Angelina
|
 |
« poslato: Maj 02, 2016, 03:48:41 am » |
|
** NENAD TRAJKOVIĆNenad Trajković je pesnik, esejista i književni kritičar. Rođen je 1. juna 1982. godine u svešteničkoj porodici u Pirotu. Završio gimnaziju u Preševu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Objavio tri zbirke pesama:- "Tragovi", 2008.
- "Vodim te u muzej", 2011. i
- "Vetar sa jezika", 2016.
Kritičari o pesniku:- Saša Radojčić, "Autoportret pesme"
- Pero Zubac, "Dozivi nečujnim glasom"
- Ranko Pavlović, "Suštastvo u biću jezika"
- Dragana Džajević, "P(r)oezija napuštenih elemenata"
- Blagoje Savić, "Unutrašnje duhovno ishodište"
- Milica Stojiljković, "Vetrovito hodočašće"
- Zoran M. Mandić, "Traganje za putokazima smisla i besmisla trajanja"
- Spasoje Spremo, "Nesiprovocirana podsvest"
- Duško Babić, "Lovac i lovina"
- Spasoje Ž. Milovanović, "Osobeno i čisto"
- Zvonko Taneski, "Mističan beskraj"
- Drago Čingel, "Celovite pukotine i semantika punine"
Prevođen na engleski, nemači, francuski, poljski, makedonski i bugarski jezik. Objavljivao u brojnim književnim časopisima: Zlatnoj gredi, Gradini, Književnim novinama, Koracima, Bagdali, Bdenju, Poljima, Tragu, Istoku, Sentu, Savremeniku, Stremljenjima, Literarnom otisku, Riječi, Poemu (Britanija)... Zastupljen u više zbornika savremene poezije. Dobitnik internacionalne književne nagrade izdavačke kuće "Melnik" za najbolju pesmu Hleb za prosjaka, na XIV susretu pisaca u Melniku u Bugarskoj 2013. godine i nagrade Rade Tomić 2015. godine. Jedan je od osnivača i urednika internacionalne književne manifestacije "Pisanija" u Vranju, gde i živi. ~ Nenad Trajkovic (Pirot, Serbia, 1982) is a Serbian poet, essayist, literary critic and traslator. He graduated from Faculty of Law, University of Kragujevac. He has published three collections of poetry, Traces ― 2008, I'm Taking You to the Museum ― 2011, and Wind From The Tongue ― 2016 (The Rade Tomic prize). His works are published in every major literary magazines and national newspapers. His works were translated into English, Slovakian, German, French, Polish, Bulgarian and Macedonian. In 2013 he received a significant recognition by the publishing house "Melnik" in Bulgaria. He got the Rade Tomic Prize for 2015. He lives and works in Vranje in southern Serbia. He is an editor of the International Literary Manifestation Pisanija in Vranje. Nenad Trajković — Haos u nastajanju (Govori: Mile Vasiljević) Nenad Trajković — Šetnja gradom (Govori: Mile Vasiljević) Nenad Trajković — Razgovor sa majkom (Govori: Mile Vasiljević)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Maj 02, 2016, 04:03:41 am » |
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Jun 30, 2016, 04:34:56 am » |
|
** Poezija Nenada Trajkovića Iz zbirke "Tragovi"
CRVENA
Sećam se. Bila je crvena, Kao Škotlanđanka. I imala je pegice po nosu, ili možda po licu, a oči, pa ko bi se setio te noći, pune, prepune mraka. Mada za kožu znam, bila je tako mekana da me i sada milina obuzme.
'85
U izmaglici, sa golim leđima dovoljno blizu stojiš, da ti mogu osetiti miris karmina i topao dah na prorzlom licu, kap hladnog znoja na ispucanoj zemlji.
STRADANJE
Avetinje nad Bistricom lebde i sjatili se šakali sa svih strana, ližu čengele i gložu opanke. O, bezakonje, o prokletstvo veliko, preveliko, jer eno i šejtani više ne nose ljudsko obličje, otkrili se i traže duše gole, traže ono što je i jedino ostalo. Svuda koci spremni stoje, a opet blaga tišina u jagnjadi. Dok ih jahači apokalipse gone, Samo se mogu čuti još strašni krici duše mrtvih koje lutaju.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Oktobar 06, 2016, 01:54:28 am » |
|
** Poezija Nenada Trajkovića Iz zbirke "Vodim te u muzej"
REČI NA PUTU
Ovo nisu reči; ovo nije jezik kojim se govori. Samo pukotine mističnog neznanstva ispijene u vazduhu, koji je namamio razigranu svest. Ovde ležim davno zaboravljen, u pesmi koja nestaje u izgovorenom vakuumu. Tamo, gde sam ponikao, niko ne mari za istinom; ne poznaju laž. Spoznanje je nešto sveto — i čemu linijama stavljati kraj?
SPAS
Sa izglačanog kamena oštra svetlost udara u oči, topi ih, pretvara u baricu slane vode. Bez očiju hodati nalevo–nadesno, bez osećaja stečenog, kroz granje suvo od starosti oholo. Grebati glavu, seći kosu do kože. Obrijana glava jaču svetlost Suncu vraća. Oseća se kako nestaje, kako tama osvaja sve i slepi čovek nije više sam.
