Željko Pržulj (1964)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Željko Pržulj (1964)  (Pročitano 9416 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Jun 16, 2013, 10:56:16 pm »

*




ŽELJKO PRŽULJ

Željko Pržulj je rođen u Sarajevu, 01.11.1964. godine. Školovao se u Sarajevu i sasvim slučajno završio Građevinski fakultet. Do rata radio na pijaci, scenski radnik na Televiziji Sarajevo, portir u domu zdravlja, prodavac čestitki, nastavnik opštetehničkog obrazovanja u jednoj osnovnoj školi, a u ratu borac i komandir u VRS i ratni dopisnik: Večernjih novosti, Duge, Javnosti, Intervjua, Srpske vojske, Srpskog slova, Sjutra, Ognjišta, Srpski glas, Oslobođenje.

Objavio je sljedeće knjige: "Braća po ulici", "Iz Srpskog Sarajeva", "Djeca sa granice", "Dabogda crk'o roken rol", "Naličje", "Otkud ti ovde" i "Posljednji plemići", "Nezaštićeni svjedok", "Između dva potopa", "Gorštak u tenama", te zbirku poezije za djecu "Za tebe".

Nikada ga ni jedna stranka ni partija nije htjela u svoje redove, niti je i za šta nagrađen ili odlikovan — ni u ratu ni u miru. Živi u Istočnom Sarajevu.


* * *

BIBLIOGRAFIJA

"Braća po ulici", 1995, 1996, 1998.
"Iz Srpskog Sarajeva", 1996.
"Djeca sa granice", 1997.
"Dabogda crk'o rokenrol", 1998.
"Naličje", 2000.
"Otkud ti ovde", 2002.
"Posljednji plemići", 2003.
"Nezaštićeni svjedok", 2004.
"Između dva potopa", 2005.
"Gorštak u tenama", 2006.
"Za tebe", zbirka poezije za djecu, 2008.
"Sedmi dva", 2012.
"Posljedni dani Gavrila Principa" radio drama, 2014.
"Ruka anđela", roman 2014.

Biografija: Matična biblioteka Istočno Sarajevo
Fotografija: Press online RS
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Jun 16, 2013, 11:11:53 pm »

 *
 Stihovi Željko Pržulj
 Iz zbirke poezije "Gorštak u tenama"


 OPROŠTAJNA PJESMA

 Kad posljednji put kaljavim drumom
 Za jedan od bregova Rogoja,
 Ponesu krst sa mojim imenom,
 Nemoj tugovati, ljepoto moja

 Pravi se i nijema i slijepa

 Samo obriši prste od voska,
 Čvrsto stisni trepavice duge,
 To je mene stigla Kasindolska
 Ona moja iz devedeset druge

 Krvava, nesrećna i lijepa

 To su moji đavoli bijeli
 S oblaka spustili stepenice
 Da bi i mene sobom odveli
 Gore, u zaboravljene ulice

 Da se ne mučim na ovoj planeti

 I zato pusti, ostavi suze,
 Za one male, važnije stvari,
 A kao suvi snijeg sa bluze
 Mene rukom stresi i ne mari

 Da li će još neko da se sjeti

 Drvenog krsta s mojim imenom
 Na jednom od bregova Rogoja,
 Ova pjesma na drumu kaljavom
 I mene i tebe, ljepoto moja.

 Stihovi preuzeti sa sajta: Matična biblioteka Istočno Sarajevo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Jun 17, 2013, 12:00:22 am »

**
Stihovi Željko Pržulj


MUDRACIMA

U daščanoj krčmi iznad Vraca
pijem kafu, umoran od puta,
slušam priču seoskih mudraca,
politika, košarka i ljuta.

Sve junaci otvrdli na piće,
junačine ogrezli u slavi,
svi pominju Otes, Čekrčiće,
Betonaru i Jedan'est plavih.

A ja idem s Ravne Romanije,
anđeli mi na desnom ramenu,
u glavi mi pjesme najstarije
i imena na mermer kamenu.

Kao da je vješti ribolovac
svojom mrežom sakupio zv'jezde
i spustio u svjetlosni dvorac
na planinu gdje se vile gnijezde.

I okrećem i ja turu ljute,
petu, šestu, dalje se ne broji,
kad ja pijem tad mudraci ćute.
— Šta je bilo, vitezovi moji,

đe ste bili, đe ste ratovali,
u Štabu il' Crvenome krstu,
za baklavu orden su vam dali
i penziju za ranu na prstu,

marš napolje, da vas ja ne gledam,
polomiću krčmu ludom glavom,
sramota me što sam od vas jedan
preživjeli kićen tuđom slavom,

onih gore s Ravne Romanije,
sa kamena umjesto s ikone,
e zbog njih će neko da m' ubije,
al' ne mičem u stranu nikome.

I dok bježe da mi stih ne čuju,
ispod Vraca svjetla dok se gase,
protiv svih sam, i čekam u uglu
specijalce srpske da me hapse.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Jun 24, 2013, 10:07:53 pm »

*
ŽELJKO PRŽULJ:


RADIČEVIĆ IZBRISAN IZ MAPE SARAJEVO

Pisci u Republici Srpskoj su skrajnuti u zapećak. Nešto svojom krivicom, zbog međusobne netrpeljivosti pisaca iz banjalučke podružnice, Udruženje pisaca Srpske godinama ne funkcioniše, a nešto i zbog odnosa društva prema piscima.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" književnik Željko Pržulj, ovogodišnji laureat nagrade "Stražilovo", koju tradicionalno dodjeljuje "Brankovo kolo".

GLAS: Pomenuli ste na Stražilovu prilikom svečanog uručenja nagrade Osnovnu školu "Branko Radičević" koje više nema u rodnom Sarajevu?

PRŽULJ: Davno u prošlom vijeku sa dječacima i djevojčicama svih vjera i konfesija i ja sam išao u Osnovnu školu "Branko Radičević" u Sarajevu. Onda su došli pametnjakovići koji su shvatili da im je pjesnik iz 19. vijeka neprijatelj i Branka Radičevića su zamijenili brojem. Ja ne znam šta im je Branko kriv. Znam samo da sam se osjećao povrijeđeno kao čovjek i kao bivši učenik te škole što su autora "Brankovog kola" i "Pjevam danju pjevam noću" izbrisali iz mape Sarajeva. A možda i tako treba. Možda to pokazuje da Sarajevo odavno nije onakvo kakvo mi pamtimo već neko drugo. Ako u Istočnom Sarajevu napravimo još jednu osnovnu školu daćemo joj ime Branko Radičević.

GLAS: Vaša poezija je kritička, oštra i satirična, demistifikuje lažne graditelje ljudske sreće, novokomponovane patriote i bogataše sa grbače naroda. Kako ste došli do toga da pišete priče u stihu?

PRŽULJ: Ne znam da li se nagrađena knjiga "PTSP sindrom" može nazvati poezijom u pravom smislu te riječi. To je više zbirka kratkih priča i kolumni samo napisanih u stihu. U neka, kažu mračnija vremena, ja sam imao prostora da svake sedmice u kratkoj priči ili kolumni komentarišem i podsjećam čitaoce na događaje koje su preživjeli i neke obične ljude, nezanimljive velikoj istoriji, a onda su došla ova moderna vremena, demokratije i prosvjetljenja i taj prostor mi je oduzet. Zbog toga sam pronašao ovaj drugi način izražavanja. Možda samo poput Gutalja ili Grujića treba da zaćutim, ali...

GLAS: Ova prestižna nagrada Vam je došla čini se u pravom trenutku. Ona nosi ime velikog pjesničkog simbola "Stražilovo"? Šta Vam znači takvo priznanje?

PRŽULJ: Redovni dobitnici svih postojećih i nepostojećih nagrada uvijek kažu da im svaka nagrada prija. Donekle se slažem s njima. Nagrada prija, ali da li svaka ne mogu odgovoriti jer ovo mi je prva. Kad sam bio depresivan tvrdio sam da postoji zavjera i da se nagrade dijele sistemom ja tebi ti meni, a da se moje knjige ne čitaju i ne vrednuju, jer ne poštujem samozvane književne autoritete, vječite predsjednike žirija i organizatore seoskih književnih sjela sa nazivima velikih srpskih pisaca. Sad nisam depresivan, a vjerujem isto, ali mi ova nagrada kaže da ipak postoje tamo negdje u Novom Sadu i Beogradu ljudi koji čitaju moje knjige.

GLAS: Kako gledate na književnu scenu u Republici Srpskoj i Srbiji. Da li su Vam ranijih godina pomogli pisci iz zavičaja koji žive u Srbiji?

PRŽULJ: Kome su oni pomogli taj se hljeba nije najeo. Oni se ponašaju po onoj Lujevoj — poslije mene potop. Predstavljaju se kao pisci iz Republike Srpske, jer to je malo romantično i egzotično, a u Republiku Srpsku dolaze samo kao mesije, da nam malo pametuju i da od naivnih pokupe honorare. Oni se više brinu kako će marke pretvoriti u evre nego da otkriju nekog novog i talentovanog. Nisu takvi samo pisci. Takvi su i filmski radnici, pjevači, sportisti. Njima je Republika Srpska dobra tezga, a nama domorocima ponekad dozvole da statiramo u kukuruzima.

GLAS: Šta je uloga pjesnika danas? Uspijevate li da budete na nogama sa uvijek novim temama i inspiracijama našeg doba?

PRŽULJ: Još nikad na svečanom prijemu povodom Dana republike nisam vidio predstavnika pisaca. Ima tu studenata, penzionera, sportista, ali nema pisaca, a u svakoj državi akademici, veterani i pisci su krem društva. I sad pored činjenice da pisci bukvalno umiru od gladi, Čučak i Samardžija, da najveći državni izdavač vam za honorar nudi dvadeset primjeraka knjige, da pričamo o ulozi pjesnika mislim da je bespredmetno.

GLAS: Kako ste doživjeli boravak na "Brankovom kolu", pohode Radičeviću na Stražilovo, programe u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu?

PRŽULJ: Onako kako pisac treba i mora da se osjeća svugdje. Direktor Nenad Grujičić, zaposlenici "Brankovog kola", članovi žiriji, građani Novog Sada koji su prisustvovali književnoj večeri, Maju Stanojević iz Doboja, dobitnicu specijalne nagrade za najbolji prvenac, koja usput rečeno iako diplomirana profesorka srpskog jezika radi u prodavnici sportske opreme, i mene dočekali su kao svjetske pisce. Pokazali su da nemaju predrasuda odakle je ko niti sujete, ja tebi ti meni. Hvala im za to.


LIČNO ISKUSTVO

GLAS: Objavili ste desetak knjiga. Najnovija u izdanju Brankovog kola "PTSP sindrom", napisana je na temelju konkretnog iskustva u prohujalim ratnim godinama i poslije?

PRŽULJ: Sve moje knjige od poezije za djecu do romana o hvatanju četnika poslije Drugog svjetskog rata imaju veliku dozu ličnog iskustva. Ja ne znam drugačije. Zbog toga i nisam dobar pisac, ne znam da izmislim, da razradim temu i događaje, već samo jedan obični evidentičar događaja oko sebe.


Neda Simić - Žerajić | 29.09.2011. | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Novembar 30, 2015, 11:19:25 pm »

*
ŽELJKO PRŽULJ:


PITAĆE NA UNUCI ŠTO SMO BILI U SRPSKOJ VOJSCI

Držimo se parole da nikada nije kasno, i predstavljamo intervju sa piscem koji je ove godine objavio značajno djelo, a da to mnogi nisu primijetili, ili nisu željeli da primijete.

Pržulj je tokom rata bio, kako kaže, "među bezobraznijim i talentovanijim" pa je objavljivao tekstove za više listova u Srpskoj, a zatim i u Srbiji. Iz tih tekstova izrodile su se njegove kasnije zbirke pripovjedaka. Knjiga koja je povod ovog intervjua svakako je njegovo najambicioznije djelo.

Roman Ruka anđela je priča u kojoj se Sarajevski atentat događa na samom početku. Ostatak govori o sudbini Srba sa ove strane Drine, nešto o čemu se nije posvećivala posebna pažnja ni u književnosti, ni kroz statistike o stradalim. Pržulj je u roman uklopio mnoštvo priča potomaka dobrovoljaca, sarajevskih atentatora i onih koji su dijelili sudbinu Srba u Bosni, što ga odvaja od romana koji su pisani samo na osnovu istorijske građe.

Kako je prošla knjiga Ruka anđela, šta kaže kritika, a šta publika i broj prodanih djela?

"Ruka anđela" je obiman roman koji je u standardnoj veličini slova i formatu knjige trebao da ima preko 1200 stranica. U dogovoru sa Izdavačem povećali smo format knjige, smanjili font i izbacili pojedine dijelove tako da je roman upakovan na preko sedamsto stranica. Manje nije moglo. I kao takav u ova vremena kad se slabo čita, pogotovu domaći autori, istorijski romani i ta takozvana teška literatura, za prvih mjesec dana prvi tiraž od 2000 primjeraka je rasprodan, a od novih od 1500 ne znam da li će išta ostati za Beogradskog sajma.

Kao autor volio bih da je štampano i prodato 100 000, ali i ovako sam prezadovoljan, pogotovu što od književne kritike niko nije napisao ni slova i što nijedne novine u Republici Srpskoj nisu objavile ni vijest o romanu. A svima puna usta Velikog rata, Gavrila Principa i Mlade Bosne. Prave se intervjui sa bošnjačkim piscima koji se javno deklarišu kao srpski neprijatelji; za pisce koji godinama žive u Beogradu a formalno se deklarišu da su iz Republike Srpske odvajaju se duple stranice i polučasovne emisije povodom toga što su "predali rukopis izdavaču" , a "Ruke anđela" nigdje. Sve mi to liči na "Nož" Vuka Draškovića koji je u strašna vremena komunizma išao tajno od čitalačke ruke do ruke.

Može li se reći da je ovo vaše kapitalno djelo? Koliko ste dugo radili na njemu, od sakupljanja materijala, do pisanja i izdavanja?

Kad neko napiše roman od 1200 stranica i na njemu radi deset godina onda to jeste njegovo kapitalno djelo. Nisam ja deset godina sjedio u sobi, kao grof Monte Kristo, i samo pisao "Ruku anđela", u tom periodu sam objavio nekoliko knjiga poezije i pripovjedaka, ali pravi ozbiljan rad uvijek se svodio na ovaj roman. Rukopis je završen 8. marta 2012. godine i onda je uslijedilo ono najgore, a što me posebno iznenadilo, traženje izdavača. U Srbiji me odbilo desetak izdavačkih kuća, u Republici Srpskoj svi.

Ne postoji relevantna institucija i izdavač kojima se nisam obratio sa jednostavnom molbom da nađu uglednog istoričara i uglednog književnika i da ako njih obojica daju pozitivno mišljenje da mi pomognu da objavim roman. Predsjednik RS, potpredsjednik RS, Miniostarstvo kulture RS, šef kabineta srpskog člana predsjedništva BiH, savjetnik predsjednika Vijeća ministara BiH, Direktor RTRS, Zahumski vladika (i Dabrobosanski administrator), Višegradski režiser i Zavod za udžbenike RS nisu smatrali da je "Ruka anđela" vrijedna truda. Na konkursu Zavoda za udžbenike RS za neobjavljeni roman "Ruka anđela" nije ušao u uži izbor među 12 rukopisa. Sam Bog mi je dao urednike u Novostima Duška Milovanovića i Dragana Vujičića i "Ruka anđela" poslije više od dvije godine je ugledala svjetlo dana.

Kako je došlo do saradnje sa Novostima, i koliko to olakšava sve one stvari o kojima čitaoci ne misle kada roman dođe pred njih?

Poslije onoliko odbijanja posumnjao sam u kvalitet romana i nekolicini dragih ljudi koji se razumiju i koji se bave književnošću poslao sam rukopis sa molbom za iskreno mišljenje. Jedne večeri, oko ponoći, javio mi se Dragan Vujičić urednik iz Novosti sa izjavom da se to MORA štampati i pitanjem hoću li sa Novostima. Novosti objavljuju autobigrafije poznatih ličnosti (Laušević, Karajlić, Borisav Jović) tako da sam sumnjao da će prihvatiti "Ruku anđela", ali sam pristao.

Kad su Glavni urednici u Novostima vidjeli toliki tekst i oni su se pokolebali. Zatražili su i od Predsjednika Republike Srpske da zajedno uđu u projekat. On je i njih odbio. Tih dana u Beogradu po nekom privatnom poslu boravio je bivši predsjednik RS Mirko Šarović i kad su mu iz Novosti objasnili šta imaju poslije tridesetak sekundi objašnjavanja gospodin Šarović je pristao da preko SDS pomogne izdavanje "Ruke anđela". Meni kao autoru tako je ispalo bolje, jer dobio sam reklamu kakvu samo mogu poželjeti, a tiraži romana u Republici Srpskoj su od 300-500 primjeraka.

Kako bi opisali knjigu, kako preporučili čitaocu da je pročita?

"Ruka anđela" je roman o epohi. On govori o događajima na Balkanu, pogotovu u Bosni, u periodu od 1914. do 1919. Godine. Tu su utkane sudbine Mladobosanaca do samog njihovog skončanja po AU kazamatima, sudbine njihovih porodica, građana Bosne i Hercegovine mobilisanih u AU vojsku, prebjeglih Srba kao i civila u logorima u Doboju i Aradu.

Istorijske ličnosti Apis, Tankosić, vojvoda Vuk, regent Aleksandar, Pašić, vojvoda Babunski, Kosta Vojinović, Kosta Todorović, Nadežda Petrović mješaju se sa seljacima iz sela Unukovići kod Sarajeva i Dobrog Polja i sa njima zajedno ratuju na Ceru, Kolubari, Dobrudži, Soči, Solunskom frontu, Romaniji, Beogradu, Mojkovcu, povlače se preko Albanije, sude se u Solunu, vole se, mrze, gladuju, boluju od tifusa i umiru.

Kako si zadovoljan reakcijom publike u svom kraju, kako u širem zavičaju Republike Srpske? Je li domaćim umjetnicima najteže prodrijeti do Banje Luke?

U Istočnom Sarajevu na samoj promociji pred 250 ljudi prodalo se oko 80 primjeraka romana. Od tada se prodalo preko 500 romana, a u našoj biblioteci četiri romana, koliko imaju, uvijek su na čitanju i napravljena je "lista čekanja". Čitaoci se prijave ostave broj telefona i kad se roman vrati onda zaposleni njih zovu. Tako je skoro u svim mjestima u istočnom dijelu Srpske. Ljudi zovu na mobilni, traže od mene da kupe knjigu, raspituju se o pojedinim likovima i događajima, imaju nešto da dodaju što ja nisam napisao itd. Što se tiče Banje Luke... U najvećem gradu Republike Srpske ustanovljena je nagrada za najbolju knjigu za koju MOGU KONKURISATI SAMO PISCI KOJI ŽIVE U BANJOJ LUCI.

Pisali ste ratne priče. Da li je ostala neka priča iz tog perioda, koju bi željeli da ispričate? Da li smo se ovom periodu dostojno odužili u umjetnosti?

Da ostala mi je jedna velika priča. Od naoružavanja do iseljavanja. Samo smrt ili moždani udar mogu me spriječiti da je napišem. Ja ću svoj dug svojoj braći, saborcima i drugovima da odužim, a drugima neka je na sramotu što Federacija BiH ima desetak filmova na tu temu, što filmove snimaju Kosovo i Palestina, a mi blejimo.

Srbi, nažalost, imaju previše istorije a da je nisu zabilježili. Naročito na teritorijama gdje mi sad živimo. Amerikanci su o obračunu kod OK korala, gdje su se sukobili četiri bandita i četiri policajca napravili tomove knjiga i filmova, a Srbi su zaboravili tolike ustanke i tolike istorijske ličnosti. Nema romana o Njegošu, Pupinu ili Ivu od Semberije, a da ne pominjem film ili seriju.

Da li je to dio triologije koju ste najavili?

"Ruka anđela" je zamišljena kao prvi od tri romana koji govori o stradanju i borbi za slobodu Srba zapadno od Drine u dvadesetom vijeku. Druga knjiga bi govorila o Drugom svjetskom ratu i tu sam prikupio dosta istorijske građe, nepoznate široj čitalačkoj publici, a treće o ovom "našem" ratu. Međutim, problemi sa izdavačima i maćehinski odnos vlasti RS su me pokolebali, jer sve češće se pitam "što mi treba da trošim godine rada i truda kad bolje prolaze fejsbuk pjesnici i škrabala bliska vlastima i vječitim članovima žirija", i zasad sam "preskočio" drugu knjigu. Neka djeca a i njihovi roditelji u Republici Srpskoj i dalje uče i pričaju o sedam ofanziva i sedam sekretara Skoja, o Ivi Loli i "sretnim godinama za vrijeme Tita", a četnike zamišljaju onakvim iz Bulajevićevih filmova. Bradate, prljave, sa kamom u ustima i ražnjevima na ramenima.

Istorija je značajan dio vašeg književnog rada. Kako se rodilo zanimanje za nju?

Ljubav prema istoriji se javila davno, još u osnovnoj školi. Kad mi kao unuku četničkog majora iako najboljem đaku nisu dali da nosim đačku štafetu, a poslije u drugom razredu srednje škole kad me nisu primili u Savez komunista. Oba ta događaja sam oplakao i iz ljubavi prema djedu, mimo njegovog znanja, sam počeo da istražujem što je to on otišao u četnike a ne u partizane. Sad mi je to jasno i samo se plašim da ako ovako nastavimo naši unuci će se pitati što im je dedo otišao u Vojsku Republike Srpske, a ne u Armiju BiH.

Jednom ste rekli da ste sezonski pisac. Šta znači taj izraz?

Ja porodicu hranim baveći se građevinom i pišem samo zimi kad prođe građevinska sezona i iz straha da neću stići da završim obje knjige, odlučio sam prvo da napišem roman o "našem" ratu. Da nas u istoriji ne zabilježe u najboljem slučaju kao Radovanovu bunu. Još ne znam šta će sve ispasti od tog mog plana jer ima ona narodna "Gospod se najslađe smije ljudskim planovima".



MISTERIJE SARAJEVSKOG ATENTATA Od Ilidže do sarajevske Vijećnice i natrag do muzeja (oko 16 kilometara dionice kroz uske gradske ulice) Ferdinanda je obezbjeđivalo 36 policajaca; dva mobilisana korpusa AU vojske dan uoči Vidovdana su zadržana na sarajevskoj periferiji.

Nepobitno je dokazano da je Princip pucao dva puta; na Ferdinandovoj uniformi koja se čuva u Beču imaju dvije rupe od metaka, na nozi i na grudima, a autopsijom je utvrđeno da je on umro od rane na vratu. Prekinuta mu aorta. Treba još dodati da je ubijena njegova supruga, da je ranjen saputnik u automobilu i da je jedan metak pogodio automobil.

Ambasador Srbije u Beču je upozorio AU ministra finansija (nadležnog za BiH) da se u Sarajevu priprema atentat.

Cijelo Sarajevo je znalo za zavjeru i zbog toga je da zavara trag Ilić angažovao Mehmedbašića, Čubrilovića i Popovića (za koje se zna).

Na suđenju u Solunu Apis priznaje da su njegovi ljudi Principa i drugove opremili pištoljima marke "nagan", a Princip je pucao iz "brovinga".


фронтал.рс | 25.10.2014.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 01, 2015, 12:01:07 am »

*
ŽELJKO PRŽULJ:


DJECO, NAŠ RAT NIJE BIO RADOVANOVA BUNA

Svojim saborcima sam dužan roman o ratu u Sarajevu. Ako ovako nastavimo o njima se ništa neće znati, kao što danas o Hercegovačkom ustanku znamo samo na osnovu jedne pjesme

Željko Pržulj je, kako sam kaže, sezonski pisac. Ljeti radi kao inžinjer građevine, a zimi kad prođe građevinska sezona, piše. To je jače od njega. Dodaje da je u ratu bio među onim bezobraznijim, koji su se latili pera i zapisivali ono što su vidjeli. Večernje novosti, koje su i Brozove riječi prenosile ekavicom, objavljivale su njegove feljtone, ijekavicom. Posle se iz tema o kojima je pisao izrodio niz pripovjedaka, a prošle godine Pržulj je objavio svoje kapitalno djelo, roman Ruka anđela, koje počinje sarajevskim atentatom, ali ostatak priča o onome što se nije učilo: sudbinom Srba sa ove strane Drine u Velikom ratu. Povodom Vidovdana sa njim govorimo o stanju među Srbima danas, kulturnoj politici, učenju istorijskih lekcija...

Sa čime smo na ovaj Vidovdan izašli pred Miloša, a sa čime pred Gavrila?

