog roda. U Metohiji je i danas sva moja očevina, iskon moja, velmoško i sebarsko moje postojanstvo. Dva puta sam bježao iz Metohije: prvi put u pretku vojvodi Bogiću, koji ispred turskog koca i konopca izbježe uz režanje arnautskih očnjaka preko Hotskog Huma i Vranja u Donju Moraču 1467. godine. Prošle godine smo mu otkopali kosti i smjestili ih u novosagrađeni manastir svetog arhangela Mihaila u Prekobrđu; drugi put sam, zavičaj metohijski zamijenio zavičajem moračkim, izgnan od divljih Arnauta, plačući na očevim rukama, u zlom proljeću 1941. godine. Bježao sam iz Metohije od srpsko–arnautskog bratstva i jedinstva i 1966. godine, kada sam prosto najuren komitetskim bičem iz Peći, u kojoj sam profesorovao u Gimnaziji, Poljoprivrednoj školi i u Učiteljskoj školi. A u junu 1999. godine, opet sam bježao u suzama srpskog roda iz moje Metohije, sa Kosova i iz Maćedonije srpske, gonjen bombama NATO alijanse, američkog globalizma, potonje faze komunizma.

Pesnik ste, a bavili ste se politikom. Prirodno ili protivprirodno?

■ Politika se više bavila mnome nego ja njom. To je bilo u zlom i pogubnom vremenu. Nijesam mogao mirno pisati sonete i slušati kako mi ruše otadžbinu i zatiru srpski rod. Zato sam četiri godine govorio u Vijeću građana Savezne skupštine, današnjeg američkog zgarišta, i upozoravao nesavjesne poslanike i postkomunističke bitange da će doći zlodoba u kome će srpskom rodu uzeti srpski temelj državni: Skoplje, Prilep, Prizren, Peć… Ako izgubimo, gospodo, Prizren, ostaće nam Prezren pred precima i potomcima! To moje jaukanje su tada, u prisustvu srpskih vrhovnika, izvrgavali ruganju poslanici i laskari sadašnjeg vrhovnog Haškog sužnja.

Crnogorski zloduh Kakvo je stanje svesti i duha u Crnoj Gori, da li je uopšte opisivo?

■ Vještom peru i upornom opisivaču je sve opisivo. Stanje svijesti i nesvijesti, duha i zloduha, koje traje danas u Crnoj Gori je opisivo, samo za to treba more mastila i nebo hartije. Sadašnjica u Crnoj Gori je refleks tadašnjice, onog zlodoba za koje su govorili srpski lenjinisti i marksisti — brozoni i kardeljoni "procvat najveće slobode". Sve što se sagradi na laži završi kao paralaža. Da su srpski diplomati 1918. godine poslušali srpske ratovođe, kako je predlagao vojvoda Živojin Mišić kraljevskom regentu Aleksandru, tadašnje pobjedničke vojske vrhovnom komandantu, a i mitropolit dr Gavrilo Dožić, ne bi došlo do stvaranja nesrećne Jugoslavije, grobnice srpske državnosti, ponora srpskog dvadesetog vijeka, kosturnice srpske nejači (Jasenovac, Jadovno...), što je razorilo srpsku svijest ne samo u Crnoj Gori, Srpskoj Sparti, nego i u Srbiji, u kojoj su srpskim ćiftama i trgovcima krvlju i sviješću postanuli miliji zagrebački purgeri nego srpski narod u Dalmaciji, Lici, Kninu, Kordunu, Baniji, Slavoniji, Baranji... Tada se Crna Gora plebiscitarno izjasnila, Podgorička skupština 1918. godine, za ujedinjenje sa Srbijom, u Srpsku državu, a ne za neku utopijsku Jugoslaviju. To utapanje u tuđinu je izazvalo raspad nacionalne svijesti i duha u sadašnjoj Crnoj Gori.

Protumačite izjavu Mila Đukanovića da odnosi Srbije i Crne Gore nikada nisu bili bolji: da li je švercersko–reformska podloga razlog tih „nikad boljih odnosa“?

■ Vjerovatno se sadašnji premijer šali ili pokušava da crnim humorom zamagli jad i čemer naroda u državi koje nema. Smiješna bi ta izjava bila da nije žalosna. Udvaranje Bijeloj kući donosi crni humor Njegoševom plemenu. Sve je trenutno kod nas lažno imenovano. Čim čujem nekog drekavca kako dreči o demokratiji znam da se taj sprema da breči demosu jadnom. Ježim se od klicanja demokratiji. U polemici u Vijeću građana, bilo je to 1994. godine, teatralno me upitao englezoljubac Desimir Tošić: "Jeste li za demokratiju ili niste"? Odgovorio sam mu: "Ja sam za aristokratiju duhovnu!" A što se tiče šverca, svi švercuju, licitiraju duvanom i dušama.

Da li je Burzanova sklonost pomilovanju američkih zločinaca iskaziva u ključu tradicionalnog crnogorskog čojstva i junaštva?

■ Taj čovo nema veze ni sa crnogorskim tradicionalnim čojstvom i junaštvom, niti sa bilo čim svetim i velikim u iskonu Crne Gore, ali ima korijen sluganstva tuđinu. Njegoš je jaukao od sličnih glavudžana, koje je morao da zatvara i mušketa. Istovremeno je zidao na Cetinju svoju kuću Biljardu, prvu školu i prvu apsanu. Apasana mu je trebala za sluge bečkog ćesara, za guvernaduroviće, za Radonjiće. U tim gordim decenijama Crnogorci su se dijelili na četiri grupe: prvi su osluškivali šuštanje mletačkih dukata, drugi šumljenju sultanskih rušpi iz Skadra i drugih pašinih stanova, treći su osluškivali tinjikanje bečko–ćesarskih talira, a tek četvrti, pravoslavni, pravi srpski soj je sa bolom govorio: "Bog visoko, Rosija daleko!" E, taj četvrti dio Crnogoraca i Brđana, u doba pet vladika i dva gospodara, je održao Crnu Goru u legendi vjekova srpskih. Burzani nemaju sa tim vitezovima veze. Ja im danas na Cetinju, kad mi klikuju da nijesu Srbi, kratko odgovaram: "Crnogorci koji nijesu Srbi, nečija su kopilad!" A zna se ko je sve tišio po Cetinju kopilad.

Više vjere nego hljeba — Da sasvim ne presvisnem i ne strmeknem s mozga, odbranio sam se vjerom i pjesmom. A u Morači je uvijek bilo više vjere nego hljeba, što nas je održavalo u toj kamenoj avliji, među planinama: Lolom, Javorjem, Semoljem, Sinjavinom, Vučjem, Kapom, Potajskom gorom, u meterizu hajdučke slobode, u kojoj je, čini mi se, Isus Hristos pretvorio kamenje u hljebove i nahranio bezbrojni narod, tako da mu je i dosta hrane zemaljske preostalo, zato što je vjere tu uvijek bilo mnogo obilnije nego hljeba žitnoga. Morača je srpski zbjeg, utek srpskog roda slobodnoga od bičeva svih ćesara, sultana i duždeva. Iste fijuke tih istih bičeva čujem i danas iz centara lihvarske moći, samo što su danas perverzniji gonitelji i hazitelji Srpstva od tiranija minulih vjekova u kojima je hajdukovanje bilo izlaz iz sindžira ropskih.

Američke sluge Iako večiti opozicionar i nepartijac neko vreme ste bili u SRS–i. Kakva su vam iskustva?

■ Srpska radikalna stranka je opozicija i nije partija, a i kad je patriotski imala učešće, malo vrijeme, u vlasti sa socijalistima, i tada je bila opozicija zabrinuta za Otadžbinu. Šešeljevi radikali su jedina politička stranka koja nije skutonoša tuđinu i koja ne ljubi čizme Amerima. Zato su Vojislava Šešelja, uz nagovor Čovićev Karle kur Ponte da podigne protivu njega optužnicu, i izolovali u Haškoj tamnici, samo da ne smeta američkim slugama da od Srbije načini Američki Arnautluk.

Radikalni sam patriota, izvan svakog stranačkog daljeg aktiviteta. Moj Vožd je Sveti Sava i u ulozi sluge srpskog jezika trudiću se ostatak života da ne naljutim svete Savine sustopnike u vjeri i u poeziji. Vjerujem u Boga i u Srpstvo

Lizanje tuđe šake U čudu smo od nagle crnogorske sklonosti za aminovanjem svih transatlantskih novatarija: sklonost Crnogoraca da izigravaju topovsko meso za američke interese je neobjašnjiva. Razumete li vi to?

■ "Niko tako ne služi tuđinu svesrdo kao nesrećni Slavjani!", kaže Njegoš, mučenik, koji je doživljavao izdaje svakodnevno. Opjevao je to Njegoš u svojim pjesmotvorima. Ključevi crnogorskog apsurda su svi sačuvani u Njegoševim pjesmotvorijama. Lizanje soli iz šake tuđe, karakterna je crta sadašnjih negatora srpstva u Crnoj Gori. San sadašnjih "stopostotnih" Crnogoraca, Montenegrinaca, Montenegrinki i Montenegrinčadi je da ne rade i da služe tuđinu. Otuda su orni i da se odreknu svoga identiteta, da slave sve bruke i grdila, samo da se ne oznoje za hljeb; jedino u Crnoj Gori za radni znoj govore da znoj bazdi. Krađa i izmećarenje tuđinu im ne bazde, a bazdi im rad i patriotizam.

Izgleda da muku mučite da utvrdite pravu prirodu novijih italijansko–crnogorskih odnosa, što je razumljivo sobzirom na količinu dima, koji ih obavija. Drži li šaka švercera Crnu Goru u šaci?

■ "Teško onome ko o vama briži!", jeknuo je Njegoš na vratima Biljarde, gledajući ispred svoje kuće skup Crnogoraca i Brđana, koji su se hvastali brojem ukradenih koza i ovaca taman kao i posječenim glavama dušmanskim. Dušmani su branili svoje glave, pa ih je bilo poteško sjeći, a koze i ovce su bile slabije čuvane, pa ih je bilo lakše grabiti. Čim čujem kako guslar počinje pjevanje: "Četa se je mala podigunula/Sa krajine lomne Gore Crne...", odmah je to kaža da je nekome pukao hajduk u tor sa ovcama i kozama. Juče je to bilo kada su po Karadagliji (Crnoj Gori) otimane čobanice i prodavane kao roblje Latinima ili Turcima. Često traženi otkupi za otetu čeljad. Ostala je kaže kako je i čuveni Vuk Mićunović otimao čobanice po Katunskoj Nahiji i prodavao ih u Risnu kao roblje. To mi je svjedočio veliki filolog dr Radosav Bošković.

Sveti Stefan je izgleda jedini "svetac" koga svetkuju reformatori Srbije i Crne Gore. Kao nekad na Brijunima danas se plenumi na Svetom Stefanu. Liči li Vam Marović na Broza a Nataša Mićić na Milku Planinc?

■ Brozonostalgija i brijunonostalgija još drmaju kardeljiste i broziste, pa od Miločera, u kome svaki skot večera, grade Brijune. Marović Brozu ne bi bio dostojan čistač cipela ili čuvar pudlica, pošto su iz Crne Gore pudličari nervirali brijunske pudlice, loše su govorili francuski, a guvernante pudlicama su bile mahom iz francuskog jezika; a što se tiče Nataše Mićić ona Milki Planinc ne bi smjela ni u oči da pogleda.

I posle toliko potresa i dalje stanujete na Bulevaru Lenjina?

■ Crnogorski lenjinisti još ne daju svog Lenjina. Kad sam ovijanom lenjinoljupcu kazao da mu Lenjin nije bio Rus, nego po ocu Kalmik, divlji narod zauralski, a po majci Judej, onesvijestio se nasred Lenjinovog bulevara i prijavio me drugog dana komitetskim dušebrižnicima i udbaškim ušanima. Miliji im je Lenjin od Svetoga Save. Karađorđa psuju. "Hoće, Vožde, da te smožde!", kažem bronzanom Voždu u prolazu. Njegoša već dovode na optužebeničku klupu iz redakcije CKL–a (crnogorskog književnog lista), čiji urednik nema ni osnovnu školu završenu, ali izriče Njegošu presudu: "Kriv si, Njegošu, za raspirivanje srpstva u Crnoj Gori…"

"Za dvostrukost ni mislit ne treba"?

■ Taj Njegošev stih govori koliko je veliki poet bio i visoki profet. Slutio je današnju crnogorsku dvostrukost, nacional–šizofreniju, dvije tobožnje akademije nauka i umjetnost, dva tobožnja udruženja književnika, dva jezika — srpski i "crnogorski", dakle, puna dvostrukost raskoljenog bića crnogorskog...

B. Čuljić | Srpske novine | 2003. | SNP "Svetozar Miletić" (http://snp-miletic.narod.ru/bilten/015/015.html)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Januar 30, 2013, 11:06:44 pm
*
Intervju: Momir Vojvodić, pesnik iz Crne Gore, o asimilaciji Srba i svom TV sukobu sa Kilibardom


"I BRABONJAK JE OD CVIJETA, ALI NE MIRIŠE"

Režim stvara crnogorske janičare. Školski programi imaju za cilj asimilaciju Srba i potpunu idiotizaciju i kretenizaciju budućih naraštaja, poput američkih. Crna Gora je pod udarom Vatikana. Srbi u Crnoj Gori su kao virtuelna stvarnost — većina koja je tretirana kao manjina. Nasilje Hitlerovog nacizma je prava pastorala u odnosu na nasilje koje čini crnogorski nacizam — režim

■ I govno je poreklom od hleba, ali se ne jede! — ovim rečima je Momir Vojvodić, srpski pesnik iz Podgorice, nedavno pecnuo svog kolegu Novaka Kilibardu koji je rekao da "nije Srbin, ali je srpskog porekla".
 
■ Kad mi je Kilibarda rekao "da nijesi malo preterao", dodao sam "da je i brabonjak od cvijeća, ali da ne miriše". Još sam mu rekao "da bi zagadio septičku jamu ako kojim slučajem padne u nju" — priča Vojvodić o nedavnom razgovoru sa Novakom Kilibardom, za koga je rekao da je podmetnut od strane crnogorskog režima, kako bi razarao srpski nacionalni talas.
 
U intervjuu za Glas javnosti Vojvodić ističe da Srbima u Crnoj Gori preti potpuni nestanak i da se asimilacija užurbano sprovodi u svim vidovima života.
 
Kakav je položaj Srba u Crnoj Gori?
 
■ Pretežak! Crna Gora je izložena užasu, ali na sreću, vidim da se naročito kod omladine javlja otpor. Takođe, sve više ljudi se okuplja oko Crkve i Mitropolije crnogorsko-primorske, pa je zato mitropolit Amfilohije glavna meta neprestanih napada. Crna Gora je pod udarom Vatikana, postala je "zemlja misionara" jer se ovde vrši katoličko misionarenje. Papino oko se ne miče sa ovih prostora. Srbi u Crnoj Gori su kao virtuelna stvarnost — mi smo većina koja je tretirana kao manjina! Potpuno smo bačeni na marginu!

Strahujete li da će Srbi biti asimilovani?
 
■ Da, asimilacija je glavni cilj rasrbljivanja Crne Gore! Ona se vrši na sve moguće načine, u svim mogućim vidovima. Ide preko škola, jer u školama danas više nema srpske istorije, vlast stvara prave crnogorske janičare, zatim preko popisa i referenduma za nezavisnost... U Crnoj Gori se niko ne može zaposliti — čak ni kao stražar — ako nije član vladajuće stranke ili "crnogorske nacije", jedne izmišljene i neprirodne tvorevine. Evo, na Cetinju je promenjen naziv Ulice Vuka Karadžića u Islandsku jer je ta država prva priznala "neovisnu" Crnu Goru. U Podgorici su izbrisali Nemanjinu ulicu, naspram Nemanjin grada, jer crnogorski "istoričari" negiraju da se tu rodio Stefan Nemanja.
 
Kako se odupreti rasrbljivanju?
 
■ Srbi mogu da se odupru rasrbljivanju samo kulturnim i ekonomskim otporom - stvaranjem svojih institucija, televizija, radija, novina i časopisa... Sada imamo samo dnevni list Dan gde možemo nešto objaviti. Da sada umrem, ne bi mi Pobjeda objavila čitulju! Takođe, srpska većina mora da traži da se ćirilica kao prirodno i ravnopravno pismo vrati u škole i udžbenike. Mi se moramo odupreti školskim programima koji se pišu u tuđini, u Bolonji, a imaju za cilj idiotizaciju i kretenizaciju budućih naraštaja poput američkih, tako da ubuduće neće biti izvoza mozgova u Ameriku sa ovih prostora! Danas je u Crnoj Gori aktuelnom režimu glavna smetnja Njegoš, tvorac srpske nacije, pa su "crnogorski mozgići" uveli praksu "novog čitanja Njegoša", što znači brisanje svih mesta iz njegovih pesmotvora gde se spominje srpstvo i praktično sprovode "pocrnogorčavanje Njegoša". Današnji Crnogorac znači anti-Srbin, a NJegoš je smatrao da je Crnogorac prvi Srbin. Ali, neka ne zaborave — Crnogorac koji klikće da nije Srbin, neka vidi čije je kopile!
 
Da li je kasno da se Crna Gora vrati korenima?
 
■ Ne, nije kasno, to je nasušna obaveza! Mi smo prinuđeni na pokret otpora jednom strašnom nasilju. Ne čudim se velikim narodima kad ih zahvati nacizam, ali se čudim šačici ljudi u Crnoj Gori koji šire histeriju nacizma — a to je vladajuća partija. Nasilje Hitlerovog nacizma je prava pastorala u odnosu na nasilje koje čini crnogorski nacizam — režim! Sadašnje crnogorsko antisrpstvo zabrinjava čak i zagrebačko antisrpstvo, jer je nekulturnije čak i od purgerske (hrvatske) srbomrzije!
 
Hitlerov nacionalizam nikome nije poricao prirodni jezik, a crnogorski režim nam poriče srpski jezik. Trebamo se odupreti stalnim pozivima građanima Crne Gore da se sete sebe, svoje tradicije, imena, predaka, svojih knjiga...  


FALSIFIKUJU ČAK I KAPU! U Crnoj Gori danas falsifikuju srpsku istoriju, pa čak i crnogorsku kapu, koju je kreirao Njegoš i na kojoj više nema crvenog polja Kosova, ni na njemu krsta sa četiri slova S, niti Lazareve vojske na bojnom polju. Crnogorska kapa je simbol, kruna nad srpskom zastavom, a ta zastava je bio svaki Crnogorac obučen u svečano odelo — kaže Momir Vojvodić.
 
Autor: Petar Pašić | 27.03.2008. | Glas javnosti (http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-27-03-2008/i-brabonjak-je-od-cvijeca-ali-ne-mirise)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Mart 11, 2014, 02:28:33 am
*
Intervju: Momir Vojvodić, srpski pesnik iz Crne Gore, o crnogorizaciji jezika


HULJENJE NA VUKA I NJEGOŠA

I da umru svi Srbi u Crnoj Gori ostaće srpski jezik u Gorskom vijencu i svetoj srpskoj narodnoj poeziji. Sadašnje jezikoslovce ne zanima jezik, nego mržnja prema srpskom nacionu i samo im je stalo do vlasti


(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Momir_Vojvodic_Glas_javnosti.jpg)


Momir Vojvodić, poznati srpski pesnik iz Podgorice, kaže da crnogorski režim žestoko udara bukovim topuzima na srpski jezik. Vojvodić u razgovoru za Glas javnosti ističe da sadašnje jezikoslovce zapravo i ne zanima jezik nego samo mržnja prema srpskom nacionu.

Koliko je ugrožen srpski jezik u Crnoj Gori?

■ Već 44 godine živim u Crnoj Gori i trpim udarce bukovim buzdovanima u srž srpskog jezika! Bole me njegove modrice, ječim od njegovih bolova! Decenije mi prođoše u odbrani pismenosti od nepismenih. Najžešći udar u Crnu Goru i njenu srpsku tradiciju, u Njegoševe pesmotvore, počeo je 1966. godine dolaskom Brozove pukovničke hunte oko Veljka Milatovića i praznoglavog Vidoja Žarkovića, koji su potpalili plamen Ðilasovske mržnje prema srpskom nacionu. Tada je i započeo sumanuti rat protiv srpskog jezika i srpskih pesnika. Tada je posečen i Lovćen, posekli su ga komesari Kominterne po naređenju brionskog Iroda. Lovćenu su otkinuli glavu naši krstolomci, survali oltar Njegošev u ponor, i na Crkvinama, na kojima je vazda bila crkva, podigli Meštrovićevo čudovište. Tako je udovoljeno papi, a ojađen srpski ponos u Crnoj Gori.

Šta hoće novi "crnogorski jezikoslovci"?

■ Rat tirana s jezikom i pesnicima traje koliko i jezik. Sadašnje vajne jezikoslovce ne zanima jezik nego mržnja prema srpskom nacionu i samo im je stalo do vlasti. Sve što govore o jeziku je politika, hule na Vuka Karadžića i na srpski pravopis. Galame da nisu Srbi. A u Crnoj Gori Crnogorac koji nije Srbin neka pita majku čije je kopile! Ako Crnogorci nisu Srbi — onda Srba i nema. I da umru svi Srbi u Crnoj Gori ostaće srpski jezik u Gorskom vijencu i svetoj srpskoj narodnoj poeziji. Jezik je prvi protivnik tirana i neznanja, zato je i Ovidije prognan iz Rima u Tome, Puškin iz Petrograda u Besarabiju i Skitiju... Gonili su tirani pesnike koji nisu izdali jezik i poeziju. Pesnik koji izda jezik kojim peva, taj je skočio u ponor zaborava.

Evo, pitam vajne crnogorske pjevune (pesnike) koji poriču ime srpskog jezika, jedinog koji znaju, šta očekuju od potomaka kad na kraju života i pisanja poriču ime srpskog jezika kojim su pisali? U Crnoj Gori slušam nesrećnika Čeda Vukovića (član Odbora za standardizaciju "crnogorskog jezika, prim. P. P.), koji se na ivici groba, u 95-oj godini žovijalno (zadovoljno) hvali kako je celog života "sanjao da će da piše crnogorskim jezikom". Od tog poraza ne znam dublji!

Tri nova slova (glasa) koje veštački žele da nametnu, koliko je poznato, ne poznaje nijedna lingvistika?

■ Tačno! Sadašnji predsednik jadnog Odbora za standardizaciju "crnogorskog jezika" B. B. (radi se o Branku Banjeviću, prim. aut.), nije Brižit Bardo, pod ukletstvom neznanja danas dodaje azbuci tri nepostojeća glasa — poluglasa koje nije čula nijedna ozbiljna lingvistika. Za jedan od ta tri poluglasa — Z" — (čita se kao ZJ) u Crnoj Gori postoji jedna jedina reč (!?), Z"aga (zjaga), što je ustvari samo nadimak jedne javne ličnosti! Isti taj jezikoslovac B. B. kao student je pokrenuo u Beogradu SUBNOR Jugoslavije da kod profesora Stevanovića i Aleksića interveniše kako bi mu poklonili šesticu iz srpskog jezika, jer nije znao gramatiku! A tada je bio običaj da se zna barem za šesticu. I danas taj najgori student dobija ovlašćenje od crnogorske vlasti da srpski jezik proglasi za "crnogorski", a srbistiku za "crnogoristiku".

I vajna agitropovka "crnogorskog jezika" u Crnogorskoj akademiji nauka i umetnosti (CANU) Rajka Glušica na jednom seminaru uspaljeno kaže akademicima i lingvistima "biće crnogorskog jezika, pa vi pocrkajte", proklamujući na taj način gluvi jezik za gluve ljude — zaključuje Vojvodić


PESNIK NE SME DA IZDA SVOJ JEZIK U Crnoj Gori sve čine da ne važi biblijska tajna: "Na početku beše reč". Ako ta tajna ne važi za sve ljude, važi za pesnike. Pesnik je sluga jezika, jer jezik stvara pesnika više nego on jezik. Pesniku može sve da se oprosti, samo ne jedno — izdaja jezika. Kad pesnik izda jezik, izdao je poeziju. Srpski jezik spada među svete jezike. Bog je stvorio reč — jezik, a jezici su stvorili narod. Srpski jezik je stvorio srpski narod. Čelnik srpskog jezika i i srpske poezije je Sveti Sava. Srpska književnost ima sreću da počne sa najvećim — Svetim Savom. Bezgrešna deca Svetog Save su najveći srpski pesnici Domentijan, Teodosije, Jefimija, Stefan Lazarević, Sima Sarajlija, Njegoš, Dučić, Rakić, Stevan Raičković... — naglašava Momir Vojvodić.

Petar Pašić | Glas javnosti (http://www.glas-javnosti.rs/clanak/drustvo/glas-javnosti-15-09-2008/huljenje-na-vuka-i-njegosa)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Mart 11, 2014, 02:36:38 am
*
Pesnik Momir Vojvodić gost Novosti:


ŽITIJE PISAO U JEDNOM DAHU

Uveren da će se Savindan vratiti u crnogorske škole. Inspiracija u delu Crnjanskog, Domentijana, Teodosija...

Obradovao je čitalačku publiku pesnik Momir Vojvodić novim ostvarenjem "Milosna svetlost Svetog Save", koje je izašlo iz štampe zahvaljujući Književnoj zadruzi Srpskog nacionalnog veća u Podgorici, u divnoj opremi. Čini je devedeset osam strana proznog štiva i šezdeset sa isto toliko pesničkog, sa pogovorima Milovana Danojlića i dr Budimira Aleksića.

■ Život i delo Svetog Save trepere u mom duhu od mog prvog čitanja njegovog žitija od Domentijana i Teodosija, monaha, Savinih učenika, koji su i prvi srpski romani, i mog prvog viđenja pravog lika prvog srpskog arhiepiskopa Save Nemanjića u manastiru Mileševi, kog je živopisac freskao na svežem malteru, ovekovečujući lik crkvotvorca i državotvorca, prvog srpskog pesnika i pisca — kaže za "Novosti" pesnik Momir Vojvodić. — Uz Domentijana i Teodosija pokrenuo me veliki Miloš Crnjanski svojom knjigom o životu i delu Svetog Save, objavljenom 1936. godine, pa sam u dahu napisao devedeset osam strana — Svetog Save poetsko žitije, naslovljeno "Milosna svetlost Svetog Save.

Ta sintagma "milosna svetlost" iskra je koja je zapalila Vojvodića da ispiše štivo po Domentijanu i Teodosiju.

■ Ovom sam knjigom hvatao duši mesto — priznaje naš sagovornik. — Zahvalan sam meceni štampanja knjige hadži Savu Pušici od Đurovog Brda, starinom Dulović iz Morače.

O tome da se u Crnoj Gori čuju priče da Sveti Sava nema kult, za Vojvodića su obična "zlogukanja":

■ To danas zlograju osobe čiji su mali mozgići veći od velikih mozgića, koji ne haju što baš u Crnoj Gori njena topografija ima mnogo mesta sa imenom Svetog Save, niti mare što preko stotinu bratstava u Drobnjacima i Morači Gornjoj slave Savindan kao svoje krsne slave. Nemanja je najmlađem sinu Rastku dao kraljevinu od reke Lima do Pelješca, Zahumlje, kojom je kao mladi princ vladao dve godine, pre odbega u Svetu Goru. Ime Svetog Save milosno ozaruje Crnu Goru i Hercegovinu. Žao mi je naroda koji nemaju Svetog Savu. Ruski kozački puk imao je u 18. veku zastavu sa likom našeg svetitelja sa kojim su pobeđivali Tatare i Čečene. Vekovima je Sveti Sava vraćao Srbe iz pojedinstva u jedinstvo. To čini i danas.

Hoće li u Crnoj Gori Savindan postati školska slava?

■ Prirodno da hoće. Sve je više mladih koji svetkuju ime Svetog Save. Sećam se kako sam 1946. u prvom razredu osnovne škole bio prva deklamacija pesme o Svetom Savi u Gornjoj Morači, pripremio me da deklamujem moj prvi učitelj Miljan Milašinović, i to je bio kraj slavljenja Svetog Save u školama u Crnoj Gori, koja čeka povratak prosvetitelja Save u škole u Crnoj Gori, a to će biti kada pasaju kumrovački kursisti vlastohlepci.


TRAJNA UMETNIČKA VREDNOST  Nijedan srpski pesnik nije tako sveobuhvatno i umetnički opevao etnocid nad srpskim narodom u Crnoj Gori u drugoj polovini prošlog i tokom prve decenije ovog veka, kao Momir Vojvodić. Oburdavanju Lovćena, rušenju Crkve Svetog Petra Cerinjskog i Njegoševog groba u njoj, kao i progonu, krađi i preimenovanju srpskog jezika na prostoru današnje Crne Gore, Vojvodić je posvetio po zbirku pesama trajne umetničke vrednosti — kaže profesor dr Budimir Aleksić.

V. Kadić | 28.04.2013.| Večernje novosti (http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:431647-Песник-Момир-Војводић-гост-Новости-Житије-писао-у-једном-даху)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Mart 11, 2014, 02:57:29 am
*

M o m i r  V o j v o d i ć
Ponoševac, 18. februar 1939 — Podgorica, 10. mart 2014



(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Momir_Vojvodic_(Najveci_bozji_dar_covjeku_je_stid).png)




                                                                            Mi smo prošli, ali teško vama,
                                                                            dobroj deci, punoj ideala;
                                                                            uvek tragom svemoćnih budala
                                                                            svetom hara svepržeća tama.




(http://riznicasrpska.net/fotografije/Ostalo/Sveca_Riznica_Srpska.jpg)




"Najveći božji dar čovjeku je stid"


"... živio u gradu na ušću reke Ribnice u Moraču, gde se nalaze ruševine drevnog grada Ribnice, u kojoj su rođeni Nemanja i Sveti Sava, dugo zvanog Nemanjin grad, a potom nazvan Podgorica".


Autor fotografije nepoznat


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Mart 13, 2014, 12:32:46 am
*
PJESNIK MOMIR VOJVODIĆ PREMINUO U 76. GODINI U PODGORICI


BIO JE SLUGA SRPSKOG JEZIKA


Pje­snik Mo­mir Voj­vo­dić pre­mi­nuo je ju­če u Pod­go­ri­ci u 76. go­di­ni ži­vo­ta. Pre­se­lio se u vječ­nost vje­ru­ju­ći da su, ka­ko je re­kao ne­dav­no na jed­noj knji­žev­noj ve­če­ri, va­žni "mo­zgo­gram" i "sr­co­gram", a ne sa­mo kar­di­o­gram.

Pje­sme Mo­mi­ra Voj­vo­di­ća su ve­o­ma mi­sa­o­ne i emo­tiv­ne. U nji­ma tre­pe­ri jed­na na­da, jed­no uvje­re­nje da je čo­vjek živ, da u nje­mu bi­je ljud­sko sr­ce i da za ži­vot uvi­jek ima na­de dok po­sto­ji lju­bav pre­ma bli­žnji­ma i otadž­bi­ni.

"U mo­joj po­e­zi­ji ja se ne­pre­sta­no pi­tam o smi­slu sa­mog biv­stvo­va­nja, o vri­jed­no­sti­ma do­brog, isti­ne, du­še, o pri­ro­di... Ja sam pje­snik ko­ji vo­li taj­ne, lje­po­tu, tra­di­ci­ju, po­seb­no srp­sku i hri­šćan­sku. Pje­snik sam od ne­mi­ra i mi­sli, od sje­ća­nja, od ži­vo­ta, od ka­ja­nja i lju­ba­vi. Tu se na­la­ze mo­ja osje­ća­nja i do­ži­vlja­ji svi­je­ta. Sve o če­mu pi­šem, sve sam to osje­tio, do­ži­vio i pro­mi­slio, i sve se to u me­ni is­kri­sta­li­sa­lo. Moj stil je re­zul­tat du­go­go­di­šnjeg sa­vje­snog i upor­nog ra­da. Vje­ru­jem u Bo­ga i u Srp­stvo i slu­ga sam srp­skog je­zi­ka" — go­vo­rio je Voj­vo­dić o se­bi. [...]


(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Momir_Vojvodic_(Dan_on-line).jpg)

A.Ć. | ДАН on-line (http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&datum=2014-03-11&clanak=424282&naslov=Bio+je+sluga+srpskog+jezika)


Naslov: Momir Vojvodić (1939—2014)
Poruka od: Angelina Decembar 17, 2014, 01:24:40 am
*

PREMINUO SRPSKI PJESNIK MOMIR VOJVODIĆ


Zavjetnik kosovske misli, groboslovac iz Morače, pjesnik, prevodilac, esejista, Momir Vojvodić, danas je preminuo u Podgorici.

Samo dan prije upokojenja, Vojvodić je predano izgarao na oblikovanju rukopisa koje je objavljivala Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća čiji je bio jedan od urednika i radio na serijalu popularne televizijske emisije "Sa srpskog stanovišta" koju je vodio i uređivao na Srpskoj televiziji.

Kao malo ko, Vojvodić nije imao problema sa sagovornicima jer koga bi pozvao da bude njegov sagovornik taj bi se odmah odazvao. Radio je emisije spontano i uvijek aktuelno.

Zadugo će se pamtiti njegovi prikazi, eseji i polemički tekstovi koje je objavljivao u magazinu Srpske novine.

Ponosio se svojim Srpskim jezikom, ćiriličnim pismom, Srpskom pravoslavnom crkvom, a od svih priznanja posebno je ponosan bio na Orden Svetog Petra Cetinjskog. Bio je član Udruženja književnika Crne Gore.

N. Đurić

* * *

Pesnik Momir Vojvodić rođen je 18. februara 1939. godine, u Ponosevcu kod Đakovice, u Metohiji na Kosovu. Živeo je u gradu na ušću reke Ribnice u Moraču, gde se nalaze ruševine drevnog grada Ribnice, u kojoj su rođeni Nemanja i Sveti Sava, dugo zvanog Nemanjin grad, a potom nazvan Podgorica.

Završio je studije književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prve stihove objavio je kao gimnazijalac, zatim je pisao u studentskoj štampi. U svim poznatim literalnim časopisima i listovima je objavljivao svoju poeziju. Objavio je mnogo knjiga poezije, prikaza i eseja, kao i polemika u listovima i časopisima na jugoslovenskom kulturnom prostoru. Poznati su njegovi prevodi Puškina, Ljermontova, Bloka, Cvetaveje, Pasternaka, Ahmatove, Mandeljstama, Jesenjina, Zabolockog, Guznjecova, Andreja Bazilevskog i mnogih drugih ruskih pesnika.

Bio je član Matice Srpske — Novi Sad. Imenovan je za senatora Republike Srpske.

Pesme Momira Vojvodića su veoma misaone i emotivne. U njima treperi jedna nada, jedno uverenje da je čovek živ, da u njemu bije ljudsko srce i da za život uvek ima nade dok postoji ljubav prema bližnjima i otadžbini. Ovaj pesnik želi vaskrsnuće srpskog naroda, da se sazna istina o tragediji našeg naroda. On želi preporod.

"U mojoj poeziji ja se neprestano pitam o smislu samog bivstvovanja, o vrijednostima dobrog, istine, duše, o prirodi... Ja sam pjesnik koji voli tajne, ljepotu, tradiciju, posebno srpsku i hrišćansku. Pjesnik sam od nemira i misli, od sjećanja, od života, od kajanja i ljubavi. Tu se nalaze moja osjećanja i doživljaji svjeta. Sve o čemu pišem, sve sam to osjetio, doživjeo i promislio, i sve se to u meni iskristalisalo. Moj stil je rezultat dugogodišnjeg savjesnog i upornog rada. Ja vjerujem u Boga i u Srpstvo i sluga sam srpskog jezika".

Pesnik Momir Vojvodić je rođeni Metohijac, a sudbinom Moračanin, jer je kao dete morao napustiti zavičajno Kosovo u drugom svetskom ratu, i sa roditeljima preći u Crnu Goru, da bi se spasili goli životi. Zato on jezikom, slikom i melodijom, ritmom i zvukom izvorno a ne samo inspirativno prenosi dušu Morače.

Momir je izdao preko 50 knjiga pesama, a ovom se prilikom mora istaći da je on bio zabranjeni i progonjeni pesnik u bivšoj Jugoslaviji. Njegova poezija i njegove misli smetale su vlastodršcima, tako da nije mogao 18 godina izdavati i štampati pesme. Pesnik je sve to stojećki izdržao i ostao svoj, patriota i častan čovek.

Daliborka Pešut Mandić (Veče ljubavne poezije) | Српске новине ЦГ (http://www.srpskenovinecg.com/crnagora/34-cg/25372-momir-vojvodic)