**
Stihovi
Gojko JanjuševićOGRADICETako se u Ozrinićima zove grobljeDaleko su Ogradice:
obdan brdom, obnoć dolom,
preko mutne Gračanice
do Ponora pod topolom.
Daleko su Ogradice
gde se zemne senke luče:
ljubim smrti trepavice,
ona zlatne nosi ključe.
Crna noći, jutro bledo,
zemljo, kleta nevernice,
da ti rodim muško čedo
za daleke Ogradice.
Po čelu mi klupčad zmija
neke modre ptice vezu,
ide grdna pogibija,
smrt me zove za trpezu.
A nebom se vuci kolju,
kitni svati gorom jezde,
moja majka po Pacpolju
u kućice sadi zvezde.
Svaka pregršt u nevreme,
vetrovi joj ruže lice,
pusta majka — baca seme
na šest rala nesanice.
Iz dalekih provalija
žude sunca one ptice,
pada jato crnih zmija
na daleke Ogradice.
SVET JE PODELJEN NA SO I VRETENASvet je podeljen na so i vretena.
Predelom i vodom nevidljivi znaci:
Spavajte mirno, budući mrtvaci!
Promiču lađe iz bivših vremena.
Razmiču se kosti. Pucaju beluci.
Tvrđava snatri. Lepeću jauci svetom
podeljenim na so i vretena.
Tvrđava diše. Zatežu se zvuci
u ljuljkavu reku. Nebom smešak.
Brodovlje tegli vreme: privid leša.
Pevaju mrtvi, pod vodom, u luci.
Sunčani mlini toče oštro mlivo.
Struje se mreže u svetlo predivo.
Gamižu mrtvi, pod vodom, u luci.
O PRIRODI STVARISvakako, to je prostor pust i prazan,
gde raste plesan ispod tamnog luba
i u tvrdoj mahuni mraza
sazreva jarka svetlosna guba.
Kristališe se vreme u biljne metke.
Listaju prividi. Olovni san šestari,
udubljen u seme mračne pripovetke
o zračnoj prašini u prirodi stvari.
Niotkud vetra. U rečima bonaca.
Sjaj koji trune na usni od lepenke.
U oku klija zebnja i baca
na gluvi prostor oštre senke.
ČUJEŠ LI?Čuješ li sad kako nam kroz prste
šibljaju mlade vazdušne trave?
To u dnu uma prskaju brave:
jate se senke i san brste.
Kad se na belom zidu skrste
umorne ruke, ponoć je zrela.
Dve crne tačke, naša tela,
postaju dve grudve, jedan prsten.
Soba se mrači. Al čvrste
da l to bivaju tvoje grudi
ili se u tamnom ponoru budi
otrovni plod neznane vrste?
Soba postaje svemir. I ludi.
A nebo sipi kroz tvoje prste.
SEDAMNAEST PRILOGA(odlomci) 1
Rođen 1898.
Od septembra
1946—
kolonista,
dođoš,
talagan,
strašilo među prečanima.
Omrkne
ušoren
u suton
i počinje da lista
neka svetlost
iz čvoruga na njegovim kolenima.
8
Kad krenusmo u novu zemlju,
u obećanu ravnicu,
zamolio kuma Nikolu
da upregne vola
i odveze nas do Nikšića,
na usku železnicu.
Beše suša.
Presahla Gračanica.
Zaglavila se kola.
Svi smo morali dole,
da pomognemo.
Nas petoro na jedan točak,
za drugi majka,
pozadi njih dvojica.
Nebo bilo kao pržina,
s kola sipilo nekakvo seno,
pred očima, umesto ptica,
lepetala ravnica.
Od svega što smo imali
povede samo kravu.
U selu osta,
nikome:
deset ovaca,
dva jagnjeta,
devet koza.
Na uzbrdici kod Bileće
za dlaku izgubi glavu kad je,
sanjiva i gladna,
šarulja ispala iz voza.
10
Zemlja ne beše obećana.
Blatna.
Kuća do kuće od naboja.
Zidovi četiri prsta.
Neko donese uveče:
četiri metra platna,
sedamnaest kravata,
tri maramice.
Pomoć Crvenog krsta.
12
Dobili smo osam jutara zemlje.
Ušli u SRZ.
Godišnje:
petnaest meteri žita,
dvesta pedeset kilograma krompira,
tri vreće pune šećera.
Onog leta
kad nas je vodio u Vinograde
da beremo višnje,
otac se jednom
vratio dockan
i osorno odbio da večera.
Bilo je to 49,
u Julu,
Niko i ništa
Nikogović sa Kličeva
ukaza na nj prstom
kao na ruskog žbira.
Srećom
ocu se u dobri čas
spletoše neka creva
i odvezoše ga u Beograd,
na operaciju čira.
13
Lečio se na VMA.
Iz prestonog grada
u naš dom se
vratilo drvo
na kojem buđa trud.
Od onda ga
u kostima probada
i katkad
za grlo
ščepa stud.
17
Sedi starac u sobi
i krezubo se smeši tv čudu.
Onako: osušen drijen,
neobrijan,
s velikom kapom
na ušiljenoj glavi.
I
pilji li, pilji.
Tri puta dnevno reši
da opet diže ustanak.
I zamahuje štapom.
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012