Plašim se da živimo u toalet vremenima kad je sve za jednokratnu upotrebu, romani, diplome, automobili, pop pjesme, nema više majstora, pa tako i obraz i čast. Rijetkima je bitno sa čime ćemo izaći pred Miloša. Sad su važnije neke birokrate iz Brisela ili bezimeni šarafčići iz stranke, jer oni dijele devizne dnevnice i mjesto u eliti. Srbi pravoslavci su, brojčano, jedan mali narod i pod stalnim pritiscima moćnika i lošom selekcijom dopustili da ih vode nesposobni poltroni, ali kulturološki i istorijski Srbi su veliki narod i ja sam siguran da će oni iz novih generacija iznjedriti bolje od nas. Sad je samo bitno da ovi nazadni i retrogradni izdrže i ne pokleknu pred udarcima da bi te koje dolaze oslobodili tereta.

Da li smo istorijski kampanjci, koji se nekom temom bave tek kad su godišnjice, ili još rjeđe, kad su okrugle godišnjice?

Istorija nije nauka. To je biće i postojanje jednog čovjeka, jedne porodice, jednog naroda. Kad je ušla u Evropsku Uniju, pored opšte istorije, Poljska je uvela i predmet nacionalne istorije gdje djeca tokom čitavog osnovnog i srednjeg školovanja uče istoriju Poljske. Mi smo od dva školska časa sedmično istorije jedan pretvorili u izučavanje demokratije, a na onom preostalom djeca nam uče porodično stablo egipatskih faraona, članove rimskog senata i kojeg datuma su Huni prošli kroz "vrata naroda". I onda me vi pitate da li smo kampanjci. Da smo bogdo i kampanjci. Barem nekad da se sjetimo dana smrti Aleksandra Karanovića, ekumenizacije cara Dušana i njegovog zakonika, Bojice Sokolovića, Grdanovog ustanka ili pisaca prije Vukove reforme srpskog jezika. Ovako naši istoričari koji su diplomirali na sedam ofanziva i sedam sekretara SKOJ, za svoju platu odrađuju posao i da se ne zamjere moćnicima pričaju nam o doseljavanju na Balkan i Nemanji kao prvom vladaru Srbije.

Roman Ruka anđela je roman epohe, govori i o istorijskim događajima, običnim ljudima, pa i o kontroverzama?

U romanu Ruka anđela pokušao sam da na jednom mjestu sakupim što više podataka o životu, borbi, stradanju Srba zapadno od Drine u Prvom svjetskom ratu. I ranije sam pominjao nelogičnosti u broju ispaljenih metaka prilikom samog atentata i broju policajaca koji su obezbjeđivali maršutu, jedan austrijski igrani film neki dan mi je dao za pravo. Ja sam ponosniji što sam svojim čitaocima ispričao priču o koncentracionom logoru u Doboju, o pogibiji na Soči i o dobrovoljcima na frontu u Dobrudži, jer to ni u srpskoj literaturi nije moglo da se nađe. Svi zamo da je Cerska bitka bila u avgustu, a Kolubarska u novembru, roman Ruka anđela govori šta se događalo između. Istorijske ličnosti Apis, Tankosić, vojvoda Vuk, regent Aleksandar, Pašić, vojvoda Babunski, Kosta Vojinović, Kosta Todorović, Nadežda Petrović mješaju se sa seljacima iz sela Unukovići kod Sarajeva i Dobrog Polja i sa njima zajedno ratuju na Ceru, Kolubari, Dobrudži, Soči, Solunskom frontu, Romaniji, Beogradu, Mojkovcu, povlače se preko Albanije, sude se u Solunu, vole se, mrze, gladuju, boluju od tifusa i umiru.

Knjige ne bi bilo bez podrške ljudi iz političkog života. Kakvu vam je to "reklamu" donijelo?

Tačno. Niko u Republici Srpskoj od zvaničnika, kulturnih radnika i izdavača nije pokazao interesovanje ni da pogleda rukopis, a kamoli da ga pročita ili objavi. Dvije godine je trajalo to mučenje, dok sasvim slučajno nisam naišao na gospodina Mirka Šarovića. I to preko prijatelja iz Beograda, iako smo mi komšije u Istočnom Sarajevu. On je pomogao da roman ugleda svjetlo dana i ja bih bio u najmanju ruku nekorektan da to nisam objelodanio. Naravno, politički protivnici gospodina Šarovića odmah su me svrstali u njegov tabor, ja sam to i očekivao, a meni nije padalo na pamet da se nešto ili nekome pravdam i objašnjavam. To mi nije u naravi, a i ne vidim razlog. Svojim ponašanjem i odnosom prema Republici Srpskoj, pogotovu prema njenom istočnom dijelu, vlast je od mene napravila protivnika bez obzira da li sam ili nisam član političke opcije kojoj pripada gospodin Šarović.

Kako napreduje priča za koju kažete da vam je prioritet da je ispričate, roman o ratu u Sarajevu?

Roman o ratu u Sarajevu pišem veoma, veoma teško. Iako se tu radi o fiktivnim likovima svi ti događaji, koje zajedno sa njima ponovo preživljavam, strašno me potresaju. Zbog toga i pravim velike pauze u pisanju. Ali, istovremeno, veoma mi je stalo i da dovršim taj rukopis. Takav rat nije zabilježen, od barikada i naoružavanja do onog mučeničkog iseljavanja Srba, a mene je Bog podario drskošću da pišem i ja to ne smijem zaboraviti. Zbog zavjeta svojim saborcima.

Jednom prilikom ste rekli da se plašite da će i na Otadžbinski rat pasti sjenka zaborava. Na čemu temeljite te slutnje?

I to je jedan od razloga zbog kojeg se mučim sam sa sobom da završim roman o ratu u Sarajevu. Da nas u istoriji ne zabilježe u najboljem slučaju kao Radovanovu bunu. Da se ne zaboravi. Ovih dana pada 140. godišnjica od početka Hercegovačkog ustanka. Taj ustanak je poslije 415 godina okupacije protjerao Osmanlije iz Bosne i Hercegovine, promijenio političku kartu Evrope, donio nezavisnost i međunarodno priznanje Srbiji i Crnoj Gori, a koliko mi znamo o njemu? Koliko ličnosti iz tog perioda učimo u školi? Ko mu je bio vođa? Pamtimo ga po jednoj pjesmi! E, da istorijski uspjeh, a to je stvaranje Republike Srpske, ne bi pamtili po nekoj pjesmi ja ću, samo da me Bog poživi, priložiti roman. Ne znam da li ću ga objaviti, jer imam to iskustvo sa izdavačima, seoskim pjesnicima i šalabajzerima u Ministarstvu kulture RS, ali baš me briga. Ostaviću ga potomcima. Da se barem oni ne pitaju što im je đed bio u srpskoj vojsci.

Kakav je odnos prema domaćim autorima u Srpskoj? Posebno ako nisu iz Banjaluke?

Poslije dvije hiljade godina lutanja svijetom kad su Jevreji odlučili da naprave Izrael, glavni argument im je bila kultura. Isto tako, kad se Hrvatska izdvajala iz Jugoslavije ili Crna Gora od Srbije, njihove političke vođe prvo su počele sa isticanjem i veličanjem svojih pisaca, slikara i kompozitora. Još se sjećamo frke između Srbije i Crne Gore za predstavnika za pjesmu Evrovizije. U Republici Srpskoj kultura je deveta rupa na svirali. Kad nam za neku svečanu akademiju trebaju umjetnici, onda se oni dovode iz Srbije. Kad onaj jad od savjetnika predsjednika skupštine Crne Gore, pravdajući se da je pisac, da ružnu izjavu o Republici Srpskoj, njemu odgovara predsjednik RS. A filmove mi ionako ne snimamo tako da nam kultura i ne treba. Ni pisci. Mi imamo Andrića, Kočića i Dučića i poslije njih, šta se ima pisati. Takvom odnosu vlasti prema njihovom radu krivi su pomalo i sami kulturni radnici i pisci. Poslije skandala kad predsjednik Udruženja književnika RS sam sebi dodjeli nagradu Udruženja, ko ga može smatrati za odgovornog sagovornika? Samo neko ko je isti on. Ko ne vidi dalje od svog nosa. Tako da se ne čudim kad uglednu nagradu ravnopravno podijele dva pjesnika, jedan iz Banjaluke, drugi iz Istočnog Sarajeva, a Televizije Republike Srpske napravi reportažu samo o banjalučkom pjesniku. Ko još RTRS smatra odgovornom televizijom?


Магазин Истина | 02.07.2015
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: