**
Stihovi
Stevan TontićPUTUJE MOJ SELJAČKI NARODMoje selo — u jednom od slivova Neba —
počelo je oh počelo
da uvire!
Živ i zdrav plav i žut mek a krut
moj nepismeni narod već se ukrcava —
narodu mom nebesa su do koljena!
Putuje moj seljački narod
direktno uvis
neće taj više
uzalud
da
na
zemlji mre!
Propala je stvar smrt
pošteno govoreći.
A Ti
koji jesi
primi ove ljude
koji jesu i nisu,
Inače bih mogao
štošta da ti kažem!
PISMO KUĆIMi smo dobro, mama.
Svako se okrsnuo svome poslu.
Na svoju stranu.
Noge su u Polju.
Mozak je u Institutu.
Srce je u Zavodu.
Pluća su u Prirodi.
Duh je u Vatri. U Nebu. U Grobu.
Duša pod Pragom.
Ruke su, evo, polete po Stolu —
evo te pozdravljaju, mamice.
Više ti neću pisati.
Poslovi se obavljaju.
Zemaljski dani cure.
Ja tečem. I odlazim.
Odoh ja, mamice.
UMREŠ LI IZNENADA, PRIJATELJU Abdulahu SidranuUmreš li iznenada, prijatelju,
prijatelju, brate mog života,
druže sušti, duše jedinstveni,
iznijeću svoja nijema usta
u suton, pred mrke zvijeri,
pogruženo te slaviti, tužaljke kititi,
potresne molitve u jezik liti,
zvijezdama i crvima revno tumačiti
ko je ko
i šta je šta
u prašini, u tami, međ nama.
Tri dana
stvari će biti jasne do nepodnošljivosti,
a četvrtog će nastupiti redovna zbrka,
pogubna i tebi strana.
Tri dana
sjaće od tuge rastanka
lica hrišćina i lica muslimama
lica zlikovaca, angsla, huligana...
(o, dušine modrice, bridovi rana!)
a četvrtog će pod mojim prozorima, na groblju,
zlaćano zrnevlje, slijeii, da zoblju.
I neće se više znati
ko je ko, šta je šta
i niko se sjećati neće da ovdje si postojao
ti i da sam postojao
ja.
1985.SVAKOG JUTRA, SVAKE VEČERISvakog jutra draga me ljubi kad na posao krene,
usput se smiješi i onima što nikog ne vole.
A ja? Molim se da zlodusi joj srce ne osjene;
za nju se i ruže, ptice, napuštena djeca mole.
Živimo u zemlji starih propovjednika ubistva,
s novim zbirkama leševa i poluživih tijela.
Bog je ubijen, polunijem, ljubav svetački čista.
Sve što činimo oproštaj je, početak opijela.
Svake večeri moja draga nada mnom suze roni
jer u snu ja vrištim, naliven stravom i tmicom.
Anđeo naš svu noć Gospodu svome zvoni
bisernom, od suza nanizanom brojanicom.
O ŠTO SI PROSLAVLJEN, GOSPODE Miodragu PavlovićuO, što si proslavljen, Gospode,
u velikom i u malom —
elemenata cijelom skalom,
u ogledima vatre i vode.
O, što si proslavljen, Gospode,
Životinjom svojom i biljkom —
zmijom pa koprivom pa bosiljkom...
blizanci tek kad se rode!
O što si proslavljen, Gospode,
jezicima hladnim i vrućim —
mlaki se vraćaju kući
dok ove iz kreveta vode.
O što si proslavljen, Gospode,
u djevama mudrim i ludim,
sincima hrabrim i bezmudim,
tiranima i žednim slobode.
O što si proslavljen, Gospode,
U svojim Kanama i Gomorama,
u srčanim, u gasnim komorama,
kroz pomore i kroz porode.
O što si proslavljen, Gospode,
u Isusu i u Pilatu,
Avelju i Kainu bratu,
kroz horde i kroz narode.
I ja Te proslavljam, Gospode,
Tebi i pjesan i hula —
sva pjena uma i čula,
bezumne himne i ode.
ELEGIJA ZA PREKLANOG PJEVCA Božja ruka u svetu
kao ruka moje majke
u utrobi zaklanog petla
u petak.
Šta Bog vidi, s onu stranu prozora,
kad uvuče svoje šake u svet?
I šta majka vidi?
(Jehuda Amihaj,
Božja ruka u svetu)
Sverazorni potres i lom! —
biće, dragi Jehuda, da Tvorac rukom
po utrobi Svijeta opet džara.
Stub Neba noseći oboren,
krov moj, moj zid, u podrum soren,
u mećavi velika noć i dan,
čekajuć da budem odstrijeljen —
i neviniji će biti zaklan.
Predstava "Smak Svijeta" igra se utroje
u ovom Vavilonu, čiji jezici
u jednoj se čorbi kuvaju i ližu
i najmanje se Boga boje;
na Jagnje i psalmopjevca ovi se dižu
u Jerusalimu mome, na nemjestu sazdanom,
milosti Božje van domašaja.
Ne ja, ni život sa zemnom hranom —
smrt je ostala bez imalo sjaja.
Da si bar ruke od nas digao!
Šake si svoje baš ovdje zavukao
u svjetsku mračinu do lakata:
jauk i lom, brat na brata!
Nek sam i zaklan, samo ne — klao.
Pjevac Tvoj živ u grob liježe —
pol mu, i jezik, inje steže.
Gospode, izvuci te ručerde svoje
iz utrobe zemljice kojom ruješ,
izvuci i operi u mome bolu,
prije no što Ti posljednju zapojem,
prije no što — kajan? — pomiluješ
sjen ovu što još se vija
(mada već muve krestom se roje)
po ovom Tvome mrkodolu.
Ovdje sam u gušći mrak bačen
no u utrobi zaklanog pijetla.
Prozor Tvoj u visoko podne zamračen,
ni o Vaskrsu trak svjetla
nećeš zar da nam daš?
Moje panične znake ne primaš.
Ja Ti se zamuklim krikom javljam
sa šijom na panju što sječivo ište,
ja, pjetlić Tvoj, evo se spravljam:
pjev moj i kresta — neba znaci —
odletješe na bunjište.
Perja ni kreste nije mi žao,
nek sam i preklan — nisam klao!
A majka moja — ona jedina
vidi šta sa mnom se ovdje zbiva,
majčica moja, uz Tvoje skute,
ruke prebijele krši za sina,
pjevom jedinca uzdignute.
Dopusti bistrim prstima njenim
da speru mrak taj s vidjela Tvoga:
u tami osta sin njen zemni,
nezvan od Oca nebeskoga!
Pjevac Tvoj, evo, u grob leže —
pol mu, i jezik, glina veže.
Sarajevo — Jerusalim — Berlin, 1992/1996SJAJ I MRAKNikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.
Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.
Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.
Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.
Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.
Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.
GROBNa visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji
u izbistrenom zviježđu.
U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ
čist od istorija.
U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje —
u nesnosnoj radosti dvojine.
U kristalu bez imena,
bez svojine.
Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.
U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012