sledeća tema »

[Angelina]

*

BOŽIDAR DORO ĐAJA
(Dubrovnik, 24.05.1850 — Hinterbril kod Beča, 06.10.1914)


Đaja, Božidar Doro, kapetan duge plovidbe, zapovednik broda, pisac

Pripada staroj i poznatoj dubrovačkoj porodici. Otac Ivo bio je trgovac, mati Petronela rođ. Grgurević. Nakon završene osnovne škole u Dubrovniku i kratkog pomaganja ocu u trgovini ukrcao se kao šesnaestogodišnjak na stričev brod u Trstu. Plovio je 12 godina na dubrovačkim i pelješkim trgovačkim jedrenjacima i zatim položio ispite za poručnika i kapetana duge plovidbe (1873). Potom je bio zapovednik dubrovačkog broda "Srećni" (1878—1881), bio u ortakluku u manufakturnoj radnji u francuskoj luci Avru pa u istom mestu kao pomorsko-trgovački posrednik. Kupio je brod 1887. i bavio se prevozom uglja. Na nagovor brata Jovana, narodnog poslanika, u Beograd je došao sa ženom i dva sina 1889. i marta 1890. preuzeo komandu državnog parobroda "Deligrad". Ubrzo je pokrenuo osnivanje deoničarskog preduzeća Prvog kraljevskog srpskog parobrodskog društva (1892) i postao prvi kapetan prvog srpskog parobrodskog preduzeća. Oženio se drugi put imućnom Austrijankom i stalno nastanio u Hinterbril kod Beča (oko 1909). Sahranjen je u Beču.

Bavio se književnošću. Objavljivao je i pod pseudonimom Pomorac. U nekoliko knjiga beletristike pisao je o životu pomoraca Bokelja i Dalmatinaca. Pripovetke je objavljivao u novinama i časopisima (Trgovinski glasnik, 1906—1907, Srđ 1908). U rukopisu su mu ostali pojedini delovi knjige Naši pomorci (Vođa palube, Kapetan, Starost) i drama Plava krv. Sastavio je rečnik pomorskih termina i građu poklonio SANU. Sin Ivan bio je fiziolog.

Odlikovan je Takovskim krstom.

DELA: Na ratnim brodovima, Zemun 1901; Naši pomorci, I—III, Beograd (Mali 1903, Mladić 1904, Timunijer 1909); L' Eco delle onde, Belgrado 1908.

IZVORI: Šematizam Srbije, 1890—1908.

LITERATURA: D. Živaljević, Mali, B. Đ., Kolo, 1903, br. 8, 497—502; Jugoslovenski rečni portreti, Beograd 1931, 12—13; Miloš Savin, Parobrod "Deligrad", Beograd [1963]; Mladen St. Đuričić, Istorija jugoslovenskog rečnog parobrodstva do 1926. godine, Beograd 1965, 29—43, 128; I. Zloković, Jedan zaboravljeni pomorski beletrista, GPMK, 1972, 271—279.

Milica Bujas
Odabrane biografije (I—IV tom) | Matica Srpska

[Angelina]

*
SRPSKI DUBROVNIK: BOŽIDAR ĐAJA (1850—1914), KNJIŽEVNIK I POMORAC


TAJ DIVNI STRAŠNI SVIJET

Preplovio je okeane i zapovedao na četiri jezika. Jedrio na tuđim i svojim brodovima. Kao kapetan broda "Deligrad", pomogao je razvoj rečnog brodarstva u Srbiji. Znao je da je zaborav oblik smrti. Njegovo šestoknjižje "Naši pomorci", otmena dokumentarna i poetična proza, čuva se u Arhivu SANU. Njegov brat Jovan bio je ugledni književnik i prevodilac u Beogradu, a sin Ivan treći Srbin u Francuskoj akademiji nauka (posle Ruđera Boškovića i Jovana Cvijića)

Pomorac i književnik Božidar Đaja rođen je 24. maja 1850. u Dubrovniku. Otac Ivo, pomorac, potom trgovac, rodom iz sela Mravinca; majka Petrunjela, rođena Grgurević, iz trgovačke porodice u Mokošici. Božidar je osnovnu školu pohađao u rodnom gradu i pomagao ocu u trgovini. Kao šesnaestogodišnjak ukrcao se, u Trstu, na brod jednog svog strica kao "mali". Plovio je dvanaest godina dubrovačkim i pelješkim jedrenjacima, prošao sva zvanja, od "maloga" do zapovjednika.

