Dragan Tepavčević (1956)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Dragan Tepavčević (1956)  (Pročitano 13240 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: April 08, 2013, 01:59:29 am »

**




DRAGAN TEPAVČEVIĆ

Dragan Tepavčević rođen je 1956. godine u Gacku (Hercegovina).

Gimnaziju i Filozofski fakultet (Odsjek jugoslovenskih književnosti) završio je u Sarajevu. Postdiplomski studij pohađao na istom fakultetu i 1986. odbranio magistarski rad (Književno djelo Vitomira Lukića).

(Ko)autor je igranih dramskih tekstova:


  • Intelektualni banalizam (sa B. Kalezićem, B. Brđaninom i J. Živkovićem), Sarajevo, 1979.
  • Nije bilo ništa strašno (sa B. Kalezićem), Sarajevo, 1985. Tekst uvršten u Antologiju mlade bh drame, koju je 1986. objavio časopis Lica.
  • Haldol depo (sa B. Kalezićem), Sarajevo, 1989. Tekst preveden na slovenački jezik i igran u Gledalištu Tone Čufar" u Jesenicama u sezoni 1989—1990.
  • I Bog je pobjeg'o iz Sarajeva (monodrama, 1993).

Od 1992. do 1998. bio novinar na TV Republike Srpske (urednik Kulturno-umjetničkog i dokumentarnog programa).

Autor je stotinjak televizijskih dokumentarnih emisija, filmova i reportaža.

1998. na Međunarodnom filmskom festivalu Zlatni vitez u Kijevu (Ukrajina) dobio specijalnu nagradu žirija za film Priče iz zemunice.

Priče objavljuje u časopisima: Nova zora (Bileća — Gacko), Srpska vila (Bijeljina), Trag (Vrbas), a od 2000. ispisuje ih na stranicama novina Kišobran (Vankuver).

2005. Besjeda (B. Luka) i Bospa Forlag (Štokholm) objavili su mu knjigu priča Brojanje slova.

1998. odselio je u Brizbejn (Australija), gdje živi sa porodicom.


Tekst i fotografija: KOMA u 26 slika Dragan Tepavčević | Prometej Novi Sad
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: April 08, 2013, 02:13:16 am »

**
Recenzije



  


NA PROSTORIMA METAJEZIKA

(Dragan Tepavčević: Koma u 26 slika)

Za roman davno je rečeno da je baštinik epa, ali on nema svoj kanon kao druge književne vrste. Istina, roman se obično prihvata kao bogomdana mogućnost vjernog reprodukovanja zbilje. To naprosto dozvoljava njegova otvorena struktura.

Baš zbog te "otvorene strukture" roman je postao dominantan književni oblik — pravi moderni epos — koji u slobodu svog otvorenog oblika apsorbuje sve ostale književne vrste. Ako njegovom slobodnom obliku dodamo otvorenost strukture, koja se opire svakoj dovršenosti i neprestanim mijenama, roman kao književni žanr postaje nam bliži ali još uvijek daleko od mogućeg izricanja koliko-toliko prihvatljive definicije.

Jer, nasuprot epu kao zatvorenoj strukturi, koja nastoji da oblikuje totalitet svijeta sa izrazitom vremenskom distancom, roman u središte postavlja individualizovanog čovjeka i postaje "subjektivni ep" — kako je govorio Gete — i sukobljava se svim strukturama koje ga okružuju, te njegov junak prenosi težište na oblikovanje psihičkih stanja.

Drugim riječima, roman je počeo da skreće prema oblikovanju svakodnevnih životnih činjenica, često smanjujući stepen beletrizacije zbiljskog, što ga vodi ka naglašenoj dokumentarnosti. Sve to, i ne samo to, umnožava mnogostrukost pojavnih oblika romana, te "najsloženije i najamorfnije književne vrste", koja izmiče teorijskom definisanju. Da li rečenom dodati i to da moderni roman često napušta motivacijske postupke i zbivanja, a i uobičajene kategorije prostora i vremena gube svoju nekadašnju vrijednost.

Ovih nekoliko književio-teorijskih pogleda na roman kao književni žanr bili su, ako ne nezaobilazni, a ono svakako potrebni da bismo progovorili o romanu Koma Dragana Tepavčevića. Roman "Koma u 26 slika" specifičan je u mnoštvu specifičnih imenovanja romana, a ako se moramo opredijeliti za podvrstu u okviru žanra, Koma je roman-dnevnik, uz neophodne i brojne ograde.

Jer, dnevnik je "hronološki opis događaja u kojima je autor učestvovao (ili su mu se dogodili) u određenom periodu života". Dnevnik lako preraste u putopis, ali sama njegova forma obavezuje autora na tačnost i vjerodostojnost. Stil dnevnika je pretežno hroničarski, sveden na precizno nabrajanje podataka, što kod pojedinih autora može biti "pripovjedački uobličeno" i prerasti u zanimljivu literatutu.

Sve te osobenosti dnevnika Tepavčević je vješto iskoristio u komponovanju romana. On nije dnevnički sačuvao hronološki red, nego je — prema nekoj njemu znanoj psihološkoj motivisanosti — zabilježio jednu čudesnu nisku "komatoznih" doživljaja. Nije ni mjesto radnje (kao u klasičnom romanu) sputavalo autora da ispripovijeda 26 romanseknih priča, jer se pred čitaocem redaju slike iz Zagreba (sa prelistavanjem slika iz vojničkog života u Sloveniji), Trebinja, Sarajeva, Pala, Rajlovca, Trebevića, Bijeljine, Beograda i Australije. Sve je dato u sjećanju ili direktnom svjedočenju autora — naratora. Svi ostali likovi romana su sporedni u punom smislu te riječi — tu su kao oslonac autoru, a ne kao pokretači ili nosioci radnje. Autor je stalno u stanju koje je blizu stvarnoj komi, ali čudesno hvata sve konce priče, vješto plete svoje "komatozno pletivo". Ali su isto takvi i događaji koji su autentično dati — bez naknadnog domišljanja i dodavanja i najmanjeg zrna pameti. To je to — pa ti ostani pri čistoj pameti. To je to — pa ti ostani pri čistoj pameti. Uz to — trijezan! I uzalud se pitaj da li je to zbilja tako, ili je to košmar istorijskih naslaga mržnje, koju pedeset godina nismo primjećivali, a ona se sad snagom lavine sručila na pojedinca, na grad, na zemlju, na narod.

U Komi se, baš kao u komi, sve splelo i izmiješalo — sjećanja na predratne dane, zbilja ratnih dana, ljubav sa inovjerkom i nevjerica u ono što se vidi rođenim očima. Stalna zapitanost šta je šta i da li se može vjerovati u bilo šta i bilo kome, a da se, pri tome, ostane čist i častan. Naracijsko izlaganje psihičkih iskustava i iskušenja pritiskalo je poput more.

Tepačević, makar s mukom, vlada sa nesavladivom "komatoznom situacijom, ponajviše zahvaljujući finom književnom umijeću da dnevna i dnevnička događanja "prevede" na psihološki nivo i diskretno im da, pored neminovno prisutnog ličnog i duboko intimnog, univerzalnu projekciju. To je ono što potire prividnu vremensku i mjesnu nedosljednost, ali je to, istovremeno, ono što 26 slika suvereno pretače u roman.

Tepavčević već ima izgrađen svoj stil — ekonomiše dragocjeni materijal jezika i piše bez fraza, čak i bez suvišne riječi, što samo ponekad, ali i tad prividno, djeluje kao svojevrsna "zagrcnutost". Samo, nije to nemoć da se nešto kaže i iskaže nego dovođenje čitaoca na prostore meta-jezika — a tu je sve moguće.

Posljednja decenija prošlog vijeka, pored svih zala koje je sručila na ove prostore i ljude i narode koji na njima žive, iznjedrila je desetak svjedočanstava o ratnim zbivanjima u Sarajevu. Sva su ona, svako na svoj način dragopjena. Roman Koma Dragana Tepavčevića je, ipak, nešto novo. Nadam se da će dobro doći čitaocima. Po onoj narodnoj: "Na ljutu ranu — ljuta trava". Samo, ona ne liječi! A bez nje ne ide, pa ne ide.


B. Luka, na Tucindan 2010.
Prof. dr Luka Šekara
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: April 08, 2013, 02:30:57 am »

**
Recenzije


PROZA ADRENALINSKOG DEJSTVA

(Dragan Tepavčević: Koma u 26 slika)

Postoji proza u čiju korist rade i mane. To je slučaj kada striktno poštovanje stila ili striktno robovanje formi guši kreativno ludilo priče. Dobar primjer za to je memoarski roman Dragana Tepavčevića Koma u 26 slika.