PLAVO SRCE
Sumorne prostorije, dom osuđenika pravednice. Sodoma i dalje gori zlom i nevina lica iskrivljena u nedostatku nade — strah je život i sama sam kriva, šapuću glasovi mrtvih devojaka. Dišu zidovi mučno zadovoljstvo ogledala bez odraza i raste cvet prokletog polena. Nekada pomisle dok nevino stradaju — život ne postoji, a ja kad bih se opet rodila volela bih biti ptica koja se ne pari i ne živi među ljudima. — Tamo u šumi gde se reči ne probijaju raste moj grob iz koga ću se iznova roditi i pustite me da vaskrsnem u pticu stradala sam i za sve druge koje nikada ne bi trebale. Šume i dalje vetrovi i izganani svetovi mešaju se sa svakodnevnicom. Svi se mole istom Bogu i borba sa zlom pripada malobrojnim. Devojke u sumornim prostorijama, gde samo zidovi dišu, gase se polagano u svakom koraku običnog prolaznika.
SUDAR
Kreće se kula časovnika izgubljenih kazaljki i hodam nogama nestalim za puteve, putevima koje su mravi pojeli. I brojni tragovi zatrpani šapuću sve glasnije jezikom arhaičnog govora dok sam još uvek vežbao slovo R. I glas vuče i mami i to dete, što kaže da sam ja, sedi kraj zaspale česme i pita me: — Da li si žedan? Pita me: — Da li u odrastanju voda je dalja od usta? I najzad pita: — Da li sada vidiš više i dalje kada si viši? I to dete, pametnije od mene, zna da sve reke istom vodom teku i s osmehom mi šapuće već reči koje znam da će reći. A usta mi jezikom napuštena, iz oči mi rosa pobegla; ruku da pružim, al‘ tako je čisto, to dete što kaže da sam ja on, ali i ne ono ja. I razleže se vrisak poljima koji ne mogu ispustiti i mrak mi svetli i ne da mi odakle sam došao. Trepavice mi iskrile i jure nedogled tražeći oblake, dok postojbina izniklih pramenova precrtava nebo u želji da se ne dotakne. I hvata me dete za nestale ruke.
KOD TIFANIJA
Letnji pljusak kraj neokrznutog tela, ples zbunjene prirode nad okom koje bdi, zarad pokislog sveta, i tama i svetlost danu u razigranoj kosi. Osmeh vuče, čak i u trenutku kada Troicki nije imao hrabrosti za pobedu. Na pola veka od Doručka kod Tifanija i dalje vadim mačku, mokru, i sa neokrznutog tela ispitujem priče o pozitivizmu u stanju nadrealnih shvatanja dva prozora koji se gledaju na središtu zida, i bela, i crna, nikada voljene, stapaju se u kolaž parka sa klupom, oko moga vrata, i obrazi mi roze. Usne su čudo, pišu nerazjašnjenim jezikom, krug nestalih receptora za sve, sem sreće. Pa ko još piše o njoj, ali vez je čarobno stvoren za crno, i belo, i roze u trenutku kada letnji pljusak nije znao da postoji? Još uvek poluispruženom rukom hvatam odbegle stanare u ispražnjenom cvetu svilenih mamaca.
OSETI
I koračam među stopalima otpalih tragova, među tragovima nestalih koraka. I prah sam... Na cipelama ti stojim, da ti vetar napuni usta. Da oblizuješ karmin svoga postanja. U očima da ti odsednem i kažem da Bistrica je više od imena. Na Sunce da ti Mesec bacim i palmu da ti dam. Maramicu na usta kad staviš, da osetiš moj dah. Kroz neuron kada protrčim, kapak da ti zatreperi. Iz kose dok ti kidam vlasi, da govoriš uvek — par!
Lloret de Mar
Večeras mogu izgubiti smisao za stih. Mogu da ne vidim, kako se oči kupaju u zaspalom jezeru i bude usnule leptire spremne da iskrile na drugom suncu, na pravi susret lepote. Mogu progoniti uzalud reči, čuti samo govor u stomaku, kako bi se barem uši opipale. Mogu osetiti ujed noktima tajnog manikira, koji porađa puteve i sve pesme nikad nenapisane, što cepaju mi kožu da bih disao, vazduh pun, prepun "šanela 5". I laju zvezde odozgo, eho raspevanog trzaja, neme uspavanke rastrgnutih slova, duž svilene pređe, krhke, a moćne. I raspliću se cvetovi predivne bašte, i zidovi kriju vrata i prozor stavlja zastore. Razbuđeni vrt, i nadošla bujica nosi u mora priču sirenama i Ribareva žena u Lloret de Mar zna tajnu. Večeras mi ipak stih ne treba...
HOD DO PRAVE LINIJE
U istančanom hodu čekajućeg vazduha dve prave linije spajaju se i seku dozrelu zvezdu: beskonačnost je ugrožena. Prizemljuje je smešak. Mučnina i treperenje oko njene ose narušavaju savršenstvo, kakvo bi inače bilo da Vlašića nije sedam. Zato se beru vlasi i kroji se sjajna haljina. Oprana u kamenitom izvoru, u oborenom telu daje svežinu i predivne obline orošene plutaju po udaljenom čelu.
PRIČA O RATNIKU
Na smaragdnoj strani pogubljenih, tvoji su čuvari progonili nebeske ptice utamničenog vremena. Kroz vrtove pustinjskih mena ispredam priču o ratniku snoviđenja, koji te pod plašt upleo. Ne govori puno, da bi te praznina povratila. Ne miluje pamuk pod kojim si, on se stapa s tvojom krvlju, neprimetno, nenametljivo, kao što ruži trn beži. Tamnica je u očima. Kaži pticama da bi ih čuvari razumeli. Zid nije kamen, a opet s jedne strane toplo, a sa druge hladno. Izbor leže gusenicu i leptira na istom dlanu. Let je za one koji su prestali hodati. Jasno je da je dan neprijatelj užarenoj lepoti i smiraj stvara čežnju u snovima, ali ne dirajte ptice — da biste pevali. Pozajmila si štit, i mač, i oklop i ratnika razoružala, a on je jedno u očima čuvara. Pa ipak, ne progovara prerano, da bi ga ušima opipala, smaragd je. Budi li te trava, pod gnezdom koje je svio, na kupoli najvišeg grada (pad je za obične), ili te oči uspavljuju, da bi njima videla? Ali, ostavite ptice, da za njima vazduh struji, zbog leta u tvojoj kosi. Pričam ti priču o ratniku i kako mi je ime, već je tvoj jezik pticama nošen.
DVE STRANE NOVČIĆA
Kada upoznaš sebe Pre susreta sa sobom A srećeš se veoma često Po nekim književnim skupovima Ili mestima Gde se nalaze književnici A nisu još uvek ništa napisali Jer ono što napišu ih razotkrije I sretne u daljini Pre nego što i odu I tamo recimo upoznaju tebe Koji se ne znaš i nisi se rodio A toliko si već pesama napisao Na papiru kojeg nema A kada nema Onda se izmišlja I stvara na temelju koji si postavio U trenutku dok si se upoznavao Sa samim sobom I možda čak zamenio uloge Dok si tragao za kišobranom Pod kojim ćeš se kupati I pod kojim ćeš nju kupati Kao što je kupam i ja Rukama koje se još nisu stvorile Očima koje nemaju spoljašnji vid
Zato kada upoznaš sebe Pre susreta sa sobom A srećeš se veoma često Sa književnicima Koji još uvek nisu ništa napisali Jer u daljini su već napisali I tamo recimo upoznaju tebe Gde su već knjigopisali Kako si se rodio i upoznao sebe I o njoj koju si pesmom pronašao U pesmi koja nije postojala Jer ti nikada nisi ni napisao pesmu I zato te književnici i traže Da bi pročitali ono što nisi nikada Ili da im izrecituješ glasom Koji nećeš smeti pustiti Jer ćeš se možda roditi u vreme Kada ti nije
Zato kada upoznaš sebe Pre susreta sa sobom A srećeš se veoma često u društvu njenom Ko što je srećem i ja I znaš da nju poznaješ pre Nego što sebe poznaješ I onda imaš veće poverenje u nju Jer kako ga i ne bi imao Kada sebe nisi još uvek upoznao I ima te svuda Po naslovnim stranama Televiziji Internetu I po raznim drugim mestima U kojima Nikada nisi ni bivstvovao Jer je sve hod po tlu Koji se ne može osetiti I večito izgleda kao nikada Pa neki još uvek Uzimaju tvoje stihove I njima osvajaju onu Koja je slična tvojoj Mojoj Istim onim stihovima Kojima si plenio masu Na književnom skupu Nikad održanom Jer bi to bilo praznoslovlje Za sve koji ne bi prisustvovali Jer ne postoje I sklapaš sebe u različita pisma Često arhaična Kao brana od mnogih Koji bi te razumeli Pa saznali konačno da ćeš u pisanju Prevazići mogućnost svoga rođenja A ti ne želiš izgubiti nju Jer tvojim izostankom Ona ne bi bila kompletna Iako će ionako Probuđena u braku kraj drugog ležati Ne zato što ste ti ili ona Tako želeli Već zbog pesme koju nikada nisi napisao Jer ne bi imala kraj A šta je kraj bez začetka Nemoguće ga je opisati I nemoguće ga je dopisati A čak i u kraju stvara se novi začetak Koji možeš jedino videti u pesmi Koju nikada nisi i nećeš napisati
Pa zato Kada upoznaš sebe Pre susreta sa sobom A srećeš se veoma često U društvu tuđih knjiga Koje nisu napisane I tražiš nju Koja se još uvek nije rodila Kao što se ni ti nisi rodio Da bi pročitao ono Što može biti tvoj i njen život Jer sve je kretanje ka nečemu Što nikada nije postojalo Ko što ne postojiš ni ti Ni onu koju voliš A znaš da ćeš je sresti i odmah zavoleti Čak i pre nego što sebe sretneš Samo ne znaš kako će te prihvatiti Jer ako te ne prihvati Onda ćeš ti konačno napisati pesmu Koju si već napisao A ne postoji još uvek I onda će i susret sa sobom biti pesma U kojoj si se pronašao I koja će te stalno podsećati Da ne postoji druga Možda samo neka Koju ćeš oženiti Da bi tvoja pesma bila večito Između tamo neke Koju nazivaš ženom i tebe I večito pronalaženje Jer ništa nije novo Kao ni način na koji I mnogi drugi Ne znaju da je ovo I njihova pesma Koju su napisali sa tobom Jer niko od vas nije izabrao pravu knjigu I način na koji će se roditi Da bi sebe lakše upoznali
Kada upoznaš sebe I nju u braku u kome nisi Na književnim večerima bićeš Pesma koju će mnogi književnici Izgovoriti rečima a ne slovima Jer si ti već rasprašio sva slova U toj jedinoj pesmi koju ćeš napisati Jer ćeš spoznati sebe na jednoj I nju na drugoj strani novčića Večito osuđene na sebe
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Oktobar 06, 2016, 02:26:29 am » |
|
**
VODIM TE U MUZEJ Nenad Trajković
OSOBENO I ČISTO
Istorija estetike definiše 20. vek kao vek bez obuhvatnih i opštih pregleda i sistema, ali sa mnogobrojnim i mnogovrsnim podteorijama i raščlanjivanjima. Sudeći po prvim godinama, to pluralističko–empirijsko nastrojenje prenosi se i u 21. vek. Opšta destrukcija, pod plaštom zavodljivosti pojma "dekonstrukcije" zatečenih tradicijskih vrednosti u književnosti, umetnosti i kulturi 20. veka, jeste proces koji do danas nije posustao, kao legitimizovana praksa koja nikome i ničemu ne polaže račune o svome učinku, ujedno ostajući sigurno pribežište i zaklon tolikim kreativno neformiranim i besadržajnim pojedincima i grupama, s ekskluzivnim htenjima bez pokrića. Pošto su klasične (i uopšte stabilne) estetičke (i etičke) mere stavljene van snage, i stalno se de/kon/struišu, na delu je opasnost od vrednosnog relativizma. Ta opasnost je zapravo već odavno realna okolnost. Takvo stanje je Novica Petković, u razgovoru sa Milošem Jevtićem za Radio Beograd (frustrirajuće 1992), prepoznao kao pometnju, sastavljenu od mnogih nepovoljnih činjenica iz književnog i naučnog okruženja, da bi na kraju ocenio: "Mislim da su sve vrednosne skale pomalo došle u pitanje. Zapravo, smatram da je i cela tradicionalna kultura došla u pitanje, da je i cela književnost stavljena pod znak pitanja, jer se sve može staviti u igru." Jednostavnim rečima, Petković kao proučavalac književnosti shvaćene kao iskazne i gradivne svesti u sklopu nacionalne kulture — kulture koja se menja ali i pamti — nije mogao da ostane neutralan spram prilika u kojima se sve može dovesti u pitanje, u odsustvu "vrednosnih skala" postavljenih i regulisanih ne od juče, i ne samo za danas.
Krećući se između dnevno–političke i konceptualno kratkotrajne poezije, Petković zagovara evolutivno uneobičavanje tradicijskih vrednosti: "Nije, u stvari, velika poezija ona poezija koja nam govori o velikim problemima i o velikim događajima. (...) Velika poezija je ona poezija koja pomoću malih pomeranja u jeziku aktivira duboko pohranjene u kulturi egzistencijalne čovekove informacije, obaveštenja i iskustva..."
Zbirka poezije Nenada Trajkovića Vodim te u muzej je otuda višestruko zanimljiva za svakog iole ozbiljnijeg pručavaoca savremene srpske, ali i ne samo srpske, poezije. "Muzej" se u njegovim stihovima pojavljuje kao društvena institucija sveukupnog znanja, vizuelizacija istorije privatnog života, koja svojom "svakodnevicom" asimiluje sve one motive koji čine "siže" pojedinačno i/ili skupno konglomerata stvarnosti: ljubav, brak, politika, priroda ... Istovremeno, ti stihovi zadivljujućom jednostavnošću iskaza i mnogostrukim metaforičkim mogućnostima usložnjavaju se do najviših simboličkih ravni. Jezik je čist i proizilazi iz kolektivnog iskustva srpskog socio–kulturnog područja, a opet dovoljno osoben u svom preinačavanju tog istog iskustva.
Spasoje Ž. Milovanović
SUŠTASTVO U BIĆU JEZIKA
Sve je u biću jezika — naš prahod, vatra u vodi, vatra i voda u nama, mi u vatri i vodi, apokaliptične prijetnje ko je nas naprosto zasipaju s nebesa. I naše biće možemo pronaći samo u biću jezika; jedino tako možemo sebe spoznati.
Već prvom pjesmom, Jezik okupan vatrom, u zbirci Vodim te u muzej, mladi Nenad Trajković nagovještava angažovan pristup tematici kojom će se u ovoj pjesničkoj knjizi baviti, ukazujući istovremeno i na motive kojima će biti zaokupljen — uz već naznačene (biće jezičkog jezgra i apokaliptična izvjesnost), suštastvena pitanja opstanka, ali ne uopšteno, već ono što je egzistencijalno, rekli bismo, danas i ovdje, podrazumijevajući, naravno, pri tome, pjesnikov odnos prema svijetu i životu, a njemu, pjesniku, ostalo je uglavnom samo to da (se) pita, jer odgovori su najčešće izvan ljudskog razuma i njegove moći da mijenja svijet.
U kakvom mi to svijetu živimo? Odgonetka bi se možda mogala nasluti iz stihova već navedene pjesme: I teče reka presahlih kamenčića i kupa se vatra unutar izvora: skrovište za reči, kojima nismo verovali...
Vodi Trajković i stalni dijalog s pjesmom koju stvara, zapravo, sa smislom stvaranja, smislom umjetnosti uopšte. Možda to najbolje ilustruju stihovi iz pjesme Empatija polomljenih slova: Otvaram i spajam polomljena slova koja sam zaboravio...
U razgovoru s pjesmom koju ispisuje, i sam pjesnik često je u nedoumici. Čije on to riječi ispisuje / zapisuje? Jesu li njegove, ili ih je pozajmio od Proviđenja? Ostavljaju li trajan trag ili stvaraju samo iluziju da su ostavile otisak u vremenu? Uostalom, u pjesmi Reči na putu N. Trajković, zavirujući u sopstenu dušu, sa čitaocem dijeli svoju zapitanost: Ovo nisu reči; ovo nije jezik, kojim se govori. Samo pukotine mističnog neznanstva...
U raznolikosti tema koje dotiču njegovu inspiraciju, pjesnik pronalazi one najintimnije niti u sjećanju na odrastanje i na sve ono što u sebi nosi to životno doba, taj period kada se mlada osoba nalazi na raskršću, u mnoštvu jasnih i nejasnih putokaza. Dileme koje katkad dostižu i kosmičke dimenzije (naravno, u duši onoga koji ih osjeća i promišlja), on uvjerljivo prenosi u stihove, da bi one otud, iz pjesme, dotakle i čitaočeva osjećanja.
Stihovi nastali kao odraz međuljudskih odnosa, naročito dvoje mladih koji se vole i čija uzajamnost počiva na čežnji, želji, strasti ili snu o svemu tome, čine ovu pjesničku zbirku zanimljivijom za mlađeg čitaoca. Ali, ljubav u Trajkovćevim pjesmama nije ostala samo na relaciji davanja i primanja, već je iskazana kroz višeslojna osjećanja, protkana uglavnom traganjem za smislom onoga što se događa u čovjekovom biću. Tako u pjesmi Moram te sakriti srećemo i ove stihove, koje nije potrebno objašnjavati: Iskopanu iz duše, brižljivo te čistim...
Metafora je osnovno izražajno sredstvo ovog pjesnika, ali on racionalno, tek ponekad i ponegdje prevršujući mjeru, upotrebljava i ostale stilske figure. Posebno treba istaći svježe, originalne, neistrošene pjesničke slike koje naprosto bljesnu iz njegovih pjesama. Postani deo / nesenčane polovine meseca, slika je koju čitalac odjednom prihvati kao da je na izložbi radova nekog impresioniste, ali je kasnije, iščitavajući ponovo ova dva stiha, inspirisan onim što je doživio, sam doslikava. Ili, duboku impresiju samo pojačava nenametljivo saopštena misao, kao u ovom distihu:
... i ako se stalno u daljinu gleda, shvatićeš onda da daljine nema!
U zbirci Vodim te u muzej Nenada Trajkovića čitalac se sreće sa zrelom poezijom, ispisanom u dobroj mjeri originalnim lirskim rukopisom, pa zato treba pozdraviti ovu pjesničku knjigu u kojoj zanimljive refleksije nisu zasjenile osjećanja, niti su emocije zagušile misli nad kojima će se i čitalac zamisliti.
Ranko Pavlović
CELOVITE PUKOTINE I SEMANTIKA PUNINE
Naslovivši fenomenološko biće svoje lirike odrednicom prve pesme u zbirci "Jezik okupan vatrom", pesnik Trajković je odredio i govorenje tog bića: Zar zarad ponovnog govora treba izdržati vatru i vodu?!
Takvo biće treperi mlazovima svetlosti kroz celu lirsku potku knjige. Njegovi su elementi čišćenja, duhovna katarza i Dalijev metaforićki surealizam u koloritnoj ekspresivnosti vokabulara. Posmatrajuci sebe izvan ličnih vidokruga, za njega "uzvodno nije uvek značilo da se penješ", a otkrivanje sebe, senzibilne nutrine umnika, izričitošću svojom, kazivalo je da je onaj koji bdije nad vlastitim snom, bez moralnih žalopojki. Takva, iskustveno bliska Miljkoviću, morfološka struktura stihovlja istovremeno je i monološki dijalog sa smislom lirike i upitnost leži u meditativnom biću poruke: "Budi misao duboka i pitka".
Kroz prizmu kreativnog bitka, Trajkovićev rukopis je semantika punine, u kojoj su sve vrste i svi rodovi reči u harmoničnom suglasju. Stih mu je celina, dinamičan i u vrednosnoj skali aktivne i angazovane sociološke višeslojnosti. Pitajući čitaoca: "Vraća li se kamen Sizifu?" — on čitaoca određuje uzvratnom zapitanošću — ili se Sizif vraća kamenu? U takvom određenju prema svojoj misaonoj metafori, pesnik Trajković, dozom lične zaljubljenosti, jer su mu: "Reči svetinja za dušu", iznalazi izlazak iz pesme u proznu formu. On kao da, razgovarajući sa drugim pesnicima u sebi, pronalazi liričnost "odbegle ljubavnosti" i govorenje mu je voljenje višeg reda veličina... To je Trajkovićeva nenametljiva ljubavna nota u lirici iskustva.
Njegova je zbirka pesama muzej vrednosnih skala i riznica asimiliranih duhovnosti, koje fenomenološkim bićem kreativnog i izraza i iskaza obogaćuju kulturološko nebo poetičnosti.
Drago Čingel
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Oktobar 06, 2016, 02:26:37 am » |
|
** Poezija Nenada Trajkovića Iz zbirke "Vetar sa jezika"
ŠETNJA GRADOM
tek sada u 3 i 30 kada nema nikog vidim te neodmaknute fasade varošice trebalo bi reći da me podsećaju na opise Jurija Tomina u romanu Čarobnjak ide gradom iako ne znam zašto trebalo bi reći i da me svi oni veliki utihnuli fabrički dimnjaci podsećaju na Jurija i njegovog Čarobnjaka to svakako ima veze sa iščezavanjem noćas kada kiša probada ulične svetiljke koje ionako ne svetle više jako jer smo postali štedljivi moje usne se povlače u šupljine vekova tamo su naši otpali glasovi tamo je mrak koga se ne treba pribojavati na njegovoj strani okrenutoj suncu su sitni otpaci istine tu gde prolazim naši mirisi opisuju naša postojanja i koliko daleko odlazimo na naša hodočašća toliko se drugčiji vraćamo tako kada je lokalni pesnik prošao pored i sagnuo pogled tražeći put učinilo mi se da se svi vraćamo veri pre ili kasnije i to je izgledalo sasvim u redu kao što je u redu i to što nam asfalti tonu u zemlju i sve više oker fasada i fabričkih dimnjaka u pečenoj cigli koji se ne dime noćas u 3 i 30 dok hodam gradom u tišini gađaju me pitanja prolaznika ja znam ničeg novog nema za njihovo mesto prebogato uranijumom valjda je nekom morao biti jasan taj karantin oko nas valjda nas nije trebalo razrešiti dobrih knjiga i lepe umetnosti ko je zaboravio da čovek na ovom svetu treba da živi i odlazi sa stilom a ko je zaboravio da uvek treba krenuti dalje noćas u 3 i 30 hodam pustim gradom i sve više okolne fasade liče mi na opise iz romana ruskih pisaca 60-tih godina možda su Prosveta DOB Nolit... možda su birali pogrešne knjige samo zašto i drugima ne izgleda tako noćas u 3 i 30 dok hodam gradom znam da se nikad ne gazimo zato me ne voli gradska većnica za kulturu u ovom gradu mi smo ono što je Alberto Moravija davno otkrio i bacio na nas njegova mračna putovanja zato umetnici ovde ne pričaju taj bosi prezir iz komandne zgrade zabada im pirsing na jeziku noćas u 3 i 30 dok hodam gradom pored je devojka koju volim nemoguće je objasniti joj da su svi otišli a mi ostali ovde
(objavljeno u časopisima: Istok, Riječ, Poem, Stremljenja)
TOLIKO MI BRINEMO O PRIJATELJIMA
nemam ti šta reći o prijateljstvu ni kako dolazi ni kako odlazi ali sam sasvim slučajno koračajući učmalom bibliotekom u Vranju naišao na knjigu Đea Bogze i isto tako slučajno iako slučajnosti ne postoje otvorio knjigu sa pesmom o prijateljstvu nemam ti ni nakon toga mnogo reći sem da je on bio u pravu bila je još jedna zanimljiva pesma za nas o zemlji naših dedova naših očeva i našeg rođenja hteo sam je uzeti za tebe ali karton knjige godinama je stajao prazan
(objavljeno u časopisu Savremenik)
NEGDE... IZMEĐU '39. I '45.
ako živiš život van zidina i oštrih žica možeš ostariti — govorila je mati ona je sledećeg dana postala slobodna mnogi su joj zavideli... mnogi su bili ljuti na nju nakon par dana nova mati se nije pojavila zato su svi mislili o njenim rečima počeli su čuvati svoju dragu dovoljno duboku u mislima drugi su kupovali njive otvarali berberske radnje sanjali o automobilu ili kako se ništa nije promenilo u njihovom kraju većina je ipak samo dugo dugo šetala bez želje da stanu bez cilja ka tom beskonačnom prostranstvu
(objavljeno u časopisima: Zlatna greda i Bagdala)
NA ŽICI
u selu odakle je otac toaleti su bili vanjski sa rđavom žicom za papir kada sam prvi put ušao zatekao sam Emili Bronte koju je deda pokušao obesiti bilo je neprijatno biti sa damom unutra zato sam je uzeo u ruke i izneo napolje sutradan pokazali su mi pun kofer osuđenih pisaca spremnih za vešanje i to su bile prve osobe koje sam ikada oslobodio
(Objavljeno u časopisima: Riječ, Istok, Poem)
RAZGOVOR SA A.
ako zaboraviš vreme koliko godina onda imaš u ušima muziku prihvataš samo na određenom mestu glas koji se čeka na kraju te uvek ubije
nema ničeg novog za tebe rotiraš po zakonu sladunjavog i tako stvaraš još više života ta fikcija da postojiš još negde okreće te protiv mene
nešto je bolno u Divano baru mnoštvo starinskih satova sa različitim brojevima i kazaljkama imaju bestežinsko stanje soba je prazna (konobar ne treba da postoji) mrtva priroda i otkosi uvelog cveća teška isparenja za lagodan život vraćaju aksiomnim temama takva spoznaja ne daje previše nade
misliš li ponekad o Pou njegov mračni svet nije ostavio tajne svako gubi ženu i oblači je iznova po meri prethodne u ovom svetu nema nedužnih u tački zamagljivanja postajemo nepotpuni i ogorčeni
kada otkriješ san vremenom se ugasi poput male sveće u crkvi koju si upalio zbog njega
vidiš oči se okreću krug puca nepravilnost vodi
(objavljeno u časopisu Koraci)
RAZGOVOR SPRAM SUTRA
prestaneš da misliš i zaboraviš da osećaš ili naučiš da papir razdeliš horizontalno i levo pišeš dobro a desno loše onda se linije na papiru same slažu kao u pomeranju domina jednačina prestane da važi i tada mi sasvim nestaneš
u nesavršenom danu ne možeš promeniti iskaz a da ti se neko zlobno ne osmehne sa strane niko ne traži tvoju punu brigu i pažnju tada postaješ bodlja čak i u blagom trenutku lažni osmeh dodir neskretljiv pogled sve zadovoljava sebična potreba za vlastitim ubeđenjem da... onda smo funkcionalna jedinka mitološko biće sa dve glave tako se čita tvoj dnk listaju hromozomi otkrivaju strahovi za potomstvo
isključiti... sasvim isključiti hard disk ventilator van snage tišina odmar
(objavljeno u časopisu Koraci)
BALANS
danas si se smejala i to je sasvim dobro ali neshvatanje u tvom pogledu je ona bela strelica na znaku gde samo viđaš leđa ljudima to je kretanje bez povratka to su bele sobe oivičene belim linijama ko bi pomislio da belo može plašiti ko bi pomislio da me ti možeš plašiti takva zaljubljena u tešku umetnost
zato sada pišem jednostavnije pesme i razumem mlade pesnike "beogradskog kruga" koji govore metaforu je nemoguće napisati neki idu dalje i traže zabranu za Miljkovića Antića Popu... i sve savremene starije pesnike to ne mora biti loše ako već traže antologijski pesnici na kraju i ja bih te zaštitio teškog oka koje razbija sumnju jer danas ne treba sumnjati danas treba bespogovorno verovati kako bi bio dobrodošao u sve sfere društva kako bi tuđin jedino sebi ostao da kada zalutaš u mračnoj sobi ne budeš sam
juče si plakala... dala si mi ključ za koji nisi bila sigurna šta otvara i tražila da ga čuvam taj ključ ima svoju svrhu inače ne bi postojao tiho si sebi rekla a onda zaćutala i tako sačekala novi dan
danas si se smejala ključu koji čuvam oko vrata rekla si mi dok postoji ključ moraš se stalno vraćati nazad znam to i nije neki uspeh ako izuzmemo tvoj osmeh a onda si uzela antologiju mladih pesnika Srbije i zapalila vatru kako bi nam skuvala čaj
(objavljeno u časopisu Sent)
ČASOVI FILOZOFIJE
nisam ti pričao o svetu na način kako su nas učili o njemu ni onako kako ga vide očima ostali sve vremenom izgubi smisao jer tuđa laž je neodrživa za viši nivo saznanja čak i kada bismo sve to nazvali istinom kako objasniti pojam aksiomne suštine
sećaš se svog oduševljenja kada sam te upoznao sa prvom umnom osobom 1 rekla si mi prastari svet nije izumro a vidiš ja sam morao da primetim većinu koja je zaboravila Ezopa u ovom brzom i ludom vremenu zaboravila Novi zavet a citatima se koristi za utemeljivanje svojih umnih knjiga
rekao sam ti sve se prostire na onolika prostranstva koliko izaberemo sami put od tebe do mene nije iste dužine kao put od mene do tebe to niko od nas neće izmeriti nikada sa sigurnošću
tako moj grad ima manje svetlosti od tvog iako živimo u istom gradu nema to veze sa mojom periferijom i tvojim centrom možda više sa brojem noćnih izlazaka svakodnevni karneval maski opstaje vekovima ti to ne shvataš ali i o tome ću ti nekada pričati
znaš onog dana kada je firma tvoje majke otišla u stečaj pričala si kako će sada u tvojoj kući biti duplo manje boljeg hteo sam ti reći da vrednost svega je izmišljena i posmatrajući suzu na tvom obrazu bio sam siguran težinu nije moguće odrediti ali sam ipak samo dugo ćutao kraj tebe kao nešto prikladno i nešto što se podrazumeva
1 Poznate osobe koje pišu bajkovite stvari
NA RASKRSNICI
kada sam prolazio raskrsnicu na putu za naš novi grad nisam stao to je prihvatanje svetova prihvatanje realnosti naše želje ne mogu to da vrate ti si se okretala — ja nisam ti si pustila suzu i ostavila je jer neko uvek ožedni kada sam prolazio raskrsnicu samo sam zastao ti si se okretala — ja nisam u tvom svetu neki su pesnici bili živi rekao sam ti da ih ne čitaš tuga je bezvredna sa njom se ne trguje ti si pustila suzu i ostavila je za slučaj da ožednim
(objavljeno u časopisima: Polja, Istok, Bagdala)
POGLED IZ DVE SOBE
na tvom kauču za opuštanje video sam crteže u kojima se moglo zauvek ostati zatim su usledila nekolika pitanja na koja sam dao negativan odgovor u totalnoj negaciji svega učinio sam da ne postojiš
na mom kauču za opuštanje videla si crteže koji nemaju značenja nakon pridobijanja naklonosti pitanja su iz mene tekla stereotipno tvoje ne je ulivalo nadu onda si rekla da tobom vlada haos a da ja uopšte i ne postojim
tako si nepostojećem obliku uredila stvaranje
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Oktobar 16, 2016, 04:38:04 am » |
|
**
VETAR SA JEZIKA Nenad Trajković
AUTOPORTRET PESME
Ako bi trebalo da odredimo konstante pesničkog sveta koji dolazi do reči u knjizi Nenada Trajkovića Vetar sa jezika, onda bi to najverovatnije bilo, sa jedne strane, nastojanje da se jezički izrazi složen i višeslojan doživljaj stvarnosti, i sa druge, svest o stvarnosti pesme kao zasebnog sloja. Kod Trajkovića pesma mora da obuhvati najmanje dva vida stvarnog: onaj koji pripada "spoljašnjem" i onaj koji pripada "unutrašnjem". Uobičajena lirska situacija, pomislio bi neko verujući da se "unutrašnje" odnosi na psihički domen subjektivnosti, tradicionalnu, oveštalu dušu. U stvari, mesto duše u ovoj knjizi pripada samoj pesmi. Pesma uključuje i sagledava sebe samu. Trajković je refleksivni pesnik, a njegova poezija portretiše sebe samu.
To je najuočljivije u središnom ciklusu blago ironizovanog naslova "Sasvim obični razgovori". Ti nimalo obični razgovori u stvari su solilokviji, preispitivanja sebe (i pesme!) u kojima odnos prema drugome, dijaloškom sagovoriku, služi da akumulira emociju. Najčešće Trajković sugeriše stvarnosni okvir razgovora i razmenu smisla između aktera, ali najvredniji ishod pesme je govor o pesmi samoj. Naizgled neutralnim tonom taj govor oslikava kako komplikovane valere komunikacione situacije, tako i svoje izglede da izađe na kraj sa njima. Trajkovićeva pesma nije puki medijum saopštavanja, već njegov subjekat.
Već uvodna pesma "Šetnja gradom" demonstrira složenost upravo skiciranog pesničkog postupka. U njoj se izražavaju dva vida iskustva — svakodnevno i književno — koja se preklapaju i prožimaju. Lepa pesma "Kuća u snu" dodaje tome iskustvo oniričkih oblasti. Ona samu sebe određuje kao "prelazak preko granice", dakle, iskorak u međuprostor u kojem može da sačuva svoju autonomiju. Štaviše, zahvaljujući svom samostalnom domenu, ona može da izdaje naloge svakodnevici, da "traži mir".
Knjiga Vetar sa jezika se ne iscrpljuje u refleksivnom načinu govora. Povremene iskorake Trajković raspoređuje po tekstu (npr. Fini humor pesme "Na žici", ili izmenjena faktura pesme "Između"), a intenzivnije traga za njima u završnom ciklusu knjige. Ovde ionako složenoj situaciji pesme dodaje dimenziju emotivnih odnosa. U svakom slučaju, kao rezultat se stiču pesme koje samo uslovno smemo da shvatimo kao vid ljubavne poezije. Trajković vešto iskazuje nestabilnost pozicija u onoj razmeni energija koju nazivamo ljubavlju; karakteristične u tom pogledu su pesme "Na raskrsnici", "Pogled iz dve sobe", ili naslovna "Vetar sa jezika". Pri svemu tome on se ne odriče imperativnog činioca svoje poetike: pustiti pesmu da dođe do reči, pustiti je da govori o sebi.
prof. dr. Saša Radojčić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Oktobar 23, 2016, 12:20:40 am » |
|
* NAGRADA RADE TOMIĆ PESNIKU NENADU TRAJKOVIĆUUprkos želji da laureata Nagrade "Rade Tomić" izabere na osnovu konkursa za neobjavljeni pesnički rukopis, kako je inače godinama činjeno, žiri Umetničke akademije Istok Knjaževac je u 2015. bio upućen na drugačiji metod rada. Poštujući simbol nagrade, ime pesnika Radeta Tomića, žiri je odlučio da podrži njen kontinuitet i dobitnika je stoga odabrao na osnovu uvida u dostupnu književnu periodiku. Saglasno tom uvidu žiri koji je radio u sastavu: Saša Radojčić, Srba Ignjatović i Obren Ristić, doneo je odluku da laureat nagrade "Rade Tomić" za 2015. godinu bude pesnik Nenad Trajković iz Vranja, koji je tokom minule godine u periodici ( Zlatna greda, Polja, Trag, Sent, Gradina, Književne novine, Koraci, Istok, Savremenik, Bdenje, Stremljenja, Bagdala, Riječ i britanski Poem) imao veoma zapaženo mesto objavivši veći broj pesama upečatljive motivske i izražajne vrednosti. Pažnju žirija posebno je zadobilo Trajkovićevo umeće da pesnički svedoči o iskustvima i iskušenjima senzibilnog subjekta u našem, ovom vremenu. Rukopis pesničke knjige Nenada Trajkovića "Vetar sa jezika" biće štampan u ediciji Istok Umetničke akademije Istok Knjaževac. Decembra 2015. Za Umetničku akademiju Istok, Obren Ristić | konkursiregiona.net
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|