Ispite za poručnika i kapetana duge plovidbe polagao je u Dubrovniku, posljednji 1873. Godine 1878. postaje zapovjednik dubrovačkog barka "Srećni", izgrađenog u Rijeci 1871, nosivosti 565 tona, koji je bio vlasništvo Božidarovog oca Ivana i ujaka Grgura. Ovim brodom srećno je plovio i poslovao, a na Novu godinu 1881. prispio je u francusku luku Onfler, sa tovarom žita. Tu se upoznao sa sinovicom jednog brodovlasnika, Delfinom Ože, kojom se uskoro oženio. Brod "Srećni" doveo je u Dubrovnik i predao brodovlasnicima. Nastanio se u Avru, gdje mu je tašta posjedovala manufakturnu radnju u koju je stupio kao ortak. Razišli su se, pa je Božidar potom radio kao primorsko-trgovački posrednik, ali nije imao uspjeha.

Vraća se svom zanatu. Kupio je bark "Nicolo G." i 1887. godine, sa teretom ugljena, zaplovio ka zapadnoj Africi, a odatle na Angile. Tamo, na ostrvu Haiti, uzeo je tovar za Englesku. U to vrijeme jedrenjacima su dani bili odbrojani, poslovi bivaju sve slabiji. Poslije dugog putovanja, kapetanu Boži nije se isplatilo da popravlja svoj stari brod. Napušta ga u Glazgovu, gdje je 19. jula 1888. prešao u ruke engleskog brodovlasnika.

Kapetan Božo odlučuje da se iz Avra iseli u Argen ginu, ali baš tada, sticajem okolnosti, uspostavlja vezu sa svojim bratom Jovanom. Taj ugledni srpski političar, književnik, novinar i prevodilac (prevodio Tacita, Montenja, Igoa, Mancinija), živio je u Beogradu. Božo prihvata bratovljev poziv da dođe u Srbiju, gdje u martu 1890. preuzima zapovjedništvo parobroda "Deligrad" od kapetana Marka Đurića, koji je Dunavom plovio pedeset godina. Na predlog novog zapovjednika, "Deligrad", dotle remorker, preudešen je u putnički parobrod. Više nije svojina države, ulazi u sastav novoosnovanog akcionarskog preduzeća "Prvo kraljevsko srpsko parobrodarsko društvo". Politički i privredni krugovi u Srbiji uviđaju da rječno brodarstvo treba razviti, grade se i kupuju novi parobrodi.

Božidar Đaja ostao je u Beogradu do 1911, a onda odlazi u Beč sa svojom drugom suprugom, Anom fon Zigl. Govorio je italijanski, francuski i engleski. Sarađivao u Trgovinskom glasniku (1906—1907) i Srđu (1908). Odlikovan Takovskim krstom. Kapitalno djelo Božidara Đaje Naši pomorci sačuvano je kao cjelina zahvaljujući njegovoj unuci, Olginoj ćerki, gospođi Emiri Živković. Prve tri knjige šestoknjižja Naši pomorci objavljene su u izdanju Zadužbine Ilije M. Kolarca: Mali (1903), Mladić (1904), Timunjer (1909). Preostale tri knjige — Nostromo, Kapetan i Starost — ostale su u rukopisu. Gospođa Emira, koja se sa ljubavlju starala o zaostavštini svog djeda, pokušala je da nađe izdavača, ali nije bilo razumijevanja. Poslušala je naš savjet i original rukopisa ponudila Arhivu SANU; rukopis je otkupljen.

Piše: Zdravko Krstanović | Nacionalna revija