Stilska iskakanja, fragmentarni omaži voljenim kolegama, sve sporadične neujednačenosti pripovijedanja, sav taj duhovni kros kroz lavirint asocijacija i anegdota (uspjelih ili zamalo uspjelih) i sve to uzimanje daha, odnosno povremeni biografski digresivni uvodi u emociju koja, kao iznenadni metak, fijukne kraj lica autora i čitaoca — doprinose ovom dirljivom podsjetniku na mrtvi život i žive ljude.

Koma u 26 slika liči na vožnju u predinfarktnom stanju. Na adrenalinske trenutke svijesti u kojima je sve multiplicirano. Podignuto za notu više, za emociju više, za suzu više. Na časove kada se rida pjevajući.

To je priča o svijetu koji je (kao u filmovima Emira Kusturice) IZGUBIO RAVNOTEŽU ili je, šekspirovski rečeno, "iščašen iz zgloba", pa je u njemu sve moguće — i da se vole oni koji se mrze. I obratno.

Tečna nostalgična poema o onome što smo bili, a više nismo ili — što je još poraznije — o onome što smo MOGLI BITI, a nećemo više nikada. Čak i kada bi neko izašao sa takvom nedostojnom ponudom!

"Dozvolite mi da — govoreći o Hamletu — kažem nešto o sebi" — ovaj citat pao mi je na pamet dok sam listao priču o mladom starcu, o ljubavi prema ženi, prema sestri, roditeljima, prijateljima, jednoj pa drugoj Otadžibini i — najviše od svega — prema ŽIVOTU.

Smještena između najekstremnijih trenutaka pamćenja autora — odabranih po sistemu asocijacije, ali i kurvanjskog cinizma života, prema kome oni koje smo voljeli ili (za)mrzili nikada ne izlaze iz našeg vidokruga, pa makar i kao leševi u pamćenju — ova proza ima adrenalinsko dejstvo.

Ličnosti i događaji za koje vjerovasmo da su najveći junaci i odiseje naših života završavaju kao tragični epizodisti ili komične zablude u poemi o prošlosti, koja je i budućnost svih onih o kojima Tepavčević piše.

Za Sarajlije različitih uvjerenja (računajući i polne) roman nudi osmijeh sa knedlom u grlu širokog raspona — od anegdotalnog, urnebesnog do ciničnog, na momente i posprdnog (autor je ipak tek lik iz Andrićeve enciklopedije tamnog vilajeta), jer oni se izmiriti više neće. Sve se može podijeliti, sem duše.

Za one koji su kao komete projurili kroz ovaj rat (ne ponovio se dabogda, kao što hoće!) to je prilika da pročitaju nešto o sebi i o onome što su željeli, a zaboravili, ili nisu znali ili stigli da zapišu.

Za one koji sa ovakvim pogledom na svijet nemaju i ne žele da imaju išta ili smatraju da je to gubljenje vremena na "putu evropskih integracija" i skretanje pažnje sa "važnijih društvenih problema" — eto šanse da objasne sebi i potomcima zašto se bolje osjećaju kada čitaju "The Economist" ili "Zdravu ishranu", umjesto da pokušaju da, kao autorovi ispisnici, svojevremeno "osvoje" grad "praznog stomaka i velikih muda".

Ovaj memoarsko-ispovjedni raspad (nervnog) sistema — stilski razbarušen i povremeno nježan kao tupa sablja, mjestimično pozerski ali i istinit do povraćanja, apsurdan koliko i genetski zapisana potreba ljudi da budu neljudi — treba pročitati makar zbog sljedećih razloga:

Da bi, čitaoče, bolje razumio važnost Bedrije u tvom životu; da se sjetiš ko je bio tvoj Mehmedalija Šišić, da potražiš svog davno izgubljenog Pavla Nakovskog; da priznaš sebi makar prvo slovo imena osobe koju, kobajagi, zaboravljaš svakog dana e da bi lakše ostario;

Da još jednom prošetaš gradovima koji opasno liče na tvoj; da lakše podneseš saznanje i stid što su drugi otišli pod zemlju umjesto tebe, koji sada marširaš u praznu rutinu svakodnevice;

Da prihvatiš jednostavnu tajnu balkanskog Makonda — da su tvoji najveći neprijatelji, u stvari, tvoji nabolji prijatelji (" — Ko ti izvadi oko? — Brat. — Zato je tako duboko") i obratno; da lakše opstaneš u dalekom svijetu kao svoj umjesto da "kod kuće" opstaješ kao tuđi...

Vrijeme je da se napokon koriguje (kleti) Marks i javno kaže da je "ŽIVOT opijum za narod". To je ono što čitam sa stranica Kome u 26 slika: manijakalnu potrebu da se živi. Pa makar i kao (polu)mrtvac!

Nemirne savjesti, kao pasionirani čitač, preporučujem Komu u 26 slika Dragana Tepavčevića svima koji od književnosti očekuju srčanu aritmiju ili iznenadnu injekciju kiseonika. Jer, to je "roman" u kome je i potencijalni čitalac bio ili bi mogao biti glavni junak.

"...Je ll Saraj"vo đe je nekad biiiilooooooo?!" Odgovor je depresivno jednostavan: Ništa manje nego naši životi!

Ipak, ova se starinska pjesma — za razliku od Tepavčevićeve proze o živom u mrtvom i mrtvom u živom — sve manje odnosi na pomenuti grad.

Az pojdu...


Bijeljina, januara 2010.
Nenad Tadić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: April 10, 2013, 09:20:26 pm »

*

DRAGAN TEPAVČEVIĆ — Brojanje slova

Knjiga dokumentarne proze

Istinite priče Dragana Tepavčevića koje se pojavljuju u izdanjima časopisa za kulturu "Dijaspora" objavljene su kao knjiga "Brojanje slova". (Bospa Foerlag Stokholm i "Besjeda" Banja Luka, 2005.). Zbog interesovanja čitalačke publike u pripremi je drugo, dopunjeno, izdanje ove knjige.

Lepu reč srpskog jezika — radost, časopis "Dijaspora" udenuo je, na svoju petu godišnjicu, u ime rubrike: Radosti čitanja i pisanja. Čitati i negovati naviku čitanja, tragati iznova za neosvojenim prostorima čovekove duše i mašte. To je cilj rubrike koju, evo već godinama, priprema poznati novinar Dragan Tepavčević. Scena na kojoj su se dogodile priče Dragana Tepavčevića je globalno selo i u njemu čovek iz zemlje koje više nema. Te priče elektronskim putevima stižu iz daleke Australije u nešto Zavičaju bližu Skandinaviju da bi se odavde vraćale čitaocima u nekom od tri izdanja časopisa — zvučnom, elektronskom ili štampanom.


REČ ČITALACA

Reagovanje čitalačke i stručne publike opredelilo je izdavača da ih sakupi i čitaocima ponudi u formi knjige. Jer, Tepavčevićeve priče se "uzimaju naiskap", kao čašica dobrog rujnog vina. Književni stil pisca i njegova sposobnost su takvi da čitaocu priušte istinsku radost zbog čitanja. Da bi čitalac to radovanje produžio — prisiljen je da Tepavčevića čita polako, bez žurbe — kao Sćepan Aleksić: "Žao mi da dođem do kraja, pa ostavljam nešto i za sutra. Sjećam se da sam to isto činio kada sam prvi put, još kao gimnazijalac, čitao Andrića. Redovno sam se bojao kraja pripovjetke, pa sam razvlačio da slast duže potraje. Danas, rijetko mi se dešava da čitam na taj način. Mislio sam — uhvatile me godine, a osjećanja zamrla, ali, evo Dragan Tepavčević mi vraća nadu i uvjerava me da sam još mlad. Čitam i svega me obuzima radost čitanja. Tepavčević ne izmišlja nego govori o stvarnim događajima i stvarnim junacima, od kojih neke znam ili sam ih poznavao jer više nisu među živima. Valjda zbog toga i jeste tako ubjedljiv i blizak, jer je stvarni junak uvijek u prednosti u odnosu od izmišljenog", zaključuje Aleksić.

"Razlog mog javljanja je da Vam se zahvalim što obraćate pažnju na obične ljude i što ih opisujete sa (urnebesnim) humorom. Priča "Desetaru ima ko da piše" spada među najlepše i najdirljivije koje sam do sada pročitala. Svi su junaci simpatični a zajedno sa njima i autor. Mnogi ljudi imaju sećanja slična Vašim na život u bivšoj Jugoslaviji, ali malo ko ih prenosi u literarno delo. Da sam režiser, odmah bih napravila seriju ili film po Vašim tekstovima. Pošto to nisam, mogu samo da se divim onome što radite", piše Svjetlana Zelenković iz Švajcarske.

