Jovan Dušanov Pejović (1956)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Jovan Dušanov Pejović (1956)  (Pročitano 84339 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« poslato: Avgust 28, 2013, 01:40:16 pm »

**




JOVAN DUŠANOV PEJOVIĆ

Jovan Dušanov Pejović je rođen 1956. godine u Podgorici.

Stihove objavljuje od rane mladosti.

Objavljene knjige pesama:

  • "Lavirint" (2005.),
  • "Zavjet" (2006.),
  • "Na krilima predaka" (2007.),
  • "Plamsaj vaskrsnuća" (2008.),
  • "Kani suzo iz kamena" (2009.),
  • "Korijeni" (2010.),
  • "Stopama prađedovskim"(2011.),
  • "Stazom ljubavi" (2011.),
  • "Na ognjištu" (2012) i
  • "Pod krstom časti" (2013).

Za knjigu pesama "Kani suzo iz kamena", dodeljena mu je književna nagrada "Radovan Zogović" za 2009. godinu.

Član je Udruženja književnika Crne Gore.

Živi i stvara u Podgorici.

Napomena: fotografija preuzeta iz zbirke pesama "Pod krstom časti"
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #1 poslato: Avgust 28, 2013, 02:08:28 pm »

**

STOPAMA PRAĐEDOVSKIM i STAZOM LJUBAVI
Jovan Dušanov Pejović



STOPAMA PRAĐEDOVSKIM I STAZAMA LJUBAVI

Kad sam prošlog puta govorio o knjizi Jovana Pejovića rekao sam da sam ja samo skromni, siroti urednik, koji nejakim snagama brani knjigu od njenog autora. Ovoga puta bile su dvije knjige, pa je urednik bio na višestrukim mukama. Nego, srećom, Jovo mi je u mnogome olakšao jer je predao rukopise skoro u potpunosti završene, tako da je, osim sitnih štamparskih grešaka, bilo malo posla za urednika.

A, nijesam ni ja bez pameti, iako radim ovo što radim. Mislio sam: Jovo je, osim što je pjesnik, i političar i može koliko sjutra doći na vlast, pa ću ja zapamtiti svoje urednikovanje. Urediće on mene.

Ali, šalu na stranu, Jovan Dušanov Pejović, što pod uredništvom Ratka Deletića, što za moga mandata, objavljuje u IK "Komovi" od 2005. godine osam knjiga poezije.

Redovno, jednom godišnje, Pejović je, sa punim povjerenjem, predavao našoj kući svoje rukopise na čuvanje i pečatanje. Ispod njegovog pera, a naše prese, izašle su knjige: "Lavirint", "Zavjet", "Na krilima predaka", "Plamsaj vaskrsnuća", "Kani suzo iz kamena", i "Korijeni".

Ove godine Jovo je iznenadio i nas i sebe i udijelio nam dva rukopisa: "Stopama prađedovskim" i "Stazom ljubavi". Dugo najavljivani prozni tekst još nijesmo vidjeli, ali kao što se vidi i iz ovih knjiga Jovan Pejović i dalje čvrsto, uporno, bez zamora i zastoja korača svojom književnom stazom. No, ovdje se javlja još jedna urednička muka: dobar običaj i osjećaj za mjeru ne dozvoljavaju da se mnogo hvali objavljena knjiga, a sa druge strane, mora se reći, što zbog autora, što zbog čitalaca, onako kako knjiga zaslužuje. Srećom, večeras su sa nama oni koji su pozvaniji od mene da govore o napisanom. Moje je da kažem da ove knjige ne bi bile objavljene da to nijesu zaslužile.

Jovo Pejović, kao pjesnik, ne pravi krupne iskorake, niti se bavi temama koje ne pripadaju njegovom pjesničkom senzibilitetu, ali zato u onom pjesničkom krugu koje zatvaraju njegove knjige, on se kreće suvereno, gradi svoj svijet, uporno braneći sve što je sveto, što je međaš i temelj opšteljudske, gradinionalne Crne Gore, a potom plemena, porodice i jedinke.

Pejović nam se, u ovim knjigama otkriva i kao liričar pun ljubavi i tananinh osjećaja. Valjda ne bi ni pisao poeziju da nije takav, a kao takav on, poput starih barda, još jednom svjedoči, da će ljubav i ljepota spasiti svijet.

Dakle, Jovo napisao, Miško potpisao, a vi čitajte, i sudite, jer knjige su kao i ljudi — treba ih čitati i nadograđivati svojim čitalačkim senzibilitetom. Dok su čitane one i žive. Inače ih nema.


Podgorica, Miodrag M. Milošević
20.04.2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #2 poslato: Avgust 28, 2013, 02:16:47 pm »

**

STOPAMA PRAĐEDOVSKIM i STAZOM LJUBAVI
Jovan Dušanov Pejović



POETSKA RIJEČ U SLUŽBI HRABROSTI I LJUBAVI

Na našim prostorima, a i mnogo šire, već duže vremena postoji jedna poezija teško prepoznatljivih autora, zavijena u sve moguće forme, postupke i jezičke eksperimente.

Poetska riječ je izgubila svoj oslonac, svoje pravo izvorište. No, možda je takvu poeziju rodilo i ovo vrijeme, velike tišine, bez uočljivih plima, vrijeme pomirenosti sa svim i svačim. Ali, ima i onih stvaralaca koji svoju poetsku riječ uspravljaju, dižu, i oživotvoruju. Takva poezija postaje danas duhovno oružje u borbi protiv zla (a njega ima dosta), poniženja i ljudskog stradanja.

Za otvorenu i jaku poetsku riječ danas je potrebna i hrabrost. Kao i mnogo puta ranije poezija mora da brani čovjeka od poniženja, neslobode i nepravde, da brani ljudsko dostojanstvo. Crnu Goru je na početku dvadesetprvog vijeka zadesio pravi cunami, razara se njen viševjekovni, istorijski ideititet i duhovni odnosi zasnovani na socijalioj pravdi. I radni čovjek i građanin i nacion — sve je poniženo.

Toj i takvoj stvarnosti sadašnje Crne Gore okrenuta je i pjesnička riječ Jova Pejovića, a o kojoj je ovdje večeras riječ. Riječ je o dvjema njegovim zbirkama: "Stopama prađedovskim" i "Stazom ljubavi". Za početak izlaganja navodim, u cjelini Jovovu pjesmu "Ispovest"

"Oče,
ja sam,
svoj
život
prepustio
Božjoj volji.
Zato
često
postavljam
glavu
gdje
drugi
ne bi
nogu.

Riječ hrabrost se ne nalazi u ovim stihovima, ali su oni iz nje izašli. Još je davno Mihailo Lalić, kao moto za svoj roman "Hajka" označio hrabrost kao čovjekovo jedino uzdanje. Jovo Pejović danas ima mnog razloga da slijedi Mihaila Lalića, u ovoj današnjoj našoj lelejadi, kada se masovno savijaju leđa i puzi.

Jovova poetska riječ bježi od prašine koja je zasula naše ceste, puteve i trotoare. Iz doživljaja takve stvarnosti nastao je i može se reći i moto cijele njegove poezije, najpreciznije izražen u njegovoj programskoj pjesmi "Stopama prađedovskim". A prađedovski nauk je i da čast i obraz nemaju cijenu, da se bori i trpi, da se epski govori, da se čuvaju svoji korjeni, da se bori za Crnu Goru i njeno srpstvo i da se čuva kosovske večere. Čeka tako Jovo spasitelja, da vrati Crnu Goru sa neba i povede je obilićevskim, kosovskim stazama.

Jovo Pejović stvara poeziju vertikalnih, piramidnih stihova. Slaže riječ na riječ i tako gradi jednu čvrstu građevinu. Nalazim da ovakva forma njegovim pjesama nije slučajna. Doživljavam je kao eho njegove postojane ljudske uspravljenosti i hrabrosti jer, Jovo se ne sagiba, ni u životu ni u svojoj poeziji.

Pjesnička riječ Jova Pejovića široko leti, nadlijeće i prostore našeg starog kontinenta i planete, ali, najčešće, sa bliske visine, posmatra Crnu Goru. Njegovo srce koliko je gnevno, toliko je i bolno. Naša slavna prošlost i herojska borba za slobodu prekrivene su lažima. Iz svih propagandnih oružja, udarilo se na istinu. Nastaje jedno strašno zamagljivanje naše prošlosti. Pod znacima navoda obogatili su joj jezik sa dva nova glasa, dva nova slova. Lirska riječ ovdje poprima i epske zamahe. Čini se da on dosta usamljen stoji na nekom visu crnogorskom i viče: "Načekaćeš se, Crna Goro bolje Crne Gore. Bolja Crna Gora je ostala na Kosovu polju..." Jovova riječ ne zna za mirenje sa sivilom života i bijedom. Ona podstiče napregnuće, na žrtve, na vjekovnu borbu za dostojanstvo i prezire puzanje i saginjanje. Puzavcima, u istoimenoj pjesmi poručuje:

"Bježite
što
dalje
od
mene.
Vi
podmukle
i
pokvareie
prišipetlje."

Nekada je ovako gnjevno udarao po malograđanima slavni sovjstski pjesnik Majakovski. Uočljivo je u njegovoj poeziji i jedna naročita izvedenica — privilegovići. Sa jedom u duši on će reći da se u njihovoj tami:

"trasirao
put bezčašća
duhovnog sloma
neznanja
i bratoloma."

Opet sa ogorčenjem poetska Jovova riječ reaguje na otuđenje velikih bogatsvava Crne Gore koja su stvarana mukotrpnim radom brojnih generacija.

"Kada se
prodamo
kao ljudi
ni mi
otadžbini
ni otadžbini
nama
ništa
neće
valjati."

U poeziji Jova Pejovića kao da su se nanizali vjekoii. On poetsko riječju traži čvrste oslonce svome postojanju i bitisanju. A našao ih je u kolektivnim i individualnim pregnućima predaka. Bez toga oslonca nije moguća ni sadašnjost ni budućnost. Otuda se Jovo i uputio stazamA prađedovskim. Čini se kao da se nikada kao danas nije bilo potrebno oslanjati na svoje pretke i u njihovom djelanju podvizima tražiti čovjekov oslonac u sadašnjosti.

U pjesmi "Testamnt" Jovo ostavlja amanet potomcima, da ga iz rodoslova izbrišu ako bude natjeran da "na samog sebe pljune". U jednoj drugoj pjesmi obrića se Bogu, duboko revoltiran sadašnjicom, i kao da mu zamjera što mu nije dao moć "da ovaj svijet odbrani od ništavila".

Jova Pejovića duboko boli i naše današnje riazbratništvo, sadašnje podjele koje nas prate od divnina. Kao da nijesmo ništa naučili iz naše istorije. A narodna je pouka izašla iz dubine prošlosti: — sloga bratska krepkost je i snaga, a nesloga krilo salomljeno. Jovo će tome dodati i ove stihove:

"Sa bratom
si stijena
neosvojiva
tvrđava.
Štit."

Na kraju ovih buntovnih stihova Jova Pejovića ne bismo ništa više kazali, već samo citiramo autora "Jazavca pred sudom", Petra Kočića: "Ko iskreno voli slobodu, istinu i otadžbinu neuništiv je kao Bog, a gladan i vjeran kao pas."

Druga zbirka Jova Pejovića sa naslovom Stazom ljubavi" u istom je tonalitetu, ali donekle i sa drugim motivima i tematikom.

Dok je u prvoj zbirci istaknuta hrabrost koja oličava  nepolorivost pred silama nasilja, poniženja i kukavičluka, dotle je u drugoj iznesena ljubav, na pijadestal najtanijeg čovjekovog osjećanja. Izvan ljubavi ne može biti ništa ni čovječno ni lijepo.

U ovim pjesmama Pejović uznosi iznad svih osjećanja roditeljsku ljubav, ljubav majke i oca koji su mu rođenjem usadili u dušu ova najsvetija osjećanja.

Roditeljska ljubav u njegovmm pjesmama figurira kao simbol visokih etičkih ideala, kao najljepši dar koji čovjek prima, koji osvjetljava njegov život, i koji ga čini čovjekom. Nezamisliva je čovjekova sreća bez ljubavi, koju u najdubljem smislu oličavaju roditelji.

Od prvih koraka majka ga je savjetovala "da se pazi i stazom ljubavi gazi" a u pjesmi "Pravim putem" ističe očeve savjete koje je uvijek slijedio i slijedi. Slejedeći ih poručuje da neće "skrenuti sa pravoga puta". I tako, Jovo Pejović ostaje i traje na zavjetnoj stazi svojih roditelja, na stazi ljubavi. Svoju poetiku neprekidno je usmjeravao na tom najuzvišenijem idealu. No, ljubav je i kad se šeta kroz "jesenje izmaglice" i traži "zvijezda sreće" i sjećanja na drugove iz mladosti. No, sada nema "drugova starih" pritisla nas je tama, grabeži i egoizam, kako bi Jovo rekao "živimo vrijeme pasje".

I tako, od pjesme do pjesme varijaju Jovova osjećanja, čini se skoro uvijek nastala u dodiru sa svekoliko društvenom i životnom stvarnošću današnje Crne Gore. Hrabro kazuje svoje misli i ne krije svoja osjećanja. Otuda sam svoje izlaganje o poeziji Jova Dušanova Pejovića i odredio kao poetsku riječ u službi hrabrosti i ljubavi.

Poezija Jova Pejovića je udaljena od savremenih ekstremizama koji su usmjereni ka zamršenim izrazima i koji su na distanci od života i stvarnosti. Njegova poezija nastala je na jasnom izrazu od leksike vezane za našu savremenu zbilju. I kao takva ona uzbuđije i plijeni. Svakako i polje vlastite subjektivnosti nije ostalo izvan njenih sadržaja. U njoj je, može se reči ostvaren jedan srećni sloj subjektivnog i objektovnog izraza i leksike, uzete iz neposredne svakodnevnice, koje njoj ne škode, naprotiv čine je životvornom i umjetnički originalnom.

Neka poetska riječ Jova Pejovića osvjetljava i dalje puteve Crnoj Gori na jednoj novoj mnogo boljoj i ljepšoj budućnosti.


Podgorica Prof. Jagoš Batrićević
20.04.2011. godine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #3 poslato: Septembar 02, 2013, 12:59:09 am »

**

STOPAMA PRAĐEDOVSKIM i STAZOM LJUBAVI
Jovan Dušanov Pejović



STOPAMA PRAĐEDOVSKIM I STAZAMA LJUBAVI

Sa zadovoljstvom sam prihvatio da govorim o knjigama poezije Jova Pejovića, pod naslovom "Stazama prađedovskim" i "Stazom ljubavi". Tim prije, što Pejovića poznajem lično veoma kratko, što samo po sebi govori kakvo sam mišljenje stekao o ovom čovjeku, i pjesniku.

Prvo što sam saznao o Jovu Pejoviću bilo je prije našeg poznanstva, preko medija, jer Jovo Pejović nije i bez poezije anoniman. Pejović je opozicionar dugi niz godina, tako da nas je mentalni sklop lako približio, a i slična politička orjentacija, ne iz razloga isključivosti već prosto zato što ljude spajaju zajedničke ideje i ciljevi.

Zaista, bez pretecioznosti, svako društvo za svoj demokratski progres duguje prvenstveno opozicionom mišljenju i pojedincima, jer su oni nosioci progresa i novih ideja, a ne neka od aktuelnih birokratski začaurenih ideologija, i vladajućih struktura. To je svjesna žrtva pojedinaca za opšte stvari na uštrb ličnih i jednokratnik koristi, što je dobro osjetio i Pejović dugi niz ovih godina, koje su u mnogo čemu "pojeli skakavci".

Ništa čudno za Pejovićevo opozicionarstvo i unutršnji bunt, ako se zna za Andrićevu izreku da su pjesnici probuđeni dio naroda.

Da bi što više saznali o poeziji i pjesniku, neophodno je poznavati i genetski kod autora, o čemu uči pedagoška i razvojna psihologija. Čuveni francuski naučnik i pedagog Ruso je tvrdio da okolina čini čovjeka, a pedagoška nauka, da se dijete rađa kao čisti papir, i da njegov životni put zavisi od onoga što ćete po njemu pisati. Jovo Pejović u pjesmi "Stopama prađedovskim" je decidiran. Od svojih predaka sam naslijedio prezime i ime, da čuvam temelje kuće stare... da kažem ono što mislim i gledam pravo u oči dok govorim... da prezirem špijune, hulje, i pogani... da se svi moji sa tri prsta krste... da se za Crnu Goru i njeno Srpstvo do zadnje kape krvi borim...

Jovan Dušanov Pejović svoje korjene vuče iz jednog od najslobodarskih krajeva stare Crne Gore, Lješanske nahije, gdje su velika bratstva: Vukčevići, Radunovići, Đurišići, Bogojevići, Pejovići, i drugi imali toliko čuvenih junaka i mudraca da ih nije lako ni nabrajati i, ako bismo to i učinili, otišli bismo toliko daleko u obrazlaganji njihovih podviga da bi nas odvelo skoro u matematičku progresiju. Međutim, moram pomenuti, kao istoričar, bar dva primjera. Prvi, da je Lješanska nahija primjer slobodarstva i opozicionarstva, govori detalj sa početka dvadesetog vijeka. Kada je pravaški režim pokušao da preko svojih vjernih izvršitelja uhapsi jednog čuvenog opozicionara, cijela nahija ustala je i odbranila ga oružjem. Drugi primjer, kad je Marko Miljanov umro, a prije toga kao i mnogi pao u nemilost kod Petrovića, prenoseći ga mrtvog preko Cetinja, rijetki i hrabri su mu odali počast. Na Cetinju je to učinio pravnik Miloš Šaulić rodom ispod Durmitora, koji je, između ostalog, i zbog toga platio glavom koju godinu kasnije. Lješanski, tadašnji oficir Simon Vukčević, mrtvog Marka je sa svojom okupljenom četom plemenika Jova Pejovića prenio preko nahije i predao ga Kučima na Sitnici. To Kuči nijesu zaboravili ni njemu ni plemenu, a bio je veće sreće od Šaulića. Ražalovan i proganjan, doživio je starost i prirodnu smrt. Jedan Ivanović u ime mnogobrojnih Kuča koji su mu došli na sahranu, lelekao ga je i rekao ovako: " ...Simone Vukčeviću, ti si smio i umio, kada drugi nije smio, ti si Kuče zadužio...".

Pejović knjigom "Stopama prađedovskim", naslovom i suštinom kao i likom na koricama dalekog pretka Pejovića, Ivanom Kosančićem, iskazuje svoju genealošku vertikalu. Uostalom, sva bratstva i plemena stare Crne Gore i brda, po predanju, vode porijeko od nekog kosovskog pretka ili srpske srednjovjekovnog vlastelina. U ovim gorama slio se poslije kosovske bitke zbjeg, koji je očuvao srpsku tradiciju do današnjih dana. Iz tih razloga je i Obilića poljana i Obilića medalja. Nažalost, mnogi su prekinuli svoju tradiciju i postali repa bez korijena. Pejović u pjesmi svevišnji zato kaže: "Stigoše kletve prađedovske/ hoće Svevišnji da nas opomene/ nikada Crnoj Gori nije slao/ gore vođe i grđe vrijeme...

Lik mitskog kosovskog junaka Ivana Kosančića na Pejovićevoj knjizi podsjetio me je na meni jednu omiljenu pjesmu Rajka Petrova Noga, koji zanesen slikom kosovke djevojke između ostalog kaže: "Bore moj zeleni u srmi i zlatu/ stalni polazniče, moje nesuđeno, šest stotina leta još ću te čekati..." Lik kosovke djevojke i Ivana Kosančića ne upoređujem slučajno, jer i u narodnoj pjesmi Kosančić kaže Kosovki djevojki: "Ako Bog da i sreća junačka,/ da se zdravo sa Kosova vratim,/ uzeću te za Milana moga, za Milana Bogom pobratima.../

Koliko go naslikani likovi kosovskih junaka bili idealisani od strane slikara i pjesnika, oni vjerno ne prikazuju lik već staru srpsku slavu Nemanjića i srpske srednjovjekovne države i moći, srpske ljepote i dobrote.

Sve u svemu, iz Jovove poezije izvire sve sama ljubav, čistota, i dobrota. To može da čini samo veliko pjesničko srce — veliko kao Rusija. Pejovićev životni put je jedna široka staza ljubavi, kako mu se i zove druga knjiga koju večeras promovišemo, jer kako Pejović kaže u jednoj pjesmi: "Ljubav se živi, ljubav se ne kupuje."

Najkraće, Pejovićeva poezija sva je satkana od hrišćanskih postavki ljubavi, vjere i nade, a neko reče: "Umjeti voljeti, znači sve umjeti. Mržnja je karakteristika neznalica."

U ranoj mladosti i ja sam pisao pjesme, prestao sam da ih pišem najviše zbog nekih pjesnika, iako se ponovo latim pjesničkog pera, jedan od motiva biće zasigurno poezija Jova Pejovića."

Podgorica, Dr Vukić Ilinčić
20.04.2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #4 poslato: Septembar 02, 2013, 01:18:25 am »

**

STOPAMA PRAĐEDOVSKIM i STAZOM LJUBAVI
Jovan Dušanov Pejović



POEZIJA SVJEDOČENJA U LAVIRINTU ZIDITELJA BESMISLA

Šta može poezija kada zaspe stid, kada se obsjedutnost moralnim trulinama proglašava kao vrhunsko načelo življenja, kada je ritual podobnosti doveden do savršenstva poltronisanja.

Šta može pjesma, da utihne ili zagrmi, ili da se uklopi u dekadentnu letargiju. Ili da se iseli iz riječi i bude samo vrebani zvuk.

Jesmo li tad bliži uteku, ili isteku pjesničkog čina, na ovoj našoj pozornici, gdje se hamletovsko biti, svodi na račundžijsko morati, zaboraviti, a bogme i zadobiti.

Koncept svakojakih, bućkurišnih izama, uzima sve više pod svoje i poetsko bitstvo programira ga, usmišljava nepoznatošću i beživotnim sadržajima. Eliotovska pustina, traži razbuđenost, svoj glas svjedočenja.

Takav glas u savremenoj poeziji Crne Gore je glas Jova Pejovića. Govoreći o njegovoj poeziji, rekao sam da je to načestitije svjedočanstvo o nama samima, o našim zabludama i zalutima, tužnim našim svakodnevnicama.

I svakom novom knjigom, Pejović se spušta do najdubljeg dna naših korijenotoka, etičkih krvotoka predaka, da bi sačuvao sebe najbliže, drage ljude od izvitoperenosti ovih života u kojima nas žive. Divno vladika Atanasije reče: "Tamo neće biti ništa, ako se ne desi ovdje" i zaista treba progovoriti, ili barem ponavljati one riječi, patrijarha Pavla, "Budimo ljudii". Budimo ljudi, a ne šta nam se nudi. I da ne bih ponavljao impresije o Pejovićevom samosvjesnom pjesničkom putu (da se ne bi ponovio iako se prisjećam onih riječi za nekoga, kako se ponovio ne bilo mu roka, mnogi su u politički, a bogme i stihotvorni život ušli zakrpljenih gaća, ali su postali revnosni naplatioci svojih politikanskih i književnih putešestvija). E takve folirante i uglavnom srpske filerante oštro žigoše Jovo Pejović i u najnovijim knjigama, "Stopama prađedovskim" i "Stazom ljubavi" u izdanju "Komova".

Poruka je odveć jasna, direktna, bez uvijanja u avanturističko — radoznalačke sintagme i obladne postmodernističkog ispraznog eksperimenta. Kroz trpljenje i grki pjesnički hljeb, koji su okusili i Šantić i Kostić, Pejović zboruje i saboruje ljudsko saće pradjedova, naspram tamnog vilajeta posrnuća i piše jednu istinsku patriotsku molitvu.

Danas nije popularno biti patriota, jeste satriota. U doba lažiota (i opet digresija, kad god neko oklijeva da se legitimiše i ljudski i pjesnički, znajte da neko nekoga malćice, kalkulantski vara i da to glasovlje horsko se stopi zarad malih, sitnih dobitaka).

I ištenje Božije pomoći, nigdje nije očiglednije kao u ovim knjigama, one milosti svespasione, koja jedino može iz ovih mrtvaja, dati nam smisao i putanju.

"Bože,
kad me stvori,
što mi ne dade moć
da pomirim svoju
zavađenu braću."

("Bože što mi ne dade moć")

Ono što nam treba jeste podvig i Pejović, kroz jedan otvoreni, razgovorni, kaskadni stih, kao da traži sabjesednika, spremnog i hrabrog, da zasvjedoči, da skine koprene sa praznih glava i da vjeruje.

Poezija za ovog autora jeste svojevrsno ratničko polje, gdje je vidljiva polarizacija pravde i krivde, laži i istine, i to polje nespokoja treba gordo proći, dok se pjeva, strada i ispisuje jedan nikada završeni rekvijem, za one koje su "izvan ovog svijeta".

Ćutalište Andrićevih junaka, sigurnosni ventil, ušuškavanja u skriveno, u Pejovićevoj slici i poimanju svijeta, dobija karikaturaloni prizvuk pretvaranja i ćutanja kao statusnog obilježja privilegija, savremene percepcije, raširene duhovne vertikale.

Pejović je od kova predaka, onih koji su ga učili da:

"Ko nije
za života
na dan
smrti
pomislio
bolje
da se
nikada
nije
ni rodio."

("Od mojih starih sam naučio")

I o čemu onda zboriti, šta novo reći poslije ovog amaneta. Ništa sem ići tim stopama prađedovskim. Protivteža svijetu poltronisanja je ljubav voljenog bića, toplina porodičnog ognjišta, "majčinog srca, najnježnije gromade", iz čijih proplamsaja Pejović iz robusnosti, pokazuje svoje nježnije lice, zakletvom u ljubav, kao kuću mira, radosti i ustreptalosti duše.

Iz tog vrtloga besmisla, laži i raščovječenja, gdje su pogaženi osnovni principi našeg trajanja i pamćenja, na kraju druge zbirke "Stazom ljubavi" pjesnik u ciklusu "Ruka ljubavi" u mirnoj luci, za tren odahne od neprestanog dokazivanja nedokazanima, da nijesmo ono što smo bili, da smo trčeći plesači po taktu neke nevjerne, daleke muzike i projektovanih direktiva.

To kandilo voljenja i razumijevanja Pejović u lirskom mekom tonu čuva i grije, jer bez tog utemeljenja, oblagotvorenog kamenom kuće, nema ni utjehe, ni spasenja.

I da zaključimo. Pred otvorenim stihom Jovana Pejovića zagledani smo u naše juče, nespremni za ovo danas. I nevjerni za ono sjutra. Kao i uvijek.


Podgorica, Mr Slobodan M. Čurović
20.04.2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #5 poslato: Septembar 17, 2013, 12:03:05 am »

*
NOVE KNJIGE


RIJEČI I DJELA BEZ ODSTUPANJA

"Na ognjištu", Jovan Dušanov Pejović, "Komovi", Andrijevica 2012.


Sam naslov knjige "Na ognjištu" sugeriše u dvije riječi najkompleksniju temu iz naše poetike i etike, upravo nastale na narodnom pamćenju.

Pjesnik Pejović na originalan način ušao je u samu bit našeg arhetipa, gdje je kao produkt snažnog duha nastala ova njegova knjiga.

Osnovni motivi Jovanove poezije su patriotizam, dat kroz njegovo lice i naličje, prateća Njegoševa etika, gdje je pjesnik snažan i nepotkupljiv ("Čast i bruka žive dovijeka"). Zavičajni motivi imaju pitomi i sjetni prizvuk, posebno u uspjelim poređenjima sadašnjeg i prohujalog. Takođe, u ovoj poeziji prisutan je i socijalno — borbeni, reklo bi se, čegevarovski odnos prema pravdi i nepravdi.

Jovan Pejović u prvoj zbirci poezije, objavljenoj 2005. godine, iskazao je svoj odnos u prethodnih 20 godina društveno-političke djelatnosti. Za sve te godine, on je bio na strani obespravljenih. Upravo tu leži suština pjesnikovog djelovanja. Kod Pejovića riječi i djelo ostaju u jednoj ravni, bez odstupanja. Novi naslov "Na ognjištu" čini sintezu njegovog poetskog djelovanja. Originalan stil i stih. Pjesme su bogate izvornom leksikom, simbolima i metaforama, katkada ogoljele do srži, posebno kad je trebalo uprijeti prst u nečovještvo.

Tu je tajna naslova ove knjige. Drugačije nije moglo ni biti, jer ognjište je bilo naša uporišna tačka kroz dugi niz vjekova. Ognjište je bilo prometejski plamen nad kojima smo grijali ruke i srca, najčešće smješteno između groba i kolijevke, a bilo nam je i upret i bogomolja. Nad ognjištima su pregorijevali badnjaci prelivani vinom ili krvlju. Bećirović je kazao uoči crnogorskog Termopila na Mojkovcu, "Nemojte se prepasti junaci ako budu krvavi badnjaci". Sve je to obuhvatila Pejovićeva lirika koju treba iščitavati iz muke i zadovoljstva.

Veselin Rakčević | Dan on-line
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #6 poslato: Septembar 17, 2013, 01:26:47 am »

**
Jovan Dušanov Pejović
Na ognjištu


NA OGNJIŠTU

Na ognjištu
svoga
đeda
uz blagoslov
što me
prati,
čuvam
zavjet
od predaka
da života
vatra
plamti.

Moliću se
i ja
Bogu
da se
vatra
ne ugasi,
da nas
Božja
čuva
ruka,
da nam
loza
bude
rodna.


NA PRIMJERIMA
ČOJSTVA I JUNAŠTVA


Kroz
Lješansku
nahiju
Simon
Vukčević,
sa četom
plemenika,
prenese
mrtvog
vojvodu
Marka
Miljanova
ka
Sitnici,
i sagradi
most
prijateljstva
za sva
vremena
između
Lješljana
i Kuča.
Od tada
osta priča
da se
prenosi
sa koljena
na koljeno
kako se
u vrijeme
kada to
nije
smjelo
na primjerima
čojstva
i junaštva
istinska
Crna Gora
branila
od
velikaša.


MOLIM SE BOGU

Molim se
Bogu
da ne
umrem
prije
smrti
i uđem
u red
onih
koji su
uzalud
živjeli.


O SMRTI

Umirali su
i bolji
prije
vremena,
na vrijeme
i u nevrijeme.
Zato
o smrti
ne razmišljam.
Kad-tad
stići će
i mene.


ŠAPAT

Naučio sam
od svojih
starih
da šapat
kuću
ruši.
Zato
govorim
glasno,
neka
svi
čuju.


STIDIM SE

Stidim se
vremena
koje
sam
provodio
sa ljudima —
koji
to nijesu.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #7 poslato: Novembar 17, 2013, 12:25:36 am »

**

KNJIGA ZA SVE PRILIKE

Jovan Pejović, "Pod krstom časti" 2012. godine


Do ruku mi je došla knjiga Jovana Pejovića "Pod krstom časti". Dok sam je čitao dah moj treperio je, prolazio sam kroz ljute krajeve, od ivice do ivice, od brda do dola i obratno, i još dalje. Ali za sigurno znam. To nije varka. Odavno ovake knjige nijesam imao u ruci, nijesam se naslađivao njenim ljepotama, poukama i porukama.

Radije bih, zašto kriti, imao jedan stih ove knjige, nego obilje stihova iz drugih knjiga.

Esencija: ljudskog roda i zemljinog šara — po dubini, visini, zavičaju i ljepoti nema joj kraja.

Pitam se, iskreno se pitam, kako ovim stihovima, od prve pjesme, pa do kraja knjige, poeta Jovan Pejović, opšti sa ljudima.

U cijeloj knjizi — namjerno pominjem noseći stih, noseću ideju "pod krstom časti" — prožeta je knjiga od početka do kraja.

Ali mudra glava Amfilohija Radovića ne uklanja se, nego po volji Božjoj gurka Jude, a za ljudski rod vojuje u srcu, u duši, u suštinu življenja, jer "pod krstom časti" trajnost ne prestaje, vijek ljudski je trajan kao i um njegov što je.

A kakav je njegov narod?! To je i moj narod. Iako ga biju mnoge nedaće, ratna previranja, nema mu ravnog, nema ga na Kugli Zemaljskoj, gord, zna za uspon, napredan, niko ga pod "pod krstom časti" ne može pomjeriti sa pravoga puta. Zato je čovjek i velik, postojan, trajan, u svojoj zamisli.

Momir Sekulić, književnik
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #8 poslato: Novembar 17, 2013, 12:40:37 am »

**
Jovan Dušanov Pejović
Pod krstom časti


 GLAVA MUDRA
        Mitropolitu Amfipohiju

 Nositi
 krst
 časti
 u zemlji
 čuda,
 gdje
 mač
 vlasti
 u ruci
 drži
 Juda,
 može,
 Svetosti,
 samo
 Vaša
 glava
 mudra.


 POD KRSTOM ČASTI

"Poraz"
 nastao
 pod
 krstom
 časti
 srušiće
 jednoga
 dana
"pobjedu",
 ostvarenu
 uz pomoć
 prevare
 i laži.
 Zato
 vjerujem
 da će
 Njegoševska
 Crna Gora
 prije
 vaskrsnuti
 nego
 što će
 Jude
 srpstvo
 ugasiti.


 NAŠA SI, CRNA GORO

 Naša si,
 Crna
 Goro,
 pa neka
 od jada
 puknu.
 Mi te
 stvarali
 krvlju,
 a oni
 izdajom
 i brukom.

 Naša si,
 Crna
 Goro,
 to oni
 dobro
 znaju,
 zato se
 srpstva
 plaše
 i na nas
 kao
 psi
 laju.

 Naša si,
 Crna
 Goro,
 i bićeš
 za sva
 vremena,
 jer
 mi smo
 u temelje
 tvoje
 ugradili
 krst
 časti
 i poštenja.


 ZAKONI I STIHOVI

 Oni
 su
 pisali
 zakone,
 da se
 svijetu
 dodvore,
 a ja
 stihove
 da nas
 ne
 pokore.


 LICEMERJE

 Ljute se
 što se
 potpisujem
 kao
 bivši,
 a svi
 su
 likovali
 kad
 sam
 odlazio.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #9 poslato: Novembar 17, 2013, 01:10:05 am »

*

KRST ČASTI KAO ZNAK LJUBAVI I POŠTOVANJA PREMA OTADŽBINI


Oni koji su u temelje Crne Gore ugradili krst časti i poštenja kao znak ljubavi i poštovanja prema otadžbini, teško da bi danas mogli razumjeti ovu i ovakvu Crnu Goru, rekao je Jovan Dušanov Pejović na promociji zbirke pjesma "Pod krstom časti".





U organizaciji Matice srpske — Društva članova u Crnoj Gori, sinoć je u Knjižari Matice srpske održana promocija zbirke pjesma "Pod krstom časti" Jovana Dušanova Pejovića. Prisutnima su obratili jerej Predrag Šćepanović, Miomir Bošković, Miodrag Milošević i akademik Zoran Lakić. Medijator večeri bio je Milorad Rašović.

Jerej Predrag Šćepanović rekao je da je knjiga poezije "Pod krstom časti" pokušaj Pejovića da se izdigne iznad banalne svakodnevice, i krstu vrati epitet časti.

"Ova knjiga je pokušaj da se krstu vrati epitet časti, vapaj za starom Crnom Gorom, koje više nema. Pejovićeve teme su vječne teme — Boga, pravde, krivde, istine i laži", rekao je Šćepanović.

Književnik Miodrag Milošević kazao je da se knjiga "Pod krstom časti" lako čita, ali da ostavlja "na našim čelima još jednu sjenku zabrinutosti i zapitanosti".

"Knjiga poezije 'Pod krstom časti' je skup iskaza, moralnih stavova, poruka i pouka, koji nadilaze ono poetskoj u njoj i ona postaje nepotkupljivi dokaz vremena u kome živimo i pjesnikovog odnosa prema njemu", rekao je Milošević.

Novinar Miomir Bošković rekao je da je prva pjesma u knjizi — "Glava mudra", posvećena mitropolitu Amfilohiju.

"U knjigu 'Pod Krstom časti' pjesnik nas uvodi divljenjem umnoj i duhovnoj snazi mitropolita Amfilohija, čime ponovo apostrofira nasušnu potrebu sabornosti oko krsta i vjere — simbola koji vodili naš narod kroz sva istorijska iskušenja i pomogli mu da opstane", naglasio je Bošković.

Glava mudra

    Mitropolitu Amfilohiju

Nositi krst časti u zemlji čuda,
gdje mač vlasti u ruci drži Juda,
može Svetosti,
samo Vaša glava mudra.


Bošković je istakao da se Pejović u svom poetskom iskazu opredijelio za, donekle, originalnu formu razbijenog ili možda razvijenog stiha — u zavisnosti kako ga ko doživljava.

Akademik Zoran Lakić kazao je da zbirka nije slučajno naslovljena "Pod krstom časti", i dodao da je u svim dosadašnjim knjigama poezije ovog autora dominantna tema rodoljublja.

"Zbirka koju promovišemo nije slučajno naslovljena — 'Pod krstom časti'. Ova zbirka, baš kao i svaki novi hrišćanski hram, vraća dostojanstvo vjeri i vjeroučenju, koje im je bilo oduzeto — od vjernika, ustvari nevjernika. Hrišćana, a ne nekih drugih. Od ideologije i ideologiziranih pojedinaca, čiji usamljeni glas nikako da umukne, ocijenio je akademik Lakić.

Autor knjige poezije Jovan Dušanov Pejović rekao je da je krst svjedočanstvo svete ljubavi i da ko to svjedočanstvo ne pokaže nema svete ljubavi u sebi.

"Oni koji su u temelje Crne Gore ugradili Krst časti i poštenja kao znak ljubavi i poštovanja prema otadžbini, teško da bi danas mogli razumjeti ovu i ovakvu Crnu Goru", smatra Pejović.

Pejović je istakao da je njegova odgovornost kao autora utoliko bila veća, jer, kako kaže, Krst časti je predodređen samo za odabrane.

"Zato sam se najviše plašio naslova svoje knjige svjestan da i ja kao i moji stihovi teško možemo stati pod Krstom časti koji je predodređen samo za odabrane", rekao je Pejović.

On rekao da je pisanje poezije "lijek za dušu" u, kako kaže, vremenu nedostojnom istinske Crne Gore.

"Onima koji pokušavaju da pišu da poeziju, u čiju grupu svrstavam i sebe samog, pisanje stihova pričinjava lijek za dušu, jedino mjesto gdje iz sebe možemo istjerati nezadovoljstvo što živimo vrijeme koje nije dostojno istinske Crne Gore i Krsta časti koji su kroz istoriju ponosno nosili njeni najbolji i najslovniji preci, koje je kao takve prepoznavao i nominovao narod, a ne vlasti", zaključio je Pejović.


ИН4С портал | 23.10.2013
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #10 poslato: Decembar 12, 2013, 02:23:58 am »

*

PJEVOVIĆ: Rotković potrčao sa ocjenama


Nacionalistički pokušaji da se ovogodišnji dobitnici Trinaestojulske nagrade proglase državnim neprijateljima i politički nepodobnima, najbolje govori o podijeljenom crnogorskom društvu, kazao je funkcioner Demokratskog fronta DF Jovo Pejović.

Dobitnici Trinaestojulske nagrade za 2013. godinu su politikolog Radule Knežević, književnik Ilija Lakušić i književnik i književni kritičar Gojko Čelebić. Predsjednik žirija bio je Dragan Vukčević, a članovi Predrag Ivanović, Dragan Koprivica, Andrej Nikolaidis i Milenko Popović.

Akademik Radoslav Rotković smatra da je žiri ove godine prekršio Zakon o Trinaestojulskoj nagradi tvrdeći da je žiri izabrao one koji se bore protiv Crne Gore, a da su "ispušteni" oni koje se bore za državu.

"Komentari pojedinih režimskih intelektualaca, novinara i analitičara da je odluka žirija anticrnogorska ne zavređuje posebnu pažnju, da se ne radi o jednoj opasnoj ideološko-šovinističkoj matrici po kojoj svi oni koji su na referendumu eventualno glasali za zajedničku državu sa Srbijom nemaju nikakva prava na nagrade, učešće u društvenom životu i da ih treba na svaki način marginalizovati i staviti im do znanja da su građani drugog reda", istakao je u svom reagovanju Pejović.

Prema njegovim riječima Rotković je potrčao da ocjenu o ovogodišnjim dobinicima Trinaestojulske nagrade izmjeri prvestveno time kako su se izjasnili na referendumu o državno pravnom statusu Crne Gore, kojim jezikom pišu i kako se nacionalno izjašnjavaju.

"Ko se bori protiv Crne Gore najbolje znaju njeni građani, koji sve više postaju svjesni činjenice da se na lažnom patriotizmu, frazologiji i pljački državne imovine ne gradi budućnost Crne Gore niti iskazuje ljubav prema njoj", zaključio je Pejović.
CDM | 21.07.2013
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: