Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Oktobar 03, 2016, 10:29:11 pm » |
|
** Izbor iz poezije Blagoja Savića Trava za bogove
POZDRAV U ČASU KOJI ODMIČE
čovek se okreće po zakonima lepog ono što je tvoje neće te obići kriza će otići tamo odakle je i došla već sam sažaljiv prema njoj i evo vaše misli traže od mene samo čist pozdrav
uzvišeno je biti svedok na ono mesto gde zaboravljene stvari počnu spram tebe da ispoljavaju umor tu gde se ljudi najlepše skupljaju i dobijaju godine svih i sve one važne detalje vaših zanimanja sudija prestaje da sluša možda se te zablude naše ponovo u mraku izjednačavaju sa sobom kao dete čiji krik u tuđem koritu spava i prosipa vodu da bi tajne obnovile svoj glas
na ulici i trotoarima reči postoje zbog njih probudio bih sve one potpise pojedene u jabuci i baš tu treba prepoznati svoj skriveni testament i njegovo dosadno vladanje jer vreme je suviše blizu ljudskom glasu da bi nepromenjene stvari na istom mestu poricale sebe
i ove jeseni svi psi su u oboru samo kap treba držati za ruke s dignutim prstom da ti se požali
PRAŠINE REPOVA
nema lepih dana svi umiru od reči Eliote i brzo se sahranjuju kao trave bez objašnjenja vreme poezije nije prošlo svako od nas nosi u sebi himničnu raspravu bola svakom se po navici ljudskog smeha svet iz dosade menja moja se usamljenost razlikuje od tvoje tu gde reč gura ravno lice iza svakog pogleda ti možeš trenutku udeliti trajnost prašine repova brane dostojanstvo stvaranja našu moć i svakodnevno sivilo
SVAĐA
svađa zahteva vreme a ne nepoverenje
tu gde je čekao starac stvari su počele da skaču iz vremena mudre knjige da tonu
i kada si familijaran ipak si u životu negde sam
riba je pobednik dana vodi poklini zidove
zid broji vodi prste da podmladi krv
cveta privilegija živih
MISAO OVE KRIZE
dala si mi stih što tka bela tama — a to plaši
znam Srbija je utonula u svoj antimoderan blesak poezije i sa tog stabla civilizacije nedopustivo je ulaziti u istu stvarnost u reč koja čeka vrh uzdrhtale majke
samo ovo doba godine nedostaje svima noćni vazduh i dalje odnosi odjeke proslave zidovi nisu tako stari uspeh je stvar stava nebeska mana oka stopljena na suncu u više predela držala je jedno srce kratkotrajno da ne zna šta će
i dok nam miš jede hleb u uglu sobe bezuspešno sam gledao u brata ima godina kad te sustižu starci i kažu ti kako da se pobedi vreme ono preko čega se moja ruka savija da rastera ljude
POKUŠAJ DA PREŽIVIŠ JEDAN LOŠ DAN
pokušaj da preživiš jedan loš dan nasmej se reci svojoj deci promena greha će se desiti dok slušaju Erika Kleptona i "Staru čarapu"... jedna žena na pola puta ćete stići u večnoj haljini možda će ti spasti život jasno je da te sva ova ljudska uznemirenost povezuje sa bogovima zato se u poeziji opet stvari brzo menjaju čim počnemo da se rugamo svojoj usamljenosti starci će znati kad treba zabosti prste u zemlju njihov glas u cipelama brži je od srca insekata ta krv za poslušnu kožu i izlečenja na izvorima još su u alhemiji prljavog hora dok najveću mrežu od tebe pletu
TRAVA ZA BOGOVE