Brankica Nikolić iz Stokholma smatra da je Tepavčević svojim pričama "podigao najlepši spomenik malim običnim ljudima, istakao vrednost ljudskih duša. Kroz priče, shvati se ponešto i o ljubavi a i čoveku, zaključuje ona i dodaje kako Tepavčevićeve novele doživljava kao nadu i radost. Postoji, dodaje ona, neki strah da je nedostatak ovakvih priča poput Tepavčevićevih, jer ljudi neprimetno odlaze iz naših života i dolaze, a da niko to ne zapazi".

Zapažanje Dragana Tepavčevića budi smisao na dobro, lepo i plemenito u svakom pogledu. Njegovo sećanje nije samo u njegovu korist, njegova misao je pobedila vreme, jer ona i podmlađuje i drži za ruku ono što bi neko olako pustio ili se ne bi setio ili ne bi znao da to uzme. Tepavčević je umeo i znao naći reč da slikajući život običnih ljudi podigne veličanstven spomenik njima i sećanju, da osnaži veze između Otadžbine i Srpske dijaspore, stvori delo koje se s radošću čita.


REČ KRITIKE

...U osnovi, "Brojanje slova" jeste zbirka kratkih priča, ali kad se knjiga slegne u jedinstvenu čitalačku impresiju, sve jasnije se naziru obrisi začetka jedne autobiografije. I to nikako obične, nego "autobiografije o drugim", u punom, mihizovskom, značenju te riječi. (Mihiz je govorio: "Autobiografija – to su drugi").

Zbijajujući gusto i sve gušće narativnu potku (da parafraziram jednog njegovog junaka), Tepavčević ispisuje dragocjene stranice sjećanja na ljude (roditelje, rođake prijatelje i komšije) i događaje svoga djetinjstva ("Gorski car za Ilindan u Hercegovini"), na školske i studentske dane ("Kontrolni radovi iz srpskog jezika", "Morfologija jedne neobične priče", "Ponešto o grčkim i našim tragedijama", "Narodne pjesme nesabrane po Radoji", "Đuras"), na svoje vojničke i ratne dane ("Desetaru ima ko da piše", "Brojanje slova", "Radio drama"), dok je poslednjih sedam priča posvetio australijskim danima i svojim dijasporičnim rezignacijama.
Tepavčević polazi od nekog komadića iz života, prizora, ponekad od jedne slike ili riječi, da bi došao do nekih značajnijih psiholoških, socijalnih, antropoloških i metafizičkih istina. Satkane od moćnih sitnica i dokumentarnih detalja za pamćenje, ove priče-posvete su, na momente intonirane elegično ili, bar se meni tako čini, zvuče kao sjećanja na generaciju koja je pokušala da živi jednu rapsodijsku sintezu...

Željko Grujić na promociji "Brojanja slova" u Istočnom Sarajevu 2. juna 2005. godine


"Vidovdan i knez Lazar u tuđini" (Tepavčevićev mali junak se pita: "ko je taj KINEZ Lazar?") donosi blistava zrnca oporog humora na svoj račun (najplemenitiji od svih, znak stila, ukusa i nivoa!): "Hoće li pjevati grupa KOSOVSKI boNžuri?", pitanje je. A odgovor: "Hoće, na francuskom!"

Ipak, za ovog čitača kruna knjige "Brojanje slova" su priče "Kontrolni radovi iz srpskog jezika" i "Gorski car za Ilindan u Hercegovini", a sam vrh uzbuđujuća "Američke priče iz Hercegovine"! Na jednom mjestu su se sustigli i lično i kolektivno iskustvo, prepleli i prelomili, eksplodirali u osjećanju i u jeziku, u autentičnosti poruke i univerzalnim dometima...

Iz prikaza Branka Brđanina


...Kada se gubitak na gubitak slaže, pa se bol na bol slaže sta biva sa čovjekom? Ne znam pouzdano, ali bih mogla naslutiti šta u tom slučaju biva sa Hercegovcem, čovjekom sunca i kamena. Valjda se pretvara u sediment jezika, jedinu pravu i vječnu Otadžbinu. To, da je jezik duša bića i prostrana kuća od najtvrđeg kamena, znao je Tepavčević, Hercegovac porijeklom i ranije, studirajući njegovu morfologiju i sintaksu i stilistiku. A tek kada je otišao u daleki svijet s izvjšnošću da će izvan zavičaja provesti svoj životni vijek, shvatio je da mu oficijelna lingvistika nije otkrila sve slojeve, sveobuhvatnu dušu jezika. Naročito one donje, najtvrđe i najstabilnije, još neobrađene i neizbrušene tananom umjetničkom duhovnošću jednog Crnjanskog, Andrića ili Pope.

I tako, i sam pjesnik, Tepavčević se, istraživačkim žarom i dječačkom radošću, upustio u otkopavanje tih donjih slojeva, kao da mu od toga zavisi smisao i punoća svakog narednog dana i godišnjeg doba — tamo na kraju svijeta. Kao Selimovićev Šehaga, pravi priču od neumivenih, grubih, lascivnih ili pogrešno upotrijebljenih riječi. I uživa u riječima i u priči.

Fragment iz članka Jeline Đurković, doktora književnih nauka (narodna, usmena književnost), docenta na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, objavljen u časopisu "Dijaspora" (Godina VIII, broj 45. strana 15).


...Po formi, radi se o kratkim (novinskim) pričama, sto će reći da se autor morao strogo pridržavati zadanog prostora, čime je svoju umjetničku maštu, inspiraciju i naraciju redukovao na svega četiri kartice teksta. S obzirom na to, može se s pravom i punim pokrićem konstatovati da je Tepavčević majstor kratke forme, da (je) uspi(o)jevao kontrolisati stvaralački eros i sve bitno iskazati sa malo riječi, na ograničenom prostoru.

Ukoliko se prihvati "definicija" Tepavčevićevog manuskripta kao dokumentarno-ispovijedne proze, onda nije teško dešifrovati ili bar naslutiti njegov prosede, fabulu, tematiku i motivaciju kojom se autor rukovodio i koja ga je nosila i "grijala" dajući mu tako "pogonsko gorivo" da ne posustane dok ih je osmišljavao i ispisivao.

On, zapravo, u pričama pisanim za čitaoce novina u dijaspori piše, kao i većina drugih autora, čak i kad to eksplicitno ne navode, autobiografske priloge, prisjećajuci se nekih događaja i vlastitih doživljaja, likova i fenomena iz vremena mladosti provedene u Sarajevu i/ili njegovoj okolini, smještajući radnju i tokove svojih fabula i naracije baš u milje Sarajeva, njegove periferije, ulica, tramvaja, kulturnih i obrazovnih ustanova i priredbi, političkih odnosa i manifestacija, sportskih timova i događaja itd. refleksno-umjetnički ih "prisvajajući", transponujući i riječima izražavajući, što knjizi daje jedan patos, "šmek" nostalgije za zavičajem i patinom njegove autentične neposrednosti i pastoralnosti.

Dakako, ima u njegovim pričama, od kojih su neke, bez obzira na skromnu dužinu i formu, prave novele, i drugih motiva i tema (...) Tepavčević u dvjema, po mom mišljenju najuspješnijim i najboljim pričama: "Desetaru ima ko da piše" i "Brojanje slova", po kojoj je i cijela zbirka dobila naslov, evocira svoje uspomene na dvojicu neobičnih, tragičnih junaka koji su, igrom sudbine, bili nepismeni. Prvi "junak našeg doba" je nepismeni vojnik Vančo Nikolovski iz neke makedonske nedođije kojeg desetar Tepavčević u JNA uspijeva naučiti čitanju i pisanju. I one čitaoce koji su "srca kamenog" obuzmu snažne emocije, ne odole suzama dok čitaju piščevo zaista uvjerljivo svjedočeneje o radosti vojnika koji je sam napisao, istina leksicki i semantički oskudno, prvo pismo kući, odnosno pročitao od njih informativno-značenjski jos skromniji odgovor.

Još bolnije i tragičnije je suočavanje sa životnim iskustvom podtreskavičkog čobančeta Đorđe koji u redovnoj vojsci nije imao sreću da "naleti" na nekog svog desetara Tepavčevića da ga nauči pismenima, nego je sa slovima, riječima, tekstovima i knjigama "korenspondirao" tako što je brojao slova u naslovu, retku, stupcu, stranici ili, pak, cijelom tekstu. On je slova razlikovao po obliku i veličini a ne po onome sto su ona simbolisala.

Kao da šalje kakav ratni ili kriminalistički izvještaj, pisac svoje čitaoce na kraju ove "krvave bajke" obavještava da je "njegov" nepismeni Đorđo u posljednjem ratu u BiH kao vojnik srpske vojske poginuo samo zbog toga što je neko nehotice tablu upozorenja sa natpisom "Smetlje dolje" zamijenio natpisom - u ratu neophodnim - sa istim brojem slova: "Minsko polje". Tih i baš takvih deset pismena odveli su arhaičcno, patrijahalno naivnog i dobrog Đorđa pravo u smrt i, zahvaljujući našem piscu — literarnu legendu. Dakako, kao i u svim ostalim pričama objavljenim u ovoj zbirci proze, i u dvjema prethodnim, Tepavčević ništa nije izmišljao. On je samo bilježio i u podsvijesti memorisao ono sto se u "živom" životu stvarno dešavalo i u pogodnom trenutku (za potrebe kakve kolumne ili rubrike u nekim novinama, a naročito u već pominjanoj "Dijaspori" koja izlazi u Švedskoj), kasnije, literarno uobličio i na svjetlost dana iznio...

Iz teksta sociologa, politologa, kulturologa, "čovjekologa" Slobodana Nagradića, objavljenog u knjizi "Književne teme" u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo 2005.

* * *




Promocija knjige Dragana Tepavčevića u Bjeljini (Srpska) 27. juna 2005. godine

Uz dvadeset priča iz prvog, drugo izdanje doneće i desetak novih priča autora. "Brojanje slova" doneće i prilog o prisustvu knjige na srpskom jeziku u rasejanju u čijoj pripremi je učestvovalo više novinara iz Srpske dijaspore.

Promocija prvog izdanja knjige "Brojanje slova" obavljena je u u junu 2005. godine u četiri grada Srpske: Trebinju, Bjeljini Banja Luci i Istočnom, Srpskom Sarajevu. Drugim izdanjem biće obeležena 50-to godišnjica rođenja pisca i desetogodišnjica časopisa na čijim stranicama su se prvi put pojavile kratke istinite priče Dragana Tepavčevića.

U elektronskom izdanju časopisa objavljujemo jedan broj priča iz prvog izdanja knjige "Brojanje slova". Narudžbe u pretplati i druga pitanja u vezi drugog izdanja knjige "Brojanje slova" šalju se na meil:
dijaspora@bredbrand.net

Preuzeto sa: dijaspora.nu
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: April 26, 2013, 10:30:37 pm »

*
O ROMANU "GRAD ZA NEZBRINUTU DJECU" DRAGANA TEPAVČEVIĆA


TREBLJENJE OD BUDUĆIH RANA

Drame lažnog identiteta, ličnog i kolektivnog, lako skliznu u tragedije. Zlo ne mora da zapinje kad traži put ka praznom srcu i zamagljenoj glavi. Kada je strgnut povez sa očiju, videlo se da to pred nama, to Sarajevo, nije grad nego rana, žarište krivotvorenja. Na oganj nije trebalo dugo čekati. Pisac je pred ljude stavio ogledalo. Neki su u strahu pobegli, neki posumnjali u svoje oči. Ali svi još ćute o onome što su videli

Kako i odakle početi priču o ovoj knjizi ili priču o čoveku koji piše knjigu? Valjda, kao i u građevinarstvu — od projekta. Ali ovde je malo jedan projektant. Ovde je malo i to što sve znaš, ako misliš da znaš, jer je to onda samo tvoje znanje i tvoja istina. Istina, kao i sve drugo, ima više početaka i više krajeva. Da se ne bi ljudi previše baktali oko toga, neko je došao do rešenja koje glasi: istina je samo jedna. Zbog toga Tepavčević u kazivanje ove istine uvodi dva konstruktora — valjda da bi se međusobno pomagali i nadgledali. Da bi jedan drugom omogućili da u sastavni deo istine uđu i neki drugi, neki sa druge strane priče i gledišta na istinu.

Moram odmah da kažem: pre nego sam počeo da čitam rukopis knjige, a imao sam tu privilegiju, osećao sam bojazan da knjiga nije pisana feljtonistički, novinarski, očima reditelja, snimatelja, pa i pesnika, na kraju. Već posle pročitanih nekoliko stranica osetio sam olakšanje i otrebljenost od sumnje.

A počelo je sa dve rečenice. Ostalo je trska i malter, ceđ kičmena, moždana i ona što nam puni vene i ugruške u njima. Od kojih se neretko iskrivi lice i počne pucati grudno prošće...

"Sarajevsko jutro, ometeno u razvoju."

I: "Ima li te, grade? Ima li me, grade?"

Ove dve rečenice su plac i građevina. Sve što se događa smešteno je u te bisage, kao što se smesti vazduh u pluća. Knjiga, ova, zbog koje smo ovde, jeste pluća jednog vremena i podneblja, astmatično stanje koje se neće dugo provetriti i izlečiti. To je naročita vrsta jektike. One od koje se na ovim prostorima vekovima boluje. Koja se na momenat umiri i savije šipke da bi se probudila još gromovitija i gorča, da bi nam zagadila sve do crnine kojom majke šiju nove materice, da se u budućnosti obuku novi nesrećnici. Na pomenutoj utrini placa, prenatrpanoj olomcima vekova, trinom sadašnjosti i izmaglicom budućnosti zatekli su se, kao zastupnici savesti, profesor Vojo Jovanović i ničiji Damir Filipović — Arap. Kuda i kako? To je njihovo pitanje koje, poput klatna, bije u zvonu njihovih slepljenih lobanja, na čiju zvonjavu se obrušavaju potmule i prozukle reči sa džamija, crkava, kavana i apsana. Jeka, koja žižljivi čela. Preko kojih, kao preko sudijskog stola, bubnjaju obronci i natkrivci grada, sva ona periferija koja će ubrzo postati centar svemu, jer će se svaki drugi centar negde izmestiti. U tom izmeštenom kičmištu Damir Filipović okorenjava sebe. Tu on vodi svoju bitku. Ne samo za opstanak, već onu drugu, daleko veću — bitku za postanak. Kako postati? To je noseći pršljen u njegovom životu. I ne samo u njegovom životu, već u životu grada Sarajeva, koji je došao pred prag doma "Ljubica Ivezić" na Bjelavama. Naseljen nekom decom, koja su suvišna svojim stvoriteljima, a teret i lažna ljubav onima drugim. Da se suoči sa identitetom sadašnjosti, jer prošlost su potkopali sa svih strana, a budućnost nisu osmislili.


ZAVEŽLJAJ OD PLUĆNE MARAMICE

Damir Filipović poput vuka izlazi iz svog jazbiništa, u kome nema Oca ni Majke. Izlazi među sve one kojima ne pripada. A, uprkos tome, jedan je od njih. Jer da pripadaju nekome ne bi bili "domci". A biti "domac" znači biti na udaru mišljenjima i očima. Tu si na udaru i komarcu — koji se osilio, pa šilji šiljilo, na muci.

On se krvnički bori za svoje parče ulice i trotoara. Da mu nije prijateljstva i vere u ničijem psu, uzalud bi mu bili oni sa brežuljaka sarajevskih i oni iz Sarajeva. Njegov problem nije samo u tome kome pripada u gradskoj raspodeli prostora. Njegovo je sve, jer nema ništa. Problem je — kome pripada međ' ljudima.

Ljudi su prečesto beleg u vremenu, a posle toga i u pamćenju. Pamćenje je istorija koju niko nikada valjano nije protumačio, da bi je otrebio od budućih rana. Zbog toga jedan profesor bez prestanka tumara na svom početku istine. Istina nema početak, sva je od krajeva. Istorija je udvaračka i podanička knjiga, koju najlošije i najnetačnije pišu oni koji je propovedaju. To jevanđelje pobedničko više je nanelo muke pobednicima, nego pobeđenima.

Istina je negde. Mali je čovek za tako veliku potragu i istragu. Istina su reči. Reči tumačice, radilice, robinjice, zlobnice i neke nove koje klijaju u vazduhu i pod memom plućne maramice. One maramice koja je njegov zavežljaj, gde ih kao kocku šećera i grumen otrova nosi da bi imao čime pothraniti nadu.

Damir Filipović "na raskršću detinjstva i mladosti", na mestu gde se kuje i kali, suočen sa bezobrazlukom, nevaspitanjem i domskom utučenošću (što nije jednako sa skromnošću), kod česme, koja uvek isto teče a različito pripada, upada u kovačnicu gde se kuju ljudi, od kojih će se možda iskovati i pokoji Čovek. Amir, varoški strvoljnik ponašanja, poput psa obeležava neki svoj prostor. Njemu svako smeta, pogotovo oni koji bi da ostave svoj trag.

Amir i Obren, lice mladosti sa različitim obrazima, i Damir — čeona nadstrešnica (bar će to silom postati), ako će iko postati, vredan budućem vremenu. Obren je beočug, koji Tepavčević ubacuje među lance da bi ih povezao, kao što su povezivali gladijatore.


SKRETANJE ZA PAKAO

Amir i Damir se nisu samo tukli. Oni su na tom mestu vodili jednu od najvećih bitaka u veku. Vodili su bitku da iz cveta pređu u plod. To nasilno vrenje razloka i sprlji tananost u čoveku. Pretvori se u naročitu krljušt, pa si, prema potrebi, guja ili maska — a da ne znaš ko si, nego stalno iznenađuješ sebe. U dečaštvu ima jedan period kada nisi sposoban sebe da pratiš, a kamoli razumeš. Nego bujaš. Pun si soka i pene. Tražiš sebe, ma gde krenuo i stao. Sarajevo mu je, njemu — Arapu — postalo tesno, ali i užareno. Posle odlaska u posetu Obrenu, kada je osetio da nije sam, da ga neko uvažava i poštuje, pokušao je ubrzano da traži svoj identitet.

Ulazio je u džamije, crkve, išao na mesta koja bi mogla da mu probude osećaj da pripada nekome. Učeći u srednjoj školi (bolje kazano, konobarišući), upoznavao je ono što se ne uči, nego što čoveka čini odraslijim od dobi u kojoj jeste. Kafana je najveće raskršće u svakom mestu, tu se nalaze i mimoilaze ljudi sa raznih strana sveta. Prostorije pune isparenja, alkohola, navika i naravi, raznog bašibozluka i telesnih izazova — naročita su učionica.

Nije se snašao u ponudi da ga usvoje profesor Vojo i njegova žena Minke, čija otmenost mu je budila barut i kuršume podno stomaka i izazivala sram i stid. Branio se mučnim događajima koje su činili besramni — kao što su Čerkez i Slutno, pripadnici grupe koja zagađuje sve čemu se približi. Elem, iako korovnih osobina, oni su bili deo njegovog zverinja u gradskoj prašumi. Kao što su bili dobri vilenjaci u liku molera Ramiza i psa Džekija — koji su držali neku vrstu moralne i mentalne ravnoteže. A u tim godinama najteže je tu ravnotežu očuvati, to su momenti kada se ona dečačka mlečika pretvori u kalaj, koji napadne mozak. Koji te izneveri u svakoj ljudskosti.

E, ovde dolazimo do jednog događaja od kojeg iz čitaoca grune srdžba i svi "sigurnosni ventili" dožive svoj moždani udar. Tada bez razmišljanja okrivimo pisca. Jednostavno, bacio sam knjigu u ćošak, zažalivši što sam je i uzimao. A onda sam pozvao jednog prijatelja, kome sam poslao rukopis. On mi je odgovorio: "Hteo sam to da iscepam. Ova će mi knjiga stvoriti čir, koji će do kraja čitanja pući. Ovako nisu onog mučenika na kolac nabijali u Andrićevoj 'Ćupriji'..."

Taj momenat mučio me nekoliko dana. Taj preokret. To otvaranje moralnog pakla u gradu Sarajevu, u svim Sarajevima, gde razum poklekne — postalo je svedočanstvo koje nije imalo porotu, ni sudiju. Svedočilo je kao oblak razderan gromom. A ta rezderotina, i kada zaraste, neće biti slepljena. Te poderotine duša i pokidane živčane pređe nosi svako ko bude čitao ovu knjigu.


KONAC KOJIM SE ŠIJE NEPOGODA

Čerkez i Slunto, đavolji šnajderi, likovi koji su gorki uboj na obrazu morala jednog vremena — koje je Tepavčević iskopao ko zna iz kojeg pakla — stvorili su se ne u knjizi, nego u vremenu. Njih neće utrti nijedna sadašnjost. Oni su već isklijali u budućnost. To se vidi i na kraju ove knjige.

Čerkez, moralna nakaza, i Slunto, bogoobeleženik, po parkovima su napadali zaljubljene parove i silovali devojke; u taj košmar je upao i Damir.

Đavo je onaj koji kvari lepotu, prlja. Otuda je kepec, mali stvor, da bi se i u male ušice mogao uvući. Bio je konac kojim se šije nepogoda. I to ona koja se ne može oparati...

Damir Filipović, već uveliko ukrovljen mladić, koji poznaje stid, za vreme jednog vašara, u večernjim satima, zloupotrebi poverenje i mladalačko srce devojke Milice, koju je upoznao svojom zaštitničkom naravi, prema ranije pomenutom Obrenu. Nju je silovanu, obeščašćenu i pretučenu ostavio, kao ranjenu srnu u krvi i mraku. Mrak i krv.

Damirom je vladao mrak. Na tu ranu privijao je već uveliko korišćenu oblogu od olake hotelske gošće Hajre. Ona je za sve bila kurva, dok je on pokušavao da je u ljubljenicu preinači, bar za jednu upotrebu, koja je časnija od minulog života, njenog a i njegovog, koji nosa po svetu. Koji je doneo iz Kanade. U koju je otišao zahvaljujući đinđuvicama koje je samo Bog mogao u ogrlicu pretvoriti.

Grad se raspadao, požar svakojake naravi postao je vrškara u kojoj su se izmešale pčele i ose, muve i krpelji. To je sabiralište gde se unose krvni ugrušci, piska, kletva, vriska i jauci. Damir Filipović, domac, konobar, student, pravednik i bezumnik, u sazrevanju i ukrovljenosti ponovo je postao siroče. Dobri profesor je svoje spise odneo na uvid Bogu, a njemu, Damiru, ostavio beleške i fakta istorije, koji mogu poslužiti kada dođe novo zatišje u sidrište zvano Sarajevo. Ako do toga ikada više dođe. I ne samo to, ostavio mu je i Minku, za koju kaže: "Ta žena je bila stvorena za grijeh, a nikada nije griješila."

Govoriti o gradu zajedništva, sloge, ljubavi — to bi omalovažavalo osećanja svih učesnika (građana). Onih iz varoši i onih oko nje. Tepavčević je rasanio istinu, koja je svim učesnicima postradala. Koja je svakoga oprljila. Zlo je sve očadilo. Sve to čini jednu naricaljku. Onu od koje će se pretvoriti u svetlicu vriska, kada duševno oboleloj Milici oduzmu dete, nekog novog Nenada Neznanovića. Novi kamen u možda novom domu za nezbrinutu decu.

Kao i uvek, postradaju oni sa plitkim gazom. Bog i vlast u prve redove isture sirotinju, poštene i naivne, poneku budalu zabave radi. Igra se, a od lopte ni traga. A i čemu kada se igra sa glavama. To i nije nova igra, to je osvit prošlosti.


KOLO NA BRVNU

Osvit prošlosti. Krasta koja ne spada. Kada bi spala, pod njom bi se ožiljak otvorio.

Roman "Grad za nezbrinutu djecu" — to je vekovna anamneza jednog podneblja, gde se zamrsila pređa koja baulja, brlja i burlja po dnu vremenskog toka, tražeći naizgled poznato. Srbi i muslimani, braća u dečijim odelima, pod kožom od iste davnašnje pređe, ispod iste trlice i preslice. Kivna braća, tu, gde ni bogovi nisu komšije, nego stražari na mrtvim stražama, zavađeni, sujetni i gordeljivi moćnici. Nigde na Balkanu nije glava jeftinija nego u Sarajevu, na toj pijaci koju su uvek ortački držali oni što su kao neki drugi, a nisu oni koji jesu. Posao je cvetao. To je krvava komina nad kojom se roje iste mušice.

Nije Filipović štićenik doma za ostavljenu decu, već nedefinisano stanje minulog vremena u kome su deca nasleđivala nedefinisan zaborav i nasleđe svojih roditelja. Sarajevo je guvno na kojem su se sreli razmeđeni i razrođeni. Oni koji nisu u stanju da se mimoiđu i ustupe put, jer su od istog tkiva i naravi.

Ko smo mi da istinu svojom smatramo? Kolo se nikada nije moglo na brvnu igrati. Istina je skuplja od glave i bez glave nema istine.

Damir Filipović je iz Valjeva odneo sunce pomračenih očiju i vratio ga u Sarajevo da sazna da li to sunce ume ponovo gledati. To pitanje lebdi međ' svim ljudima danas.

Tepavčević nije napisao roman za jedno čitanje. To je knjiga kojoj se treba vraćati. Vratiti se sebi — to je mukotrpnije od drugih vraćanja. To je nagon koji raskopava ožiljke i kraste. Istina svake istorije krije sebe u ožiljcima i krastama.
[...]

Slobodan Ristović
Nastavak teksta na: NACIJA online
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: April 26, 2013, 11:20:43 pm »

*

POŠTAR VIŠE NE ZVONI


Poštar je u selo dolazio samo dva puta nedeljno, utorkom i petkom, negdje oko podneva, kod zadruge.

Ostalim danima je stizao samo izuzetno, ako bi kome trebalo da uruči telegram.

Njegovi redovni dolasci su bili mali praznici za seljane. Nije bilo porodice čiji bar jedan član nije stizao pred zadrugu u utorak i petak. Da sačeka poštara i vidi da li je šta i za njih stiglo.

Obren je dolazio zorom. Kupio bi cigare i sjedao na dugu drvenu klupu ispred prodavnice i ostajao tako satima i nakon poštarevog odlaska.

Imao je preko 70 godina i pomagao se štapom u hodu. Nogavice pantalona je obavezno uvlačio u bijele vunene čarape u opancima, a nikada ga nisam vidio gologlavog. Nosio je crnu šubaru i ljeti i zimi i nije se uznemiravao na vrućini kad bi mu znoj curio niz izborane obraze. Tek bi to ovlaš obrisao, i to isključivo po čelu.

Imao je šest sinova koji su radili u Njemačkoj i Austriji i rijetko dolazili u selo, najčešće oko Nove godine, i to nakratko, a Obren je živio sam. Žena mu je poodavno bila umrla.

Uznemirio bi se prije podneva kad je svjetina već pristizala u neveliku zadružnu avliju i počesto pogledivao na džepni sat koji je vadio iz kaputa.

Poštar je redovno kasnio, bez obzira na doba godine. Dolazio bi biciklom izlokanim putem i uvijek nešto mrmljao, ali kad bi već prislonio svoje prevozno sredstvo uz ogradu, nastajala bi tišina, a on bi svečanim glasom počinjao prozivku. Ličilo mi je to na prve školske priredbe i uzbuđenje onog trenutka kada bi iza zavjese izlazio voditelj da kaže šta ćemo sve vidjeti i ko je to pripremio.

Obren bi se pretvorio u uho. Gledao je negdje u stranu, nikad u poštara, ali je bilo jasno da mu ne promiče nijedna riječ.

Nije dobijao poštu više od tri puta godišnje i najčešće je to bio novac koji je poslao neko od sinova, ali pisma su rijetko stizala.

Starac je baš to čekao i kad se desilo da ga poštar i prozove i zatraži da potpiše priznanicu na poslati novac, činio je to s bolnim uzdahom i razočarenjem.

"Pa bar da su dopisnicu spremili. Tri riječi i meni dosta. Imaju vremena za toliko", požalio bi se komšinici Joki.

Kad bi prozivka prošla bez njegovog imena, ostajao bi dugo na istom mjestu paleći cigarete. Učinilo mi se jednog utorka da će ostati tamo do petka i novog poštarevog dolaska, a jednom sam potajno poželio da mu napišem neko pismo i pošaljem ga. Da ne čeka zalud.

I poštara sam zamrzio zbog Obrena. Evo me kako poslije više od 40 godina razmišljam o Obrenu u Australiji. Sjedim pred kućom oko podneva i gledam u poštansko sanduče.

Svugdje na Zapadu je izbačeno do ceste, a ovdašnji poštari na motorima prolaze i po nekoliko puta dnevno.

Hvatam sebe u nekom nejasnom iščekivanju hoće li zastati ispred broja mog sandučeta i nešto ubaciti. Dešava se to redovno i bude tu hrpa koverata, ali obavezno s računima za osiguranja, telefon, struju, porez na zemlju, raznorazne registracije i napomene. Nigdje pisma s nečijim rukopisom. Kao da su nas svi zaboravili.

Zamrzio sam i ovog poštara. Nikad me još nije pozdravio, nikad pogledao, a preko šljunka na stazi do kuće preleti takvom brzinom da kamenje leti na sve strane pa onda to skupljam bar dva puta nedeljno. Najčešće utorkom i petkom.

Razmišljao sam da mu postavim sitne eksere oko sandučeta, ali sam odustao od nakane zbog bojazni da mi sin bosonog ne otrči prvi da pogleda da li je šta stiglo.

Htio sam da kantama vode dobro namočim travu prije njegovog dolaska ne bi li otklizao negdje u stranu, ali sam se prisjetio da sam ga gledao kako vozi po kiši na isti način i istom brzinom pa odustao. Samo jednog poštara sam volio. Dušana u okolici Sarajeva. Možda zato što ga se ne sjećam trijeznog.

Taj je zastajao kod svake kuće i kad nije bilo pošte za seljane i sa svakim popričao koji minut. Nije taj razgovor mogao da prođe bez čašice rakije, a Dušan je imao podosta kuća da obiđe. Pamtim i da je znao da pijan propjeva kroz selo: "Stiglo pismo, a potpisa nema, kuku moja lolo nepismena".

Jednom su mu pisma i dopisnice poispadale putem pa su djeca trčala za njim i to strpljivo skupljala, a on se smješkao kao da mu donose neke nepotrebne stvari.

Oko prvog u mjesecu su stizale penzije. Tad bi Dušan ulazio u kuće, a uz rakiju se pristavljala i meza. Ne vjerujem da je ikada na vrijeme obavio svoj dnevni zadatak.

U pošti su pričali da ga drže samo zato što mu fali koja godina do penzije i što su svi već navikli na njega.

Komšiji Sretku je poslije neke čašice rekao: "Došao Dušan da ti penziju donese, a? A sjećaš li se da sam ti ovdje, na istu adresu, nekada ljubavna pisma donosio?" Nema više takvih poštara. Jok. Samo ovi navijeni, bezobzirni, robotisani, što ubacuju račune na brojeve kuća, a ne znaju ni kako se zovemo niti ih to interesuje. Oni su me natjerali da mrzim telefon i Internet. Kad god mi se neko drag javi, znam da mi onda neće pisati, a ja bih baš to htio. Nema ništa hladnije od praznog poštanskog sandučeta. Moj otac je u godinama pred rat znao i po nekoliko puta da u njega zaviri iako je znao da je poštar već prolazio tog dana. Koliko li je puta pogledao otkako sam u Australiju zamakao?

Jednom mi je na telefon rekao da mu sve to što sam ispričao i napišem. "Nekako je ljepše kad čitam."

Dosadno i vruće podne u Australiji. Ne znam zašto sam izašao ispred kuće kada je sunce baš sada na toj strani. Nigdje hladovine, a ja zasjeo i pušim. Pogledujem na sat. Možda će danas naići sporije i u gomili onih računa ubaciti nečiji rukopis. Neka makar počinje i sa: "Evo uzeh malo vremena da ti se javim". Pa uzmi konačno to malo vremena pa mi se javi.

Kako bih volio da postavim klupu ispred kuće i da kraj mene sjedi Obren. Imali bismo toliko toga da zajedno oćutimo.


Dragan Tepavčević (Brizbejn), "Kišobran", Vankuver | Krstarica
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Oktobar 27, 2013, 10:31:53 pm »

*

NESNAĐEN (I & II deo)


Tačno je četiri godine kako sam se s porodicom doselio na novi kontinent, a još nisam ustanovio jesam li emigrirao ili imigrirao. Ne primam se. Kažu da čovjek nakon dvije-tri godine pušta korijenje i da srasta s mjestom u kojem živi, a ja — ništa. Izlazim i na kišu koja padne jednom u tri mjeseca u Kvinslendu, ali ne vidim efekta. Možda i jeste problem u kiši, jer samo pljusne, izlije neko kô iz kabla oveću količinu vode, a ja nemam vremena da dobro razgrnem crvenu ispucalu zemlju pod nogama.

U pasošu mi piše da sam Australijanac i po tome ne mogu da negiram da se nešto promijenilo, ali ja sam od onih što promjene kvalifikuju sa "nabolje" ili "nagore". Ne znam gdje da stavim ovu. Zove me prijatelj iz otadžbine i pita jesam li se snašô. "Jesam." Nikako da dokučim šta se podrazumijeva pod glagolom snaći.

— Jesi li kupio kuću? — Nisam. — Radiš li? — Ne radim. — Znači, nisi se snašô? — Jesam, ali ne radim i nisam kupio kuću. Snalazim se po planu grada. Bez problema pronalazim ulice u kojima stanuju poznanici i rijetki prijatelji. Znam gdje su biroi za zapošljavanje i gdje da kupim novine sa oglasima, sve znam. — Ja kupio stan, veli prijatelj. — Sa srećom, kako? — Pa skuckalo se nešto, nešto se pozajmilo, znaš kako to ide kod nas. Prijatelj je imao nižu platu od mene kad sam odlazio, žena mu ne radi, djece — komada dva, znači — snašao se. Jedino još ne znam kako to sad ide kod nas.

Prije nekog vremena bio sam ubijeđen da sam pronašao svoj stari kolosijek, jer ponovo pišem za nekoliko novina. To sam uvijek činio. Ugovaram sastanak sa uspješnim Srbinom koji je vlasnik fabrike namještaja. Nekad je taj posao radio kao predstavnik jedne fabrike iz Hrvatske. Utom se zaratilo. Tezgarim. Treba mi intervju u nedostatku zanimljivijih tema.

Taman da zaustim prvo pitanje, a on veli: — Jesi li se snašô? — Mislim da jesam. — Kupio si neku kućicu? — Nisam. On ćuti. Opet spremam prvo pitanje. — Odakle si? — Iz Sarajeva. — Bosanski Srbin. Ako sam šta mrzio, onda sam mrzio te atribute. Nikad nisam mogao biti samo Srbin, nego su mi dodavali i bosanski. On je vjerovatno bio hrvatski Srbin ili Srbin iz Hrvatske. Ne sjećam se da sam kad čuo za srbijanskog Muslimana ili Hrvata. Čudno bi zvučalo i Hrvat ili Musliman iz Srbije. — Nisam. Ja sam australijski Srbin. Smije se čovjek.

Spremam pitanje. — Izlaziš li u naše klubove? Više mi nije jasno ko koga intervjuiše. — Izlazim. — Vidiš, možda je u tome tvoja greška. Trebaš se držati Australijanaca. S našima (još su naši), gubi se vrijeme. Bistre svjetsku politiku, ogovaraju i prvo im je pitanje: "Jesi li se snašô?" — Isto si me pitao maloprije. — Da, ali prijateljski. Oni to rade sa zlobnom znatiželjom. Australijanci te nikad neće pitati za takvo što. Oni su pristojni ljudi.

Intervju nisam objavio. Nisam otkrio logičnu transformaciju predstavnika fabrike u vlasnika, desetak godina kasnije. Kako da na kraju teksta jednostavno konstatujem — snašao se? Pozivam majku. Pričamo o porodičnim stvarima. — A vi, jeste li se snašli? — Kako to misliš? — Ne znam, drugi to nekako bolje rade. — Ne rade bolje, nego nešto rade, a ja bih da ne počinjem svašta. — Čekajući, možda nećeš početi ništa. — Vjerovatno. Brzo završavamo razgovor. Kao da smo se dotakli nečeg sramnog, o čemu ne bi trebalo pričati. Zato zazirem od sledećeg zvanja pošto će na kraju opet stići priča o snalaženju.

*

Odlazim na koncert jednog pjevača novokomponovane muzike iz domovine. Gostuje po treći put u poslednje tri godine, a novine prate turneju kao da je Majkl Džekson. Prašti muzika. Pocikuje pjevač. Petsto prodatih ulaznica, a cijena 30$.

Vidim, pjevač se dobro snalazi; narod u transu. Teče nostalgija u potocima piva. Oznojena tjelesa u tri reda istog kola. Igra i ko ne zna, a ja razmišljam kako nikad nisam imao želju da se uhvatim unutra, da budem u kolu, nego sam na koncertima uvijek bio izdvojen. Možda je to moja greška. Doduše, ovakvom koncertu prvi put prisustvujem.

Prilazi mi nešto stariji gospodin čije zlatne narukvice, lančići i prstenje podsjećaju na vlasnike ćevabdžinica sa Baščaršije. — Znamo li se, zemljače? — Ne bih rekao. — Radio si na našoj TV? — Jesam (izgleda da smo iste nacionalnosti). — I ne sjećaš me se? — Ne. Ministarstvo to i to, pozicija ta i ta, došao u Melburn po izbjegličkom programu prije tri godine. — Čime se sad baviš? — A, čim bih se mogao baviti, engleski mi nije jača strana, pa sam otvorio jedan restoran u Melburnu. — Mašala. — Nije kakva pljačka, jer više dolaze naši, ali može se pristojno živjeti. — Pretpostavljam, a kojim povodom ovdje? — Zbog pjevača. Bili smo raja i tamo, a ja sam mu ovu turneju i organizovao. — Nisi se time bavio ranije? — Nisam, ali eto, spojio ugodno s korisnim.

Ništa ljepše nego kad ti u vlastitom restoranu pjeva jaran iz otadžbine, pa ga onda još malo provodaš po Australiji da obiđe zemljake. Sjedim nad praznom hartijom, jer ne mogu direktno da ukucam izvještaj s koncerta. Očigledno nisam u formi. "Taj i taj oduševio Srbe iz Brizbejna." Ne ide. "Koncert za pamćenje" (ne znam čije). "Pjesma za svačiju dušu" (nije za moju).

Nikako da ubodem taj naslov, a po navici prvo odredim zaglavlje i onda ga se držim kô mutav. Možda bi najprimjerenije bilo "Pjevač i organizator se dobro snašli na turneji", ali bi to urednik sigurno izmijenio. Nijednu pametnu rečenicu ne mogu da sastavim, a noć uveliko promiče. Teče vrijeme. Napolju pada kiša i ponovo razmišljam o tome da izađem bos i razmičem crvenu zemlju prstima. Večeras ne mogu ni to. Jednostavno, ne snalazim se.


Dragan Tepavčević, "Kišobran", Vankuver | Krstarica
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Oktobar 11, 2016, 01:33:52 am »

*

JESMO LI MEĐEDI?


Naš najveći sin naroda i narodnosti, Josip Broz, u posljednjoj deceniji svog života, tamo negdje osamdesetih, volio je da, s vremena na vrijeme, ubija medvjede.

Od Bugojna pa na dalje su uzgajali i čuvali rijetke vrste ovih životinja za čas ka bi našem predsjedniku palo na pamet da opali koji metak. Izbliza i snajperom, a u okolini je bila sakrivena bezmalo kompletna Peta lička za slučaj da se metak zaglavim, a medvjed iznervira.

Ne znam da li je to bila želja da bar malo liči na Broza, ali moj punac, jaliti tast, ostrašćeni lovac, negdje u isto vreijeme je počeo da goni medvjede.

Desilo mu se dva puta da je u potrazi za divljim svinjama naletio na one romanisjke, mrke rase, pa je počeo da ga bije glas kako je specijalista za medvjede.

Početkom osamdesetih na području Žepe je harao neki kapitalac koji je lokalnom stanovništvu nanosio grdne štete koljući stoku gotovo iz zabave jer su brojke zaklanih ovaca i teladi premašivale potrebe želuca mnogo veće zvijeri.

Onda se neko dosjetio mog punca (tad se još nismo poznavali) da spasi sela oko Žepe od napasti i da se definitivno potvrdi kao lovac na medvjede.

Prihvatio je poziv i izazov ne razmišljajući i ušao u Žepu s oružjem mnogo ranije nego što je ona proglašena za zaštitnu zonu UN-a

Kod poznanika kod kojeg je prenoćio su navaljivala i djeca i starije nene i čudili se kako "Vlah" kojeg su prvi put vidjeli u žiovtu izgleda kao i oni.

Nakon dva dana mu se posrećilo da napravi svoj najveći lovački podvig, da upuca krvoločnog kapitalca čije je krzno kasnije prekrivalo kompletan jedan zid njegove vikendice.

Seljaci su ga slavili. Donosili rakiju, košulje i priglavke na poklon, a takvo uzdizanje mimo svijet nije moglo bez zavisti (Valjda sam već pojasnio da moj punac nije bio Tito, iako se radnja dešavala u isto vrijeme). Neko ga je prijavio. Bila je zabranjena sezona lova na medvjede, a za odstrijeljenog kapitalca je važila dupla kazna.

Na prvom suđenju moj punac je trebao dobiti dvije godine zatvora. Proces je trajao tri godine, potrošio je grdne pare na advokata i na kraju prošao sa iste dvije godine, ali uslovno. I naravno, da plati neku štetu, mada nije navedeno kakvu.

E, te dvije godine za medvjeda i preinačavanje u uslovno me proganjaju ovih dana i mjeseci u Australiji.

Nema ovdje medvjeda, (za mlađe nisam siguran), ali ima novina i televizijskih kanala koji nam usrdno saopštavaju da je Naser Orić za sve pokolje srpskog stanovništva koje je učinio u okolini Srebrenice, dobio dvije godine zatvora.

Ne mogu da odbacim novine, ni da bacim daljinski za televizor, ni da se rasplačem, ne mogu da išta kažem jer se neko surovo poigrao i još surovije nam zapušio usta, a ne mogu da se pravim kako me sve to ne zanima jer sam Srbin samo po porijeklu.

Državljanstvo mi je tuđe.

Negdje kajem jula 1992. sam kao novinar bio u selu Ratkovići kojeg više nema. Nepun mjesec iza bio sam u Bratuncu u kojem sam pronašao četvorogodišnjeg Aleksandra koji je razmjenjen nakon 6 dana u Ratkovićima s prostrelnom ranom na nozi, a da mu nije ukazana prva pomoć, pa je već bila nastupila sepsa. Dječaku su ubili majku, a samo čudo mu je spasilo onakvu nogu.

Krajem decembra iste godine sam poželio da odem u Rudo, da vidim hoće li se za svoj dan postrojiti Prva proleterska. Pošto nije, a ja se sa ekipom vraćao srbijanskom obalom Drine, naletio sam u ranu zoru na pokolj u Sikirićima i Bjelovcu. Gorile su kuće s druge strane rijeke, a mi smo naletili na ljude koji su preplivali i izbjegli pokolj.

U Bratuncu je već bilo dovezeno pedesetak leševa srpskih civila. Među njima je bila medicinska sestra bratunačkog Doma zdravlja kojoj je nožem isječen dio butine. Mislim da se i ona prezivala Filipović jer nikada neću zaboraviti razgovor sa Slavoljubom Filipovićem nešto oko podne tog dana.

Ispričao je kako mu je pobijena kompletna familija i kako je gledao kako mu žena baca najmlađe dijete u Drinu, a zatim skače za njim kako nebi pali krvnicima u ruke.

Kamera je zabilježila priču a Slavoljub je isti dan iza ponoći, kažu, izvršio samoubistvo. Neću o Kravicama i pravoslavnom Božiću jer tamo nisam bio i nemam pravo da o tome pričam. Govorim samo o onome što sam gledao varljivim očima za koje nikom ne kazah i zapamtio.

Čovjek koji je stajao iza dugog spiska zločina, datuma i sela, izbrisanih sa mapa prijedejtonske i postdejtonske Bosne i Hercegovine dobio je dvije godine zatvora za učinjeno. Pošto je već toliko odležao za vrijeme suđenja, pušten je na slobodu. To više nema smisla ni komentarisati.

I tu se onda vraćam na početak priče. Moj punac je trebao dobiti dvije godine za medvjeda kapitalca kad mu nije bila sezona lova. Preinačeno u uslovno, a onaj pušten zato što je već bio dvije godine na suđenju. Pretpostavljam da će istnske dvije godine zatvora dobiti jedino ako zločin ponovi.

Kako god slabo stajao s matematikom, po međunarodnom zakonu, preko 3 000 zvjerski ubijenih Srba je jednako jednom ustrijeljenom medvjedu kad mu nije bio vakat. Ili je to bio sulud zakon u doba Broza ili se neko dobro ismijava nad srpskim žrtvama.

Osjećam se kao međed jer tako kažu u mojoj bivšoj domovini.

Ja sam tu neobičnu, ali značajnu distinkciju, zapamtio još po nečemu i neka mi izvini Savo što ga pominjem ako čita ove redove.

Otac mi je u sarajevskom štabu teritorijalne odbrane prije rata jednom mjesečno dostavljao neke izvještaje pretpostavljenom. Promjenio se vršilac dužnosti pa je na vratima sobe gdje je otac trebao da preda dokumenta stajala pločica s imenom i prezimenom Savo Međed. Ušao moj otac unutra, a tamo sjede tri čovjeka i on ne zna ko je novi pretpostavljeni.

"Tražim druga Medvjeda", kaže moj stari.

"Ja sam", odgovara čovjek najbliži njemu i dodade "ali nisam medvjed, nego Međed". Shvatio je zabunu i koliiko je mom ocu bilo teško da izgovori neprijatnu riječ za čovjeka, bez obzira što se radilo o prezimenu.

Zato sad ne mogu da oprostim haškim medvjedima što nas prave međedima.


Dragan Tepavčević | Publikovano u novembru 2006. godine | Prebilovići
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Oktobar 11, 2016, 02:18:08 am »

*

Književnik Dragan Tepavčević: PISCI SU OSETLJIVA I SUJETNA STVORENJA


Banjaluka — Nije lako pisati za današnju čitalačku publiku, nema je mnogo, ali ona koja postoji prilično je izbirljiva. Primjećujem da su nagrađene knjige tražene i prodavane, što znači da su čitaoci radoznali, ali i sa stvorenim ukusom. Teško im se može podvaliti loša roba.
 
Ističe ovo u razgovoru za "Glas Srpske" Dragan Tepavčević, autor romana "Grad za nezbrinutu djecu", koji je prošle godine na konkursu Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske "Zlatna sova" osvojio drugu nagradu.

Njegovu nagrađenu knjigu publika je odlično prihvatila, o čemu svjedoči i činjenica da je "Grad za nezbrinutu djecu" prošle godine bio najprodavanije izdanje Zavoda. Priča smještena između ovih korica je i jedina iz Srpske koja se našla u širem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu.

Pojašnjavajući zbog čega smatra da je teško pisati za današnje čitaoce dodaje da ljudi kod nas imaju priliku da čitaju odmah ono što se pojavi u svijetu, mogu da prate nove stvari, nove pisce i pravce, te da upoređuju i vagaju.

Nagrade su potvrda da je to što sam napisao dobro, a najdraže mi je to što je roman najprodavanija knjiga, jer to znači da su ga čitaoci prepoznali i prihvatili - naveo je Tepavčević.

Otkriva da nikada nije upoznao pisca koji ne voli da dobije neku nagradu ili priznanje te da ni on nije izuzetak.

Ako niste znali, pisci su vrlo osjetljiva, ali i sujetna stvorenja, vole da ih drugi hvale, a nagrade su znak priznavanja njihovog rada i truda, ali i ohrabrenje i podsticaj na nove avanture pisanja — objasnio je autor rođen 1956. u Gacku, a čija je trenutna adresa stanovanja Brizbejn u Australiji.

Roman "Grad za nezbrinutu djecu", koji je osvojio srca čitalaca, govori o traganju za identitetom, identitetom pojedinca i grada u kojem taj pojedinac, glavni junak knjige, živi.

Ta se traganja stalno prepliću i miješaju, udaljuju, sudaraju i spajaju, ali to nisu i jedini rukavci ni ispričane priče u romanu — napomenuo je pisac i dodao da je roman nastao iz njegove potrebe da progovori o ljudima koji provedu život u traženju sebe i o gradu u kome je živio.

Na pitanje gdje pronalazi inspiraciju odgovara da smatra da je ona više potrebna pjesnicima, dok je on, kao pisac, duže od tri godine sakupljao građu kako bi napisao ovu priču.

Prisjetio sam se nekih školskih drugova iz ranog sarajevskog djetinjstva, mališana iz Doma "Ljubica Ivezić", slušao sam njihove priče o tome kako su bili potpuno zbunjeni izbijanjem posljednjeg rata, pokušao sam da se stavim u njihove uloge i tako su počela da se odmotavaju i neka moja iskustva — naveo je Tepavčević i dodao da je onda te temelje nadograđivao dalje i tako je nastao "Grad za nezbrinutu djecu".


PROMOCIJA

Dragan Tepavčević bi trebalo da "Grad za nezbrinutu djecu" uskoro predstavi publici u Srpskoj, ali ističe da je organizaciju promocije prepustio ljudima iz Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva RS.

Biću im na raspolaganju u drugoj polovini juna i početkom jula, a gdje i kada će biti promocije, prepuštam da odluče u Zavodu — kazao je Tepavčević.


Cvija Mrkonjić | 20.02.2016 | Glas Srpske
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: