Stevan Tontić (1946)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Stevan Tontić (1946)  (Pročitano 6720 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Mart 24, 2014, 11:00:56 pm »

*




STEVAN TONTIĆ


Stevan Tontić (Grdanovci, 30. decembar 1946) je srpski pjesnik i književnik. Bavi se pisanjem poezije, proze, eseja, kritika, antologija i prevođenjem sa njemačkog na srspki jezik.


ŽIVOTOPIS

Rođen je u Grdanovcima kod Sanskog Mosta.[1] Studije filozofije i socijologije je završio u Sarajevu, gdje je živio od 1967. do 1993. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući "Svjetlost". U maju 1993. tokom rata napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku gdje ostaje do 2001.[1]



NAGRADE

  • Nagrada lista "Mladost", 1971.
  • Šantićeva nagrada, 1985.
  • Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, 1987.
  • Rakićeva nagrada, 1994
  • Zmajeva nagrada za knjigu Sarajevski rukopis, 1994.
  • Nagrada grada Hajdelberga "Književnost u egzilu", 2001.
  • Kočićeva nagrada, 2009.
  • Antićeva nagrada, 2010.


DJELA

  • "Nauka o duši i druge vesele priče", Veselin Masleša, Sarajevo (1970)
  • "Tajna prepiska", Svjetlost, Sarajevo (1976)
  • "Naše gore vuk", R. Ćirpanov, Novi Sad (1976)
  • "Hulim i posvećujem", BIGZ, Rad i Narodna knjiga, Beograd (1977)
  • "Crna je mati nedjelja", Nolit, Beograd (1983)
  • "Tajna prepiska i druge pjesme", Svjetlost, Sarajevo (1984/85)
  • "Prag", Svjetlost, Sarajevo (1986)
  • "Ring", BIGZ, Beograd (1987)
  • "Izabrane pjesme", Veselin Masleša, Sarajevo (1988)
  • "Moderno srpsko pjesništvo" (velika knjiga moderne srpske poezije od Kostića i Ilića do danas), Svjetlost, Sarajevo (1991)
  • "Sarajevski rukopis", Vreme knjige, Beograd (1993) (2. dopunjeno izd. Stubovi kulture, Beograd 1998)
  • "Lirika", Dnevnik, Novi Sad (1995)
  • "Moj psalam" (Mein Psalm), Edition Neue Wege, Berlin (1997)
  • "Tvoje srce, zeko" (priče raskomadanog romana), Filip Višnjić, Beograd (1998)
  • "Olujno jato", Glas srpski, Banja Luka (2000)
  • "Blagoslov izgnanstva", Glas srpski, Banja Luka (2001)
  • "Sveto i prokleto", Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad (2009)
  • "Anđeo mi banu kroz rešetke", Kulturni centar Novog Sada (2010)


Izvori

1 "Autori Zavičajne zbirke: Stevan Tontić" (na sr). Matična biblioteka Istočno Sarajevo


Tekst: sr.wikipedia
Fotografija: Večernje novosti,  28.07.2015.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Mart 24, 2014, 11:19:52 pm »

*
Stihovi Stevan Tontić
Iz zbirke poezije "Blagoslov izgnanstva"


ŠTA JE TO TEBI

Šta je to Tebi —
dlanom o dlan, ništa.
Digneš me od stola,
izvučeš iz pozorišta,
munjom iz oblaka
daš mi smrt laku.
Uzmi me k sebi!

Šta je to Tebi —
gurneš me na šine
il' prosto po mraku
mlatneš iza plota.
Dželat omču svine —
spasen ja života.

Šta je to Tebi —
tresne ubica-grana
Tvojom rukom zanjihana...
Nesrećan slučaj. Tačka!

U po bijela dana
crna Tvoja mačka. / Matična biblioteka Istočno Sarajevo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Mart 24, 2014, 11:28:34 pm »

*
Stihovi Stevan Tontić


ELEGIJA ZA MAČKU I MAČIĆE

Bljesnu asfalt, i trg, dječjim mozgom prskan,
al' i jednoj mački zadnji trap je smrskan

Varka svijet vani, odskočilo sunce,
moj bože, prosuše iz majke mladunce

Drhture mačići, na zraku, još lednom,
goli u svemiru, u prostoru krvožednom

Vidjeh mačkin pogled, tišten, preužasan,
više no ikada život bi mi jasan

A sjećam se i rodiljina prednjeg trapa
u nebo izbačenih, obasjanih šapa

I sjećam se mjauka — u gluvilo zaparan,
stvarniji no ja što sam sada stvaran.


PISMO VASKU POPI
(o trogodišnjici smrt)

Kako je dobro što si otišao,
otišao u tačan čas: ni prije ni poslije;
tačnim odbrojavanjem stiže čun, siđe tvoj trak
pred pokolj, u mrak.

Kako je dobro što si umro, neumrli,
u čas posljednji, dok se to još moglo.
Bolju odluku nisi mogao da doneseš,
iako tužih za tobom: ugovoren sastanak!
I ognjena vučica tuljaše, jezikom maternjim.

Misleći na tebe prilično sam zadovoljan
što te ne srećem na zemlji kojom gazim.
Ovdje se ne roje pčele, radosnim napjevom ne poje,
ovdje je nož propjevao, prijatelj narodâ, mio pobratim.

Ne znam zašto, ali nalazim da je velika stvar
što si, izlaz tražeći, na prava udario vrata.
Kući se niko ne vraća više, ni mladić ni lasta,
tek sanduk zapečaćen: poljubac čelom da primi.

Budi zadovoljan časom koji ti je dosuđen
i pomisli na mene što tražim put i način.
Nesnosno je biti ovdje a ne biti pogubljen
s onim što mu, na tvoje oči, zlatnu uzimlju glavu.

Najzad si legao u svoju uspravnu zemlju,
pastir ranjenih vukova drži te kao svoga.
Dole: ognjeni urlik cijepa nebesa i mrak.
Potonulo srce učenika daje ti posljednji znak.


ISPOVIJEST EGZILANTA

Iako ne znam ni kako ni rašta,
vučem se svijetom, dišem, gledam,
o miru još brbljam i raspredam
sred svekoliko ubilaštva —

greškom živ, svjedok — ko to prašta?
S neprijateljem za sto sjedam!?
Proklet biću u koljena sedam.
I preživjeti i život dati —
sve miriše darom podlaštva.


GRANICA

Ne mičući s kućnog praga,
ne odmičući se ni za lakat od ženina skuta,
probudih se u novoj državi,
kaže mi znanac.
Granica je povučena
posred srca.
Razum je počeo da shvata i pravda,
ludo srce lupa i poriče.
Ja se teturam:
ni uspravljen, nov korak da bacim,
ni oboren, u zemlju da legnem.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Mart 24, 2014, 11:41:07 pm »

**
Stihovi Stevan Tontić


PUTUJE MOJ SELJAČKI NAROD

Moje selo — u jednom od slivova Neba —
počelo je oh počelo
da uvire!

Živ i zdrav plav i žut mek a krut
moj nepismeni narod već se ukrcava —
narodu mom nebesa su do koljena!

Putuje moj seljački narod
direktno uvis
neće taj više
uzalud
da
na
zemlji mre!

Propala je stvar smrt
pošteno govoreći.

A Ti
koji jesi
primi ove ljude
koji jesu i nisu,

Inače bih mogao
štošta da ti kažem!


PISMO KUĆI

Mi smo dobro, mama.
Svako se okrsnuo svome poslu.
Na svoju stranu.

Noge su u Polju.
Mozak je u Institutu.
Srce je u Zavodu.
Pluća su u Prirodi.
Duh je u Vatri. U Nebu. U Grobu.
Duša pod Pragom.
Ruke su, evo, polete po Stolu —
evo te pozdravljaju, mamice.

Više ti neću pisati.
Poslovi se obavljaju.
Zemaljski dani cure.
Ja tečem. I odlazim.
Odoh ja, mamice.


UMREŠ LI IZNENADA, PRIJATELJU

                          Abdulahu Sidranu

Umreš li iznenada, prijatelju,
prijatelju, brate mog života,
druže sušti, duše jedinstveni,
iznijeću svoja nijema usta
u suton, pred mrke zvijeri,
pogruženo te slaviti, tužaljke kititi,
potresne molitve u jezik liti,
zvijezdama i crvima revno tumačiti
ko je ko
i šta je šta
u prašini, u tami, međ nama.

Tri dana
stvari će biti jasne do nepodnošljivosti,
a četvrtog će nastupiti redovna zbrka,
pogubna i tebi strana.

Tri dana
sjaće od tuge rastanka
lica hrišćina i lica muslimama
lica zlikovaca, angsla, huligana...
(o, dušine modrice, bridovi rana!)
a četvrtog će pod mojim prozorima, na groblju,
zlaćano zrnevlje, slijeii, da zoblju.

I neće se više znati
ko je ko, šta je šta
i niko se sjećati neće da ovdje si postojao ti
i da sam postojao ja.

1985.


SVAKOG JUTRA, SVAKE VEČERI

Svakog jutra draga me ljubi kad na posao krene,
usput se smiješi i onima što nikog ne vole.
A ja? Molim se da zlodusi joj srce ne osjene;
za nju se i ruže, ptice, napuštena djeca mole.

Živimo u zemlji starih propovjednika ubistva,
s novim zbirkama leševa i poluživih tijela.
Bog je ubijen, polunijem, ljubav svetački čista.
Sve što činimo oproštaj je, početak opijela.

Svake večeri moja draga nada mnom suze roni
jer u snu ja vrištim, naliven stravom i tmicom.
Anđeo naš svu noć Gospodu svome zvoni
bisernom, od suza nanizanom brojanicom.


O ŠTO SI PROSLAVLJEN, GOSPODE

                            Miodragu Pavloviću

O, što si proslavljen, Gospode,
u velikom i u malom —
elemenata cijelom skalom,
u ogledima vatre i vode.

O, što si proslavljen, Gospode,
Životinjom svojom i biljkom —
zmijom pa koprivom pa bosiljkom...
blizanci tek kad se rode!

O što si proslavljen, Gospode,
jezicima hladnim i vrućim —
mlaki se vraćaju kući
dok ove iz kreveta vode.

O što si proslavljen, Gospode,
u djevama mudrim i ludim,
sincima hrabrim i bezmudim,
tiranima i žednim slobode.

O što si proslavljen, Gospode,
U svojim Kanama i Gomorama,
u srčanim, u gasnim komorama,
kroz pomore i kroz porode.

O što si proslavljen, Gospode,
u Isusu i u Pilatu,
Avelju i Kainu bratu,
kroz horde i kroz narode.

I ja Te proslavljam, Gospode,
Tebi i pjesan i hula —
sva pjena uma i čula,
bezumne himne i ode.


ELEGIJA ZA PREKLANOG PJEVCA

          Božja ruka u svetu
          kao ruka moje majke
          u utrobi zaklanog petla
          u petak.
          Šta Bog vidi, s onu stranu prozora,
          kad uvuče svoje šake u svet?
          I šta majka vidi?
          (Jehuda Amihaj, Božja ruka u svetu)

Sverazorni potres i lom! —
biće, dragi Jehuda, da Tvorac rukom
po utrobi Svijeta opet džara.
Stub Neba noseći oboren,
krov moj, moj zid, u podrum soren,
u mećavi velika noć i dan,
čekajuć da budem odstrijeljen —
i neviniji će biti zaklan.
Predstava "Smak Svijeta" igra se utroje
u ovom Vavilonu, čiji jezici
u jednoj se čorbi kuvaju i ližu
i najmanje se Boga boje;
na Jagnje i psalmopjevca ovi se dižu
u Jerusalimu mome, na nemjestu sazdanom,
milosti Božje van domašaja.
Ne ja, ni život sa zemnom hranom —
smrt je ostala bez imalo sjaja.

Da si bar ruke od nas digao!
Šake si svoje baš ovdje zavukao
u svjetsku mračinu do lakata:
jauk i lom, brat na brata!
Nek sam i zaklan, samo ne — klao.

Pjevac Tvoj živ u grob liježe —
pol mu, i jezik, inje steže.
Gospode, izvuci te ručerde svoje
iz utrobe zemljice kojom ruješ,
izvuci i operi u mome bolu,
prije no što Ti posljednju zapojem,
prije no što — kajan? — pomiluješ
sjen ovu što još se vija
(mada već muve krestom se roje)
po ovom Tvome mrkodolu.

Ovdje sam u gušći mrak bačen
no u utrobi zaklanog pijetla.
Prozor Tvoj u visoko podne zamračen,
ni o Vaskrsu trak svjetla
nećeš zar da nam daš?
Moje panične znake ne primaš.
Ja Ti se zamuklim krikom javljam
sa šijom na panju što sječivo ište,
ja, pjetlić Tvoj, evo se spravljam:
pjev moj i kresta — neba znaci —
odletješe na bunjište.

Perja ni kreste nije mi žao,
nek sam i preklan — nisam klao!

A majka moja — ona jedina
vidi šta sa mnom se ovdje zbiva,
majčica moja, uz Tvoje skute,
ruke prebijele krši za sina,
pjevom jedinca uzdignute.
Dopusti bistrim prstima njenim
da speru mrak taj s vidjela Tvoga:
u tami osta sin njen zemni,
nezvan od Oca nebeskoga!

Pjevac Tvoj, evo, u grob leže —
pol mu, i jezik, glina veže.

Sarajevo — Jerusalim — Berlin, 1992/1996


SJAJ I MRAK

Nikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.

Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.

Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.

Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.

Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.

Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.


GROB

Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji
u izbistrenom zviježđu.

U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ
čist od istorija.

U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje —
u nesnosnoj radosti dvojine.

U kristalu bez imena,
bez svojine.

Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.

U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Mart 24, 2014, 11:47:36 pm »

*

EVROPA U SLOJEVIMA MOGA IDENTITETA


S uobičajenim shvatanjem identiteta — posebno svog nacionalnog i jezičkog identiteta — mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine pa i bivše Jugoslavije imaju već odavno izvjesnih poteškoća. I sam nailazim na njih, naročito kad moram da objašnjavam da dolazim iz Bosne, da sam zavičajno Bosanac (ali ne i Bošnjak) a po nacionalnosti Srbin, i da se moj jezik zove srpski a ne bosanski (što bi za državljanina Bosne, pomišlja neupućeni stranac, bilo nekako "logično", svejedno što je bosanski, poslije raspada zajedničkog srpskohrvatskog jezika, danas nacionalni jezik Bošnjaka/muslimana). Uz to sam i hrišćanin, naravno i bivši Jugosloven, Balkanac i Evropejac, svejedno što nemam sreću da živim u nekoj zemlji unutar Evropske Unije. Duhovna geografija čije otiske nosim u sebi ne završava dakako ni na granicama Evrope (pozdrav Lao Ceu!). Ali bi djelovalo komično kad bih još dodao da se smatram i "građaninom svijeta", svejedno što je svijet postao "globalno selo". Jer pravo govoreći, nisam građanin u punom smislu ni u svojoj zemlji koja još nije izgradila kulturu građanske demokratije.

Evropljani i drugi stranci koji dolaze u kontakt sa nama obavezno se najprije zanimaju upravo za naš "identitet". Tačnije, za našu etničku/nacionalnu, potom vjersku i jezičku pripadnost. Ponekad jednostavno žele da im potvrdimo ono što o tome već i sami znaju ili osnovano pretpostavljaju. Nakon svih tragičnih zbivanja, sloma zajedničke države, promjene sistema vrijednosti, preimenovanja mnogih kategorija i pojmova (čak i imena naroda) naši inostrani sagovornici žele ipak provjeriti stvar sa tim našim identitetom. Možda se i on promijenio? Pribojavaju se da nas ne povrijede svrstavajući nas tamo gdje ne želimo ili gdje zaista ne pripadamo.

Nacionalna, vjerska i jezička pripadnost određuju, po nekom opštem uvjerenju, naš osnovni i svuda traženi identitet, okvir našeg mišljenja i djelovanja, svijet naše književne umjetnosti pa i sam "pogled na svijet". Te pripadnosti legitimišu nas gotovo bez ostatka, ili bilo kakvog "viška" u slojevima našeg individualnog identiteta. Ako takav višak, ili nanos nečega drugoga i postoji, on ne ulazi u našu osnovnu, za druge najvažniju legitimaciju — u njoj obično nema mjesta za takve finese. O njima se eventualno može razgovarati tek u finijim razmatranjima naših djela ili pak našeg držanja u situacijama u kojima iskazujemo razlike ili radikalne kritičke otklone u odnosu na dominantni diskurs nacije i kulturno-političke sredine kojoj pripadamo. Takve situacije umnožavaju se u kriznim ili ratnim vremenima, kada pisac (kao i svaki javni djelatnik) koji drži do sebe, mora da iskaže i legitimiše svoj kritički stav u odnosu na neprihvatljivu, nedemokratsku, katkad i zločinačku politiku nacionalnog vođstva i cijele političke elite. Pisci iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije prolazili su i prolaze decenijama, a osobito u posljednjih dvadesetak godina, kroz takve, vrlo neprijatne pa i opasne situacije. Ma koliko teške i bolne, te situacije predstavljale su i priliku za preispitivanje sopstvenih pozicija i sticanje novih iskustava, bez čega bi, u najmanju ruku, njihov moralno-politički identitet možda zaista ostao u predvidljivim granicama koje određuju tri pomenuta "stuba": etnički definisana nacija, jezik i vjera.

Jezik je postao najvažniji identitarni problem kod mnogih južnoslovenskih pisaca, predmet višedecenijskih sporenja među ex-jugoslovenskim kulturnim elitama. Jezički nacionalizam, zna se, najstariji je oblik nacionalizma ne samo na južnoslovenskim prostorima.

Dok se Evropa ujedinjuje i svijet sve više globalizuje, na Balkanu se i dalje separiramo – na djelu je čuveni Frojdov "narcizam malih razlika". Ali za to nisu krivi samo naši narcisoidni i ratoborni etnopolitičari i jezički nacionalisti. Svojom bezrezervnom podrškom stvaranju nacionalnih država i državica na tlu multinacionalne Jugoslavije, Amerika i Evropa objektivno su hranile taj narcizam, pretvarajući i male u nepomirljive razlike.

U Bosni je nedavno izbio skandal nekorektnog predstavljanja jezičkog identiteta mnogih pisaca. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu kodifikovala je, naime, jezik ogromnog broja naslova hrvatskih i srpskih pisaca kao "bosanski", čime je izazvala oštre reakcije pogođenih, iz Banjaluke, Mostara, Beograda, Zagreba. (Nastranu sad to što mnogi srpski i hrvatski lingvisti zapravo i ne priznaju postojanje "bosanskog", a ako već — onda samo "bošnjačkog jezika", saglasno imenu samog naroda.) Oni ne prihvataju tu vrstu bošnjačke državotvorne unifikacije i unitarizacije kojom se, samovoljno i bezrazložno, ne potire samo jezički identitet ovih pisaca, već dovodi u sumnju i njihova veza sa kulturno-istorijskom i duhovnom tradicijom u čijem su se okrilju – ma koliko se kritički odnosili prema njoj — ipak formirali, i u kojoj su — ako su već drugdje stranci — uvijek nekako "kod kuće". Čak i kada moraju da napuste svoju zemlju, većina ovih pisaca nije u stanju da promijeni svoj jezik, s prtljagom svekolikog iskustva koje je u njemu pohranjeno. Mnogi od nas u stvari smo raspeti između "svoje kuće" i "tuđine", između balkanskog zavičaja i Evrope (Pariz, ah Pariz!), između nacionalnih sistema vrijednosti i sna o participaciji u "evropskoj" pa i geteovskoj "svjetskoj književnosti". Makar to bile tek lijepe idealno-pojmovne konstrukcije! No, iz njih nam ipak dolazi izvjestan utopijski zov, privlačan koliko i neostvarljiv, zov jednog razvijenijeg, basnoslovno bogatog kulturnog prostora koji bi obuhvatio i pomirio naše zasebne, često međusobno netrpeljive identitete.

Opisujem ove nevesele situacije s identitetom pisca u svom regionu i zbog toga što naši političari, često u isti mah, najviše govore o svome narodu i o Evropi. Svi žele u Evropu, pa i oni koji ne uspijevaju da se oslobode nacionalne mitomanije, populizma i ksenofobije. Ljute se na Evropsku Uniju što im postavlja zahtjeve koje nije lako ispuniti. Zahtjeve koji, kaže se, diraju u dignitet i identitet zemlje i nacije. Nimfa Evropa za njih je onda opet "stara kurva", kao što su poslije Prvog svjetskog rata vikali neki naši avangardisti, antievropski nastrojeni pjesnici koji su "bolesnoj", "dekadentnoj" Evropi htjeli da ubrizgaju svježu, "barbarsku" krv sa Balkana. [...]

Stevan Tontić | 10.03.2009
Više na: gralis gls
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Mart 26, 2014, 10:15:13 pm »

*
DUH PESNIŠTVA


PSI RATA MOGLI SU SVE, SEM DA MI UZMU JEZIK


Pjesnik osjeća i zna da sama priroda, sve živo i neživo u njoj, elementi koji tvore Univerzum (čija je čestica i on sam), predstavljaju već po sebi izvore poetskoga. Onda kada je otvoren za utiske i senzacije iz spoljnjeg svijeta, pjesnik je izložen tajanstvenom, mada nemuštom, neartikulisanom govoru koji on želi da "prevede" na svoj jezik. Da taj zagonetni, fluidni govor, ili te "znakove pored puta" (Andrić) dovede do adekvatnog jezičkog izraza, do ubjedljive umjetničke ekspresije — nove pjesme ili cjelovitog pjesničkog djela. Ljepotu i smisao svog djela pjesnik želi da podari svom čitaocu, svima onima koje bi moglo zanimati njegovo čitanje tih znakova i njegova pjesnička umjetnost. Pjesnikov duh, njegovo tvoračko "ja", jeste centar tog dešifrovanja i prevođenja tajanstvenih migova i "poruka" koje mu se nude sa svih strana, jednako kao i impulsi, pjesmotvorni drhtaji, iz sopstvene duše i tijela. Pjesnik dakle nije prosti skupljač tih znakova i nagovještaja — on je autonomni subjekt koji suvereno proizvodi svoje poetsko-jezičke tvorevine, sa slobodom koja mu dozvoljava beskrajne mogućnosti u izboru slika, ritmova i jezičkih sredstava, kao i samog žanra, stila, poetičkog usmjerenja. Dozvoljava mu da bude smrtno ozbiljan ili humoran, kritički nastrojen ili naprosto razigran, kao što i priliči homo ludensu. Sve zavisi od njegovog talenta, temperamenta, poetičke orijentacije i duhovnog profila.

Po velikom srpskom pjesniku Vasku Popi (1922—1991), pjesnik je čuvar tajanstvenih, mitskih izvora živih riječi. Pjesnik im ide u susret sa svojim "bdenjem i ćutanjem", žive riječi s vremena na vrijeme "predane ili prenoće" u njemu, "na beskrajnom putu ka svome izvoru". Pjesniku se čini da čuje "nešto od njegovoga žubora", vidi "nešto od njegove bistrine" u svojoj pesmi. I ne boji se da taj "izvor žive reči može presahnuti", "da ga neko može zatrovati ili zamutiti". Žive riječi se tako kroz samu poeziju, kroz pjesnikov jezik i duh, vraćaju svome izvoru. Kao da je pjesnik (mogli bismo dodati) u srcu njihovog čudesnog strujnog kola, što baš i nije bezopasno mjesto. Ipak, pjesničke riječi ne ubijaju, već nadahnjuju i prosvjetljuju; naš duh im se raduje i kada su tužne, čak i kad nas uznemiravaju i navode da razmišljamo o tome ko smo, šta smo, i u kakvom izopačenom svijetu živimo.

Ako je, po Hajdegeru, jezik kuća bitka ("Die Sprache ist das Haus des Seins"), onda je on svakako i kuća poezije. Jezik nije samo sredstvo, već i važno, inspirativno gradivo, rudnik i okrilje poezije. Poezija ne izvire samo iz prirodnog i društvenog okruženja i podsticaja koje otuda primamo, već i iz samog jezika, govornog i pisanog, u kojem i sa kojim živimo, jer jezik pamti sve — počev od drevnih mitova i tradicija duhovnosti svakog naroda do savremenih, beskrajno razuđenih zbivanja i znanja, intelektualnih i umjetničkih kreacija.

Za mene je jezik okean u kojem pokušavam da plivam. Što bolje i vještije jer prijeti potonuće. Nikada ga neću preplivati, ali mogu tokom svog života da isplivam bezbroj kraćih dionica i ostvarim mnoštvo ronilačkih zahvata u dubinu, odakle ću možda iznijeti poneku dragocjenost za pjesmu.

Tokom rata u Sarajevu meni se, poslije početne, strahotom izazvane blokade mog pjesničkog jezika, upravo taj jezik ukazao kao jedina mogućnost odbrane sopstvenog duhovnog integriteta i najbolji oblik svjedočenja o užasu kojem smo bili izloženi. A to svjedočenje kao da mi je nalagao sam pjesnički jezik. (O tome sam govorio i pisao više puta, posebno za vrijeme egzila u Njemačkoj.) Mogli su psi rata, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju, da me ponižavaju, muče pa i ubiju na bezbroj načina, da mi uzmu sve, ali mi nisu mogli uzeti moj jezik. A taj jezik (tako mi se bar čini) nije umio da falsifikuje ono što sam vidio i čuo, što sam iskusio u strahu, patnji i bolu. Nikako nije pristajao da "poetski" laže bez obzira na razloge i ciljeve koje su mu nudile ova ili ona ideologija i politika, a kojima bi naknadno mogao pokušati da se opravda. Bilo je jasno — u svoj svojoj ranjivosti i bespomoćnosti — suprotstavljen jeziku brutalne sile, ratne propagande i međunacionalne mržnje, inače bi izdao samoga sebe. Osjetio sam, u srcu tog ratnog zla i u sopstvenoj nemoći da ga preduprijedim, da pjesnički jezik posjeduje čudesnu moć istinoljubivog svjedočenja koje bi o našoj drami moglo slobodnim ljudima kazati nešto istinitije, duhovno važnije i ljudskije, od rutinskih medijskih izvještaja, pogotovo onih tendencioznih koje su liferovale sve zainteresovane strane. I pjesnik mora da priziva, sluša i slijedi — bez obzira na posljedice u svom građanskom životu — tu inherentnu moć i sveti dar jezika, tu tvorački razbrujanu ali ne i bezobičnu jezičku energiju koja ga spasava od ponižavajućih nagodbi sa sudbinom, iskupljuje od duhovne smrti u svijetu sveopšteg nasilja i laži.

Otad mi jezik poezije znači mnogo više nego što mi je ranije značio. A oduvijek mi je značio mnogo, da baš ne kažem — sve.


Stevan Tontić
Slovo na susretu "Poezija Mediterana" u Peskari

Priredila: S. Simić | 07.11.2009 | Politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: April 29, 2014, 01:20:51 am »

*
Stevan Tontić:

I U BEZNAĐU IMA OZARENJA

Srpski pesnik iz Sarajeva, o novoj knjizi "Svakodnevni smak svijeta" i duhu vremena: Ljubav je spasonosna, bez nje se ne bi moglo ništa raditi, pa ni pisati, koračati, disati

Smak sveta događa se svaki dan, na ovom ili onom kutku planete, u duši ovog ili onog čoveka, a pesnik nastoji da se prenese u dušu svakog koga je video, čuo, čiji je život upoznao. Tu metaforu sam učinio univerzalnom — kaže za "Novosti" Stevan Tontić, srpski pesnik iz Sarajeva, o novoj knjizi pesama "Svakodnevni smak svijeta", u izdanju "Trećeg trga", koju je nedavno predstavio na Beogradskom festivalu "Trgni se! Poezija".

Tontić se posle višegodišnjeg egzila u Nemačkoj (1993—2001) vratio u Sarajevo, a poslednjih godina ima i beogradsku adresu.

Većinu pesama u novoj zbirci napisao je u poslednje dve godine, iako kaže da je mislio da novu knjigu neće još dugo imati.

Ali, eto, odjednom su naišli neki impulsi i napisao sam celu zbirku. Ima pesmama i na osnovu nekih starijih zapisa. Ponekad se dogodi da čovek razvije stih koji je napisao pre dvadeset godina, odjednom mu se nešto otvori.

Predstavljate nekoliko ciklusa, po formi i tematski dosta različitih?

Knjiga ima ciklus vezan za moje sećanje na detinjstvo na selu, tamo pod Grmečom, a završava se sa nekoliko pesama iz Berlina. Pretežniji deo knjige nastao je na osnovu doživljaja iz zemlje u kojoj živim. Traume rata još uvek me prate. Ono što sam doživeo u Sarajevu, u onom ratnom užasu, za mene je bila propast sveta, apsolutna katastrofa. Ali i mir koji je nastao posle rata, nije baš neko srećno doba...

Moto beogradskog festivala poezije bio je "Ti, međutim...", iz "Lamenta nad Beogradom" Miloša Crnjanskog.

Možda i kod mene postoji to "međutim", koje često nije izgovoreno, jer tu ima dosta motiva koji su vezani za izbeglištvo i egzil, za život u tuđini, u stranoj kulturi i stranom jeziku, ali i za iskustva iz naše zemlje. Mislim tu na našu bivšu, veliku zemlju, ne samo na BiH, u kojoj sada živim, mada sve češće živim i u Srbiji.

U pesmama preovladava apokaliptično iskustvo?

U biblijskoj apokalipsi postoji nada o stvaranju nove zemlje i novog neba. Kod mene je ta nada prigušena ali ima i trenutaka ozarenja.

Šta danas čoveku pruža nadu?

Kao verovatno i svi pesnici, i ja govorim da je ljubav spasonosna. U prijateljima ili značajnim umetničkim delima čovek pokušava da nađe neku nadu. Iz apsolutnog beznađa ne bi se moglo ništa raditi, pa ni pisati, koračati ni disati. Onda bi čovek kapitulirao. Još verujem u značenje umetnosti i ljudskih dela. To je nada da čovek može nešto da kaže što će biti relevantno i za druge ljude.

Mnogi govore da poezija više nema neku ulogu?

Govore da uopšte književnost i umetnost nemaju ulogu kao u prethodnom režimu, u socijalizmu ili u njegovoj oštrijoj formi — komunizmu. Pominje se kako je tad književna reč bila važna, pa se uzimaju mnogi primeri kažnjavanja pisaca, zabrana knjiga, jer je vlast imala neku vrstu straha od drugačijeg jezika, od jezika slobode. Danas se može reći sve, samo što to više nije važno. Slobodu niko ne ograničava, ali je čovek ograničen da se ispolji, svet mu ne nudi ništa naročito. Došli smo u takvo vreme i prostor. Postoji, ipak, izvestan, doduše tanak sloj ljudi koje pesnička i druga umetnost zanima i nešto im znači. Nikada nisu postojali veliki krugovi ljudi koji su se istinski zanimali za poeziju i za umetnost. Ne očekujem da poezija bude mnogo čitana, ali neku vrstu utehe pa i radosti predstavlja i taj mali broj ljudi koji će ostvariti dodir sa nama, podeliti sva naša iskustva.

Kako je u bogatijim evropskim zemljama?

Situacija je drugačija, ne u smislu da je tamo književnost društveno značajnija nego kod nas, nego umetničko stvaralaštvo ima mnogo veću podršku. U Nemačkoj postoje mnoge fondacije, stipendije, nagrade za pisce, tako da samostalni autori mogu da prežive baveći se samo svojom umetnošću. Kod nas je to vrlo teško.

Kažete u jednoj pesmi da "život postaje preplavljen sevanjem bliceva i ikonama novih gospodara, koncertima folk-diva, festivalima porno-zvezda, gostovanjem cirkusa u bogonapuštenim oblastima"...

Počelo je pre nekoliko decenija u skladu sa onim: "hleba i igara". To je naličje duboke ekonomske, društvene i moralne krize. Gotovo sve se pretvara u neku vrstu zabave, da bi se tobož ljudima pružilo neko olakšanje te teške, nevesele svakodnevice. Nisam toliko pretenciozan da bih sve to osuđivao ili odbacivao kao kič ili nešto jeftino. Svako može da odabere za sebe i po svom ukusu u kojim će događajima učestvovati i šta će pratiti, ali to je, ipak, uzelo tolikog maha, da je pomalo zabrinjavajuće što se tiče vaspitanja javnog ukusa i mladih generacija. Pod pritiskom zabavljačke umetnosti i kulture mnogi ljudi nemaju motiv i podsticaj da dođu do nečega malo višeg i značajnijeg.

Koliko su religioznost i duhovnost prisutne u savremenoj poeziji?

Velika poezija ima i duhovnu dimenziju. Ona ne mora biti direktno religiozna, ali to je neka vrsta razgovora sa tajanstveniom višim silama, sa Bogom. Kod mnogih postoji stav apsolutne negacije duhovnih vrednosti ili onoga što je vezano za religiju, crkvu i tradiciju religioznog života, a s druge strane, imate mnoge novoverne koji pišu poeziju bez većih kvaliteta. Kod mene su razgovori s Bogom prisutni od pesničkih početaka. Jedna moja knjiga iz 1977. zove se "Hulim i posvećujem". To je bio rezultat spoznaje da su svetost i ono što je druga strana medalje — zlo, ustvari povezani. Možda ne bi ni bilo osećaja za jedno ili drugo, bez te paradoksalne povezanosti. Da nije bilo tolikog zla u istoriji, tolikih katastrofa i ratova, možda velike religije kao hrišćanstvo ne bi trajale dve hiljade godina. Nestale bi kao neke ideologije za par decenija. Upravo stoga što postoji zlo u čoveku koje se u ratovima toliko razobruči, da nas prosto porazi, imamo potrebu za nečim višim od samog čoveka.

Kako je srpskom piscu u Sarajevu?

Mnogi me pitaju kako mi je tamo i zašto ne dođem u Beograd ili Novi Sad. Mislim da nikome nije veselo, ne samo srpskom piscu u Sarajevu, nego ni bošnjačkom ni hrvatskom. Ne samo zbog međunacionalnih tenzija koje još postoje i koje se, nažalost, uskoro neće smiriti (bar ja ne vidim neku veliku šansu da se razvije normalan život i poverenje među narodima), katastrofalna je i ekonomska i politička situacija. Mogao bih da živim na bilo kojoj tački planete, ako imam bar jednog prijatelja i ako imam neku komunikaciju sa onim što je za mene bitno — sa kulturom moga jezika. Nisam se vezao za Sarajevo. Čovek ne zna gde će umreti i gde će završiti. Razmišljam i o odlasku, mada iskreno ne znam gde bih. Nisam više mlad i nemam više nikakvih ambicija da učestvujem u nečem bitnom. Dovoljno mi je ako mogu negde skromno i mirno da živim, i možda još nešto napišem.

Upozoravate da postoji još jedan problem?

Kada se govori o srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine, govori se samo o onima koji žive u Republici Srpskoj. Postoje neki konkursi u RS na kojima pravo učešća imaju samo pisci iz RS i Srbije. Ne pada im na pamet da možda ima neki pisac koji živi u Federaciji. Postoje ljudi koji hoće da nas sabiju u stroge okvire, zauvek neprelazne.

Kako gledate na pitanja novih jezika?

Stvaraju se lažni problemi kad ne mogu da se reše glavni životni problemi.


SLIKE RATA
Pesme koje sam pisao u ratu u Sarajevu, koje su sadržajno najteže i najgroznije slike nose u sebi, možda sam čak najlakše napisao, zato što su mi te slike bile date spolja. Nisam morao ništa da izmišljam, trebalo je samo da ih organizujem na estetski valjan način — kaže Tontić.

RAZORNA STRANA
Često se pitate šta je čovek? — Vidim u njemu i anđeosku stranu prirode, veliko i lepo što stvara, ljubav za koju je sposoban, nesebičnost, ali i onu razornu stranu. To je ono što me neprestano progoni i o čemu moram da se pitam.


Bane Đorđević | 02.06.2013. | Večernje novosti
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: