Miroslav B. Dušanić (1961—2017)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Miroslav B. Dušanić (1961—2017)  (Pročitano 7159 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« poslato: Decembar 12, 2013, 02:40:05 am »

*




MIROSLAV B. DUŠANIĆ

Miroslav B. Dušanić, rođen 1961. u Pojezni/Derventa (BiH). Prije izbjeglištva živeo i radio u Beogradu, do 1990. godine.

U Nemačkoj objavljuje u književnim časopisima u Nemačkoj, Austriji I Švajcarskoj (Schnippsel, Die Brucke, Schrieb, Dulzinea...), zastupljen u mnogobrojnim antologijama i autorskim knjigama, između ostalih, 2006. treća nagrada renomiranog časopisa "Die Berliner Literaturkritik", prva nagrada za poeziju biblioteke i muzeja grada Ciriha, jedno vrijeme bio urednik za poeziju u časopisu "Schrieb" iz Erdingena, njegov autorski blog "Lyrik — Lyric — Poezija" arhivira Nemački arhiv za literaturu (Deutsches Literaturarchiv — Marbach) kao i Virtuelna biblioteka za Germanistiku (Germanistik im Netz), poezija prevođena na španski i rumunski jezik... [...]

Tekst: Diogen magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje
Fotografija: "Lyrik — Lyric — Poezija"
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2013, 02:44:34 am »

*
Stihovi Miroslav B. Dušanić


SRPSKA TRAGEDIJA

Trebalo je imati m*** i stisnuti zube
Da bi se noseći barjak prepješačio Balkan
Uz prasak topova od sjevera ka jugu
Pa onda natrag —

Trebalo je imati m*** i krvariti za svaki
Kamen i brazdu zemlje Srbije
Od skromnog seljaka u čakširama i opanku
Postati ratnik —

...

Kopao je i rovove i grobove
I jecao i klecao kroz gudure i vrleti
Proklinjao i psovao dan kad ga začeše
I kad je svijet ugledao
I umirao je na bojnom polju
I izrešetan na bodljikavoj žici
I buncao u groznici sve i svašta
I o Gospoda se ogriješio
Ali mu ni na pamet nikad nije palo
Posustati
Odustati
Predati neprijatelju
Čak ni jalovu njivu ni crvljivu šljivu —

...

A danas sramota za nas
Teško mi i pada nabrajati čemer i jada...





Srbija 1914 (122 x 81) 1972.
Milić od Mačve
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #2 poslato: Januar 10, 2014, 05:33:56 am »

*
Stihovi Miroslav B. Dušanić


U POTRAZI ZA DOBROM PJESMOM

Dobra pjesma ne počinje iznenadnim krikom
niti prekomjernim izlivom sreće
ona tinja nezaustavljivo
i sliva se kao pozno-jesenska kiša
ili prvi sunčevi zraci
lagano i uporno
i traje
ona ne podnosi naglosti i trzaje
dobra je ako se rađa bez carskoga reza
i ne teži da bude atrakcija
satkana od milozvučnih riječi
uredno složenih u nizove
i bukete mirišljivih i egzotičnih oleandara
jer riječi ne podnose ramove
uokvirene su bolesne i nepredvidljive
kao i životinje u kavezima.

Dobra pjesma nije nikada konačna
ona je rana koja stalno krvari
i ne zarasta
ona satire i drži danima i godinama u bunilu
i groznici
za nju nema lijeka niti je pronađen
niti će ga ikada biti
nju ni vrijeme ne može da proguta
a kamoli čovjek
dok se niz grlo spušta
ona se brani
gorčinom izgovorenog ili slašću
kao kost ispriječi
i zadire duboko u tkivo
dok ga ne uguši.

Dobra pjesma ostaje najčešće nenapisana
zagubi se u prolazima
i vrevi dana
ili u nepristupačnim uglovima noći tihuje
dugo iščekujući mjesec
možda nešto drugo
nešto treće
univerzalno
ona još nije napisana
i malo ko će moći da je izgovori ili napiše
dobra pjesma je privilegija
i nagrada bogova
koja se brižno čuva
i duboko u dušu gnijezdi
jer se iz života udiše. / Miroslav Dušanić — blog-post
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #3 poslato: Januar 10, 2014, 06:03:42 am »

*
Stihovi Miroslav B. Dušanić


TRI SRPSKA MOTIVA

1

Rastjerano jato ptica
I sunce koje uvijek
Zalazi
Čovjek ćuti i čeka
(Nekog ko ne bi samo zauzeo njegovo mjesto
Već i identičnu perspektivu)

Nad njim mračni oblak
Kao oštrica noža

2

Spušta se noć kao gluva kučka
U njoj sto od hrastovine lebdi između poda
I tavanice

Čovjeka nema
(Otišao je
A da drugo vrijeme nije ni dočekao)


3

Osluškujući kišu u noći jednog novembra
Nepoznati ljudi opuštaju mišiće
U našim krevetima

(Kupimo svoje sjenke i odlazimo nepovratno
dok nam crvi izjedaju duše)



DRAMA U NAMA

Negdje s jeseni u ranim devedesetim
Nestala su lica koja su krasila
Naša svratišta
Sada u predjelima nepoznatim
U predjelima dalekim
Osamljeni
I u sopstvenom tijelu zarobljeni
Ispijamo dan po dan
Noć po noć
Molimo tišinu za njih
Molimo tišinu za nas / Miroslav Dušanić — blog-post


TRAGOVI ŽIVOTA

Ja sam svjestan toga da život nije ovdje
moju sobu je naselio umor i strah
ali još ima tragova prstiju na stalaži
i knjigama
na prozoru koji gleda u svijet
kroz koji ponekad znatiželjni prolaznik
priljubi svoj radoznali nos

Priznajem da nije jednostavno biti sam
i između ustajalih predmeta razapet
kao lutka u izlogu ili muzejski eksponat
udišem memlu
stojim i kao nešto čekam a znam
da su ta čekanja prazna i ako se nastave
sve više ću sam u sebe da urastam

U jednom od iznenadnih otkucaja zidnog sata
ubiće me memljiv vazduh i njegov smrad
a najradije bih pobjegao glavom bez obzira
i zauvijek izbrisao ovu sobu i ovaj grad / Miroslav Dušanić — blog-post


U ZNAKU SJENKE

U haosu opšteg stradanja, kroz
bezglavlje i ludilo ljudska misao
se gasi i nestaje. Ponorna stanja
gusta i crna kao katran.
Iz dana u dan, na javi, u snovima,
u priviđenjima, najmljeni dželati
pritežu omču.

A sjenka, pri izlasku i zalasku sunca,
juče, danas, sutra, kroz vijekove
sablasna i ratoborna,
zaposjela djetinje prostore.
I gledam je, ko zna, po koji put. Senka
koja na svet pada. I na naša lica
,
zabilježi Crnjanski.

Pritisnut grijehovima,
u nejasnim obrisima predmeta i bića,
ja čekam da se ukaže raspuklina
i uskrsne zamrli pejzaž,
iz kojeg će se kao iz vedrog neba grom,
pojaviti majka i otac
da zaštite svoje nemoćno dijete. / У знаку сјенке


DOK SAM JA BIO TU

Ona je stražarila tiho kao sjenka
Pred mojim vratima
Brižno pognuta.

Ona je bila bedem
Samac
U zrcalu mjeseca.

Rasute zvijezde je uporno zbrajala
I u njedra svjetlost i toplotu
Plastila.

I naga se svježim koprivama
Podavala
Iskonski ritualno.

Cijeđ od čemerike spravljala
Na svoj drevni način
I ispijala da ne bi zaspala.

I sve je radila s vatrenom
Žestinom
Samo da bih ja mirovao.

Negdje pred zoru je rasplela kosu
I tiho jecala
Tužbalicu.

Iz daljine i sasvim blizu
Divljali su bubnjevi i
I plakala djeca.

Stvarno predugo
Ali
Šta sam ja tu mog'o? / Земља мртвог слова
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #4 poslato: Februar 28, 2014, 03:43:55 am »

*
Stihovi Miroslav B. Dušanić


U SPOMEN NAŠIM PRECIMA

Glas zvona sa zvonika nas priziva
Svečano u hram Gospodnji da kročimo
I s ljubavlju od prvog časa
Da se pomolimo
Da uskliknemo ime Njegovo
I popričamo o bojama života i smrti
O tamnovanju i previranju
O strahovima i sumnjama
O omjeru snaga
Zamasima krvnika i ropcu žrtvi
O lomu bratskih i sestrinskih duša
U zavičajnom koloritu poježanskom

O kopcu o jastrebu o orlu
I gavran ptici
Koji bdiju gordo iznad oblaka
Iznad polja iznad njiva i dvorišta
O legendama prošlih vremena
Sapatništvu naših predaka
U vjetrovima pakla ratnih godina
I okupacija
O nemanju i postu
O isposničkim molitvama
O anđeoskoj čistoti i Božanskom liku
Nevinosti i bezbrižnosti doma
Jednostavnosti i skromnosti
U porodičnom krugu
Okupljenih oko čanaka s kačamakom

Uz kućne ikone uz Slavske svijeće
Uz miris tamjana uz bosiljak i koljivo
Da zajednički zabilježimo prve brazde
Prve mrazeve prve sjetve i žetve
I upišemo u kalendare sve o ćilimu
O pređi o grebenu i preslici u zapećku
O pletećoj igli i značaju vretena
O žamorenju i žuborenju izvorske vode
Suštini stvaranja i umiranja
Kad djetlić začekića staru jabuku
I obznani gradnju svoga doma
A ćuk se oglasi zlokobno noću sa magaze

Da ubilježimo
Sa oduševljenjem i revnošću
Da se ne zaborave cvjetovi božura perunike
Rojevi pčela mirisi miloduha
Mirisi meda i smole
Da se ne zaborave vinovi čokoti uvijeni
I isprepleteni
I ritam ustaljenih obreda nekih
Iz davnih vremena
Kao što je bacanje ugljevlja preko glave
U sumrak po povratku kući sa sahrane

Da zabilježimo o zlu i progonima
O prisilnim urancima i odlascima
O iskapalom vosku
O našim grobljima i crnim barjacima
Očevim grubo izrečenim riječima
Majčinim i sestrinim suzama

S vjerom u Gospoda da budemo ljudi
Kao što nam preci
I budemo pjesnici usamljeni i nježni
Jer nada je ta koja posljednja umire


U ZNAKU SJENKE

U haosu opšteg stradanja, kroz
bezglavlje i ludilo ljudska misao
se gasi i nestaje. Ponorna stanja
gusta i crna kao katran.
Iz dana u dan, na javi, u snovima,
u priviđenjima, najmljeni dželati
pritežu omču.

A sjenka, pri izlasku i zalasku sunca,
juče, danas, sutra, kroz vijekove
sablasna i ratoborna,
zaposjela djetinje prostore.
I gledam je, ko zna, po koji put. Senka
koja na svet pada. I na naša lica,

zabilježi Crnjanski.

Pritisnut grijehovima,
u nejasnim obrisima predmeta i bića,
ja čekam da se ukaže raspuklina
i uskrsne zamrli pejzaž,
iz kojeg će se kao iz vedrog neba grom,
pojaviti majka i otac
da zaštite svoje nemoćno dijete.


AZBUKA VLASTITE SMRTI

sveprisutna a opet tajna i zaključana
poput pjesme na pergamentu iz antike
i tačke i zarezi
i drugi bezimeni znaci
ogoljeni i zbijeni
i raštrkani kao cvjetovi avtike
u zapuštenim dvorištima
i prijeteći otvorene čeljusti nemani
gladne i podivljale
i nesigurna brvna iznad brzaka
i klisura
i rđom nagriženi lanci i katanci
i davno izdeljani balvani
i oblutak uglačan u bistroj vodi
i pamučnoj pjeni
i kamen koji se lomi i kruni
i likovi prenaglašeni
bogova u drvetu
i dugačke povorke ljudi na putu ka groblju
sa zapregom i teška koraka
tijesno povezani oblaci
i stari vezovi i ornamenti puni mistike
izvučeni iz sanduka
mračnih i dubokih poput raka
i pokvareni časovnik na gradskom trgu
i malter sa fasada
koji odaje prazninu i ne krije pečat smrti
i prisutnost mraka
i riblje kosti u pijesku razasute
i zmijske kože i okamnine u obliku kopči
kao i one koje liče na oči
nekih starih i preostalih svjetova
i sasušeno bilje i trave
i nemirne i neobuzdane sjene ...
mučan je popis vlastitih stavova
i pristupa smrti
kao stvaranje biblioteke rijetkih knjiga
kao kaligrafsko nizanje slova
i oblikovanje rečenica
kao bilo koje drugo naporno usmjerenje
ili strahom obojena stranputica
kojoj se ne nazire nikakvo rješenje
osim saplitanja u paukove mreže
i bespošdednog pada u dubine tmine
kao u duši kad se nakupi gorčina
i kad ti se srce u grudima steže
i samo što ne pukne
ali neće
nego te sasijeca i na komade reže ...  / Miroslav Dušanić — blog-post
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #5 poslato: Jul 07, 2014, 03:26:41 am »

*

NIJANSAMA I BOJAMA


[...] Ritam je važan kao igra reči za vas?

Ne... to ne bih mogao da potvrdim, bar ne za moje tekstove. Ja sam prije svega opčinjen riječima. One zavisno od svog značenja i važnosti koje im ja u datom momentu pridajem, zauzimaju ("osvajaju") određeno mjesto u tekstu. Tako stvoren niz riječi — ta neobična slagalica bliskih ili pojmovno suprotnih riječi — kod mene je samo ponekad skladan i odaje utisak da je namjerno ritmizovan. No, meni lično to ne igra nikakvu ulogu, značajnija mi je poruka koja je u tekstu sadržana...

Bavite se fotografijom, da li nalazite u njima inspiraciju za poeziju?

Moje fotografije nastaju spontano i diletantske su... Ja ustvari i ne bih smio da ih nazivam fotografijama. Recimo da su to tehnički nekorektno izvedeni zapisi u slici. Moje fotografije su ponekad pjesme, a ponekad priče...

Na fotografijama pretezno su manastiri i crkve, ima li neki poseban razlog?

Naravno... crkve, manastiri, ikone, brada i bore na licu su za mene simboli duhovnosti...  

Ponosni pogled blista i unutrašnja sigurnost, imate izraz lica sveca na fotografijama?

Odrastao sam u sredini gdje je vladala nemaština, gdje je parče pogače bio privilegija i dar Božji... Mnogo čega je tu nedostajalo, ali jedino čega se imalo bio je obraz... A cijenio se samo čist i pošten. Skoro svi seljaci moga kraja u svojim haljinama liče na monahe i svece. Ako je bar djelić sredine iz koje potičem oslikan i vidljiv u izrazu moga lica onda sam ja sretan čovjek.  

Da li kanibalizam i reinkarnacija imaju povezivanje u vašem umu?

Precizan odgovor na ovo pitanje bi bio previše opširan, jer bih morao da objasnim kako ja spoznajem značenje ovih pojmova kod tzv. primitivnog i današnjeg modernog, intelektualnog bića... Ali ako izričito zahtijevate, oni u mojim tumačenjima imaju izuzetno negativno značenje... Dovodim ih u vezu sa težnjom čovjeka da bude neuništiv, dakle postane Bogom ili mu se bar približi i bude besmrtan... No, ja lično želim da budem konačan...

Koliko je važan osećaj optimizma za karijeru?

Sigurno veliki, no, karijera je nešto što ja ne stavljam u prvi plan...

Kad pogledate unazad karijeru, da li postoji momenat koji se izdvaja posebno uzbudljivo?

Možda u tuđini ponovni start od nule... Da li je bio uzbudljiv, zavisi od ugla gledanja, a da je bio težak, bio je...

O autorskom blogu "Lyrik — Lyric"

Moj blog nema nikakvih književnih pretenzija... U njemu su nagoviještena moja interesovanja, a nastao je iz lične potrebe. Čovjek u tuđini — koji iz kojekakvih razloga ne može da živi u otadžbini, niti može u dogledno vrijeme da je posjeti — prinuđen je da improvinzuje. Zvuči pomalo patetično ali ovaj blog je stvarno moja virtuelna domovina... Srećan sam kada mi se poneko javi, a ako tu još pronađe nešto što mu se sviđa, još sam srećniji...

Da li pratite svoje instinkte?

Slušam govor moga tijela i pokušavam da ga ispravno shvatim — ponekad u tome i uspijevam. Recimo, da nije tako, poodavno ne bih bio među živim osobama...

Da li imate bilo kakve oblike rituala za pisanje?

Da. Ja pišem samo spontano i usputno (onako u prolazu)... Kod sebe uvijek imam više naliv pera, hemijskih i grafitnih olovki, ako nemam bloka pišem na svemu, na čemu se pisati može — od toaletnog papira, računa iz prodavnice do tekstila i stranica knjige koju trenutno čitam... A ako ništa drugo nemam u ruci, zabilješke ću da nanesem na sopstvenu kožu...

Ko je vaš izvor inspiracije?

Na prvom mjestu priroda i život sa svim svojim nijansama i bojama, a kada bih bio pisac romana potpisivao bih se sa Dostojevski, Andrić, Selimović, Markes ili Eko, kratke priče i novele bih pisao kao Borhes, Kafka, Handke ili barem Albahari... Kad bih bio pjesnik zvao bih se Crnjanski, Popa, Miodrag Pavlović ili Čarls Simić... Kao što vidite sve sami pusti snovi...

Postoje li autobiografske tajne koje ste spremni da podelite sa nama?

Mislim da bi svaki iole normalan čovjek rado sve svoje tajne izbrbljao i podijelio sa drugim i na taj način se oslobodio jednog ogromnog tereta koji mu život čini težim, ali tako "ogoljavanje" je samo pred Bogom moguće... Nije tajna ali možda ne znate da majku i najbolje prijatelje nisam vidio dvadeset dvije godine, da bih volio da posjetim grob oca na čijoj sahrani, nisam mogao da prisustvujem...

O radu i strpljenju, na kraju sve je uspeh?

O radu bih radije da ćutim, jer se najčešće povezuje sa prisilom... Strpljenje i žrtvovanje su izuzetne vrline, kojih je sve manje, a na kraju svega je smrt. Za neke kao kazna, za neke kao oslobađanje, a za druge kao zasluženi mir... Volio bih da se umirim...



KRATKA IZBJEGLIČKA

ako mi se ikada
livada
mog zavičaja
u oči ponovo
preslika
bilo očeva ili
ona komšijska
velika
budi milostiv
gospode
u njedra mi zmiju
udjeni
neka mi u srce
otrov ubrizga i
oslobodi me
mučnog brojanja
nasilno
upokojenih očiju / by Miroslav B. Dušanić

Intervju — Tatjana Debeljački vs Miroslav Dušanić objavljen na: Diogen pro kultura | Njemačka, 07.6.2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #6 poslato: Novembar 16, 2017, 09:05:22 pm »

*

M I R O S L A V  B.  D U Š A N I Ć
Pojezna, 1961 — Hamburg, 03.10.2017


                                                                                 ODJELЈENЈE ZA RAK

                                                                                 Kao da je svaki sam za sebe
                                                                                 samo svjetlošću lampe
                                                                                 ispunjen

                                                                                 Sa mirisom zemlje
                                                                                 u svom bolu — u samom sebi

                                                                                 A noć nezaustavljivo srlja
                                                                                 u smrt






Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6305



« Odgovor #7 poslato: Novembar 16, 2017, 09:14:02 pm »

*

IN MEMORIAM: U HAMBURGU PREMINUO PJESNIK MIROSLAV B. DUŠANIĆ


Nakon teške bolesti, pisac Miroslav B. Dušanić preminuo je prošlog petka u njemačkom gradu Hamburgu. Dušanić je rođen 1961. godine u Pojezni, odakle poslije okončanja srednje škole odlazi u Beograd, da bi početkom 90-ih godina, kao politički azilant, stigao u Njemačku. Pisao je i prevodio na njemačkom i srpskom jeziku.

Na njemačkom govornom području zastupljen je u više antologija, autorskih zbornika i književnih časopisa (Shnippsel, Die Brucke, Schrieb, Glarean Magazin, Dulzinea...), bio je urednik u časopisu "Schrieb" iz Erdinga (Gornja Bavarska). Redovan je i aktivan učesnik internacionalnih i interkulturalnih projekata humanitarne djelatnosti (Pro Asyl, UNICEF).

Djela ovog nagrađivanog pjesnika prevođena su na španski, portugalski, ruski i rumunski jezik.

Za vrijenme svog boravka u Njemačkoj borio se sa opakom bolešću i borbom da dobije državljanstvo i pasoš Srbije. Nije pobijedio opaku bolest s kojom se dugo borio, a nije dobio ni pasoš, pa je ostao pusti san da pred smrt vidi svoju rodnu Pojeznu i majku Radojku, za kojima je toliko čeznuo i posvetio im najveći dio pjesama. ...

Savko Pećić Pesa | 14.11.2017. derventacafe.com
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: