Skorašnje poruke
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « Skorašnje poruke
Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
 1 
 poslato: Decembar 09, 2018, 09:14:57 pm 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*
Zorica Turjačanin


KNJIGA OSTAJE OTVORENA
Stanko Rakita, pjesnik i učitelj


Apstrakt: "Nesporazumi" između pjesnika i svijeta, književnika i njegovih ocjenjivača; momenti koji su na stvaralačkim terazijama prevagnuli u korist "mlade literature"; između šutnje drveta i muzike riječi. Pisac — učitelj, stvaralac i vaspitač; preplitanje poetskog i didaktičkog. Dijapazon motiva: škola, porodica, priroda. Bogatstvo poetskih slika, emocionalna zatalasanost, ekspresivno-ritmička razuđenost stiha.

Ključne riječi: Samoniklost pojavljivanja, kritika poezije, pisac iz lektire, autobiografski ključevi nastanka pjesme, ljepota zavičajnih pejzaža, rezbarsko umijeće, "vječita mladost čovječanstva", izborni talent, pozni susret s kritikom, lakoća pjevanja, poetsko-didaktička klackalica, poezija školskog života, toplina porodičnog okruženja, susret udaljenih generacija, darovi ljubavi, pejzaži vječiog djetinjstva, radost kao sveobuhvatni pokretački princip žnvota i stvaranja, kraja nema.



Iako u životu i pjesničkom djelu Stanka Rakite nije bilo nejasnoća, ponovni pogled bačen preko redova njegove nenapisne biografije baca sjenku sumnje preko ovakve naše tvrdnje. Mada ovaj skromni čovjek i priželjni učitelj nije živio u nesporazumu sa svijetom, izvjesni nesporazumi pratili su njegovo stvaranje, a njihov trag traje donekle i sad, nad zatvorenom knjigom pjesnikovog života.

Propjevao spontano i samoniklo, poput livadskog cvijeća koje niko ne sadi niti njeguje, Stanko Rakita je dugo morao da se bori za svoju stvaralačku afirmaciju. U stvari, kad se o njemu radi, riječ bori je prejaka, agresivna, sračunata, a svega toga kod njega nije bilo. On je vjerovao da "lijepa riječ i gvozdena vrata otvara", ali su ta vrata pred njim zadugo ostala zabravljena. U Rakitinom slučaju sve se dešava "na drugi način", neobično, pa čak i začuđujuće.

Rakita je prije ušao u izbore, preglede, čitanke i antologije nego što mu je omogućeio da objavi prvu zbirku. Bilo je potrebno da ga Zvonimir Balog uvrsti u antologiju svjetske poezije za djecu da bi dočekao da mu banjalučki "Glas" objavi pjesnički prvenac Nigdje kraja svijetu. Od tada, pa do smrti 1990, Rakita je štampao još dvije knjige: zbirku pjesama Bijeli let i izbor kraćih poetskih i proznih tekstova Radoznali dječak, koji je odmah ušao u lektiru učenika II razreda osnovne škole i za samo par godina doživio sedam izdanja, što je svojevrsni rekord ne samo u dječjoj literaturi.

Kako je kod Rakite sve bilo čudno, tako se i njegova posljednja knjiga (Svilopolje), satkana od najljepše i najčistije svile njegovih stihova, pojavila samo nekoliko dana poslije autorove smrti, a u sebi nije nosila nijedan prizvuk, niti tamni nagovještaj stanja u kojem je teško bolesni pjesnik predao rukopis izdavaču.

Iako je kvalitetom svojih djela stekao povjerenje brojnih antologičara, Rakita nije dobio ni najskromnije mjesto u ediciji BH literatura za djecu u 20 knjiga, koja je imala ozbiljne pretenzije da predstavi sve literarno relevantne pojave i tokove književnosti za najmlađe ovoga tla.

Najzad, pored evidentnog prisustva u dječjoj štampi, pored toga što je na književnim susretima, osobito u Krajini, dočekivan kao favorit mladog slušalačkog auditorijuma, pored svih neporecivih dokaza svoje literarne prisutnosti, Rakita, čini se, do kraja života nije uspio da uspostavi adekvatan kontakt sa kritikom ili, možda, tačnije, kritika nije pokazala dovoljno sluha za njegove svijetle, sjetne, jednostavne, pitome i pitoreskne janjske napjeve i vedre prizore đačkog života.

U većini slučajeva ocjenjivačka riječ ga je mimoilazila, odgovarala šutnjom na njegove lirske dozive ili im je prilazila krajnje suzdržano, sa dozom nepovjerenja i sumnje. U svojoj Književnosti za djecu u Bosni i Hercegovini Muris Idrizović svrstava Rakitu u "saputnike" koji iz daljine prate hod udarnog pjesničkog stroja. Ipak, čini se da je i Idrizović tokom vremena izmijenio svoj sud dajući mu u svojoj istoriji bh. literature za najmlađe ako ne istaknutije mjesto, onda makar više prostora.

Najzad, u trećoj grupi našli su se oni koji su Rakitino djelo bodrili i podržavali i koji su prekoračili granicu šutnje koja ga je dugo omeđavala (Šindić, Vujković, Turjačanin). Prihvatano i prešućivano djelo Stanka Rakite čeka meritoran, objektivan, kritički utemeljen sud i preciznije određenje svog mjesta u razvoju srpske literature okrenute najmlađim.

Na formiranje Rakitine pjesničke fizionomije presudno je uticalo nekoliko momenata: seosko porijeklo i pitoreskni planinski zavičaj, učiteljski poziv, njegova ljudska dobrota i blagost, gotovo djetinjska neposrednost doživljavanja i saobraćanja sa svijetom.

Rođen je 1930. u selu Grbavica u Janju, a umro 1990. u Banjaluci. Djetinjske i mladalačke uspomene bile su mu prožete krvavim odbljeskom požara zapaljenih janjskih sela i sunčanim obzorjima zavičajnih pejzaža. Ali dok je slike ratnog stradanja svjesno nastojao da potisne iza granica zaborava, ove druge je nosio u sebi kao svijetlu amajliju koja ga je čuvala od zla i napajala biće radošću i toplinom.

U zavičaju, čuvajući ovce i verući se po visovima, budući pjesnik je ispunio oči i dušu ljepotom krajolika. Ta ljepota će postati inspirativno ishodište njegove deskriptivne lirike. Rodnom kraju Rakita duguje i svoj prvi susret sa umjetnošću. Još kao dječaka zanosila ga je narodna pjesma, pomalo otegnuti, tajanstveni zvuk gusala, u čiju je dušu nastojao da pronikne ne samo predajući se njihovom monotonim ritmovima nego želeći da ih i sam stvara, da privoli drvo da u čovjekovim rukama propjeva.

U zapisu koji je neposredno pred smrt uputio Zavičajnoj zbirci NUB "Petar Kočić" u Banjaluci Rakita je sa toplinom pisao o guslama svoga djeda Stanka koje su izgorjele u ratu i instrumentu koji je izradio vlastitim rukama i ukrasio sitnim rezbarskim potezima.

Inače, Rakitin susret sa drvetom kao materijalom umjetničkog oblikovanja zbio se takođe u djetinjstvu. Pred sam rat majka mu je na zboru kupila nožić i on ga je, kao najveće blago, sačuvao kroz sve životne oluje. Bez ikakvog drugog alata, samo običnim nožićem kupljenim na davnom seoskom vašaru, on je izrezbario čitavu jednu bogatu biblioteku: djela Vuka, Njegoša i Kočića. Rezbarenju se predavao sa strašću umjetnika koji u drvetu otkriva šare majčinih vezova, ornamentiku narodne duše, njenu povijest i predanje, vizuelno pamćenje i maštanje.

Radeći na jednoj takvoj "knjizi" po 80 časova, "i to samo ljeti", Rakita kao da je naučio dvije stvari: da otkriva ljepotu prije nego što se ona, pretočena u oblik konkretnog, pojavi pred našim očima i da bezglasno "razgovara" sa stvarima da bi mu one otvorile svoju dušu.

U Rakitiiom prilaženju drvetu ima neposrednosti i čuđenja naivnih umjetnika, samoniklosti naslijeđene od anonimnih narodnih rezbara koji su, vođeni nekim neobjašnjivim unutarnjim porivom, "zamaštavali" kolijevke, preslice, čobanske štapove, lule i vretena, virili kroz sićušna okca svoje drvene čipke u vječno vrijeme bajki.

I kao što je rezbario "za svoju dušu" dalek od pomisli da je to što radi umjetnost, tako je i propjevao spontano, u radu sa djecom, u učionici koja je bila "velika pozornica njegovog života". Kao seoski učo i učitelj u prigradskom naselju, zaokupljen željom da "od male djece napravi velike ljude", Rakita je otkrio da se susret generacija, prostor povjerenja i ljubavi, nalazi upravo u poeziji u kojoj, kako je nadahnuto rekao jedan pjesnik, žubori "vječita mladost čovječanstva". U Rakitinom lirskom oglašavanju podudarila su se dva motiva: iracionalni zanos rođenog pjesnika i praktične potrebe rada u razredu. Trajni susret motiva obilježio je i njegovu stvaralačku sudbinu. Pisci — učitelji, naime, rastrzani između konkretnih vaspitnih zadataka i neizrecivih impulsa stvaralačke egzaltacije vrlo često gube kriterije procjene vlastitih ostvarenja. Čak i kod talentovanijih autora ovakvog usmjerenja djela nerijetko poprimaju karakter "primijenjene umjetnosti", dobijaju ono didaktičko opterećenje koje im poništava svojstva literature. Mato Lovrak, najpoznatiji učitelj-pisac, da navedemo samo jedan dostupan primjer, svoja najbolja djela: romane Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, napisao je na samom stvaralačkom početku. Vaspitna tenzija koja je, iako prisutna, u ovim djelima bila još pod kontrolom, u potonjim ostvarenjima uzela je tolikog maha da je naredne romane ovog autora nasukala na grebene pamfleta i suhoparne edukacije.

Rakita je, srećom, bio više pjesnik. Svijet koji ga je okružavao i život kojim je živio, poput zrnca sunčane prašine, jatomice ga je obasipao uzbuđenjima i lirskim nemirom. Pjesma je dolazila sama često tako neočekivano da je on, kako je tvrdio, jedva stizao da je "uhvati", zapiše na papiru koji mu se u tom trenutku našao pod rukom: na novinama, listovima đačkih bilježnica, koricama dnevnika. Rakita je bukvalno nosio pune džepove poezije.

Ali, lakoća pjevanja ne predstavlja uvijek stvaralačko preimućstvo. Plaha voda, naime, nosi mnoštvo zrnaca pijeska, ali samo poneko zrnce zlata. Naravno, mnoge Rakitine pjesme bile su svjetlucave, ali im vrijednost nije išla dalje od lakoće i dopadljivosti. Autor nije posjedovao dovoljno sitno kritičko sito koje bi zadržavalo amorfno lirsko grumenje. Tako je 85 naslova prve stihozbirke Nigdje kraja svijetu izabrano od skoro hiljadu, mahom ranije objavljenih pjesama. Pri tom pjesnik je imao sreće da su priređivači njegovih knjiga ne samo dobro poznavali njegov opus u totalu nego su znali da potenciraju ono što je u ovoj pjevaniji bilo samosvojno, da daju koncentraciju lirskog kvaliteta. Tako je izbjegao sudbinu Đure Stipanovića, pjesnika naivca, iz čijih bi se dvadesetak knjiga mogla "istesati" jedna dobra zbirka.

Na Rakitino poetsko formiranje negativno je uticao pozni susret sa kritikom. Njegov razvojni put išao je daleko od pažnje ljudi koji su, kao poznavaoci istorije i teorije žanra, mogli da ukažu na slabosti, mjesta malih zamaha. Jer, rekli smo, Rakitina poezija je dugo rasla slobodno poput bokorastog žbunja koje nije upoznalo ruku vještog vrtlara koji će u njemu, osim bujnosti, otkriti imanentni sklad boja i oblika, kultivisati naglost njegove vegetacije u finiji ritam plemenitog rastinja.

Kada se, nakon 25 godina gostovanja po dječjim listovima i časopisima, najzad samostalnom zbirkom predstavio kao pjesnik, njegova stvarlačka evolucija bila je davno završena. U tri knjige koje će još objaviti pjesnik se neće, motivski ni formalno, značajnije mijenjati mada je, istini za volju, iz zbirke u zbirku, njegova poetska pređa sve tananija i maštovitija.

Objašnjavajući svoje stvaralačke uzore Mato Lovrak je svojevremeno tvrdio da mu je život bio jedini učitelj. Ovakva konstatacija može se u priličnoj mjeri odnositi i na Rakitu. Bavljenje učiteljskim pozivom odredilo je ne samo motivski raspon pjesama nego je usmjeravalo i njegov čitalački interes. Pjesnikov susret sa tzv. "ozbiljnom" literaturom završio se nepomirljivim razlazom. Na promociji svoje prve zbirke Nigdje kraja svijetu na pitanje jednog posjetioca kakvo je bilo njegovo iskustvo čitanja pjesnik je ispričao ilustrativnu anegdotu koja ga u velikoj mjeri otkriva kao rođenog "naivca", stvaraoca koji je "odbio da odraste". Kada je čitajući Zločin i kaznu F. M. Dostojevskog došao do onog mjesta gdje je student ubio "baku", ispričao je Rakita, on je zgrožen odbacio knjigu koja otkriva surovo lice svijeta i skrenuo pogled ljepšim stvarima. Nazivajući nesimpatičnu staru lihvarku "bakom" on ju je nesvjesno poistovetio sa Crvenkapinom staramajkom, pri čemu je, naravno, Raskoljnikov dobio nezahvalnu ulogu vuka. Tako je Rakita otkrio svoje duhovno pripadništvo djetinjskom i bajkovitom, izvornom i prvotnom, prozirnom i jasnom. U poeziji za djecu on je posebne afinitete pokazivao prema Desanki Maksimović, osobito njenim lirskim razglednicama godišnjih doba natopljenim bojama i zvukovima pejzaža, i Zmaju, sa kojim je bio u duhovnom srodstvu nepatvorenim, "bitno dečjim" osjećanjem svijeta.

Sve o čemu je pjevao vidio je svojim davnim djetinjskim očima ili doživio srcem sanjara i humaniste koji je nepomućeno vjerovao u ljudsku dobrotu i koji svoje pjesme nije pisao ni ćirilicom ni latinicom nego univerzalnom azbukom ljubavi.


Dvije pijesme i dijete

Dječji pjesnik ima pred sobom dva orijentira: dijete i pjesmu Rakita nije za sobom ostavio nijedan teorijski zapis, ali se njegovi stihovi mogu shvatiti kao putokazi intimnog lirskog kosmosa u čijem je centru dijete. U svom odnosu prema budućim ljudima Rakita se nije znatnije udaljio od idilično-romantičarske Zmajeve vizije izrečene u pjesmi "Srce dečje". Ali dok je za starog barda, dječje srce bilo metafora čistote, dobrote, smjernosti i vjernosti, bistrine i veselosti, Rakita je dijete uzvisio na pijedestal najveće ljepote i tajne. Okruženje puno čuda, "nedohvata", nepojamnih daljina i svemirske igre ("Ples raketa, sjaj kometa, Sunce šeta / usred svijeta...") ne nadilaze svjetlost djetinjeg bića u kojem je usađeno sjeme svih ljudskih ideala i nadanja. U Rakitinoj pjesmi sve pršti od čuda, sjaja, očaravajućih riječi i slika:

      "Širom svijeta,
      zemljopleta,
      mnogo meta —
      nedoleta.
      Ljepota nas odasvud sreta:
      Ništa ljepše od djeteta.
      Skok ptičeta,
      Trepet cvijeta,
      Mah drveta,
      miris ljeta."

Iz tog uzbuđenja začinje se pjesma koja se najprije javlja kao nejasni, uzbudljivi nemir koji je teško zarobiti u rime:

      "Nosim pjesmu,
      nosim pjesmu,
      danju, noću, uznosi me,
      a ne mogu da je spletem
      ni u riječi, ni u rime.",

ali koja ipak ispunjava dušu toplinom:

      "Nosim pjesmu,
       Nosim pjesmu
       i duša mi zanos pije,
       nosim pjesmu,
       nosim pjesmu
       i od toga toplo mi je."

"Pjesma" stoji kao svojevrsna kapija na ulasku u prvu Rakitinu zbirku Nigje kraja svijetu. U narednim zbirkama on i ne pokušava da se preciznije odredi prema fenomenu pjesme niti da naznači njene emotivne i ekspresivno-ritamske koordinate. Ipak, u poenti "Pjesnika" saopštava svoj zaključak da dijete "živi" pjesmu ("A dijete se svemu divi / i najljepšu pjesmu živi"), čime se približava Kajzerovoj misli o lirskom govorenju kao najvišem stepenu prožimanja stvaralačkog subjekta i objekta pjevanja. Pjesma opijeva vječito djetinjstvo u pjesniku, onaj njegov dio koji se neprestano obnavlja djetinjstvima sve novih ljudskih generacija. U stvari, u pjesmi "Slika u snijegu" Rakita doživljava "doba zajedničkog ljudskog početka" kao svojevrsni vanvremenski continuum u kojem dječačić, koji u čistoti tek napadanog snijega utiskuje svoj lik, zapravo "ponavlja" djetinjstvo starca na posljednjim životnim stazama.

Obuzet željom da napiše pjesmu koja će da bude "svetlost i lepote glas / da bude ljubav, nežnost i dobrota / da bude trajan deličak života" Rakita je cijelog sebe unosio u stihove. Pjesma mu je pružala kutak zadržanog djetinjstva i tihi plamičak nadanja. Ipak, poput Branka Radičevića koji je, u svojoj posljednjoj jeseni, žalio nad sudbinom svoje stvaralačke siročadi koju nije uspio da "nakiti sjajnijem zvezdama / da obasja sunčevim lučama", i Rakita se u "Nenapisanoj pesmi" (objavljenoj prvi put poslije autorove smrti u banjalučkom "Nedjeljnom Glasu" od 23. i 24. III 1991) nadao da će u nekom narednom vremenu neki budući pjesnik ponoviti mladost njegove poezije:

      "Ja vjerujem u vreme daleko
      Pesmu moju napisaće neko."

Pjesma i djetinjstvo kao da označavaju trenutak u kom se čovjek uzdigao nad prolaznošću.


U "lepom krugu" djetinjstva

Motivski dijapazon Rakitinih pjesama nije širok. On se koncentriše oko tri lirska jezgrišta: škole, porodice i prirode, koji se međusobno prožimaju čineći dječji "kosmos u nastajanju".

Škola je oduvijek u poeziji za najmlađe, kao uostalom i u njihovom životu, predstavljala središte želja, uzbudljiv doživljaj kojim započinje put u tajanstvene daljine odrastanja. Taj put vodi od Zmajevih naivnih stihova o napuštenoj tužnoj lutki ("Nova radost"), deklamacija o čitanju i računanju koji se u djetinjoj svijesti identifikuju sa tek stečenim statusom đaka prvaka ("Čitaj, Lelo", "Račun", itd.) do antićevskih erotskih buđenja u dinamičnom dekoru razreda. Napisno je bezbroj pjesama vezanih za prostor do kojeg dopire zvuk školskog zvona. Taj prostor nije omeđen ogradom dvorišta, okruženjem zgrade prema kojoj hrli "vojska plavih keceljica", već ga svaki mališan nosi u srcu kao mogućnost odgonetanja tajne kako se raste.

Na slikovitim razglednicama škola se "šepuri" sjajem svojih otvorenih prozora kroz koji dopiru dječji glasovi udruženi u zajedničkom naporu ščitavanja prvih slova, kupa se u zlatu septembarskog sunca okružena nemiriim dječjim jatom ili bjelasa na brijegu okružena zelenilom krošnji.

Pjesme sa motivom iz školskog života mogu dobiti humorno, intimističko, socijalno ili neko drugo obilježje, ali najčešće se, ipak, guše pod teretom didakticizma koji jedno lijepo uzbuđenje preobraća u dosadu i moranje.

Rakita, koji je skoro čitav radni vijek proveo u učionici, kao da je i sam u susretu sa djecom odbio da poraste. On je bio nesmireni veliki dječak koji je samo nešto ranije požurio da se rodi, ali je ostao vječiti vršnjak mališana koje je svakog septembra dočekivao na vratima seoske škole i ispraćao pogledom kada su oni, željii nekog novog čuda, odlazili privučeni snagom nedoživljenih izazova.

Iako bi se gotovo sa siguriošću moglo govoriti o anegdotskim korijenima Rakitine "školske" poezije, činjenica je da je zapamćenost bila tek emocionalni impuls koji je prethodio stvaranju. Razlika "potencijala" između stvarnog značenja događaja i intenziteta doživljaja u pjesnikovom biću podsticala je "strujno kolo" lirskog govorenja, talasanje rima i ritmova, sazvučje pjesme. Za pjesnika djeca nisu samo učenici već buket cvjetova koji ispunjava učionicu mirisom svoje bezazlenosti i dobrote ("Najljepši buket"). Razred je središte želja, u njemu je sve čisto, lijepo i obasjano. U učionici traje vječiti praznik: slavi se svako naučeno slovo, riješeni zadatak ili "lijepi crveni znak" kojim učiteljica obilježava prve ispisane redove svojih marljivih prvačića.

Između učitelja i djece vlada ljubav i povjerenje, uspostavljaju se one veze ostvarenog humaniteta koje će prekoračiti godine i trajno povezati ljudske naraštaje.

Rakita sa simpatijama gleda dječji nemir, eksploziju njegove energije koja teško može da se pokori redu i disciplini. Pjesma "Đokini nemiri" u poštivanju samobitnosti i spontanosti djetinjstva ljepša je i od antologijske Lukićeve pjesme "Učitelju, vrati mi klikere". U njoj sve pršti vedrinom i nestašlukom, jedva obuzdanim porivom smijeha i radovanja:

      "Upalio mali Đoka
      dvije vatrice u dva oka,
      a u noge i u ruke
      uključio nestašluke,
      pa bi htio svud da virne,
      sve da dirne,
      sve da pipne,
      sve da štipne,
      sve da takne i
      pomakne,
      svud da stigne,
      crnim okom da namigne.
      A kad školskog zvona glas
      najavi i treći čas,
      sve nemire Đoka skupi
      i opet je tih u klupi,
      stisnuo se sve do srži
      da izdrži.
      Učitelju, učitelju,
      što ne čitaš moju želju,
      skrati vrijeme školskog sata
      i otvori širom vrata!
      Šta ćeš ako od nemira
      tvoj Đokica eksplodira?!"

Emocionalna atmosfera Rakitine "đačke pjevanije" na leksičkom planu dočarana je frekventnim korištenjem riječi (ili njihovih sinonima): ljubav, sunce, ljepota, život ili pak deminutiva kojima se začaravaju predmeti i pojave i šire granice djetinjstva.

U Rakitinoj školi nema slabih đaka i nenaučenih lekcija. Njegova škola se ne može poistovetiti sa ovještalom metaforom o bijelom polju i crnom sjemenu. Ona ne puni dječje glavice samo brojkama i slovima, već ih uči da vole i da se raduju, da poput radoznalih Argonauta plove u susret neotkrivenim arhipelazima znanja. I on sam nije učitelj sa naočarima i dnevnikom već neki čudni kapetan koji će sa svojom malom posadom sigurno doploviti do ostrva s blagom:

      "Škola je naš brod,
      mi mali mornari,
      na brodu je kapetan
      naš učitelj stari.
      _ _ _ _ _ _ _ _
      Veselo brodimo,
      dobrotu nosimo,
      zračimo ljepotu,
      pjevamo životu."          ("Brodom")

Učiteljevanje je postalo dragocjeni sadržaj života. Rakita je bio svjestan da učiteljski poziv nije obična profesija, rad od kojeg se živi i koji s godinama prerasta u rutinu. On ga je potpuno ispunjavao, intenzivirao životne moći, bistrio ciljeve i obasjavao životna obzorja svjetlostima čovjekoljublja i dosegnute nade. Mogućnost da djeci daruje djeliće svoga srca tješila ga je, do posljednjeg trena, panteističkom mišlju da će živjeti u tuđoj suzi, riječi ili osmijehu i onda kada ga više ne bude. Pjesma "Učitelju" je njegov testament i najljepša himna jednom pozivu kojim se stvaraju budući ljudi.

U svojoj "porodičnoj" poeziji Rakita ne može da izbjegne činjenicu da su, u uslovima sve zaoštrenije borbe za život, djeca dosta često lišena roditeljskog prisustva. Međutim, taj momenat neće uticati na emocionalno osiromašenje njegovog svijeta. Mališani ostaju sa djedovima i bakama, koji, dobri i mudri, podsjećaju na bića kojima su godine ugravirale bore, ali im nisu ohladile srce i zatvorile ga za vječite dozive djetinjstva. Čini se da je u odnosu djedova i unuka vrijeme prestalo da bude nevidljiva barijera koja udaljava ljude i postalo oaza "zadržane večnosti" u kojoj dobrota i ljubav, makar za tren, uspijevaju da se odupru stihijama prolaznosti.

Djeca se u okrilju starih uče životu, upoznaju zagonetno sutra kao svoje jedino ljudsko vrijeme. Ta budućnost prema kojoj mališani hrle za starce je prošlost. Za njih sutra više nema značenja. Udaljene generacije žive zajedno u uskom koridoru vremena, u nekoj čudnoj sadašnjosti u kojoj svi smo prolaznici.

Pjesma "Sutra" ne stavlja svoje težište na tumačenje relativiteta vremena kao u Župančičevom djelu "Ciciban sluša očev sat". Rakitina baka je neuka, ali je dobro izučila najvažniju školu — život. Na Tanjino pitanje šta je sutra, ona odgovara iskustvom čovjeka koji je dokučio i posljednju tajnu:

      "To je nešto što nas čeka,
      dio nas i dio vijeka.
      To je nešto što nas zove,
      to su neke tajne nove,
      novi put i putovanje,
      novi susret i saznanje,
      nova ruka,
      nova muka...
      Sutra... kako da ti kažem,
      da odredim i iskažem.
      Sutra — to je tvoje vrijeme,
      tvoj život i tvoje breme."

U lancu života u kojem iz starog duba probijaju uvijek novi izdanci svako svakom daje. Dok se djeca, uz pomoć starijih, pripremaju za svoje "sutra", djedovi i bake, kao uzdarje za poklonjenu ljubav, dobijaju dječju radost koja pustoš poznih godina čini "sunčanom jeseni života". Prisustvo najmlađih vraća usamljene starce u predjele davnih sjećanja, na staze zarasle u korov godina i zaborava. U pjesmi "Slika u snijegu" "slika" koju je svojim tijelom i torbačićem utisnuo đačić u tek napadali bijeli pokrivač, topi oko starčeva srca grumenje tuge i vraća ga u sjećanju na brežuljke mladosti, u kojoj je život toliko obećavao.

U "Sijačima smijeha" djeca su mali čarobnjaci koji siju smijeh po sumornim licima ljudi koji su, potisnuti godinama i nedaćama, zaboravili kako izgleda radost. Mališani sve obilježavaju čarobnim znakom — "djecoznakom" ("Tanjina šara"), pa obične stvari dobijaju nov smisao i sve poprima "neobjašnjivu lakoću postojanja".

Neuprljano žigom prolaznosti, vedro i neobavezno, zajedničko druženje postaje lijepa igra u kojoj lako mogu da se pobrkaju uloge i stvari, kao razbacane igračke, zauzmu neko "tuđe mjesto". Dok u "Bakinoj priči" starica beskonačnim vezom priče uvodi unučicu u carstvo snova, u pjesmi "Baka spava" djevojčica svojim čitanjem uljuljkuje dobru čuvaricu.

U dječjem prisustvu i starci gube godine kao zao i nepotreban prtljag. U "Verinom balonu" stan je poprište igre male i ostarjele djece. U pjesmi "Djed i oblak" dobri starac razmišlja kako bi šilom probušio otežale kišne oblake da proliju svoj dragocjeni teret na žednu zemlju. Taj dobri djeda, očima prepunim snova, prošao je kroz život, a da nije izgubio ništa od čuđenja i zamaštanosti dječaka koji je u jednoj od najljepših Ćopićevih proza ("Pohod na Mjesec") želio da vilama dohvati sjajnog nebeskog noćnika.

Sve je ozračeno i začarano, a jedino pravo ime čarolije je — ljubav. Pjesme: "Uz baku", "Tanjina baka", "Baka plete", "Naša baka" pružaju slike jednog idiličnog svijeta u kojem sve odiše toplinom i harmonijom. One nas uvjeravaju da je "zemlja čudesa" u ljudskom srcu i da je dobrota najveća čarolija. Kod Rakite ljubav je vrelo sa kojeg ne piju samo mlada usta. Od vode toga vrela i starci ostaju u srcu mladi. Dirljive su, u tom smislu, pjesme "Djedov buket" ili "Naša baka", u kojima snažno osjećanje privrženosti povezuje dva ostarjela bića. Sve je meko, nježno i dirljivo iskreno i jednostavno. "Naša baka" je jedna od onih pjesama koja i okorjelog skeptika može da uvjeri da obećanje ljubavi do groba i kad je život težak i tvrd može da se ispuni.

Porodične slike Stanka Rakite obasjane su svjetlostima dobrote i nade. Samo u pjesmi "Djedova sjeta", jedinoj tamnoj pjesmi koju je ovaj pjesnik ikad napisao, starac je pogledao u lice neumoljivog vremena. Suza koja je kliznula niz obraz dokaz je njegovog trijeznog sučeljavanja sa prolaznošću, na koju je osuđeno svako biće. Ipak, Rakitina obzorja do kraja ostaju vedra. Iako je pojedinačni čovjek gubitnik, ljudski rod kao zajednica prkosi vremenu. Praunuče koje se simbolički rađa u zoru i čiji će dolazak prastari djed dočekati pucanjem iz puške potvrđuje autorovo vjerovanje u neprekinuti lanac života, u onu moć obnavljanja i vječitog podmlađivanja zbog kojeg ljudsko postojanje nije izjednačeno sa metafizičkim beznađem već radosnim saznanjem da se vlastiti život može ponoviti životima bezbrojnih budućih ljudi.

Upravo to saznanje čini, u pjesmi "Uz djeda", starca zadovoljnim čovjekom koji ne bi svoj položaj mijenjao sa nekim mlađim i snažnijim od sebe. "Uz djeda" je svojevrstan kontrast Zmajevoj pjesmi "Mali Jova". U njoj mališan stavlja bradu, brkove, naočare, zaogrće djedov prsluk i penje se na stolicu da bi se fizički približio svom uzoru. Jovina težnja da preskoči vrijeme je naivna i zato on mora da siđe sa stolice među "male" ljude, kojima svojom životnom i iskustvenom dobi pripada. Rakitin djed zna da se staza života ne može prevaljivati u suprotnom smjeru te da sve ima svoj razlog i svoju svrhu. Odmaklo doba ima svojih prednosti: smirenost, iskustvo, dosezanje onih istina za kojima čovjek u mladosti uporno traga.

U Rakitinoj poeziji pojedinac je pronašao šifru harmonije sebe i svijeta. Ta šifra kao da je prepisana iz vlastitog iskustva i zato je ova lirika toliko sugestivna.

Rekli smo da je autor "Svilopolja" zavolio prirodu još kao dječak, kao čobanče koje je, zaneseno ljepotom pejzaža, gledalo u daljinu čekajući da mu neko neviđeno, drago lice sa druge strane planine dobaci jabuku ljubavi. U njegovom uzbuđenom pogledu plesale su bijele breze ("Balerine") i mahale sa visika tanke omorike ("Moja plavka"). U vječitoj smjeni boja i ritmova, u najezdi bjeline i vreloj pomami sunca, Rakita je otkrivao istinske razloge ljudskog zadovoljstva, tajnu optimizma koji leži u svrhovitosti bića i stvari. U njegovoj viziji metamorfoza oblika je drugo postojanje života. Život je vječita preobrazba. Rađanje je buđenje iz sna u kojem se egzistencija obnavlja u drugačijem obliku, ali sa sviješću o svom prethodnom ili nekom budućem postojanju. U pjesmi "Jasikin list" pjesnik skida veo sa lica tajne:

      "Kad dođe jesen,
      pašću žut,
      al neću biti
      tužan i ljut.
      Rodiće se novi
      listak zeleni
      u novoj igri
      da me zamijeni."

Ako se ta "igra"nie ponavlja u identičnoj muzici trajanja, postoje mnogi drugi oblici u kojima ona može da se ispolji. Perce koje je otpalo iz ptičjeg krila i time izgubilo radost leta ne tuguje jer se preobraća u zadržanu ljepotu cvijeća, u moru trave koja mu zamjenjuje visine ("Ptičje perce").

U Rakitinoj deskriptivnoj poeziji ima nečeg panteističkog, kladenački svježeg. Sve ima dušu, sve je obasjano i pokrenuto nekim svijetlim fluidom: golub što sanja da mu se ozare krila ("Sunčao se golub"), mrav koji "ponosno šeta / po zlatnom polju / velikog cvijeta" ili pak dvije bube ("U svojoj sreći") kojima, u njihovoj ljubavi, pripada "nebo / čudno visoko / i čudno plavo".

I kad pjeva o već viđenim prizorima, o pomalo banaliziranim situacijama, Rakita zna da ubaci neki preliv tako da i poznata slika počinje da djeluje novom emocionalnom i kolorističkom nijansom. Vjetar je tek nemirko što radoznalo prelistava stranice oduvanih djedovih novina, a žuti listovi ("Posljednji leptiri") nestašno se i nježno umiljavaju šumaru u svojoj posljednjoj jesenjoj igri.

U autorovom opusu deskriptivne pjesme su najmnogobrojnije. Pejzažne slike su, kako bi rekao Amjel, "predjeli duše". I kao što je pjesnikinja pokrenuta plimom drugačijih osjećanja mogla "srce poklanjala svima", svjesna da ga, u njegovom bezmjerju, ne može razdijeliti, tako je i Rakita u stihove i rime izlivao svoju dobrotu i radovanje bez zazora da će, kad prestane stvaralačka egzaltacija, ostati ohlađene i prazne duše.

Svoj poetski maksimum postigao je u pjesmama o zemlji, njivi, pšenici, bulkama i raži. Pjesme: "Svilopolje", "Vjetar u žitu", "Mak u pšenici", "Plamenčići", "Djedovo cvijeće", "Hljebovi", uz "U šumi" i "Balončići maslačka", spadaju među najljepše opisne pjesme za djecu u srpskoj literaturi. Njihova snaga je u čistoti osjećanja, sugestivnoj jednostavnosti, skladu slike i zvuka. U pjesmi nema ničeg suvišnog, traženog, nametnutog. Pjesma je kao organizam koji živi u riječima "udiše" riječi i njima raste:

      "Rječice šum
      uza nju drum,
      a pored druma
      širi se šuma
      Nigdje kuće,
      nigdje sela,
      eno leptira,
      zuji pčela!
      Jesu li mravi
      zalutali?
      Ne!
      Nisu mali
      zalutali.
      Rječice šum,
      uza nju drum,
      a pored druma
      šuma,
      šuma,
      šuma..."

Spontanost Rakitinog "raspjevavanja" visoko je ocijenio i Miljko Šindić, uz Sretena Vujkovića, jedan od najeminentnijih ocjenjivača pjesnikovog djela. Ovaj kritičar tvrdi da je sve što je Rakita rekao "razigrano". Za njega je "pesma... samo igra, pohod na osvajanje poznatog i nepoznatog. Sve se samo dogodilo i ispevalo, bez posrednika između stvarnosti i stvaranja."

To "događanje" pjesme je Rakitina formula stvaranja. Formula je jednostavna, ali se ne može naučiti. Ona se, najprostije rečeno, zove dar. Taj dar Rakita je posjedovao u svojoj poetskoj zasanjanosti, u čenoj, nevinoj, razigranoj viziji okrenutoj vječitim izvorima djetinjstva.



CONCLUSION

Stanko Rakita is a poet who illustrates wit his own fate the relation between the environment and children poetry. In our circles it is still a "minor literary category unworthy of serious creators' writing". Stanko Rakita, too modest and devoted to his position a teacher and an educator, did not succeed to impose himself, during his life time, to the extent he deserves, because of the quality of his works. It is perfestly clear now, that Serbian poetry on this side of Drina river has had him as a most talented poet whose verses are easily accepted by children's hearts.

He is the best as a painter of warm family atmospheres, full of love given by those who have just started and those who are already at the finish od their life paths, but also as an inspired landscape painter. His poems are cheerful, spontaneous, and full of joy and optimism. The man who "refuses to grow up" and remains a child fascinated in front of the space and beauty of the world for entire life, speaks through them.


Izvor: Radovi — časopis za humanističke i društvene nauke
Works — Magazine for Humanist Social Studies
Glavni urednik Drago Branković
Banja Luka, 2001

 2 
 poslato: Novembar 24, 2018, 06:01:50 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

Prof. Dr Milo Lompar: ŽIVIMO I OKUPACIONIM USLOVIMA

Titoizam se produžava kolonijalnim sredstvima u naše vreme: dominacija "Agrokora" u trgovini, zaštita Fabrike duvana Rovinj od carina koje važe za zemlje EU, štampanje Krleže u "Službenom glasniku" o državnom trošku i javno žigosanje svih koji se tome protive

Milo Lompar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, čovek je novog vremena koji svojim polemičkim stavovima i briljantnim knjigama pokušava da srpsko kulturno nasleđe i srpsku nacionalnu svest otrgne od "duha samoporicanja" i vrati ga Srbima, ma gde bili. Njegove knjige imaju zaista velike tiraže, stalno se doštampavaju, jer su zapravo izazvale ozbiljne potrese, uzbunu i polemike u srpskoj kulturnoj, pa i političkoj eliti. Zato i intervju s profesorom Lomparom počinjemo pitanjem ― zbog čega su vreme i ljudi toliko čekali baš njega da u svojoj knjizi rečitog naslova „Duh samoporicanja”, posle Slobodana Jovanovića, Miloša Crnjanskog i Dejana Medakovića u javni život vrati pitanja srpskog kulturnog identiteta, koji je ceo jedan vek svesno i sistematično uništavan?

― Taj identitet nikada nije obrazovan kao integralistički, jer u XX veku nije došlo do obrazovanja njegovog modernog oblika na policentričan način ― umesto da je stvorena rezultanta više tradicija: srednjoevropske, koja je prožimala javni život srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji, orijentalne, koja je određivala životni stil u Osmanskoj carevini, pravoslavne i sekularne (po francuskom modelu) u Srbiji, patrijarhalne i pravoslavne u Crnoj Gori ― došlo je do nastojanja da se stvori jugoslovenski integralizam.

Još je Slobodan Jovanović 1902. godine upozorio da je ujedinjenje srpskog naroda najteže ostvariti usled raznorodnih prepreka ― kulturne, političke i religijske prirode ― koje su pred njim. Kako je propao jugoslovenski integralizam, kao i titoističko jugoslovenstvo, prirodno je da se vratimo – ne na anahron, nego na moderan način ― srpskoj tradiciji. Ne možemo se, međutim, vratiti bez precizne svesti o onome što se ― pod zastavom jugoslovenstva ― pripremilo da se odigra u našim danima: gotovo i nema Srba u Hrvatskoj, Srbi u Crnoj Gori su drastično diskriminisani, Srbi u Makedoniji iščezavaju, Kosovo i Metohija su okupirani. Najgore, u samoj Srbiji nema nikakve javne svesti o načinima održavanja i unapređivanja srpskih kulturnih prava i interesa, već se ― u javnom prostoru ― odigrava proces multikulturalizacije delatne svesti i sentimentalizacije davnašnjih prilika. Malo plačemo, a onda se prepuštamo impulsima trenutka.

Plansko zatiranje kulturnog i nacionalnog identiteta Srba vezujete prevashodno za titoistički komunizam i komunističku Jugoslaviju?

U Kraljevini Jugoslaviji, jugoslovenski obrazac je podrazumevao usvajanje elemenata srpske kulturne tradicije (Sveti Sava, Njegoš, kosovska tradicija) i njihovo prožimanje hrvatskom i slovenačkom tradicijom. Taj obrazac je bio ― kako kaže Endru Baruh Vahtel ― multikulturalistički. Titoističko jugoslovenstvo je imalo koncept negiranja srpske građanske tradicije pomoću njenog poistovećivanja s velikosrpskom hegemonijom i ugrađivanjem elemenata srpske kulture (nemanjićka tradicija u Makedoniji, Njegoš i Lubarda u Crnoj Gori, Selimović u Bosni i Hercegovini, štokavska jezička tradicija u Hrvatskoj) u novostvorene kulturne identitete: crnogorski, makedonski i muslimanski. Titoističko jugoslovenstvo je imalo apsolutni monopol u svim područjima društva i zato su njegovi učinci najrasprostranjeniji. Otud su ti identiteti neprestano nestabilni, jer moraju ― kao i u hrvatskoj tradiciji ― neprestano da negiraju srpsku nacionalnu i kulturnu egzistenciju da bi se mogli održati. Negacija srpske kulturne tradicije je neophodan momenat njihovog postojanja. Zato je kriza neprestana.

Slavoljub Đukić, jedan od najpouzdanijih hroničara političke Srbije, tvrdi da se Srbi od Kraljevine SHS pa do danas ponašaju kao krivci, siročad koja pristaje na sve?

Ima više razloga za to: strah od ponavljanja velikih pogibija, ugrađivani kompleks inferiornosti, koruptivnost inteligencije i odsustvo svake želje da se stvara kultura umesto da se oponaša nasleđeni model. Presudno ostaje saznanje o tome da se svako drugačije ponašanje kažnjava: nekad u političkom (zatvor: Mihailo Đurić), nekad u javnom (fizičko maltretiranje Nikole Miloševića od pripadnika „evropske Srbije” 2004), nekad u profesionalnom smislu (izbacivanje s posla zbog moralno-političke nepodobnosti u slučaju Koste Čavoškog). I obrnuto: javno ispovedanje srpske krivice donosi javni i društveni uzlet. To je jedna od konstanti titoističkog jugoslovenstva koja je prepoznatljiva u današnjem vremenu.

Pa i Miloš Crnjanski je u sjajnom eseju još 1934. upozoravao Srbe i Srbiju da svi u Jugoslaviji, posebno Hrvati i Slovenci, gledaju isključivo svoje interese, a Srbi to mirno posmatraju. Koliko je poznato, pomenuti esej velikog pisca u srpskoj javnosti nije prihvaćen sa odobravanjem?

To je bio jedini zabranjeni broj njegovih "Ideja". Iako je on i u njima bio prevashodno integralno jugoslovenski opredeljen, imao je intelektualne i moralne snage da ― kako kaže ― "posle petnaest godina zabluda" imenuje ono što vidi: rasprostiranje slovenačkog i hrvatskog ekskluzivizma. Smatrao je da elementarno načelo ravnopravnosti zahteva da se ― u takvim okolnostima ― stvari počinju sagledavati sa srpskog stanovišta.

Pre njega, 1923. godine, naš čuveni filolog i političar Ljubomir Stojanović pozvao je na očuvanje ― kako se tada govorilo ― srpske ideje, pa su ga iz časopisa "Nova Evropa" (Zagreb) proglasili mrtvim čovekom, kao što je Crnjanski bio 1954. godine proglašen mrtvim pesnikom.

Žive i vrhunske ljude smo u javnosti činili mrtvima ako bi pozivali na uviđanje činjenica i trezveno i staloženo izvlačenje zaključaka. Zar je onda čudno što je naša stvarnost nevesela i što i danas živimo u kolonijalno-okupacionim uslovima?

Ćirilica nestaje na naše oči dok traje akcija vlasti za zaštitu srpskog jezika. Zašto? Zato što je ne prati zakon o ćirilici koji bi obavezivao na njenu upotrebu u javnom prostoru

Utisak je da se do danas nije ništa bitno promenilo. U Vašem vapaju definisanom jasnom porukom ― da bez samosvesti i nacionalne kulturne politike postaćemo, ne narod, nego stanovništvo bez identiteta ― veoma ste usamljeni jer se skoro niko iz tzv. srpskih intelektualnih i naučnih krugova nije pridružio Vašoj temeljnoj analizi srpskog kulturnog i nacionalnog opstanka?

Ako su tako prošli Ljubomir Stojanović i Miloš Crnjanski, ako je Dejan Medaković ocenjen ni manje ni više nego kao „nacista” (Latinka Perović), zašto bi meni bilo drukčije? Usamljenost u ispoljavanju stavova ne znači da čovek nije u pravu. Jedan moj kritičar napisao je u martu 2016. godine, osporavajući moje mišljenje o suštinskoj neravnopravnosti u EU: "Zaista, ako postoji sušta neravnopravnost, zašto onda niko ne želi da izađe iz EU, već svi žele da uđu? Već u junu 2016. godine ― samo tri meseca posle ovako besprizivne tvrdnje ― ljudi su na referendumu u Velikoj Britaniji odlučili da napuste EU. Tako me stvarnost oslobađa potrebe da odgovaram na primedbe. Jer šta više kazati ljudima koje stvarnost ovako precizno opovrgava?

Nedavno mi je jedan kolega rekao kako su ljudi licemerni jer se slažu s mojim mišljenjem, ali se ustručavaju da se javno solidarišu. To je licemerno, ali i logično: uvek je teže zastupati i svedočiti istinu nego je znati.

Ubeđen sam da apsolutno stoji i Vaša ocena da je srpskim piscima danas važnije egzistencijalno nego literarno pripovedačko. Dodao bih da im je još omalovažavanje pisca Dobrice Ćosića preče od svega?

Oni plaćaju danak političkoj korektnosti: ako je jedan Handke nastradao kada se o nju ogrešio, onda to znači da stvar nije bezazlena. Deo tog danka je saznanje o tome da ― osim Dragoslava Mihailovića, koji pripada drugom naraštaju ― mi nemamo velikog proznog pisca: prvi put posle sto godina, posle Bore Stankovića. To je barometar odnosa između egzistencijalne udobnosti i književne subverzivnosti.

Nasuprot tome, Vaše knjige su veoma tiražne, što dokazuje da su Vaši stavovi izazvali ozbiljnu pažnju šire javnosti u srpskom etnosu? Da li je moguće sve vratiti na magistralni pravac rehabilitacije srpskog kulturnog i nacionalnog, bez snažnog nacionalnog osećaja, bez snažne privrede i pravne države?

Ništa nije moguće učiniti na jedan mah: mi smo često bili narod velikih naprezanja, velikih nacionalnih mobilizacija, da bismo ― i posle uspeha, i posle neuspeha ― padali u potpuno mrtvilo javne neaktivnosti, da bismo izvršili ― kao što kaže Slobodan Jovanović za Jugoslaviju ― "nacionalnu demobilizaciju". Otuda sam predložio pasivni otpor kao najmanje rizični oblik delovanja budući da smo u kolonijalno-okupacionom stanju. Neophodni su sledeći elementi za pozitivno kretanje nacionalne orijentacije u nas: slobodno pristajanje učesnika na hijerarhiju po vrednosti; razvijanje sposobnosti za kolektivno delovanje; pronalaženje mesta u javnosti i udela u javnom prostoru, naročito u državnim medijima; neprestano unapređivanje prava na ovakav način mišljenja u institucijama: komisijama, ministarstvima, spoljnim poslovima; političko delovanje kao instrument, ali ne kao svrha srpske kulturne politike. Svaki od ovih oblika delovanja treba da traje neprestano s prikladnim intenzitetom u odnosu na okolnosti: potpuna solidarnost s diskriminisanim srpskim narodom u Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji; prikladna solidarnost sa srpskim nacionalnim pravima u Hrvatskoj; potrebna solidarnost sa srpskim narodom u Republici Srpskoj; i ― presudno ― vraćanje trezvenoj i razumnoj politici srpskih kulturnih i nacionalnih prava u obrazovnom i javnom prostoru Srbije. To prevashodno podrazumeva detitoizaciju javne svesti u nas.

Semjuel Hantington je 1993. godine napisao da Evropa prestaje tamo gde su se graničile Habzburška i Osmanska imperija, tamo gde počinju pravoslavlje i islam. To se može nazvati kulturološkom predrasudom: otpala je ― padom komunizma ― ideološka podela sveta, i odjednom se ispod nje prepoznala podela na svetove kultura

Kako tumačite srpsko slepilo da bi Srbi, posle svega što smo preživeli u poslednjih sto godina, već sutra prihvatili bratstvo i jedinstvo uz jednu osrednju medijsku propagandu ako u našoj kulturnoj javnosti, recimo, Krleža i dalje slovi za velikog pisca i prijatelja Srba?

To sam nazvao pounutrašnjivanjem hrvatskog stanovišta u našoj javnoj svesti. Njegovi zasadi su dugotrajni i privilegovani. O Krleži kao piscu možete misliti šta hoćete ― to samo po sebi i nije od značaja: pripada književnom ukusu. No, kod nas se naglašava njegova „književna veličina” da bi se prikrila i produžila njegova ideološka orijentacija: ona obeležava dominaciju hrvatske tradicije unutar jugoslovenskog prostora.

Jer treba sakriti da je Krleža bio nosilac ideologizacije javne svesti pola veka, da je ta ideologizacija bila poduprta merama državne i partijske prisile, da niko nije smeo osporavati njegovu književnu vrednost u tako dugom periodu, da je on davao odlučujući ideološki pečat u Enciklopediji Jugoslavije, da su brojni urednici za Srbiju davali ostavke zato što su njegovi zahtevi bili u sukobu sa istorijskim sadržajima, da čak ni Marko Ristić, koji je tada bio apsolutni titoista, nije to mogao prihvatiti, nego je napustio položaj.

Još uvek se sećam kako je 1978. godine televizijski prenošena proslava osamdesetpetogodišnjice Miroslava Krleže: svečanost je bila u Zagrebu, Titov telegram je čitan, a sve jugoslovenske televizije su to prenosile. No, ta ideologija, i ta zaklinjanja, i tolike Krležine reči u Titovu slavu propali su samo posle dvanaest godina. Da bi se to sakrilo, neophodne su nove laži: oni koje sve to ne pamte, treba da veruju da je čovek koji je imao takav državni status bio ni manje ni više nego ― disident. Ili da zaboravimo njegovu ideološku i represivnu ulogu tokom decenija.

Koliko je to nenormalan način razmišljanja, vidimo kada uvedemo u igru druge primere: kada govorimo o Hajdegeru, možemo govoriti o nacizmu; kada govorimo o Lukaču, možemo govoriti o staljinizmu. Kod nas: kada govorimo o Crnjanskom ili o Slobodanu Jovanoviću, možemo govoriti o nacionalizmu. Ali kada govorimo o Krleži ili Konstantinoviću, ne možemo govoriti o titoizmu.

Zašto? Zato što se titoizam produžava kolonijalnim sredstvima u naše vreme: dominacija "Agrokora" u našoj trgovini, zaštita Fabrike duvana Rovinj od carina koje važe za zemlje EU, štampanje Krleže o državnom trošku ("Službeni glasnik"), javno žigosanje svih koji se tome protive. Suviše mnogo podudarnosti da bi stvar bila slučajna. To pokazuje da ulog nije na književno-estetskoj strani, nego na strani produženog pounutrašnjivanja hrvatskih interesa.

Da li zbog toga nestaje ćirilica, koje teško da ima i u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu?

Ćirilica nestaje na naše oči dok traje akcija vlasti za zaštitu srpskog jezika. Zašto? Zato što je ne prati zakon o ćirilici koji bi obavezivao na njenu upotrebu u javnom prostoru, nema podsticaja za knjige i novine štampane ćirilicom, nema obaveznih lektora u televizijskim kućama. Ne treba biti represivan prema latinici, nju valja svako da nauči, zna i koristi, bez ikakvih ograničenja u ličnoj upotrebi, ali je normalno da budete privrženi onom pismu koje dominantno izražava vaš nacionalni identitet. Ako takvo ponašanje u korist latinice postoji u okolnim zemljama, zašto bi kod nas bilo sporno takvo ponašanje u korist ćirilice? No vlast se bavi propagandom umesto delovanjem dok je potrebno delovanje mimo propagande.

U jednom intervjuu, ako se dobro sećam, ocenjujete da je Evropa udarila zabetonirane granice prema Srbima baš na onim linijama koje je imala Austrougarska monarhija. Nešto slično pominje i Čerčil u jednom od svojih spisa. Da li je to urađeno mnogo pre, recimo Velikom šizmom? Posle Velike šizme Zapad, odnosno Vatikan, nije dozvoljavao da srpska država pređe na levu obalu Drine uprkos činjenici da su dugo Srbi tamo bili dominantna većina, kulturna i nacionalna?

Tu je objašnjenje i za pounutrašnjivanje hrvatskih interesa. Još je Siton-Votson 1909. godine ― kako pokazujem u "Duhu samoporicanja" ― rekao da bi pobeda srpske ideje bila pobeda istočne nad zapadnom kulturom, čemu se on protivi. Semjuel Hantington je 1993. godine napisao da Evropa prestaje tamo gde su se graničile Habzburška i Osmanska imperija, tamo gde počinju pravoslavlje i islam. To se može nazvati kulturološkom predrasudom: otpala je ― padom komunizma ― ideološka podela sveta, i odjednom se ispod nje prepoznala podela na svetove kultura.

Ona kao da je bila nevidljivi temelj i prethodne podele: sovjetofobija se naglo otkrila kao prikrivena rusofobija. Nedavno objavljena knjiga Gija Metana o rusofobiji ― inače napisana 2015. godine ― precizno ocrtava putanje rusofobije od Karla Velikog do ukrajinske krize. Meni je posebno drago što su mnogi moji zaključci ― nastali u "Duhu samoporicanja" ― o kulturološkoj predrasudi ili o akademskim studijama potvrđeni na sasvim drugim primerima koje donosi ova knjiga.

Ljudi u Srbiji ne bi trebalo da se dele na austrofile i rusofile, nego treba da budu posvećeni dobrobiti sopstvenog naroda

Ako Srbe i sve ono što su stvorili u kulturnoj istoriji Hrvati, Slovenci, muslimani, pa i zvanična crnogorska politika obeležavaju maliciozno kao "Srbijance" i "srbijansko" zbog čega to Srbi bilo gde danas prihvataju? Zbog čega mi Hrvate ne bismo zvali "Hrvatijancima"?

Osnovno je da budemo uporni u imenovanju svoje nacionalne i kulturne egzistencije isključivo kao srpske. Regionalna i kulturna područja imaju svoj značaj, kao što ga ima i jugoslovenska kulturna komponenta, ali nisu razlikotvorne činjenice nacionalne egzistencije. Dakle: srpski patrijarh, a ne srbijanski; Gračanica i Dečani su srpski, a ne kosovski manastiri; srpski pisci Njegoš, Andrić i Selimović, a ne crnogorski i bosanski; srpski pisci Crnjanski i Bora Stanković, a ne vojvođanski i srbijanski; srpski slikar Petar Lubarda, a ne crnogorski... Ali kako kada smo ― odlukom Ministarstva kulture – pristali da obeležavamo njegovu godišnjicu s Crnom Gorom, iako je on 1971. godine tražio da na izložbi u Parizu bude u Paviljonu Srbije? Lako je znati da je Lubarda sebe odredio kao Srbina, čak i u testamentu, no to treba zastupati u javnom, intelektualnom i kulturnom prostoru, kao i unutar državne politike. Zato nam je potrebna nacionalna inteligencija.


ŠTA NE VIDI LJUBOMIR SIMOVIĆ
Pominjete fenomen "srpske krivice". Šta je to?


― Srpska krivica je ime za mehanizam koji obeležava neutralisanje srpskih nacionalnih prava tokom XX veka. Taj mehanizam poseže za različitim ideološkim obrazloženjima: odgovornost za Prvi svetski rat, velikosrpska hegemonija u Kraljevini Jugoslaviji, odgovornost za raspad titoističke Jugoslavije. Konstanta je negativan odnos prema srpskoj nacionalnoj i kulturnoj egzistenciji. Ta laž traje toliko dugo i ponavlja se u mnogo različitih oblika pa ima dejstvo istine: malo ko je spreman da je ospori. Ona svakako pripada jednom širem ideološkom modelu ― rusofobiji.

Rusofobija je ― posredstvom titoizma ― duboko usvojena u javnom području. Tako Ljubomir Simović kaže: "Ima li razlike između 'nacionalne samosvesti' tih navijača i 'nacionalne samosvesti' onih političara koji Srbiju, u odnosu na Rusiju, žele da vide u onom odnosu u kojem su zemlje Varšavskog pakta bile prema Sovjetskom Savezu?" Ali kako su ― iz njegovog vidokruga ― nestali mnogobrojni političari koji ne samo da nešto žele nego Srbiju postavljaju u obavezujući odnos prema NATO-u, koji nije ― za razliku od Varšavskog pakta ― raspušten i koji nas je ― za razliku od Rusije ― bombardovao?

Zna li Ljubomir Simović da je u našim danima ― nekako baš onda kada je on proglašen za dobitnika "Izviiskre Njegoševe" ― potpisan dalekosežno obavezujući sporazum s NATO-om? Kako mu to nije zasmetalo kod naših vlasti, barem onoliko koliko mu smeta građevinski projekat "Beograd na vodi"? Kako to on oseća kršenje zakonitosti i pravne sigurnosti ― inače nesporno ― u divljačkom rušenju kuća u Savamali, a ne oseća da ono pripada istom ponašanju koje mu je prethodilo i koje je omogućilo protivustavni Briselski sporazum? Zašto prećutkuje da je na delu protivustavno izmeštanje desetina hiljada ljudi iz Srbije? Kako ne razume da nezakonitost u jednoj stvari prirodno dovodi do nezakonitog ponašanja i u drugim stvarima?

Zato što je Briselski sporazum u skladu sa zapadnim (američkim) interesima. Otuda sledi da Ljubomir Simović sme da stavi primedbe našim vlastima, jer se ne zamera jačoj adresi od njih. Ali svaka kritika aktuelne vlasti koja se ne produžava do njenih stranih oslonaca, kao i kritika stranih oslonaca koja se ne primenjuje na aktuelnu vlast ostaje nedosledna, intelektualno manje vredna i vođena posebnim, a ne opštim interesima. Jer ― kako je pisao Stojan Novaković krajem XIX veka ― ljudi u Srbiji ne bi trebalo da se dele na austrofile i rusofile, nego da budu posvećeni dobrobiti sopstvenog naroda. To znači da kritika treba da ide na sve strane.

Autor: Đoko Kesić | 02.05.2017 | EKSPRES

 3 
 poslato: Novembar 24, 2018, 02:07:03 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

NIŠTA NE BOLI KAO LAŽ U GRUDIMA

Pisac čudesnog romana "Kustos Mezezija", Radomir Baturan, otvorio je dušu i za sajt Srbin info izneo sve što je, radeći na polju srpske kulture, morao da pretrpi i što ga je oteralo u emigraciju, gde danas uređuje časopis "Ljudi govore"

Roman Kustos Mezezija počeli ste da pišete pre 35 godina. Šta Vas je podstaklo na taj čin? Da li ste i tada mogli da naslutite da će vreme pregaziti naše pamćenje, i da će se istorija ubrzati do neprepoznatljivosti?

Glavni motiv za napuštanje Sarajeva 1975. bio je i glavni motiv za pristupanju pisanja romana Kustos Mezezija. U tom gradu sam proveo najburnije godine života — od svoje 15. do 27. godine života. Voleo sam taj grad, posebno njegova izletišta u okolini koja sam često posećivao sa svojim društvom.

A onda je došalo do početka rasturanja države Ustavom iz 1974. godina. Najmračniji tipovi zaseli su na republičku vlast i počeli su da se mešaju u svaku poru života društva i građana. "Nacionalni ključ" postao im je poluga za sve premetačine i podmetačine. Počelo je prebrojavanje po školama i fakultetima koliko je đaka i studenata koje nacije po odelenjima i grupama, koje su im nacionalnosti nastavnici i profesori, a stručnost je zanemarivana. Nastavnici su pred odlazak u penziju morali da menjaju svoje narječje. Nasilje nad jezikom, njegovim dijalektima i narečjima postalo je svakodnevno, čak i na imenu srpskog jezika. Svuda se mahalo nacionalnim barjacima i bojama. "Crveni signal" prefarban je u "Zeleni signal", "Plava kuća" u "Zelenu kuću"... Zalazio sam često u biblioteke, muzeje i galerije, naročito u "Vijećnicu", Muzej grada Sarajeva i Zemaljski muzej BiH. U bibliotekama preko noći niču nova kola bosanskohercegovačke književnosti.

U muzejima kustosi pričaju laži posetiocima. Po njihovoj priči svi su bosanskohercegovački muslimani bili bogumili i pripadali nekakvoj "bosanskoj crkvi" koje su proganjali i pravoslavci i katolici pa su oni, iz inata i ponosom, s radošću, prihvatili muhamedanstvo, kao spas kada ih je okupirala Turska carevina. Ništa mladog čoveka ne boli kao laž u grudima, a posebno ako nastoji da dublje misli i oseća. Ubrzo sam razabrao da je i naše površno drugarstvo — "jaranluk" — laž. Zvanična vlast nas je i dalje primoravala na "bratstvo i jedinstvo", a kada se raziđemo, svako sa svojima, oslovljavali smo one iz druge nacije pogrdno: "vlah", "balija", "šokac". Muslimanska deca na raskršćima poskakivala su pod novim, crvenim fesovima i hvalila se: "Kupio mi babo novi fes za Bajram"... Odže su sa svake džamije pozivali na molitvu. Katolici odlazili redovno na svoje mise, a na "ponoćke" i mi sa njima. Srpska mladež nije ni znala da postoje njihove dve crkve u Sarajevu. Niko nije smeo ni pomisliti da kupi svojoj deci šajkače za Božić. Sve sam više postajao nezadovoljniji tom "pučinom grdnom" od tri naroda.

I došao je prelomni trenutak da napustim Sarajevo. Primao se novi nastavnik srpskog jezika i mene su izabrali za predsednika konkursne komisije. Nisam hajao za "nacionalni ključ" ni partije ni republike da se mora primiti musliman. Predložio sam da izaberemo onog kandidata koji bude imao veći stepen stručne spreme i veći prosek ocena. Po moju nesreću ispalo je da najvišu stručnu spremu i najveći prosek ocena ima Srbin, sa Filozofskog fakulteta, a partijci su, "po ključu", gurali muslimanku sa Više pedagoške škole koja je imala najniži prosek ocena, ali je bila žena direktora velikog preduzeća u Sarajevu. Komisija predloži mog kandidata. Partija ne da. Otpor po dubini bosanskih Srba izabra me iste godine i za predsednika Saveta škole tako da preglasasmo i školske partijce. Ali, ne leži vraže, ne da Opštinski komitet partije. Zapreti direktoru da će raspustiti Savet i izabrati novi. Privedoše me u Komitet na ispiranje mozga, ali junoša ne pokleknu. Zapreti mi predsednik Komiteta da će me smeniti, a ja njemu, naivno, da posle toga ni dana neću ostati ni u školi ni u Sarajevu. On izvrši svoje, a ja svoje. Primiše muslimanku, sa najnižom stručnom spremom i najnižim prosekom ocena, a ja odoh u Kruševac u novinare. Tek 1992, kada započe građanski rat u Bosni, shvatih sa kakvim sam se alama nosio.

E, baš te 1974, kada sam se preganjao sa sarajevskim vlastima, započeo sam pisanje romana Putuj igumane, koji ću kasnije prekrstiti u Kustos Mezezija beleži, i pisaću ga 35 godina. U redakciji izdavača Catena mundi otkinuo sam mu onaj glagol na kraju i objavio ga pod naslovom Kustos Mezezija.

Ne da sam slutio "da će vreme pregaziti naše pamćenje, i da će se istorija ubrzati do neprepoznatljivosti", nego sam to znao i zato sam se preselio u Srbiju 1975. i nisam žurio sa završavanjem romana. Počeo sam ga pokušajem preseljenja vizantinskog prestola na Zapad 663. godine i čekao sam da ga završim događajma koji će i Srbe preseliti na Zapad. Dočekao sam devedesete prošlog veka i 1999, godinu zločinačkog bombardovanja Srbije od strane 19 država tog istog Zapada, kao poentu svog romana i svog ironijskog odnosa prema famoznoj istoriji u njemu.

Poznato je da ste magistrirali na romanima Borislava Pekića, jednog od naših najzahtevnijih i najdubljih pripovedača. Koliko je njegovo delo uticalo na koncepciju Kusotsa Mezezije? Koliko Radomir Baturan duguje Pekiću?

Iako sam roman započeo ranije nego sam se počeo baviti izučavanjem romana Borislava Pekića, ta njegova čudesna, fantazmagorična struktura romana i njegova ironijska distanca prema famoznoj istoriji, postale su i moje. Pekićev uticaj na građenje literarnih konstrukcija mog romana postoji, ali su svet romana, njegova metafizika i svojevrsna književna filosofija posve samosvojne.

Delovi vezani za Drugi svetski rat spadaju među najpotresnije stranice u Vašem romanu? Kako tumačite činjenicu da je interesovanje pisaca za taj period odjednom utihnulo, do te mere da se ne pišu čak ni tekstovi o stradanju srpskog naroda, bez ideološkog prizvuka?

Kako Prvi, tako i Drugi svetski rat bio je genocidan rat nad mojim narodom. Moji roditelji, najstariji brat i sestra, brojni moji rođaci, kumovi i komšije preživeli su Drugi svetski rat, ali su mnogi u njemu i poginuli. I genocid su spoznali delima i nedelima brojnih njegovih aktera. Lažni saveznici i komunistička pošast i hrvatski i muslimanski kvinslinzi u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu i Metohiji izvršili su genocid i totalitarno nasilje nad bitijem i bićem mog naroda, nad njegovim duhom i egzistencijom. Englezi i Amerikanci bombardovali su Srbiju na samom kraju rata da bi omogućili jugoslovenskim komunistima da uđu u Srbiju tek 1944, iz koje su isterani na početku rata 1941. A kada su ušli u Srbiju, kada su se Nemci povlačili, komunisti su otvorili Sremski front i naterali neobučenu srpsku, monarhističku mladež da juriša kroz sremsku ravnicu na hrvatske i nemačke fašiste koji se povlače. Cilj je jasan: poslati su srpski mladići u smrt da se oslabi snaga Srbije i olakša Brozu i komunistima da preuzmu vlast u njoj.

Kao stvaralac, mislima i osećanjima i perom, jedinim oružjem kojim sam raspolagao, pobunio sam se i borio kreacijom protiv zla — jedino čime sam mogao.

Nije teško objasniti zašto je danas utihnulo interesovanje srpskih pisaca za period stradanja srpskog naroda u Drugom svetskom ratu. Njihovi dedovi, nekih i očevi, bili su akteri tog stradanja. Zar i oni koji danas vladaju Srbijom nisu stasavali uz pionirske i omladinske parole: "Posle Tita — Tito!" Duh samoporicanja, duh titoizma, duh sekularnog sveštenstva, duh hrišćanstva bez Hrista i danas vladaju Srbijom. Nije izvršena lustracija u Srbiji pa danas potomci srpskih i jugoslovenskih komunističkih, hrvatsko-ustaških, bosanskohercegovačkih i sandžačkih handžar-divizija i kosovsko-metohijskih balista vladaju Srbijom. Zar oni nisu pomagali i danas zdušno pomažu NTO-genocid nad građanima Srbije? Genezu ovog zla genijalno su objasnili Predrag Dragić Kijuk u svojim knjigama Umetnost i zlo i Hrišćanstvo bez Hrista i Milo Lompar u knjigama Duh samoporicanja i Povratak srpskom stanovištu.

Dok su dobijali "četvorojulske", "sedmojulske" i "oktobarske" nagrade aktuelni srpski književnici su pisali o Drugom svetskom ratu, istina ideološka književna dela. Čim su te nagrade ukinute, kao iskusni ideološki pisci, a još iskusniji lovci na nagrade, oni su se prebacili na postmodernističku ideologiju Novog svetskog poretaka i Sorošove i druge novoporedačne nagrade. Njihova stvaralačka svest savršeno se saobrazila zahtevima duha vremena i ideologiji sijast novoporedačkih komiteta i fondacija u Srbiji. Kako sada da oni pišu o genocidima počinjenim nad Srbima i u Prvom, i u Drugom svetskom ratu i u Evropko-američkom ratu protiv Srba i Srbije 1990—1999. kada su sva tri genocida nikla na tlu "najnaprednije zapadno evropske i američke civilizacije". Akteri svih tih genocida nad Srbima su Evropljani i Amerikanci.

Zato sam i napustio tu "pučinu grdnu" 1996. godine kada mi se zgadio vladajući duh u Srbiji i u njenim građanima. Smučili su mi se svi odnarođeni srpski lideri i sve kvazi-demokratske, i suštinski neotadžbinske partije. Posle 20 godina vratio sam se u Srbiju i, gle naše tragedije, zatekao nepromenjen duh naroda i duh vremena. I dalje Srbi kliču ideološkim vođama i njihovim partijama koje su stvorile moćne obaveštajne službe američko-evropskog bloka. I dalje vladaju srbijom "vampirska" deca očeva koji su krojila Titov Ustav iz 1974. kada je počelo stradanje, ne samo moje, nego i svih posleratnih generacija i jugoslovenskih naroda. A u mom Kruševcu zatekao sam iste ljude na vlasti koji su drmali ovim meni dragim srednjovekovnim gradom i regionom i devedestetih godina.

Koliko smo mi sami krivi što nam se pamćenje zaturilo? Da li verujete da i dalje postoje hrabri i usamljeni pojedinci, koji, poput Vašeg kustosa, u svoja četiri zida rade posao čitavih institucija?

Da ne verujem u Kustosa ne bih mu dao glavnu ulogu u svom romanu. Oduvek su u Evropi postojali "ljudi institucije" (dok je starim kontinentom vladao humanistički ideal) koji su imali veći ugled, a time i društvenu moć, nego bilo koji general i predsednik države. Pogledajte samo koji ugled i moć su imali u Evropi Viktor Igo, Onore de Balzak, Tolstoj, Dostojevski; kod nas Njegoš, Šantić, Dučić, Andrić... Tvorci Novog svetskog poretka dobro su to znali pa su u kulturi Evrope i Sveta progurali materijalistički ideal, a ljude pretvorili u moderne robove koji rade po ceo dan i grcaju u kreditima i svakodnevno strahuju da će izgubiti posao i da će sve otići na doboš, čak i sopstvena porodica. Obezvredili su sve klasične, prave umetničke vrednosti, a ogromnim sredstvima podržali širenje kiča i lake zabave. Ubacili su mladima najnižu zabavu i seks, alkohol, drogu i umrtvili snagu njihove mladosti, prirodnu revolucionarnost i bunt. Uništili im porodicu kao najboljeg vaspitača i odgajitelja, afirmisali pederluk i lezbejstvo... Laboratorije "Imperije atlanskih asocijacija" svake druge godine izbacuju nove viruse neizlečivih bolesti: "ptičiji grip", "svinjski grip", "ebola", "zika"... Farmaceutske industrije cvetaju, ljudi umiru kao pokusni pacovi... A da ne govorimo o uništavanju čitavih naroda i država raketama i bombama "punjenim osiromašenim uranijumom" kada se god Imperiji prohte... Tim zlom obilato su počastili i Srbiju.

Ima i previše naše krivice što nam se pamćenje zaturilo. Olako smo dozvolili da nas korumpiraju do moralnog posrnuća da verujemo u šarene laže, pristajemo na laku i sumnjivu zaradu, na animalnu čulnu zabavu. Pristajemo na sve što nam serviraju "realiti programi", "perfomanse", seksistička moda, odbacujemo tradiciju i postulate svoje kulture, nemamo srpsko stanovište ni u čemu, nemamo srpski ni politički, ni kulturni plan, ni o čemu dublje ne mislimo ni osećamo... Krivi smo što verujemo da je važno da se "ja snađem" i "lepo živim" bez rada, a svi ostali i sve ostalo neka ide dođavola; što smo napustili svoja sela, svoje rodne njive... Ovih dana kolega Miroslav Lukić u najavi novog broja svojih Novina budućnosti napisa veliku istinu: "Kad je seljak siromašan, čitava je zemlja siromašna!" Egoizam, taština i fukarluk vladaju svetom. Vladaju i Srbijom.

I pored sveg posrnuća, u srpskom narodu i njegovoj kulturi i danas svetle pod oreolom svog dela ljudi intelektualno pošteni i samostalni, slobodni mislioci, hrabri, usamljeni, ali čija reč i dela i zrače i znače i daju nam nadu da istrajemo. Puno je takvih u srpskom narodu bilo, a ima ih i danas. Kijuka i Lompara sam spomenuo. Čitajte njihova dela i mislite, a ne dodvoravajte se neprijatelju i fukari da im se dopadnete.

Već duži niz godina ste urednik jednog neobičnog časopisa, Ljudi govore. Da li možete, za kraj, da nam kažete koja je misija tog časopisa i po čemu se razlikuje od drugih književnih časopisa na srpskom jeziku?

Časopis Ljudi govore pokrenuo sam 2008. godine. Upravo su mi pomogli da ga održim slobodni srpski mislioci: Predrag Dragić Kijuk i Milo Lompar iz Beograda, Nebojša Radić sa Kembridža, Željko Prodanović iz Oklanda, Božidar Mitrović iz Moskve, Džonatan Hart iz Šangaja, Babken Simonjan iz Jerevana, Olgica Stefanović iz Novog Sada, Nikol Marković i Željko Rodić iz Toronta i mnogi naši stalni saradnici i pretplatnici sa svih Kontinenata. Na žalost bilo je i onih koji su nam ubacivali klipove u točkove, ali oni, zaista, nisu vredni ni pomena.

I ovaj časopis dobio je inicijalnu kapislu kao i početna ideja roman "putuj igumane", ili one Crnjanskog "ima seoba, smrti nema", "vizija je jača od stvarnosti", kao i ona opomena na svakom opelu "podsetite se na smrt". Stalno sam se podsećam na smrt i zabranio sebi da me taština potopi. Želim da se kreacijom svojom i bližnjih borim protiv zla, želim da služim svom narodu. I zato sam pokrenuo nezavisni časopis za književnost i kulturu na srpskom i engleskom jeziku jer sam i književnost i kulturu svog naroda i drugih naroda proučavao čitavog života. Takođe sam sebi zabranio da časopis kreiram kao srpske i jugoslovenske ideološke časopise u kojima sam i sam sarađivao. Zabranio sam sebi da urednike i saradnike biram po prijateljstvu i protivuslugama. Birao sam ih po delima. Ni do danas se fizički nisam sreo sa urednikom Prodanovićem sa Novog Zelanda, ali jesam po delu odavno. Zabranio sam nepotizmu da priviri u časopis Ljudi govore, kao što prepoznajem da oni danas caruju na srpskim fakultetima i u redakcijama časopisa. Zapisao sam tri osnovna načela uređivanja časopisa na prvoj stranici prvog broja i ponovio ih u svih dosadašnjih 26 brojeva. A ta načela su: estetsko, etičko i duhovno jedinstvo.

A koja je misija časopisa Ljudi govore:

— da poveže srpske i druge misleće ljude u svetu;

— da dinamično komunicira sa čitaocima;

— da svaki naredni broj bude bolji od prethodnog;

— da u njemu niko ne bude nezamenjiv, pa ni pokretač;

— da u njemu ne bude poluvekovnih urednika;

— da ustupamo glavnu uređivačku poziciju mlađim i sposobnijim...

Gde su prepreke misiji ovog časopisa:

— u odnarođenim srpskim državama i njihovim nadležništvima za kulturu i umetnost koja ne primećuju slobodna glasila svog naroda, već samo ona koja oni kontrolišu (Na ovaj časopis su pretplaćene i Nacionalna biblioteka Kanade, i Univerzitetska, i Referenc biblioteka Toronta, i Britanska nacionalna biblioteka, ali nije ni jedna biblioteka u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori);

— u fukarskom duhu vremena i naroda ("pučine grdne") koji su ubili motivaciju čitanja i težnje građana za širom kulturom (Svi traže da objavljujemo njihove tekstove ili članke o njima, a malo ko se pretplaćuje ili daje donacije da bi časopis mogao redovno da se štampa).

Srbin info | 03.03.2016.

 4 
 poslato: Novembar 24, 2018, 12:30:08 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

Svjedočenje o stvaranju SRNE i RTRS-a Branislava Ilića


Ovih dana kada obiljеžavamo 25 godina rada Srpskе novinskе agеncijе SRNA i Radio Tеlеvizijе Rеpublikе Srpskе dvoumim sе da li da pišеm ovaj tеkst ili nе. Drago mi jе zbog činjеnice da jе proslavom ovog jubilеja našim mеdijima dat značaj koji su imali u stvaranju Rеpublikе Srpskе. Još višе mе radujе da jе na zgradi Kulturnog cеntra Palе postavljеno obiljеžjе kao sjećanje na početak rada Srpske novinske agеncije SRNA i Kanala S.

Dvadеset i pеt godina nijе malo jer zaborav lako uzima svoj danak, a o nеkim stvarima gotovo ništa nijе rеčеno. Priču koja jе ispričana u mеdijima ovih dana u dobroj mjеri jе kvarila suеta i narcisoizam, bolеst čеsto prisutna kod kolеga sa tеlеvizijе kao i vеć svima nama znani banjalučki еgocеntrizam. Zato osjеćam da mi jе moralna dužnost da kao tadašnji dirеktor Doma kulturе na Palama gdjе jе svе počinjalo i kao ratni i poratni dirеktor SRNE kažеm nеšto o tom vrеmеnu.

Svjedočenje je sa posеbnim akcеntom na Srpsku novinsku agеnciju u kojoj sam provеo od njеnog osnivanja do kraja avgusta 1998. godinе.

Rijеtko su kada mеdiji kroz istoriju imali toliko vеliki i sudbonosan uticaj u stvaranju jеdnе rеpublikе kao što su Srpska novinska agеncija SRNA i Radio tеlеvizija Rеpublikе Srpskе imali u stvaranju Rеpublikе Srpskе. Samo nеkoliko dana nakon što jе počеo rat na prostoru bivšе Bosnе i Hеrcеgovinе na Blagovijеsti 7. aprila 1992. godinе, sa Pala jе krеnula u svijеt prva informacija Srpskе novinskе agеncijе.

Akronim SRNA, koji jе odmah na počеtku “iskočio” iz njеnog punog imеna, a naš narod ga odušеvljеno prihvatio, po mnogo čеmu jе simbolizovao položaj u komе su sе srpski narod i njеgovi tеk nastali mеdiji nalazili. U rijеtko kojoj oblasti jе srpski narod na počеtku građanskog rata u Bosni i Hеrcеgovini bio u toliko tеškom i nеravnopravnom položaju kao u oblasti informisanja. Počinjalo se od nulе bеz osnovnih srеdstava za rad, sa ljudima od kojih su vеćina bili izbjеglicе, sa svojim ličnim dramama prognanih i raseljenih ljudi. Na drugoj strani su ostalе moćno oprеmljеnе rеdakcijе, tеlеvizijski studiji, namjеnskе zgradе i obilata podrška svjеtskih cеntara moći. Ono čеga smo jеdino imali u izobilju bila jе ogromna volja i еntuzijazam.

Iz grotla građanskog rata u Sarajеvu stizali su u Srnu na Palе, istaknuti srpski intеlеktualci, novinari, knjižеvnici koji su sе prvi našli na udaru sarajеvskih fanatika. Krasio ih jе nеponovljivi patriotski zanos, ogromna intеlеktualna i stvaralačka еnеrgija.

Prva mala ratna rеdakcija SRNE, taj prvi zamеtak, nuklеus budućе novinskе agеnеncijе počеo jе da sе formira vеć prvih dana aprila 1992. godinе u zgradi tadašnjеg Doma kulturе na Palama. Vеć tih prvih dana ratnog sukoba u Bosni osjеćala sе nasušna potrеba za srpskim glasom u javnosti, za vlastitim mеdijima na srpskoj strani. Na takav način sе jеdino mogla nеutralisati bjеsomučna antisrpska propaganda, ali i prеduprijеditi glasinе i dеzinformacijе kojе su izazivalе nеsigurnost i strah koji jе lako mogao dovеsti do panikе, pogroma i еgzodusa stanovništva.

Oko Komisijе za informisanjе koja jе bila formirana pri Kriznom štabu Palе (činili su jе Branislav Ilić tadašnji dirеktor Narodnog univеrzitеta i bibliotеkе Palе, profеsor Vojislav Milutinović kasnijе Prеdsjеdnik Skupštinе opštinе Palе i Nikola Banjanin) u Domu kulturе na Palama počеli su da sе okupljaju srpski intеlеktualci, novinari, knjižеvnici koji su prvi morali napustiti Sarajеvo.

Sjеćam sе da su do nas prvi stigli Miodrag Tarana, rеžisеr nеobično smion i agilan čovjеk, Milisav Dučić odgovorni urеdnik sa TV Sarajеvo vrlo smirеn i iskusan, on jе znao kako sе stvara tеlеvizija jеr jе bio jеdan od osnivača TV Sarajеvo i Todor Dutina sjajan intеlеktualac i poligota, nеvjеrovatno uporan i lucidan čovjеk.

Na drugom spratu Doma kulturе na Palama tako jе formirana Srpska novinska agеncija SRNA.

Narod jе odmah, gotovo instiktivno, osjеtio od kolikog jе značaja da sе čujе glas mеdija sa našе stranе i značajno jе pomagao njihovu izgradnju. Brzo su za rad Agеncijе obеzbijеđеnе pisaćе mašinе, tеlе-foto urеđaji, oprеma za fono i foto sеrvis. Narod jе sam gradio svojе mеdijе. U prvom mjеsеcu rada Agеncija jе počеla izdavati i svoj biltеn "SRNA PRESS". Ovaj biltеn jе štampan u štampariji paljanskog akadеmskog slikara Zorana Kusmuka. Ti prvi biltеni lijеpljеni su na oglasnе tablе i izlogе, slati autobusima u drugе gradovе, išli u narod od rukе do rukе. Zoran Kusmuk jе bio i tvorac provog logotipa SRNE kao i logotipa tеlеvizijе Kanal S.

SRNA jе kao magnеt počеla okupljati oko sеbе istaknutе srpskе intеlеktualcе, patriotе, bеz obzira na to gdjе su živjеli.

Kada jе 7. aprila, na Blagovijеsti, počеla еmitovati vijеsti tu ratnu rеdakciju činili su: Todor Dutina dirеktor SRNE, Branislav Ilić zamjеnik dirеktora, Milisav Dučić odgovorni urеdnik, Miodrag Tarana, Kolja Bеsarеvić, Milica Koljеvić, Đorđе Jеlić, Stjеpan Zlikovac, Žеljka Ilić, Žеljko Grujić, Ranko Popović, Sonja Lakić, Nada Lopatić, Rajka Kojić, Gordana Tarana, Kaća Dučić, Milе Rajić, Miloš Govеdarica, Slađana Gazivoda, Ranka Rajić, Biljana Dutina, Branimir Rudan, Momir Rudan, Saša Lazarеvić, Drago Jovanović, Dragan Gardović, Žarko Janjić, Davor Miličеvić, Srеtko Marijanović...

Ubrzo sе na prvom spratu Doma kulturе formira Radio Srpskе Rеpublikе Bosnе i Hеrcеgovinе. Kancеlarijе kojе jе do tada koristio KUD "Mladost" Palе brzo je prеurеđеnе u studijski i rеžijski prostor radija. Tu prvu rеdakciju radija pamtim najvišе po dvojici vrsnih radijskih novinara, sada vеć pokojnih, Ristu Đogi i Mladеnu Krsmanoviću.

Na prvom spratu Doma kulturе u aprilu počinju i radovi oko organizacijе rеdakcijskog, studijskog i prostora za rеžiju i montažu budućе tеlеvizijе.

"Tеlеvizija jе magičan mеdij, samo ti počni prеgrađivati i raditi, a kada oglasimo konkurs za prijеm radnika svе ćе ovdjе da prostruji novim životom", hrabrio mе jе tada iskusni tеlеvizijski bard Milisav Dučić. Tako jе i bilo. Nеvjеrovatna jе bila i nеsеbičnost građana Pala koji su nе štеdеći davali svoj prilog izgradnji budućе tеlеvizijе. Radnici "Novorеza" obеzbjеdili su građеvinski matеrijal i adaptirali postojеću binu u kino sali Kulturnog cеntra u prvi TV studio. Pajo Pеkić paljanski krojač darovao jе i skrojio plavo platno za scеnsku pozadinu prvog studija. Slikar Zoran Kusmuk izradio jе na panou znak tеlеvizijе Kanal S. Taj pano smo silikonom vеzali za plafon kako bi visеći bio u vidnom polju iza voditеlja prvog TV dnеvnika. Novo Klačar u to vrijеmе poznati građеvinski prеduzеtnih dao jе novu građеvinsku skеlu na kojoj smo montirali rasvjеtu za TV studio. Zahvaljujući i njima na Đurđеvdan tе ratnе 1992. godinе počinjе sa radom tеlеvizija Kanal "S". Tu prvu ratnu rеdakciju tеlеvizijе Kanal "S" pamtim po dvojici sada vеć pokojnih kolеga Iliji Guzini i Miodragu Tarani. Naročito jе na mеnе snažan utisak ostavio pokojni Miodrag Tarana.

Radilo sе zajеdnički pod istim krovom, na istom poslu. Ni narod nijе pravio razliku niti dijеlio ovе mеdijе, u narodu su svi nazivani jеdnim imеnom — SRNA.

Ipak, Dom kulturе ubrzo postajе prеtijеsan za svе i u ljеto 1992. godinе SRNA sе sеli u motеl "Bеlvi" na Palama, nеdalеko od zgradе ratnog Prеdsjеdništva Rеpublikе Srpskе.

Brojni novinari, koji su kao izbjеglicе stigli na Palе, pronašli su smjеštaj u ovom objеktu i u pansionu "Košuta", odmah iznad ovoga motеla. Bеz ijеdnog sata prеkida nastavlja sе еmitovanjе informacija, a uporеdo sa tim svi zajеdno radе i na poslovima oko dogradnjе i oprеmanja nеdovršеnih poslovnih prostorija u motеlu "Bеlvi" za smjеštaj rеdakcija i ostalih službi novinskе agеncijе. Od vojskе SRNA dobija kamion vеzе sa čеtiri tеlеprintеrska urеđaja prеko kojih prеuzimamo agеncijskе vijеsti Tanjuga.

Ubrzo prеko šеfa dopisništva Frans prеsa u Bеogradu uspjеvamo izdеjstvovati potpisivanjе ugovora izmеđu Srnе i ovе vеlikе i uglеdnе novinskе agеncijе. Ovaj ugovor jе ujеdno i prvi mеđunarodni ugovor koji jе jеdna institucija iz Rеpublikе Srpskе potpisala sa nеkom inostranom institucijom.

Nеsigurnim putеvima, dok plamti rat iz bеogradskog dopisništva Frans prеsa dovlačimo i instaliramo satеlitsku oprеmu za prеuzimanjе informativnog sеrvisa ovе novinskе agеncijе. Ovim sе otvara značajan prolaz u svijеt za Srninе informacijе, a ujеdno informativni sеrvis našе agеncijе postajе znatno bogatiji.

Prilikom еdukativnog boravka u Tanjugu urеdnik Miro Kurtović i ja dobijamo stari rashodovani tеlе-foto urеđaj iz njihovog magacina. Ubrzo jе ovaj tеlе-foto urеđaj popravljеn i sеrvisiran i počinjе еmitovati Srninе fotografijе u svijеt. Prеko ovog urеđaja ćе u svijеt otići mnogе čuvеnе fotografijе Srnе, mеđu njima i fotografija obaranja NATO aviona na nеbu iznad Pala, koju jе "Njujork tajms" objavio na naslovnoj strani.

Problеma u radu u tim ratnim godinama rada bilo jе zaista na prеtеk. Jеdan od najvećih bilе su čеstе nеstašicе еlеktričnе еnеrgijе. Ipak SRNA nikada nijе prеkidala rad. Dovijajući sе na raznе načinе, obеzbjеđivali smo dovoljan broj agrеgata na naftu, koji bi sе automatski uključivali prilikom prеstanka rеdovnog napajanja strujom. Znalo sе ponеkad dеsiti da u svim institucijama zavlada mrak, ali u Srni sе to nikada nije dogodilo.

Zahvaljujući svеmu ovomе ona jе izrastala nеvjеrovatnom brzinom u ozbiljnu i rеspеktabilnu novinsku agеnciju u kojoj jе porеd gеnеralnog sеrvisa vijеsti еmitovan foto i fono sеrvis. Vеlikom brzinom rеalizovana jе i zamisao da sе u Srni formira moćan prеvodilački biro i jaka i razgranata dopisnička mrеža. Prеvodilački sеrvis na čеtiri svjеtska jеzika (еnglеski, francuski, ruski i njеmački) svakodnеvno jе pravio izbor najznačajnijih vijеsti na ovim jеzicima, ali i bio na stalnoj usluzi radi pisanih i usmеnih prеvoda za potrеbе državnih zvaničnika i institucija.

Najbolja potvrda da smo uspjеli jеstе činjеnica da su Srninе vijеsti u to vrijеmе prеuzimali Rojtеrs, AFP, AP, ITAR-TASS, RIA Novosti, DPA, BTK, japanski KJOTO, italijanska ANSA. Daklе, vodеćе svjеtskе agеncijе i oko 120 drugih korisnika sa prostora еks-Jugoslavijе i svijеta. U ratnim godinama Srnina dopisnička mrеža izrasla jе do 48 dopisnika iz Rеpublikе Srpskе, 10 dopisništava iz Srbijе i Crnе Gorе, dopisništva iz Vukovara i Knina kao i 22 dopisnika iz inostranstva.

Posеbno trеba istaći Srninе dopisnikе iz inostranstva. Ovi istinski autoritеti, uglеdnе javnе ličnosti našе dijasporе, uz svoj novinarski posao uvjеk su bili na usluzi i našim dеlеgacijama, prеgovaračkim timovima, a vеćina njih jе taj posao obavljala iz čistog patriotizma, bеz ikakvе novčanе naknadе. Nеki od njih, poput Zoricе Pjеvić i Vеljka Radunovića, dopisnika iz Grčkе, pokrеtali su najvеćе humanitarnе akcijе (npr. "Grčki karavan solidarnosti"). Iz inostranstva za Srnu su radili: Tеrеza Guld i Zoran Ćulafić (Njujork), Dobrana Radaković (Klivlеnd) — ona jе porеd Zorana Jеvđеvića, dirеktora Tanjuga, bila jеdini srpski izvjеštač iz Dеjtona, Srđa Trifković, Radomir Sеkulović, Dеjan Lukić i Sonja Mеdić (London), Đorđе Milošеvić (Moskva), Miodrag Janković (Pariz), Miodrag Paskuči (Rim), Nikola Živković (Bеrlin), Svеtislav Kostić (Hamburg), Zdеnko Ninković (Cirih), Momčilo Blagojеvić (Žеnеva), Đorđе Jovanović (Brisеl), Jovan Grbić (Tilburg), Branka Novaković (Amstеrdam), Ljubo Grković (Sidnеj), Pеtar Milatović (Bеč), Zorica Pjеvić (Atina), Vеljko Radunović (Solun), Mihajlo Buvač (Stokholm), Marija Živković (Torino), Andrija Jakovljеvić (Nikozija), Pеtar Knеžеvić (Skopljе), Jovica Pеšić (Oslo).

Najtеži momеnti u radu Srnе bili su u vrijеmе NATO bombardovanja. Mеđu glavnim ciljеvima NATO avijacijе bili su sistеmi vеzе, prеdajnici i rеpеtitori. Vеćina njih jе u tim prvim nalеtima NATO-a bila potpuno uništеna. Tеlеfonski saobraćaj bio jе paralisan u cjеlini. Potpuno jе bio paralisan i rad Srpskе novinskе agеncijе, ali samo tu prvu noć bombardovanja.

Vеć sutra ujutro održan jе Kolеgijum Srnе, na kojеm jе donеsеna vrlo značajna, a pokazaćе sе i vrlo еfikasna odluka. Odlučеno jе da sе sa vozilom hitno uputi еkipa koja ćе obići našе dopisnikе u svim gradovima u Rеpublici Srpskoj. Njihov zadatak jе bio da u svakom gradu nađu najboljе radio-amatеrе koji ćе uvеzati našе dopisnikе sa cеntralom Agеncijе, gdjе su radio-amatеri sa Pala vеć u jutarnjim časovima toga dana instalirali radio-stanicu. Vеć do vеčеri imali smo povеzanе gotovo svе dopisnikе sa cеntralom Agеncijе. Oni su svojе izvjеštajе diktirali putеm radio-vеzе cеntralnoj rеdakciji na Palama, gdjе su ti izvjеštaji snimani, a potom prеkucavani u vijеsti. Odatlе su dostavljani u rеdakcijе Radio-tеlеvizijе Rеpublikе Srpskе na Palama. Ubrzo smo sе na Bеžanijskoj kosi u Bеogradu povеzali sa radio-amatеrom porijеklom iz Rogaticе. Na smjеnu, dok ih bukvalno glas nе izda, novinari u cеntralnoj rеdakciji na Palama diktirali vijеsti kojе novinari iz bеogradskog dopisništva Srnе ponovo prеkucavaju i šalju mеdijima u svijеt. Tako smo tih dana sa tеškom mukom, ipak, uspjеli pobijеditi mеdijski mrak. Kasnijе smo, improvizujući, uspjеli obеzbijеditi jеdnu tеlеfonsku vеzu do Bеograda. Tom tеlеfonskom vеzom su u svijеt otišlе vrlo značajnе Srninе fotografijе NATO bombardovanja Rеpublikе Srpskе.

Kada jе rijеč o urеđivačkoj politici i tu jе nakon nеkoliko mjеsеci porođajnih muka SRNA jasno odrеdila svoj kurs. Srnina urеđivačka politika počеla sе tеmеljiti nе na mržnji i jеftinoj propagandi prеma drugim stranama u sukobu, nеgo na istinoljubivosti, odgovornosti i odanosti svom narodu. Rukovodеći sе ovom činjеnicom, kao i činjеnicom da jе SRNA prva nacionalna novinska agеncija srpskog naroda, nastojali smo dosljеdno i dostojanstvеno rеafirmisati autеntično srpsko novinarstvo, utеmеljеno na najboljim dеmokratskim i nacionalnim tradicijama javnе rijеči kod Srba.

Od samog počеtka rada Srnе osjеćala sе potrеba da sе u tom burnom ratnom vrеmеnu ostavi trajniji i dublji pisani trag od onoga koji jе mogla da ostavi dnеvna agеncijska informacija. Srеćna okolnost bila jе činjеnica da jе SRNA u svojim rеdovima imala značajan broj afirmisanih knjižеvnika. Tako jе od 1994. godinе pokrеnuta i izdavačka djеlatnost. Od 1994. do 1998. godinе SRNA jе objavila 26 knjiga prozе i poеzijе. Prеma bibliotеčkim standardima, ovi primjеrci spadaju u ratnе knjigе, od kojih vеćina sa vrlo značajnom crtom dokumеntarnosti, a nеkе od njih, poput "Logora Čеlеbić" Strahinjе Živaka i "Dnеvnika ratnog hirurga" Miodraga Lazića, prеdstavljaju izuzеtno vrijеdna svjеdočеnja i zbog toga su posеbno dragocjеnе. Prvi urеdnik za izdavačku djеlatnost bio jе, sada vеć pokojni, knjižеvnik Jovan Lubardić. On jе sigurno jеdan od najzaslužnijih za Srnin izdavački opus. Autori naslova bili su vеć viđеni srpski knjižеvnici: Dobrica Erić, Jovan Lubardić, Nеđo Šipovac, Nеdеljko Babić, Branko Čučak, Vladimir Nastić i Rus Jurij Mihailovič Hamkin, Radoslav Samardžija tе oni nеšto mlađi Žеljko Pržulj, Žеljko Grujić, Branko Brđanin Bajović, Goran Vračar i drugi.

U borbi za istinu i Rеpubliku Srpsku u Srni i Radio tеlеviziji Rеpublikе Srpskе radila i borila sе čitava plеjada vrsnih novinara, intеlеktualaca i patriota. Mijеnjaju sе protagonisti na našoj mеdijskoj i životnoj scеni, odlazе stari, a dolazе novi kadrovi. Ostaju našе mеdijskе kućе i mit o njima. Ostajе žal što sе nikada nеćе moći bar povodom vеlikih jubilеja okupiti ta naša prva ratna еkipa. Nеki od njih nisu višе mеđu živima. Sagorili su u toj bеspoštеdnoj borbi koja jе vođеna — u borbi za istinu. Nеka ovo mojе svjеdočеnjе budе vraćanjе bar malog djеlića duga koji imamo prеma njima.

Autor: Branislav Ilić, bivši dirеktor SRNE | Palelive.com

 5 
 poslato: Jun 28, 2018, 07:12:12 pm 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

KNЈIGA O NAJOSPORAVANIJEM SRPSKOM ISTORIČARU


"Život i delo Miloša S. Milojevića" predstavlja jednu (ako ne i jedinu) knjigu o tragičnoj sudbini čoveka koji je srpstvo stavio na pijedestal svoje životne misije podređujući celo svoje biće borbi za nacionalno, kulturno i duhovno oslobođenje srpskog naroda. Uprkos tome, njegov lik je kroz naučne krugove stigmatizovan dok je naučni rad potisnut u zaborav ...

SVE DO SADA...

Autori knjige, dr Radomir D. Đorđević i Mr Dragiša Kostić su, nakon više od jednog veka glasnog ćutanja zvaničnih državnih i naučnih institucija, zajedničkim radom počeli da vraćaju pažnju i odaju počast čoveku koji je bio ne samo istoričar, već i poliglota, pravnik, profesor i — ratnik. ... facebook.com


ŽIVOT I DELO MILOŠA S. MILOJEVIĆA
Dr. Radomir D. Đorđević, Dragiša Kostić
ŽIVOT I DELO MILOŠA S. MILOJEVIĆA
SERBONA — Niš, 2006. godina


***

Promocija knjige "Život i delo Miloša S. Milojevića"


U okviru programa obeležavanja 120. godina od smrti Miloša Milojevića u Bogatiću je održana promocija knjige o životu i delu ovog istoričara, autora prof. dr Radomira Đorđevića i Dragiše Kostića. Posetioci u svečanoj sali Skupštine opštine bili su u prilici da pored autora Đorđevića, o liku i delu najosporavanijeg srpskog istoričara, čuju i od prijatelja i saradnika među kojima je i Jovan Deretić, srpski publicista.

Po rečima autora, ovo delo predstavlja bibliografski poduhvat u rasvetljavanju istorijske uloge ovog velikana srpske prošlosti.

"I dalje je pred Milojevićevom ličnošću sid ćutanja, što mu daje određen veo misterije, iako u svemu tome nema nikakve misterije. Ako je i ima, onda je ona ispoljena u istini koju saopštava o svom narodu i njegovom poreklu. Takva istina upravo i dovodi do misterioznosti naučnog dela Milojevića. Pitanja ko smo, šta smo i odakle smo uvek su bila problem, jer zadiru u osnove ljudskog života", dodaje Radomir Đorđević.

Miloš S. Milojević, rođen 16. oktobra 1840. godine u svešteničkoj porodici u Crnoj Bari, bio je srpski istoričar, poliglota, političar i pisac. Osnovnu školu je završio u Glogovcu, zatim se školovao u Beogradu, odakle je pravne nauke, kao "državni pitomac" izučavao na Pravnom i Filozofskom fakultetu u sklopu Moskovskog univerziteta. Posle Srpsko-turskog rata 1876—78, Milojević je putovao po srpskim krajevima koji su ostali pod turskom vlašću. Širio je nacionalnu propagandu i sakupljao narodne pesme i stare rukopise. Sastavio je zbirku pesama Pesme i običaji ukupnog naroda Srbskog, koju su Stojan Novaković i Milan Kujundžić Aberdar ocenili kao „uzor nereda, nebrižljivosti i književničke nemarnosti".

Organizator promocije je Udruženje Miloš Milojević Crna Bara i Kulturno-obrazovni centar Bogatić, a večerašnjoj promociji prisustvovali su i gosti iz Sombora, članovi udruženja koje takođe nosi ime istoričara iz Mačve.

Društvo za naučno istraživanje najstarije istorije Srba "Serbona" dodelilo je povelju Novici Kreziću, predsedniku Udruženja Miloš Milojević iz Crne Bare, za zalaganje i angažovanje na promociji lika i dela ovog istoričara, a pre uručenja priznanja Krezić je pred prisutnima, kako običaji Društva to nalažu, položio i zakletvu.

"Ovom knjigom postigli smo cilj da se o Milošu Milojeviću više neće šaputati i prepričavati, već čitati. Miloš je napokon prepoznat od sistema, bez obzira na ono šta je on proučavao, i da nije dobro, on je istaknuti nacionalni radnik i o tome ćemo sada čitati. On je zaslužio da dođe u naše domove, a mislim da smo ovim delom to konačno postigli. Dobro došao u Mačvu. Velika je čast, ali i obaveza dobiti jedno ovakvo priznanje, a mi iz Udruženja nastavljamo i dalje sa radom na širenju istine o istoriji srpskog naroda", istakao je Novica Krezić.

Knjigu je objavila "Kuća knjige Serbona" iz Niša, uz pomoć opštine Bogatić i društva "Miloš Milojević" iz Crne bare". Za razliku od prvog izdanja, drugo izdanje je dopunjeno još 50% na ukupno 150 str. sa redizajnirani+om kartom prostiranja Srba u davnini i još drugih dopuna.

Tekst objavljen na: Mačva info Mačvanski informativni portal

 6 
 poslato: Januar 24, 2018, 05:51:21 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

Gordana  Brajović
ANDRIĆ I MILICA



ANDRIĆEVE SREĆNE GODINE


U vreme održavanja prvog Memorijala "Gordane Brajović" u Aleksincu, pojavila se u izdanju BMG-a iz Beograda obimna studija Gordane Brajović pod naslovom Andrić i Milica", sa afirmativnim predgovorom Zorana Gluščevića.

Studija ima tri poglavlja: Čari intime, Pisma (Andrić-Milica) i Male tajne velikog neimara.

Držeći se biografskohronološkog pristupa Gordana Brajović u prvom delu studije iznosi često sasvim nepoznate pojedinosti iz Andrićevog života, dajući ovom grandioznom piscu srpskog jezika specifičnu auru našeg običnog čoveka koga u većem delu života prati, prvo kao prijatelj, a zatim i kao bračni saputnik. Milica Babić-Jovanović, slikar i dugogodišnji kostimograf Srpskog narodnog pozorišta u Beogradu.

Gordana Brajović je ovom studijom ispričala neobičnu ljubavnu biografiju Andrića i Milice koja je započela još pri njihovom prvom susretu u Berlinu 1939. godine i trajala sve do iznenadne Miličine smrti 1968. godine. U piščevoj imaginaciji ta je ljubav s nesmanjenim intenzitetom trajala do samog kraja njegovog životnog puta.

U predgovoru ove studije Zoran Gluščević je posebno govorio o vrednosti ljubavnih emocija u Andrićevom životu. "Mislim da nije preterano reći da su Miličine zasluge bile presudne baš u toj intimnoj sferi emocionalne komunikacije; ona je otvorila Andrićevo biće skroz-naskroz frustrirano za ljubav i emocije, oslobodila ga mogućih pogubnih posledica introvertnosti, i kao čoveka, a može biti, bar delimično, i kao pisca, ohrabrila ga i podsticala da neguje svoja osećanja i da otkriva ono što je u njemu bilo duboko skriveno."

Znajući da je detinjstvo najmračniji period u Andrićevom životu, Gordana Brajović otkriva mnoge prikrivene biografske podatke o njgovom detinjstvu koji su za njega bili traumatični i porazni, pokazujući da se on kroz čitav svoj život "samo lečio od takvog detinjstva", kako je sa autobiografskim prizvukom opisao u pripovetci "Prozor". Jedna od činjenica iz Andrićevog života vezana je i za njegovo poreklo. Gordana Brajović prva široj javnosti saopštava tvrdnju da je Andrić vanbračno dete iz ljubavne veze služavke i fratra.

Koristeći darovitu probojnost iskusnog publiciste, Gordana Brajović je uspela da otkrije novi portret našeg Nobelovca, u većoj meri različitog od uvreženog mišljenja da se uvek radilo o čoveku "koga je lako ugostiti, ali teško podnositi".

Ljubav prema Milici bila je, kako pokazuje autor, tridesetogodišnja tabu-tema, koju je za javnost demistifikovao sam Andrić, oženivši se zvanično Milicom 28. septembra 1958. godine. Milica ima u ovoj knjnzi ulogu ogledala u kojem se pojavljuje intimni Andrić, topao i strastven, kulturan i suzdržan.

Baveći se najintimnijom stranom Andrićeve ličnosti, Gordana Brajović, poput iskusnog književnog istoričara, ne teži senzacionalističkoj atmosferi i intrigantskom tonu. To se najbolje pokazuje u predstavljanju ljubavnog trougla: Nenad Jovanovnć, Milica, Andrić.

Vrednost knjige uvećava bogata dokumentarna građa kao što su pisma, zapisi iz dnevnika, izjave i razgovori, fotografije, faksimili. Posebno su dragocena Andrićeva svedočenja o ličnom spisateljskom iskustvu.

Gordana Brajović bila je jedna od retkih novinara koji je uspeo da u više navrata intervjuiše Andrića i tako skupi neoborive aplikacije za svoje analitičke sudove.

Sve to daje ovoj studiji vrednost pouzdane književno-istorijske studije.

Knjiga je pisana osobenim publicističkim stilom. U njoj se često nađu mesta bogate književne asocijativnosti. Ta osobena studija lako skuplja čitaoce, a autora predstavlja kao temeljnog istraživača i kulturno obaveštenog pisca.

Dr Milivoje R. Jovanović

 7 
 poslato: Januar 24, 2018, 04:37:52 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

Duška Vrhovac: NE POSTOJI CENA DA IZGUBIM SEBE


Pjesnikinja, novinarka, književni prevodilac i humanista Duška Vrhovac iz Beograda predstavila se banjalučkoj publici u četvrtak naveče u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS. Za "Nezavisne" ona govori o svom viđenju književnosti i novinarstva i ispreplitanosti svog puta sa putem čuvene pjesnikinje Desanke Maksimović, koje je za rezutat imalo djelo "Moja Desanka".

NN: Kako kao novinar vidite stanje u kulturi na našim prostorima?

VRHOVAC: To je vrlo kompleksno, ali i vrlo važno pitanje danas. I sami znate ono: jednom novinar, uvek novinar, jednom pesnik, uvek pesnik ili jednom ministar, uvek ministar. Ono čemu predate deo svog života i čime se bavite dugo, uporno i sa dobrom namerom nikad ne napustite do kraja. Pre dve i po godine napustila sam televiziju jer više nije bila plodno tle za rad na način na koji ja smatram da treba da se radi. Ako kao novinar gledam stanje u kulturi, onda je ono potpuni odraz ukupnog stanja na celokupnom srpskom duhovnom i kulturnom prostoru. Svi joj postavljaju vremenske, jezičke, političke, razne granice, ali kultura to ne priznaje, jer duh ima tu moć da granice ma koliko bile i ma u kojem vidu prevaziđe. U Srbiji imamo i književnost i poeziju, imamo stvaralaštvo, ali to stvaralaštvo nema uslove da u tom prostoru zauzme svoje pravo mesto.

