*
Stihovi
Miroslav B. DušanićU SPOMEN NAŠIM PRECIMAGlas zvona sa zvonika nas priziva
Svečano u hram Gospodnji da kročimo
I s ljubavlju od prvog časa
Da se pomolimo
Da uskliknemo ime Njegovo
I popričamo o bojama života i smrti
O tamnovanju i previranju
O strahovima i sumnjama
O omjeru snaga
Zamasima krvnika i ropcu žrtvi
O lomu bratskih i sestrinskih duša
U zavičajnom koloritu poježanskom
O kopcu o jastrebu o orlu
I gavran ptici
Koji bdiju gordo iznad oblaka
Iznad polja iznad njiva i dvorišta
O legendama prošlih vremena
Sapatništvu naših predaka
U vjetrovima pakla ratnih godina
I okupacija
O nemanju i postu
O isposničkim molitvama
O anđeoskoj čistoti i Božanskom liku
Nevinosti i bezbrižnosti doma
Jednostavnosti i skromnosti
U porodičnom krugu
Okupljenih oko čanaka s kačamakom
Uz kućne ikone uz Slavske svijeće
Uz miris tamjana uz bosiljak i koljivo
Da zajednički zabilježimo prve brazde
Prve mrazeve prve sjetve i žetve
I upišemo u kalendare sve o ćilimu
O pređi o grebenu i preslici u zapećku
O pletećoj igli i značaju vretena
O žamorenju i žuborenju izvorske vode
Suštini stvaranja i umiranja
Kad djetlić začekića staru jabuku
I obznani gradnju svoga doma
A ćuk se oglasi zlokobno noću sa magaze
Da ubilježimo
Sa oduševljenjem i revnošću
Da se ne zaborave cvjetovi božura perunike
Rojevi pčela mirisi miloduha
Mirisi meda i smole
Da se ne zaborave vinovi čokoti uvijeni
I isprepleteni
I ritam ustaljenih obreda nekih
Iz davnih vremena
Kao što je bacanje ugljevlja preko glave
U sumrak po povratku kući sa sahrane
Da zabilježimo o zlu i progonima
O prisilnim urancima i odlascima
O iskapalom vosku
O našim grobljima i crnim barjacima
Očevim grubo izrečenim riječima
Majčinim i sestrinim suzama
S vjerom u Gospoda da budemo ljudi
Kao što nam preci
I budemo pjesnici usamljeni i nježni
Jer nada je ta koja posljednja umire
U ZNAKU SJENKEU haosu opšteg stradanja, kroz
bezglavlje i ludilo ljudska misao
se gasi i nestaje. Ponorna stanja
gusta i crna kao katran.
Iz dana u dan, na javi, u snovima,
u priviđenjima, najmljeni dželati
pritežu omču.
A sjenka, pri izlasku i zalasku sunca,
juče, danas, sutra, kroz vijekove
sablasna i ratoborna,
zaposjela djetinje prostore.
I gledam je, ko zna, po koji put.
Senka
koja na svet pada. I na naša lica,zabilježi Crnjanski.
Pritisnut grijehovima,
u nejasnim obrisima predmeta i bića,
ja čekam da se ukaže raspuklina
i uskrsne zamrli pejzaž,
iz kojeg će se
kao iz vedrog neba grom,
pojaviti majka i otac
da zaštite svoje nemoćno dijete.
AZBUKA VLASTITE SMRTIsveprisutna a opet tajna i zaključana
poput pjesme na pergamentu iz antike
i tačke i zarezi
i drugi bezimeni znaci
ogoljeni i zbijeni
i raštrkani kao cvjetovi avtike
u zapuštenim dvorištima
i prijeteći otvorene čeljusti nemani
gladne i podivljale
i nesigurna brvna iznad brzaka
i klisura
i rđom nagriženi lanci i katanci
i davno izdeljani balvani
i oblutak uglačan u bistroj vodi
i pamučnoj pjeni
i kamen koji se lomi i kruni
i likovi prenaglašeni
bogova u drvetu
i dugačke povorke ljudi na putu ka groblju
sa zapregom i teška koraka
tijesno povezani oblaci
i stari vezovi i ornamenti puni mistike
izvučeni iz sanduka
mračnih i dubokih poput raka
i pokvareni časovnik na gradskom trgu
i malter sa fasada
koji odaje prazninu i ne krije pečat smrti
i prisutnost mraka
i riblje kosti u pijesku razasute
i zmijske kože i okamnine u obliku kopči
kao i one koje liče na oči
nekih starih i preostalih svjetova
i sasušeno bilje i trave
i nemirne i neobuzdane sjene ...
mučan je popis vlastitih stavova
i pristupa smrti
kao stvaranje biblioteke rijetkih knjiga
kao kaligrafsko nizanje slova
i oblikovanje rečenica
kao bilo koje drugo naporno usmjerenje
ili strahom obojena stranputica
kojoj se ne nazire nikakvo rješenje
osim saplitanja u paukove mreže
i bespošdednog pada u dubine tmine
kao u duši kad se nakupi gorčina
i kad ti se srce u grudima steže
i samo što ne pukne
ali neće
nego te sasijeca i na komade reže ... /
Miroslav Dušanić — blog-post