Nigde ne pripadamo. Ono što je tvoje neće te obići. Ljude ne treba zaboravljati. Onaj dan kao danas, kada je kuća osamljena, udaljena, zna da traje. Tako topao i lep dan. Znaš, devojke su tako smešne. Stablo je ostarelo. Pet dana na jezeru ni sa kim nisam govorio. Pogledaj sam. Trava koja truli je predstava o duši, pouzdana provera opalih i jedrih plodova. Južna strana trna gleda nas opet kao stvarnost kiše s licem u sredini. Boje bola i granice obzira trpi okean vremena. Ništa u svemu, sem trenutka i potrebne stvarnosti da su proklijali leševi tajne, kao nova pomisao iz duha stopala od papira što ulazi u nebeski različak. U sobi, rukavica melanholije ogrebaće večnost, nečujno požaliće stvari. Zato pacovi od nas traže poslato vreme, kao potrebu za snom što traje nedeljama, kao voda oprostiva kad vidi tragove lažnih slova. Voleo bih da povratim vreme. Da se setim njegovog mladeža. Tu gde stvaranje praha traje, radilice osvajaju košnicu. Izgleda, kao da ti je super dan. Osvajaš naviku iz vremena našeg rada. Neke žene, prirodno, menjaju svoj hod. Besmisao pravi rupicu na laktu i steže svetom. Jer samo u matrici čovek živi u tečnosti. Znaci su postojali. Pokušao sam da shvatim zašto marve zemlje obnavljaju smrt, kao život. U Bibliji piše: "Kada je duša bez znanja, nije dobra, postaje laka". Nismo blizu svog drugog lica. Prosečne sobe liče mi na zavet trna, ili na prvi marš čestica u mom uzdahu. Dinosaurusi su imali mozak veličine oraha, a vladali su 60 miliona godina Zemljom. Kakvo karačanje visi iznad nas? Hoće li čovek stupiti u nekakav novi štrajk, da bi tu ponovo dobio smisao podeljenosti. Ne znam, treba biti mnogo pošteniji prema toj slučajnosti, obeležen prstom ćutanja, uz nepoznat odgovor na druge. Kao voda što dalazi iz nekog drugog vremena, igra se i odmara kroz tvoju obest pletene klupice. I tu te čeka jedina žalost kamena, koju si olako izneo, uz vrisak odela. Dete na jezeru još sedi, pod tajnom kuće, ostavljene za nas. U polju, nijedne maramice da strah obrišeš svakim korakom, potajno, ne prepoznajući nijedno ludilo. Slike na zidu, kao usta za sve zaboravljene rečenice. Čitavo to vreme nasleđa, olako oplakano, od više generacija, unazad, posmatrano s ogromnom pažnjom, sa bradom naslonjenom na desni palac, koji proverava istinu "da je čovečanstvo zabluda". Sin mi kaže: "Ovo je period života u kome moraš da imaš teškoće". Pri prvom letu krompirove zlatice ja čujem govor muškog groba. I znam sve će to potrajati, iako su prašnjavi naši prebezi. Te pretpostavke kroz mrlju krvi noćas bi trebalo da umru. Ovo nije stvarni svet. U mom umu vlada zbrka. Ne, nikad ne možeš da ostaneš dugo. Sve reči usuđuju se da žive same. Tu, oko mene, lako umire kraj. Neko opet brzo zatvara put. Kakva je korist čoveka od toga, ako nema vremena da zakorači u budućnost. Život je tvoj. Mudro je poznavati druge. Postojalo je vreme, čini mi se, kao šapat, na mestu koje niko ne zaboravlja. Ali, izgleda, da je to vežba iz uzaludnosti. Slažem se s bogom, da zna, za onog, koji će doći da me vidi, da zapali cigaretu i pljune u sve moje grehe. Jedna žena odvojena od dece uključuje me u punu odgovornost svesti. Znam, postojalo je u nama, u ovo doba godine, čista istina, neka vrsta crne rupe — ne znanja i tame, naše stradanje sa Bogom. Ipak, kroz život sve treba pustiti da prođe — a to plaši. To je samo glas trenutka koji čujem, a koji mi kaže: "Svi su te učili na isti način". Počni da stariš sam ispod svog pogleda. Jedino tu dolazi prijatna rascepljenost pesme. U svim tim oblicima života ljudska energija može biti jaka, da povredi dušu. Mala snago. Čiste ruke, mog neispavanog tela traže tvoje zaleđe nadahnuća. A mi tražimo zahvalnost reči — što nas tu donese. Poezijo, pokolenje moćnih krila, još me čeka.
