KNJIŽEVNOST

POEZIJA => Srpski pesnici XIX veka — biografsko-bibliografski podaci i prilozi => Temu započeo: Angelina Decembar 25, 2010, 06:29:39 pm



Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:29:39 pm
*

(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Aleksa_Santic_(1868-1924).jpg)


ALEKSA ŠANTIĆ

Kao pesnik Aleksa Šantić (27.05.1868 — 02.02.1924) formirao se na prelomu dva veka, devetnaestoga i dvadesetoga, i više nego i jedan drugi pripadnik svog pesničkog naraštaja povezao je u svom delu idejne i pesničke težnje jednog i drugog. Rođen u Mostaru, on se, posle završene trgovačke škole u Trstu i Ljubljani, vratio u rodni grad i u njemu ostao do kraja života. Prvu pesmu objavio je 1886. godine, a prvu zbirku pesama 1891. Osim pesama, pisao je i poetske drame, među kojima su najvažnije "Pod maglom" i "Hasanaginica" (poslednja je rađena po motivima iz poznate narodne pesme). U Šantićevu pesničkom formiranju, od domaćih pesnika, pored Vojislava, najveći udeo imao je Zmaj, a od stranih — Hajne i drugi njemački romantičari. Za razliku od većine pesnika svog doba, naročito Dučića i Rakića, koji su se sve više evropeizirali, Šantić je do kraja ostao veran nacionalnim i socijalnim idealima prošlog veka. On je pevao o slobodi, srpstvu, socijalnoj pravdi. Njegova muza bežala je "iz lude vreve" suvremenog života, tražila lica "bez laži i maske", u težnji da se sva posveti narodu koji joj je vazda najbliži srcu (vidi programske pesme "Hajdemo, muzo" i "Muza"). Ta njena "služba" izražena je često pomoću hrišćanskih simbola, koji čine važno obilježje Šantićeve rodoljubive i socijalne poezije.

Sav zaokupljen tom visokom ulogom koju je nameno poeziji, Šantić, naročito u početku, nije poklanjao veću pažnju pesničkoj formi, te su njegove pesme često nailazile na nepovoljan prijem kritike. B. Popović je primetio, povodom treće zbirke Šantićeve (1901.), da njegove pesme "pokazuju sve mane nekorektnog kitnjastog stila". Neugodno dirnut tom kritikom, Šantić je u daljem svom radu nastojao da piše što bolje, da mu stil bude što korektniji i što jednostavniji. Kao i drugi tadašnji pisci, rado se prihvatao stroge i koncizne forme soneta i u toj vrsti dao neke od svojih najboljih pesama. Punu stvaralačku zrelost dostigao je u razdoblju između 1905. i 1910. godine.

Poezija Alekse Šantića kreće se u celini između dva tradicionalna opredeljenja, između ličnih i kolektivnih osećanja, ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.Kao ljubavni pesnik razvio se pod uticajem sevdalinki, muslimanskih narodnih pesama. U njegovim pesmama dočaran je orijentalni ambijent bašta, šedrvana, behara, šarenih leptira; devojka koja se u njima pojavljuje sva je okićena đerdanima, bujne, izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U nekima su toliko pogođeni ton i duh sevdalinke da su i same ušle u narod i počele se pevati kao narodne pesme ("Emina", "Na izvoru"). Pesnik je zanesen tim raskošnim svetom, ali on nikada nije u njemu, već ga posmatra prikriven, s bojažljive udaljenosti. Čežnjivo, čulno raspoloženje prelazi u tugu zbog neostvarene ljubavi, promašenosti u ličnom životu  i usamljenosti kao u pesmi "Jedna suza", za koju je rečeno da "spada među najdirljivije ljubavne pesme u nas, po tonu patrijahalne i čestite iskrenosti" (Pera Slijepčević).

Šantićeva pesnička intima prožeta je snažnim porodičnim osećanjem, nju obasjava plamen domaćeg ognjišta. U velikoj elegiji "Pretprazničko veče", olovnu težinu usamljenosti u opustelom domu olakšava sećanje na detinjstvo i na idilične večeri oko rasplamsale vatre na ognjištu kada je cela kuća bila ispunjena smehom, pesmom i pričom, ali i uteha koju mu donose pesme, i svoje, "i drugova sviju". Osećanje bratske ljubavi širi se u njegovim pesmama u sve većim i većim krugovima — na porodicu, na prijatelje i drugove, na žive i mrtve srpske književnike, kojima često posvećuje svoje pesme, na ceo srpski narod, na prirodu.

I njegova socijalna i patriotska  poezija, u kojoj je postigao najveće umetničke domete, obasjana je svetlošću domaćeg ognjišta i prožeta njegovom toplinom. U sonetu "Moja otadžbina" pesnik otadžbinu poistovećuje sa narodom. Ona je svuda gde se njegov narod nalazi. Učestalost upotrebe oblika lične zamenice i pridevske zamenice u prvom licu otkriva intenzivnost pesnikovog poistovećenja s otadžbinom i narodom. Cela otadžbina je kao rodni dom, a svi pripadnici naroda kao rođene braća.

Vezanost za rodnu grudu i domaće ognjište duboka je i trajna; njeno kidanje izaziva bol u pesnikovoj duši. U nekima od svojih najpotresnijih pesama Šantić peva o patnji onih koji zauvek napuštaju svoju domovinu i odlaze u tuđ svet("Ostajte ovde", "Hljeb"). Više nego drugi pesnici on naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda. U pesmi "Mi znamo sudbu", za koju je rečeno da je "sonet naše istorije", tema mučeništva naroda prožeta je osećanjem njegove nepobedivosti: čak ni smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo njen nastavak ("I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boriće se s vama"). Ova pesma je zasnovana na njegoševskom shvatanju slobode i žrtvovanja za narod i u svom izrazu ima nečeg od Njegoševe visoke sentencioznosti i patosa.

U nizu pesama Šantić je iskazao patnju i veličinu radnog čoveka, seljaka i radnika. Među njima su neke od najboljih koje je napisao: "O klasje moje", "Moji očevi", "Kovač", "Pesma podzemna". Ova poslednja je posvećena radničkoj klasi, u njoj se oseća pobednički hod revolucije. U isti krug spada i najbolja Šantićeva pesma i jedna od najlepših u našoj poeziji "Veče na školju" (1904.). Zanimljiva je podjednako i spoljašnjim oblikom i tematski. Pesma se sastoji od četiri strofe, od kojih je poslednja delimično ponavljalje prve. Strofa nije tipska, već stvorena specijalno za ovu pesmu. Ona se sastoji od dve identične ritmičke jedinice. Svaku čini: jedan peterac+dvosložna rima+jedan šesterac. Rimovanje je aabccb, s tim što su b rime uvek muške, dok su ostale uvek ženske:

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

"Čitava ta ritmička struktura veoma impresivno prenosi ritam tihog talasanja mora pred zalazak sunca" (Dragiša Živković). Pesma je vanredno orkestrirana, a bogatim asonancama, aliteracijama i rimama. Doživljaj ukletosti sudbine siromašnih, koji je u njenom središtu, dat je na posredovan, moderan način, u višeznačnim simbolima.

Ova pesma naišla je na nepodeljene simpatije kritike. U celini, pak Šantić je, poput svog velikog uzora Zmaja, doživeo popularnost kod širih slojeva čitalaca i stekao laskav naziv narodnog pesnika, dok su njegove čisto umetničke vrednosti neretko osporavane kako u kritici njegovog doba, tako i u poznijoj kritici. Znanje (http://www.znanje.org/lektire/i25/09/05iv09081531lekt/konacno/glavna%20str.htm#glavna)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:30:29 pm
*

ALEKSA ŠANTIĆ — BIBLIOGRAFIJA


Posebna izdanja za pesnikova života

01. Pjesme, Mostar, 1891
     Pjesme Alekse R. Šantića. Knjiga I Mostar.
     Štamparija Vladimira M. Radovića. 1891.

02. Pjesme, Mostar, 1895
     Pjesme Alekse R. Šantića. Knjiga II Mostar.
     Štamparija Vladimira M. Radovića. 1895.

03. Pjesme, Mostar, 1901
     Izdavačka knjižarnica i štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1901.

04. Pod maglom. Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907
     Štampa Demokratska štamparija. 1907.

05. Pjesme, Mostar, 1908
     Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1908.

06. Pod maglom. Slika iz gornje Hercegovine. Mostar, 1908
     Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1908.
     Mala biblioteka, knjiga XXX, sv. 150.

07. Pjesme, Beograd, 1911
     Štamparija Save Radenkovića i brata. 1911.
     Srpska književna zadruga. knj. 135.

08. Hasanaginica, 1911
     Dramska slika u stihovima s pjevanjem. Preštampano iz Letopisa
     Matice srpske, br. 277. Štamparija "Natošević". 1911.

09. Na starim ognjistima, Mostar, 1913
     Pjesme. Mostar. Knjižara Trifka Dudića. 1913.

10. Na starim ognjistima, Beograd, 1914
     Pjesme. Drugo popunjeno izdanje. Beograd. Kolo srpskih sestara. 1914.

11. Pesme, Zagreb, 1918?
     Pesme. (Predgovor napisao Vladimir Ćorović). Zagreb. "Književni jug".
     (Bez godine, 1918?)

12. Hasanaginica, Beograd — Sarajevo 1919
     Dramska slika s pevanjem. Drugo izdanje. Beograd - Sarajevo.
     I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 211.

13. Na starim ognjistima, Sarajevo, 1920
     Pesme. Treće popunjeno izdanje. Sarajevo. Prosveta. 1914.

14. Pod maglom, Beograd — Sarajevo 1920
     Slika iz gornje Hercegovine. Beograd - Sarajevo. I. Đ. Đurđević. 1920.
     Mala biblioteka, knjiga 150.

15. Pesme, Beograd 1924
     Izdavačka knjižarnica Gece Kona. 1924.


Šantićev prevodilački rad

01. Lirski intermeco, Mostar, 1897
     Pjesme Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Mostar.
     Knjižarnica Paher i Kisić 1897.

02. Liirski intermeco, Mostar, 1898
     Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Drugo popunjeno, popravljeno
     i ilustrovano izdanje. Mostar. Izdanje knjižarnice Paher i Kisić 1898.

03. Iz njemacke lirike, Mostar, 1910
     Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mostar. 1910. Mala biblioteka,
     knj. XXXVI, sv. 178-185.

04. Lirski intermeco, Beograd - Sarajevo 1919
     Preveo Aleksa Šantić. S predgovorom Marka Cara. Beograd — Sarajevo.
     I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 199.

05. Pesme roba, Svatopluk Čeh, Sarajevo 1919
     Prepevao Aleksa Šantić. Sarajevo. Uredništvo "Zvona". 1919.

06. VIiljem Tel. Beograd, 1922
     Pozorišna igra u 5 činova. Johan Hristof Fridrih fon Šiler. S nemačkog preveo
     Aleksa Šantić. Beograd. 1922. Srpska književna zadruga, knj. 167.

07. Iz Hajneove lirike, Mostar, 1923
     Knjižarnica Trifka Dudića. 1923.

Aleksa Šantić (http://www.aleksasantic.com)



...Šantić je počeo pevati još vrlo mlad, 1887, dečjim pesmama u listu Golubu. Javljao se vrlo često po gotovo svima književnim listovima. Zbirke stihova izišle su mu 1891, 1895, 1901, 1908, sve u Mostaru. Najbolje njegove pesme izdala je Srpska književna zadruga 1911. Ratni događaji od 1912. i 1913. inspirisali su njegovu lepu zbirku patriotskih stihova Na starim ognjištima (Mostar, 1913). Od njega ima nekoliko dramata u stihu: Pod maglom (Beograd, 1907, [Mostar, 1908 g.]), Hasanaginica (Novi Sad, 1911), Anđelija (1911). Sa nemačkog je preveo Lirski intermeco Hajnriha Hajnea (dva izdanja, Mostar, 1897. i 1898), i zbirku stihova nemačkih pesnika Iz nemačke lirike (Beograd, 1910).

Jovan Skerlić


(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Aleksa_Santic_1.jpg)

              ALEKSA ŠANTIĆ — CELOKUPNA DJELA
                          www.aleksasantic.com


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:31:16 pm
**

ALEKSA ŠANTIĆ

Među rodoljubivim našim pesnicima s kraja XIX i prvih decenija XX veka Aleksa Šantić, nesumnjivo zauzima prvo mesto. Svojom iskrenošću, toplinom i neposrednošću izraza njegove rodoljubive pesme su izražavale ne samo njegova lična osećanja no i osećanja celog porobljenog naroda Bosne i Hercegovine.

Šantić je rođen u Mostaru 1868. godine u staroj, vrlo uglednoj trgovačkoj patrijarhalnoj porodici. U Mostaru uči osnovnu školu, zatim ga otac šalje u Trst i u Ljubljanu; tamo uči trgovačke nauke. Po povratku u Mostar Šantić se, u onom vremenu posle okupacije, sa još nekoliko mladih ljudi sav predaje nacionalnom i političkom organizovanju Srba u Mostaru i Hercegovini za otpor protiv novog okupatora. On je inicijator mnogih nacionalnih pothvata, osnivač Srpskog pevačkog društva Gusle, koje je vršilo značajnu nacionalnu i kulturnu ulogu u Mostaru, osnivač i član uredništva književnog časopisa Zore, koji je krajem XIX i početkom XX veka bio jedan od najboljih naših časopisa; bio je i jedan od osnivača Male biblioteke u Mostaru itd. U skoro svakom kulturnom i nacionalnom poslu osećalo se učešće Šantićevo. Za kulturno uzdizanje i nacionalno-borbeno vaspitanje mladog naraštaja u Mostaru sve ove akcije su od velikog značaja. Šantić je osim toga delovao i u književnom smislu na mladi naraštaj, svojom poezijom i svojim književnim ugledom. Stekavši glas i ugled, on je uticao na mlade ljude da se bave književnošću; ugledajući se na njega, počela su svoj književni rad i druga dva poznata književnika u Mostaru: Jovan Dučić i Svetozar Ćorović, a i mnogi mlađi.

Šantić je ceo svoj život proveo u Mostaru. U patrijarhalnoj mostarskoj sredini, bez vipđih škola, bez mogućnosti da stekne kakvo šire obrazovanje, on je bio ostavljen samom sebi. Ličnim radom, najviše samoučki, stekao je izvesnu književnu kulturu, ali se samouštvo u njegovom obrazovanju dugo osećalo. Otuda je on u svom poetskom radu dugo ostao uskih vidika, jednolik u motivima, učeći se izražajnim sredstvima na izvorima narodne poezije. Tek docnije će se razviti, obogatiti novim saznanjima i dati viši umetnički izraz svojim osećanjima.

Dva su događaja u našoj istoriji bila od presudnog značaja u životu i umetničkom stvaranju Šantićevom: aneksija i srpske pobede u balkanskim ratovima. Iz ta dva doživljaja potekle su najbolje Šantićeve rodoljubive i socijalne pesme.

Za vreme prvog svetskog rata Šantić je bio jedno vreme uzet za taoca. Kraj rata dočekao je malaksao, bolestan, a poslednjih dana pred smrt patio je od teškog živčanog rastrojstva. Umro je 1924. godine. Njegova smrt je pokazala koliko je to bio voljen pesnik, pravi narodni pesnik. Retko je ko od naših književnika bio tako ožaljen kao on.

Šantić spada među veoma plodne pesnike. Počeo je pevati vrlo rano ugledajući se na narodnu liriku i na tadašnje naše pesnike na glasu: Zmaja, Vojislava Ilića, i u tematici i u formi i izrazu. Od 1901. godine Šantić se oslobađa toga uticaja i postaje svoj: mnogo realniji, bliži životu, događajima, prilazi narodu da "sa njim strada", i njegova poezija postaje čovečanski topla i uzbudljiva, socijalna, borbena i diskretno nostalgična zbog pesnikove lične sudbine. Šantić je bio čovek koji je opštenacionalne ideale veoma često pretpostavljao ličnim, i njegove pesme o porobljenom, ugnjetenom seljaku i radniku, o mržnji protiv porobljivača i ugnjetača nose u sebi snažnu borbenost. Kao i Kočić, i on je borac protiv eksploatatora, ma ko oni bili. Svoj lični život, svoja ljubavna i porodična osećanja Šantić je opevao u nekoliko pesama. Zajedno sa rodoljubivim i socijalnim pesmama, to su najviša Šantićeva umetnička dostignuća.

Šantić se skoro isključivo bavio poezijom. Osim pesama, napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih su mu poznate: Pod maglom i Hasanaginica. Rad u prozi mu je neznatan. Ima i prevoda sa nemačkog; od nemačkih pesnika prevodio je najviše Hajnea.


OBJAŠNJENJA:

Gusle — Srpsko pjevačko društvo "Gusle", osnovano 1883. u Mostaru; posle okupacije Bosne i Hercegovine 1878. počeo se buditi nacionalni i politički otpor Srba u Mostaru prema okupatoru; "Gusle" su bile središte toga otpora; organizovalo je sastanke sa predavanjima, nacionalne i političke sadržine, i posela na kojima su priređivani muzički koncerti i predstavljane razne drame. Zahvaljujući "Guslama", Mostar je postao nacionalno i kulturno središte Srba u Bosni i Hercegovini, sve do aneksije, kada se ta aktivnost prenela u Sarajevo.
Mala biblioteka — književna edicija u kojoj je objavljen niz književnih dela naših i stranih pisaca;
Zora — književni časopis pokrenut u Mostaru 1896. Osnivači i urednici su mu Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Svetozar Ćorović. Krajem prošlog veka, sve do pokretanja Srpskog književnog glasnika, bio naš najbolji časopis. Izlazio do 1901;
Ćorović — Ćorović Svetozar (1875—1919), pripovedač, romansijer i dramski pisac, slikar života u Hercegovini, naročito u Mostaru, gde je i živeo; poznata zbirka pripovedaka U časovima odmora, Crtice, Komšije; romani: Stojan Mutikaša, Među svojima; vrlo aktivan u političkim i nacionalnim akcijama među Srbima u Mostaru za vreme austrijske okupacije i posle za vreme aneksije;
nostalgičan — koji tuguje za nečim (za rodnim krajem, otadžbinom, za promašenim životom;
diskretan — pun obzira, pouzdan, profinjen;
Hajne — Hajne Hajnrih (1797—1856), nemački revolucionarni pesnik, najveći nemački lirski pesnik 19. veka Utpcao na književnost mlade Nemačke i svetske poezije. Kod nas veoma mnogo prevođen. Zbirke pesama: Lirski intermeco, Romancero. Pisao i političke satire, putopise i eseje.


Dimitrije Vučenov ■ Radmilo Dimitrijević
Iz Čitanke


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:32:30 pm
**

O PESMAMA A. ŠANTIĆA


Pošto je ostavio knjigu iz ruku, moj prijatelj uze ovako govoriti:

— Nije istina, Šantićeve Pesme nisu dobit za naše pesništvo. Ono što u njima ima dobroga, nije dovoljno da da naknade za ono što je u njima rđavo. One su naše pesništvo obogatile nekolikim lepim pesmama i povećim brojem lepih stihova; dopuštam. Ali one u isto vreme nastavljaju izvesne vrlo rđave navike koje su se u našem pesništvu počele odomaćivati, i od kojih nema nesnosnijih, niti može biti štetnijih po naše pesništvo. I Šantić — tu je knjiga koja to dokazuje — pripada onoj četici naših današnjih pesnika koji drže da je čoveku koji piše u stihu sve dopušteno, da utvrđeni zakoni i pravila koja vezuju ceo svet, čak i druge pesnike, za njih ne vrede, da oni mogu pisati kako niko ne piše, da mogu obrtati stvari naopako, da mogu prezirati naše najopštije navike i mišljenja i govora. Ono što oni u svojim pesmama čine od logike i od jezika, to je za ljude koji su poznali i jedno i drugo, i navikli da poštuju i jedno i drugo — razlog večitom čuđenju, i u isto vreme skoro nepodnosno. Reći nešto nelogično, pridenuti nekoj stvari osobinu u potpunoj opreci s njenom prirodom, vezati među sobom pojmove koji jedan prema drugom stoje kao dva gladna psa pred neoglodanom košću, pustiti da kapi kiše "kanu" iz vedrog neba, reći, kao Šantić, da mesec predmete "zlati", a sam da je "plav", a zrak da mu je "bled":

Moj poznanik — mjesec plavi,
S blijedim se zrakom javi;
 
reći da je sunce "hladno":

Nebo hladno, sunce hladno,

i da, mesto da se penje plavim nebom, "silazi niz plava brda": — da se "tužni šumor granja gubi u magli"; — da je "sjaj njegove drage spalio njegova krila"; — da se vetar "sakrio za listak"; — da se "bistri potok gubi iz prisjenka na svjetlo"; — da vetar vrišti, da potok  jezdi, da munje riču; — ili ređati reči bez veze kojima se jedva može uhvatiti smisao, ili takve iz kakvih se ne može dobiti nikakav smisao, ni lud ni pametan:

Za suze i kletvu nije srca davo,
Nit' je slatki otrov sa bolom poznavo, —

to su stvari koje oni, kao što je poznato, čine svaki čas, kroza sve pesme svoje, i čine ih mirno, kao nešto najobičnije na svetu, ne pokazujući nićim da osećaju kakvim čudnim besmislicama pune svoje stihove, i kako takve pesme ne mogu imati ni za koga vrednosti.

"No to su, kao što pomenuh, isto toliko stvari logike ili stila, koliko i jezika; a svaki ima stil i logiku kakve mu ih je Bog dao. Ostavimo to. Ali šta nije mogućno ostaviti, to je način kako se još i danas, ili danas više no ikad, u pesništvu postupa čisto s jezikom, s ovim jezikom koji svi znamo, koji je jednak za sve, i o kome ne može biti spora. Ono što ti pesnici čine s njim, čovek ne zna kako da nazove. Nema slobode koju oni prema njemu ne uzimaju. Izgleda kao da su se okomili na njega. Izgleda kao da svu oštroumnost koja nedostaje njihovim pesmama upotrebljavaju na to da pronađu načine kako će mu više dosaditi. Oni mu menjaju sintaksu, frazeologiju, gramatiku, spoljašnji oblik reči. Oni se ponašaju prema njemu kao da je on njihova stvar, kao da on nije stvoren samo opštim pristankom, kao da reči, i njihov oblik, i njihovo značenje, i njihove kombinacije nisu utvrđene, i u osnovi svojoj neprikosnovene. U blizu deset miliona ljudi koji taj jezik poštuju i u pisanju, i u govoru, njih trojica-četvorica jedini su koji uzimaju te slobode s njim: o tome oni ne vode računa. Njih se ne tiče što menjanje jezika, ma kako bilo, boli; što je apurdno; što skoro treba biti zbunjen, pa bez potrebe, i protiv potrebe, dirati u ono što je vekovima stvarano, i što i deca poštuju. Oni jezik doteruju po svojoj volji; gužvaju ga, mese, muče, raspinju, čupaju klještima, meću u kvrge, kako im je kad potrebno, i kako im kad nije potrebno! Bezbrojni su načini na koje mu oni dosađuju. Oni će — ja navodim sve primere iz Šantića — izmeniti red rečima tako da čovek koji zna svoj jezik ima muke da pogodi šta su hteli da kažu; oni će reći:

Ti večernje tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klono,
Iz mojijeh nosi grudi; —

oni će množinu upotrebiti mesto jednine, jedan padež mesto drugoga, predlog mesto drugog predloga; reći će: — "Vjetrić struji s dolje travne", — ili: "i put staze tajno slaze"; — upotrebiće pridev, glagol, imenicu i svaku drugu reč mesto svake druge reči; prenosiće glagole iz jedne vrste u drugu; svršene glagole upotrebiće mesto trajnih; neprelazne glagole upotrebljavaće prelazno; drugih puta upotrebiće ih povratno, reći će:

Ja ću tajnu u grob leći —

Ili:

Potok se krivuda i sa šumom vala —

menjaće rečima rod, menjaće im oblike; reći će:

A kad stignu groblju, koji i Pravjekove davne broji;

ili:

Lako grede
Dva kostura — sjenke bl'jede;

ili:

Pa uzabra cv' jetak što suzice liva;

ili:

U njezinoj suzi nikad kletva nije,
Nego tvoja slika u kapljice sije;

govoreći jednim narečjem kojim nijedan Srbin ne govori, narečjem varvarskim u kome se ne kaže ni "bled", ni "brid", ni "blijed", nego, kamčadalski, anamitski, "bl'jed"; a radi stiha i slika, kako se obično misli, ustvari iz sasvim drugih razloga, izostaviće u reči što god hoćete i s koje god strane hoćete, predmetak, nastavak, slovo, dva slova, slog, dva sloga, spreda, iz sredine, s kraja; reći će:

I mladost će minut' i godine preće,
Al' tvoja je ruka zagrliti neće,

mesto "preći će" (upravo, mesto proći će; ali kod njih je "preći" i "proći" svejedno); skratiće "izdahnulo" u "izdahlo":

Izdahlo si, srce moje;
 
skratiće "uzdrhta" u "drhtnu":

Al' što drhtnu srce njeno?

skratiće "trti" u "trt", i reći će:

Ta nevjera — crni gr'jesi
Trt' te neće, moja mila!

Trt'  te neće, moja mila!...I sve to ne ovda-onda, slučajno, kađ se zaborave, ili kad treba obići neku nesavladljivu teškocu, no kao s pravom, jedno za drugim:

I put staze
Tajno slaze,
Lako grede,
Dva kostura — sjenke bl'jede.
A kad stignu groblju, koji
Pravjekove davne broji...
 
Čovek da ne poveruje svojim očima, rad da pomisli da se sam prevario, da su to štamparske pogreške, da bar ovo "groblju" stoji mesto "grobu". Ali nije; reč je baš o "groblju": dva mrtvaca su ustala, svaki iz svoga groba, i otišla su u goru; odatle se vraćaju opet na groblje i ležu svaki u svoj grob:

U to doba
Dvije ploče na dva groba
Otvore se...

A da "koji" nije štamparska pogreška, dokazuje "broji". Ne, nisu to štampaske pogreške ni slučajne omaške, no oni tako pišu skoro stalno, bez prekida, katkad bolje, katkad gore, kroza sve svoje pesme i knjige pesama. A kad tako na hartiju poređaju dovoljan broj ovih potkušenih, rovašenih reči, kad svoje stihove nadenu ovim izmrcvarenim patrljcima, oni ih skupe u knjigu, objave ih na što skupljoj hartiji, i oglase ih kao srpsko pesništvo.

"Čitalac, međutim, u nedoumioi, gleda začuđeno i pita se: kako usred naroda koji živi i koji još zna svoj jezik može biti dopušteno ovako govoriti? Kako oni koji tako govore mogu imati glasa kao pesnici svoga naroda? Kako ti pesnici, u svojim svetlim trenucima, ne opaze sami da to što oni rade ne liči ni na što, da se jezik više poštuje i u onim divljim plemenima u kojima se jezik menja sa svakim pojasom, tako da dedovi više ne razumeju svoje unuke? Zar ne uviđaju da s takvim jezikom nema pesništva, da najdublja misao, najdirljiviji uzdah, i najživopisnija slika, tako kazani, ne mogu biti ništa drugo do nakarade? Jesu li se kadgod zapitali da li bi tako u prozi pisali, zašto se tako u prozi ne piše, i kako bi izgledalo kad bi se tako u prozi pisalo? Pa misle li da je pre dopušteno tako pisati u pesništvu no u prozi, dar takvo pisanje u pesništvu lepše izgleda? U pesništvu, kome je, ako ne jedini, ono prvi, bezuslovni, neophodni cilj lepota? Kakva je logika tih ljudi? Kako, najzad, kao pesnici ne osećaju ono što moraju osećati kao čitaoci? Kakvi su oni ljudi?

"Ako ih stih i slik nateraju da tako pišu, onda to prosto znači da za njih nije da pišu u stihu i sliku. Stih i slik su izmišljeni da pesmu načine lepšom, a ne da je naruže; kad kod nekoga ispada obratno, znak je da on ne ume da piše kako valja. A kad neko ne ume nešto da radi, on onda to ne treba da radi dok ne nauči; to je bar prosto. Stih i slik ne smeju pesniku smetati, apsurdno je da mu smetaju; to bi bilo tako kao kad bi jahaču smetao konj ili virtuozu na violini njene četiri žice. Dobrim pesnicima stih i slik nikad i ne smetaju. Igo je napisao sto pedeset hiljada slikovanih stihova — i to kakvih stihova, i kako slikovanih! — I ne vidi se nigde da su mu stih i slik smetali; naprotiv! Dobri pesnici "jeziku bogova" ne čine nikakve ustupke na račun ljudskog jezika; samo tako ljudski jezik i može postati "jezikom bogova".

"Ti dobri pesnici, međutim, u pogledu stiha i slika stavljaju sebi često daleko teže zadatke. Oni se ne zadovoljavaju tim da im je i pored slika jezik uvek čist kao kristal (to se samo po sebf razume), niti da im je stih tačan, i slik pravilan. Oni još u taj slik, na kraju stiha, neće metnuti koju bilo reč iz rečenice, neće metnuti neznačajne reči, neće slikovati moj i tvoj, ili sebi i tebi. Oni znaju da je svaka reč na kraju jednoga niza reči jače istaknuta, i da tu istaknutu reč slik još jače podvlači; i zato neće nelogično isticati ono što nema važnosti. Oni će gledati da koliko je god više moguće na najvažnije mesto dođu najvažnije reči. Otuda u mnogim njihovim strofama, koji put i čitavim pesmama, gotovo sami slikovi, bez reči koje im prethode, dovoljni su da stvore pojam o onom o čem se u strofi govori; uzmite kao kratak i poznat primer drugu strofu Hajneove Lorelaj:

Die Luft ist kuhl, und es dunkelt,
Und ruhig fliesst der Rhein;
Der Gipfel des Berges funkelt
Im Abendsonnenschein.

Hvata se mrak Rajna — rumeni se — večernje sunce: skoro je izlišno čitati celu strofu... Kako je, dalje, jezik značajan, izrazit, i svojim muzičkim osobinama, svojim zvukom i svojom melodijom, oni niti ne smatraju da je svejedno uneti u stih ili slik reč kakvog bilo ritma ili zvuka. Ritam i zvuk reči je kao neka muzička pratnja pesnikovim rečima, i ne može biti svejedno da li će se pratnja slagati s pesmom koju prati ili ne. Uzmite ove stihove:

Čuješ kako vetar duva,
Čuješ lavež ljutih pasa,
Čuješ kako ponoć gluva
Potresa se od užasa?

Zar u njima puni slikovi, dužine, i mukli glasovi (sedam naglašenih u) ne pojačavaju na izredan način smisao strofe? Kad u svom sonelu Žoze—Marija—de—Heredija opisuje japanskoga ratnika, kako po suncem obasjanoj obali, u sjajnom oružju, korača na susret svojoj dragani, ona bira reči i slikove sa a, jasne, zvonke, svečane slikove na va, na latte, na laque, na asque: — riva, biva, Tokungaiva, — latte, plate, eclate, ecarlate, — laque, plaque — masque, casque — koji, izgovoreni kako valja, zvone u francuskom neobično jasno, trešte svečano i praznično kao trube, u punom skladu s radosnom temom koju prate, s ljubavlju, sa sjajnim oružjem, sa suncem obasjanom obalom. A kad u drugom sonetu govori o sedom zlataru koji je u svojoj radionici dosad rezao samo balčake i dimišćijisao mačeve, a sad, zabrinuvši se za svoju dušu, uzima da reže putir, reči i slikovi koje pesnik traži sad su sa i, oštri, tanki slikovi na ril, na rise, — te, po reči Lemetrovoj, izgledaju kao da klize i škripe kao alat kad klizi i škripi po metalu. A na ritam, i na sklad između stiha, ritma, i sadržine, ti pesnici paze isto toliko koliko i na slik; i još više, jer je ritam još važniji element stiha no slik.

"Pa ipak, ni to takvo brižljivo podešavanje stiha i slika nije nikad udilo apsolutnoj pravilnosti njihova jezika. I Heredija, i Igo, i toliki drugi — ovo je upravo koješta navoditi imena i primere onde gde se broje na stotine i na tisuće — pišu stalno jezikom čistim i sjajnim kao rosa; i bili bi verovatno vrlo začuđeni kad bi im neko rekao da bi smeli pisati i drukčije. Oni znaju da je jezik svetinja; oni ne čekaju da im to kažu kritičari; oni kritičarima idu sami na susret, oni sami kažu da dobrog pesnika nema bez čistog jezika: Racine contient Vangelas, kaže Igo; što srpski, vrlo tačno prevedeno, znači: u Branku je i Vuk; to jest, u Branku mora biti i Vuk. Pa kad "u Branku mora biti i Vuk", kad i logika, i osećanje, i mišljenje svega sveta, i stvarni primeri dokazuju da to i može i mora biti tako, kad stih i slik eto tome nisu smetnje, — kakvo je to jogunstvo, ili zaslepljenost, ili podivljalost ukusa, ili teška tromost, koja nagoni naše pesnike da jezik tako često kinje na ovaj neobjašnjiv način? Zar je to tako teško opaziti i tako teško odbaciti to izvitopereno čapurje jezika, te pogrešne i sakate oblike koje ćudljiva mašta ili trenutno zamoreno pamćenje ponudi u pisanju? Zašto ne potražite druge, prave i čitave, i tražiti ih dok se ne nađu: što drugim rečima znači, naći ih uvek?

"Dokle će, najzad, trajati te nesnosne navike?

Stvari međutim, kao da idu sve nagore. Dok su tako pisale samo one parije stihotvorci, kojih u svako doba ima u svakoj književnosti, dotle opasnost i šteta nisu bile velike. Ali danas su tako počeli pisati i pisci koji su, pravedno ili nepravedno, to sad neću da ispitujem, stekli glasa, koje kritika računa među prve današnje pisce toga roda, i među kojima neki zaista zaslužuju glas koji uživaju. Danas, eto, tako piše Šantić koji je uz to, čudnom ironijom, iz onog srpskog kraja gde se osećanje jezika očuvalo izvesno isto tako živo kao u ma kom drugom kraju Srpstva. Čak Dučić, naš Dučić, koji ako nastavi kako je počeo ide pravce tome da bude veliki pesnik, čak ni on ne poštuje uvek taj jezik koji mu, međutim, tako lepo služi, s pomoću kojega je on napisao Zalazak sunca, i Zašto? i druge lepe, nežne, i mislene pesme svoje. Zašto da metne ono nekorektno "sebi" u poslednju strofu Zalaska sunca:

Ah, ne recite mi nikad: nije tako!
Ni moja duša da to laže sebi,

kad zna da srpski to tako ne može da se kaže? I zašto da nastavi, ne vodeći računa o tome šta znači "i":

Jer ja bih plak'o, ja bih vječno plak'o,
I nikad se utešio ne bi,

kada to "i" pravi nedopuštenu tautologiju sa rečju "vječno" iz prethodnog stiha, kad se samo po sebi razume da se onaj koji bi večno plakao ne bi nikad utešio? Zašto da pokvari tu lepu pesmu? Da je pokvari on koji ju je napisao? Pogreška izgleda malena, ali kao ona pega na dnu skupocenoga suda o kojoj govori ne znam više koji romanopisac nemački, — tako će za osetljivoga ćitaoca to "sebi" i to "i" kvariti tu, po zamisli, po osećaju, po ritmu izrednu strofu, u kojoj kulminira lepa pesma Dučićeva. Jedna takva pogreška dovoljna je da pokvari najlepši stih; preko stiha strofu; preko strofe čitavu pesmu. U umetnosti nema sitnica i prvi je uslov za lepotu otkloniti ono što vređa. Skroz je, dakle, pogrešno misliti da jedna reč tačno ili pogrešno upotrebljena, da jedno izostavljeno ili izmenjeno pismeno, ma samo ovda i onda, ne čini ništa. Oni čine mnogo, i utoliko je pesma lepša, utoliko više; oni su slobode nedopuštene, slobode koje nikad ne idu bez nasilja, i koje je mahnito zvati "pesničkim. Jezik je jedan; u vezanom slogu i u nevezanom, on je isti, i ono što ne može da se kaže u prozi ne može da se kaže ni u stihu. U Banvilovoj Poetici, u odeljku koji govori o pesničkim slobodama, ima samo jedan paragraf, i taj glasi: "Nema ih". Taj paragraf bi naši pesnici trebali da nauče napamet..."

Moj prijatelj dodade:

"Što mi je čudno, to je da vi kritičari, kritičari koji ocenjuju dela po njihovoj estetičkoj vrednosti, ustajete tako retko — ako uopšte — protiv tih "pesničkih sloboda1). Da li je moguće da je to zato što vas one ne vređaju? Ili je to zato što držite da ne pomaže govoriti? Uvek pomaže govoriti tačne stvari. One na kraju moraju biti primljene. Da sam kritičar, ja bih, čini mi se, danas samo ovo radio: iz svake nove knjige pesama ja bih redovno ispisivao te njihove onakažene stihove, i donosio ih u svojim kritikama; pa bismo videli kome bi se pre dosadilo, ili njima tako pisati, ili nama ispisivati. Naročito bih prema boljim pesnicima — iz razloga lako pojmljivog — bio nepopustljiv; kod njih je šteta kad tako pišu, jer oni imaju šta i da pokvare. Vi kritičari međutim zadržavate svoje strele za poletarce, za one parije koje malopre pomenuh; kad su Cvetko Jakovljević i D. Nikolić objavili svoje pesme, čovek nije mogao otvoriti novine, a da ne naiđe na pokoji, i to dugi referat o njihovim rđavim stihovima. A kad Šantić, X. ili Y. objave pesme, onda se njima za iste ili slične pogreške gleda kroz prste; tako da oni ozbiljno misle da se to njih ne tiče, i smeju se s vama zajedno Nikoliću i Jakovljeviću... Da im ne gledate zato kroz prste što su oni saradnici istih listova u kojima se i ocene donose? Monije je govorio da posle trideset godina niko više ne može biti kritičar, jer je bio na ručku kod svega sveta; hoće li kod nas postati pravilo da ne može biti kritike zato što je svaki pisac saradnik kritičarev? Vi se spremate da pišete ocenu Santićevih Pesama; hoćete li smeti ili hteti kazati koliko su rđave te navike o kojima govorimo?..."

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

Bogdan Popović

_________________

1 Pod "pesničkim slobodama" razumevaju se nekorekcije jezika u njegovom spoljašnjem obliku, gramatičke nekorekcije. Samo pogrešno nazivaju se "pesničkim slobodama" stilističke nepravilnosti ili smelosti pesnika.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:33:23 pm
**

ALEKSA ŠANTIĆ


...Šantić je dugo lutao ophrvan različitim uticajima, od narodne poezije, preko Branka Radičevića do Vojislava Ilića. Sredina u kojoj je živeo i radio, isuviše lokalna, patrijarhalna i zaostala, učinila je Šantića pesnikom skromne književne kulture i vrlo skromnih pesničkih ambicija — svoje pesnikovanje on je shvatao isključivo kao rodoljubivu misiju. Već u prvim pesničkim zbirkama ispoljile su se osnovne mane Šantićevog pevanja, na koje je vrlo oštro, a povodom zbirke iz 1901. godine, reagovao tada neprikosnoveni autoritet u pitanjima književne estetike Bogdan Popović. On je argumentovano i dobronamerno ukazao na slabosti u obradi, gramatičke nepravilnosti, nedoteranost izraza, neizbrušenost stiha, aljkavosti u stilu, nedoteranost forme. Ovu kritiku Šantić je primio ozbiljno i razborito:

Čitajući ovu kritiku ja sam osetio svoju bedu, neznanje, nespremnost. Osetio sam da sam šegrt i da mi još mnogo treba učiti dok postanem majstor, ako to uopšte mogu postati.

Šantić se zamislio nad svojim pevanjem, počeo pažljivije da radi na pesmama, uočavao je neskladnosti i nedoteranosti, sve više postajao svestan koliko je Popović bio u pravu. Počeo je prilježnije da radi na svom književnom obrazovanju, da bdi nad svakim stihom i izrazom, da formi posvećuje pažnju. Započeo je sopstvenu pesničku stazu koju obeležavaju: iskrenost, neposrednost i osećajnost. Zato je Popović posle sedamnaest godina mogao da napiše Šantiću:

Ono što ste ispevali, ja sam od vas očekivao, ali sam u svoje vreme morao ukazati na vaše greške i nedostatke. Da niste ispevali nekoliko pesama kao što su Pretprazničko veče i Veče na školju, pored mnogih koje ne bih mogao zameniti ni sa kakvim dru?im, ja bih bio duševno siromašniji.

Aleksa Šantić je pesnik, dramski pisac, pripovedač, prevodilac. Najplodniji i najuspešniji je kao lirski pesnik. Pod naslovom Pjesme objavio je sedam knjiga: 1891, 1895, 1901, 1908, 1911, 1918, 1919. Rodoljubive pesme, inspirisane balkanskim ratovima, objavio je 1913. godine pod naslovom Na starim ognjištima. Napisao je i pet dramekih dela od kojih je najpoznatija Hasanaginica (1911). Prevodio je sa nemačkog: Hajneov Lirski intermeco (1907) i Iz njemačke lirike (1909).

U lirskom pevanju Alekse Šantića dominiraju socijalni i rodoljubivi motivi. To je i razumljivo kada se ima na umu da je njegov rodni zavičaj bio "pod dva carstva" u Šantićevom životnom veku: pod turskim i austrijskim. Težak život hercegovačkog seljaka i radnika, iseljavanja, ustanci, ratovi za oslobođenje od Turaka, našli su svoje mesto u lirici Šantićevoj. Ljubavno pesništvo Šantićevo je osobeno: to nije neposredno iskazivanje ljubavi ili ljubavne čežnje nego je elegični uzdah zbog neostvarene ljubavi; to nisu izjave upućene devojci, nego ženi koju je nekada voleo:

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te  
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče  
Gdje bereš krupne raspukle granate.  
Mila kao zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.


(Jedna suza)

Brojne elegije imaju porodično-intimni karakter: u njima je tuga za prošlim vremenima patrijarhalnog života, bol za porodicom i porodičnom toplinom, osećanje apsolutne usamljenosti. U elegijama i ljubavnim pesmama plastično je naslikan lokalni mostarski kolorit: bašte, jorgovani, šeboji, šedrvani, sokaci, mahale, ašikovanje, sevdah. Iz svakog tematskog ciklusa Šantićeve lirike može se izdvojiti nekoliko najpoznatijih i najboljih pesama.

  • Rodoljubive pesme: Moja otadžbina, Ostajte ovdje, O klasje moje, Boka, Mi znamo sudbu;
  • Socijalne pesme: Pesma jakih, Moji očevi, Pred kolibama, Težak, Ribari, Ruke, Kovač, Kiridžije, Veče na školju;
  • Ljubavne pesme: Emina, Pahulje, Ne vjeruj, Sećanje, Jedna suza;
  • Elegične pesme: Moj otac, Naš stari dome, Pretprazničko veče.

Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:33:50 pm
*

PJESME ALEKSE ŠANTIĆA


Prikaz je objavljen u Otadžbini, 1/1911, br. 23, takođe nepotpisan, ali je Kočić kao Autor identifikovan na osnovu njegovog pisma A. Šantiću (vidi pismo br. 84 ovog izdanja), pa ga je već Đuro Gavela 1961. godine uvrstio u Kočićeva Sabrana djela.

Aleksa Šantić, sa drugovima Dučićem i Ćorovićem, bio je jedan od prvih koji se javio u književnosti iza okupacije naše zemlje. Davno je Šantić počeo pjevati, i danas on uživa glas jednog od najboljih naših lirskih pjesnika koji mu ni mi ne mislimo osporavati. Rođen i odrastao u porodici i gradu gdje se isuviše mnogo govori o kamatama i procentima, gdje suvi račun i realno trezveno razmišljanje svakidašnjeg života nemilosrdno potiskuje svako nježnije osjećanje i zanošenje umjetničkim ljepotama, Aleksa Šantić je, pored svega toga, dao nekoliko pjesama neobične ljepote i istinske topline i nekoliko krupnih akcenata iskrenog pjesničkog zanosa i oduševljenja. Njegov nesumnjivi talenat nije ni ekspanzivan ni dovoljno borben. On ne nosi sobom ni u sebi silne riječi rušenja i razoravanja. On je nježan, mek i bolećiv, i Šantić nam u čitavoj svojoj poeziji izgleda kao ranjen gorski orao. On stalno žali i proklinje. Čak i kad na borbu poziva i zvoni, iz njegovih poklika ne bije divlja i neobuzdana sila i oduševljenje koje je gotovo na sva čuda i pokore. Pa ipak nam ti rodoljubivi Šantićevi stihovi padaju kao melem na dušu u ovoj žalosnoj zemlji gdje se tako azijski komotno robuje bez nacionalnog otpora i protesta, u ovoj blagoslovenoj zemlji sinekura i orijentalskog ulagivanja za masan zalogaj, u ovoj pometenoj zemlji gdje se kojekakve beskičmene šuše busaju u prsa, stavljajući se sa beskrajno komičnom pozom na neko vrhovno nacionalno gledište, u nečasnoj namjeri da obmanu sve i pod sobom i okolo sebe.

U polja naša Iskariot uđe,
I njive naše postadoše tuđe,
I na nas pade guba i rugoba.


Oni koji punim pogledom, i u širinu i u dubinu, vide sveopštu ukmećenost i poraboćenost našu, s jezom u duši osjetiće svu tragičnu istinu i oporost ovih Šantićevih stihova.

Pored čisto lirske, intimne poezije, Šantić je odvajkada bio u nas patriotski pjesnik. Njegove ranije rodoljubive pjesme obične su i svakidašnje su sa opštim patriotskim frazama i epitetima sumnjive vrijednosti. On je u svom daljem razvoju i izrađivanju svoje pjesničke fizionomije pokazao sjajan napredak. Otresao se je i očistio se je od svega što nije njegovo, i stvorio je svoju suverenu riječ i svoj stih. Sa nekom svetiteljskom ljubavlju, koja je samo njemu svojstvena, prišao je bliže svojoj zemlji, svojim golim krševima, svojim ubogim ljudima, opjevavajući njihov teški i mučni suvremeni život. Iza fantastičnih lutanja i visokih patriotskih fraza koje ne znače mnogo, njegova se blagorodna poezija socijalizuje i ispoljava se u živom protestu protiv socijalne nepravde.

Socijalizovanje Šantićeve poezije nesumnjivo je, i ono je dobilo snažna izraza u nizu krepkih pjesama "Topla ognjišta" i "Pod verigama". Kroz ove njegove stihove bije svjež dah, živ i prijatan, odjekuje nova nota i ton, potpuno stran njegovoj dosadanjoj poeziji. Među ovima je stihovima i ona jedinstveno bolna i jedinstveno očajna tužbalica "Na njivi", koja je najprije izašla u banjolučkom "Razvitku" i, izazvavši malu prijatnu senzanciju, odatle preštampana u mnoge naše političke i književne listove. Ovdje je štampana pod nemalo poetičnim imenom "Muka", i izgleda da je pjesnik neke izmjene učinio. Početni i završni stihovi, kao i sva topla sadržina ove pjesme, nešto je novo i osobeno u poeziji Šantićevoj:

O, klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani,
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva. Jedro zrnje zrije.
U suncu trepti moje rodno selo...
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dnu duše grom pada i bije

Sjutra, kad oštri zasvijetle srpi,
I snop do snopa kao zlato pane,
S nova će teći krv iz moje rane,
I s nova pati, seljače, i trpi.

Svu muku tvoju, napor crna roba
Poješće silni pri gozbi i piru,
A tebi samo, ko psu u sindžiru.
Baciće mrve... O, sram i grdoba!

I niko neće čuti jad i vapaj, —
Ne bole muke pijanu gospodu.
Seljače goli, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O, klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?


Saopštismo čitavu pjesmu, iako smo mislili da damo samo prvu strofu koja je jednaka sa pošljednjom. Obuzeti i zaneseni njenom intimnom ljepotom, mi smo je nesvjesno do kraja cijelu ispisali. Ova očajno jetka tužbalica, sa svojim širokim socijalnim duhom i sa svojim krepkim akcentima patnja onih koji bezmjerno stradaju pod današnjim kolonijskim i feudalnim poretkom, daje nesumnjivo pjesniku puno obilježje i suvremenosti i nacionalnosti, markirajući jedan vidan i značajan momenat u njegovoj poeziji. Sa svojim najljepšim duhovnim moćima i simpatijama Šantić je sa onima i za one koji trpe i stradaju, i to još više diže vrijednost njegovoj blagorodnoj i humanoj poeziji.


Kao 135. knjiga Srpske književne zadruge (XX kolo) izašle su Pjesme Alekse Šantića u nekoliko karakterističkih odjeljaka: "Prolog", "Pod verigama", "Pogašene zvijezde", "Pod jedrima", "Sa mojih staza", "Humke", "Topla ognjišta", "Slike i vizije" i "Sa Neretve". Rastko (http://www.rastko.rs/rastko-bl/kocic/pkocic-clanci_l.html)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:34:16 pm
**

ALEKSA ŠANTIĆ — PESNIK KOJI NAS VERNO VRAĆA SAMIMA SEBI


Rodoljubiva poezija srpska bila je na svome vrhuncu šezdesetih godina prošloga veka. Nacionalno osećanje, koje je kod Srba uvek bilo duboko i jako, razbuktalo se do paroksizma u tim danima kada su dve velike nacije evropske, italijanska i nemačka, izvodile delo svoga narodnog ujedinjenja, i kada je Turska izgledala na kraju svoga života u Evropi. Velika nada zahvatala je bila srpsku zemlju, i u onom zanesenom naraštaju nije bilo nikoga ko je sumnjao da je "izvesni čas" tu, i da je srpsko oslobođenje i ujedinjenje pitanje ne nekoliko godina no nekoliko meseci.

U tim časovima najveće nacionalne egzaltacije koju smo ikada imali, u to doba buktanja strasti i sagorevanja osećanjima, naša Mlada Srbadija podigla je patriotsku poeziju više no što je ikada i pre i posle nje bila. Ta "frenetička poezija" proklamovala je da su Srbi izabrani narod na zemlji, i da je bog na nebu srpski, "Dušanov bog". Ona je pevala da je posle četirivekovne Golgote srpske došao čas iskupljenja i uskrsnća, a da nestaje "ona duga, ona srpska noć". Ljubomir P. Nenadović je pozivao "Ustaj, Marko!...", Ognjeslav Utješenović Ostrožinski klicao je:

Ora ... ora ... na noge junačke!...

a Đura Jakšić je tirtejski pevao:

Na oružje!
Srbin je junak, junak je grom,
smrskaće teme dušmanu svom!
Na oružje, na oružje!


I jedan list toga zapaljenoga vremena i te duševne groznice naše tačno je kazivao opšte raspoloženje srpskih duhova: "U momentima kad je narod sam u kipećem oduševljenju poletio u poeziju, ne treba mu još poezije ulivati kakvom pesmom u kojoj će biti zračna osećanja, duboke tuge ili sjajne ideje; njemu je dosta ako mu se i u pesmi kaže: Srb—Srbstvo—mač—boj—krv—Bosna— Vukalović".

Ali i u toj velikoj akciji morala se javiti reakcija. Tolika bujica osećanja počela je opadati, napeto duševno stanje moralo se primirivati. Neizbežno je nastalo doba otrežnjavanja od pijanstva reči, umor od sve te orgije osećanja. S jedne strane Svetozar Marković sa svojom pozitivističkom i realističkom "novom naukom", sa druge strače nedaće od 1876, Berlinski kongres, 1885. godina, opasne i krvave unutrašnje borbe u Srbiji, sve je to hladilo, sušilo, uništavalo staru nacionalnu romantiku i emfatičnu patriotsku poeziju. Laza K. Lazarević je omladinske ideje nazivao "budalaštinama", Medo Pucić "bolešljivim maštanijama", a Vojislav J. Ilić svirepo je ismejavao alkoholičarski zanos kosmatog omladinskog pesnika:

Lasko je podlo u pesmama rodu,
i ko besno pseto mrzeo je vodu.


I kako je neizbežno, u celokupnom našem i narodnom i u pojedinačnom životu, iz jedne krajnosti palo se u drugu. Mesto onih nacionalnih mahnitosti od pre četrdeset godina nastupila je jedna hladna čisto formalna, neplodno pesimistička, umetnički neuzbudljiva, nehumana i anacionalna poezija, bez veze sa životom, čak sa izvesnom mržnjom na život, ravnodušna prema svemu što nije suptilnost osećanja ili otmenost reči i muzika fraze. Jovan Dučić, rođen u Hercegovini, počeo je, veštački, kao redak cvet u staklenoj bašti, obdelavati poeziju "mirnu kao mramor", "hladnu kao sena", objavljujući prezirno gomili profanih da je njegova muza "bledo, tiho devojče što sneva", koja neće da peva po "nečistijem ulicama", i koju on uči:

Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
odveć gorda da bi živela za druge.

Budi odveć tužna sa sopstvenih jada
da bi išla ikad da tešiš ko strada,
a čedna da vodiš gomile št' nagle.


Koliko je naša mlada poezija odvojena od života i naroda, u kolikoj je meri nehumana i nenacionalna, rečito pokazuje ovaj primer. G. Sima Pandurović, jedan od boljih mlađih pesnika naših, bio je predsednik Nacionalističke omladine, omladine one stranke koja je istorijski nastavak omladinskog i patriotskog liberalizma šezdesetih godina, i koja danas pokazuje jasnu želju da se vrati svojim starim idealima. Ali i u G. Panduroviću literator je bio jači od nacionalista, i on ne samo da nema patriotskih pesama no prikazuje sebe i svoje pokolenje umorne, zatupljene, bez "stare, dobre vere", prirode bolesne i tmurne", koje je život spljoštio i izmrcvario:

Ružne su nas već omanđale čini,
siti smo sveta, života i svega;
sumnja nam sad je oslonac jedini,
a mudrost glupa i prostačka šega
s ljudima drugim i samima sobom,
sa tužnim prahom starih ideala...


I u ove dane koje preživljujemo, naša mlada književna škola je ćutala, ili pevala mrtve ruže i zaspale vode, i pisala "knjige za umorne ljude", dok su bolove i nade današnjih naraštaja kazivali stihotvorci bez ičega nalik na talenat i "patrijote" po zanatu bez ičega nalik na iskrenost, isto onako banalno i ružno kako se patriotizam eksploatiše u našim političkim listovima. I to je jedan malo utešan, u svakom slučaju nezdrav pojav koji treba zabeležiti: današnje književno pokolenje nije pokazalo moralne i nacionalne solidarnosti, ono nije bilo zastavnik svojega doba, i ništa danas nije našlo odjeka u njegovim olimpijski ravnodušnim i studeno ukočenim dušama.

To je ono što se uopšte može i treba kazati, ali isto tako valja i dodati da književni egoizam nije tako opšta bolest onih koji danas pišu, da ima naših pisaca sa širim duhovnim vidicima i sa plemenitijim osećanjima, i da se danas jasno mogu opaziti ne samo tamni predznaci no jasni i lepi počeci obnove naše rodoljubive poezije, sa osećanjem nacionalne solidarnosti, kako su hteli ljudi šezdesetih godina, sa osećanjima čovečanskog bratstva i društvene pravde, kako su propovedali, ljudi sedamdesetih godina.

*   *   *      

I ništa nije bilo prirodnije i logičnije no da se znak za preporođaj da u Hercegovini, da se saniranje naše poezije, da se vraćanje pesnika svome narodu veže za ime jednoga Hercegovca, Alekse Šantića. Rođen u onom ponositom kraju gde se nalazi srž celoga našeg naroda, u onoj zemlji krepkih ljudi i snažnih osećanja gde su nikle najbolje narodne pesme naše, u kraju koji je bio rasadnik cele naše rase i iz koga smo presađeni u severne i istočne krajeve, — Šantić je bio predodređen da učini ono što sada čini.

U punom jeku praznoga verbalizma i uskog diletantizma u našoj poeziji on je ispevao onu, danas već znamenitu pesmu Ostajte ovdje, koja je bila više no dobra pesma: dobro delo, i koje se ne bi postideli ni Zmaj ni Jakšić. I novom zbirkom svojih pesama, koja se ove godine javila u Mostaru, Šantić je produžio svoj korisni rad, dokazao da iskreni patriotizam i prava poezija nisu nesaglasni, i da dobar Srbin može biti i dobar pesnik.

Na prvom belom listu, kao epigraf celoj zbirci, nalazi se stih iz jednog blagonaklonog pesnika Slobode, bolnoga Nadsona.—

I u prvoj pesmi pesnikovoj, koja je kao uvod, koja daje prvu i osnovnu notu, on kazuje svoju krepku dušu slobodna čoveka, koja prkosno stoji i u buri čvršća:

Ne, bor zdravi nije pao —
ja i sada krepko stojim,
bog mi jako srce dao
da u času strašnih dana,
usred borbe i megdana
ne poniknem čelom svojim.


U nevolji i bedi, i u šemu i okolo njega, srce mu se širi, a duša ispunjuje bratskim saučešćem prema onima što trpe oko njega. I Pred raspećem on se uči požrtvovanju i radu za druge:

Hoću da živim životom Čovjeka
hoću da ljubim, da trpim i stradam,
u svojoj Vjeri da se Dobru nadam
štono će doć ko sveta rijeka.
----------------------------
Proročkim glasom budiću iz groba
istinu mrtvu i slobodu roba
što sputan sunca zavičajna žudi.

I krvlju svojom preliću sve pute,
idući tebi i vjerujuć u Te,
uskrsli Brate potištenih ljudi!


On uzima svoj pesnički posao onako kako ga je Viktor Igo shvatio: "posao pesnika jeste tešiti". On duboko saoseća sa celom zemljom svojom:

Meme sve rame moga roda bole
i Moja duša s njim pati i grca...


On neće u sanjarijama i na cveću da proživi svoj vek, koji je nečem višem namenjen:

Ne odvrati lice! Pruži ruke svoje
onima u jarmu što nevoljno stoje,
i čekaju sunca kroz maglu i oluj.

Pomozi i spasi! Nevolju izliječi!
Izgrli, izljubi! Rane izliječi.
Il' ridaj i plači, i sa bratom boluj!


Ono što Šantića odlikuje od starijih i običnih patriotskih pesnika naših, to je što je njegov patriotizam na realnom osnovu i pozitivne sadržine, što on ne voli narod-naciju, kao apstrakciju, no narod-puk, žive ljude, seljake. U tome pogledu njegova patriotoka poezija vezuje se za socijalno-nacionalnu poeziju Đure Jakšića iz sedamdesetih godina, za Ratara i za Zemlju. Njegovo srce zatreperi ljubavlju za narod ne kada peva Dušanove vojske koje polaze na Carigrad, no kada vidi nevoljne težake da za hlebom idu u Ameriku. I to on kazuje u živopisnoj i uzbudljivoj viziji:

Parobrod spreman. More se koleba,
pošljednji plamen na zapadu trne:
suton se rađa i s jesenjeg neba
polako pada na hridine crne.

Paluba puna. Ruke uzdignute
pozdrave šalju i rupcima mašu;
u mnoštvu ovom vidim čeljad našu, —
naslonili se na pervaz pa ćute.


Ta velika ljubav prema seljaku, kao temelju cele naše rase i najvećem stradalniku među svima nama, prelazi gotovo u izvestan kult, onakav kakav je bio u ruskih narodnjaka pedesetih godina prema mužiku. I pesnik, u pesmi Pred kolibama, peva čitavu himnu, tom "ubogom drugu dubrava i vrela", tvrdih, žuljevitih ruku, koji svojim znojem zaleva zemlju i krvlju brani "ovu grudu našu". On se osvežava i preporađa u dodiru sa ljudima iz naroda, koji ga uče radu, strpljenju i odanosti zemlji, i u Ribarima on im se zavetuje:

Ja ću da vas tjeišm i da s vama stradam
i da kušam borbu sa morem i nebom!
Hoću da se s vama i molim i nadam,
hoću da se s vama istim hranim hljebom.


Izvesno je: to je drugačiji, razumljiviji, stvarniji, iskreniji, dublji i bolji patriotizam no što je onaj prazni verbalizam, sva ona emfaza i retorika sa kojom smo se navikli sretati u bezbrojnim patriotskim pesmama našim.

Jovan Skerlić
Iz članka Obnova naše rodoljubive poezije


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:34:45 pm
**
ALEKSA ŠANTIĆ


POEZIJA LJUBAVI I RODOLJUBLJA

ALEKSA ŠANTIĆ je umnogome nastavljač Zmajeve rodoljubive lirike.— U mnogim njegovim pesmama nalazimo simbole i primere iz narodne prošlosti. Podsticajima iz srpske istorije označavao je put za ostvarenje nacionalnih želja — za oslobođenje porobljenih oblasti i ujedinjenje naroda. Iako trideset pet godina mlađi od Zmaja, Šantić još peva o borbi za slobodu, jer se i njegov Mostar, kao i Zmajev Novi Sad, nalazio pod tuđinskom upravom, pod Austro-Ugarskom, sve do prvog svetskog rata.

U godinama koje su prethodile prvom svetskom ratu, pred odsudnu bitku za oslobođenje i za vreme samih borbi srpske vojske sa Turskom i Austrijom zvonili su i odjekivali Šantićevi stihovi iz pesme Mi znamo sudbu.

"Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
........................................
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!"


Taj borbeni prkos, koji je postao narodna lozinka u burnim vremenima, osnovno je obeležje njegove rodoljubive poezije. Pesnik je nadahnut razbuktalim narodnim raspoloženjem, a pesmom je davao podstrek za borbene napore. San i želja iz Zmajeve poezije postaje java u Šantićevim stihovima — čežnja se pretvarala u oduševljenje.

Rodoljubivost je prožimala i Šantićeve pesme socijalnog karaktera. Ta dva osećanja često su se stapala i bila jedinstven izraz patnji koje su podnosili porobljeni i osiromašeni ljudi pesnikovog kraja, ali ona su bila i zov i podstrek da se sačuva ljudski i nacionalni ponos. Stihovi iz njegove pesme Ostajte ovdje bili su podrška muslimanskom življu, koje je Austrija htela da iz Bosne i Hercegovine iseli u Aziju. Njegove poetske reči zadržavale su i one Hercegovce koji su pod pritiskom nedaća počeli da se sklanjaju sa svoga krša u Srbiju. Pesma Hljeb izražava najbolnije rastrzanje čoveka između zavičaja, u kome nema mogućnosti za život, i odlaska u pečalbarstvo, u neizvesnost, da bi zaradio koru hleba:

"A zar vam nije zavičaja žao?
— Žao je, brate ... bog mu sreću dao ...
No hljeba nema ... Zbogom! Hljeba ... Hljeba ..."


Mnogostruko je rodoljublje u Šantićevoj poeziji. Raspon njegovog patriotizma ide od borbe za nacinalno oslobođenje pa do zahteva da se uspostavi društvena pravda. U ovim njegovim pesmama izražena su kolektivna raspoloženja. Pesnik se saživeo sa narodnim težnjama i otuda ubedljivo deluju njegove reči u stihu: "Mene sve rane moga roda bole." Ovaj stih je postao sinonim poistovećenja pesnikovihosećanja i ideala sa narodnim.

Dr Slobodan Marković, 1971

*

MOJA OTADŽBINA

"Jezgro Šantićevog nadahnuća je srce, natopljeno bolom, ozlojeđeno. Samo u ovoj pesmi dva puta se na njega izrikom poziva... Šantić je iskazivao stvaralačko poverenje iskrenosti. Verovao je u spremnost i sposobnost drugih da prihvate njegovu iskrenost kao svoju istinu, te je svoju reč često lišavao figurativne, stilističke sugestivnosti. Polazio je u avanturu ispovesti bez suptilnijeg posredništva, hrabro i 'goloruko'. (Zato mu je lična zamenica prvog lica i slovom i duhom bila tako bliska.) I u pesmi Moja otadžbina on afirmiše iskrenost kao patriotsku odgovornost prema svemu što oseća svojim."

Vladimir Jovičić


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:35:16 pm
*
Stihovi Aleksa Šantić


MI ZNAMO SUDBU...
Stevanu Sremcu                 

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi —
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko —
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

1907.


MOJA OTADŽBINA     

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona —
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

1908.


O KLASJE MOJE...

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane —
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj —
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

1910.


Naslov: leksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:35:40 pm
**

MOJA OTADŽBINA


Pesma Moja otadžbina napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Tako je dugoveko tursko ropstvo zamenjeno austrougarskim, koje je nameravalo da potraje bar koliko i prethodno. U takvim istorijskim okolnostima pesnik Aleksa Šantić je izrazio svoj pesnički protest zbog ove lako obavljene smene porobljivača. Pesma je ispevana u tonu i stilu ostalih Šantićevih rodoljubivih pesama: ima rodoljublja, ima snažnog ritma i jakih osećanja, ali se na sve to nadnosi, ili iz njega izbija, istina. Pesnik ne ulepšava i nekiti, ne gradi raskošne metafore - govori prosto ali jasno, jednostavno ali zanimljivo i sugestivno.

Ova sugestija, valja istaći, sadržana je u istini sadržine, u jednostavnosti izraza, u iskrenosti oseđanja, u ispovednom tonu, u leksičkom izboru. Sve navedene karakteristike zajedničke su ukupnom Šantićevom pevanju.

Početak pesme, njen prvi stih, deluje svojim sintaksičkim oblikom, leksičkom strukturom i lirskom inercijom:

Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad' zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...


Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo, da je plač činjenica, ali da on nije samo to nego i još nešto. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana - "mene sve rane moga roda bole". Zemlja, "uboga i gola", izjednačena je sa rodom (narodom): zemlja i narod su isto, pa zato ne samo da srce boli nego "i moja duša s njim pati i grca...". Lirski subjekt se snažno oseća iz ovih stihova, bolje reći skoro iz svake reči: PLAČEM, SVOGA, MENE, MOGA, MOJA. To probijanje subjektivnog, lirskog ja, prirodna je posledica snažnih emocija i osećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom.

Prva strofa je nagovestila, ali snažnim rečima i konkretnim slikama, osnovna raspoloženja, izvore i podsticaje takvih raspoloženja, odnose lirskog subjekta i njegove zemlje (roda). Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnji i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...


Dok je u prethodnoj strofi bol srca bio samo jedna rana, ova strofa tu sliku još više materijalizuje i usidrava u biće lirskog subjekta: "Ovdje u bolu srca istrzana" - sada je srce ispunjeno kletvama "svih patnji i muka", ono je zbog prejakog bola istrzano. Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe - ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge, u njemu se pletu najrazličitija osećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. Ali pesnikovo biće oseća i preživljava sve ono što preživljava ljudsko biće bilo gde da se nalazi: i najteži bolovi drugih ("krv što kapa") to su bolovi lirskog subjekta.

U katrenima su naznačeni osnovni motivi, raspoloženja i osećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona", svaki pojedinačni uzdah ili suza izražava "njihove" uzdahe i suze. Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton, leksika je manje opterećena emotivnim nabojem, oseća se razrešenje i sagledava poenta pesme. Poenta je cela strofa:

I svuda gde je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja -
moj dom i moje rođeno ognjište...


Poruka je jasna: pesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja" - gde god je i jedan Srbin, tamo je pesnikov dom, ognjište i otadžbina. Prisustvo lirskog subjekta je snažno: četiri puta se ponavljaju oblici lične ili prisvojne zamenice MENI, MOJA, MOJ, MOJE. Time je istaknuta (naglašena) posesivnost — sve pripada lirskom subjektu, on i otadžbina su jedno.

Pažnju privlači i jedna leksička osobenost ove pesme. Visoka je učestalost različitih oblika lične zamenice prvoga lica ja i prisvojne zamenice moj:

JA (1), MENE (1), MENI (2) = 4
MOJ (2), MOJA (3), MOGA (1), MOJE (1), MOJIJEH (1) = 8


Ako se ima u vidu da su tri oblika zamenice prvog lica upotrebljena u posesivnom kontekstu, onda znači da su od 12 zameničkih jedinica 11 posesivne, a samo je zamenica ja bez te osobine. To izražava snažnu posesivnost pesme, snažnu emotivnu vezanost lirskog subjekta za otadžbinu.

Zamenički oblici ostvaruju umetničku funkciju ne samo velikom frekvencijom nego i time što se koristi puni oblik zamenice a ne njena enklitika; drugo, posesivni karakter ogromnog broja zameničkih jedinica; treće, zameničke jedinice nalaze se na isturenim sintaksičkim položajima - na početku stiha, na kraju stiha, na cezuri.

Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:36:20 pm
**
Stihovi Aleksa Šantić


VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog —
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

1904.


PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli k'o kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

U vrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj' tek malko na šiljtetu niže,
K'o simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. — "Petar!"
— Usklikne otac: — "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo —
Otvorite mu!"... I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć' čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto —
Sučući brke, stari susjed vješto
poč'o bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča...

Zatim bi otac, vedar k'o sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno poč'o, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo k'o da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožičnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola —
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj k'o viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila...

Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, k'o da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

K'o da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni k'o luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju, —
Sveta smo živa porodica tebi!

"Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

"Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

"Prigrli ova jata blagodatna!...
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo k'o kap sunca zlatna..."

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...    


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:37:01 pm
**

PRETPRAZNIČKO VEČE


Aleksа Šаntić je bio slаvаn i cenjen, voljen i poštovаn, аli to nije moglo dа zаleči duboku intimnu rаnu: već je zаmаkаo u pozne godine, kаd su mu pomrli svi člаnovi porodice а on je, sticаjem mnogih okolnosti, ostаo neoženjen — živeo je usаmljen u porodičnoj kući. Zаto će, često, u svojim elegijаmа izrаžаvаti tugu zа izumrlim domom i žаl što je nestаlа stаrа, pаtrijаrhаlnа аtmosferа. Tа osećаnjа i rаspoloženjа nаjpotpunije i nаjbolje je izrаzio u pesmi Pretprаzničko veče.

Trenutаk opevаnjа je dobro odаbrаn: dаn uoči prаznikа, veče kаo dobа dаnа. Prаznik inicirа lepezu аsocijаcijа, duševno stаnje, аtmosferu — očekivаnje, rаdovаnje, porodično okupljаnje, svečаrsko rаspoloženje, slutnje, tаjnovitost. Veče — mir, tišinа, igrа svetlosti, spokojstvo, toplinа porodičnog gnezdа. Doživljаjni svet lirskog subjektа sveden je nа intimu, nа lično sаdаšnje i prošlo, nа trаgiku usаmljenog bićа.

U pesmi su središnjа tri motivа:

motiv usаmljenosti i dubokog bolа zbog togа,
motiv evokаcije prošlosti i topline porodičnog životа iz detinjstvа,
motiv stvаrаlаštvа kаo nаdoknаde i utehe.

Pretprаzničko veče je dugа pesmа: to je lirskа pričа sа svojom fаbulom, dogаđаnjem i junаkom — lirskim subjektom. Tа pričа imа svoj uvod (ekspoziciju), grаnаnje kroz niz detаljа, rаzrešenje — poentu.

U strukturi pesme uočаvа se šest slikа /celinа.

1. Slikа usаmljenosti u аmbijentu porodične kuće (sobe).
2. Slikа porodične idile iz detinjstvа:
   — roditelji,
   — decа,
   — sused.
3. Porodičnа sobа u predbožićno veče — dаlje rаzvijаnje prve slike novim detаljimа аmbijentа i ličnih osećаnjа i rаspoloženjа.
4. Pesme su oživele i okružile usamljenog pesnika.
5. Pesme teše pesnika: one su mu nova porodica i uteha.
6. Poenta: pesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera — oni su u potpunom skladu. Samoća je apsolutna: iskaz SAM SAM dvema po formi istim, ali po sadržini i funkciji različitim rečima, snažno naglašava osećanje usamljenosti. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju: LEŽIM, ĆUTIM, SLUŠAM. Atmosferu karakterišu mir, tišina, nedešavanje — GLUHI ČASI. Iz takvog osećanja i atmosfere proizilazi i raspoloženje: sumornost i bol koji prerastaju u plač. Stanje lirskog subjekta i atmosfera dočarani su leksičkim i sintaksičkim sredstvima. Izbor reči je karakterističan: KANDILO, SAM, SAHAT STARI, GLUHI ČASI, LEŽIM, ĆUTIM, GOLI ORAH, SUMORNO SRCE, PLAČE, GRCA, BOL. Prva i druga strofa sintaksički su razvijene: prva se sastoji iz pet sintaksičkih celina (rečenica) a druga iz šest. To čini ritam sporim, kazivanje dobija narativnu širinu.

Druga slika donosi kontrastnu promenu: oživelo je sećanje na daleku prošlost detinjstva ("negda u take noći"), u ovoj istoj sobi, u isto pretprazničko veče. Atmosfera je bila sasvim drukčija. Soba je "ko vrt jedan / gdje je k'o potok tekla sreća krotka". Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sjajne pruge svetlosti veselo poigravaju po ćilimu, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, sused kao simbol prijateljstva, priče i pesme o junačkoj prošlosti — idilična slika sreće patrijarhalne porodice. Dok je prvi deo pesme, u skladu sa raspoloženjem lirskog subjekta, ritmički spor, ispunjen mirom i tišinom, drugi deo pesme je ritmički raznovrstan. Početak je statičan — naracija i opis atmosfere. U desetoj, jedanaestoj i dvanaestoj strofi nastaje nagli ritmički obrt: glasovi, pokreti, kretanje. Ovoj dinamici doprinose leksika i sintaksa. Velika je frekvencija reči koje označavaju pokret, kretanje, dinamiku — USKLIKNE, OTVORITE, K'O VJETAR, TRČI, IZVUCI, TRESUĆI, HITA, BRIŠUĆ. Manje je sintaksičkih celina, rečenice su složenije, opkoračenje povezuje dve susedne strofe — manje je pauza, ritam je ubrzaniji. Treći segment ovog dela pesme donosi smirivanje ritma — opet dominira narativni ton i tempo: u sadržini je kazivanje priče iz dalekog doba i pesme o Strahiniću Banu.

Treća slika je buđenje, vraćanje iz sećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Sadašnjost iz prve slike i prošlost iz druge kao da izazivaju varnicu — silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, svetlosti i sreće na drugoj, izaziva snažan krik:

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!...
Pusta je soba, moje srce tavno,
I bez vas više ja sreće ne steko!


Posle tog očajničkog krika i saznanja da je soba sada "gluha jama", dolazi smirivanje — rečenice su kratke, pauze velike, reči se slažu kao udarac za udarcem:

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, k'o kamen, ćutim.


Leksički izbor potpuno je u skladu sa atmosferom, ooeća&ama v raspolo-ženjima lirskog subjekta:

SAM           TAVNO          SVEO            NEMA         PUSTI
TINJA         GOLI             UZALUD         GLUHA
MUTNI        PRAŠNJAV      NIJEME
IŠČEZLI                         KO KAMEN
ĆUTIM

Ne samo iskazi, nego i leksika koja te iskaze tvori, naglašavaju samoću, prazninu, sivilo i nestajanje. U tom miru i tišini čuje se nežni šušanj "k'o viline kose", koji otvara još jednu situaciju /sliku ispunjenu svetlošću i dinamikom govora i kretnji.

Četvrta slika je promena i osveženje: donosi damar postojanja, dah života, svetlost nade. Ispunjena je kretnjama, svetlošću, bojama. pesmom. Glagoli kretanja (MIČU, TREPTE, PRHNUŠE, RAZVIŠE, VIJE, LIJE, DODIRNU, DRŠĆU, TRESU) poništavaju mrtvilo i učmalost prethodne slike; zvuci smenjuju grobnu tišinu da bi prerasli u zvonjavu glasova i snažnu pesmu; tamne boje potisnute su živim bojama i svetlošću (SVIJETLE, BLJESAK, BIJELE, ZLATNO, PLAVE, RUDI, KAP ZORINE KRVI, SJAJNI, DUGA) koji ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pesama/ptica:

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju,
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo k'o kap sunca zlatna.


U iskazima je sadržana podrška, ukazivanje na osmišljenost življenja, uteha, ljubav. Iako su iskazi ispunjeni pozitivnim nabojem koji nudi optimizam, u leksici su ostali tragovi bola, samoće, hladnoće, smrti, suza, koji su opovrgnuti sadržinom kazivanja okrenutog životu, svetlosti i trajanju.

U šestoj slici je katarza (pročišćenje). Nagomilani bol i tuga stalno su razdirali srce lirskog subjekta/pesnika. To je za posledicu imalo rezignaciju i setu, osećanje usamljenosti i praznine. Sada nastaje nagla promena — saznanje i olakšanje. Reči pesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta ("akord zvoni"). Svetlost kandila živo trepti i ozaruje sobu. Smirivanje i olakšanje izraženo je rečima "ja sklapam oči": to je trenutak kada se pesnikova duša oslobađa napetosti, strepnje, neizvesnosti — negativnih osećanja i raspoloženja. Sklapanje očiju je znak opuštanja — pesnik je odahnuo. U tom trenutku, kao izraz olakšanja, potekle su suze, ali ne suze bola nego suze radosti i sreće ("i od sreće plačem") jer više nije sam i napušten, osetio je "porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio "porodicu" koja će ga nadživeti i pronositi njegovo ime.

Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:37:43 pm
**
Stihovi Aleksa Šantić


MRAZ

Vrhove brda sjaj jutarnji žari,
Srebrna magla diže se sa grma;
Visoko šume jablanovi stari
I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače
Duboko negdje, u mrazu, u grobu,
Uzdiše, jeca, sve jače i jače —
Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,
Utjehe tebi ja ne mogu dati...
Sudba je tvoja kao sudba noći
 
Što vječno luta da dostigne sunce:
Prelazi mora, pustare, vrhunce,
No suncu nigda, nigda neće doći.


LEGENDA

Hristos, u dnu sela, na domaku puta,
Na mestu gde "Sveto Vrelo" teći zače,
Sam, na krstu visi, i splet oštre drače
Obvija se grubo oko čela žuta.
Pozno, kad u granju samotnoga kuta
Mesečina bela zatreperi jače,
Žena, u crnome velu, duga skuta,
Pred Hristove noge sruši se i plače...

I gle, On se trza... A iz svake rane
Po kap jedna svetla kao rubin kane,
I sa bledih usna dršću čežnje glasi...

Vek za vekom teče, a još, noću, ista
Lepa gospa jeca, i kraj nogu Hrista
Lepršaju vetri njene zlatne vlasi...


XX
 
Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.
 
"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

Pesme iz ciklusa "Sjenke"
možete pročitati na:  wikisource (http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D1%98%D0%B5%D0%BD%D0%BA%D0%B5)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:37:53 pm
**

ALEKSA ŠANTIĆ


G. Aleksa Šantić nema "mrtvu dušu", i ono što peva nije ni "poezija truleži", ni "poezija grča". On je duševno i duhovno zdrav čovek koji iskreno peva ono što oseća i čiji stihovi su, što rekao jedan moderni pesnik, "lomni mostovi bačeni s jedne duše na drugu".

G. Šantić se razvijao lagano i prošao kroz mnoge mene, ali on sada izlazi s jednom definitivnom knjigom, koja čini čast njemu kao pesniku i Srpskoj književnoj zadruzi kao izdavaču. Ta knjiga neće možda imati toliko kritičara kao izvesne zbirke stihova koje su ciljale na "skandalski uspeh", ali će imati čitalaca, što ne znači malo u ovo doba kad se naša poezija, van krugova onih koji pišu, gotovo više i ne čita. Ova srdačna knjiga će imati nešto više i bolje od čitalaca koji će je prelistavati: nad njome će zadrhtati mnogo srce i zasuziće mnogo oko. Jer to je iskrena knjiga jednog iskrenog pesnika, jedna čestita i srpska knjiga jednog čestitog čoveka i dobrog Srbina, jedna od onih knjiga kojih smo se davno zaželeli i kakve nam uvek trebaju.

G. Šantić je jedan od retkih pesnika koji ne lažu. On ne peva iz mode i snobizma, ne žonglira rečima i ne veze fraze; on ne teži da stihovima izrazi svoj grč ili svoju grimasu, i da kombinacijama reči rešava probleme skulpture i muzike. On u stihove meće otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek. I pre no što je napisao svoju knjigu, on ju je svu u celini osetio i proživeo. Nije potrebno tražiti biografska objašnjenja, jer iz svakog reda bije iskrenost i toplota. Šantić voli svoju zemlju i svoj narod dubokom i diskretnom ljubavlju kojom se voli porodica. On je najbolji rodoljubivi pesnik naš, koji poniženu i gotovo zaboravljenu rodoljubivu poeziju podiže do negdašnje njene visine iz doba Zmaja i Jakšića. On je Srbin razumnije, stvarnije, modernije no što je nekad bilo u istorijskim funkcijama i u poetskoj magli, on voli narod u sadašnjici i u stvarnosti, u njegovom radu, u njegovoj bedi, u njegovoj nadi i veri u bolje dane.

Knjiga Alekse Šantića nije za navođenje: ona je za čitanje. Mi imamo danas pesnika originalnijih i mislenijih, koji više kažu našem duhu, imamo ih živopisnijih, melodičnijih i veštijih, koji zabavljaju naše oči i naš sluh, ali mi nemamo pesnika koji više govore našem srcu. On ima magijsku sposobnost da živi ono što je duboko zakopano u nama i što tajanstveno leži zapretano u našoj umornoj duši, koja se u grubostima i studeni života kao večernji cvet zatvorila za ljude i svet; i naše čisto detinjstvo, i našu svetu mater, i veseli sjaj domaćeg ognjišta, i toplotu davno razorenog porodičnog gnezda, i žalost za mladošću koja se gubi u magli života, i one moćne instinkte naše uporne i izdržljive hajdučke i uskočke rase, neutoljivu žeđ za slobodom pobeđenih i stradalnika koji nikada nisu hteli da se pomire sa mišlju ropstva, staru prkosnu srčanost, i neodoljivu energiju predaka koji su, kada "zeman dođe, valja vojevati", golim rukama za sablje hvatali i trešnjevim topovima gradove osvajali...

Pesme Alekse Šantića, koji je u tolikoj meri pesnik naše rase, našega doba i naše duše, vrše nad nama čudesan, isceliteljski uticaj. U njima kupamo mi svoju klonulu, ohladnelu i ukočenu dušu, one krave sa nje led sumnje, suvoće i podsmeha; i kao da smo se napojili životvorne vode na studencu Večite Mladosti, u nama se budi ono što je bilo zaspalo, i vaskrsava ono što je bilo umrlo, mi se verno vraćamo samima sebi, i postanemo bolji, svetliji, čistiji i jači.

Jovan Skerlić
Iz članka Aleksa Šantić — napisanog povodom izdanja Šantićevih pesama 1911. godine


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:38:04 pm
*

ALEKSA ŠANTIĆ


Neke velike škole koje će ga pripremiti za rad kojem će se posvetiti Šantić nije završio. Rođen u uglednoj trgovačkoj porodici, on je, nakon osnovnog školovanja, samo kratko vrijeme proveo u Trgovačkoj školi u Ljubljani i kod privatnog učitelja Ljudevita Vuličevića u Trstu, a zatim se, 1883.god vratio u Mostar i stupio u trgovačku radnju svoga oca, ispoljivši vrlo brzo i pravo polje svog interesovanja i djelovanja: književni rad i kulturnu misiju.

U društvu "Gusle" njegovo sudjelovanje je mnogostrano i u njegovim redovima on je među najviđenijim: recitator i glumac, pjevač i solista na violini, horovođa i kompozitor, predsjednik. Plodnoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti ovog društva Šantić je posvetio niz svojih mladalačkih i zrelih godina i širok odjek i svijetla brazda koju su "Gusle" ocrtale u svom vremenu dobrim dijelom su i Šantićevo djelo.

Jedan od najznačajnijih kulturno-književnih pothvata mostarske sredine bio je, svakako, pokretanje književnog časopisa "Zora", a Šantić je u tom pothvatu i kao pokretač i kao urednik učestvovao.

Pojava i izlaženje "Zore" bio je događaj od izvanrednog kulturnog i književnog značaja ne samo za mostarsku i bosanskohercegovačku sredinu nego i za srpsku književnost u cjelini.

Stekavši glas na književnom i kulturnom polju, Šantić biva uvučen i u politički život. On je član političke grupacije oko lista "Narod", pokrenutog u Mostaru 1907.godine, te u vrijeme aneksione krize 1909. godine, pred opasnošću od hapšenja, mora da bježi sa S. Ćorovićem u Italiju. Nakon smirivanja aneksione krize on je opet u matici političkog života: poslanik u Bosanskom saboru i, za vrijeme balkanskih ratova, vatreni zagovornik oslobodilačkih ideja. U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i izvođen pred sud pod optužom za buntovništvo. Kraj tog četvorogodišnjeg svjetskog klanja i ličnog i narodnog stradanja dočekuje oronulog zdravlja i u materijalnoj bijedi, ali književni rad nastavlja do smrti.

Šantićev pjesnički opus vrlo je obiman i, u isti mah, veoma neujednačen. Prema svjedočanstvu Vladimira Ćorovića, on je pisao brzo i lako i kako se, sa izuzetkom nekoliko sasvim neuspjelih pripovjedačkih pokušaja u duhu zakašnjele romantike, izražavao isključivo u stihu, broj njegovih pjesama penje se na stotine. Uputivši se u književnost veoma mlad, bez ozbiljnijeg obrazovanja, bez razvijenijeg kritičkog čula i literarnog ukusa, Šantić se sporo razvijao i njegovo pjevanje sve tamo do prvih godina našeg stoljeća, osim u rijetkim izuzecima, ostalo je bez značajnijih poetskih dometa, u znaku lutanja i raznovrsnih uticaja.

Presudan podsticaj usmjerenju mostarskog pjesnika u pravcu značajnijeg i dubljeg stvaralačkog pothvata zbiva se 1901. godine, kada Bogdan Popović, u "Srpskom književnom glasniku", daje kritičku analizu i ocjenu Šantićeve treće zbirke "Pjesama". Popović je navodio brojne primjere Šantićevih ogrješenja stilskog i logičkog karaktera koja su, po njemu, bila karakteristična i za Šantićevu pjesničku zbirku, a, dobrim dijelom, i za srpsku poeziju toga doba uopšte. Ova Popovićeva kritika, ispunjena pretežno nabrajanjem negativnih primjera, nije, međutim, ostala dužna ni u naznaci prirode Šantićevog pjesničkog talenta i njegovog izraza "u obliku lijepih i zvučnih stihova kakve lijepe slike", u "nježno probranim živopisnim pojedinostima", u "tihoj emociji", u "muzici stiha i slika" pojedinih pjesama, kao i u dvije najbolje pjesme te zbirke u cjelini: Ostajte ovdje i Moja komšinica.

Oštra u ocjeni Šantićevog dotadašnjeg pjevanja, kritika Bogdana Popovića, i pored izvjesnih krutosti pa i nekih promašenih uopštavanja, u mnogome je "otvorila oči" pjesniku i podstakla ga da još predanije traži svoj put, u skladu s prirodom i mogućnostima svojih pjesničkih predispozicija. Ona ga je, istina, bolno pogodila i začudila, ali nagnala da preispita samokritičnije ono što je dotad pisao i da, ponosan, pokuša u poeziji dosegnuti dublje i više.

Veliki broj pjesama što ih je i kasnije pisao nosiće, istina, i dalje znake neprodubljenog stihovanja, ali će, uglavnom između 1904. i 1912. godine, Šantić u čitavom nizu pjesama izraziti osobenost svoga talenta i njima dostići jedno od najistaknutijih mjesta u srpskoj poeziji tog doba. Godine 1908. Jovan Skerlić proglasiće ga za jednog od obnovitelja rodoljubive lirike srpske, a Bogdan Popović u svoju "Antologiju novije srpske lirike" (1911. godine) uvrstiće jedanaest, odnosno, u drugo izdanje (1912. godine) dvanaest Šantićevih pjesama. Poslije toga vremena, međutim, linija Šantićevog poetskog zamaha, osim u rijetkim proplamsajima, pokazuje već vidne znakove opadanja. Opaka bolest uzima sve više maha (bolovao je od tabesa – bolesti nervnog sistema), a stradanja u ratu njegovo opšte stanje ubrzano pogoršavaju.
 
(V. Ćorović se sjeća: "Kad me, posle tri godine što se nismo videli, u jesen 1917, posetio u zatvoru u Travniku, iznenadio sam se kako se bio izmenio. Onaj nekad retko lepi Aleksa bio je sasvim grohn'o, imao lice ne samo izborano nego nego prosto potamnelo... Kako se bio promenio! Govorio je teško, snebivljivo, sporo; već je brkao imena, i ponekad se zaplitao u rečenicama. Kad sam posle bio s njim u Mostaru, video sam kako se povlači od društva, kako voli da smo nasamo, kako se plaši dodira. Imao je tada neka priviđenja. Uveravao me kako u našoj bašti, ograđenoj i povučenoj iza kuće, tutnje neki konji, i čudio se što ih ja ne čujem...").

O tome da se Šantić u početnom periodu svoga pjevanja jako mnogo ugledao na poeziju drugih: Branka Radičevića, poneđe Jakšića, a naročito na Zmaja i Vojislava Ilića, saglasni su svi oni koji su se na te početke osvrtali. Isto tako su saglasni da je na njegovo pjesništvo uticala i epska poezija, a donekle i Kranjčevićeva rodoljubiva lirika.

V. Đurić je tačno primijetio da je Šantić u svojim pjesmama "zvao u boj, na žrtve, u pohod protiv zla – zvao, sokolio i preklinjao tako uporno, strašno i lijepo kao narodni pjevač u epskoj pjesmi i Njegoš u Gorskom vijencu" i da je znao da "voskresenje ne biva bez smrti", kako je nekad govorio Njegoš, ali nije podvukao koliko je opšte osjećanje života i poezije, izraženo u djelu crnogorskog vladike, kao vrhunski izraz poimanja i etike našeg patrijahalnog života, ulazilo u osnove Šantićevog životnog pogleda i prirodu njegove poezije. I to ne samo rodoljubove, u kojoj se osjećanje i misao o "borbi neprestzanoj" i veličini smrti u borbi za slobodu izravno nadovezuju i na Njegoševo shvatanje koliko i na narodnu epsku pjesmu, nego i u refleksivnoj noti Šantićeve poezije o sudbini čovjeka i smislu života, uopšte.

Što se, pak, stranih poetskih uzora tiče, tu na prvom mjestu dolazi, svakako, Hajne, čiju poeziju je Šantić prevodio gotovo u čitavom svom stvaralačkom vijeku. "Osetio ga je", kako kaže P. Slijepčević, "vinuo mu se kao jednoj dalekoj neispunjenoj mogućnosti samog sebe. Sentimentalnost zarobljena vinula se ka osećajnosti oslobođenoj". Uticaj njemačkoj pjesnika primjetan je, međutim, najviše u poeziji Šantićevog prvog perioda, dok je kasnije taj uticaj gotovo neprimjetan.

Skerlić je o Šantiću kao pjesniku rekao da ima "dva osnovna i jaka osjećanja: žarku ljubav prema svome narodu i duboku setu za mladošću koja prolazi", i to je, bez pogovora, tačno, ali se dijapazon motiva i oblika njegove lirike, ma kako bio odeđen tim osnobnim osjećanjima, ipak ne može tematski svoditi u ova dva okvira. Isto tako, čini se, ni Slijepčevićevoo određenje glavnih motiva Šantićeve poezije (a to su, po njemu, pobožnost, patriotizam, ljubav i prolaznost mladosti) ne obuhvata svijet Šantićeve poezije u njegovoj raznovrsnosti i njegovom jedinstvu. Čak i ako se, dakako uslovno, prihvati zaključak da Šantićeva "evolucija nije mogla da izađe iz jednog izvesnog kruga", njegov poetski svijet, gledan u svojim krajnjim razmacima, ukazuje se, i u svojim ponavljanjima i u svom razvijanju, ne kao izraz dva osnovna osjećanja ili četiri-pet glavnih motiva, nego kao poetski svijet u kojem se više različitih osjećanja, više motiva i, reklo bi se, nekoliko sfera, međusobno prožimaju i, proizlazeći jedni iz drugih, jedni druge nadopunjuju.

Svijet Šantićeve poezije širok je i raznovrstan i u isto vrijeme povezan bitnim crtama Šantićevog pisanja. Mnogo je u tom svijetu slabih pjesama, ali i niz dobrih, i to raznovrsnih. On je pjesnik nekoliko ponajboljih rodoljubivih i socijalnih pjesama, kao i jedne od najtoplijih elegija naše poezije uopšte; on je duboko prisni poet mostarskog ambijenta, pjesnik ljubavi i prirode, duševnosti i života.

Branko Milanović, iz eseja Šantićevo pregalaštvo


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:43:08 pm
*
Stihovi Aleksa Šantić


DUŠA

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...

    
LJUBAV

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

1923.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:43:32 pm
*
Stihovi Aleksa Šantić


NE VJERUJ

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime; —

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! — U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.


JESEN
   
Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Ko da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...

1908.


ELEGIJA

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, —
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:43:55 pm
*
Stihovi Aleksa Šantić


POGREB              

Povija se žito. Mirno, u dnu sela,
Uskom starom stazom, što na groblje vodi,
Za ubogim odrom mala pratnja hodi -
Preplanula lica i snuždena čela.

Negdje ševa pjava pri zahodnom zraku,
I sijedi otac iguman, pun brige,
Polagano čita iz debele knjige
Opraštajna slova sirotu težaku.

I čuj! Zemlja pada... Vrh drvetâ rudi...
U polju se čuje dozivanje ljudi
I vide se stada mrljava i siva.

Prašina gdje leti... Tiho, u sutonu,
Vjetar selom nosi elegiju bonu,
I pokriven dračom grob ubogi sniva.

1908.  


ČASOVI              

Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim ko munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što ko straža bdiju,
Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,
Plijene i nose i nište i biju;

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.
    
1908.


PUTNIK (a)        


Ne mogu dalje! Ovdje ću stati,
Gora će meni pokoja dati.

Gora je vazda primala one
Što ljuto pate i što ih gone.

Noć je svijetla, meka i plava;
Miriše zemlja, miriše trava.

Popale sjenke, a kao srma
Planinski potok teče iz grma.

Preda mnom doli maleno selo
Pod tankim dimom u san se svelo.

Pred njim rijeka poljem krivuda,
I zrelo klasje njiha se svuda.

Ovdje pod jasen mirno ću leći
I san će tiho ko potok teći.

Miriši, goro, mirisom zdravim!
Pokri' me, nebo, pokrovom plavim!

1908.  


MOJA SOBA          

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,
U kutu bačene novine bez broja,
I lik majke moje visi o duvaru
Uz ikonu, — eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,
Gdje nad potocima tihim trepte jošte
Leptirice sjajne mojih snova, mašta,
Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani
Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'
U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje
Kroz njen mali prozor ona leti, poje,
I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.

1912.  


PRIJATELJU            

Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...

1913.                  


PROLETNJA BURA            

Smrklo se. Kô vojske široke sa strana,
Sa hukom i besom silne bure stižu,
Sukobe se, krše. lome se i dižu,
I urlaju lišće kidajući s grana.

Ja strukom zavijen uvrh sela stojim;
Preda mnom se šiblje ogoljelo svija,
Kao da se snoplje posadilo zmija
Pa sikćući maše repovima svojim.

Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele
Pokri i obasja vrh samotne jele,
I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga

Provale i ždrela, borovi i smrči.
Razbarušen neko bos niz polje trči.
I nad gorskim rtom eno izbi duga.

1924.      

Aleksa Šantić (http://www.aleksasantic.com/)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:44:29 pm
**
Stihovi Aleksa Šantić


ZVONO.

Poljem legla noć i tama,
Uvrh polja crkva sama.

Samo anđô suzna lika,
Nekud gleda sa zvonika.

Gleda polja, ali niđe
Ploda nema, nit ga viđe.

Uz očeva jaka rala
Blijeda su djeca pala.

San im ljubi hladno čela; —
Mrtvo polje, mrtvo sela.

Anđô gleda, suze roni,
Pa u staro zvono zvoni.

Pustim mrakom zvono bije,
Al' ga niko čuo nije.

Mirno, tiho, krvi plava
Samo ćuti, samo spava.

Anđô jeca, suze roni, —
Mrtvoj djeci zvono zvoni...


KRALJ I PREPELICA.

Prepelice, stani, ne razvijaj krila!
U mome bi dvoru tako srećna bila!

"Najljepši su dvori s krovom od zvijezda,
Moje sreće nema bez mojih gnijezda".

Pazio bih na te što bih znao bolje ­—
Imala bi hrane sve do mile volje!

"Prosjaci su oni što ih drugi hrani;
Moja hrana samo plod je bogom dani!"

U mene je blaga, sve hrpe na broju!
Obasuću blagom svaku pjesmu tvoju!

"Moja pjesma nije pusto roblje s lâđâ, ­
Moja pjesma, kralju, slobodno se rađa!"


NA IZVORU

O, leptiri laki, svilenoga krila,
Je li koja cura sinoć ovdje bila?

"Vidjeli smo jednu, s krčagom u ruci,
I ruže je brala ovuda, po luci".

A, gdje joj je stanak? Gdje je njeno selo? —  
Kakve su joj oči, kakvo joj je čelo?

"Oči su joj plave, a čelo kô srma.
Ovdje joj je kuća kod onoga grma".


Bješe li joj lice kô behar na grani?
Biju li joj sitni pod grlom đerdani?

"Pod grlom joj zvecka zveket od đerdana;
Lice joj je bjelje no behar sa grana".

U njedrima njenim je li zdrelo voće?
Zgara li je snaga pa ne znade što će?

"Po grocem curi curi žarka aspa bije,
U njedrima zdriju krupne dunje dvije".

Znam, leptiri laki, svilenoga krila,
To je moja Janja sinoć ovdje bila.


SELO.

U sjenkama vrba, kupine i grma,
Malena rijeka blista se kô srma.
Na obali čiča sa čibukom stoji
I dimove vuče i goveda poji;
Na domaku tamo, kuda staza ide,
Nekolike niske kolibe se vide;
Pred jednom, u hladu jabuka i dunja,
Jedna baba prede i pomalo kunja;
Nad njom se granje razraslo i splelo; ­—
     Selo.

Popeo se petô na bunjišta mrka
Pa krilima bije, pjeva i čeprka;
U blizini hukti vodenica stara,
Pred njom sanjiv mlinar s nekim razgovara;
Dok u tihoj sjenci kupine i drače
Živo cvrčak cvrči sve jače i jače;
Na njegove tanke i srebrne glase,
Za visokim plotom, grokće jedno prase
I čeka da s grana pane voće zdrelo; ­—
     Selo.

Na putanji, mokroj od skorašnje kiše,
Puna kola škripe sve više i više.
Usporedo starac tromo gazi putom
I volove, katkad, opomene prutom.
Prljavo dijete, —­ unuče mu, ko li, ­—
Viknu ga i strča sa brijega doli
I uza nj se privi veselo i žudno,
A starac se smije blago, dobroćudno;
Saže se i golju poljubi u čelo; ­—
     Selo.

U prisoju žarkom, ispod brda gola,
Hrvu se i lome dva razrasla vola;
Skupili se momci, jaran do jarana,
Pa čekaju konac ljutoga mejdana.
Negdje ševa pjeva; poljem punim rose
Milo zvone zvuci naoštrene kose;
Dok brz konjic jedan u daljini rže
I u čopor grabi sve brže i brže.
Na istoku davno trepti jutro vrelo; ­—
     Selo.

Stihovi Alekse Šantića objavljeni u časopisu "Bosanska vila", 1908. Br. 21. Str. 326.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:44:51 pm
**

IDENTITET ŠANTIĆEVE INSPIRACIJE


Poezija stvarana anđeoskim riječima

Poezija Alekse Šantića nedvosmisleno pokazuje da zakone ovozemaljskog života određuju zakoni ljubavi, jer kako drugačije objasniti pjesnikovu okrenutost zavičaju, čovjeku i ljudima. U toj ljubavi je Šantićev način mišljenja i njegov stil života — da je zavičajnost suština življenja, pa tek sve ostalo. Zakon ljubavi koji počiva na zavičajnosti maksimalno razbistrava razum, pročišćava srce, proširuje vidokrug čulnosti, izoštrava umnost, rasprostire i produbljuje duhovnost. Šantićevo ja nije moglo bez svog hercegovačkog zavičaja, bez njegovog ti.

To zavičajno ti je pjesnikova neophodnost i uslovnost.

Ljudska hercegovačka riječ sjedinila se s tvoriteljnom pjesnikovom riječi. Tim sjedinjenjem riječ je postala otkrovenje, postalaje sam život sa svim njegovim moćima. Sve se izdogađalo u skladu s već rečenim zakonitostima ljubavi, jer pjesnikova uzbuna čula posljedica je tvoriteljne hercegovačke svjetlosti i prozračnosti podneblja. Paradoksalno ali je tako — težina i mukotrpnost hercegovačkog života proizvodi ljubav prema njegovoj ljepoti u vrhunaravnoj i božanskoj datosti. Da nije toga, događajnost života ne bi bila primjetna, ne bi bila pokretačka i tvoračka. Svjetlost otkriva hercegovačku događajnost, svjetlost pjesnikove riječi, jer tvoriteljnost obznanjuje istinitost čovjeka. Šantićeva pjesma je ta koja pokazuje da je među ljudima dobra volja, da zakoni ljubavi daju osmišlenije života i vaskrsenije svijeta, kao da riječ smrti nije ovdje posljednja riječ. Stoga se ima utisak da Šantićeve pjesme govore anđeoskim riječima, onim istim riječima kojima je Tvorac osmišljavao stvaranje svijeta, jer Šantić na hercegovačkom životnom diskursu stvara svoj lirski čudesni svijet. U ovim pjesmama nastavljen je božanski glas i njega kao da održava božanska energija. Šantić je nosio Boga u sebi, pa tu sadržajnost imaju i njegove pjesme, jer kako drugačije objasniti tu pjesnikovu moć da zakone ljubavi u zavičajnom hercegovačkom životu, očigledno, uvjerljivo i ubjedljivo približi i otkrije kako svom vremenu, tako i budućim vremenima. Univerzalni jezik pjesme preobražava se u iskustvu Šantićeve vjere, one vjere u Boga i u čovjeka. Čovjek (uz) nosi Boga, a Bog održava čovjeka.

Šantićevo pjevanje je i slavljenje ljubavi, pa i onda kada zaobilaznim putem ipak stiže do slavlja ljubavi, jer ljubav je bogosluženje životu. Pa otuda je Šantićevo pjesničko bogosluženje divinizacija života u njegovim najrazličitijim pojavnostima. Sve je tu prethodno duboko doživljeno i proživljeno, a tek onda stihom i pjesmom iskazano. Tu je razlog zašto su Šantićeve pjesme uvijek aktuelne, jer one su zasnovane na etosu vjere i snazi narodnog glasa (vox populi — vox dei). Po tome je Šantićeva poezija stalno životna i stalno savremena, a po tome je čovjeku bliska u svakom vremenu. Šantićeva pjesma je najprikladniji izraz čovjekovog bola, tuge, patnje, straha, užasa, čuđenja, mržnje, vjere, nade, ljubavi, kad o tom uvijek direktno i ne govori. To je strukturna složenost Šantićevog pjevanja i mišljenja. U njima je najautentičnija sila hercegovačkog života i čovjeka u tom životu. Ta i takva Šantićeva riječ je u stanju da sve patnje i užase obesnaži, ali i da osnaži i oživi duh, onaj duh koji hrabri i bodri koji podržava stoičnost, jer njegova pjesma oživljava, preusmjerava i okrepljuje. Šantićeva poezija je Biblija hercegovačkog života, a pjesme te poezije su "šifre" za razumijevanje tog života, jer su te pjesme nadahnute hrišćanskom vjerom, i hrišćanskim iskustvom. Istorija života i poezije bez te vjere i iskustva je nezamisliva u aksiološkom smislu. Bez toga bi bile upitne ljubav, dobrota, pravda, istina i sloboda, a sve su te antropološke odrednice i datosti sveprisutne u Šantićevoj poeziji na implicitan i eksplicitan način, a to znači da je ova poezija "zdravlje" širokih narodnih vjerovanja, nadanja i snoviđenja. Šantićeva poezija je jevanđelje čovjekovog hercegovačkog života, a to znači da je ta poezija puna smisla, snage, ljubavi i moći da prezentuje stvarnost i istu da preobražava. Zato je ona životna i životodajna, otpor svakoj beživotnosti, sklerotičnosti, aristokratičnosti i sterilnosti. Ona svojom tačnošću i životnošću usmjerava život i pokreće duh. To je poezija punog smisla i značenja. Njena riječ nije otrovna ali jeste krik, nije porok, ali jeste dobro, ona je strast za punoćom života. Mač protiv neljudskog života. Riječ ove poezije je bistra rijeka života, u vrijeme kada se tehnika zločina usavršila, a patologija duha se probudila. Ova poezija upozorava na "mulj" u koritu rijeke života, i da taj "mulj" izbija na njenu površinu. Ovoj poeziji je strano svako duhovno zatočeništvo i stran joj je svaki duhovni totalitarizam i uskogrudi ekskluzivitet. Ova poezija su prozori na čovjekovoj kući, svjetlost u pećini, ospoljavanje čovjekovog unutrašnjeg svijeta, i pounutrašnjavanje čovjekove bliže i dalje okoline i njene diskurzivnosti. U haosu i bezdanu života ova poezija čovjeku traži izlaz, pobuđuje njegov duh i snaži ga na dugotrajnost istrajavanja.

Individualnost Šantićeva u poeziji je toliko evidentna da je posebno i ne treba dokazivati, jer individualizam je nešto od čega poezija kao umjetnost živi i opstojava.

Zahtjev za individualizmom je jedina "nedemokratičnost" u zahtjevima poezije. Tim zahtjevom pjesnik je dosuđen poeziji i od nje ne može biti otuđen sve i kad bi htio. U tom smislu pjesnik je od svega slobodan, samo nije od poezije. U toj neslobodi poezija ga vodi u samo središte života i svijeta. Tako je bilo i sa Šantićem, njegov individualizam postao mu je životna i sudbinska vodilja kroz život i poeziju. Tako se dolazi do situacije da poezija nije dijalog, što na prvi pogled izgleda, već monolog suptilnosti, manifestacija života u najrazličitijim refleksima. Šantić je svojim pjesmama pokazao da se poezija ne može marginalizovati u odnosu na život, ali se ne može ni autonomno posmatrati, jer poezija nije sama sebi svrha.


Šantićevo čovjekoljublje je isto što i bogoljublje

Poezija nije apologija životu bez obzira na to koliko je život uronio u njeno "tkivo", jer ona je sama životnost, kako životnost mnoštva, tako i životnost jastva kao prvosti ili kao drugosti, jer poezija je akcija i reakcija na bezbroj načina, sve do u beskonačje. Zato je racionalna kontrola poezije nemoguća, pa i njeno usmjeravanje, jer ona nije jednosmjerna već difuzna, ona je beskrajno vrtloženje a ne kretanje, ali kretanje života je bogata podloga njenom vrtloženju. To pokazuju Šantićeve pjesme bez obzira na to kakve su motivike i tematike. Individualizacija u poeziji se ogleda i u tome da pjesnikov um i mentalni sklop budu "na nebesima u gledanju" (prema pjesmi svetog Save "Slovo o umu").

Šantićeva poezija, u odnosu na druge srpske pjesnike, pokazuje ukorijenjenost čovjeka u život i života u čovjeku, pokazuje jačinu i čvrstinu saveza između čovjeka i života, jer malo je pjesnika u čijoj poeziji taj savez tako moćno dvosmjerno struji. Iz tog saveza proističe vjera poezije kao sinteze vjere čovjeka i vjere svijeta. Nigdje se životne suprotnosti ne prepliću i mire kao u poeziji, jer ta oksimoroničnost poezije raskriljuje paradoksalnost života. Šantićeva poezija je u tom smislu molitveno tihovanje, žuborenje života u detaljima po širini i dubini. Ova poezija od najrazličitijih suprotnosti harmonizuje život, utkiva javu u san i san u javu, jer mističan i praktičan život šumori u ovoj poeziji. Život je plodonosan jer je zasnovan na ljubavi i vjeri da se loše može pretvoriti u dobro, jer takva pretvorba je u samoj osnovi čovjekovog djelanja i nadanja. Zato je u ovoj poeziji prostor lijepog, dobrog i istinskog u stanju i službi uzvišenosti života. U toj uzvišenosti ostvaruje se čovjekov život sa svim njegovim uspjesima i padovima, s klicom pada u uspjehu i uspjeha u padu. Takva poezija ne može biti kao lažni svjedok, jer ona baštini svjetovni (zemaljski) i duhovni (nebeski) život, jer njena je amplituda, u stvari, peta strana svijeta, ona vertikala koja proizlazi iz četiri zemaljske strane svijeta. To znači da je Šantićeva poezija nadahnuta svakodnevnim čovjekovim životom, sa izazovima i biblijskog je karaktera, jer njegova ljubav prema čovjeku neodvojiva je od ljubavi prema Bogu. Šantićevo čovjekoljublje je istovremeno i bogoljublje i obrnuto. Od te dvosmjernosti živi životvornost vrela ove poezije, i ona je doprinos do kog je stepena pjesnik Šantić stigao u svojoj individualizaciji kao pjesničkoj prepoznatljivosti. Čovjekovo spasonosno stanje je u ljubavi prema drugom. Stepen te ljubavi potpomaže Šantićeva poezija, potpomaže, jer su istrošeni i život i ljubav, ljubav u životu i život u ljubavi. Identitet ove poezije počiva na ortopraksiji života i ortodoksiji želja svakog pojedinca da mu život bude ljepši. Ružan život poezija ovog tipa pojedincu čini snošljivim, jer život pojedinca i život svijeta međusobno se dopunjavaju, kako u praktičnoj tako i snovnoj dimenziji. Šantić je pjesnik koji je svjestan da je sve ono o čemu pjeva u svojim pjesmama nerazdvojni dio cjeline. Ta i takva istinitost Šantićeve poezije dokazala se u potonjim vremenima, pa i u ovom našem vremenu. Tu trajnost ova poezija treba da zahvali i semantičkoj dimenziji koju posebno potpomaže njen misaoni sloj, ako strukturalistički zavirimo u slojeve ove poezije. Ingarden prepoznaje pet slojeva u književnom djelu, sa dominacijom nekog od njih. Šantićeva poezija je svojevrsni duhovni orijentir, jer je glas o narodu hercegovačkog krša, koji je izrastao iz narodnog glasa (neke pjesme se doimaju kao narodne lirske pjesme). I kad se govori o tegobnom čovjekovom životu ova poezija zrači antropološkim optimizmom, jer život uvijek daje mogućnost savladavanja zla, a to znači da ova poezija nudi mogućnosti i pomaže pojedincu da dođe do sebe, ali i srpskom narodu da sazna svoju sudbinu, pogotovo danas u vrijeme najveće globalizacije koju je svijet ikada vidio, potpomognutu internetom. Šantićeva poezija kao da čovjeku prezentuje moguće stranputice, ali i puteve. Usmjeravajući ona postaje smjernica, jer svoju pletenicu gradi od svjetovnog i duhovnog, koji su u životu nerazdvojni kao čovjekova duša i čovjekovo tijelo. To uplitanje podrazumijeva sliku vremena i ljudi, jer s tom "tačnom" i složenom slikom može se ići u susret budućim vremenima. Po tome sa sigurnošću možemo ustvrditi da je Šantićeva pjesma savremena i da je Šantić naš savremenik, naš savrsnik, jer java i snovi njegove poezije su i naša java i naši snovi. Šantić je u samom srcu svog vremena i svog hercegovačkog prostora i zato je u našem vremenu, jer kada bi se simbolika motiva, kojima je pjesnik okrenut, složila po semantičkom rasporedu, dobili bismo jednu pjesmu o hercegovačkom čovjeku koja do našeg vremena ne blijedi.

Šantić je svakim svojim stihom u fokusu čovjekovog bića, a time i u fokusu sredine i vremena. To fokusiranje je izraz pjesnikovih prevrelih unutrašnjih stanja, pa se počesto obznanjuju kao ispovijedna sugestivnost. Kod takvih pjesnika amplituda bića lirskog subjekta kreće se od sanjarenja do opipljive životne gorkosti. U tom smislu Šantićevim stihovima damara kreativna spoznaja da se stvaralačka energija bića ne sme uludo potrošiti. U osnovi Šantićevih pjesama leži nepatvorena ljepota, a ta ljepota temelji se na skladu, a sklad na muzici stihova, melodiji i ritmu.

Taj lančani slijed je šantićevski tematizam u najpozitivnijem smislu te riječi, jer u pravilnom okviru pjesme (i opusa) nalaze se njeni pravilni dijelovi. Pravilnost okvira i dijelova unutar njega uveliko je ovisan od simetričnosti ili asimetričnosti stiha, a onda i strofe i njene ritmičke i melodijske istosti. U ustaljenim formama jasnoća njegovog hercegovačkog svijeta biva i jasnija i svjetlija. Šantić ima prema tom svijetu urođeno sređen odnos, jer je suvereno i nenametljivo u sklad pjesme utkivao i uplitao melodiju, značenje i ritam.


Aleksa Šantić pjesnik ljubavi i svjetlosti

U pjesmi Alekse Šantića je sve semantoidno baš zato što je doživljajno. Šantića je inspiracija uvijek vodila u osjećanje doživljenog, a potom u doživljaj osjećanja. Na toj relaciji on se njihao i okretao kao list breze na povjetarcu. U tom smislu Šantić je sav od svoga hercegovačkog svijeta: osjećajno zapitan i osjećajno upućen.

Biserno hercegovačko podneblje je atmosfera Šantićevih pjesama, u kojem iz radosti izlazi tuga a iz tuge radost, a to su "uslovi" da Šantić bude pjesnik ljubavi i svjetlosti, ukoliko shvatimo da je ljubav sama po sebi svjetlost (nauka govori da se u mozgu pale bezbrojne lampice), a da je svjetlost ljubav data svijetu od njegovog Tvorca. Sve su to datosti i pretpostavke za očiglednost ljudskosti, u Šantićevim pjesmama i po tome se malo koji pjesnik može porediti s njim. Može se slobodno reći da Šantićeve pjesme naseljava ljudskost, jer ta ljudskost podrazumijeva sveprisustvo čovjeka u manifestacijama života i svijeta. Ljudskost, kao apstrakcija konkretne čovjekove tjelesnosti, uvijek se otima uobličavanju i prezentaciji, ona je nevidljiva u vidljivom i vidljiva u nevidljivom. Ona je bljesak i odbljesak istovremeno ako smo spremni da nas "zateče" i "uvede" u budno stanje.

Sredina u kojoj biće egzistira puna je apsurda, kontroverzi i protivrječnosti, ali je Šantićevo biće svjesno da je i apsurd klica života, jer je evidentno da je biće, kao takvo, i pored ostalog, opsjednuto traganjem za srećom, nagonski je ka tom usmjeren. Zato Šantić svakodnevno obično pretvara u uzvišeno, vršeći strogu selekciju motiva i lirskih slika. U tom smislu vispreniji čitalac će "otkrivati" ono što je pjesnik prećutao, da bi shvatio veličinu onoga šta je i kako je rekao, da li je to u sonetnom pravilu (zakonu) teze, antiteze i sinteze, ili je u "usložnjavanju" tercinske slikovitosti i neposrednosti ("Jedna suza", "Ej, konjicu"), jer Šantićev iskaz u cijelosti je zasnovan na jakoj doživljajnoj osnovi i dubinskoj opservaciji životnih manifestacija. Skoro sokolovskim okom on zapaža kretanje i stanja tog kretanja.

Šantić je svjestan da sve što se dešava u hercegovačkom podneblju, najčešće paradoksalno, dešava se u biću i zato je ova poezija puna unutrašnjeg nagona, ali da sve to pojačavaju i spoljašnji faktori, pogotovo istorijski, jer antropološki gledano biće se ne može zamisliti bez sredine. Na "najobjektivniji" način (ako je poezija suština istine) Šantićeva poezija supstancijalizuje hercegovačku dramu dešavanja. U "predočenim" motivima to je skala najrazličitijih boja. Popunjavajući tu svoju skalu boja i zavičajne uzavrelosti Šantić je izgrađivao i skalu svoje zapitanosti o svijetu i životu, jer nema spoznaje bez upitanosti. Vrednosno je ta upitanost imenljiva, bilo da se radi o pjesmama sa istorijskom, socijalnom ili misaonom podlogom, jer Šantićeva opažanja, bez obzira na to o kojim je motivima riječ, uvijek su i široka i duboka, jer u njegovoj simbolici i metaforici, stegnutim u slike, pulsira ta širina i dubina "predočenog temata". Kod Šantića je pravilo da zanos stiha ublaži "priču" u njemu, pa i tamo gdje nam se čini da se priča izmigoljila ("Ostajte ovdje", "O, klasje moje", "Mi znamo sudbu"). Time upravlja moćni pjesnikov doživljaj, jer Šantić probrano vaja "pojave" iz lavirinta svoga hercegovačkog zavičaja. U takvom lavirintu, punom životnih nedaća, pjesnik je stvorio prepoznatljivu "ravnotežu" pjesnikovanja. Tu se, prije svega, misli na tonirane doživljajne skale bića, ali i skale optimističkih i mračnih i maglenih stanja u tadašnjem društvu. U tom smislu klatno ove poezije ima veliku amplitudu. Fantazam Šantićeve poezije je životan i to je ono što plijeni i zaokuplja i današnjeg čitaoca, u pitanju je životnost do duboke ukorijenjenosti u život bića i sredine u kojoj je biće ("Proljeće", "Ne vjeruj", "Jesen" i dr.).

Svaki pjesnik se pobrine da svojim pjesmama pokaže koliki je nezasitnik životom pa i Šantić. Ta nezasitost se ogleda u želji da uživa u ljepoti svijeta i žene. Ljepota je za Šantića piće koje opija i rastvara pjesnika da govori "istinu" o svijetu, životu i biću (Persijanci su imali svetkovine kada su se opijali da bi govorili istinu, kod Rimljana je nastala izreka da je istina u vinu). Kod Šantića je istina u ljepoti i ljepotu treba posjedovati, a nikako samo o njoj maštati magleno i neobuzdano ("Proljeće", "Ne vjeruj"). Šantićeva ljubavna poezija je, u tom smislu, poziv na život, jer on svojoj dragoj kaže: Dođi, čekaću te ("Ne vjeruj"). U tom pogledu, Šantić ne pokazuje suzdržanost, on u ljepoti i s ljepotom hoće preživjeti ovozemaljski i iskušiteljski život, jer čovjek je uvijek na gubitku sem ako nije našao utjehu u ljubavi (prema Meši Selimoviću), a ljubav je najsavršenije otjelovljenje i oduhovljenje ljepote. Doduše, kad je u pitanju ljepota i odnos prema njoj, Šantić ne dozvoljava da mu se strasti uskovitlaju, on ih u stihu čini ljudskijim, a to znači smirenijim, on ne "luduje" obješenjački. Žar vlastite vatre i vlastitog pakla Šantić je amalgamisao stihovnim tihovanjem, prolazio je kroz svoja osjećanja i sa svojim osjećanjima kroz život kao lahor kroz šumu, nježno i lepršavo. Šantić je pjesnik koji treperi na žicama svoje osjetljive duše. On puno življenje ne ostvaruje na talasima erotičnih pomama. On ima skoro viteški odnos prema ženi (primjer B. Strahinje je u tom smislu instruktivan, jer kao vitez oprašta svojoj ljubi dvostruko nevjerstvo). Doduše, Šantić ženi ništa direktno ne oprašta, ali i ne kaže da će se ljutiti ako njegova draga ne dođe u baštu. Prigušujući svoje emocije, on joj predlaže da i ona uživa u ljepoti, kada se rodi mlado proljeće i zamiriše jorgovan plavi. Kod Šantića se ono što se želi izjednačava s onim što se može. Može se mnogo ako se posjeduje senzibilnost prema ljepoti, a dati život je ljepota nad ljepotama i pjesma nad pjesmama.


Božanska dužnost poezije da beznađe pretvori u nadu

Kod Alekse Šantića je spajanje dva bića spajanje ljepota, dviju pjesama prirode i života, jer biće je život prirode i priroda života. Šantićeva osjećanja se naprosto razlivaju, ona nečujno i neosjetno osvajaju kao plima. Njegova osjećanja kao plima potapaju njegove obale, i njegova pučina plava spava u ljepoti vlastitog doživljaja. Šantićeva rakursika na tu temu bitno se razlikuje od Rakićevog gospodstvenog odnosa prema ljepoti, ženi kao ovozemaljskoj inkarnaciji te ljepote, od Dučićevog fikcionizma o ženi ljepšoj no sve žene (nestvarnost ljepote), od romantičarskog idealizma o vazdušastoj ljepoti i njenoj božanskoj prirodi, dakle, nedostižnoj.

Šantić se zaputio stazama ovozemaljskih stremljenja, kojima hoda čovjek (biće) sa svojim željama i snovima, ali sa sviješću da je ukorijenjen svevremeno i istorijski, dakle prolazno. Moramo priznati, ipak, da se u Šantićevoj poeziji kovitlaju strasti na način primjeren čovjeku (biću) kao ovozemaljskom djelatniku i tim je Šantićeva poezija obezbijedila sebi trajnost, jer su životni problemi čovjeka uvijek stvarni, jer proističu iz istoričnosti čovjekovog života. Šantićev zanos je razuman a to znači da je pregalački, u službi prevladavanja antropoloških mijena.

Šantićev zanos je ona pomoć njegovim pjesmama da dobiju umjetničko otjelotvorenje, a primjereno čovjekovom naporu da savlada svakodnevna iskušenja. Sve što Šantić radi, radi sa osjećanjem snažnog osjećanja prema biću i sredini u kojoj to biće prebiva. Taj uzavreli zanos je paradigma u koju staju sve duhovnomentalne datosti njegovog lirskog subjekta, datosti koje se usložnjavanjem primjere datom pojavnom obliku.

Šantić je traser takve vrste poezije, jer je Šantić snagom svoje imaginacije uspio da otvori dveri kroz koje vodi put u ljepotu svakodnevnog bitisanja, sa uzletima i padovima učesnika tog hercegovačkog bitisanja. On silno saosjeća sa sudbinom brojnih bezimenih životnih pregalaca i podvižnika, jer su svi svjesni, a i sam pjesnik, da se život pored svih ljepota, pretvorio u nedokučivi apsurd. Faktografija Šantićeve poezije govori dovoljno o njegovom unutrašnjem naboju i nagonu, i o rasponu tog unutrašnjeg "rasipanja". U tom smislu, Šantiću je dobro znano da se misao i osjećanje najbolje otkriva kad prolazi (putuje) kroz autora, kroz sebe. To putovanje i osjećanje i misao prizemljuje (kad srce zapišti misao je kriva). Šantićeve misli i Šantićeva osjećanja ne lebde van života, jer su u svojoj neobičnosti duboko stvarni i široko životni.

I nogama i glavom Šantić je bio na zemlji (nasuprot pjesnicima koji su glavom bili u oblacima — Laza Kostić). Zato se za njegovu poeziju može reći da je put, život i istina, da je jevanđeoski svetilnik bića. Šantićeva poezija osvjetljava, čisti dušu i stvara jasnu predstavu o životu ("Na povratku", "Mi znamo sudbu", "Pobednik"), o životu u kojem se bol uzdiže do radosti, ali i radost pada do bola. Iz Šantićevih stihova izvire na sve strane, bez obzira na to kojom se temom pjesma bavila, odziv pjesnika na nijemi glas njegovih sunarodnika, na tišinu ljudskog očajanja. U vremenu svekolikog rasula, ugroženosti, kako nacije kojoj pripada, tako i čovjeka uopšte, Šantić se podigao u moru svekolikog padanja da ispjeva svoju pobjednu pjesmu ("Sloboda", "Mi znamo sudbu", "Gdje je razmah snage"). Šantićeva jasna pjesma čuje vapaje i uzvisuje nadu onih koji stradaju. Šantić se "sukobljava" s okamenjenošću očajanja širokog puka ("Veče na školju").

Dužnost pjesnika po Šantiću je da oživotvori život, jer pobjede se dešavaju u duhovnoj oblasti. Beznađe pretvoriti u nadu, to je čovječanska i božanska dužnost poezije. Šantić je svojom poezijom i tješio i budio. Po tome je ova poezija i na hrišćanskom putu, jer bezobličnom haosu osjećanja daje harmoničnu formu i misao, odvaja svjetlost od tame, u tami vidi svjetlost, u tuposti materije zasija duh stvaranja i uređivanja, uz svijest da bogato osjećanje mora da se "utamniči" slogovima, riječima i stihovima koji to osjećanje javljaju (otuda je Šantić osjetio potrebu da tu tjeskobu "razmrda" oblikom strofe, dužinom pjesme i rasporedom rime, da mu se osjećanja ne rasprše), jer ova poezija djeluje katarzično, i kad je u pitanju individualni i kolektivni lirski subjekt. Ta katarzičnost ostvaruje se čarima jezika, poznavanjem duše i duha naroda srpskog, dobrim poznavanjem društvenih prilika date epohe na prelazu stoljeća, a to znači da se umjetnički senzibilitet ovog pjesnika ne može razlučiti od duha sredine (i vremena) u kojoj se formirao. Sintaksu pjesničkog jezika Alekse Šantića oblikovao je čisti hercegovački jezik i životna dinamika hercegovačke sredine. Najbolja svojstva tog jezika (njegova slikovitost i prirodnost) i te sredine (čovjekova aktivnost) sublimirani su u Šantićevoj poeziji. Zadivljuje Šantićev osjećaj za boju i miris zavičajnog ("Veče na školju", "O klasje moje"). Kao da se iz palimpsesta sredine i vremena iznjedrila ova poezija, jer u njoj dominira "faktografija" pjesnikove sredine. Recepcija ove poezije uvijek će polaziti od te "faktografije". Ako bismo motive po njihovim simboličkim isijavanjima složili po "semantičkom" redosljedu, formirali bismo jednu izuzetno složenu pjesmu, jer za Šantića je umjetničko ekvivalent istinitog, a istinito ekvivalent umjetničkog; između te dvije pjesnikove konstante znak je jednakosti. Šantić je "alhemičar" pjesničke discipline, jer i umjetnost i istina podrazumijevaju takvu disciplinu. Šantić je apsolutni "metafizičar" sa svojim "Zapisima o sredini, vremenu i ljudima". Šantić nije stanovnik "kule od slonove kosti", jer je na suprotnoj strani od larpurlartizma. Šantić je umjetnički angažovan u sredini i podneblju, kako prikladne, tako i primarne odgovornosti, jer ovaj se pjesnik ne bavi životnim efemerijama (ako za poeziju tako nešto postoji), zahvaljujući impresivnom poznavanju svoje sredine i svoga vremena. Svojim pjesmama (jezikom i slikom) Šantić je "konzervirao" sredinu koja se neminovno mijenja i vrijeme koje neumitno prolazi.

Svaka Šantićeva pjesma srećan trenutak nadahnuća

"Prirodni" pjesnički govor Alekse Šantića jeste slika s kojom nevidljivo postaje vidljivo, detalj postaje važan i nezaobilazan. Tuga u ovim slikama ima katarzično značenje, magija uzvišene i potresne ljepote pulsira u ovim poetskim slikama. U ovim slikama je ljudski odsjaj vječnog čovjekovog iskupljenja zbog grijehova koje sam pravi, jer premalo radi na sebi zbog egocentrizma u vlastitom svijetu.

Prema tome, u oblasti zemaljske riječi hercegovačkog podneblja, Šantićeva poezija ljepotom pjesničke slike čini život snošljivijim, približava nebesku ljepotu zemaljskim smrtnicima. Šantićeva poezija je po tome "obred" proizašao iz savremenog poznavanja ljudskih duša. Iz znanja jezika i njegovih izražajnih čari. Svaka Šantićeva pjesma je sretan trenutak pjesnikovog nadahnuća, kad se izazov pretvara u uzvišeno (ali ne i patetično), orošen blagodatima zavičajnog "šarenila" (snaga zavičajnih zvukova i boja). Sve je to na fonu otkrivanja božanske ljepote i istine, jer poezija stvara, a stvaranjem čisti (pročišćava) i osvjetljava. U ovoj poeziji, putem slike i zvuka, kao da se materija uzdiže do duha, materijalno postaje duhovno, a duhovno postaje pristupačnije i opipljivije. U unutrašnjosti ove poezije delikatno (kao malo kod kog pjesnika) pulsira sinestezija kada bol radosti prelazi u radost bola i zato će recepcija ove poezije uvijek tražiti senzibilnijeg i istančanijeg recipijenta, jer pjesma treba da vaskrsne u primaocu (slušalac, čitalac), ali i primalac da vaskrsne u pjesmi, koja mu tim činom postaje duhovni diskurs i zavičaj. Ova poezija kao na dlanu pokazuje i svjedoči koliko je raznovrsna i beskrajna čovjekova tuga i nostalgija, ali i u kojim dimenzijama možemo očekivati dodir s obećanom božanskom ljepotom. U načinu kako Šantić koristi boju, zvuk, semantiku riječi, leži značenje pjesme, i onaj hrišćanski odnos prema "prikazanim" pojavama i predmetima. Kad Šantić pjeva (piše) o tami svog vremena, on to čini da bi pridonio izgonu te tame, jer je poezija, po svom biblijskom pozvanju, izgoniteljka mraka i tame.

Po tome je Šantić jevanđelski svetilnik, jer velika poezija, a Šantićeva to jeste, biva čovjekov put, čovjekova istina i sam čovjekov život. Time poezija postaje čovjekov putovođa kroz zamršene životne lavirinte, jer je ona kadra da vidi unaprijed i da vodi u nedosegnuto. Iz dubine noći (poput biblijskog Jakova) Šantić pokazuje pravac prema svjetlu. Svaka Šantićeva pjesma, bez obzira na osjećanje u njoj, jeste bljesak odsjaja životne zore u hercegovačkim jutrima, danima i večerima. Šantić iz tame života obnavlja radost svijeta. On podsjeća čovjeka da postoji voda i vatra života, na siromaštvo beskrajno, ali i na bogatstvo siromašnih, jer su u čvrstoj vjeri, na vrijednosti ljepote žrtvovanja, na utjehu u tugama, nedaćama i mukama, na slogu i bratstvo poniženih i ožalošćenih, na silnu potrebu opštenja među ljudima, na moć praštanja kao božanske vrline. Veliki se čini napor ovom poezijom da se božansko pojavi u čovjekovom i čovječanskom, dakle, u jevanđeljski djelotvornom, jer čovjek ne treba biti "tužni duh" (Aleksandar Blok: "Posle dvadeset godina"). Šantić pomaže čovjeku u njegovom pjevanju i putovanju kroz bespuća života ka vlastitom proplanku sreće i zadovoljstva.

Šantić nije dozvolio da mu se nacionalna usmjerenost izgubi u estetizmu i artizmu, jer je za naše pjesnike s početka 20. vijeka bilo prihvatljivo da pod uticajem evropskih kretanja, prije svega simbolizma i parnasovaca, budu udaljeni od narodnog genija (Herder), kome su bili okrenuti romantičari. Šantićev modernizam nije odbacio ono čemu su bili usmjereni romantičari — nacionalnu tradiciju. Zapravo, poezija Alekse Šantića uvažava dvije egzistencije: ljudsku i pjesničku, tako da je sudbina pjesnika i naroda neraskidiva i nedjeljiva. Elaborirajući tragične momente iz života hercegovačkog življa, otkrivao je sudbinsku uslovljenost poezije životom, a ne života poezijom, jer život se prelama u ponornim dubinama Šantićeve poezije i uslovljava tu poeziju. Za Šantića je porijeklo nade egzistentno, a ne metafizičko, pa prema tome ni pjesničko, jer je sam život sa svim ogoljelim datostima izvor i utočište nade i poezije. Šantić nije tip pjesnika koji živi dok može da pjeva, već pjeva dok njegov narod, i on s njim, može da živi i egzistira, jer ovaj pjesnik ne brani sebe pjesmom već pjesmu sobom, svoj narod, on ne traži Euridiku (što su radili romantičari a posebno simbolisti), već budnu svijest svoga naroda, njegovu vjekovnu patnju vaskrsava u svjetlo i spoznaju. Drugim riječima, istinsko Šantićevo poetsko postojanje je najtješnje vezano za sudbinu naroda, pa otuda je smisao njegovog pjevanja uslovljen smislom postojanja, a to je potpuno suprotno od poetike simbolista.

Šantićev govor poezije (i u poeziji) je pjesnikova artikulacija životnog iskustva i saznanja kako lične i kolektivne empirije, tako i samog jezika. Intenzitet tog govora baziran je na "redoslijedu" poetskih slika i detalja koji grade te slike kao njihova objektivna i misaona stvarnost. Poetske slike kao "govorni pojmovi" i njihov "sadržaj" svojim "oprekama" doprinose dinamičnosti govora ove poezije (u slikarstvu se ta opreka vidi na razlici svijetlo tamno). Poezija je rezultat nekog neuhvatljivog mentalnog procesa u pjesniku, prethodnog čina koji daje "pečat" ne samo predmetu pjesme putem govora, već i jeziku pjesme, koji znači više od toga da je pjesma svojim semantičkim sadržavanjem obavijest ne samo o predmetu govorenja (pjevanja), već i samo pjevanje (govorenje). Sve je to kod ove poezije tako "stvarnosno" ispleteno i uvezano kao u paukovoj niti (kroz četiri rupice pauk "upreda" oko četrdeset hiljada niti u jednu). "Činjenice" su da je pjesnik iz "sadašnjosti" viđeni svijet organizovao u pjesmu, jer taj utisak ostavlja svaka pjesma bez obzira na to da li zalazi u prošlost ("Pretprazničko veče") ili je stanje prezentnosti pjesnikovog raspoloženja.

nastavak na str. 2


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:45:10 pm
*

Rasplamsan pjesnički žar pod hercegovačkim nebom

Pjesnik Aleksa Šantić lako proniče u samu suštinu sebe i života svijeta, jer za njega je bitnost objektivnog svijeta više od bitnosti, pa su njegovu "realnost" prenaglašavali u ukupnoj poetičnosti njegovog pjevanja i mišljenja. Subjekt u takvom svijetu ne gubi se, već "dolazi" do sebe.

On je posrednik svijetu kao što je i svijet posrednik njemu. Ova poezija pokazuje da subjekt nije u nastajanju u predmetnosti svijeta i života, već je u nastajanju sa svim onim što ga čini subjektom, uključujući tu govornost njegovog jezika. Hijerarhija pri tom nije u prvom planu, jer je iz slike u sliku izmjenjivost subjekta i predmetnosti svijeta tako "frekventna" da se učini prisutnijom već rečena dinamičnost u "vrteški" pjesme. Neka neuhvatljiva snaga "privida" djeluje više kao "sredstvo", a ne kao "svrha". To je jedan od razloga zašto ove pjesme služe oduhovljenju i saznanju u kojem ima "znanja" i saznavanja, jer ove pjesme posjeduju naglašeniju semantičku i misaonu ekspresivnost. U njima je sabrano neobično moćno duhovno iskustvo, jer sama konstrukcija pjesme upućuje na kreativnu silu koja stvara. Ta sila nadilazi stvarnosnu "potku" (kao što se vjeruje u mirotočivost slike — ikone, moglo bi se po kreativnoj sili koja stvara pjesmu vjerovati i u mirotočivost pjesme). U poeziji je bitno kako se govori, ali i ko govori, ima li u pjesmi nekoga i o čemu je riječ, a u Šantićevoj pjesmi uvijek ima "tamo nekoga" i jasno se zna o čemu je riječ.

U Šantićevoj pjesmi riječi "otkrivaju" i ne "objašnjavaju" suštinu kao što to u slikarstvu ne čine linije i "definisane" površine. Vatra Šantićevih pjesama se s mjerom pali i s mjerom gasi (prema Heraklitovim izrekama). Naprezanje "materije" (govora) čini se s mjerom, pa je to jedan od razloga zašto je Šantić izdvojena pjesnička pojava vremena srpske moderne. Ove pjesme "otkrivaju" život kao takav (kao život), ali i kao život pjesme. Tim kvalitetom omogućava se uvid u suštinu svijeta, u samu srž egzistencije i esencije (subjekta egzistencije). Do te suštine možda bi se stiglo čistom riječi, a to je stanje zanemjelosti.

Šantić je pjesnik porodične atmosfere. U sobi i kući njegovog djetinjstva sve je od predmeta i detalja, i kad govori o ocu, i o majci, i kad govori o zavičaju, snaga tog intimizma leži u zaljubljenosti u zemaljsku (zavičajnu) raskoš. Za tematiku svakodnevnog života pjesnik se vezuje kroz pojave i figure tog života, kao i hercegovačke pejzaže ("Boka", "Pred kolibama", "Sijači"), kojima pjesnik pjeva "oproštajna slova sirotnu težaku" ("Pogreb"), kroz koje "vjetar selom nosi elegiju bonu" ("Pogreb"). U kontrastima životnih hercegovačkih manifestacija otkriva se i pjesnikovo (i životno) unutrašnje vibriranje. U tom vibriranju pjesnik izjednačuje prošlo sa sadašnjim, žive i mrtve, bića i predmete, uspostavljajući tako tajanstveni dijalog sa svojim i prošlim vremenom, s ljepotom u konkretnom astralnom smislu, vaskrsavajući snažno osjećanje, raznolikost ljepote u hercegovačkim pojavnostima, a sve to kroz melodiju i misao oplemenjenu rimom i raskošnim slikama, nekad rascvjetanog, a nekad kamenitog i sumornog pejzaža. U tim poetskim slikama dominira klasična (starinska) predmetna ravnoteža, kao da se spaja "mistika" epskog ("Otac") s poetičnošću svakodnevnog života, kao da se neprekidno obraća sa: "Ubogi druže dubrava i vrela" "Pred kolibama"), kao da "vjetar selom nosi elegiju bonu" ("Pogreb"), gdje "ranim pupom pupe gole grane" ("Sijači"), gdje "svjetlost čudesna polako se sliva" ("Sijači"). Tako se dolazi do neumoljive konstatacije da je pjesnikov zenitni trenutak i najviši stvaralački trenutak uslovljen hercegovačkim rođenjem i boravkom, jer mu je nadohvat ruke bila bogata hercegovačka duhovna (i herojska istorijska) baština, koja je inspirisala i napajala pjesnika vječno žednog, jer pjesnikova žeđ za ljepotom ovozemaljskom je njegova ljubav neizmjerna.

Pod hercegovačkim zavičajnim nebom pjesnikov stvaralački žar se rasplamsavao, i dovoljan je i najmanji povod pa da mu se mentalna i stvaralačka energija pokrene. Iako je neprekidno u Hercegovini (uključujući tu i Boku), pjesnik kao da znatiželjno hodočasti hercegovačkim pejzažima i predjelima, u taj fascinantni svijet svjetlosti, legendi i istorijskih burnih događaja. Šantićev pjesnički slučaj jasno govori da je za autentičnost pjesničkog djela presudna stvaralačka preokupacija koja svoje izvorište i svoje sadržaje nalazi u korijenu svog porijekla, u svijetu djetinjstva i zavičajnosti ("Pretprazničko veče", "Paš stari dome"), u kojem je živa i elementarna energija i arterija života vječna i nezamjenjiva usađenost svijeta prvobitnih utisaka, "gdje duša ljeta još rudi i tinja" ("Jeseni moja"), gdje se život punom čašom pije: "Ja sam ga žedan punom čašom pio" ("Moje tice, zbogom"). Šantić je svjestan da se preko istorijskih zavičajnih oblika života postaje svjestan sebe, svoga porijekla i svog postanka i opstanka i da je to istinski kosmopolitizam. Takvim shvatanjem pjevanja on nije odvojen od suštine naroda kojemu pripada. Zavičajnost je Šantićev internacionalizam koji ne poništava konkretan identitet. Tako je za Šantića nacionalno osjećanje jedino i pravo čovjekovo (ljudsko) obilježje. Šantić nam poručuje da se samo preko svoga sopstvenog nacionalnog iskustva i sadržaja možemo uključiti u svjetsku, univerzalnu ljudsku kulturu, jer bez nacionalnog identiteta i bez nacionalnog duha i karaktera nema ni personalnosti pjesničke, ni autentičnog stvaralačkog naboja i nadahnuća. U tom smislu Šantić je markirao svoje izvore ("Sa mojih izvora") koji su ga napajali zavičajnom bistrinom (pjesme iz ovog kruga je objavljivao u Letopisu, Novi Sad, a kasnije je neke i prerađivao). Takva usmjerenost od pjesnika traži i angažovanost, što je Šantićevoj liri i odgovaralo.


Spoj nacionalne tradicije i savremene umjetnosti

U umjetničkoj prirodi poezije Alekse Šantića ukazuje se vertikala koja pjesnika, usprkos svim neprilikama, nosi snagom unutrašnje vokacije i pjesnikove potrebe da se posveti poeziji.

Rezultate te potrebe čitalac i danas razumije i čistim čulima učestvuje u "viđenju" i doživljavanju Šantićevog pjesničkog poduhvata. Da nije tako, Šantić ne bi bio pjesnik za sva vremena, jer ovaj je pjesnik znao šta znači odgovorno nositi ljudsko i pjesničko breme, šta znači preživljavati rane i patnje naroda, šta znači trpjeti i šta je to praštanje, znao je šta znači opstajati usprkos svih nedaća, kako, gdje i kada blagu pjesničku riječ izgovoriti i upotrijebiti. Po tome je Šantić iskreni "isposnik", svesrdni vjernik trudoljubac, onaj što dobro zna da svako vrijeme svojim metodama programira čovjekove (ljudske) iluzije, onaj koji govori i sluti da je načiniti korak koji vodi tamo gdje traje svjetlost, dobrota dobrih ljudi i srećno postojanje, gdje domašava ljudskost ljudske mjere, gdje se od zemaljskog žara i njegove ljepote neće napraviti "krletka" koja sputava dobre ljude da dobro čine. Po tome je Šantićeva poezija "uputstvo" najvišeg reda budućim vremenima, jer Šantić je svjestan traumatizovanih i neurotičnih pitanja svoga vremena, koja su, na našu nesreću, i pitanja našeg vremena, i bio je svjestan da je život, sam po sebi, preopterećen bukom i košmarom ("Hajdemo, muzo", "Na putu").

Simultanizam njegovog osjećajnog i cerebralnog prepleta stvara, posredstvom dubinskog pogleda koji besprijekorno bilježi ovozemaljske zove i izazove, pjesnički glas u kojem melemno pulsira poezija jezika i jezik poezije a pjesnik se izdiže do tačke odakle je moguće u stihu, sviješću i srcem "moliti" se za čovjeka i za svijet ("Muzi"). Šantić nam se otkrio i otkriva učeno u jeziku i gramatički (zakonito) tvori svoje lirske slike u koje izliva gorčinu i nektar svoje duše, jer pjesnik je onaj koji nam se jezikom jedino i obraća (tvoreći pjesničke slike) i onaj koji gradi građevinu pjesme od tog jezika a po strogim zakonima korištenih poetskih oblika u kojima pokazuje moć svoje pjesničke prirode (sonet, tercina, duže pjesme u katrenima), i tako nam je ostavio duboke razloge svog postojanja, a te je razloge mogao da stvori pjesnik (ljudsko biće) prepun ljubavi za čovjeka, život i svijet, prepun bogatog duha i bogate duše.

Pitanja Šantićeve poezije su u prvom planu ona koja pokreću odnos prema nacionalnoj umjetnosti i poeziji, pitanja pjesničke (umjetničke) tradicije ali i pitanja odnosa nacionalne umjetničke tradicije i moderne umjetnosti i poezije, jer ta pitanja tada postavljena i danas su aktuelna i dodiruju suštinu samog bića poezije, njen ontološki status ("Paša poezija", "Hajdemo, muzo"). Ta su pitanja vaskrsnula u epohi moderne, dakle, u Šantićevo vrijeme. Prije svega, u prvi plan je stavljeno pitanje antropološkog, uopšte čovjekovog i čovječanskog, a u drugi plan (ili čak potisnuto) stavljeno je pitanje aktuelnog kulturnog trenutka određenog podneblja, u ovom slučaju hercegovačkog, pitanje lokalno fiksirano.

Pred Šantićevim očima vršena je internacionalizacija pjesničke umjetnosti i pjesničkog jezika. U tom jeziku obrazovana je i moderna leksika i moderna semantika koja nije u potpunosti, u Šantićevom slučaju, pogotovo, i nipošto značila degradiranje svih nacionalnih i regionalnih činilaca i, šire gledano, mnogih regionalnih pitanja, uslovljenih tradicijom i mitom. Ta pitanja, koja u regionalnom vaznose suštinu suštine, posjedovala su moć da uđu, da se uklope u univerzalni, a "dijalektima" i idiomima raznovrstan, pjesnički jezik. Bilo koja pjesma Šantićeva potvrđuje i eksplicira navedene konstatacije. Tri pitanja koja je postavio Kandinski, kao izraziti predstavnik modernizma u slikarstvu, potpuno se odnose i na Šantićev slučaj, a ta pitanja glase: "Umjetnik je u obavezi prema vječitim zakonima sopstvene umjetnosti, u obavezi je prema nacionalnom biću dokle god nacije budu postojale, i najzad, odgovoran je prema sopstvenom talentu (Kandinski: Tri mistična zakona unutrašnje nužnosti). Navedena pitanja su i po horizontali i po vertikali, i po sinhroniji i po dijahroniji, zamjerila Šantićev pjesnički slučaj, uz dodatak (kao četvrto pitanje) da je Šantić bio krajnje odgovoran prema sopstvenom vremenu. Doduše, u Šantićevom slučaju ne radi se o sporadičnoj društvenoj pjesničkoj misiji, što je bilo karakteristično za modernu i modernizam, već o pjesničkom ukupnom i totalnom "uranjanju" u svoje vrijeme i u nacionalnu tradiciju.

Kroz univerzalnost pjesničkog jezika, moći simbolizacije, ostvarilo je plodonosnu spregu antropološke neminovnosti i zahtjevnosti da je stvaralac (čovjek) "osuđen" proizvoditi oblike i pridavati im značenja, i odgovornosti pjesnika prema sopstvenom narodu i sopstvenom vremenu.

Šantićeva modernost i svevremenost leži i u tome što se njegovo poimanje etniciteta svojom semantikom i simbolikom uklopilo u antropološko, kao asimilatorni faktor moderne umjetnosti, jer su ti faktori olakšali prilaz momentima nacionalnog i to je Šantić iskoristio. On je tačno određenom atmosferom i prostorom omogućio "ustanovljenje" predmetne stvarnosti koja u jezičkim elementima i znakovima obznanjuje prisustvo "nečeg" što osjećamo i "vidimo" kao posebnost dešavanja u datom vremenu i prostoru, a sredstvo je prepoznavanja identiteta etnosa. Korištenje simbolike i eposa, te mita u korpusu tradicije Šantićevo je "oneobičavanje", koje je bilo, samo na drugi način, osnovno sredstvo ruske avangarde kasnije, u drugoj polovini 20. vijeka (slikari su koristili tradiciju srednjeg vijeka, elemente srednjovjekovnog ikonopisa).


Bogata prošlost Srba Šantićevo nadahnuće

Nije ništa neobično i to da je Aleksa Šantić duboko bio svjestan postojanja relevantnih i "vječitih" tipova oblika i "sklopova" formi, u kojima se prepoznaje univerzalnost antropološkog supstrata. Ti oblici i te forme vode nas na sličnost s onim što se očituje kod arhetipskih i simbolskih predstava.

U pjesmi sve to može djelovati, a kod Šantića je to evidentno kao komplementarna cjelovitost. U Šantićevom slučaju, a u prilog već rečenog, prosto se ne može a da se ne konstatuje kako je ova poezija čvrsto "razumijevanje" veze onoga što se dešavalo i zbivalo u ranijim nacionalnim i kulturnim "platformama" i moderne umjetnosti Šantićevog vremena, ali i ovog našeg.

Šantićev pjesnički slučaj pokazuje koliko su te "veze" umjetnički produktivne (u slikarstvu se djela modernih umjetnika "usaglašavaju" s principima vizantijske ikonopisne estetike). Principom "koherentnih optika" može se razumjeti damaranje u dubinama Šantićevih pjesama srpske epske i srednjovjekovne pjesničke "ponornice". To damaranje jedna je od brojnih veza duboke Šantićeve vezanosti za moderna pjesnička viđenja, za moderan pjesnički jezik. Naravno, za Šantića navedena tradicija nije nešto kanonsko što treba ponavljati, već ta duhovna nacionalna baština postala je živa i životna matica u "rijeci" Šantićeve poezije i njene modernosti. Ovaj pjesnik je jasno pokazao koliko je i kako moguće prožimanje prošlosti i moderne Šantićevog, ali i našeg vremena i to je jedan od "dokaza" Šantićeve savremenosti i svevremenosti.

Prošlost srpska je za Šantića bogat "majdan" inspiracije za samosvojna navedena prožimanja (ta će se prožimanja bogato nastaviti na drugačije načine kod pjesnika našeg vremena, ali je bitno da je tim prožimanjima Šantić u okvirima srpske moderne široko otvorio vrata). Da bi krenuo u te vode, koje je moderni pjesnički jezik omogućio svojim opštim antropološkim kodom, Šantić je morao dobro upoznati srpsku duhovnu tradiciju i na osnovu toga napraviti moćan prodor u prostore modernog pjesničkog iskaza i izraza. U tim prostorima ovaj je pjesnik našao pravi i potpuni stvaralački podsticaj nošen "vjetrom" moderne pjesničke klime, a sve u traganju za sopstvenim pjesničkim kodom. Kroz sve pjesme, ako se prati hronologija njihovog pojavljivanja, i Šantić je pažljivo i polagano opipavao pjesnički teren, a uvijek je to činio vrlo senzibilno. To opipavanje terena vodilo ga je do suštinskih datosti, gdje se simbolski "piktogrami" pretaču u "ornamente" koji sa sobom nose i pronose tragove svekolikog prožimanja formi, oblika i "sadržaja" koji uvijek nisu vidljivi i fiksativni, ali su čulno dokučivi. Tim prožimanjima i tim "ornamentima" (slikarski rečeno) Šantić je sebe tražio u svom vremenu, i našao se ne samo u svom vremenu već i u vremenima koja su slijedila. S tim traženjem i iskustvom sam se prosvijetlio, ali je i svijetlio dušu hercegovačkog čovjeka i "oslobodio" je sumnju tog čovjeka od magli i mraka ("Moja noći", "Na putu", "Jeseni moja"). Živa imaginacija ovog pjesnika je neprekidno otvoreno jednaka i za ono što se u prošlosti zbivalo, prema drevnom, ali i još pojačanije prema najaktuelnijem što se događalo u njegovom vremenu, bilo da je to istorijska, društvena (okupacija BiH) ili pjesnička. U oba svijeta, onaj drevni, i sadašnji, on je uranjao pjesnički, tražeći suštinu življenja i opstanka čovjeka u svijetu i svijeta u čovjeku. Može se reći da su Šantićeve pjesme, bolje reći, cijeli pjesnički opus, zaokruženo traganje za spojem tradicionalnog i modernog, a rezultat tog traganja jeste to da se Šantić našao u vrhu srpske moderne i na tom mjestu do danas ostao.

U semantičkom okviru ova poezija nema neposredniju, ni veliku "dozu" spiritualnosti (poezija je sama po sebi spiritualna), ali nasuprot tome ima preveliku "dozu" poetičnosti. Zapravo, Šantić je bio duboko svjestan semantičkih mogućnosti jezika moderne poezije, pa je izdašno koristio modalitete te semantike u svrhu ostvarenja poetičnosti, umjetničke dimenzije. Preko tih modaliteta (ili kroz njih) prati se "razvojna" linija Šantićevog poetičnog ostvarenja sveprožimanja: istorije i epa, mraka i svjetla, ružnog i lijepog, dana i noći, dinamike čovjekovog življenja i statičnosti istog, a sve zarad bazičnog sveprožimanja na antropološkom nivou kad se "usaglašavaju" drevni simboli sa savremenim. Ontološki gledano, ova poezija govori nam tako da bismo znali da smo ono što jesmo sa svojim čulnim i mentalnim habitusom, sa istančanim osjećanjima, s posjedovanjem znanja o vrijednosti svijeta i nas u njemu. Ako time nije osvojio visoko mjesto u svjetskoj istoriji književnosti, u srpskoj književnosti je zaokružio svoju "ličnu legendu" (prema Koelju), a to je dovoljno što jedan pjesnik može da uradi.

Malo je pjesnika, poput Šantića, u čijoj poeziji, ma o čemu ona govorila, pulsira život nejednakosti i nasilja i zato se svijet dobra teško i s mukom uspostavlja, a nagrada za dobročinstva kasno stiže ili nikako ne stiže (Fransoa Vijon u "Baladama obešenih" kaže: "jer sve što nas milošću zaduže/zasuće bog svojim počastima"). U tom smislu Šantićev pogled je oštar, ali oštar vid intuitivnog pjesnika (Gete je za mladost govorio da ima oštar pogled, ali "mutan umni vid"). Ako se prihvati činjenica "da je delo pupkom vezano za svog tvorca, a tvorac za svet" (Sreten Marić, u predgovoru "Velikom zaveštanju" Fransoa Vijona), onda je dvostrukost pupčane vrpce u Šantićevom slučaju naglašena i pjesnikovom životnom empirijom, jer na bogatom iskustvu počiva i bogata poezija.


Šantićeva rijeka poezije u biti čovjekove suštine

Baš zbog raznih pojavnosti nejednakosti, i u poeziji Alekse Šantića spaja se nespojivo, a to znači da je dramatičnost života i življenja ekvivalent svakog postojanja, u kojem se, putem pjesme spaja nebo i zemlja, dan i noć, početak i kraj, rađanje i smrt, tuga i radost, voda i vazduh, čovjek i žena, svjetlo i tama, i sve to svijetu daje novi smisao a čovjeku otkriva skrivena značenja tog svijeta, otkriva nove boje, nove mirise, nove zvukove i pokrete.

Zadatak poezije, pored ostalog, pa i ove, jeste da "opipa", ili nagovijesti onaj nevidljivi i nedodirljivi svijet čije je prostranstvo iza ovog našeg svijeta stvari i snova. I sve to pokušati dokučiti riječima, izraziti da sve, ako je moguće, bude prezentno. Ogroman je napor izražavati svijet koji je sam po sebi riječima nedostižan, i tu počinje protivrječnost "ukotvljena" u ovom našem životu koji je takođe protivrječan, jer je sazdan od krajnosti i na "tenziji" tih krajnosti počiva. Šantićeve pjesme "otvaraju" kapiju između dva navedena svijeta. Treba otvoriti kapiju koja se nalazi između riječi i ćutanja, dinamike i statike života, između nepostojanja i postojanja, između jave i sna, slutnje i djelanja.

Poezija briše granicu između tih svjetova i stanja, i sve to "utače" u rijeku poezije koja je suština čovjekove suštine.

Šantić bi najradije da izmijeni protivrječnosti, u svojoj bašti punoj plavih jorgovana zasadio svjetlost i kao pravi i čisti hrišćanin omogućio onom bližnjem (kome je potrebna pomoć) i onom drugom da nađe mjesto u nečijem egocentrizmu, u kojem se narcisoidnim egom suprotstavlja svakom približavanju. Ta Šantićeva bašta nije samo njegova, ona je "proizvod" (dar) proistekao iz njegovog susretanja sa svijetom i drugim ljudima, s kojima je razmjenjivao riječi, s kojima je sticao iskustva, s kojim se "aktivno" sretao u sukobu ili u saglasju, jer riječi pjesme su cvjetovi jezika, a "bašta" je još ljepša ako su ti "cvjetovi" u savršenom poretku, a kod Šantića je upravo tako, jer je uvijek upitno koliko ima mjesta za vizije i slutnje, a koliko se sve svodi na svakodnevne reakcije. Nije li život jedno beskrajno i monotono repriziranje ili je život dinamika koja ne da mira? Šta se sve zbiva na relaciji pragmatičnosti i iznenađenja, koliko ta opreka pritišće sama po sebi. Nije li Šantić u nekoliko pjesama poželio mir u bučnom životu, od kojeg je bježao iz "lude vreve" ("Hajdemo, muzo"). Nije li Šantiću dosadila matrica života po kojoj se sve bezlično umnožava? Nije li Šantić bježao, jer je bio svjestan da je dinamika savremenog življenja (šta bi tek danas rekao) u stvari jedna neprekidna uspavanka — kakav paradoks — jer san čovjeka je da leškari i drijema.

Svako vrijeme, pa i Šantićevo, poznaje umjetnost preživljavanja i proživljavanja umjetnosti, da li se to "obznanjuje" u socijalnim slikama ili shvatanju (misaoni sloj pjesme) da je izlaz bježanje u san ("Veče na školju"), istrošenost modela življenja izvor je svakojakog nasilja, jer je istrošenost zloduh vremena, šta je pritajeno prisutno u činjenici kad "pučina plava/spava" i šta simbolizuje ta nematerijalna plava boja (slikari je smatraju nematerijalnom) i šta obznanjuje činjenica kad "jeca zvono bono" — nisu li se poistovjetili krik i uzdah, čuđenje i rezignacija, vizuelno i akustično, govor i ćtnja, java i san (kad jedno u drugo ulaze) —a sve "pred likom boga svog" ("eče na školju". Paradoks je nezaobilazni dio "mehanizma" življenja, jer postavlja pitanje jedinki kako će se uklopiti u različito mnoštvo, ali postavlja i pitanje mnoštvu od kakvih je jedinki sazdano, od onih što ćute i kleče "pred likom boga svog" ili od onih koji vjeruju kad "trne zadnji rumeni zrak" da nije sve ugašeno.

Šantićeva pjesma nesumnjivo — i kad govori o bezizlazu — poručuje da ono što vjeruje i što se nada može da postoji i ima pravo na postojanje, jer to daje smisao životu i svijetu, a sve drugo je besmisleno. U tim relacijama treba tražiti pjesnikovo jako i ambivalentno doživljavanje, pogotovo što je dinamika događanja počela potiskivati doživljavanje (danas je to pogotovo evidentno). Na tragiku vremena (srpska istorija puna je takvih vremena) niko ne može biti rezistentan, a pjesnik pogotovo. Pjesnik je taj koji će da prepozna bol i pojedinca i naroda ("Mi znamo sudbu") i kad su drugi "utrnuli" u nemaštini i bijedi. Ta količina patnje i bola (sve to nastaje raznim oblicima nasilja i protivrječnosti) "ukotvila" je Šantićeve pjesme u naše vrijeme, jer se radi o poetski autentičnom bolu. Radi se o pjesnikovom poniranju u dušu njegovog vremena i jednom načinu samootkrivanja o iznošenju rezultata tog otkrivanja na površinu života (do toga se dolazi i kad Šantićeve pjesme čitamo "doslovno" i kad ih čitamo "simbolički"), jer Šantić je pjesnik koji ne animira već stvara, a pogotovo kad se u obzir uzme faktor iznenađenja koji upravlja svekolikim življenjem. U tom smislu pjesnik riječi nije trošio (što rade ekvilibristi), već ih pjesmom bogatio. Vrhovni vladar svijeta je strah, pa je Šantićeva poezija i odgovor toj notornoj činjenici, pa otuda paradoksalna "mimikrija" svojim gledom "zaviruje" u mrak čovjekove nutrine, u kojoj se "prepliću" anima i animus.

U našem vremenu lažnog obilja svijet je pun primjera koji potvrđuju da je Šantić naš savrsnik, pogotovo ako se tome doda moć i "nesputanost" emocija, "neposrednost" i izvornost kazivanja (bez obzira na to što cijela pjesma prelazi u simboliku) i kad slavi ljubav, život i trenutke radosti. To je zbog raskošne "opreme" u Šantićevoj pjesmi "Balada", kad se ne ide na nebo "da se nabere zvezda" (pjesma je ispjevana ekavski). Inače, u Šantićevom dijalogu sa svijetom trajnost života i svijeta više je nego opipljiva ("Pogreb"), i uporno se od života traži prirodnost koje nema, a nema je jer život postaje sve više izvještačen i ta izvještačenost manir je njegovog napretka ("Hajdemo, muzo": "željan sam lica bez laži i maske").

Ta raskošna opreka počiva na pjesnikovom shvatanju da misao dolazi iz srca, a osjećanje iz razuma. Srčanost misli i osjećajnost uma ukrštaju pjesničko saznanje sa iskustvenim. Da nije poezije, vjerovatno se ne bi spoznala vrijednost ličnog doživljaja i raskoš metaforičnog govora.


Pjesma "Veče na školju" nagovijestila trajnu nadu

Šantićeva poezija je jedan od mogućih odgovora na izazove njegovog vremena, ali pjesničkih poetskih odgovora, a sa svim oprekama koje pjesma svojim "isceljenjem" donosi.

Da ta poezija nije bila svjedočanstvo svoga vremena (što obično biva proza) govori nam njen pjev kao današnji glas, koji "odslikava" čovjeka u njegovoj naravi. Ova je poezija uspjela da pobjegne od direktnog odnosa prema društvenoj stvarnosti, mada je ondašnja društvena stvarnost provokativno usložnjava i uskovitlava, kako u "logici" tako i u simbolici. Istina je da je ljudski život ponovljiv, ali je neponovljiva ljudska (čovjekova) jedinka, jer su individualni životi jedinstveni. Od tog saznanja polazi i Šantićeva poezija, i kad joj je gledanje s vrha gledanje s dna, i kad je gledanje s dna gledanje s vrha, jer padanjem se raste, a rastom se pada.

Da nije poezije univerzalnost i raznovrsnost čovjekove autonomije od svih mogućih sabiranja "bila bi" upitna, toliko delikatno upitna da bi se klupko bivanja odmotavalo monotonije nego što se namotavalo, jer poezija (umjetnost uopšte) nastaje iz iskustva pojedinca, a ne iz iskustva kolektiva. Poezija postoji u prvom licu, i njeguje se (stvara). U ime sopstvenog "ja", a da bi se obznanilo to "ja", pjesnik se odvaži da postoji. Ta odvažnost Šantićevog postojanja utemeljilo je njegovu poeziju, jer smisao je poezije lični svijet pjesnikov (čovjekov) i ko poriče taj svijet, negira sam smisao poezije. Već je Viktor Igo govorio da govoriti o sebi znači govoriti o drugom i tu je ta "raskošna" opreka poezije, lirike posebno, jer lirska pjesma — a Šantić je lirik — afirmiše individuu, njeno lirsko "ja", njenu osobenost i posebnost, jer objektivan sadržaj svakog vremena i prostora može postojati (okolnosti, situacije, predmeti, ideje, običaji), ali je nemoguće u tom smislu zamisliti i objektivan doživljaj, a doživljaj je predmet poezije (umjetnosti), pošto sadržaj mogu imati svi i može ga "stvarati" svako, ali onaj koji objektivan sadržaj doživljava snažno i umije to da iskaže, može se smatrati pjesnikom. U tom smislu Šantićeva poezija je eksplicitna da svako traganje za postojanjem vodi kroz lavirint ličnosti, kroz individuu a ne kroz (i preko) spoljašnje datosti svakodnevne stvarnosti, jer ta se pitanja postojanja tiču najdubljih slojeva čovjekovog bića. Potreba bića da kroz sebe traži svrhovitost postojanja jeste u samom njemu, a ne u nečemu spoljašnjem (mada spoljašnje kao podsticajno treba zanemariti), jer kako bi rekli filozofi, esencija (postojanje bića) vodi kroz egzistenciju (datu stvarnost). Šantićeva poezija govori koliko "ja" (esencija) želi da bude u stvarnosti (egzistencija), jer nezamisliva je egzistencija bez samosvjesne (i u pjesničkom smislu, a ne samo filozofskom) esencije. Poezija je dokumentarnost bivanja bića i ne može se svoditi na dokument vremena. Šantićeva poezija ne svjedoči (ako svjedok treba da bude) o tome kakav je bio svijet svijetu, ona je svjedočanstvo ličnog u vremenu, mada još i danas poneko misli da je ona (poezija) svjedočanstvo vremena kroz lično. Svaka Šantićeva pjesma je "dokument" o postojanju bića, a to znači, njenog tvorca, ta govorna tvoriteljnost je pravo pjesnika (bića) na lično, pa i onda kad je sadržaj pjesme objektiviziran na nešto drugo.

Nigdje se bog i čovjek tako direktno i čvrsto ne sreću kao u svakodnevici kad "jeca zvono bono", kad se masa otuđenih ljudi dodiruje samo u interesnoj sferi. Zapravo, govoreći o čovjekovoj hercegovačkoj svakodnevici, naš pjesnik govori čovjeku da je daleko od onoga što bi on trebalo da bude, trebalo bi da bude ono što, po bogu jeste — čovjek.

Pojava sna na kraju pjesme "Veče na školju" jeste pojava nove i trajnije nade, jer je očito da je svuda hercegovačka svakodnevica oslabila čovjekovu nadu, ili je tu nadu uništila. Beznadežnost i očaj su životna podloga Šantićeve poezije, ali ta beznadežnost nije u odsustvu boga, već u prisustvu prevelike količine zla. U Šantićevoj poeziji damara psaltirska intonacija o bogu kao vječno prisutnoj odsutnosti. Šantićevo poimanje čovjekove situacije ne može se svoditi na nivo bogostavljenosti, a to znači da izmiče svakom pokušaju racionalizacije u smislu "pojašnjenja" čovjekove situacije i njegove ljudske priče. Svaki čovjek u tijelu svom trebalo bi da vidi boga poput starozavjetnog proroka Jova, jer Šantićevom poezijom damaraju u beskrajnom nizu biblijska iskušenja. Smisao čovjekove egzistencije je prolaziti kroz iskušenja i stradanja, jer samo poslije toga život ima smisla. Za Šantićevog lirskog subjekta bog je uvijek prisutan, bez obzira na to da li ga taj subjekt priziva ili ne priziva. Taj lirski subjekt je izuzetno trpeljiv i ima enormnu količinu ljubavi za boga i Hercegovinu, a to je u skladu sa shvatanjem da je pravoslavlje vjera ljubavi, vjera srca i duše. Ta i takva ljubav vjeruje i nada se u toj vjeri. Ta trpeljivost u vjeri i nadi sluti ulazak u vječnu zajednicu (vječno sjedinjenje) čovjeka i boga, i ne krije li se to baš u stihu da "san sve bliže stiže" ("Veče na školju") na samom kraju pjesme, kao na kraju ovozemaljskih iskušenja. To će reći, da se u Šantićevim stihovima ne krije marginalizacija čovjekovog, i hercegovačkog duhovnog života i vrijednosti tog življenja, jer materijalno bogaćenje depersonalizuje čovjeka, što se već u Šantićevo vrijeme najavljivalo. Nije li san koji sve bliže stiže ekvivalent te duhovnosti koja nadjačava svakodnevicu, glad siromašnih, jer duhovna glad nadjačava socijalnu nepravdu, a to podrazumijeva da je vjera život koji podrazumijeva prisustvo boga kroz duhovnu glad, jer je duhovni identitet osnova vaskolikom bivanju, a ono se, po pravilu, odvija u istorijskim maglama i njihovim svakovremenim opasnostima, jer je evidentno kroz svaki Šantićev stih, ma o čemu pjevao, da se u tim istorijskim maglama zamagljuje moguća istina, ali i istina onoga što je moguće u datom vremenu i prostoru. Sve je to u prepletu podloga Šantićeve pjesničke inspiracije, koja stihovno "povezuje" niti pocijepane paučine života, u kojem dolazak sna, u stvari, jeste dolazak ostvarenja onoga što sadrži vjekovno nadanje. Dolazi življenje koje je vrijedno života i život koji je vrijedan življenja. U stvari, ugroženima od života (u životu) nada se ostvaruje snom, a san se bogati nadom. U ovom slučaju san je vrijednost i datost a nada je smisao. Tako se besmisleni život osmislio putem sna. Na izvorima Šantićeve inspiracije javljaju se pomiješana osjećanja kao valjani ekvivalent komešanja života i njegove opšte nestalnosti. U prolaznosti svijeta Šantić je sagledao sopstvenu prolaznost, a to znači i prolaznost čovjeka, i uvijek otvorenih očiju i aktivnih čula, postavljajući pitanja a ne čekajući odgovor. Možda zato što je svjestan da je sve sadašnjost, a ona jedino može da svjedoči o praznoj ili bogatoj duši u apsurdu vremena i vremenu apsurda, kome se beskonačno služi kao beskrajnoj varki.

Piše: Sreten Vujković (http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=273.0) | Dnevne novine "Fokus" — feljton


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:45:31 pm
**

HILANDARSKA MOLITVA ZA SRPSKI NAROD
(Odlomak iz drame "Nemanja")
 
O istočniče ljepote i blaga sviju,
O duše, care iz čije visoke krune
Istina jasnih bezbroj rubina griju
I sjajem slave vrelo života pune,
Jedini, moćni, veliki i sobomdani,
Pod šatorima svjetlosti blagodatne
Što njiviš stabla, cvijet i biljke zlatne,
I čije djelo plodima zemlju hrani!

O ti što umu našem pokaza mete,
Neiskazani, besmrtni oče i spase,
Pred kojim služe sva sunca i planete,
Molitve moje tople usliši glase!
U svakom času s narodom mojim brodi,
Po pučinama svjetiljke jasne mu pusti!
Ti moćnu ruku na kormilo mu spusti
I mirnoj luci njegove brodove vodi!

Oživi njega i krepke daruj mu sile.
Ko zdravo stablo zamahom jakih grana
Neka se i on burama kobnih dana
Odupre tako zamahom sloge mile!
Ko što rijeke širokom moru skore,
Neka sve duše naroda moga lete
Jednome cilju zavjetne misli svete —
Jedinstvu srpskom, rođenju zore!

Aleksa Šantić (1864—1924)



(http://riznicasrpska.net/fotografije/Spomenici_kulture/od_izuzetnog_znacaja/Hilandar_freska_Tajna_vecera_(A._Santic_-_Hilandarska_molitva_za_srpski_narod).jpg)


Hilandar, freska Tajna večera
Fresco: the Seecret Supper

Katalog: OSAM VEKOVA SRPSKE DUŠE | str. 24


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:45:53 pm
**

SVETI SAVA I SVETOSAVLJE U POEZIJI ALEKSE ŠANTIĆA

        
Šantićev lirizam je već obeležen intimnim osećanjima melanholije i nesebične ljubavi prema narodu.1 Pored što u Šantićevom lirizmu pronalazimo njegov egzistancilni profil koji ga određuje kao "čoveka poezije",2 nisu tumači njegove lirike propustili da uoče da je on "pesnik mekanih, pobožnih i poštenih osećanja".3 Iako je bilo onih koji su, shodno aktuelnosti, pronalazili da je Šantić u duhovnoj religioznoj poeziji dao tek "jednu ili dve bolje pesme i nekoliko sasvim slabih progodnih pesama"4, za nas je od važnosti da je i u jeku vladavine ideološkog dijalektičkog materijalizma ipak uočeno prepoznavanje Šantićeve poetike i na fonu religioznih značenja.
 
Takva vrsta duhovnosti je jedna od osnovnih poetičkih i semantičkih karaketristika koja je doprinela da se Šantićeva poezija i danas prihvata sa dužnim poštovanjem kao jedna lepa uspomena. Na tom tragu je i Rajko Petrov Nogo. On smatra da je lirika protkana religijskim diskursom doprinela da Šantićeva poezija preživi, iako je u nekim "vunenim vremenima" zbunjivala mlade čitaoce: "Zbunjivale su nas, i nekako smo ih od sebe krili, neke čudne riječi: Hristos, Golgota, raspeti Bog, putir, pričest, Osana vo višnjih."5 Zbog kolopleta tih reči za Rajka Petrova Noga je Šantićevo "pevanje bilo pojanje, služba onom vremenu kad je, ka potok tekla sreća krotka.6 Zaista se Šantićevo pevanje često čini pojanjem o svevišnjem božjem sveprisustvu, liturgijski poziv na jedinstvo srpskog naroda, svih hrišćana, pa i onih koj i nisu hrišćani. Aleksa Šantić je čovek, pesnik, narodni tribun čiji se homo religiosus temeljio na pravoslavnoj veri i patnjama njegovog naroda sa kojim se on duhovno i duševno saživljavao. Zato njega sve rane roda bole ("Moja otadžbina"). On je zarobljeni pesnik koji je svestan težine okova koje nosi, u njemu je "pokorena snaga, ali ideja nije" ("Zarobljeni pesnik"). Njegova ideja se ne tiče ličnog oslobođenja, već oslobođenja kolektiva: "on samo jedno ište:/ Svijetlost narodu svome, slobodu ljudi svije !" ("Zarobljeni pesnik").
 
U Šantićevoj duhovnoj poeziji jedan od najznačajnijih religijskih motiva je motiv svetog Save. Ima pesama gde se ime svetog Save i pojam svetosavlja koristi tek kao verbalno dekorativno stilističko sredstvo radi isticanja ekspresivnijeg odnosa prema opevanom:
 
"Tužna sliko, kojoj demon uze
Sjajnu svjetlost i vijenac s glave,
Vojvodino Svetitelja Save,
I ja s tobom, evo lijem suze!..."
 
                    ("Pusta noći...")
 
Više je pesama u kojima je motiv svetosavlja razvijen isticanjem imena i dela svetog Save. U pesmi "Mala Srpkinja" ističe se osnovna misao svetosavlja o neophodnosti očuvanja jezika, koju je sveti Sava baštinio još u roditeljskom domu. Prelomljeno kroz pesničku prizmu našeg savremenika Mile Medića, njegovog doživljavanja jezika, veliki srpski župan Stefan Nemanja ostaviće Savi u amanet da čuva jezik kao najveću svetinju.7 U podtekstu Medićeve pesme vrlo lako možemo pronaći i Šantićevu pesmu "Mala Srpkinja", gde nema nikakvog sakralnog zaveštanja nerazumnih metafizičkih konteplacija, već je to poruka male Srpkinje iz Šantićeve pesme koja ima jasnu nacionalo-prosvetiteljsku poruku, gde se ističe da je generičko uporište srpskog entiteta, prosvete i duhovnosti u jeziku, jer je jezik i sveti ponos (duhovnost) i ime naše (entitet):
 
"čuvajmo sveti ponos,
Srpski jezik — ime naše!"
 
                    ("Mala Srpkinja")
 
Sveti Sava je u neposrednom kontaktu sa svojim Srbima. Njegova "ikona sjajna" ne ostaje gluva i nema "molitve tajne" koje izgovara stari iguman. Sveti Sava se ne javlja igumanu kao anđeo, već u svom punom liku da bi ga Srbi mogli jasno prepoznati:
 
"A u tome času pred ikonom svetom
Zatrepti plamičak, pun nebeskog mira,
Ne to nije anđ'o. Sa zlaćanim letom
To je čista duša srpskoga pastira."
 
                   ("Stari iguman")
 
Izrečene utehe, dok svetitelju "lice rajski osm'jeh krasi", imaju snažan efekat, jer donose srpskom narodu mir, sigurnost i nadu. Zato ikona svetog Save zauzima značajno mesto u Panteonu pravoslavnih ikona. Sveti Sava u duhovnoj sferi i religioznoj svesti predstavlja direktnu vezu srpskog naroda sa Bogom. Zato se Srbi najčešće mole svetom Savi da im podari slogu, slobodu, škole, ali i da nemirnom mladalačkom duhu da volje i nadu za "pregnuće i mar" ("Pred ikonom svetog Save"). To pregnuće sveti Sava ne daruje Srbima da na "vraško krilo" trgnu mač, ono se odnosi i na potrebu da Srbi prepoznaju novo oružje kojim će se izboriti za bolji život u novim, mirnodopskim okolnostima.
 
Aleksa Šantić, kao nekad Dositej Obradović, prepoznaje taj mač u učenju. Zato, kao pravi narodni tribun, što u mnogim segmetima svog ljudskog potvrđivanja u Mostaru to jeste bio, dovikuje svojim Srbima:
 
"Ma to je, braćo, učenje, škola,
Marljivost, volja, uzdanje, nad!
Dižimo škole! Ljubav i volja
Neka nas vode na sveti rad.

Ta, čujmo glase Svetog Save:
'Učite! Ljubite se! To vam je moć:
To je mač novi, koji do slave
Dovešće braću kroz tavnu noć'"
 
                   ("Novi srpski mač")
 
Sveti Sava je "Hrist naš" i njemu se pesnik u svakom trenutku moli da srpskom rodu da spokoj, da "ga štiti i krepi; na svakom djelu" ("Sveti Sava na Golgoti"), kako bi se srpski narod održao u veri i nadi. Pesnik moli svetitelja i učitelja srpskog da "ljubavlju, slogom" napoji i okrepi srpski narod da "dušman mukom strepi/ Kad Srpstvo stane u jedan stroj!" ("Sveti Sava na Golgoti") i krene u konačno oslobođenje svih srpskih prostora. Aleksi Šantiću je i lik svetog Save poslužio samo kao još jedno pesničko oružje, još jedna dodatna argumentacija koja dokazuje neophodnost sloge, liturgijske sabornosti u svakoj vrsti pregnuća.
 
U poezij i Alekse Šantića religiozna tematika imala je značajan udeo u formiranju poetike njegovog pesničkog izraza. U nizu pesama sa religioznom tematikom i motivima, apokaliptičnu sadašnjost lirski subjekat doživljava sećanjem na prošlost, ali se imperativno rukovodi budućnošću ("Na svetim grobovima", "Sjećaš li se, srce", "Živi"). Pored toga što pojedine pesme Alekse Šantića počivaju na biblijskom podtekstu "Jovanovog otkrovenja", vrlo česti motivi su molitva, kletva, pakao, tama i sveti Sava kao vrhunsko hrišćansko, etičko i duhovno načelo u Srba. Motiv svetog Save je neposredno vezan za zbilju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. On je u poeziji Alekse Šantića oblikovan uglavnom prema narodnom predanju. Zato je sveti Sava veliki učitelj i pastir koji danonoćno bdi nad svojim narodom kako bi ga sačuvao od pogroma kojim su mu pretili iz dana u dan sa svih strana.

Predrag Jašović

___________

1 Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Beograd, Rad, 1953, str. 403.
2 Antun Barac, Nekrolog Šantiću, Zora, 2006, jesen-zima, br. 11—12, str. 143.
3 Isidora Sekulić, Iz domaćih književnosti 1, SD Isidore Sekulić, knj. 4, Beograd, Jugoslavija publik, Vuk Karadžić, 1985, str. 85
4 Vojislav Đurić, Šantićeva poezija, u: A. Šantić Pesme, Srpska književnostu 100 knj, knj. 51, Novi Sad, Beograd, MS, SKZ, 1972, str. 36.
5 Rajko Petrov Nogo, "Šantić. Jedna uspomena", Zora, 2006, jesen-zima, br. 11—12, str. 199. 6 Isto, str. 206
7 Ovako je Stefan Nemanja, zamonašenn Simeon, prema poetičkom oblikovanju savremenog pesnika Mile Medića, svom najmlađem sinu govorio veliki srpski župan: "Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi, prestaje biti narod. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem." (Mile Medić, "Zaveštanja velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu Savi",  Projekat "Rastko" (http://www.google.com/cse?cx=partner-pub-6668966519759681%3A0175895018&ie=UTF-8&q=%C4%8Cuvajte%2C+%C4%8Dedo+moje+milo%2C+jezik+kao+zemlju.+Rije%C4%8D+se+mo%C5%BEe+izgubiti+&sa=&siteurl=www.rastko.rs%2F&ref=riznicasrpska.net%2Fknjizevnost%2Findex.php%3Ftopic%3D362.msg1998&ss=#gsc.tab=0&gsc.q=%C4%8Cuvajte%2C%20%C4%8Dedo%20moje%20milo%2C%20jezik%20kao%20zemlju.%20Rije%C4%8D%20se%20mo%C5%BEe%20izgubiti&gsc.page=1)


Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA" Broj 33
glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2012.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:46:16 pm
**

ALEKSA ŠANTIĆ
u vremenu i nevremenu
        
Svoj život, svoj naoko dugi boravak na zemlji pradedova, sa zemaljskim i nebeskim pejsažima mostarskim, vilovitim i valovitim uz boje i zvukove, Neretve, čas okružene mladom čeljadi, a čas sam samcit u svojevrsnoj legendi o pretprazničkim sutonima, Aleksa Šantić je proživeo kao Roman Rolan. Svestan, svakodnevno svojih obaveza prema čoveku na domaku ruke, i služeći čovečnosti i čovečanstvu, bez rezervi, ali i bez starinskih iluzija.
    
Preokret dolazi posle oštrih kritika njegovih pesama od strane Bogdana Popovića (1863—1944). Otada se izgrađuje u proginalnog pesnika elegičnih motiva i rodoljubivih tema, negujući liriku neposrednog osećanja i spontanog izraza, pravu intimnu liriku stapa sa lirskim egom i svetom oko sebe i sa svojima. Odista modernom fakturom Šantić je opevao teme i motive karakterističnije za njegovu raniju poeziju, ljubav i rodoljublje, elegičnu evokaciju mladosti, blisko i zračno doživljavanje prirode.
    
Aleksa Šantić je jedan od retkih pesnika koji ne lažu. On ne peva iz mode i snobizma, ne žonglira rečima i ne veze fraze, on ne teži da stihovima izrazi svoj grč ili svoju grimasu, ni da kombinacijama reči rešava probleme skulpture i muzike. On u stihove stavlja otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek. I pre no što je napisao svoju knjigu (pesama) on je svu, u celini, osetio i proživeo… (Jovan Skerlić 1911. "Pjesme"), u kojima je himnično zabrujalo:


"PRETPRAZNIČNO VEČE"

Sutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
u moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sad, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.


U ovim stihovima, kao što se vidi, posebno dolaze do izražaja dve dimenzije, dva elementa vremena: prošlost i uspomene, odnosno sećanja. Sećanje je stanje svesti kojim se upravo poklušava uspostaviti neki red u "gomili" razabacanih "trenutaka" iz prošlosti, ili pomoću koga se ta prošlost može na jedan viši način osmisliti. To sećanje reinkarnira prošlost, prikazujući je u novm svetlu: po zakonima spojenih sudova u ekstazi Alekse Šantića.
    
Zato se može opisati skladan luk od pesme "Pretpraznično veče", u kojoj sama pesma potire usamljenost bola, do one "Prolaze dani…", koja zna da će pesnik i posle smrti bdeti i strepeti nad sudbinom svoje otadžbine.
    
Ovaj čisti pesnik i na početku i na kraju života uzdanicu traži i nalazi u lepom i dobrom, u ljubavi, uveren da samo u tome ima smisla, i da se jedino tako može sviti čovekovo gnezdo i na strašnom mestu. O tome su sve njegove najbolje pesme. I ona koja u svekolikoj srpskoj poeziji tiho a jarko svetli kao malo sunce —"Pretpraznično veče".
    
Stoga su i sada mnogi Šantićevi stihovi zlatni ključi koji mogu da otvore i tamničke kapije u nama i oko nas. On spada u retke pesnike kojima se veruje i kad optužuju i presuđuju: "Meni sve rane mog roda bole", "U meni cvile duše miliona", "Gore nam plaču, jauci su česti", "Volovi jaram trpe, a ne ljudi", "Moja jadna zemljo, mi smo sad i sluge"… Prema meri višoj od nas i stvarnosti uprkos, još više mu se veruje kada se za sve uspravi, premda smrti na domaku, 1893:

Onamo na vrhu, kô dan jedan beo,
Ja ću s kopljem stati, ti, maglena hordo,
I kô požar zlatni, radosno i gordo,
Na bregu Lepote izgoreti ceo.


Ono što Šantića stvalja na suprotnu poziciju od Dučića, Deretić je video u činjenici  što je "do kraja ostao veran nacionalnim i socijalnim idealima prošlosti, on je pevao o slobodi, srpstvu i socijalnoj pravdi". Dakle, tematika Šantićeve poezije ostaje u tradicionalnim okvirima. Dučićeva, posle prve zbirke, odudara od te tematike. Druga distinkcija je u formalnim odlikama pjesama: Dučićevo majstorstvo kritika je nedvosmisleno visoko vrednovala, a Šantića upozoravala i kritikovala. Takva kritika je došla od strogog estetičara Bogdana Popovića, što je na Šantića uticalo te je kasnije težio usavršavanju forme svojih pesama. Verovatno je iz tog razloga Deretić poklonio posebnu pažnju Šantićevoj pesmi "Veče na školju", smatrajući je obrascem postignutog tematsko-strukturalnog i versifikatorsko-ritamskog sklada i lepote. Sličnu težnju Šantić je pokazao preuređujući i neke svoje druge pesme, poput pesme "Pretpraznično veče".
    
Bez obzira što se Šantić oslanjao na poeziju predhodnika (Zmajevu, Ilićevu), njegova poezija je ipak pružila jedno novo osećanje i poimanje života, i onda kada je izraz čežljive usamljenosti, i onda kada se sopstveni bolovi patnje postovećuju sa bolovima i patnjama svoga naroda. I dok se, prema Dučićevom mišljenju, Šantićeva rodoljubiva poezija nadovezuje na Zmajevu, čak u nekom vidu i na Njegoševu, a ona intimnog karaktera izrasta iz muslimanskih sevdalinki, i u jednoj i u drugoj pesnik je udario svoj lični pečat, pečat modernog senzibiliteta i istinske proosećajnosti. To je opredeljujuća premisa da Šantić postane Dučićev poetski parnjak, iako je u Deretićevoj "Istoriji" Dučiću dato četiri puta više prostora nego Šantiću. Izvesno, i jedan i drugi pesnik "novine", Šantić u kontekstu srpske pesničke tradicije, Dučić u kontekstu evropskih modernih pesničkih strujanja.
    
Iz svega rečenog je očito da su dva vodeća istoričara srpske književnosti visoko vrednovali poetsko stvaralaštvo Alekse Šantića, tako da o njihovim ocenama toga stvaralaštva nema suštinskih razlika. Razlike se javljaju zbog činjenice što je Deretić bio u prilici da sagleda celokupni opus ovoga pisca i da ga procenjuje i vrednuje u kontekstu višedecenijskih saznanja nauke o književnosti. To je uslovilo da se period vojislavizma prirodnije uklopio u srpsku modernu nego da je ostao u okviru realističkog pokreta, te su se zato Šantić i Dučić mogli naći u paru naravno kao oponenti, tako da su u takvom suodnosu jasnije uočljive i njihove dodirne tačke i njihove razlike i udaljenosti.
    
Bujična, ekstatična u svojoj doživljajnoj dubini, Šantićeva pesma se preodeva u impresivni, impresionički znak i snaženje. Slike ključaju, naviru, predeli i krajolici se slivaju, slapovito, lepoti suđenog zavičaja i odsudne pesničke slike bića. Šantićev estetski solidarizam sa likovnim, panoramskim, koloritnim jednako je izvirao iz Vojislava Ilića, i tako bistre puškinovske konotacije. Ali zato pesme "Beg Rašid beg", "Žetva", "Šerifa", "Pećina", "Naš otac", odišu bojama i mirisima svih godišnjih doba, i jedne tek useljene, prigrljene večnosti mostarskog areala, i nesvodljive lepote bića i pejzaža, rustikalnog i urbanog u isti mah.
    
Kao u novozavetnom sonetu, pesmi punoj spiljne svetlosti i unutarnje prozirnosti "Noći skuplje vijeka".

Lepote! Uz reku, kao labud beo,
Leži Mostar i, pun sunca, adiđara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara
Kao da bi nebu poleteti hteo.

Sve vidim, i baštu komšije Muktara,
I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;
Pod orahom, gde je neko na panj seo,
Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida vise i sad grane rotke
S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,
I meni je  — kô da kukom navrh motke
snova svijam račve i kradem glavaše —
Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,
Preko plota s vencem raspuklih granata.


Šantićev lirizam vanredne, i samim tim i konkretne, neposrednosti, diktovanom žudnjom za savršenom, zaobručenom recepturom soneta, sa bujičnim dvanaestercem kao najstarijom pesničkom (posle deseterca narodne epike) "deometrijom duha", i tadašnji je etički i estetički obrazac. Iako Šantičevog i Rašid begovog Mostara, tačnije mostarske multikulturalne građanske idile više nema, iako je srpski rod oteran sa vekovnih ognjišta, a po Mostaru se "zaigrala" fukara "novog svetskog poretka", mostarska lirika autora "Pretpraznične večeri" bdi, apostolski još uvek, nad ovim gradom i njegovom Neretvom i brdima zaraslih šljivika i vinograda.

Piše: Milosav Buca Mirković (http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=659.0)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:46:40 pm
**

| JOVAN DUČIĆ: MOJI SAPUTNICI |


ALEKSA ŠANTIĆ

Nijedan pisac nije toliko naličio na svoje književno delo koliko Aleksa Šantić.

Šantić je bio najveće dete u našoj književnosti. Njegove pesme su pune nežnosti i kada prete tiranu, a nude naivnosti i kad se dave u ljubavnim otrovima. Celot života ovaj pesnik ostade bez smisla da postoje zli ljudi i divlje životinje. Ne verovaše ni da je Vuk izdao na Kosovu, ni da je Vukašin ubio Uroša. Izgledalo mu je do smrti verovatnije i da se Sunce okreće oko Zemlje negoli Zemlja okolo Sunca. U mladosti bogat i apolonski lep, nije razumevao: ni mržnju prostaka ni zavist fukare; a ne deleći ljude na dobre i rđave, delio ih je samo na prijatne i dosadne. I smatrao je za ljudsku tragediju što je bilo više dosadnih nego rđavih. Šantić je bio fanatičan prijatelj i plemenit neprijatelj. To je bila tako radosna i viteška pojava da sobom donosaše sunce gde god je došao. Njegov stas je bilo najlepše stablo u ljudskoj šumi. U svojoj maloj sredini, on beše i njen; Alkibijad i njen Bajron. Vanredno osetljivog duha i ukusa za formu i načine, on ničim nije pokazivao nedostatak škole ni odsustvo načitanosti. Miklošić u svojim starim srpskim listinama pominje nekog bosanskog velmožu Ivana Šantića. I naš pesnik Šantić u svom Mostaru dugo izgledaše nekakav velmoža, koji je onde gde je živeo istovremeno i vladao.

Ali Šantić je u celom svom životu prema životu imao strah od svega što ga je premašalo; a u svom odnosu prema književnosti, užas od svega što mu je protivurečilo. Strahovao je od velikih gradova, velikih ljudi i velikih reči. Zato ostade do kraja vezan za svoju malu i teskobnu sredinu. Kao ptica koja ima boju tla na kojem je rođena, tako i ovaj nežni pesnik se ne razaznaje na tlu na koje je pao. Ali zato, mesto da bude heroj života, on postade žrtvom života. On je ostao usamljenik i zarobljenik u jednoj sredini gde se talenat njegove moći nije mogao razviti, ni njegovi lični događaji umnožiti, obogatiti, dramatisati. Ovo je bio poraz. Na taj način su sve velike tajne života ostale do kraja nepoznate ovmm blagorodnom piscu. Za sve utakmice ljudskih civilizacija on tako ostade po strani, zatočenik jednog grada i predela, gde nijedna kultura svetska nije ostavila traga.

U njegovom malom gradu svi su ljudi imali iste sitne sreće i sitne nesreće; i verovali samo u svete stvari; i odlazili sa ovog sveta bez svoje hronike, čak i bez spomena. Mostar je sa svojom Neretvom uzbudljiviji nego Toledo sa svojim Tahom; i u Mostaru su proleća radosnija negoli u Sorentu; ali tamo svi dani i ljudi liče jedan na drugog. Od svega drugog ljudskog u onoj zemlji beda je uvek bila najuočljivija; mali čovek je išao pogrbljen svojom brigom kao sramotom. Mostar beše takvom sirotinjom od Evrope odvojen kao provalijom. Ništa nije pokretalo taj grad iz njegove kamene apatije. Ni bučnih dana ni razuzdanih noći, ni uličnih incidenata; svet je u podnevi spavao po radnjama, a životinje ležale nasred ulice. Istina, narod je živeo od poštenja i junaštva, dve veličine i dve lepote; ali i dva očajanja, ako ništa više nije ostajalo za ljudsku sreću.

Međutim, talenat lirskog pesnika kakav je bio Šantić, trebalo je da bude u stalnom razvijanju i neprestanom usijanju; i trebao mu je široki svet i duboka pozadina. Na žalost, beše drukče suđeno. Šantić se mogao buniti protiv neprijatelja sto puta jačeg, ali ne protiv sebe i svojih navika. Prvi u svom gradu, Šantić nije umeo podnositi da bude hiljaditi u jednoj drugoj sredini; slavljen i razmažen među svojima, nije mogao zamisliti da se može opstati beznačajnim ili ravnodušnim među strancima. Zatim, put u svet, u tuđu kuću i tuđu kulturu, to bi bilo verolomstvo i izdajstvo. To bi značilo borbu protiv Mostara, koji mu je izgledao da se ipak rađa, makar i sporo. Rađao se iz ničeg, ali se ipak utkivao u meso u znosio u krv, i mađijski očaravao. Mostar beše nešto što je gospodarilo celom idejom o ljudskoj sreći, i maštom o slavi, i smislom o dobroti. Uostalom, onde niko nije znao šta je to "široki svet". Zar Beč i Pešta! kao što beše slučaj sa beogradskim piscima, koji su u Mostaru bili obožavani i podražavani, za Veselinovića i Sremca i Mitrovića, tako je i za Šantića Evropa značila sinonim nečeg što je pretilo Srpstvu da ga potpuno obesvesti i oskrnavi. Evropa je dozvolila da njegova zemlja pređe iz turskog ropstva u austrijsko, i da njegov narod uvek izmećari gorim od sebe. Kao Draško u Mlecima, naš čovek se odista sablažnjavao takozvanog trulog Zapada. To je bila nesreća za ovog pisca. Da je Šantić, naprotiv, imao moći da se otrgne i ode u široki ovet, celo njegovo delo izgledalo bi drukčije. Na žalost, ovaj pesnik do kraja života nije znao za jednu ponosnu čovečju istinu: da izabrani ljudi ne žive od onog što im život dadne, nego od onog što sami od života otmu.

[...]
Šantić je kanda bio ljubavni pesnik samo u dokolici, i zaljubljen bez mnogo ubeđenja. Uostalom, ljubavni život Šantićev nije trajao nego tek nešto do iza tridesete njegove godine. Onda kad ljudi počnu svoj pravi lični roman, ovaj pesnik je, naprotiv, već bio završio ceo svoj život srca. Osim toga, njegove su ljubavi bile bez dramatičnosti, bez sentimentalnih komplikacija, bez prefinjenih lagarija, bez sukoba sa samim sobom ili sa ženom. Zato u njegovim pesmama jedva ako ima malo traga od kakve oluje i besanice. Šantić je, koliko znam, voleo dva puta u životu: najpre jednu lepoticu poreklom iz Srema ili iz Slavonije, koja ga je očajno volela, i zatim jednu patricijku iz Mostara, koja ga nije mogla očima videti. Šantić, koji je inače bio istinski neodoljiv za ove žene koje su ga u tim godinama videle, neodoljiv i svojom muškošću i duševnošću i bogatstvom, verovao je da luduje za ovom drugom ljubavi. A možda je pomalo i patio. Istina, ne duže nego što treba:

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju.
Drukčije sada tvoje oči sjaju —
U njima nema ni sile ni vlasti.


I pesnik, koji nije iz porodice samovoljnih stradalnika kakvi su poneki pesnici, brzo se, kao i Milan Rakić u takvim prilikama, snalazi i oslobađa:

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo,
Sada smo mudri i zborimo malo.


To je zato što Šantić nije bio ljubavnik po svojoj prirodi; a nije bio takav jer je bio nekomplikovan, bez bolesne mašte, uzdržljiv i ponosan. I, naročito, do krajnje mere čedan. Ljubav za njega nije bila ni u fizičioj strasti, ni u obesti sujete, ni u potrebi za produbljivanjem i proveravanjem sebe. Koješta! Za Šantića je ljubav bila samo jedna slovenska čežnja i jedva hrišćanska dobrota, od kojih niti je bolela glava ni stradao obraz. Šantić je bio gospodski len i bogataški nemaran, i bežao je od nereda i nemira. Zato iako nije imao za žene pohotu istočnjaka, nije imao za njih ni finu duhovnu potrebu zapadnjaka. Ljubav je za njega bila izvesna razneženoet patrijarhalnog srpskog mladića našeg kraja, koji devojci daje na poklon jabuku iz nedara, a od nje prima na poklon maramu iza pojasa. Šantić nije znao ni šta je fatalna žena, ni žena inspiratorka, ni ljubavnica drugarica. Nije poznavao ni ljubavne otrove ni zločinačke obesti krvi. Zato je njegova ljubavna tuga jedva osetna; i nijedna ljubavna rana nije bila bez prebola.

[...]
Odista, sve je ovo daleko od bezumne strasti, ali možda i od prave ljubavne poezije. Međutim, ponavljam: u tom pogledu je Šantić čovek svoga kraja i ovog vremena. Zar ne vidite kako je Šantić uvek sa ženom (čitajte uvek sa devojkom), ali u otvorenoj bašti, pa bilo to danju kada ona bere "raspukle granate" bilo noću kada se i ona sama rascvetava u ruže. Lepe Mostarke tog vremena nisu ni znale za tipične ljubavne sastanke po kakvim mračnim alejama ili garsonjerama. Mostar je tada bio grad na Istoku, većma nego grad na evropskom jugu; žena proviruje kroz domaći prozor ili kroz starinski kapidžik. Ako se u Šantićevim pesmama pominju šedrvani, to je zbog osećanja koje je svako onde imao o lepoti toga Istoka. Ima dosta šumnih šedrvana po Šantićevim vrtovima. Međutim, u celom Mostaru onog vremena nije postajao nego samo jedan šedrvan, i to na gradskoj ulici, i, na žalost, koji je jedva uopšte curio! Ali ovo nije smetalo ondašnjim mostarskim piscima stihova: taj šedrvan u njihovom sluhu beše hučniji nego cela Alhambra... I jedan dobar drug Šantićev iz ondašnje grupice mostarskih pesnika pevao je u svojim detinjastim vizijama stari Nil i lepu Lejilu! I to s nekom sudbinskom sujeverom, ili u maglovitom predosećanju da će ga jednom usud odvesti da nekoliko godina proživi na Nilu i upozna svu čar i svu dosadu onamošnjih lepih Lejila. Ali u pogledu Mostara, taj grad je odista u ono doba, i po jednom delu stanovništva, i po najvećem delu varoši, bio ne manje istočnjački nego Trapezunt ili Kairo.

Inače, kao što smo već videli, u Šantića je i sve drugo bilo čisto, prosto, bezazleno i narodsko. Bez ikakve nameštenosti i snobizma. Šantić je pravio svoju sać za sebe i za svoje drugove, koji su ga voleli i s ljubavlju čitali. Šantić je pravilno mislio: da je prava nesreća za pesnika što njegove stihove čitaju i oni koji pesnika ne vole; a pesma, mislio je Šantić, nije nikad loša osim ako je lažna. On je verovao u svoju pesmu jer je znao da nikad nije slagao. U svojoj blagoj ekstazi, koja je do kraja ostala njegova lična odlika, (pevao je svoju zemlju, kao što bi joj pevao težak koji je zaliva znojem. I pevao je narodno ime, kao vojnik koji ga je iskupio krvlju. I pevao je ženu, većma kao njen brat nego kao njen ljubavnik. I pevao svoj Mostar, naročito u svojoj koloritnoj pesmi Zimsko jutro, kao da je taj grad središte sveta! I najzad, pevao svoje roditelje, svoju pomrlu braću Jevta i Jakova, i pevao domaći život u svojoj porodici. A sve ovo kao čovek koji se nikad nije popeo na breg ili na krov da vidi ima li ičeg drugog osim onoga što ga posvednevno okružava. — Šantić nije Evropu voleo zato što je mrzeo Austriju i Mađarsku; ali je mrzeo Evropu i zato što je bio najmanje nomad od svih ljudi na svetu. Čak i u svom Mostaru, on se kretao samo u jednoj ulici. Najzad mu je i mali Mostar postao odveć hučan. U najžalosnije dane, poslednjih godina života, i skromna domaća soba mu je bila postala odveć širokom.

Kao pesnik, Šantić će najduže ostati po svojim patriotskim stihovima. Oni ostaju vezani naročito za Mostar, kao spomen na jedno odista herojsko doba tog grada. Jer je Šantić, prvi posle starih guslara, ispevao o onoj zemlji stihove kao umetnik novog vremena. Kao Sigfrid, koji je sam sebi iskovao mač, Šantić je tako sam sebe napravio vojnikom jednog razdoblja. Zato Šantić i njegovo vreme, u onoj našoj pokrajini, ostaju možda nerazumljivi jedno bez drugog. Svako veliko doba imalo je svog pesnika; ali je Šantić u onoj svojoj zemlji imao jedno doba koje je pripadalo samo njemu. I ono će se zvati samo njegovim imenom.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:47:02 pm
**

IZ ŠANTIĆEVA ŽIVOTA
Pričanje g. Branislava Nušića na Šantićevom večeru koje je priredila Cvijeta Zuzorić u Manežu
       
Tamo, gde Neretva hučno dere hercegovačko stenje, i gde kod Radoblje zemljina utroba bljuje plave klobuke reke Bune, uznosi se, na kamenu, nad ravnicom koju je šeher pritisnuo, staro groblje mostarsko, okićeno teškim a naprslim kamenim pločama, naherenim krstićima i tamnim visokim čempresima.
 
Staro Groblje spava... ja ga tako volim...
Evo opet moje suze uzdrhtane
Pada, pa se ljubi sa kamenom golim...

 
Taj tužni i goli kamen, kome je pesnik tako toplu ljubav izjavljivao, rasklopio je pre malo dana svoja tvrda nedra i zagrlio, zagrljajem večnosti svoga ljubimca.
 
I eno ih, Šantić i rodno mu mesto, eno ih sad čvrsto zagrljenih za uvek, eno ih kao da bi prkosno da nam reknu: Nećete nas više rastaviti!

Jer, odista, malo ko je voleo, malo ko bi bio tako vezan za rođenu grudu, za tle na kome je nikao, malo ko imao toliko ljubavi za svoje mesto, kao što je Aleksa. On se vezao bio celim životom za svoj Mostar, i bio mu je mio, i bilo mu je teško rastati se od njega. Hodio je po svetu, kretao se, ali najdraže mu je bilo u njegovom Mostaru.
 
Gle, veliko sunie uprlo strijele
Na zumbule plave i đule bijele,
Na Granate smokve pokraj šedrvana,
Na selvije vite od stoljetnih dana
I tanke munare sred ravna Mostara,
Što se sav bijeli od rosna behara,
Pa ko da bi jedan Golem rubin bio,
U hiljadu boja trepti šeher cio!
Dok Neretva plava o krš se razbija
I srebrni galeb nad njome se vija.


Aleksa je hodio čak i do Pariza 1900. godine sa još dvojicom prijatelja, na parisku izložbu, pa i tamo, ma da se divio snazi ljudskoga uma i veličine ljudske civilizacije, nesnosan mu je bio šum i metež i jedva je čekao da se vrati u Mostar.
 
Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga
Iz lude vreve i huke i praske
Željan sam liia bez laži i maske
Željan sam polja, dubrave i luga.

 
Pa i pored želje svoje da što pre vidi Mostar, Aleksa se na povratku iz Pariza žrtvovao da svrati sa prijateljima u Ženevu, jer se tada u Ženevi nalazio njihov mostarski prijatelj Jovan Dučić. Nije im bilo toliko stalo do toga da se vide, koliko da iznenade Dučića kome svoj dolazak nisu javili, već se ujedan mah pojavili sva trojica pred njim kad se s večera Dučić vraćao kući. I odista, Dučićevom iznenađenju nije bilo kraja, a Aleksa, zadovoljan što je to postigao, kazivao bi zatim:

— Kakav je Dučić, on bi inače bio kadar reći da se nije iznenadio čak ni od naše posete, kao što ga uopšte ništa ne može da iznenadi!
 
Pa i u Ženevi se nije zabavio više od dva dana, te se što pre vratio u Mostar. Nije mu bila volja za velikim gradovima, nesnosan mu je bio metež, teške su mu bile one gorostasne kuće — sve mu je to bilo nekako hladno, namešteno, i ako puno života, ipak bez života. Ljudi su mu u velikim gradovima bili jednoobrazni, scene jednostavne, kao fotografski klišei, dok tamo dole u Mostaru
 
Svanu. Mujezin viče na munari
Salepcija se čuje: Vruće! Taze!
Otvaraju se gazdinske magaze
I brave škripe i ćepenci stari itd


Ta Aleksina mostarografija, da je tako nazovem, učinila je da je on postao u očima našim jedan deo Mostara. Niti se Aleksa dao zamisliti bez Mostara niti Mostar bez Alekse. Kad bi ko slučajno prolazio tim stranama te se vratio u Mostar, mi smo mu svega tri pitanja pri povratku postavljali:

— Jesi li bio na izvoru Bune?
— Jesam!
— Jesi li pio mostarske žilavke?
— Jesam!
— Jesi li video Aleksu Šantića?
— Jesam!
 
Pa ipak, u Beograd je rado i češće dolazio, naročito u mladosti. Ali tadanji Beograd nije ga toliko ni udaljavao od njegova Mostara i za Aleksu, pesnika najsnažnije rodoljubive pesme, Beograd je imao i druge draži.
 
Kada je prvi put došao u Beograd, odseo je u svoga prijatelja i profesora Milorada Pavlovića kod koga je na stanu tada bio i Stevan Sremac. Izašli oni zajedno da provedu Aleksu, te da vidi Beograd i vode ga Terazijama i Knez-Mihajlovom ulicom, ne bi li prestonica na nj ostavila što bolji utisak. Ide Sremac s jedne, Mile s druge strane, a Aleksa u sredini, ali Aleksa jednako zastaje i jednako se osvrće te levo te desno.
 
Ajde čoveče šta se osvrćeš? — veli mu Sremac.
 
Gle gle gle! Ma vidi vidi bogati — veli Aleksa — sve srpske firme, sve srpski napisane, pa da ti zar nije milo živjeti u Beogradu.
 
I dok su Sremac i Pavlović mislili da se Šantić drugome čemu divi, on je samo to uočio i samo je to bilo kadro izazvati kod njega radost.

Možda i ima međ vama, slušaocima, pogdekoga, koji se seća Alekse iz tih dana mladosti, kada bi dolazio u Beograd, u svome bogatom hercegovačkom odelu koje mu se pripilo uz viti stas? Toke su mu odskočile sa nabreklih, mladalačkih grudi, a nad svetlim i kao izvor bistrim očima nadnela se mala hercegovačka kapa. Prav kao čempres, snažan kao bor, a lep kao najlepša devojka, Aleksa je gdegod je prošao beogradskim ulicama privlačio sve poglede. Žene bi zastajale i gledale za njim, a devojčice, vraćajući se iz škole, zbunile bi se i ispuštale knjige i ostajale zakovane na mestu. A Aleksa je, kao mladi princ iz čarobnih bajki, hodio ponosno i toplim osmehom predusretao svaki pogled.

— Gle, gle, Aljo — rekao bih mu ja tada — kako te zasipa kiša devojačkih pogleda.
— Ma nije čovječe — odgovorio bi Aleksa — ostavi, ne gledaju one mene već ovo odijelo na meni.
— Eh, odelo; daj meni sutra da obučem to odelo pa ćeš videti hoće li se ko za mnom osvrnuti.
— Hoće!
— Hoće, jest, osvrnuće se svako da se nasmeje!
 
I Aleksa bi se na te reči i sam grohotom nasmejao, zamišljajući valjda mene u hercegovačkom odelu.
 
— I šta znaš — dodao bi zatim da me uteši — šta znaš da se i meni ne smeju!
— Ta kako smeju, pogledaj ih, žderu te pogledom. Svaka od njih od časa kad te je spazila zaljubila se kao mače!
 
Šantić bi na to umukao i oborio pogled. Postideo bi se, jer malo sam ljudi u životu sreo sa toliko čednosti i toliko detinjastog stida, kao što je u Alekse bilo. U njega se srela i združila lepota tela sa lepotom duše. Bio je lep kao devojka, ali i stidljiv kao devojka: imao je jedan vedar pogled i gledao je prodirući pravo u oči pogledom kojim gleda samo čista savest i otvoreno srce, pa ipak je taj pogled obarao kada bi se sreo sa devojačkim pogledom. Možda je taj stid i razlog tragediji njegove ljubavi, jer Šantić je voleo, bio je zaljubljen, zaljubljen jedan jedini put u životu, jer kod ljudi kao što je bio Šantić, postoji samo jedna ljubav, jedna jedina.

Šantić je voleo, jednom neobičnom ljubavlju, sestru jednoga svog intimnog prijatelja i tu ljubav smatrao je kao najveću svoju tajnu, niti bi je, zaboga, poverio i najbližem svom prijatelju. I sva ta njegova ljubav sastojala se u uzdisanju, čežnji i suzama, i ni u čem više, sem čitavoga niza toplih i nežnih pesama koje su joj namenjene.
 
Čini mi se da tragedija Šantićeve ljubavi leži u tome što je on nije imao hrabrosti ni da iskaže onoj koju voli. On je verovao da mu je dosta tu ljubav zatvoriti u svoju dušu i očekivao je da će duša sama pohrliti duši, da će se dve duše morati same sresti i morati preliti u jednu. On je samo toliko dao maha toj ljubavi, što je sa svoga doksata, pevao:
 
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mali mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...
Kao sjenka tvoja, svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...

 
I nikakvo čudo što se ta ljubav morala završiti pesnikovom tragedijom koju on sa toliko bola kazuje:
 
I svršeno je bilo... u velu i mekoj svili
Silazila si mirno niz stepeniie hrama
Pod krunom mirta... Svi su pogledi na tebi bili
Pred crkvom žagor i tjeska.
Kao stjena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam odvojen bio
I ćuto... Na moje čelo studena padaše tama...

 
Od tada se zacari jedna duboka tuga i u duši i u pesmi Šantićevoj. I tražio je sve moguće razonode ali su ga u veselju suze stizale. Iz tih dana njegove tuge ja imam nekoliko beležaka, nekoliko malih događaja, ali koji jasno ukazuju koliko je Šantić patio.

Tako Milenko Vukićević, profesor, proputovao je jednom tada iz Mostara za Sarajevo. U vozu nađe Aleksu koji je krenuo na Ilidžu da se tamo razonodi. Razgovarali su o svemu i svačemu a najzad poče Šantić da kazuje Vukićeviću svoju tugu i svoje jade, tako bolno da je kazivanje suzama pratio.
 
Tako stignu do stanice Bradine, pod Ivan-planinom, odakle železnica ide usporeno, penjući se visoko uz serpentine. Tek da se voz krene, a Šantića nestade, iskoči iz vagona i Milenko ostade sam i ne oprostivši se sa njim. Posle dužeg penjanja voz stiže na stanicu Ivan, pod vrhom planine i Milenko se iznenadi kad ugleda Šantića na stanici gde očekuje voz.

— Od kud ti ovde, po bogu brate?
— Znaš, uhvati me dert, pa da bi ga izbegao, ja uzjahao točak te pošao uz planinu, da ne bih pred tobom plakao.
 
U to doba je odlazio u Mostar i profesor Milorad Pavlović i bio gost u kući Šantićevoj. Nije bilo nikog tada u kući te su Šantić i Pavlović bili duže vremena sami njeni stanovnici. Preko dana bi češće odlazili na izvor Bune i Radoblje a s večeri bi uvraćali u poznatu kafanicu Jelića barjaktara, gde je u zadnjem delu bio poznati sto oko kojega su se svake večeri sem Šantića iskupljali: Svetozar Ćorović, pop Jovo Protić, Ljubo Oborina, Ato Šola, Milan Radulović i drugi prijatelji i gosti i nadmetali se šalom i beskrajnim razgovorima.

Ti bi razgovori gdekad trajali do pred zoru a tad bi Šantić i njegov gost Pavlović otišli kući, povadili dušeke iz kreveta, bacali ih na pod, te posedali nastavljajući razgovor dok prvoga san ne bi oborio. Takve jedne večeri, kada je već Mile odsnevao jedan dugi san, oseti on kroza san da neko jeca. Probudi se i vide Aleksu, zabio glavu u jastuk i plače kao dete.

— Što ti je, ludače? — pita ga dremovno Pavlović.
— Eto, niko me na ovom svijetu ne voli, niko niko...
— Ma ko te ne vole, evo volim te ja, volimo te svi.
— Bježi, bogati — veli mu kroz plač Aleksa — što će mi ta vaša ljubav kad me ne voli onaj kojega ja volim i za kojega bih vas život dao.
 
I nastavi jecati. A sutra dan pročitao je Pavloviću ovu pesmu:
 
Moja noći
Kada ćeš me proći?
— Nikad!
Moja zoro
Kada ćeš mi doći?
— Nikad!
Moje nebo
Kada ćeš zaplavit?
— Nikad!
Moja srećo,
Kad ćeš mi se javit?
— Nikad!
Moja draga,
Kad će naši svati?
— Nikad! Moja suzo
Kada ćeš mi stati?
— Nikad!

 
Biće da se u to doba začinje i Šantićeva bolest — nervoza, jer Šantić je strahovito patio od nervoze. Imao je teške snove, spavao je nemirno i nije mogao da ostane sam u sobi. Zbog toga, kad god bi krenuo na put, tražio je koga da s njim putuje. Sam se nije usuđivao krenuti na put. Tako jednom pođe on u Herceg-Novi sa profesorom Vladimirom Ćorovićem. Jedne noći, jer su u istoj sobi spavali, oseti Ćorović da mu se krevet podiže te se trže iz sna, zapali sveću i nađe pod krevetom Šantića. Ćorović skoči i izvuče otuda Aleksu pitajući ga što će pod krevetom. "Ne znam — poče Šantić trljati oči i buditi se — ima već pola sata gde snevam kako sam ušao u nekakvu pećinu i hoću u njoj da se ispravim a ne mogu!"
 
Ta nervoza je doprinela valjda da se u Alekse javlja i jedna vrsta rasejanosti. Šantić je neobično brzo zaboravljao imena ljudi i tu svoju slabost je krio na sve moguće načine. Zbog toga su njegovi drugovi — onaj sto u Jelića kafani — pravili često šale sa njim a naročito pop Jovo Protić. Tako 1896. godine dođe u Mostar neki Milan Jovanović, kazandžija iz Novog Sada, koji se primio da prepokrije crkvu mostarsku. Iza toga, oko 1899. prođe kroz Mostar i književnik Nikola Janković i tad baš udari nenadano mostarska prolećna mećava. Janković koji je pošao lako obučen nemade kud no uzajmi od Šantića jedan topliji kaput i ode u Dubrovnik. Nakon dva meseca Janković se vrati iz Dubrovnika i nađe se te večeri u Jelića sa svima ostalim mostarskim književnicima. Kad je Šantić naišao svi su se podgurkivali, znajući da mu Šantić neće pogoditi ime. Šantić je primetio to, nerviralo ga i pribra sve pamćenje svoje da bi sakrio slabost. Kada mu Janković priće i zapita ga "Sećate li me se, gospodine Šantiću?" — ovaj sasvim pouzdano odgovori: "Kako da vas se ne sećam, vi ste lane pokrivali našu crkvu!"
 
Verovatno sa svoje nervoze i raslabelih živaca. Aleksa se bojao i teških i velikih utisaka i nije ih bio kadar podneti.
 
Šantić se nekako desio u Beogradu prilikom onoga velikoga sleta pevačkih društava 1903. godine, te ga zadesilo da se ovde nađe i one noći između 28. i 29. maja kada je izvršeno ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića.
 
Odseo je tada opet u svoga prijatelja profesora Pavlovića i te večeri bili su za bogatom sovrom i u velikom društvu u fabrici Goćevac sve do ponoći. Od ponoći Pavlović ga odvede u kafanu kod "Zlatne slavine" na Terazijama gde nađoše novo društvo. Oko dva sata po ponoći razleže se Terazijama strahovita pucnjava i Šantić se prenu, te će reći Pavloviću:

— Čovječe, ovo nešto ne valja. Šta je ovo?
— Pavlović, koji je u stvari bio posvećen a nije Šantiću poverio, reče mu na uho:
— Krupna stvar! Načuo sam da će noćas ubiti kralja.
— Uh! — učini Šantić i skoči sa svog mesta te ode. Niko nije znao kuda, jer se on više ne vrati u društvo. Kad Pavlović oko osam ujutro dođe svojoj kući, zateče Aleksu budna u postelji, zarivene glave u jastuk i pokrivena jorganom.

— Šta je, čovječe, gdje si? — upita on Pavlovića
 
Ovaj mu saopšti krvavi događaj koji se odigrao te noći.

Šantić sede u krevet, prekrsti se i reče:
 
— Okreni Bože na dobro! — reče.
— A što ti izmače? — zapita ga Pavlović.
— Ne mogu ja to podnijeti, to je za mene mnogo! — odgovori Šantić.
 
U dosadanjem kazivanju ja sam vam izneo nekolike momente koji nam prikazuju Šantića kao čoveka, njegove slabe i lepe strane, njegove osećaje i veličinu njegove duše. Vratimo se sad Šantiću poeti, možda ćemo i tu naći pogdešto što bi nam dopunilo lepu sliku Šantićevu. Šantićeve simpatije u srpskoj literaturi bile su: Branko i Vojislav, a od proznih pisaca Milovan Glišić.
 
Kada je umro Milovan Glišić u Dubrovniku, srpska vlada donese odluku da se sahrani o državnom trošku i kao vladine delegate na pogrebu odredi: Jovana Tomića, bibliotekara Narodne biblioteke, Milorada Gavrilovića, reditelja Narodnog Pozorišta i profesora Milorada Pavlovića. Snežni smetovi u Bosni zadrže na putu voz kojim je ova delegacija putovala i prinudi ih da zanoće u Mostaru. Tom su se prilikom kao i uvek u takvim prilikama, okupili u Jelića, svi mostarski intelektualci oko ovih gostiju i, razume se, govoreno je samo o Glišiću, čiju je smrt Šantić neobično žalio.
 
Ma čujte ljudi — reći će on usred razgovora — i bolje što je Glišić u Dubrovniku umro i što će se tamo sahraniti. Održavaćemo bar veze sa mrtvima, kad nam ovi naši gospodari i onako brane da ih održavamo sa živima!
 
Prema Branku Radičeviću on je čak imao i jedan pijetet, koji je na jedan čudan način manifestovao jednoga dana.

Bilo je to ranijih godina. Šantić je bio u Beogradu i opkoljen svojim prijateljima, ručao je jednoga dana kod "Pariza" na Terazijama. Za drugim stolom sedeo je usamljeni jedan omalen gospodin užirena vrata i ispuštena trbuha. To je bio poznati profesorski tip, pokojni Kosta Vujić, čovek neobično dobra srca i neobično dobra stomaka. O njegovom gurmanstvu pronosile su se čitave bajke, ali, jedna je od tih bila sušta istina. Naime, znano je bilo celome Beogradu da stari Vujić stručnjački poznaje dobre i rđave strane svakog beogradskog restorana posebine. Posledica takvoga znanja bila je ta, što je Vujić svakodnevno ručavao u četiri gostionice. Supu je jeo kod "Ruskog cara"; zatim bi se digao i jeo goveđinu kod "Kolarca", varivo je jeo kod "Balkana" a pečenje kod "Pariza". I to tako svaki dan i godinama. Stari je Vujić dakle, pošto je obišao tri restoracije, došao bio kod "Pariza" na pečenje i čašu vina.
 
Neko iz našega društva obratiće pažnju Aleksi na staroga profesora, pitajući ga:
 
— Sećaš li se, Aleksa, Brankove pesme:
 
Evo tebe prebeloga stada
Osamdeset mu ima komada
Uzmi, pobro, pa na sajam goni
Sve rasprodaj ništa ne pokloni!


I kad Aleksa reče da je se seća. ovaj pruži ruku na staroga gurmana i dodade:

— E eto vidiš, to je taj pobratim Branka Radičevića kome je on tu pesmu uputio.
 
Šantić ispusti nož i šljušku, napusti jelo i uze osmatrati staroga gurmana kao neku svetinju. Njemu se učini kao da taj čas gleda pred sobom celo ono doba, njemu se pojavi i sam Branko pred očima i zasja mu oko i on, inače skroman, nerazmetljiv i uzdržljiv, uze čašu vina, diže se, ode onome stolu, priđe Vujiću i glasno da je sve zaorilo širom cele prostorije, izgovori mu jednu srdačnu, jednu emotivnu zdravicu, njemu pobratimu Brankovu. A kad je završi, on se saže i poljubi Vujića u ruku. Topla reč koja je tekla sa njegovih usana potresla nas je i uzbudila sve ali smo strahovali, kako će tu stvar primiti jedan prozaičan profesor-žderonja kome je više bilo stalo do dobrog pečenja no do uspomene na Branka.
 
I na naše opšte zaprepašćenje, Vujić se uzbuđen pridiže na noge, pobeđen toplinom, iskrenošću i snagom Aleksinih reči, i iz staračkih mu očiju pođoše suze.
 
O Vojislavu, čijim se pesmama naročito oduševljavao, Šantić je drugom jednom prilikom kazao svoje mišljenje. Kao diletant u mostarskom društvu on je imao da igra Maksima Crnojevića u Kostićevoj tragediji istoga imena. Grdno se mučio da savlada Kostićeve jambe u toliko pre što je Aleksa i inače slabo pamtio. Učeći naročito teški monolog iz petoga čina, on odjedanput poče da škripi zubima i da viče: "Ubio ti Bog i poeziju koja ne teče kao reka i u kojoj čovek mora da se spotiče preko svakog kamena!" A Vojislava je međutim i ne učeći znao mnogo da citira i mnoge mu je pesme znao cele napamet. "Ovo je pesma, govorio je on, gde stihovi teku sami od sebe i gde čak i moja pamet može da ih zapamti ili nadomesti!"
 
A Šantić je odista pisao stihom koji teče kao reka i lako je pisao. Sem poznatih nam i objavljenih, još je puno Šantićevih pesama pisanih na kolenu pri kakvoj zgodi, za kakvu priliku i nenamenjenih javnosti. Imam zabeleženu jednu od tih posvećenih njegovu susedu, u kojoj se ipak sam pesnik gorko nasmejao tim stihovima koji teku kao reka:
 
Sve me srce mome prijatelju vuče,
On je bačvar. Ovde stanujemo oba.
Još od rane zore pa do gluhog doba
On teše i bije i maljima tuče
Mi smo jedno isto, ljudi sa zanatom,
Sa nama se samo čedne misli druže
Ja stihove gladim, a on duge struže
Pa velika dela stvaramo alatom
Među nama sasvim razlika je slaba
Samo to toliko — dok on svoje stvari
Prodaje za novac i pošteno ćari
Ja stihove svoje vazda dajem džaba
Moj susede mirni, nek blagoslov duha
Uvijek te prati da si dobre volje
Samo, ja te molim, od sad lupaj bolje
Jer ogluhih brate na obadva uha.


Jedno veče trebala je da bude predstava u mostarskim "Guslama". Pred veče zaokupi silna mećava sa kišom i vetrom te je na zakazanu predstavu došao vrlo mali deo publike. Šantić koji je bio predsednik društva, videći tako mali broj publike, spremio je ovakav pozdravni govor:

Gospodo i poštovani zbore!
Vrijeme je da ne može biti gore.
Mećava urla i kiša bije
I mi znamo da nikome nije
Prijatno sad krenuti iz kuće
Pored peći vruće
Pa zato i vi, poštovani zbore,
Idite kući kako koji more
Ako je kogod od vas prilog dao
Neka mu, braćo, to ne bude žao!

 
Prilikom proslave društva "Prosvjete" u Sarajevu 1912. godine, na kojoj je učestvovao i Šantić, njemu je bilo određeno da pozdravi predsednika Srpske Akademije i počasnog predsednika Prosvetnog Zbora, Stojana Novakovića. Kad je o banketu bilo, ovi se iznenadiše kada ustade Šantić i umesto zdravice, uzbuđeno izgovori ove stihove:
 
Nek je blagoslovljen onaj trenut mio
Kad te sjajna rodi njedro srpske grude
Ta ti jedan, starče, dovoljan bi bio
Pa da srpski narod uvek slavan bude
Po Gorama našim, po polju i luci
Prosio si uma svijetle planete
I mi, danas, evo, ko ocu dijete,
Svi stupamo tebi, sa kapom u ruci.
Blagoslovi, starče, nek naraštaj cio
Velik delom bude ko ti što si bio!

 
Poslednji put sam Aleksu Šantića video 1922. godine kada je Kralj prvi put po oslobođenju, posetio Sarajevo. Aleksa je tada već bio u bolnici sarajevskoj, očekujući da tih dana bude operisan od boljke od koje se neće više oporaviti, boljke koja će ga pune dve godine lomiti, piti mu snagu i duh i najzad savladati ga.
 
Jednoga dana pozva me g. Janković, ministar Dvora, da pođemo zajedno u bolnicu da ga obiđemo, pošto on ima da mu odnese Kraljev pozdrav. Odosmo i zatekosmo Šantića, sedi na postelji u lepoj, čistoj bolničkoj sobi. Neobično nam se obradovao a kada mu ministar dvora isporuči Kraljeve pozdrave i predade mu Kraljevu sliku u bogatom ramu i sa svojeručnim potpisom, njemu naiđoše suze na oči i potresen uzviknu:
 
— Hvala Gospodaru!
 
U tom uđe u sobu mlada bolničarka, koja videći da su mu došli gosti, dođe da pripita treba li što, Šantić kako ona naiđe, uze sliku Kraljevu i okrete lik zidu.

— Pogodite — okrete se bolničarki, razdragan kao dete kad dobije lep poklon — pogodite čija je ovo slika?
— Pa biće valjda kakve devojke — reći će bolničarka.
— I jeste — kliknu Aleksa i okrete licem sliku — Jeste, ovo je slika najljepše đevojke na svijetu. Nego dete, uzberite malo lijepa cvijeća pa dajte ovde stavite kraj slike.
 
Kada devojka ode, on razdragan i raspoložen uze da razgovara sa nama.

— Ama gospodine ministre — okrete se g. Jankoviću — ja i sad još uvijek razmišljam kako bi to krasna drama bila "Sestra Luke Kapetana" što je ponudiste srpskim dramatičarima u "Srpskom Književnom Glasniku".
— E razmišljate, jednako razmišljate samo — reći će g Janković — a što je ne napišete kad vam se tako sviđa?
— Ma nije da ne bih — veli Aleksa — no pravo da vam kažem nisam vam ja tako vešt tim stvarima. Kad bi ovaj Nušić htio da se zajedno prihvatimo toga posla?
— A što da ne bih? — rekoh ja.
— Da ti sedneš pa da izradiš dramu a ja posle da je obučem u stihove. Biva li?
— Biva, Aleksa.
— Al nemoj tako samo da ostane na reči, nego evo ovde pred g. Jankovićem kao svedokom da damo jedan drugome časnu reč i da pružimo jedno drugom ruku.
— Pristajem Aleksa, evo ti ruke!
— A evo i tebi moje! — reče on, pruži mi svoju grozničavu ruku i snažno stište moju, dodajući: — Samo, razumije se, dok ja malo prezdravim.
 
I kod reči "dok ja malo prezdravim" njemu kao da se onoga trenutka utuli žar u očima koji se bio samo momentalno razbuktao. Čelo, koje je maločas bilo mladalački vedro, omrči se i izbrazda brigom, u pogledu mu zacari se ponova jedna duboka tuga. Meni se čini da sam u tome trenutku u njegovim zenicama čitao ove bone stihove:
 
Ostale su zamnom bašte jorgovana
Sjaj proleća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana...
Hladna suton stiže... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide —
I ja čujem samo udar tvrde krasne.


Branislav Nušić: Iz Šantićeva života, Politika, 23. mart 1924. str. 5—7

Tekst preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 35, januar — mart 2006.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Decembar 25, 2010, 06:47:27 pm
**

ALEKSA ŠANTIĆ
       

... Aleksa Šantić je bio saradnik Bosanske vile, već od njenih prvih godišta. Ali poznanstvu Branislava Nušića i Alekse Šantića nije posredovala Vila već Zora, list koji će u Mostaru pokrenuti upravo Šantić, u saradnji sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem, 1896. godine. U prvom godištu, u brojevima sedam, osam i devet, Nušić će objaviti svoju humoresku Naše arhive, i to je bio prvi kontakt između ova dva srpska pisca, kontakt koji će prerasti u veliko prijateljstvo koje se ničim neće pomutiti do Aleksine smrti. Snaga tog prijateljstva će se oličavati u nizu momenata u kojima će se preplitati i sama duhovnost tog prijateljstva, a i zajedničke stvaralačke zamisli. Nakon uspjeha, koji je Aleksa Šantić postigao u Beogradu izvedbom njegove Hasanaginice, zanosio se mišlju da napiše i jednu veliku dramu sa temom iz narodne pjesme o Banović Strahinji. Ponesen Nušićevim dramskim talentom, Aleksa je od njega tražio da načini neku vrstu sinopsisa, a on bi ga preodjenuo u stihove. Međutim, ratovi koji su uslijedili (Balkanski i Prvi svjetski) osujetili su tu ideju o zajedničkom radu velikog pisca. Ova će se ideja ponoviti i desetak godina kasnije, 1922. godine: Aleksa je ležao na bolesničkoj postelji u Sarajevu. Nušić ga je posjetio i ponovo je vaskrsnula ideja o zajedničkoj saradnji. Ovoga puta se Aleksa zanosio idejom da u dramu pretoči priču o gordoj sestri Leke Kapetana, koja je odbila čak i Marka Kraljevića kao prosca, ponovo je Nušić trebalo da načini dramski sinopsis, a Aleksa da ga odjene u stihove. Trebalo je samo pričekati da Aleksa malo prizdravi. Prizdravio nije: ideja o zajedničkoj saradnji je ponovo ostala nerealnzovana: ratovi i smrti su tako često presijecali stvaralačke lukove na srpskom Panteonu.
 
Između ove dvije krajnje tačke — Nušićevog javljanja u Zori i posljednjeg njihovog susreta u sarajevskoj bolnici 1922. godine, nizale su se epizode koje su se splitale u vijenac velikog prijateljstva. Jedna od prvih epizoda desila se neposredno nakon Naših arhiva u Zori: dramski amateri pjevačkog društva Gusle na svoju scenu su postavili Nušićevu dramu Knez Ivo od Semberije, a mostarski izdavači Paher i Kisić su je štampali u okviru svoje Male biblioteke (u istoj Biblioteci će biti štampane još neke Nušićeve knjige — Šopenhauer (1902), Malo pozorište I i II (1903. i 1904.) i Danak u krvi (1909.). Tako je Mostar, "opsjednut pozorištem", bio opsjednut i dramskim stvaralaštvom Branislava Nušića. To je veliko čvorište u koje je utkana Nušićeva vezanost za Bosnu i Hercegovinu koja će imati naglašenu boju sunčanog Mostara, i u koje je bila utkana živa nit vezanosti Alekse Šantića i Branislava Nušića.
 
Druge niti su ispredane od Šantićevih dolazaka u Beograd. U mladosti je dolazio u raskošnom hercegovačkom odelu, piše Dragoljub Vlatković u svome zapisu Šantić i Nušić, "a kako je i sam bio lep (o njegovoj lepoti su i pesme pevane), svojom impozantnom figurom izazivao je opšte divljenje i mnogo ženskih pogleda i uzdaha". Te susrete Beograda i Alekse je, sa beskrajnom toplinom, opisao Nušić u svome predavanju, održanom u Društvu prijatelja umetnosti Cvijeta Zuzorić, u povodu Aleksine smrti:
 
"Toke mu odskočile sa nabreklih, mladalačkih grudi, a nad svetlim i kao izvor bistrim očima nadnela se mala hercegovačka kapa. Prav kao čempres, snažan kao bor, a lep kao najlepša devojka, Aleksa je, gde god je prošao beogradskim ulicama, privlačio sve poglede. Žene bi zastajale i gledale za njim, a devojčice, vraćajući se iz škole, zbunile su se i ispuštale knjige i ostajale zakovane na mestu. A Aleksa je, kao mladi princ iz čarobnih bajki, hodio ponosno i toplim osmehom predusretao svaki pogled".
 
Nušić ga je upozoravao na te poglede, ali je Aleksa odbijao da se ti pogledi odnose na njega, već na njegovo odijelo. Kada ga je Nušić ubijedio da ga djevojke gledaju zaljubljenim pogledima... Šantić bi na to umuknuo i oborio pogled. Postideo bi se, jer, malo sam ljudi u životu sreo sa toliko čednosti i toliko detinjasta stida, kao što je u Alekse bilo. U njega se srela i združila lepota tela sa lepotom duše. Bio je lep kao devojka, ali i stidljiv kao devojka."
 
Šantić se zadesio u Beogradu i 1903. godine, kada su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i Draga Mašin. Sjedio je sa društvom u kafani Zlatna slavina na Terazijama. Oko dva sata iza ponoći se čula "strahovita pucnjava", Aleksa se stresao, i, kada su mu rekli što se zbilo, on je napustio društvo i ujutru su ga našli "budna u postelji, zarivene glave u jastuk i pokriven jorganom". Ova epizoda potvrđuje misao Jovana Dučića koji je o Aleksi rekao da "ostade bez smisla da postoje zli ljudi i divlje životinje". Priča o prijateljstvu Nušića i Šantića ima i svoj epilog: posljednje godine svoga života Aleksa Šantić je provodio u teškoj bolesti, bijedi i siromaštvu. Neki biografi tvrde da je, u trenucima teške depresije, pomišljao i na samoubistvo. Nušić je to znao i obećao mu isposlovati "doživotnu rentu". O tome postoji i dokument koji je naveo Dragoljub Vlatković u svome tekstu Šantić i Nušić.
 
A kada je, 1924. godine, umro Aleksa Šantić, "izmučen i napaćen", Branislav Nušić je održao svoje dirljivo predavanje u Cvijeti Zuzorić koje će Politika odštampati na svojim stranicama 23. marta 1924. godine.

Vojislav Vujanović: "'Bosanska vila': Branislav Nušić i Aleksa Šantić"

_______________

Izvori:
Dejan Đuričković: Bosanska vila (književnoistorijska studija), Svjetlost, Sarajevo, 1975.
Narodno pozorište Sarajevo ( 1921. — 1971.), Sarajevo, 1971.
Borivoje Jevtić: Deset godina Sarajevskog pozorišta, Sarajevo, 1931.
Josip Lešić: Nušić i Bosna, časopis Pozorište, Tuzla, 1988., broj 1—2,
Borivoje Jevtić: Pisci i maske, Sarajevo, 1962.
Gita Predić - Nušić: Nušić i Bosna, časopis Pozorište, Tuzla, 1964., broj 6,
Dragoljub Vlatković: Šantić i Nušić, Oslobođenje, 1. 6. 1968.
Jovan Dučić: Aleksa Šantić, Glasnik profesorskog društva, 1937, knj. XVII, sv. 11—12
Branislav Nušić: Iz Šantićeva života, Politika, 23. mart 1924. str. 5—7



Deo teksta preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 35, januar — mart 2006.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Jun 09, 2011, 09:49:32 pm
*

ŠANTIĆ I DETINJSTVO


Koje su to reči koje bi u primisli, pomisli, sećanju na Šantićevo vreme, mogle da odmene tih mekih šest slova u Šantićevom prezimenu? Koje mi to reči čujemo u sebi kad čitamo Šantića ili kad ga neko spomene: jug, lepota, blagost, rodoljublje, gospodsvenost, ljudskost, proleće, veče. Nizale bi se tako reči u beskraj, kao ona Šantićeva niska adiđara u pesmi "Pogled s vrha":

"Lepote! Uz reku, kao labud beo,
Leži Mostar, i, pun sunca, adiđara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara
Kao da bi nebu poleteti hteo."


I kako o Šantiću, bilo koju, bilo kakvu reč prozboriti, napisati, a da se ne dotaknemo nesreće u kojoj sve ove reči, danas, tamo i ovde, dobijaju druga značenja.

Tako sto ćemo, kako to činimo, inače, u strahu i nemoći, zaroniti u detinjstvo, braneći se od tmuše u kojoj jesmo, od zla nad nama i u nama. U detinjstvo, dakle. U majku. U prapostojbinu. U nigde.

Teme detinjstva, večne i moćne literarne teme, Šantić se, ma koliko to izgledalo netačno, retko i sasvim ovlaš ticao. Možda nam se učini da je Šantic veliki pesnik detinjstva, zbog njegove prelepe pesme "Pretprazničko veče" u koju je stočena sva žal za minulim vremenima sreće i spokoja, patrijarhalne blagodati domaćinskog srpskog doma, sva ljubav prema bližnjima, sva seta što su vremena minula i što se ponoviti nikada neće.

Ni u toj pesmi detinjstva nema, ima samo sećanje na detinjstvo.

Tragom tih sećanja i mi evo zavirujemo u prašne knjige tražeći ono čega nema. Tražeći sreću, spokoj, tišinu, ljubav, blagost. Tražeći minulo doba.

Sećanje prvo: pesma "Naš stari dome", sva od sete i očajanja sonet-tužbalica iz 1906. godine:

Naš stari dome, kako si orono!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara —
Grize, ko čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašljiva i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
O dobu sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napiso,
Ovdje je s dušom poletila miso
Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti, dome stari...


Sva ostala sećanja na detinjstvo samo su u detaljima prosvetljena osećanja iz ove pesme. "Pretprazničko veče" je napisano 1910., četiri godine kasnije.

Tematski se na ovu pesmu oslanja pesma iz 1912. Godine "Moj otac", sećanje na očev odlazak iz porodičnog doma, na put, trgovački, tuga što odlazi i dečački ponos što otac na konju tako lepo izgleda:

"Mi ga ispraćamo, i mahalom starom
Pred njim sluga Jovan krače s džeferdarom,
I meni se čini još ih gledam oba..."


Ima u završnoj tercini ovog soneta jedna važna reč: gledam kaže pesnik, a ne vidim kako bi se u sećanju kazalo. Taj trajni glagol govori o Šantićevoj stalnoj uronjenosti u slike iz detinjstva. To je njegova stalna i jedina odbrana.

Reč vidim u jednoj reminescentnoj elegiji pod naslovom "Pogled s vrha" iz 1918. godine, Šantić će upotrebiti sećajući se bitnih, no vanporodičnih slika:

"Sve vidim, i baštu komšije Muktara,
I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;
Pod orahom, gde je neko na panj seo,
Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida vise i sad grane rotke
S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,
I meni je — k'o da kukom na vrh motke

Snova svijem račve i kradem glavaše,
Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,
Preko plota s vencem raspuklih granata."


Motiv raspuklih granata, narova, šipaka kako se u Mostaru kaže, javlja se i u drugim Šantićevim pesmama, kao što će se i mnogi motivi iz pesama sudbinski pojaviti u kasnim Šantićevim strahovima, kada je, oboleo već, kako svedoči Vladimir Ćorović:"...Čuo je noću, činilo mu se da čuje nekakve konje gde tutnje iza kuće u našoj ograđenoj i povučenoj bašti..."

Aleksa Šantić, nadsimbol Mostara i Hercegovine, "krv junačka, duša Devojačka", kako reče Pero Slijepčević.

Večan trag u vremenu: Aleksa koga ima, i Mostar koga nema. Sem u pesmama. A pesme su trajnije od gradova. O ljudima da i ne govorimo.

Pero Zubac | Aleksa Šantić (http://www.aleksasantic.com/Print/zubacprilog1.html)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Novembar 13, 2011, 12:41:07 am
*

ŠANTIĆEVE BOŽIJE SVETILJKE


Malo je koji nas lirski pesnik, uprkos čestom menjanju ukusa publike i književnim modama, imao toliku naklonost čitalaca kao Aleksa Šantić. Uz njega je još samo Zmaj bio prihvaćen i slavljen kao nacionalni bard. Šta nam danas svojim pesmama može reci poslednji vitez romantike, kako je Šantića nazivao Pero Slijepčević? Mada je još za života stekao retko viđenu pesničku slavu, Šantić sa ovoga sveta odlazi osiroteo i sa srcem punim ožiljaka.

Književnu slavu Alekse Šantića, po nekom usudu, pratile su porodične tragedije: kopao je, kako je zabeleženo, grob za grobom i ispraćao najbliskije da bi, na kraju, ostao samohran, osiroteo, ali gord i ponosan, pomiren sa sudbinom i gorkijem životom.

Priviđale su mu se, kako su svedočili njegovi savremenici, pred kraj života, halucinantne slike, a onespokojavajuća predosećanja potresla su preosetljivu dušu pesnikovu. Nije se mogao hraniti pesmama i braniti iluzijama. Ni osećanja više nisu bila lekovita.

"Unutarnja rana intima, mesto da zamiruje, bivala je sve veca", piše Slijepčević o Šantiću. "Peva narodni pesnik junački od zore do mraka, ali devojački tuguje intimni pesnik od mraka do zore", nastavlja Slijepčević. U Šantićevim pesmama se, srećom, ne oseća to dvojstvo. Ono što je opevao ovaj liričar bezmalo je istorija naših jednovekovnih napora da se saberemo, pronađemo, uspravimo i objedinimo, ali i naših iluzija, kratkotrajnih uzleta i šestih sunovrata. Sunce slobode o kojem je pevao obasjalo je na tren i njega i njegove saplemenike držeći ih u lažnom uverenju da je do ostvarenja vekovnog sna konačno došlo, iako je ta sloboda bila varljiva, a pravda nedostižna. Nesaglasnost stvarnosti i ideala pogađala je pesnika.

Iako intimist dobrim delom svoje poezije Šantić nije "plakao samo boli srca svoga". Sa ikonostasa srpskih pesnika lice Šantićevo nas ne gleda prekorno i opominjuće što ga zaboravljamo već, puno otmene patnje i opominjuće dobrote, kazuje nam da ima razumevanja za sve naše padove i jade.

Urođena dobrota i otmeni optimizam, kako beleži Dučić, krasili su Šantića privatno, a te osobine krase i njegove pesme. Kod Šantića, u njegovim pesmama, vidno su istaknute i njegove mane i njegove vrline. Intimisti Šantiću pripalo je da bude, kako to Crnjanski kaže, patriotska tribina. To što njega sve rane svoga roda bole i sto on sa njim u boli pati i grca, nije samo retorika i pesnička figura već izraz dubokog ubeđenja i istinskog opredelenja. Izraz sinovljevske odanosti. Za Šantića koji je pevao o "žuljevitim rukama", o "klasju ispod golih brda", o "tvrdoj kori hljeba krvlju pokapanoj", o tome da "volovi nose jaram a ne ljudi", današnje generacije nemaju previše razumevanja. Iako takav Šantić mnogo više liči na parolu nego na poeziju učinak ove vrste stihova se ne može i ne sme zaboraviti.

Taj i takav Šantić imao je ogroman uticaj na buđenje nacionalne svesti. Njegove su pesme, kako je s razlogom isticano, primamile Mladobosanče i Zerajice. Šantić je ispunjavao patriotskim zanosom pokrećući prkos i socijalni bunt. Ali to je jedan deo njegove poezije, vazan ali ne najvažniji, značajan ali ne i najznačajniji, dobar ali ne najbolji.

Onaj mekani, dobrostivi glas, onaj vapaj bogotražitelja koji se čuje kroz mnoge Šantićeve pesme dopire i do nas. Čujemo ga pre svega iz njegove prekrasne pesme "Pretprazničko veče".

Odatle, i sa starih ognjišta, u oronulom roditeljskom domu, i sam razdesen, među stvarima koje se ospiaju zabugario je Šantić:

Ovdje mi negdje bješe raj... a sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti dome stari.

(1906)


Skoro će vek od kako je Šantića ispevao ove stihove a naš dom (pojedinačni i kolektivni) urušava se. Ta Šantićeva elegija o svetu koji nestaje, sa kojim se završava jedan civilizacijski krug, baca novu svetlost i na ostale njegove pesme dajući im novi život. I sam će za pesme reći da mrtve sa živim vežu njine niti. Nas Šantićeve pesme povezuju sa predačkim pamćenjem i vode onom skrovitom stazom samoiscelenja, vode ka Spasitelju.

One su te žive niti koje vezuju vek sa vekom, koje, i kad ne otkrivaju velike tajne, ugodno greju dušu.

Još je Jovan Dučić pisao da ni jedan naš pisac ne liči toliko na svoje delo koliko Šantić. I ono o Šantić je Šantić pevao, sve što je opevao i čega se takao, liči na njega. Voleo je Šantić, kako je već zabeleženo, da sve okrene na dobro i da u svemu vidi lepotu. Zahtevalo je to mnogo volje i duhovne snage kad se zna kakva su ga sve zla snalazila. Branio se pesmama koje "kao melem padaju na sva srca bolna". Pesme mu ne behu samo nadoknada za izgubljenu porodicu i uskraćenu ličnu sreću, one su ceo jedan narod učinile pesnikovom porodicom. Obraćao se toj porodici Aleksa Šantić, bio sa njom u svim zanosima i pobedama, ali i klonucima.

Pripadao joj je čisto, srcem i na pomalo starinski način. To njegove pesme, srećom, nije udaljilo od ovog vremena. One nam, ako smo još uvek jedna porodica, i ako nas prožima istovetna misao, imaju šta reći i danas.

Svima onima "što duše svoje na zvijezdama griju" obraćaju se Šantićeve pesme. One mogu i današnjem čitaocu, padajući "ko rosa na samotne biljke" doneti "tople Božije svetiljke". Tu sliku biljke pod vetrom i udarima sudbine na koju, ko melem a kroz pesme, pada svetlost Božije svetiljke mogao je pronaći neko ko je patio i tražio puta kao što je to bio slučaj sa Šantićem.

O prosvetlenju, obožavanju duše i obogaćenju srca pevao je dobrostivi Aleksa čak i onda kada je bio skrhan bolom. Tražio je lepotu i tamo gde je nema, a tamo gde je bilo ona se njegovim stihovima uvećavala.

Nije li Šantić, pevajući iz lične osame i sa razvalina porodične sreće, harmonije i milošte u pesmi "Pretprazničko veče", opevao i naše nacionalno razrešavanje? Nije li nam još dom u razvalinama? Simboli porodičnog imena obasjavani svetlošću Badnje večeri: ognjište, gusle, pesma Strahinjina Bana, ikona, kandilo nisu samo porodični milje i relikvije već znameni naše prošlosti, tradicija... I sam Šantić je, pevajući o tome, postao njen nerazdvojni deo, deo tradicije. A ona nije samo prošlost.

Poručuje li nam Šantićeva pesma da je sreća u malom krugu, u porodici, malom mestu? Kaže li ona da se svet može sagledati i sa vlastitog prozora? Da bi čeznuo Šantić nije morao putovati, od čeznje je bila satkana njegova priroda. Raspet između želja i običaja pevao je očaj i raspeće.

I na kraju je, kroz pretprazničko veče, video i prizvao svetlost Božijih svetiljki. "Pretprazničko veče" Alekse Šantić je balada, tužbalica nad svijetom koji je svojim moralnim načelima i kulturnim dostignućima bio osnova našeg postojanja i opstajanja u nekoliko vekova. Ova Šantićeva balada o ličnoj i kolektivnoj sreći i nesreći ima nam šta reći i danas. Otmen i gospodstven u ličnoj sreći i nesreći, a uspravan u kolektivnom jadu i polomu, Šantić je primer poučan.

Dragomir Brajković, Beograd | Istočnik (http://www.istocnik.com/articles/48/teme2.html)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Novembar 13, 2011, 12:41:29 am
*

PESNIČKA LOZA ŠANTIĆA


Retke su i u svetskoj i u našoj književnosti pesničke porodice. U srpskoj književnosti diskontinuiteti su češći od kontinuiteta. Pa, i tamo gde se začinjala pesnička porodična tradicija, ona nije dugo trajala. Izuzmemo li vladarske loze Nemanjića i Petrovića u kojima su se književnim poslom bavili i vladari, i prinčevi (većina njih potonji svetitelji) samo se za još dve porodice: Ilića i Šantića može reći da su zasnovale i održale pesničku tradiciju.

Milutin, Dragutin i Vojislav Ilić su naklonost prema književnosti nasledili od oca Jovana, takođe pesnika. Braća Šantići, Aleksa, Jeftan i Jakov, takođe su pesnička porodica. Za razliku od Ilića, Jeftan i Jakov su, kao pesnici, ostali u senci dela mnogo slavnijeg im brata Alekse.

Otac braće Šantića, Risto, onaj kojega Aleksa slika u predivnoj baladi Predprazničko veče stihovima:

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
uzeo gusle u žilave ruke,
i glasno poč’o, uz ganjive zvuke
lijepu pjesmu Strahinjića Bana"


Nije samo očeva slika već i inkarnacija naše patrijarhalne prošlosti. Ovi stihovi Alekse Šantića, po onome što se zna, očito nisu samo lepa pesnička slika već i istinit prikaz prilika. Naime, Risto Šantić, po zanimanju trgovac, bio je predan sakupljanju narodnih pesama. Sakupljao je, kako je zabeleženo, epske pesme i sevdalinke. Dah i duh i jednih i drugih prepoznatljiv je u pesmama njegovih sinova. Zabeleženo je da je Risto Šantić imao zbirku tih pesama ali se njoj, nažalost, zameo trag. Nisu se, srećom, zagubile pesme braće Šantića: Alekse, Jeftana i Jakova. Istina, pesme poslednje dvojice su sve do skora, ne samo široj već i onoj u književnost upućenoj javnosti bile nepoznate.
Podsetimo se ko su bili Jeftan i Jakov. Umrli su mladi. Jeftan u 21, a Jakov u 24. godini života. Jeftan je pisao pesme ali je više bio posvećen pripovetkama i novelama. Braću je rano načela bolest i obeležila je i njihova dela elegijom i melanholijom.

Jeftan je živeo od 1875. do 1896. Pisao je i objavljivao još kao učenik. Prve radove je objavio u "Bosanskoj vili". I kao početnik je dobio naklonost čitalaca. Bolest ga je otrgla od škole. Napustio je sedmi razred, ubrzo će ga bolest otrgnuti i od života. Zabeleženo je da je, uprkos tome što je fizički bolestan, duhovno bio zdrav. Zapisano je da su njegova osećanja iskrena, da ih ne glumi. NJegove reči su iskrene, proživljeni su mu svi redovi. Pesme su mu jednostavne i prostosrdačne, posvećene prirodi. Kako je primećeno on prirodu poima paganski i panteistički.

Jeftan ne peva samo boli duše svoje već se obraća Bogu okrenut samopronalaženju. "Gde sam ja?" pita se mlado i ranjeno biće, već obeleženo smrću. Obraćajući se Bogu pesnik kaže "uvijek se okreneš sebi nas vodeći". Vođen rukom koja "po nebu piše zapovijest" pesnik pronalazi put ka sebi. I kad kazuje krupne istine ne poseže za velikim rečima. "Rasute snage i isušene duše" on peva opštu tugu kroz lični i intimni doživljaj, bez retorike i frazeologije bola i lažnog lirizma.

Bolje se i više Jeftan Šantić našao u pričama i novelama. Po nekim elementima on je preteča Bori Stankoviću, Kočiću, pa, čak, i Andriću. Baštinik je tradicije pripovedanja Glišića, Laze Lazarevića, Janka Veselinovića... Podjednaku pažnju posvećuje patrijarhalnoj i građanskoj porodici. Nisu to one srećne i skladne porodice već one obeležene nesrećom i u razdešavanju. Njegova tehnika pripovedanja ide ka udvostručavanju i utrostručavanju naracije. Ovu će tehniku do savršenstva dovesti Andrić u Prokletoj avliji.

Dijalozi su mu živi, a rečnik lokalan, pa, i pored toga, za njega se ne može reći da je regionalni pisac. Njegovi junaci žude sreću kojoj na putu stoje brojne prepreke: socijalne, klasne, verske. One su uzrok mnogih nesreća njihovih, padova i ponornih putovanja.

U pričama je Jeftan Šantić otvorio brojna pitanja i dileme. Naglašeno i iskreno rodoljubivo osećanje poneto iz porodice ima jake i jasne odjeke u delima braće Šantić. Jeftan u svojim pričama iskazuje, slično Kočiću, slobodarstvo i antiaustrijski stav. Niz detalja ga povezuje i sa piscima njegovim savremenicima. Recimo, tema seobe. Ona će na poseban način biti obrađena kod njegovog brata Alekse. Glavni junak Jeftanove priče Ćamil, iz verskih predrasuda ubija svoju ženu pravoslavku, seli se, a posle okupacije Bosne od strane Austrougarske, beži na istok.

Šantić je sav u rodoljublju a na kraju priče oglasiće se slobodarski zanos i revolucionarni kočićevski poklič. No, neće daleko stići, nažalost. Ozbiljno nagrižen bolešću bio je već u zagrljaju nemilosrdne smrti. Ipak, nije se predavao.

Jeftan je umro u Mostaru. Na večni počinak govorima su ga ispratili Jovan Dučić, koji će četiri godine nakon Jeftanove smrti u Mostaru objaviti svoju prvu pesničku knjigu, i pobratim Svetozar Ćorović. Brat Aleksa mu je spevao pesmu "Na odru brata Jeftana" i ona je urezana na njegov spomenik. Ni sudbina Jakova Šantića nije ništa vedrija. I on je rano načet bolešću, pa je prerano otišao sa ovog sveta. Rvao se sa bolešću, tražio je leka u planinskim lečilištima na jugu. U alpskim tišinama gde je vazduh razređen jasnije se i reskije čuju zvuci a bolnije i potresnije primaju istine. To stihovima zrele tuge beleži već nagrižen bolešću Jakov.

Ugroženo telo se bori a duša se ne predaje. Ona bolno beleži treptaje okoline. Okruženje je u pesmama Jakova Šantića slikano idilično: potok i jezero blistaju, čobani pevaju, veverice se pužu uz drveće samo je on ispunjen tugom i neprebolom obeležen:

"No, gle, i ovdje moje srce pati,
Tišina ovu tugu čini širom
i veći sumor, što mi dušu prati"
 
Peva pesnik".


Ta tuga i taj sumor prožimali su Šantićeve stihove i u njima otvaraju broja pitanja. Tragajući za ljubavlju kao pribežištem, pesnik se brani od sumornih misli.

Duševnost i dobrostivost izvire iz ovih pesama. "Ah, duša, to je platno slikarevo, nju vrijeme mijenja i boje joj dava", peva mladi pesnik. Sudeći po njegovim ljubavnim stihovima srce mu je bilo puno ožiljaka a vreme je po duši nanelo boje tamnih, čak i mrkih boja i tonova. No, on nije pesimističan i predan do kraja. Ljubav za kojom čezne je samo sećanje, san i toplina koja greje dušu i koja rađa stihove. Ta ljubav o kojoj on peva čista je i neporočna.

"Mi smo ko brat i sestra pojmili Boga i nebo / i razumjeli smo ljubav!... I ja sam tad umrijet trebo." peva mladi pesnik.
Mladost je, po prirodi svojoj, poletna, sva od snova i nada. Ona o kojoj peva ovaj pesnik je mladost slomljenih krila. Ali njegove pesme nisu pesme očajanja već pesme koje traže smisla. Pitanjem izraženim kroz stih "zašto moje srce svud osjeća pustoš u desetom ljetu" on stupa na stazu koja vodi ka Tvorcu. Pesnik se obraća Spasitelju govoreći "u etru plavom naći ćeš me opet, / Da me s nova stvoriš da me opet bude".

Biti opet, živeti snova, trajati i posle telesne smrti nije samo nagon i potreba za opstajanjem već pronalaženje smisla svemu onome što život čini životom i što mukama daje smisla, poručuje mladi pesnik. On će u pesmama koje su lične i duboko proživljene reći i mnoge opšte istine. Tražeći leka telu, Jakov Šantić je boravio na planinama i ukraj mora, tražeći leka duši nastanjivao se u pesmama. One su bile njegovo pribežište, obe su pronele glas o njemu i njegovom postojanju, one su trajni pomen i na njega i na vreme u kome je živeo i goreo u lepoti i čežnji.

Kraj mora, u Herceg Novom i Malom Lošinju (gde se upokojio) nastajali su stihovi smirenosti pa, povremeno, i blage rezignacije. I pejzaž je u tom krugu pesama umiren. "Sve mrtvo spava u podnevnom", kaže pesnik. "I vali su umorni", peva on. "More je pod zvezdanim nebom zaspalo". Stiče se utisak da pevanjem pesnik priprema mirnu luku da u nju, konačno, i zauvek uplovi. I uplovio je. Odmorila su se mlada krila, zaustavio se jedan let. Galeb je klonuo bez želja, bez nada, peva pesnik, Ta slika pesnička, postala je za Jakova Šantića, nažalost, životna stvarnost. I on je složio duhovna krila. Nisu, srećom, njegove pesme. One su raskrilile krila da posvedoče jedno trajanje. Trajanja u Slovu.

Dragomir Brajković


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Novembar 13, 2011, 02:35:15 pm
*

         O Šantiću...


(http://riznicasrpska.net/fotografije/Pisci/Aleksa_Santic_2.gif)



"Šantić, Aleksa, pjesnik i muzičar-amater (Mostar, 25. V 1868 — 2. II 1924). U muzičku teoriju i dirigovanje upućivao ga je R. Zamrzla, zborovođa u Mostaru. Šantić je bio vrlo aktivan u srpskom pjevačkom drustvu Gusle, kao pjevač, organizator i zborovođa. Ostavio je djela za zbor (obrade narodnih pjesama i originalne svjetovne i crkvene kompozicije). Šanticeva muzikalnost odrazila se u muzikalnosti mnogih njegovih stihova koji su opetovano privlačili jugoslovense kompozitore."


"Meni je vrlo žao što je ocena ispala ovako nepovoljno po Šantića, i utoliko većma žao što je, Šantić, uprkos svemu, jedan, od simpatičnih naših književnika. Šantić pripada onoj malenoj grupi mostarskoj koja svojim rodoljubljem, svojim pregalaštvom, svojim darom čini čast današnjoj srpskoj književnosti. Osim toga, pokraj sve prividne i stvarne neiskrenosti njegove inspiracije, on je iskren u svojim pesničkim namerama. Njegovo pesništvo, iako liči na udvoričko ljubavno pesništvo marinista, kulista, i efuista, nije udvorički neiskreno, on ne piše tako ni po porudžbini ni zato da se nekom udvori, on tako piše što iskreno misli da je tako lepo pisati. Najzad, Šantić ima drugih pesama koje ja iskreno volim, i među kojima ih ima koje mogu dostojno stati uz pesme naših najboljih pesnika. Ali ovde nisu bile u pitanju moje lične simpatije. Meni ni u kom slučaju nije bilo moguće dati jednu od onih neiskrenih ocena koje više zabašuruju no što kazuju, koje time gube svaku svoju vrednost, i ne služe na čast ni onome o kome se pišu ni onome ko ih piše. U ovom slučaju takvo postupanje bilo bi još manje dopušteno no inače."
Bogdan Popović, 1901


"Šantić je počeo imitacijama Zmaja, zatim je pao pod jak uticaj Vojislava Ilića. Zadugo se nije mogao otresti tuđih uticaja, izraditi se i razviti se u originalnog pesnika. Prvi njegovi stihovi slabe su originalnosti, i nesavršeni, tako da ih se pesnik danas sasvim odriče. Za poslednjih desetak godina on se razvio u originalnog pesnika. On ima dve omiljene teme: intimna osećanja melanholije mladosti koja prolazi i žarke ljubavi prema narodu. Iskren i prirodan, on u stihove meće otkucaje svoga srca, i peva ne kao pesnički zanatlija no kao čovek koji je ta osećanja sam preživeo, kazuje misli o životu do kojih je sam došao. On voli svoju zemlju i svoj narod dubokom urođenom ljubavlju kojom se voli porodica. U času kada je rodoljubivo osećanje bilo gotovo prognato iz nove srpske poezije, on ga je ponovo vratio i ispevao nekoliko krepkih i srdačnih patriotskih pesama. Ratni uspesi srpski 1912. i 1913. dali su puno pravo njegovom nacionalnom optimizmu. Staru, gotovo zaboravljenu patriotsku poeziju, on je ponovo podigao na visinu njenih starih dobrih dana, iz doba Zmaja i Jakšića, davši joj još stvarniji, razumniji, moderniji sadržaj i značaj.
 
U današnjoj srpskoj književnosti ima pesnika originalnijih i mislenijih, onih koji više kažu našem duhu; ima ih živopisnijih, melodičnijih i veštijih, koji lepše zabavljaju naše oči i naš sluh, ali nema pesnika neposrednijih i iskrenijih osećanja, koji više govore našem srcu i onom što je najintimnije u našoj duši."
Jovan Skerlić


"To je poezija gdje čovjek osjeća ne samo da je on dio zemlje i naroda već da su i zemlja i narod djelom njegove široke duše, prava, iskrena lirika..."

"Kod Šantića vrijedi da posebice istaknem njegov jezik, čist, narodan, bogat, zvučan i tečan: jezik kao suza. U njegovim pjesmama zvoni i teče jedra riječ ijekavska iz najbolje Hercegovine prelivajući se u šarenoj ljepoti izraza, što može služiti uzorom svim onim našim piscima kojima je tako potreba da nauče naš jezik, hrvatski, srpski, kako je istina da ga ne poznaju. Šantić ne boluje od manije riječi, od te raširene manije knjiške: kod njega nije riječ radi riječi, već riječ radi rečenoga, ali on je svejedno bira i njeguje, da poštujući sredstvo posluži svrsi i u lijepim besjedama razvija smisao. Uz male iznimke, tu i tamo, njegova je forma čista, ritam tačan, rime odabrane, iako nijesu savršene. Istina, njegov sonet nema onoga specifičnoga sonetskoga, jer autoru fali tehnička virutoznost, fina i istančana, potrebna za kratku stegnutost sonetskoga oblika i značajno je da su njegove najbolje stvari mahom u tercinama, gdje se kraj neomeđenoga broja stihova svih stegnutosti trostruke rime bolje snalazi njegova obilna rječitost, što provaljuje poput nasrtljive bujice."
Tin Ujević


"Ono najbolje što je on dao je zbilja izvorno, njegovo do maksimuma, bogato na čitavoj skali osećanja. Jer, Šantić nije intelektualan i dubok; njegove su pesme najčešće mali detalji, male lirske teme, svakodnevne, bez trunke bizarnosti. Pogotovu tamo gde se potpuno oslobadaju tragovi romantizma, gde je svaki balast bivao odbačen."
Zoran Gavrilović


"Osjecanje u ovom stihovima zato nije umjetničko, što nije jako. I zato što nije dosta jako, ono ne nosi svoj oblik već samo sobom, ono oblik pozajmljuje, dobiva ga u školi literarne kritike i teorije, u školi kod drugih pesnika."
Vasa Stajić


"Zato često u oblasti 'intimne' lirike — iako svaka reč za sebe ima starinski zvuk i svako osjećanje ostavlja utisak nečega bezbroj puta dozivljenog i banalnog — pesma u cjelini se osjeća kao novo, originalno treperenje. Takvo je "Pretprazničko veče" sa majčinim radom i pogledom, očevom pesmom, susedovom pričom i dečijim uzbuđenjem."
Vojislav Đurić


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Jun 02, 2012, 12:04:59 am
*

ZA VLASTI MOSTARA POŽELJNA SRPSKA KULTURA ALI BEZ SRBA


Banjaluka — Uskraćivanje podrške vlasti grada Mostara "Šantićevim večerima poezije", koje organizuju SPKD "Prosvjeta" Gradski odbor Mostar i SPKUD "Gusle", pokazalo je da ljudi iz Gradske uprave žele Srbima da nametnu kako treba da izgleda srpska kultura u ovom gradu.

Rekao je ovo "Glasu Srpske" član UO "Prosvjete" Radivoje Krulj i dodao da vlasti u Mostaru žele da nametnu kako treba da izgleda i sam Šantić i kako on u stvari treba da bude bosanskohercegovački pjesnik srpskog porijekla.
 
— To je za nas i za samog Šantića, koji će ih demantovati skoro svakom svojom pjesmom, zaista skandalozno. Nažalost, ne možemo da se otrgnemo od političkog uticaja koji je očigledan, ali ćemo se svim snagama truditi da politika na nas nema nikakvog uticaja, nego ćemo se kao ozbiljni ljudi baviti kulturom i duhovnošću Srba u Mostaru, a time ćemo doprinositi razvoju kulture Mostara i svih naroda koji ovdje žive — kazao je Krulj.
 
Potpredsjednik GO SPKD "Prosvjeta" Mostar Veselin Gatalo rekao je da vlasti u Mostaru imaju svoju viziju srpske kulture, u kojoj Srba treba da bude jako malo ili nikako.
 
— U FBiH se multikultura mjeri što manjim brojem Srba, osim onih koje zapošljavaju stranke u svojim strukturama i koji iznose volju stranaka, a ne svog naroda. Očigledna je majorizacija Srba i na kulturnom planu u FBiH. U Gradskoj upravi su htjeli da oni određuju ko će doći na "Šantićeve večeri poezije", kakav je on pjesnik... dakle miješali su se u sadržaj i govorili koji su ljudi nepoželjni na manifestaciji. Čak su pitali zašto Beogradska filharmonija, jer i to zvuči previše srpski — kazao je Gatalo.
 
On je istakao da mu je načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti opštine Mostar Božo Ćorić na jednom od niza sastanaka rekao "previše je srbovanja, zna se šta je srbovanje donijelo ovom gradu".
 
— Bio sam dovoljno pristojan da ne kažem šta je "hrvatovanje" donijelo ovom gradu, ali srećom nisu svi Hrvati kao Božo Ćorić. Ali eto, slomilo se još jednom na Srbima i na srpskoj kulturi — kazao je Gatalo.
 
On je dodao da, zbog političkog opredjeljenja, ljudi koji su na čelu Mostara nisu prepoznali predstavnike Kulturnog društva "Prosvjeta" kao svoje sagovornike i ljude kojima bi mogli da pruže ruku.
 
— Na svu sreću, to je prepoznao Savjet ministara BiH, ministarstva prosvjete i kulture RS i Srbije, koji će nam pomoći da sa punim legitimitetom organizujemo veoma ozbiljnu manifestaciju i nadamo se da ćemo dostojno njegovati i čuvati lik Alekse Šantića - dodao je Gatalo.
 
"Šantićeve večeri poezije", u organizaciji SPKD "Prosvjeta" i SPKUD "Gusle", biće održane u Mostaru i Nevesinju od 2. do 5. septembra, zahvaljujući Savjetu ministara BiH, ministarstvima prosvjete i kulture Srbije i RS, te opštine Nevesinje, dok je podrška grada Mostara u potpunosti izostala.
 
Grad Mostar finansiraće drugu manifestaciju pod istim imenom koju organizuje Muzej Hercegovine, a koja će se održati tri dana kasnije, odnosno 8. septembra.
 
Načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti Mostara Božo Ćorić rekao je da se sa predstavnicima SPKD "Prosvjeta" nisu složili "samo oko jedne zvanice, koja je trebalo da prisustvuje manifestaciji".
 
PPOGRAM
 
Manifestacija će obilovati kulturnim sadržajima, a biće otvorena 2. septembra, u domu "Herceg Stjepan Kosača" u Mostaru nastupom Gudačkog kvarteta Beogradske filharmonije.
 
U subotu će biti položeno cvijeće na grob Alekse Šantića na mostarskom groblju u Bjelušinama.
 
U sobi za prijem gostiju Stare pravoslavne crkve u Mostaru biće održan okrugli sto o temi "Aleksa Šantić nekad i sad", na kojem će učestvovati brojni profesori i književnici, te episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.
 
U Nevesinju će u subotu, u velikoj sali SO, biti održano pjesničko veče posvećeno Aleksi Šantiću. "Šantićeve večeri" biće završene 5. septembra.

Marina Čigoja | 31.08.2011 | Istočnik (http://www.glassrpske.com/drustvo/vijesti/Za-vlasti-Mostara-pozeljna-srpska-kultura-ali-bez-Srba/lat/62774.html)


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Avgust 06, 2012, 12:11:49 am
**
IMPRESIJE


ĐAVOLJI GRAD

Nekada, početkom onih davnih osamdesetih godina, studenti građevinarstva iz Beograda, Zagreba i Mostara, pod imenom "bratskih susreta", okupljali su se i družili, tri puta godišnje. U najljepšem mjesecu u godini, u maju, kada cvjetaju jorgovani, druženja su bila u Mostaru. A Mostar, onako razigran i sa kućama kao da naležu jedna na drugu, pomiješanog starog i novog stila, pitoresktan, išaran arhitekturom i bojama osmanlijskog i austrougarskog carstva, sa uskom kasabom, đulbaštama i šadrvanima, čija mirnoća prkosi silovitoj Neretvi, okitio je strme i nestabilne strane korita. E, pa, taj Mostar begova i stare gospode srpske, Šantića, Osmana Đikića, Džumhura i Ćorovića, disao je nekim ritmom topline, srčanosti i ljubavi. Izgledalo nam je, i zajedništva. Nama, koji smo dolazili samo na te kratke susrete, nije izvirivalo ništa drugo, iz mostarskih sjenki, ništa tamno, ni grubo, ništa uvredljivo, uprkos velikoj misteriji koju je u nama budio taj drevni grad. Grad ljubavi i zaljubljivanja i onih tananih Šantićevih treptaja koji su izvirivali iza svakog prozora, iz kapi bučnih izvora, svakog kamena Starog mosta i divnih bašti, i kao da je baš tada ulicom prošla Emina, i za njom ostao dah jasmina i jorgovana. Poneki fes, puno šale i humora, puno smijeha i osmjeha, i mi, mladi, radosni, srećni, u tom takvom Mostaru, gradu pjesnika, slikara i trgovaca, gradu koji je izgledao kao da ga čuvaju muze. One muze sa Botičelijeve "Primavere", slike vječnog proljeća sa trijadom gracija, drevnim simbolom slobode, gdje Egle daje, Eufrozina prima, a Talija vraća. Zbilja, u tom našem Mostaru kao da su božansko i ljudsko bili bliski, kao nigdje drugo, tvoreći vječni krug trojstva, zajedništva, ljubavi, gdje niko na nikog ne pokazuje prstom, jer Merkur je tu da razgoni oblake, kao spiritualni štitonoša zdravog duha, koji stiže sa samih nebesa, da razumije ljude tri vjere, tri nacije, tri tradicije, tri otvorena prozora. I bilo je, među nama, više platonske ljubavi, u tom rascvalom Mostaru, nego u Beogradu i Zagrebu, zajedno. Izgledalo je da je nebesko nadahnuće Svetog Duha toliko snažno da nikada ne može da zamrači sunce. Alegorija je toliko bila upečatljiva da niko, ama baš niko od nas, nije mogao da sumnja. Prije bi izgledalo da je sam Botičeli, za slikanje svoje alegorijske priče proljeća, u vremenu daleke i divne renesanse, putovao vremenom iz petnaestog u osamdesete godine dvadesetog vijeka, i bio inspirisan Mostarom, kakav su vidjeli studenti građevinarstva, osamdesetih.
 
Od tih osamdesetih, i naših susreta, pozavršavali smo fakultete, poženili se i zaposlili. Poneko je ostao u vezi. Većina nije. Onda je zemlja počela da puca... Aprila 1992. saznavali smo da se puškara oko Mostara. Sjećam se Siniše, koji je za turističku agenciju iz Mostara radio kao vodič, za Međugorje. Posao je išao dobro, valjda sve dok nije zapucalo ... Nazvala sam ga telefonom da pitam šta se dešava, kako je, da li je mobilisan.

— Evo nas u kući, živi smo i zdravi — kao sada da mu čujem glas. Nije bio ni uplašen ni ozbiljan. Izgledao je malo zabrinut, ali tek toliko kao da je stvar prolazna i da će se sve brzo riješiti.

— Ko puca, Siniša?

— Nemam pojma! Iz kuće tri dana nismo izlazili. Trošimo kućne zalihe hrane. Niko od nas, domaćih ne zna šta se dešava, ni ko puca.

— Ako ti treba nešto... Ako mogu da ti pomognem... Javi se.
 
Javi se, u svakom slučaju, da znam šta se dešava.

Od tada više ni jedne riječi, ni jednog znaka.
 
Siniša Salatić, valjda Srbin, Željko Barbarić, valjda Hrvat, Šećo Džiho, valjda musliman, ili možda Bošnjak. Pitala sam se i pitam se, hiljadu puta od tog aprila 1992. godine, da li su pucali jedan na drugoga, da li su rušili krstove, jedan drugom, minirali veliku Pravoslavnu crkvu i Begovu džamiju, razrovali pravoslavno groblje, objesili Aleksu Šantića i bacili ga u valove Neretve, zajedno sa Eminom i rascvalim ružama, i starim mostom.
 
Oktobra dvije hiljade šeste evo me, opet, u Mostaru. Ali to nije taj Mostar. To što je sada tu ne bi smjelo da se zove Mostar. Sada se dobro zna šta je lijeva a šta desna obala Neretve. Na jednoj su muslimani. Među njima poneki preživjeli stari Mostarci, ranjeni, ubijene duše, promiču između okrnjenih, porušenih, izbušenih, zastrašujućih, starih palata i kuća, čije garave zidine nose ponešto od neoburdanih greda i krovova, gdje su natpisi na zidovima: "pređite na drugu stranu — ruševni objekat". A na drugoj strani, na koju treba preći, preći preko rijeke, sve je drugačije, tako reći, evropsko, moderno, mirišljavo, zanosno, čisto i uredno, u poretku, banka, trgovina, hotel, četiri zvjezdice, sjaj i luksuz. A između, Neretva, i čini mi se, mirnija nego ikad. Ta voda koja protiče, neretvanska, od izvora do mora, jedino je što bi moglo da bude srpsko, jer je u toj vodi bilo srpske krvi i Šantićeva bista i jer je namjera osvajača bila da zatre sve što je srpsko. A zatrli su, ko drugi nego Šantićevi "kuferaši", potomci onih što su stizali kao nekadašnje moderne zanatlije, fotografi, sajdžije, i tiho se miješali i umiješali među staro tkivo Mostara, i prvo brojem, a onda i željama i kvalitetom želja, sve više i više, nametali svoju volju. Stare familije srpskih gospodara i muslimanskih begova, koji su dobro znali svoje srpsko porijeklo, koliko i sam Osman Đikić, čuvali su govor i ćirilicu i nisu se libili da im taj duh bude kao toplo ognjište na kome se griju u vrijeme oštre zime katolizacije i hrvatizacije. Sad, na brdu štrči golem krst, ravnih strana, osvijetljen sa tvorčevom željom da podsjeća na sam Betlehem, i novi visoki zvonik da se dodvori nebesima za milost što su pobijedili i imaju snagu. A tamo, po stranama neretvanske obale, koja nije više njihova, nije srpska, raskopano pravoslavno groblje i razbacano kamenje, nekada predivne, Saborne crkve. Još je ostao neki natpis na ćirilici, ali tek na onoj muslimanskoj strani. I opet, grobnica Osmana Đikića, slova ispisana ćirilicom, a oko njega novi nišani iz devedesetih, i riječi iz Korana za slavu onih što su dali život za odbranu Mostara. Za odbranu Mostara, ali od koga, pitala bih? Ko je ovdje pobjednik i ko gubitnik? Sigurno je da Srbi u Mostaru više ne postoje. Nemaju adrese, nemaju konačišta. Samo su putnici, prolaznici, oniliko koliko i hladna neretvanska voda.
 
U hotelu "Bristol", na zidu ručaonice, četiri portreta. Jedan od njih je Zuko Džumhur. Šta bi rekao, stari putnik, kada bi sada dohodio u svojim hodoljubljima u ovakav Mostar? Bi li ćutao i skrivao se ili bi progovorio svojim bolom domoljupca?

Ili bi se opio u prvoj kafani, tu negdje pored starog mosta, koji sada ispoliran, izglancan, tek izišao iz kamenorezačke radnje i spojen, na licu mjesta, oponaša, kao nevješti glumac diletant vrsnog profesionalca, stari most, a kome još jedino u Istanbulu, mala, opatinana maketa, može da glumi starijega brata.
 
Na parkiralištu pitam čuvara da li poznaje Šeća Džiha i Sinišu Salatića.

— Znam toga Džiha. Viđam ga preko ljeta. Nije on ovdje. Negdje je van. Toga drugoga ne znam.
 
Drago mi je da čujem da je makar neko ostao živ i daleko iz ovog grada užasa. Hoću da vjerujem da je Šećo živ i zdrav i da je na vrijeme sačuvao glavu. Ranije sam čula od nekoga da je Siniša Salatić izišao iz Mostara i otišao u Čikago. Amerika, raj za balkanske izbjeglice! Užasnom hajkom zec prvo bude istjeran iz svoje rupe, a potom dobije utočište. Hodam ulicom. Ponegdje šahovnica, ponegdje žuto — plava sa krinovima. Samo je Neretva sa Srbima. Stara kasaba je obnovljena. Sve je glanc. Sija se novi kamen. Šetaju stranci, slikavaju se na starom mostu. Njima je svejedno. Ovo je atraktivno, Bejrut u srcu Evrope.
 
Prije neki dan eksplodirala je bomba. Izgleda da je sve mirno, ali nije. Jedni su protjerani, drugi se šire u svom osvajačkom pohodu, gospodare bahato, a treći poniženo gledaju svoje ruševine.
 
Sigurna sam u jedno: to nije Mostar. To nije grad Božije milosti, već grad gdje je tek zadrijemao đavo, satana. Zato se umirila i Neretva. I ona ljepota, milina, divno trojstvo Egle, Eufrozine i Talije i Merkur, koji čuva nebo od tamnih oblaka i koji ispunjava duhovnošću zrak, to je samo bila satanina obmana, surova igra sa nama, djecom prepunom mladosti, nadanja i pozitivne energije, sasvim nedoraslima ozbiljnim rasuđivanjima, sasvim uljuljkanim dnevnim zadovoljenjima slatkog života, a bez preglednosti i osvrtanja za sobom i oko sebe. A nije nas bilo ni briga. Zvijer nas je prevarila. Odvukla je u bezdan čitav jedan grad, njegov narod, sve ono lijepo i dobro, što je imao i što smo voljeli. Zato su i most i Šantić pali. I sa njima je pao Mostar. Izgleda zauvijek.

Olivera Doklestić (http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=865)
Oktobar 2006.
Objavljeno u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo", broj 10, decembar, 2006.


Naslov: Aleksa Šantić (1868—1924)
Poruka od: Angelina Maj 01, 2013, 11:22:46 pm
**

A L E K S A  Š A N T I Ć



(http://riznicasrpska.net/fotografije/Riznica_Srpska/Aleksa_Santic_-_Spoemenik_Santicu_na_Kalemegdanu.jpg)


                                                                       Ne plačem samo s bolom svoga srca
                                                                       Rad zemlje ove uboge i gole;
                                                                       Mene sve rane moga roda bole,
                                                                       I moja duša s njim pati i grca.



"Spomenik je dom u kojem počiva naša prošlost. Od kamena ili bronze, bista ili poprsje, ovakav ili onakav, spomenik je sudionik naše istorije. Kip ili skulptura, uspomene su za naše puko pamćenje. Tako u svakom spomeniku stanuje naše sjećanje i živi komad naše duše.
 
Kad je u ratu Šantićev spomenik srušen i bačen u hladnu Neretvu u glavama ljudi istopio se razum. Sa odlaskom razuma nestalo je pamćenje a zavladali površnost, glupost i zločin. Čovjekovo djelo uvijek ostaje ali spomenik je znak naše odanosti i poštovanja prema ličnosti. Trebalo je gotovo deset godina da se ponovo podigne spomenik Aleksi Šantiću. Kipar je sačuvao dimenzije, pa se skulptura njegovog lika vratila u istom obliku na isto postolje, baš kakva je nekad bila. Tako se u Mostar vratio jedan dio duše grada.
 
Mogle bi se napisati knjige, pune potresnih priča, o životu i smrti naših spomenika. Kakvi smo prema njima takav je život prema nama. Razmišljam zato s razlogom: šta bi se dogodilo kad bismo sve srušene spomenike ponovo sagradili na istim mjestima? Šta bi od nas ostalo kad bismo to doživjeli: da li bi došlo do našeg sveopšteg pomirenja ili bismo u tom čudu svi skupa poludjeli od istine? Ovo drugo, danas se čini vjerodostojnijim."
 
Urednik

Tekst preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 24-25, juli-decembar 2002.

Aleksa Santic Memorial Bust was put up in 1986. It is the work of sculptor Aleksandar Zarin. / Kalemegdan / Beogradska tvrđava (http://stari.beogradskatvrdjava.rs/start/index.php?option=com_content&task=view&id=102&Itemid=379[/size)