KNJIŽEVNOST

IZ SRPSKE KNJIŽEVNOSTI => Odabrane strane — eseji • zapisi • putopisi • ogledi • studije • kritike => Temu započeo: Angelina Novembar 21, 2011, 10:00:23 pm



Naslov: Anja Jeftić — Makedonija
Poruka od: Angelina Novembar 21, 2011, 10:00:23 pm
*

MAKEDONIJA


Lijepa zemljo, da li će se u vremenu koje nam predstoji desiti to da ti prodišeš svojim vjekovnim plućnim krilima, da se otkriju u tebi od davnina položeni zalozi i preobraženjsko sjeme zatrto u tekovinama novog doba izraste u mladicu koja ne zna za vijek i vrijeme? Ispod mreže šiptarske mafije, biznisa tvojih političara, sirote ekonomije, svaštarskih pijaca na livadama tik pored stada ovaca, ti ležiš — mala seljačka zemlja, opojne poezije i muzike, živih damara života i jezičkih vrela.

Ko li će i da li će iko osjetiti kad tvoj čoban na bačiji tiho rekne "ne sozercuvam" — ne shvatajući poruku gromko puštenu sa susjedne bačije da odjekuje niz stijene — ko će osjetiti u samo toj jednoj riječi talog vijekova? Ko će i pomisliti da se taj glagol nalazi kao kruna u stepenastom kognitivnom nizu: razumijevanja — shvatanja — poimanja — sozercanja? I da li će pomisliti o njegovom drevnom korijenu i narodu koji je čuo i pamtio tu riječ iz svojih knjiga? Ili ako ovom čobaninu drug dođe i kaže da "prelestuva" dok priča o izmišljenom "međediću" iz folklorne fantastike i otmici djevojke, ko će iza prve semantičke površi značenja: umišljaš, lažeš, slutiti da se iza "prelestuvanje" krije drevna riječ za krivovjerje? I da je prva i primarna istina sudeći po tome, istina vjere, a da sve druge istine, makar one bile i puke informacione jedinice, proizilaze iz te jedne i jedine...

Čujemo da tvoj narod izlazi "nadvor", a ono ne na neki dvor, nego ispred kuće, u dvorište po našem. Nemamo problem da razumijemo tvoj jezik, jer uistinu to je jedan jezik, sa lokalnim varijantama i svojim donekle samostalnim dijahronijskim razvojem. Čujemo onaj poluglas koji smo zatrli, srednjovjekovno slovo, neizbježno u baš svakoj riječi, makar na njenom kraju, koga ti čuvaš. "Тъга за југ" glasi naziv jedne pjesme Konstantina Miladinova, gdje tužni i bolešljivi mladić boraveći u sjevernoj zemlji žali za suncem i blagodatima juga u svojoj domovini.
 
Nije slučajno što je na tvojoj zastavi upravo sunce, jer si zemlja juga, ali nije slučajno ni to što je to staro znamenje Aleksandra Makedonskog preuzelo tvoje državno vođstvo danas da se njime diči. Problem jedinstva nacije i njene nezavisnosti su potražili u antičkom vremenu, kao da ništa drugo nisu mogli izdvojiti da te obilježe kao posebnu i postojeću pored drugih malih balkanskih zemalja, nego da kopaju po antici, koja pripada cijeloj onovremenoj Evropi a zapravo je autentično grčka. Umjesto da ti grade ćuprije, urede njive, očiste rijeke i uposle narod, oni pabirče po istoriji i anesteziraju te injekcijom nacionalnog zanosa, koji sam po sebi, bez pregalačke energije, ne znači ništa makar da je i suva istina...
 
A tvom narodu to i ne treba. Kao da on ne zna ko je i šta je i bez dnevne politike. Pa za njega je ne biti sa svojima i na svome isto što i ne postojati. Sjeti se samo strašnog izraza "nebidnina" Ace Šopova prije vijek i po izrečenog da izrazi strah od оvog nepostojanja. Mi Srbi nemamo glagolsku imenicu od "biti", pogotovo ne u negaciji, ova tvoja je izražajnija od bilo kakve pjesme, od bilo kakvog političkog manifesta, i teška kao "Тъга" što veje iz tvojih pečalbarskih pjesama, i ljubavnih vapaja... I sama riječ "pečalbar" — u značenju onoga koji radi izvan svoje zemlje, pa se u nju povremeno vraća — nema nikakvu etimologiju izvedenu o rada i djelanja, nego od pečali, stare riječi za žalost... Ali i ako je postojala i ako postoji, ta žalost makedonskog naroda uopšte nije očajanje i negacija života, nego vapaj poput onog psalamskog: Proliju pred Njim moljenije moje, pečal moju pred njim vozvješčuju. Tvoja pečal nosi na sebi pečat žrtve i stradanja, ali i nezatrte ljubavi, iz čega i nastaje onaj krasni narodni melos i poezija.

*

Kod nas se tako široko rasprostranila izreka da se kroz Srbiju ne pjeva, kroz Bosnu ne igra, a kroz tebe, Makedoniju, ni ne pjeva ni ne igra, jer su domaći neprevaziđeni u oboma. Bez daljnjeg, sva tvoja kultura danas je narodna kultura u svim svojim oblicima. I jezik je potpuno narodni i očitije je nego kod srpskog to da je za osnovicu književnog jezika uzet onaj govorni, ali to je istovremeno i onaj koji pamti starinu. Srbi su se brzo dosjetili, pa poslije Vukove reforme ili preuzeli strane riječi ili oživili svoje nekadašnje, pa izgradili kakav takav književni jezik koji se "akademski" docnije unapređivao. I sam Vuk je nasuprot svojim stavovima, koristio stotine srpskoslovenskih riječi prevodeći Novi Zavjet. Makedonci nisu imali ovu "akademsku" istoriju, jer je njihova zemlja budući tek odskora nezavisna, 19. i 20. vijek provela u pokušajima kakvog takvog državotvornog organizovanja. Još od Ilindenskog ustanka pa do danas taj proces traje, i stalno govore da ti se noge klimaju, misleći na one koje su nacrtane na političkim mapama. A ne vide te gdje, kao u ono vrijeme tako i danas, trčiš, hrliš koracima od sedam milja svom Ženiku u susret. I ne pitaju se ko je taj Ženik i kome su za miraz tako kićene sve crkve kojima si kao biserima optočena.
 
Ilindenski ustanak je bio, kao Prvi srpski ustanak, protiv Turaka, protiv stare i oronule turske imperije, protiv albanskih zulumćara, za slobodu sirotinje raje, ništa neuobičajeno za onovremeni slovenski živalj na Balkanu. Poslije su se Makedonci otimali od grčkog uticaja i njihovog sveštenstva, jezika i kulture, ruskog, bugarskog i drugih. Danas tvoji imaju svoju evropski priznatu državu, ali trvljenje sa susjedima se i dalje nastavlja i dokazivanje svog autentičnog etnosa. Ako jesu poseban narod, treba im pustiti da se pokažu i dokažu, a ne da postavljaju svoj nacionalni identitet kao apriori suprotan srpskom, bugarskom ili nekom drugom.
 
Jedan od činilaca tvog svenarodnog jedinstva jeste upravo Pravoslavna Crkva. Srbi su se formirali kao narod manje-više za vrijeme Svetog Save, čijom zaslugom je i dobijena crkvena nezavisnost, ali je on nije oteo ni od koga. Bila mu je darovana. Makedoncima, kako reče jedan uman čovjek, danas treba jedan Sveti Sava. I treba da se neminovno spusti ofanzivna i destruktivna politika vodećih glavara i crkvenih velikodostojnika koji su u raskolu sa Vaseljenskom Crkvom i time ti meću užareno željezo na živo meso.
 
A narod to mnogo i ne zanima, Crkva je Crkva i imaju većma povjerenja u nju, zašto i ne bi? U dubini imaju pravilnu postavku stvari i vjeruju svojim episkopima, po više genetski inkodiranom povjerenju, još iz turskih vremena, kada je sveštenstvo bilo jedina čvrsta uporišna tačka u opštem bezakonju... Tvoj narod zna da je njegov pravi identitet zapravo crkveni, a sad ih je samo neko zbunio i pomeo, pa misle da Crkvu gone zbog naroda, i obratno. Niko ih zapravo ne goni. Oni promišljenjiji i osvješćeniji znaju da je novijeg datuma to nacionalno određivanje pomjesnih crkava, da je nekad bila Žička arhiepiskopija, Ohridska arhiepiskopija, Jerusalimska patrijaršija i Pećka patrijaršija, recimo, kao sjedište srpskog patrijarha, odnosno patrijarha svih pravoslavnih hrišćana koji žive u toj oblasti, bilo da je u pitanju Peć, Ohrid ili Jerusalim. Zato nam je neshvatljiv skorašnji progon i zatočenje vladike Jovana kao Ohridskog arhiepiskopa, od strane makedonske državne i klerikalne vlasti.
 
Ne može se jednim potezom pera ili jednim dekretom uništiti vjekovni sad tvoje zemlje i otcijepiti od srodnika i braće ti po krvi. Svaka tvoja peštera kazuje drugo, svaki manastir, lokalna onomastika crkvišta i crkvine. Neka zakopaju dublje od pola metra na bilo kojoj livadi, naći će nešto od ove negdašnje "bidnine", čak preslovenske. Iskopane temelje tvoje crkve iz 4. vijeka često će označiti kao "ne grčki nego makedonski hram", kao da ništa drugo u tom spomeniku nije bitno? Kao da su zaboravili riječ apostola Pavla koji kaže: Nema više Grka ni Jevreja, nema muško ni žensko, svi smo jedno u Isusu Hristu. Ko ima prava da svojata tvog i našeg Kirila i Metodija, Klimenta i Nauma, Gorazda, Angelarija, Savu? I zašto? Zar oni nisu slovenski učitelji, zar odrednica "slovenski" nije šira od međa tri makedonske njive? Ne može se jednim potezom pera ili jednim dekretom uništiti vjekovni sad ove zemlje, ne mogu se organske veze koje postoje prekinuti omčom državne granice. U pitanju je neka zabuna ako se takvo mišljenje uvriježilo. I ako je ko kome nanio zla u otimanju za teritoriju ili insistiranju na svojemu, neka oprosti.

*

Prvi nas demantuje u svakoj gruboj podjeli Ohrid i njegova lučezarna ljepota. Kao što i opominje taj slovenski Jerusalim. Svako već zna priču o 365 ohridskih crkava, po jednoj za svaki dan u godini. Svaki imućniji domaćin je podizao kapelicu svecu zaštitniku svoje porodice. Najveće crkve u gradu su Nemanjićke zadužbine, a saborni hram Svete Sofije je ktitorsko djelo bugarskog cara Samuila iz 10. vijeka. Danas se taj hram između ostalog koristi i kao koncertna dvorana. I uistinu, slušajući u naosu razigrane zvuke Mocartove muzike koje izvode pijanista i violinista ispred carskih dveri i ugašenih kandila na ikonostasu, zapahnjuje iz svakog ugla srednjovjekovna monumentalnost zdanja, a freske gledaju sa zidova kako su oduvijek i gledale, bilo da je u pitanju služba Božija ili koncert klasične muzike. I baš zbog toga se na potiljku osjećaju pogledi Svetitelja, makar im okrenuli leđa i usredsredili se na zvuke instrumentalnog izvođenja, kao i nelagoda zbog toga što je neko pristao na takvu metamorfozu u izvornoj arhitektonskoj funkciji hrama. Ulaz u crkvu, koja bi trebalo da je saborna i drugi dom za svakog tvog Ohriđanina, naplaćuje se.
 
Crkve su ti postale muzejski prostori. Rijetko ih ko od mještana posjećuje, niko do turista u svojim utvrđenim putanjama. Ovaj grad izgleda kao izašao iz one priče sa začaranim dvorcem, gdje je u jednom momentu zla vještica okamenila dvorac i sve dvorane u svoj svojoj ljepoti i sad oni čekaju dobrog princa da ih izbavi od skamenjene nepomičnosti i mraza nepostojanja. Sv. Jovan Kaneo, crkva sv. Klimenta na Plaošniku, crkva sv. Nikole Bolničkog, i niz onih koje vire iza drugih većih, ušuškane u anis i smreku, u čempres i borovinu svojih vjekovnih ležišta — ta mala zdanja su nekad toliko svedene arhitekture da se jedva razaznaju od okolnih građevina u dvorištu. Grad ih drži poput krhkog ptičeta na dlanu i sakriva od ljubopitljivih pogleda i izlaganja mogućim opasnostima. A putniku namjerniku koji u kasna ljetnja popodneva, kad ili su svi na jezeru ili u kafanama ili na odmoru, ide kaldrmisanom putanjom i nemajući namjeru da razodijeva mjesto kojim hodi, nego da ga bar u svojoj duši vjenča sa vječnim onim predjelima — pokazuje ih tiho i nenametljivo...
 
Čovjek stvarno ne zna gdje je zapravo došao kad se obrete u Ohridu i osvrne oko sebe, niti u kom je vremenu, ali osjeća da jednoj od civilizacija koje su se ugradile u to mjesto pripada svim srcem, da je kultura koja je slobodno o Slovu proslovila ovdje na svom jeziku u davna vremena, govorila jezikom njegove vjere i njegovog naroda... Sve molitve koje smo dosad upućivali Sv. Klimentu, na ovom mjestu pretačemo u zemni poklon koji pravimo pred njegovim moštima. Ljubeći mu kivot, cjelivamo živu sjen svog Učitelja.
 
Samo narod i čovjek koji su pali u samozaborav ne znaju koja je vrijednost učitelja i kako su opaki lavirinti ljudskog znanja i umovanja bez putovođe, kako je opasna izrečena riječ bez svog krajnjeg cilja, kao odapeta strijela koja pada i ubija i bez znanja odašiljaoca. Samo beslovesan Sloven ne zna da je prvi put proslovio i svoju riječ usmjerio ka Jednom cilju kada je prevodeći sa grčkog Jevanđelje Jovana Gromova zapisao: Iskoni bje Slovo. I da je na slovenskom jugu prvi rasadnik tih jevanđeljskih riječi, iz kojih onda i proizilazi svaka druga smislena riječ i slovljenje, bio ovdje u Ohridu prije cijelog jednog hiljdugodišta. Kao iz skupocjenog i suncesabirateljnog staklenika one su se onda rasadile ka sjevernim zemljama i tako postale sadnice svih onih beščislenih riječi koje će se izglagoljati u narednim vijekovima. Kažemo, samo narod koji je pao u samozaborav ne zna koja je vrijednost Učitelja.

Lijepa zemljo, prepoznaješ li nas kad ti idemo u pohode? Ispod psevdoevropskih tržišnih bilborda, načičkanih džamija, prašnjavih ulica tvojih gradova, zabačenih sela sa naoružanim albanskim življem spremnim za rat, prepoznaješ li nas kad tobom hodimo? Čuje li nas Sveti Naum kada mu dođemo u rukozidanu crkvu, probijajući se kroz gomile turista u kupaćim kostimima, prodavaca koralja i ohridskih bisera, ulazeći kroz kapiju manastirskog konaka pretvorenog u hotel? Na prstima tankoćutno prilazeći moštima mu, čuje li nas bar on kad mu hodimo, ako mi ni misli svoje ne čujemo od buke koja ga okružuje? I brine li se za svoj narod i tješi li ga, makar niko i ne znao za tajne posjete Svetitelja zaštitnika svih ubogih, umobolnih, zlomislenih, objarmljenih pleći, koje vitla ljuta bura duše i tijela?

Pamti ova zemlja više nego što svjedoče njeni spomenici obnaženi pred fotoaparatima turista. U tišini i dalje žive peštere visoko u makedonskim stijenama i brdima, gdje su sa pticama u pećinama gnijezda svijali pustinjaci, gdje i botaničarski tragač za rijetkom biljkom, dolazeći do dalekog vrha misli da je možda baš on prvi otkrio nepatvorenu prirodnu krasotu stijene i proplanka. A onda se zatekne u pešteri oslikanoj freskama, iz vremena mnogo daljeg nego što seže pamćenje njegovog pretka do devetog koljena. Ovdje je priroda primila sveštene cjelive jedne prevashodno monaške srednjovjekovne kulture i ostala zaljubljena i vjerna svojim proscima i ukrasiteljima do dana današnjeg. I šapuće kao isprošena nevjesta o toj svojoj tajni, a ti nam je, Makedonijo, samo ponekad prenosiš, a i tada ne tako da je možemo smjestiti u jedan esej ili jednu sliku. Kako i reče Konstantin Filosof — kome je predstavljajući se kao Grko-Bugaro-Srbin bilo zazorno u ono doba srednjovjekovlja da se svrsta i u jednu naciju — Jer ovu zemlju ne ukrasismo mi riječima, ni žitelji koji su na njoj — jer od bezdne kaplju u vazduh bacismo — no Bog, koji od početka dela i ukrašava...

Anja Jeftić (1980+2008) (http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=131.0)