NN: Napustili ste matičnu kuću i od 2005. godine ste "slobodnjak". Koliko je zahtjevno danas biti "slobodnjak" u novinarstvu?

VRHOVAC: Mislim da danas nigde nije lako biti "slobodnjak" u bilo kojem smislu, međutim, na jedan način to jeste i hrabro, ali sam tako navikla. Navikla sam da ne postoji cena da izgubim sebe. Mogu da izgubim jednu emisiju, mogu da ne napišem jednu knjigu, da budem kažnjena ili nagrađena, ali ne mogu da ne budem ja. To nisam pristajala ni onda kada sam bila član najveće medijske kuće na Balkanu, koju sam volela i u kojoj sam stekla jedan ugled. Imajući sve to u vidu, jedini način da opstanem kao Duška Vrhovac koja i danas može da dođe na svako mesto i kaže šta misli, bio je da odatle odem. Činjenica da na čelu najveće medijske kuće i na bilo kojoj funkciji može da bude čovek koji javno psuje je užasna. Ja sam pisac, koristim sve reči u svom književnom delu, ali u javnom obraćanju, gde me gledaju deca mojih prijatelja, deca moje dece sutra, tu je neizostavno potrebna i pristojnost i nivo komunikacije i nivo kulture. Pošto se to počelo gubiti, meni je jedino preostalo da budem nezavisni novinar.

NN: Prošle godine ste objavili djelo "Moja Desanka" posvećeno našoj velikoj pjesnikinji. Koliko je Desanka uticala na Vas i zašto baš ona?

VRHOVAC: Mislim da je bilo više sticaja okolnosti. Desanka nikada nije bila moj književni uzor. Ona je jedna izrazita romantična liričarka, tradicionalna, ja sam neko ko je podložan izazovima, ima više strasti, više ličnog, spremnosti da se sam suoči sa celim svetom. Veoma smo različite, ali moja fascinacija Desankom je počela od moje prve knjige. Dugo sam pisala, a nisam imala objavljenu knjigu. Imala sam rasutih pesama dovoljnih za nekoliko knjiga po časopisima, a kad sam konačno objavila tu prvu knjigu, poslala sam po primerak svojim dvema omiljenim pesnikinjama, jedna je bila Vesna Parun iz Zagreba, a druga Desanka Maksimović. Nikad mi se nije javila velika Vesna, mada ja i dalje mislim da je velika pesnikinja, ali nekoliko dana posle tog mog slanja knjige Desanki Maksimović, bila sam kod kuće sa porodicom, zazvonio je telefon. Nazvala je Desanka. Kazala mi da me je zvala da bi mogla odmah da mi kaže da sam ju odvela u jedan poseban svet, da je imala osećaj da je hodala po nekom tihom snegu i da joj se pesme veoma dopadaju. Čak je rekla da bi se moj izdavač mogao po meni pročuti. U našim okolnostima taj izdavač je uskoro propao, a ja sam objavljivala druge knjige i dalje radila, ali sam taj događaj je uticao na moje mišljenje o njoj. Jedna pesnikinja koja je imala preko 80 godina našla je moj broj telefona, zvala neko udruženje književnika da nađe mene da bi me podržala! U njoj sam pre svega videla velikog čoveka. Ona nije samo velika pesnikinja nego prvenstveno human, dobar, veliki čovek, koji se raduje svačijem uspehu. To me je fasciniralo.

NN: Iako je Desanka Maksimović izuzetno bitna za srpsku književnost, nagrada koja nosi naziv njenog supruga se više ne dodjeljuje, njena fondacija je gotovo zamrla i svuda se osjeća taj pokušaj da se ona, kao i mnogi velikani prije nje, preda zaboravu. Zašto naš narod ima tu sklonost da zaboravlja svoje velike ljude?

VRHOVAC: I kao stvaralac i kao novinar znam da su veliki ljudi istorije jedne kulture dobar temelj i da je bez njih naš hod beskrajno teži, a pogotovo ljudi koji su već u svetskoj baštini zauzeli svoje mesto, od Nikole Tesle do Desanke Maksimović. Desanka Maksimović je na Internetu u svetu pesnik kojem je najveći broj pesama posvećen od strane drugih pesnika, znači da su je cenili, obožavali. Nažalost, i u Srbiji i u RS i ne znam sve gde ne, ne pridaje se dovoljno pažnje i značaja velikanima. Rado se mi njima pohvalimo, ne zaboravimo mi njih po imenu, ali baviti se njima znači i dalje od njih praviti podsticaj i novim generacijama, davati im oslonac i viziju, za izlaz iz ovog uskog prosotra, a mi naprosto to ne činimo. Slično se desilo u tom zaboravu i sa Isidorom Sekulić, koja je jedna od najumnijih Srpkinja. Prošle godine kad je bilo 50 godina od njene smrti, u Berlinu je organizovan simpozijum na temu Isidore Sekulić, a mi u Beogradu nismo napravili ništa. U tom smislu nismo brižni i ne radimo dobro.

NN: Našli ste svoje mjesto i u novinarstvu i u prevodilaštvu i u književnosti, pa i u humanitarnom radu. Na sve to majka ste troje djece. Kako sve uspijevate postići?

VRHOVAC: Pre svega je važno iskoristiti svaki trenutak koji imamo za ono što volimo. Ljubav je najveći pokretač i ona nam daje snagu da istrajemo i učinimo sve ono što želimo. Neophodno je puno ljubavi za bilo šta što činimo, jer samo uz nju, sve i možemo.

Dragana Zec | 03.04.2009 | Nezavisne novine

 8 
 poslato: Januar 11, 2018, 04:13:29 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*
Borislav Radović, "Još o pesnicima i o poeziji"


GDE JE NESTALA ČAROLIJA POEZIJE
Zavod za udžbenike, Beograd, 2007, str. 219

"Vi neprestano raspravljate o sredstvima i o slobodi izraza, a šta je sa vašim osećanjima? Jesu li se ona toliko istanjila da ih još samo podrazumevate u svojim aluzijama, služite se njima kao književnim primerima, prepuštajući lekarima da ih istumače? Niste li posumnjali i u sopstvena osećanja otkako su vas napustili vaši bogovi?... vi u stvari ne živite, nego oponašate život, pa posle ne umete da razlikujete ono što živite od onoga što pišete; i stalno menjate, menjate..."
(Borislav Radović, "Naknadna beleška o Vergiliju")

Niko bolje ne piše eseje o poeziji od samih pesnika. Jednostavan, ali tačan stav koji se potvrđuje i u knjizi eseja Borislava Radovića "Još o pesnicima i o poeziji". Esej kao forma kritičkog, ali i nadahnutog promišljanja u Radovićevoj knjizi nas podseća da bilo koji izraz književnog stvaralaštva traži talenat, erudiciju, nadahnuće.

Uzbuđenje sa kojim se čitaju Radovićevi eseji o klasičnim pesnicima, Vergiliju ili Homeru, meri se sa utiscima dobro napisanog proznog ili dramskog teksta. Nigde suvoparnog analiziranja ili razmetanja erudicijom kroz bezbroj fusnota. Samo jednostavan stil, ubedljiv, zavodljiv, intrigantan.

Tako se u maniru Hofmanovih pripovedaka čita esej "Naknadna beleška o Vergiliju". Radović nas uverljivo uvodi u esej-priču u kojoj se u snu sreću esejista i sam pesnik Vergilije. Taj fiktivni susret klasičnog i savremenog pesnika-esejiste je susret tradicionalnog i modernog, suštinska dilema našeg doba u kome razaznajemo koliko primamo od naših književnih predaka, a koliko samo u književno-istorijski verifikovanom nasleđu nalazimo uporišta za sopstvenu nesigurnost u kojoj otkrivamo tek, podršku. U ovih nekoliko stavova odvija se kratka rasprava snevanog i usnulog pesnika, starog i novog. Upravo ovom, esejiziranom, pričom Radović započinje poetički dijalog o sveprožimajućem eliotovskom sindromu u pesništvu 20. veka, uzrocima i posledicama ugledanja na literarne pretke.

U uvodnom delu teksta autorka ovih redova odlučila se za deo eseja, koji upravlja naše poglede, promišlja i proverava aksiome modernog pesničkog izraza. Da li smo se izgubili u raspravama o poetičkim sredstvima, mikroanalizama i opravdavanju bezbrojnih metoda slobodom pesničkog izraza? Ima li kraja udvajanjima, preokretanjima i preosmišljavanjima literarnog i kulturnog nasleđa? Možda je prezasićenost svekolikom literaturom od Homera do Bodlera pokazala da nismo sigurni ni u šta, pa su pesnička uporišta opovrgnuta ili podražavana u skladu sa senzibilitetom poeta?

Eseju "Naknadna beleška o Vergiliju" prethodi, već višestruko nagrađen i zapažen, esej "Čitajući Vergilija" (2004). U knjizi "Još o pesnicima i o poeziji" Radović objavljuje i izvrstan esej "Pesnik u kavezu" o životu i pesničkom opusu Ezre Paunda. "U potrazi za nevinošću reči" je studija-esej o poeziji Oskara Daviča i poetici prevođenja. Radović u tom eseju progovara iz ličnog iskustva vrsnog prevodioca, otkrivajući nam koliko je stvaralačkog u prevodu: "...to delce postaje takođe porod naše krvi, plod naše misli, naših ozarenja, briga i okapanja: sam naš život u rečima koje su nam se nametale i gonile nas da produbljujemo njihov smisao, unoseći u njih ponešto od naše sopstvene suštine".

Nižu se esejistički tekstovi o Radovićevim literarnim precima (Homer, Vergilije, Bodler, Paund, Davičo) različito tematizovani, o poetičkim opredeljenjima, pesničkim slobodama, nacionalnoj ulozi pesnika, stvaralačkom prevođenju i funkciji pesništva. Radović zatvara knjigu esejem "Odisejev plač i Belozubi vepar" u kojem se vraća najstarijem pesniku sa jednostavnim pitanjem: "Šta se očekivalo od poezije na njenim počecima, i šta je tada ona pružala?". Aedi su internet onoga doba, kazaće Radović, objašnjavajući da je poezija i na samim počecima sažimala svekolika ljudska znanja, obezbeđivala identitet, ali nosila i iskru božanskog ostvarenu u sadejstvu pesnika i slušalaca. Čarolija takve poezije, nestaće zauvek posle homerovskog doba, tvrdi nam Radović i biće zamenjena pragmatizmom naručilaca i slušalaca, vazda spremnih da "lebde između divljenja i lakovernosti".

Četvrta knjiga eseja "Još o pesnicima i o poeziji" Borislava Radovića sažima njegova pesnička i čitalačka iskustva duboko promišljena i proživljena. U majstorski sročenim jezičkim iskazima, Radović nas uverava da je pesnik velike veštine i obilja pesničkih sredstava nad kojima samo lebdi upitanost snevanog Vergilija usnulom esejisti-pesniku: "A šta je sa vašim osećanjima?" Na zlatnom preseku pesničke veštine i izgubljenih osećanja i u esejima naslutićemo daleki odjek Radovićevih stihova.


Svetlana Šeatović-Dimitrijević
objavljeno: 11.08.2008 | Politika

 9 
 poslato: Januar 11, 2018, 03:01:24 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
**

DIS

Kada su kod nas, onako naivno, viknuli na pesimizam, i zatražili od pesnika da budu "optimiste", izgubili su iz vida čak i vaspitnu vrednost pesimizma.

Pesimizam nije došao u srpsku liriku iz polu-Evrope, ili iz Zemuna, kao što je to mislila Skerlićeva škola. Geneza je dublja: pesimizam je došao od Jakšića i iz narodne pesme.

Kod Njegoša (ukoliko je Njegoš pesimista) i kod Jakšića protest se penje često do najočajnijih vrhova, kao da cela priroda odjekuje divljim orguljama bune i nezadovoljstva. To je onaj isti pesimizam iz narodne pesme, koja plače nad porazima, da bi očeličila dušu i dovela slušaoce u revolucionarnu ekstazu.

Pesimizam je bio nagomilani protest generacija protivu svega nepravednoga i sićušnoga — to je bilo ono što je najlepše i najrazumljivije u jednom narodu koji je imao revolucionarne zadatke. To nisu razumeli, i tražili su neko sitno blaženstvo — koje bi u stvari bilo znak degeneracije pace, kojoj je suđena borba, i kapitulacija pred nasiljem, beganje u neki blesavi duhovni ćivtizam i osrednjost.

To je bio znak i mladosti jedne literature. Prava mladost, po Renanu počinje uvek protestom.

Tradiciju "pesimizma" nastavio je Dis. Taj je njegov pesimizam bio mnogo bliži srpskom narodu no "vedrina" pesnika koji su tražili lepe slike, blage slikove i uzvišenu "mislenost" l'art pour l'art-a — a milijarde kilometara bliži no nazovipatriotizam nekih bardova, koji su svoje stihove punili rečju narod, puk itd., koji su bili iskićeni narodnim motivima kao dodole, ali lišeni narodne sumorne muškosti i borbenosti.

Dis je, u svojim pesmama — izneo onaj teški momenat neverovanja u svoju snagu. I time je i on, donekle i na svoj način, doveo tu snagu do saznanja o samoj sebi i do jedne junačke skromnosti, koja ne paradira i ne želi parade. Svi pesnici parade, a osobito patriotske, bili su deplasirani u skromnome i velikome vremenu, koje je zidalo, ali gotovo nije ni umelo da istakne spoljnu stranu, pompeznost obreda zidanja.

Nad našom građevinom, u znak naselja, vio se samo jedan tamni leprš lovorike, čak ne i cela grana.

Piše : Stanislav Vinaver, 1920.


PESNIK KOJI NIJE ODGOVARAO VREMENU


Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.



Dis nije uspeo da se oslobodi svoje uloge u razvoju naše poezije, ali se u toj ulozi toliko snašao i tako u nju uživeo da se preko njega ne može preći bez ozbiljnije studije njegovih dela. Njegov drug i savremenik Sima Pandurović, bliži i publici i kritici u ono vreme dugo ga je zaklanjao svojim delima i svojom pojavom uopšte; međutim, pravi razlog je njegovom uspehu bio taj što se on nadovezivao neposredno na svoje prethodnike: Jovana Dučića i Simu Pandurovića.

Dis je bio pravi pesnik, ali nije odgovarao vremenu. On je svoj bol oživotvorio u svojim pesmama koje nisu oživotvoravajuće. Osnovni ton njegove poezije je tup, neodređen; nema ni dovoljne intenzivnosti, ni dovoljnog osvetljenja u ideji. I moglo bi se slobodno reći da je kroz sve svoje pesničke doživljaje doživljavao jednu jedinu stvar: "prvi san stvari, kad im sunce zađe". U celom njegovom pevanju ima neke jednolikosti koja je u vezi sa pomračenjem zemaljske svesti. On nije gledao u ovaj svet, on je žmirio da dočara neki drugi, a onda mu se ovaj učinio isuviše mračan, a onaj isuviše dalek. U svojoj pesmi "Tamnica" o kojoj se već govorilo i pisalo u našoj javnosti, on se nesrećno postavio kao pesnik: pravi život "nevinih daljina", "zvezda" ostavio je za sobom bez mogućnosti da mu se vrati ili pođe u susret, a ovaj život koji je za njega tamnica, zbog čega pesma i nosi taj naziv, on posmatra samo u toliko u koliko ne može da "okreće oči daljinama sivim", jer duh njegov samo "moćno spava u svemu", a ne živi.

Dis nije pesnik, Dis je slepi guslar koji opeva svoja viđenja koja svest samo naslućuje, a ne vidi. Srpska narodna poezija; gusle su beda i jad, o srpstvo oglušen Bog; narodna pesma slobodan duh koji želi da od šume načini hram misli i slobode, trijumf morala i pravde; danas treba narodnu pesmu učiti govoriti; nju su guslali zato što je nisu mogli govoriti; nju su guslali da bi je zavili u crno. Kad se govori o Disovoj poeziji, onda ne treba govoriti o poeziji, nego o glasu kojim je ispevana, jer sve na njega izlazi: i osećanja, i kad ih konkretizovanih nema; i misli i kad se uopšte ne razumeju i ne vide; Dis je mitska figura tako posmatran. Njegova NIRVANA je pravo remek-delo dubokim, a jednostavnim tonom koji odjekuje; nju bi samo uz gusle čovek mogao da razume i da oceni kad bi joj našao odgovarajući način navođenja u tom smislu:

Disu je u našoj književnosti učinjena nepravda: nije unešen u istoriju književnosti uopšte. O njemu se pisalo kao ni o jednom književniku srpskom do njega: umesto hvale, psovkom i kletvom skoro, umesto razumevanja i mana njegovih — proglašena su mu sva dela književnom zarazom, a on sam gubavcem. Da bi bio potpuno upropašćen, odvojen od sveta, pokojni Skerlić mu je pronašao i da je neoriginalan; da je književni plagijator pa čak i da je pod uticajem g. Pandurovića propevao, ne snašavši se dovoljno u toj "nauci" kao neznalica i prostak. Međutim, Dis je originalan i svoj. Njegov se talenat nije mogao razviti do pune mere zbog prerane smrti koja ga je snašla u trideset i sedmoj godini. Što se tiče odnosa njegove poezije prema poeziji Sime Pandurovića — može se odmah reći da u osnovi stoji prema njoj kao nešto zasebno: Dis je kao pesnik nepromenljiv i nepomičan. Pandurović se kao pesnik menjao ne samo u toku svog razvoja, nego u svima svojim pesmama, dok je Dis ostao uvek isti. Pandurović je više u formi nego što je u duhu, pa ni u njoj nije ujednačen i stalan. Prava njegova vrednost i leži u toj formi, u prirodnoj muzici njegovih, naročito docnijih stihova (Dani i noći). I ako u tom pogledu on predstavlja veliki napredak posle Dučića, Rakića, Lukovića i drugih, koji su govorili radi stihova i muzike njihove, a ne radi toga da njima misle, on ipak ima čitavih pesama koje podsećaju na ton i duh Disove poezije, koja je od početka do kraja takva.

Naposletku, pomenuću svega još jednu njegovu pesmu koju je ispevao na nekoliko godina pre svoje smrti koja bi se mogla shvatiti kao njegov odgovor na sve nevolje i nepravde koje je doživeo u društvu i državi. Naravno da Dis nije ostao do kraja i potpuno saglasan sa tom svojom pesmom koja u najcrnjim bojama ocrtava ondašnje Naše dane, kako se pesma i zove, pisana 1912/1913 godine. Ona predstavlja jedno od njegovih "viđenja" — i ništa više; ali je kroz to viđenje možda u mnogome i čitavo Disovo gledanje na život, jer nam Dis prvi put govori o svojoj sredini, a ne samo o svetu u ideji uopšte; jer tu, u toj pesmi Dis nam prvi put govori o našem narodu, o njegovoj istoriji i njegovoj sudbini — ne govoreći uopšte o sebi: konkretno o životu u kome je "uprljano i opelo i krštenje" i u kome su "pokradeni svi hramovi i ćivoti". Zbog čega je, najedanput postalo sve to tako značajno za Disa, i ti "hramovi" i ti "ćivoti" te u pesmi "Naši dani" s jednim naročitim podvlačenjem govori o tom "crnom vremenu opadanja" u kome nema "heroja" ni "proroka", u kome su samo "pigmeji" i "repovi"? Dovoljno je pročitati neke stihove te pesme, pa videti svu pustoš modernog društva uopšte za koje Dis nije bio rođen.

Dis nije hteo u ovoj pesmi da vidi i svetle trenutke i strane našeg društva, jer je u svojoj osnovi bio donekle protiv društva uopšte! Za njega su kod nas "od pandura stvoreni velikaši", a "mračne duše" su se "nazivale patriotama"; za njega smo mi "obesili sve praznike i tribune" i "gojimo se od grehova i od blata"; ali ono što je ovde interesantno to je da se on ipak buni što je sve to tako. On bi hteo da bude drukčije, i zato i jeste san u inspiraciji "prvog sna stvari kad im sunce zađe", a ne u sličnim ovoj pesmi Naši dani. Po njemu, svet je nemoguće ispraviti; pre je moguće menjati ga iz osnova. I zato on voli u principu više prošlost, nego ma šta drugo u životu; on je voli u ideji, a ne iz onih razloga iz kojih je mi volimo; on za nju ne vezuje svoj prošli život, događaje nego prapočetak stvari i sveta "nevine daljine", "zvezde", Boga koji se odrekao sveta onakvog kakav je; jednom rečju, on ne voli prošlost iz sebičnosti svoje, sebe radi već života i sveta radi, istine radi, Boga radi. Da je duže živeo, on bi verovatno svoj kult prošlosti i podigao na ovaj plan, i mi bi od njega danas imali možda kakvu novu "Luču mikrokozmu" ili kakav novi "Izgubljeni raj" svoje vrste, ovako imamo jedino njegove "Sakupljene pesme" koje samo naglašavaju svu dubinu i svu snagu ovog neobičnog pesnika, koji tek u razvoju srpske poezije znači mnogo. U razvoju te poezije, on znači odbacivanje predrasuda i svega što nam je nametnuto navikom i običajima: njemu je težnja da omogući misao, originalnu srpsku misao u poeziji — i zbog toga on i znači rešenje svega oko sebe: još je Dekart rekao da čovek mora prvo da posumnja u sve oko sebe, da bi mogao da misli o svemu. Nemoguće je bilo da se čitav duh jednog naroda koji treba da se izrazi kroz umetničku poeziju — stekne u jednoj ličnosti, ili u jednoj epohi, postoji i duh razvoja jednoga duha, i u tom duhu razvoja Dis predstavlja pesnika kome je sam Bog poverio ulogu đavola bez koga se i po Hristovim rečima, ne može. Prema svemu izloženom, Dis nije pesnik koji je značio potkopavanje svega što je dobro u životu uopšte, kako ga je naša zvanična kritika okarakterisala, već naprotiv, on je značio jednu žrtvu za budućnost srpske misli u našoj umetničkoj lirici koja u svome razvoju, preti, pored svih pojedinačnih lutanja, da jednoga dana natkrili umetničku liriku zapadnih naroda.

Piše: Siniša Kordić
(Čačanski glas, broj 20. maj 1933)


GLE, I NAD VALJEVOM SIJA SUNCE

Čudno je to: Dis pesimista, Dis nevitalnost, nepokretnost, inertnost, Dis bez snage da živi, Dis osuđen da pati, pa pati, jer je tako predodređen. I kaplju suze kritičara. Kaplju suze čitalaca; čitateljki. Oplakuju Disa koji nije umeo da se snađe u životu, koji je čak u onom smrtnom času, kada je tonuo u Jadransko more, odbio da se spase. Jer je mislio na svoju decu. Na svoju ženu. Pa je govorio: Spasavajte nejake. A on će ionako umreti. On ne voli život. On je bio nesposoban za život. Pa se prepuštao slučajnostima. Nikad aktivan. Nikad konstruktivan. Usamljen. Zamišljen. Razboljen. Jedna velika tugovanka.

I, tako, kaplju suze. I Disu bi se stužilo. Jer sve nije bilo tako. I možda je najlakše izmisliti bolećivost. Suze su ipak najjevtinije. I najlakše je izazvati ih da poteku niz bleda lica mladih devojaka, koje su uzdisale za pesnikom, raskukane nad tako zlom sudbinom, koja mu nije bila milosna.

A Dis, ne beše tako bespomoćan. Naprotiv. Imao je i vatre, temperamenta, zajedljivosti; umeo je itekako da se podsmehne; bodežila je njegova šala; pritajeno se rađao crni humor. Pa je zatiskivao uši kada su se rušile roletne na trgovačkim dućanima. On, ne tako smeran, ne tako krotak, ne tako bespomoćan, tražio je u sebi reč prkosnu i podsmešljivu. I bacao u lice čaršiji. Pa je zbog toga bio neprijatan ljudima. Njegov stav je odbijao. Njegovo ponašanje je bilo ponekad sasvim bahato. Da bi prkosio i naprkosio. Pa on je rekao: "Gle, i nad Valjevom sija mesec". Začudio se čovek. Jer mu se bilo strašno zgadilo. Bio je uvređen; i sav svoj prezir sabio je u taj sarkastični uzvik.

Da, treba se setiti vremena u kome je živeo. I oprostiti mu poneku nastranost. Nije želeo da se pomiri sa onim što ga pritiskivaše. Zbog toga se izrugivao i sebi i svetu...

To je bio prkos. I nisu bile potrebne onako sentimentalne suze svih onih koji su pisali o njegovom životu i delu. Preterivalo se. Sve ono što je bodežilo i u životu i u delu, namerno je omekšavano. Zar Dis liči na neku veliku suzu? A podigla se kuknjava posle smrti pesnika "Utopljenih duša". To je u stvari više ličilo na parastos nego na objektivno ocenjivanje. Svi su se utrkivali da ga prikažu što suznijim, što izgubljenijim, da iznađu samo meke delovei da te delove osole suzama svoje nemoći. I nastao je parastosni mit koji se produžio do naših dana. Tako je, u stvari, načinjena još veća nepravda velikom pesniku. Ako ga Skerlić nije shvatio, drugi su ga još manje razumeli. Skerlić nije imao sluha za njegovu poeziju, a drugi, koji su ga uzdizali, sasvim pogrešno su slušali njegove reči. I ko je sada veći nepravednik?

Evo i danas kaplju suze. Nema one prave ocene. A napisa je sve više. I oni su, kao i ranije, suzni. To su blede konstatacije: Pesnik koga je uvredio život, uvređen je od kritike, one davne, Skerlićeve, koja je imala britku sablju, glavu da seče, moć da "sahranjuje". I samo to. Ništa više. I dan-danas u tome se nije odmaklo.

A trebalo bi najzad vaskrsnuti pravog Disa. Zar ne, on je rekao: "Gle, i nad Valjevom sija mesec!" Možda bi i odatle moglo da se krene.

Piše: Branko V. Radičević
(Čačanski glas, 10. 12. 1958, str. 4)

Tekstovi preuzeti iz lista: 50. DISOVO PROLEĆE / Čačak / 8. maj — 31. maj 2013.
Izdavač GRADSKA BIBLIOTEKA "VLADISLAV PETKOVIĆ DIS"

 10 
 poslato: Januar 09, 2018, 04:44:23 am 
Započeo Angelina - Poslednja poruka Angelina
*

Piše: Milo LOMPAR, za Politiku

U Nedavnim tvrđenjima o Njegošu, koji je "najveći krvnik Bošnjaka i islama", nepogrešivo se pojavio ton pretnje: počivao je na saznanju o tome da su "Crnogorci... mala nacija", jer "Bošnjaka ima više u tuzlanskom kantonu nego Crnogoraca u čitavom svetu" i na upozorenju da aktuelna vlast Crne Gore "neka proba" da se suprotstavi ovakvom viđenju stvari.

Ovaj savremeni zvuk pretnje kao da je prepisan iz Gorskog vijenca. Jer, u pregovorima crnogorskih i poturičkih glavara, Mustaj kadija kaže: "Malo ljudstvo, što si zasl'jepilo?"

Kako su poturice manjina u Crnoj Gori, onda ova vizija crnogorske malenosti dolazi iz spoljašnje perspektive. Premda ne pominju tuzlanski kanton, poturice u Gorskom vijencu sebe shvataju kao deo šireg sistema odnosa (turskog i islamskog), dok Crnogorce shvataju lišene bilo kakvih spoljašnjih veza.

Oni koji danas optužuju Njegoša govore, dakle, u dlaku isto kao i poturičke vođe u Gorskom vijencu. Zar za taj izbor njihovih reči, za tu perspektivu sagledavanja stvari, može biti kriv cetinjski vladika?

U razumevanju savremenih obezvređivanja Njegoša treba razlikovati njihovu genezu od njihove strukture.

Kao ključni momenat geneze, kao čas u kojem se kristalizuje jedno shvatanje stvari koje se sa pojačanom snagom pojavljuje u našem vremenu, možemo označiti — titoističko nasleđe. Jer, kako je Tito — u razgovoru sa crnogorskim rukovodiocima, 1969. godine — objasnio da lovćensku kapelu treba srušiti? Okolnošću da je tu Aleksandar venčao Srbiju i Crnu Goru. Odjednom je zaboravljeno da je Gorski vijenac posvećen "prahu oca Srbije".

Ona je srušena 1971. godine. To su istorijski i ideološki zasadi današnjih kulturnopolitičkih nastojanja.

U strukturi obezvređivanja Njegoševog dela treba razlikovati dva momenta.

Prvi momenat očituje uklanjanje svake svesti o pretnjama — i jeziku pretnji — koje oglašavaju poturice u Gorskom vijencu. To je učinio Muhsin Rizvić. On ih je stilizovao kao meke i miroljubive ljude, sklone lepoti i uživanjima. Da bi postigao ovaj cilj, on im je suprotstavio Osmanlije kao demonski agresivne, ratoborne, razorne i negativne.

Kada se ustali ova neistinita predstava o poturicama, dolazi do drugog momenta u ovoj liniji argumentacije: potrebno je ukloniti svest o pretnjama i postupcima Osmanlija koje oglašava Selim vezir. Tako Ivan Čolović određuje njegovo pismo crnogorskom vladiki kao "mirovnu inicijativu".

Šta je zajedničko za ovu liniju argumentacije, koja se odvija u dva koraka?

Da počiva na krivotvorenju Njegoševog teksta. Jer, brojna evidencija pokazuje kako poturice prete, pa — na primer — slave sultana koji u Bosni "sve pokla, što ne posuneti", kao što i ubijaju, što pokazuju reči sestre Batrićeve. Istovremeno, preti i Selim vezir: "Jaki zubi i tvrd orah slome;/ dobra sablja topuz iza vrata,/ a kamoli glavu od kupusa".

Ovo je pretnja silom oružja. Postoji i pretnja usled crnogorske malobrojnosti: "Ko potoke može ustaviti/ da k sinjemu moru ne hitaju?" Ovu pretnju brojem istorijskih učesnika upotrebio je i poturički glavar Skender-aga. No, "ko izide ispod divne sjenke/ prorokova strašnoga barjaka,/ sunce će ga spržit kako munja".

Ovo je pretnja islamom: svi moraju postojati u prorokovoj senci. I: "teško zemlji kuda prođe vojska". Ovo je pretnja neposrednom vojnom turskom silom.

Kako se ovakve pretnje mogu nazvati "mirovnom inicijativom"? Do toga dolazi usled nastojanja da se svet kosovske tradicije u Gorskom vijencu — koji i sam baštini jezik pretnji i činove nasilja — predstavi kao jedini takav svet.

U pozadini prepoznajemo tragove zapadne (američke) moći. Tako Slavoj Žižek tvrdi da "neiskvareni brđani opsedaju iskvarenu dolinu Sarajeva... ponavljajući najčuveniji iskaz Njegoševe poeme: Oro gnjezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije". Stih je toliko čuven da ne samo da ne postoji u Gorskom vijencu nego ni kod Njegoša. Jer, reč je o stihu iz dela koje je napisao hrvatski romantičarski pesnik Ivan Mažuranić.

Otud ideološki predumišljaj lako prepoznajemo u osvetljavanju Gorskog vijenca iz perspektive ratnih sadržaja devedesetih ili u naglašavanju Njegoševe negativne uloge u kosovskoj tradiciji.

Zašto se sve to čini? Zato što u sukobu tumačenja oko odgovornosti za raspad titoističke Jugoslavije treba obezbediti punovažnost interpretativnoj strategiji koja podrazumeva tri momenta srpske krivice: prevashodnu krivicu za odigrani ratni rasplet snosi politika srpskog režima u tom vremenu; ona proističe iz političke ideologije srpskog nacionalizma; njegovu najširu podlogu predstavlja magistralni pravac srpske kulturne i nacionalne tradicije.

To je zapadna (američka) verzija tragične istorijske sudbine titoističke Jugoslavije. Otud su optužbe Njegoša — kao klasičnog pesnika srpske kulture — ulog u preinačavanju srpske kulturne i nacionalne egzistencije u duhu ideološkog konstrukta srpske krivice.

Sva takva nastojanja zanemaruju saznanje o pesnikovoj ukotvljenosti u lepezu internacionalnih motiva.

Motiv istrage ima svoje mesto i u biblijskoj i u helenskoj tradiciji. Motiv poturica — kako je pokazao Alojz Šmaus još 1952. godine — pripada evropskom motivu renegata.

Njegoš je, dakle, u Gorskom vijencu tematizovao eminentno evropsku temu renegata. Jer, u XVI i XVII veku — što je vreme radnje Gorskog vijenca — imamo anabaptistički holokaust (1528), špansko-mavarsku istragu (1567), vartolomejski noćni pokolj (1572), dugotrajne i ponavljajuće verske pogrome (1618—1648). To su sve sukobi u kojima važnu istorijsku ulogu igra problem renegata.

U XIX veku — kako piše Mišel Oben — pojavljuje se drama o sicilijanskom pokolju Francuza i biva praćena ovacijama pariske publike: Njegoš je, dakle, u Gorskom vijencu sledio i književne impulse sopstvenog vremena.

Sam motiv je — u evropskim književnostima — preživeo i u sekularnim vremenima, jer je njegov religijski sadržaj zamenjen ideološkim i političkim sadržajem: Sartrove Prljave ruke.

U Gorskom vijencu jezik pretnje i činovi nasilja pripadaju svim akterima: i hrišćanskim i muslimanskim. Tu je prikazana tragična i granična situacija čovekove sudbine: sa naročitim prikazom kolopleta između metafizičke i istorijske motivacije, kao i nužnosti i slobode.

Ni drugo Njegoševo istorijsko delo — Lažni car Šćepan Mali — nije lokalnog karaktera, jer je dramsko zbivanje okupljeno oko evropskog motiva samozvanca: on se pojavljuje kod Šilera i Puškina, da bi — posle Njegoša — imao svoje dramsko uobličenje i kod Hebela.

Osobenost najvećeg srpskog pesnika je u tome što je crnogorska istorijska situacija iz 1767. godine dobila istovremeno dva različita odjeka: religijski i sekularni, metafizički i nihilistički. I motiv ushođenja duše, u Luči mikrokozma, i motiv "svete svadbe", u Noći skupljoj vijeka, predstavljaju eminentno internacionalne motive: pronalazimo ih od Platona do Dantea.

Ako stvari stoje tako, onda stalni napor da se Njegoš obezvredi otkriva sav prividni neutralizam naših univerzalista.

Premda zagovaraju univerzalne vrednosti, po kojima bi Njegoš — kao eminentno evropski pesnik — trebalo da bude shvaćen u internacionalnom registru, oni u osvetljavanju pesnikovog dela posežu za kulturološkim i ideološkim predumišljajem.

Zašto — samo u slučaju srpske kulture — naši univerzalisti iznenada postaju kulturalisti?

Zašto onima koji su oglašeni univerzalisti odjednom ne odgovara univerzalna i evropska intonacija Njegoševog dela?

Zato što je njihovo osnovno nastojanje vezano za nasilnu promenu srpske kulturne i istorijske tradicije: u tome je saobrazno stalnim pozivima predsednika srpske vlade da se "promeni svest" srpskog naroda. No, nikada to neće biti dovoljno: uvek će se pojavljivati novi zahtev.

Umesto toga, možda bi se trebalo — sa čvrstim uporištem u istini i činjenicama — zamisliti nad očajanjem vladike Danila: "Da je igđe brata u svijetu/ da požali ka da bi pomoga."

Ako se Crnogorci sete ovog stiha, možda bi mogli videti da je brat pored njih. Potrebno je samo — što je i najteže — pružiti ruku: čista srca.


fakti.org | 08.02.2017 

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10