A to znači, u ime te odlučnosti razmišljanje je pronalaženje savršenog trenutka, ispod površine svih vetrova ljudski rod je sraman. Moć počiva tu negde iza debelih vrata, dok iste noći nijedna stvar ili događaj ne može se razumeti, ali uvek dve različate stvari mogu biti razumljive, a iznad svega jedan duh koji ih pokreće. Smrt je držala jednu stvarnost u više predela, da pre sazvežđa mrtvac ne padne u više tajne, kroz onu najmanju spoljašnju pojedinost, gde treba spoznati prolaznost na Usnama. Dobrodošla, druga šanso, oslobođena iz čovekovog kruga. Plesne tačke znače neminovnu patnju, dok hram plamena, unutar ljudske gozbe, gubi razumevanje Boga. Sve reči nisu dobre i njime se ne gradi život. Ponekad dođe čas kad mora da postaneš odgovoran za to. To je ono što određuje čoveka, kao paganski hram ugara stariji od vremena. Sklupčaću se i krenuti u svitanje. Volim da posetim J... Volim njen seks, njen rad i čvrsto telo. U dubokoj milosti ne može da podbaci sve. Jedino tad ubediš sebe da imaš srce. Izvori mi takođe kažu: "Nema ničeg nepovratnog u svemu tome". Večnost je na ljudskom dlanu uvek iza svih lica — ista. Stvarnost je tkala sadašnji greh. Ne prikupljaj opuške preko mog tela, pre nego dođem opet u posetu tebi. Ti znaš uvek nešto iskrsne. Iako sam dugo oblikovao sebe. Moje reči ne čude se jedna drugoj. Ispod svega je nijansa. Ta krv ptice koja je ubijena iznad žita, lako može da nađe mir. Al' tebe nema. To nije sreća. Na nama nije bilo mesa kad su ptice punile nebo. Drveće je raslo neopaženo, kao obična svetlosna reč. Zauvek iznad ljudskog tela nema više prave sreće. U vazduhu još uvek stoji nerazgovetna gomila reči, ta tačka savršenog zbližavanja. Vreme prolazi bez misli. Tu sam, prestao da lomim prste, jer sam već nekog prepoznao u razgovoru, dubokim noćnim prisustvom života.
PUN KRUG
1. Danas svi ljudi, tako razjareni, uznemireni, strpljivo saterani da prođu kroz moje dugme, porazno ćute, prate skok žabe, smeđ predeo, povratak u život. Groblje je hladno. Video si oblak, travu priraslu uz kapiju, u kojoj je sve tražilo zaborav. Sve je moglo da se razveje, da se stroši, da nestane, ali samo u tom slučaju koračanje kroz život ima svoj dan, ne izgori dušu, nego je pusti da tinja, da ostane živa!
2. Dok pišem, znam gde je naša granica i ljutnje E.A.Poa već mere svaku ranu.
Naslanjajući se na vaša imena ne želim da budem prva kap. Sve moje reči odlaze, nemam više snage za ono što postoji. Jedna kost opet donosi teške reči koje treba da pamtim.
To sticanje u mraku negde u vremenu, vitko, snažno i žuđeno kao sve što sam čekao. "Nešto žalim" — plakao je izmučen glas, kao lepa žuđena sreća.
... A na komadima tamnog neba izrastale su zvezde, tanko lišće, žuto već, padalo je u travu. ... I tako nešto sam saznao... suze koje ne mogu zadržati, kao kapi rose. Zašto se od života uvek traži više? Ali ne uvek, ali ne glasno.
I danas spomeni sve, ti si još sam, život i put vraćaju se na isti breg.
Sve je saznato i čar nedoživljenog ne postoji, koga od srca treba osloboditi, DEBELA vlat sumaglice će kad je potrebno zasvetleti.
A Niče kaže: "Aplauzi novih zraka podižu zemlju, i život može da izdrži sve".
3. Jedan mali cvet brani tvoje reči... Sve što podseti na kraj neće savladati nežnu maglu u grudima... Kaži, koga si voleo... licem prolete tmina... kaži mnogo malih svetova ima na putu u ništa... Ti neviđena prošlosti, svakog minuta postoji zaštita reči. Daleko vreme koje prolazi kao oko siromaha koje još curi (kao delić istorije) nad starim dubom, žurno idući sa istinskom snagom blizu reke.
Ptica pada, što da pominjem njen um, izmučenu svadljivost, pokazivanja s lica.
4. ... I bolje da ućutim. Svojim snagama treba da se probiješ, sine... takvi su so i voda i hleb zemlje... nemojte da pričate... ponešto nikad ne prolazi kroz ceo život... nekad sve bude jasno i prosto... samo po sebi. Oblak u duši goni sve, a gde se ti skrivaš i ukorenjuješ dalje od pesme.
Kada si sam, uvek dolazi njen ples malih vetrova, da bi smo se branili u hladnoj ruci kao kakvoj stabljici smrti.
I baš tada mislio sam na pisanje na tvoje reči pišče, na taj svet opipavanja kao izbeglištvo Crnjanskog kao njihovo došaptavanje na severu pamtim sve, ono trajno hodanje po ledu, siktanje konja — bezgranično plavi život, sad često mislim o tome da ljude zapažam retko.
5. Opanak u ruci pun majčine duše nudio mi nešto teško. Smršalo lice silazilo je odozgo, vraćalo mi dah: kroz oborenu granu pauci, pauci, pauci. Ali, moj bože, gubio se još jedan dan, nešto je opet nepovratno prolazilo, govorilo je: još nema onog da odviri vir i kaže sve o nama. Znaš velikih trenutaka u stvari i ima, planeta je umom uznemirena, i bubuljicama bregova.
Naposletku, svako umire sam. Brani se, ako si to ti, Srbine. Čovek je uvek nešto drugo što tek treba da dođe. Prevari me život, jer moje reči promeniše svoje ugaslo svetlo, zagrobnu prošlost crva neguju drugi. Sam bez znanja i uspomena prelistavao sam sve stare knjige, i prve reči predskazaše mi šta se poeziji moglo dogoditi.
6. Soba je rasla. Divlja sekunda i ovog časa postala je bela zavejana planina. Jeza, duša. ... Još možda gledaš za belim končićima koji nestaju... uvek je trebalo govoriti glasno... i ne otvoreno... kao večernja svetlost... kao traka nepoznatog, neobjašnjenog treperenja noću nad oštrom ivicom tamnog brega... upali sveću u utrobi, tako se dolazi do istinitosti pesme.
7. Seti se — sećaj se gde je nestalo to prvo leto. Beda, tuga, ubistvo, brutalnost. Reč je htela da dođe i samo otvori vrata, kretanje tela komešalo je sve ustajale teme padajući u prošlost nepodnošljivih lica, po prvi put prisustvujem istini gde svaki korak budi našu nepomičnost, gde svaka suza bije u lice boga. ... A rekoše mi: zadovoljstvo je često izlazilo iz Knjige. Ono što vidimo nije naše. Potrebno je iščeznuće iz života da bi se svaka reč preobrazila u ljudski glas. Znam koliko je vredelo ono zlato Dubrovčanina Vinka, noću, doneto iz Prizrena, dedi na miraz. Skoro svake noći, neko je od nas, plaćao cenu tog zlata. Kroz taj greh svi smo prolazili, i, deda ga je vratio natrag. Greško, neko je opet uspavao sve u jeziku mog kažiprsta, običan život postaje samo pozadinska buka da bismo imali dovoljno vremena za verne pse i naš predivni vek.
8. Vreme zna — ko me dodiruje — laže. Poezijo, dok ležim sa kratkovidim kritičarevim prisustvom, niko da unese ravnotežu, red i meru, daljine i muke u tajni su tvog začeća.
Bojanina krv je pošla unazad kao nakit u pepelu, reč je o njenoj sreći i grlici i o mom životu,što sam ljudima verovao, kada je prvi put zablistalo to ušće krvi, prišito na koži. ... Rat je, šaputao sam deci, bilo je, u borbi ovnova, sve neodređeno i meko kao svetlost, tada Bog podari Sisu Majke Bogatim Vrhom. Sine, ne ostavljam te u šarolikom svetu pesme. Ljudi su stalno uznemireni. Tamo, iza, travnjat je breg. Tamo, iz olujne postelje sam hvatao leptire i munju kroz varku žile. Tu gde me osvajao nemir zamorno je boriti se stalno. Svakodnevno, sve ljudske reči treba pomerati levo — desno, sve dok njihova snaga ne proda svoju patnju pred nama, kao glad velike radosti što cveta satima. Zbog toga, po Alenu Boskeu, mrtvi neće biti na nogama, živima ništa neće biti lako. Poezijo, sva tvoja krila po izlogu iščekujem. "Ljudi se žure i ne žele znati kada je čovek sam".
Slike prošlih i budućih vremena, pomeraju se tamo — amo, i trepere na nemim vetrovima. Zapravo, ja se nisam zaustavio tamo. Kao na dnu plodnih samoglasnika Remboa što se na svetlost tope i cele noći misle o hlebu posejanom. Daleko od mogućeg, travi je hladno, dok sedim i čitam Džojsove "Dablince", ili "Portret umetnika kao psa" Dilena Tomasa. Sve što je izgubljeno od toga moram da smestim u san. Ali to je dobro. Čekanje istih glasova podstiče teskobu. Svakog dana hleb spasava nepoznatu dušu drugih, da bi pronašao preveliku ljubav koja po danu ubija svog pesnika. Evropa ludaka, baciće svoju mržnju uvis, a našu reč neće ostaviti nikom da je zasmeje i goji. Gospodar Muva, neće stići nebo koje ona ponavlja. Mora da postoji način, ne u ovom životu, da slova budu na straži za čistu stranicu života.
9. Ulepšana istorijo duše, ne izvinjavaj se nama i sopstvenom brodu smrti, album moje dece uništen je i sva slova su gurnuta na raskrsnicu sudbine.
Elit kaže: "Ako je vreme večno prisutno Čitavo vreme je neiskupivo".
Zbog toga izgubljeni čitaoče, u otpacima zadovoljstva sišeš teror, koji u poeziji još uvek živi. Brzo kroz sve navike našli bi se ljudi što sedaju za sto. Daleko stepenište s tvojom krvlju nalik na čitanje, "zna, svakoj stvari potrebno je da shvati kako izgleda". Primetio sam dok smo govorili o miru moje prvo bacanje teksta traje na grmljavini, uskoro će nove reči postati pejzaž drugih, planeto, prsti gamižu lagano po travi, grebu odsustvo kosti, poezija živi, i znam koliko staraca na zidu još peva, "a njihova misao uvek nam zatvara vrata" — kaže mi sin, sa drugim strahom u ljudima ostaće jedan od onih trenutaka, koji menja sve to nas i razlikuje da bi duša došla sama, svi pesnici idu u sobu izvan svog punog kruga, znaju, svima u životu pesma kao telo oboljeva, no i tu je nešto neizmenjeno od radosti, dosada je postala stub svake priče, mnogi o tome još ne znaju: ponos u poeziji — to je ključ, kad uradiš nešto za ljude, izađi napolje, nasmej se, veruj prvom lanenom platnu, tamo gde je ostala snaga sa vrućinom, ponesi svoj bol i ne plaši se oluje, hrabar je ispljuvak naših dana kojim se gola koža brani.
10. Reči, ja imam samo ono mesto na kom nećeš naći svoj mir, dugo već grizem nokte od rođenja, oni riju moju drevnu tajnu. I kad nam deca gaze blato prema cvetnoj mapi istorije, ti ponovo izmisli sećanje da ga prljaš i svratiš u magleno lice tvoje stvarnosti. Svetlost dana lako postaje umna i bira lica koja još nisu umrla al' štetne teme prosipaju vreme neupotrebivim gresima,iznova u vazduhu, istom rečju za saznanje svetlucaće oko na suncu naglasaka.
11. I sada, poput Brehta, još uvek verujem sva savršena dela ne izražavaju naša poslednja osećanja jer su odvojena od vremena a mi znamo, sposobni smo da živimo po šupljem uzdahu kroz sve stanice lica. Moja majka, beskrajno ozarena, zove me — dođi! Imam lepše i dobre dane za tebe, nebo sa više osmeha pojaviće se, tu iznad naše glave ostaje sačuvano uznemirenje, koje me uobličava opet i prede svoj lik iz nekih davnih vremena blista golo nestajanje.
Mirni bogovi ostaju da ćute između svake knjige još se mršte i došaptavaju, hoće da me podsete: da sam to ja — pesnik utonuo u svoje međusobne gene, kada se probudim; vidim nismo se oslobodili svog ponosa, u tome još prednjače sumnje, jer se nismo odbranili od istih stvari.
12. Dođi, vreme, neko je zaseo na tvoje pamćenje da ga ugasi i da nam kaže, ko će obezbediti snagu sveta jednim osmehom, napraviti mesto za ono što dolazi, jer sve se odranja bez smisla.
|