**
Stihovi
Milutin JovanovićS U N C O K R E TSvake plave zore, dokle sunce siše
Male kaplje rose sa mojih šalona,
Gledam kako jedan žuti cvet se njiše
Kraj kamenog zida susednog balkona
Na stabljici tankoj, i za suncem žudno
Kako kreće glavu lagano i trudno.
I ja neznam zašto, a to uvek biva,
Čini mi se: da u mene crnim okom
Začuđeno gleda cvet, kao da skriva
Pitanje i sumnju na rubu širokom
Njegove krunice, jer tako uporno
Maše prema meni glavom neumorno.
I verom što osta iz deginjstva čista
O duši u cveća, verujem da nemo
Cvet sluti saznanje da nam sudba ista:
Da večno za suncem oči upiremo,
Dok tamnica naša sumorna i siva
Dušu nam i telo surovo okiva.
Milutin Jovamović
Sen—Silvestar.ŽIVOT JE IPAK SREĆAI ako sve stvari nisu u svom redu,
I putem se sreta što srce ne želi, —
Mene ipak čara život, kao bledu
Jasiku zrak sunca, i k'o njeni beli
Srebrni listići drhće sva u meni
Ustreptala duša od onog što nudi
Život oko mene raskošan, rumeni,
Pun zvukova, boja, vazduha i žudi.
Ni ja nisam sreće imao obilno,
K'o i mnogi drugi, i briga me ljuta
Pohodila često, dok mi dušu silno
Pritiskala sumnja perfidna i kruta ...
I moji su snovi vazda isto bili:
Tek oskudna radost u dugome nizu
Dosadnih minuta, kada duša cvili
I hoće se da je željeni kraj blizu.
Ali kad o okna zakucaju moja
Grane mlade višnje, pune belog cveta,
I vrt zatreperi od raskošnih boja
I zašume pesmu kruškova drveta,
Kad zabrodi sunce u luku visokom
I užeže luče vidicima sivim, —
Tad plamen čeznuća blisne mojim okom,
I osetim radost od toga što živim.
JEDNE JESENJSKE VEČERI . . .Nada mnom su tiho šumorile grane,
U sumračju sivom večeri jesenje, —
I plakalo cveće šumsko na sve strane
U senkama tavnim hrastova i venje.
Te večeri čudne, u mistici tame
Što pada na šumu i modre proplanke,
Začu moja duša odjek sebe same
U cviljenju muklom breze sirotanke.
Drhtao je šumor zdravca i paprati,
K'o žadobni ropac sporog umiranja,
Ili plač za suncem što više ne zlati
Glavice u cveća i spletove granja.
To veče, u šumi što lagano vene,
Pade i na moju dušu teška seta,
Jedan bol nečuven upi se u mene,
I plakah za suncem svog odbeglog leta...
Objavljeno u časopisu "Misao", Beograd. Godina 1920. |
Digitalna Narodna biblioteka Srbije