sledeća tema »

[Angelina]

*

GROZDANA OLUJIĆ
(Erdevik, 30.08.1934)

pripovedač, romanopisac

Grozdana Olujić je rođena 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku. Gimnaziju je učila u Bečeju. Diplomirala je i magistrirala na Grupi za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Književnim radom počela je da se bavi veoma rano. U srednjoškolskim danima objavljivala je svoje radove u Stražilovu i Mladoj kulturi. Prva pripovetka štampana joj je prilikom konkursa za najbolju priču, koji je organizovala Borba 1953. godine.

Književnim radom počela je da se bavi veoma rano. U srednjoškolskim danima objavljivala je svoje radove u Stražilovu i Mladoj kulturi. Prva pripovetka štampana joj je prilikom konkursa za najbolju priču, koji je organizovala Borba 1953. godine.

Grozdana Olujuć, dobitnica je NIN-ove nagrade za najbolji roman ("Glasovi u vetru") u 2009. godini.. Osim toga dobitnica je prve nagrade Politikinog zabavnika (1980), nagrade Mlado pokolenje (1980 i 1984), nagrade Zmajevih dečjih igara (1990). Dobila je nagradu Narodne prosvjete za roman "Izlet u nebo" i nagradu Telegrama za roman "Glasam za ljubav". fb

[Angelina]

**

GROZDANA OLUJIĆ


Grozdana Olujić u literaturu za decu ulazi autorskom bajkom. Središte njene radnje prožimaju arhaično i savremeno. Robovanje urbanom ambijentu i džinovskim oblakoderima najneposrednije se tiču njenog opusa.

Njene bajke urbane simbolike nose realističke obrise i dešavanja. Svaka od njih iz "Sedefne ruže i druge bajke" i "Nebeske reke", ima podlogu i pokriće u stvarnim i životnim prilikama, te su junaci bliži javi i ovozemaljskom načinu savladavanja prepreka ka ostvarenju uzvišenih ciljeva.

U delu G. Olujić prepliću se stvarnost i fantastika, dobro i zlo, smeh i tuga; trijumfuje plemenitost i dobrota, humanizam i ljubav prema ljudima. Izdvajaju se bajke "Maslačak", "Zlatokosa", "Dečak i princeza", "Zlatni tanjir", i "Zlatoprsta". Izuzetna poetska poruka je bitna oznaka bajki "Sedefna ruža" i "Nebeska reka". "Sedefna ruža" je zagonetka lepote života na zemlji i čežnji za snom i daljinama, a u isto vreme i bajka o dečjim mislima i snovima. "Nebeska reka" je vizija reke koja želida se vine u nebo i postane šarena duga. Parabola je o snazi čovekovog duha i njegovoj neostvarenoj želji.

Čar dela Olujićeve je u mašti i ljubavi. Ljubavlju se pobeđuju sva zla i nevolje. Sve je u nevidljivoj i međusobnoj povezanosti: dete se pretvara u cvrčka, devojka u zvezdu ili ružu, reka u dugu, vrabac u dečaka. Metamorfoza je relevantan estetički elemenat.

Pripovedanje G. Olujić, simboličkim likovima, višeslojnošću značenja — upućuje i opominje na ljudske postupke i njihove misli. Iskoračenje izvan prirodnog, pretvara zemaljski život u moru. U "Ogledalu" lepotica prodaje dušu đavolu i pomoću ogledala ostaje za sva vremena lepa i mlada. Ona biva omražena i, naposletku, sama zaišti svoj kraj.

Autonomne umetničke kreacije obezbeđuju autorki veliku reputaciju. Njene bajke razbijaju ustaljeni poredak vrednosti i razmiču granice u vlastitom žanru.

Autor teksta nepoznat


***

SEDEFNA RUŽA


Bajke Grozdane Olujić su: i zabavne, i mudre, i moderne, i klasične, i neobične, i svakidašnje. One uzbuđuju, a pri tom daju mnoge odgovore na večna pitanja vezana za ljudski život. Zato su takve bajke dobro štivo pre svega za mlade, kojima one mogu najviše reći.

"Kraj i početak su snovi", kaže jedna stara indijska mudrost iz VI veka pre naše ere, koja i danas zvuči veoma ubedljivo i moderno. Takve su, upravo, Grozdanine bajke. Koren im je u mudrosti, a izatkane su od snova i ljudske svakodnevice, od mašte i od života. Njih kao da su stvarali drevni indijski mudraci. Prisustvo autora je nenaglašeno, tako da se ne možete oteti utisku da su u pitanju izvorne narodne bajke. Začuđujućom umešnošću Grozdana Olujić je uspela da sakrije sebe kao pisca, pripovedajući manirom drevnih narodnih pripovedača. Za onog ko to ume, bajka je zahvalna forma, jer ona je "...mala orahova ljuska u koju može da se složi roman, tragedija, komedija...", govorila je Isidora Sekulić, kao da je, pri tom, mislila baš na Grozdanu.

Vrednost ovih bajki je u mudrosti i poeziji. Ko ih pročita, imaće za prijatelja sve četiri strane sveta, jer Grozdana Olujić je u dosluhu sa čuvarima najvećih tajni upravo tog sveta, sveta bajki.

Dragan Lukić: "Moji Savremenici" | Biblioteka ZMAJ | Novi Sad, 2000.

[Angelina]

*

ČUDESNI PROSTORI BAJKE GROZDANE OLUJIĆ


U oblasti književnosti za decu bajka ima poseban značaj jer nas vodi neobičnim putevima u svet fantastike. To je slika doživljaja sveta. Ona je večna fantastika, u stvari, fantastika budućnosti. Ali, savremena bajka sve više sadrži aktuelne probleme i dileme savremenog čoveka. Ono što je Grozdana Olujić podarila svetu bajki jedinstven je primer u našoj književnosti.

Podsetimo se samo njenih knjiga bajki: Sedefna ruža, Nebeska reka, Dečak i princeza, Vilenjakova tajna, Mesečev cvet i dr. Ne može se osporiti da je u tim bajkama Grozdana Olujić izuzetnim stvaralačkim impulsom, koristeći strukturu narodne bajke implicirala neke aktuelne probleme savremenog života, i baš taj spoj elemenata tradicionalnog i savremenog izraza bajke otkriva posebnu izražajnost. Iako je sve rečeno na posve jednostavan način, rečeno je sublimiranom slikovitošću i efektnim aluzijama koje nam sugerišu trajne ljudske vrednosti i piščevo viđenje sveta. Grozdana Olujić je pre svega istraživač lepote, što je vrlo prepoznatljivo u njenim bajkama. U bajci Sedefna ruža školjka će iz dubine mora čeznuti za novim nepoznatim svetovima, koje može samo da naslućuje, ili kapljica (Kapljica i cvet) takođe će putovati svetovima u potrazi za lepim. Tako će čovek u bajci Čovek koji je tražio svoje lice, menjati lice jedno za drugim, misleći da je ono koje još nije isprobao bolje.

Još jedan važan momenat ne smemo zaboraviti: ono najlepše što ispisuje bajke Grozdane Olujić jeste ljubav prema čoveku. Čovek je u centru svega, snažan je, odoleva iskušenjima i pobeđuje čak i natprirodne sile. On poseduje iskonsku težnju za pobedom dobra nad zlom. I u njenim bajkama zauzimaju svoje mesto te distingvirane kategorije lepog i ružnog, dobra i zla, za lepo je čovek nagrađen, a za ružno uglavnom kažnjen.

Isto tako, svet dece je veoma blizak Grozdani Olujić. Posebnu pažnju joj privlači usamljenost dece. Dečak i devojčica u bajci Princ i devojčica rastu usamljeni u svojim kulama od betona. San i mašta pomažu im da se sretnu, da pobede usamljenost. Ali, isto tako je i Vedran (Mesečev cvet), dete koje sedi pred čarobnom kutijom, i to je njegov ceo svet. Isto tako raste i Radan (Breg svetlosti), koji živi kao „ribica u ledenoj kocki zarobljen“ i do koga čak ne dopiru ni „ljudski koraci“. Čitajući ove bajke ne možemo se oteti utisku da su inspirisane današnjim, savremenim životom dece. U toj bogatoj riznici bajki Grozdane Olujić nikako se ne može mimoići bajka Ogledalo u kojoj je opisana žena, koja je pomoću čarobnog ogledala ostala večno mlada i nepromenjene lepote i pred čijim očima su prolazile generacije, zaželela jednom da više ne bude mlada. U odnosu na prirodne zakone, koji vladaju svetom, njen život je postao nepodnošljiv. To je ta egzistencijalna dilema i pitanje: Šta bi bilo kad bi čovek bio večan? Da li bi zbog toga bio srećan? U bajkama Grozdane Olujić veoma je prisutan optimizam. I ne samo to što je izražen human odnos u svemu, izražena je i ljubav prema prirodi. Priroda nam je do sada u bajkama prezentirana više kao personifikacija i često služila samo kao dekor događanja ili kao želja za upoznavanjem neobičnih predela. Bez sumnje, ona je ovde učinila jedan korak dalje, postavila je novi problem, problem iz realnog sveta – vrlo značajan problem očuvanja prirode. Taj ekološki momenat do sada nije evidentiran u bajkama. Prva o tome govori Grozdana Olujić. Takve su bajke Mesečev cvet, Metla, Zvono koje je opominjalo. U budućnosti bajka će se verovatno i dalje menjati onoliko koliko se i sam život bude menjao. U suštini, bajka se zasniva na ideji jedinstva sveta i čovekovoj nadi da u tom svetu, (vidljivom i nevidljivom), može pronaći smisao svog življenja.

U stvari, Grozdana Olujić nas veoma lako odvodi u predele bajke i ponovo vraća u realnost. Vođeni njenim čarobnim štapićem to upšte i ne primećujemo. Moglo bi se onda reći da taj svet, stvoren od mašte i zbilje, sadrži u sebi jednu magijsku osnovu, koja odgovara najintimnijim tajnama našeg srca.

I sve što nam je Grozdana Olujić ispričala u svojim bajkama, ispričala je to jednim rafiniranim i raskošnim jezikom bajki, kao da je svu lepotu jezika htela da sačuva na jednom mestu. Sve je u njenim bajkama rečeno jezgrovito, zbijeno, misaono, a opet tako poetično i jednostavno. Bez sumnje je da je ona svojim izuzetnim stvaralačkim impulsom, koristeći strukturu bajke, implicirala veoma aktuelne probleme i dileme savremenog čoveka. I baš taj spoj daje poseban kolorit njenim bajkama. U stvari, spontano kazivanje, koje izvire iz bogate riznice njene mašte, prenosi na čitaoce njene sugestije, pa se tako čitalac neprimetno prenosi u svet bajki. U tome je zapravo snaga kazivanja Grozdane Olujić, i zbog toga ćemo se uvek iznova vraćati njenim bajkama.

Olivera Šijački | Kreativna čarolija

[Angelina]

**

STVARNOST VIĐENA U BAJCI

Grozdana Olujić: SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE, "Mladost", Zagreb, 1979.

"Bio jednom . . ." tako počinju mnoge bajke koje su, generacijama, resile detinjstvo, činile ga prijatnijim, punijim, neobičnim, lepim i čudesnim, uvodile male čitaoce (male po uzrastu, velike po nesitosti za znakovljem pisma) u bezmerni svet usijavajući im i tako lako zapaljivu maštu.

I mada je pisanje bajki čin preobraćanja jave, preoblikovanja sveta, stvaralački čin lepote, moderno doba, zahuktali tempo življenja, izdiže se pred piscem bajki kao bedem. Zbog toga je u našem vremenu, vremenu televizije, satelita, supersoničnih vazdušnih lađa, interkontinentalnih raketa, vremenu savremenih, nebrojenih, do skoro nezamislivih i nesanjanih čuda u koja su uprte oči najmlađih, sve manje pisaca bajki. Oni spadaju u najređa čuda savremenog sveta. I najveća.

Sve teže se pisac odlučuje da svoju maštu i dar stavi u službu dečjeg sveta. Šta je tome uzrok teško je reći. Činjenica je da deca nisu kao što su negda bila niti da bajke mogu da budu kao što bejahu.

Ali, kao što je svetu potrebna sunčeva svetlost, tako su deci neophodne bajke. "Dublja značenja kriju se u bajkama što sam ih čuo u detinjstvu", zapisao je slavni nemački pesnik Šiler, "nego u istinama kojima me je naučio život". Bajke na decu deluju inspirativno dok je njihov značaj za formiranje ličnosti, a u mnogim slučajevima i za budući poziv veoma prisutan. Čarls Dikens, pomenimo još jednog čije ime svetli kroz vreme, i kad je stekao svetsku slavu, nije zaboravio da pomene uticaj bajki na svoj uspeh, pa, u krajnjoj liniji, i na izbor budućeg poziva.

"Bio jednom . . ." početak je mnogih, nebrojenih bajki što se, kroz vekove, generacijama najmlađih, kroz zabavu, nenametljivo, obraćaju govoreći o poštenju i pravednosti, o lepoti i dobroti, o zlu, pa i sama, glasovita braća Grim ovako počinju nezaboravne, večne bajke koje su, godinama, predano, skupljali i beležili.

"U staro doba", pripovedaju braća Grim u bajci "Žablji car", "kad su se želje još ispunjavale, živeo je car čije su sve tri kćeri bile lepe, ali je najmlađa bila toliko lepa da se i samo sunce, koje se odista svega nagledalo, čudilo", i tako radnju priče smestiše u davno vreme kojeg se više niko ne seća, jer su se u njemu "želje još ispunjavale". A od tog vremena, čije sedine, osim preko priča, ne dosegoše do nas, do danas, prorediše se, na žalost, pisci bajki, tvorci najlepšeg što može detetu, osim roditeljske ljubavi, da bude pruženo.

Tom retkom i dragocenom soju pisaca bajki knjigom "Sedefna ruža i druge bajke" pridružuje se (Ivani Brlić Mažuranić, Grigoru Vitezu, Desanki Maksimović, Branku Ćopiću, Branku V. Radičeviću, Stevanu Raičkoviću) i Grozdana Olujić, stvaralac kojeg smo do sada znali kao autora prvih omladinskih romana u nas.

Ovde treba odmah ukazati na razliku između negdanjih bajki, drugih, stranih, pisaca i ovih, novih, naših, proisteklih iz pera i raskošne mašte Grozdane Olujić. Dok, recimo, maločas pomenuta braća Grim, po pravilu, počinju ustaljenim klišeom "U staro doba..." ili "Bio jednom..." (što, ipak, ima svoje razloge, ali o tome drugom zgodom), Grozdana Olujić radnju većine svojih bajki smešta u sadašnjost; kada se pripoveda, događaj se i zbiva. Tako je dimenzija vremena, dimenzija prošlosti, koju, najčešće, dete ne identifikuje kao stvarnosnu, kao postojeću, sažeta u zbivanju, sabijena u pripovedački čas. I dok drugi bajkari u svoje skaske, pod plaštom davnina i patine, uvode čuda svakolika, potom čitav vladarski rod i hijerarhiju, Grozdana Olujić mnoge bajke ispreda od svakodnevnih niti življenja, od pređe koja lako, neosetno, obmotava dečjii maštu i decu opredeljuje za pozitivne junake, poistovećuje ih, plemeni, ostavljajući trajne tragove koji će oblikovati i sam dečji karakter.

"Koračala mlada žena ulicom, a za njom se i veliko i malo osvrtalo. Takav je sjaj i takva radost iz nje izbijala da se činilo — sunčana se zraka u Lepoticu pretvorila. Ne ide, već treperi. Pomišljajući na muža i malog sina sama se sopstvenom hodu raduje..."

Početak bajke Ogledalo Grozdane Olujić ima dodirnih mesta sa Grimovim "Žabljim carem ili Gvozdenim Hajnrihom" po preobilju lepote, koja, ako ne dominira svim bajkama sveta, a ona, bar, na kraju, isključa na površinu, i po, sasvim slobodno se može reći, elegantnom stilu. Ovaj, prefinjeni, stil, praćen, dabome, probranim rečima, kod Grozdane Olujić je stalan, prisutan i nenametljiv, dok se kod braće Grim uočava tek u prevodu Branimira Živojinovića. I dok braća Grim, po tradiciji, u bajke (pa i pomenutu) uvode i prate, kao i Hans Kristijan Andersen, kraljeve i careve, princeze i prinčeve, dotle Grozdana Olujić tek u pojedinim skaskama, što su izuzetak, poseže za tzv. visokim društvom, dok većinu junaka srećemo u, odista, nešto izmenjenim, nesvakodnevnim, okolnostima, ali, ipak, u realnijem svetu. Tako dolazimo do paradoksa: realne bajke! Naravno, paradoks je prividan jer je ta realnost nešto pomerena, prilagođena zahtevima dečjeg sveta i poimanja stvarnosti. Upravo je "Ogledalo" karakteristični odraz realnog a bajkolikog kod Grozdane Olujić. "Koračala mlada žena ulicom, a za njom se i veliko i malo osvrtalo..." Dakle, sasvim moguća slika, štaviše, česta: korača mlada žena ulicom. Ni gorom, ni dolom, ni prostranim, blještavim, odajama dvorca, ni velelepnim, miomirisnim, vrtovima, već prosto, naprosto, ulicom. Među nama je. "A za njom se i veliko i malo osvrtalo". Šta može da bude jednostavnije i manje bajkoliko a toliko u bajci? Nije li to, kroz priču, sam život išetao ulicom? "Pomišljajući na muža i malog sina sama se sopstvenom hodu raduje..." Ovom rečenicom pisac već ukazuje na promene koje će uslediti. Nije, znači, sve jednostavno kao što, na prvi pogled, izgleda.

Istina je: bajke Grozdane Olujić imaju dva sloja: jedan je tu da zabavi, da ugodi, da uljuška čitaoca, drugi je dublji, zahteva analitičnost, pažnju, razotkrivanje, na izgled, običnih, svakodnevnih prizora. Uzmimo znanu rečenicu: "Pomišljajući na muža i malog sina sama se sopstvenom hodu raduje, kad, najednom kao ukopana zastade Lepotica i senka joj pređe preko lica..." U prvom sloju nema ništa neobično, uznemirujuće. Čak ni što je Lepotica zastala, što joj je senka prešla preko lica, malom slušaocu ne mora mnogo, niti išta, da kaže, mada, istini za volju, pisac i ovim slojem daje diskretne znake promene. Drugi sloj jasno pokazuje da je reč o produženju vrste (problemu, dakle, koji decu kopka, ali ga i ne naslućuju) koji Lepotici, pri pomisli "na muža i malog sina" daje smirenu snagu, volju i lepotu pa je i sopstveni hod, hod ka produženju, raduje. I, kao u životu, u bajkama Grozdane Olujić nije sve po meri čitaoca, pa Lepotica zastaje kao ukopana kada ugleda staricu, kada ugleda prolaznost/ stvarnost, kada ugleda vreme koje odmiče, kad shvati, u magnovenju, svu ništavnost ljudskog bića i trajanja. Može li dobrota, verovatno je pomislila, da ublaži surovost prolaznog, zatim staricu uze "za ruku i prevede preko ulice, kao da je po uskom brvnu nabujale reke prevodi".

Bajke Grozdane Olujić isključuju slučajnost pa tako i poređenje "kao da je po uskom brvnu nabujale reke prevodi" ima sasvim jasno značenje: put ka dobrom i ispravnom životu je uzan! Omakne li se čovek, naći će se u nabujaloj reci. A, opet: ko starici pomaže, preko ulice brižno i bezbedno prevodi, ko joj uliva poverenje i sigurnost? Lepotica, ili, drugim rečima, mladost. I starica se, sa zahvalnošću, predaje, prepušta se jer oseća da je to ciklični zakon življenja.

"Sedefna ruža..." Grozdane Olujić nije sačinjena, kako bi se iz naslova moglo zaključiti, samo od bajki. Ova knjiga je, zapravo, mali, antologijski, izbor tekstova za decu (pri čemu, kako zapisa Isidora Sekulić o Andersenovim bajkama, čitaju ih deca i misle da je to samo zu decu, čitaju odrasli i misle, strogo uzevši, ovo je samo za odrasle, čitaju filosofi i vrte glavom: ovo je pričica, u priči pesma, pa u pesmi zrno dinamita, a u sred dinamita ljubav, ljubav koja sve pobeđuje) počev od bajki u elementarnom obliku ("Sedefna ruža", "Zlatokosa", "Varalica i Smrt"), preko satire ("Čovek koji je tražio svoje lice", "Krilati Belko", "O papagajima i ovcama") do basni ("Belutak", "O kapljici i cvetu"),

Mada, povremeno, tvorevinama Grozdane Olujić (pa i "Ogledalom") iz knjige "Sedefna ruža..." prominu neizbežna čuda bajkarska, začarane princeze, nemušti govor, telekineza, ipak, duh modernog vremena (upravo onaj koji proređuje pisce bajki) protiče kroz njih dajući, tako, svemu značenje zbiljskog. Grozdana Olujić poručuje svojim bajkama da je stasalo vreme drugačijih čuda. "U šumi od betona rastu staklene kule..." ili — "Visoko iznad zemlje, kao kotaričice o nebo okačene, njišu se gradske kule..." ili — "Sve prljaviji bivao je grad, tugo crna!... Činilo se da je i sneg koji pada prljav..." ili — "Tamo gde prestaje grad a počinju kukuruzišta, bacaju ljudi stare i nepotrebne stvari..." Taj urbani svet, ta svakodnevica kojoj se pridružuju ekološki problemi, potka su iz koje Grozdana Olujić tka svoje bajke, preplićući san i javu, stvarnost i bajku.

Milosav Slavko Pešić
DOMETI časopis za kulturu broj 27 | glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović | jesen 1980, Sombor

[Angelina]

*

Grozdana Olujić
MESEČEV CVET


Bajka Mesečev Cvet, kao i druge bajke Grozdane Olujić, s jedne strane pravo je oličenje autorskih bajki, međutim, ona je isto tako prožeta nizom elemenata koji se mogu prepoznati kod usmenih bajki.

Ako započnemo od analize prostora, možemo uočiti upečatljivu razliku između prostora usmene bajke i onog koji nam Grozdana Olujić predočava. Naime, u usmenoj bajci prostor je zapravo samo nešto kroz šta se junak kreće, on je apstraktan i oslobođen deskripcije dok je prostor ove bajke, iako neimenovan (što je karakteristika usmene bajke), prilično precizno određen opisom, do te mere da mi shvatamo da je u pitanju savremeni grad. Autorka kaže da se u njemu njišu kamene, staklene gradske kule, da su mu ulice od kamena — tu mi prepoznajemo današnje moderne gradove i uočavajući to dolazimo — do pitanja vremena. Isto kao prostor, ni vreme nije precizno određeno, imenovano, ali pomoću opisa prostora shvatamo da se radi o vremenu u kome mi živimo ili bar o vremenu vrlo bliskom našem, što je inače odlika bajki Grozdane Olujić. Autorka ne imenuje eksplicitno, ali šta bi drugo "čarobna kutija" bila nego televizor, a kamene i staklene kule više nego jasno predstavljaju betonske zgrade, kojih je u današnje vreme sve više i koje niču na štetu prirode. Upravo pomenuti delovi dehumanizovane moderne svakidašnjice ukazuju na to da je Mesečev Cvet autorska bajka. Ipak, i na planu vremena u ovoj bajci možemo uočiti upliv elemenata karakterističnih za usmenu bajku. Primer za to nalazimo u formulaičnim iskazima da je Vedran tri godine služio Gospodaru bilja ili da je Mesec već tri puta nebo obišao... kao i kada se kaže da se Vedranu u trećoj godini služenja Gospodaru bilja učinilo da razume govor bilja. Ovde, dakle, imamo formulaično iskazivanje vremena brojem tri, koji ima magijsku funkciju u usmenoj bajci. Međutim, uviđamo i to da se vreme na ovaj način formuliše kada je Vedran u prirodi, u prostoru koji i sam podseća na onaj u usmenim bajkama — ovde je prostor zaista linearan, — povezan sa radnjom i sa kretanjem junaka. Dakle, analiza prostora neodvojiva je od analize vremena i obrnuto. Isto tako, prostor i vreme nisu na jedinstven način određeni, tačnije, to da li će prostor i vreme biti bliže određeni sredstvima autorske ili sredstvima usmene bajke zavisi i od toga o kom se prostoru radi, što dodatno ističe suprotnost između grada i šume. Ta suprotnost se ogleda u tome što je grad, naravno negativno konotiran i šteti Vedranu, nasuprot prirodi, koja je čista, neokaljana i koja pruža Vedranu ozdravljenje od te čudne bolesti. Dakle, grad i priroda su dve sušte suprotnosti i autorka na sve moguće načine to ističe. Grad, sav u betonu, hladan i grub, pun ljudi koji se međusobno ni ne primećuju već se kreću u talasima zaokupljeni sami sobom, stavljen je nasuprot prirode pune života, lepote i boja, koja odiše toplinom.

Sama radnja započinje kada Vedran konačno napusti svoju zgradu na nagovor starca Milije, koji je okarakterisan kao mudrac jer jedino on zna lek za Vedrana. Starac Milija je zapravo Vedranov pomagač, a likove sa takvom ulogom isto srećemo i u usmenim bajkama. Takođe, vrlo zanimljiv je i postupak karakterizacije primenjen na liku Vedrana. S jedne strane, on je predstavljen kao nakazan dečak ogromne glave, koji neprestano zuri u svoju "čarobnu kutiju" preko koje tako izolovan i zaštićen saznaje o svetu oko sebe umesto da ga sam iskusi. Možemo uočiti i crte humora upravo u opisu Vedrana i posledica njegove izolovanosti: na tankom vratu, kao balončić na tanušnome koncu, njiše se dečakova čudovišna glava i uši mu kao lokvanji rastu, a oči osvojile lice. Međutim, njegovo imenam, s druge strane, ukazuje na njegovu pravu prirodu, tačnije, prirodu sve dece — deca bi trebalo da su vedra, razdragana, željna igre i treba ih na to podstaći. Vedrana su pak njegovi roditelji, ponašajući se previše zaštitnički, sputali. Možemo se nasmejati i na savete koje Vedran dobija za svoju čudnu boljku. Te savete mu daju njegova baka¹ i vidar², koji su time i ismejani budući da znamo da oni takve i slične savete daju za sve što čoveka može da snađe. Prvi izazov za Vedrana je prolazak kroz sam grad i njegove kamene klisure ulica jer njima teče bujica ljudi koja preti da će ga utopiti. Vedran napokon uspeva da dođe do livade, do prirode, koja mu je sasvim strana, što uviđamo iz njegovog ophođenja sa njom. Ovaj dolazak u prirodu ujedno je i njegov prvi susret i dodir sa njom jer je do tad Vedran živeo izolovano, lagodnim životom zaštićenog razmaženka. Najpre, on bezosećajno kida kupinu kada mu se ona zakačila za nogu. Prirodu on ovde doživljava kao neprijateljsku i nema svest o tome kako ona funkcioniše. Da svet nije onakav kakvog ga je Vedran spoznao putem "čarobne kutije" saznajemo i pri njegovom susretu s mravima kada on kaže drugačije su mravi u čarobnoj kutiji izgledali, nisu grizli. Ova scena bi nas slatko nasmejala kada ne bi usledio nastavak u kom se Vedran i o njih ogrešio gazeći mravinjak. Zatim, nailazi na potok u koji, nakon što se napio vode, baca zemlju. Vedran se, u suštini, ogrešio o sve na šta je naišao u prirodi, a da pritom uopšte nije imao svest o tome da čini zlo jer ništa o prirodi nije znao, a kamoli o njenom očuvanju i bogatstvu. Radnja se i nadalje odvija brzo kada on sretne magijsko biće, Gospodara bilja, koji mu nalaže da se iskupi za svoja ogrešenja. Vedran čak ni tad ne uviđa u čemu je pogrešio i onda shvatamo da on zapravo treba da se nauči i promeni. Naročito je to istaknuto kada mu Gospodar bilja za Mesečev Cvet kaže da jedino dobri i blagi do njega stižu, a Vedranto još uvek zasigurno nije. Prva znanja o prirodi stiče samim boravkom u njoj, životom u prirodi i brigom o njoj on shvata šta zapravo okajava, što je prvi korak ka tome da se osvesti. Sledi period njegovog iskupljenja kada on zapravo upoznaje prirodu. Vedran se tada potpuno nesvesno menja, postepeno sazreva i ovde isto možemo uočiti razliku izmeđuusmene i autorske bajke — dok u usmenoj bajci junak menja svoj socijalni status, u autorskoj bajci kao što je Mesečev Cvet Vedran psihološki sazreva, a ta njegova promena najbolje se vidi u njegovim postupcima. Iskupljujući se za svoja ogrešenja, Vedran kao da prolazi kroz svojevrsnu inicijaciju, on se dokazuje, uspeva da odgovori na izazove i zadatke i tako postaje mladić gubeći negativne osobine.

Uz pomoć gradacije vidimo kako se Vedran menja, kako se spontano menja njegov odnos ka prirodi i kako mu se budi i razvija ekološka svest, ljubav prema prirodi i briga o njenom očuvanju. On pomaže prirodi ali ipak i dalje ne veruje u njenu moć i u to da mu ona može koristiti. Kada se Vedran iskupio, njemu kesten poverava tajnu Mesečevog Cveta i on tad polazi po njega. Međutim, sticaj okolnosti ga tera da uvidi kako mu priroda itekako može pomoći — kupina mu pomaže da spase mrave, koje tako stiče za prijatelje. Nadalje, Majka Voda šalje reku da ga potopi kao osvetu za to što je prljao izvor. Uviđamo da se i težina zadatka gradira jer Vedran obećava da će očistiti vode, ali to ne može da učini sam i tada stupaju na snagu mravi za koje isto nije verovao da mu mogu ikako pomoći. Prešavši sve prepreke i okajavši sve grehe koje je počinio prema prirodi Vedran se zbližio, gotovo sjedinio sa prirodom i zavoleo je. Koliko se Vedran zapravo izmenio najbolje vidimo u njegovom susretu sa Mesečevim Cvetom. Vedran je omađijan lepotom Mesečevog Cveta i dolazi u nedoumicu. Vrhunac njegovog razvitka sastoji se upravo u tome da on već sam, bez ičijih uputa i naređenja ne želi da ubere Mesečev Cvet iako je to bio cilj čitavog njegovog puta. On radije bira da ostane nakazan, da otrpi nego da se ogreši o prirodu jer je naučio da je i bilje živo i da oseća bol, da će time naneti štetu i ubiti Mesečev Cvet. Zato beži glavom bez obzira ostavljajući Mesečev Cvet da blista na vrhu Srebrne Gore, da nežan i usamljen sja kao zvezda. Odmah zatim Vedran vidi svoj odraz u jezeru — transformacija se razvila iznutra ka spolja. Vedran je uspeo i da spasi sebe i da očuva prirodu za šta mu Mesečev Cvet ukazuje zahvalnost oslovljavajući ga bratom, čime potvrđuje Vedranovo jedinstvo s prirodom.

Radnja se razvijala brzo i isto tako brzo okončala. Sam kraj je sasvim tipičan za usmenu bajku — šteta je u potpunosti popravljena i svi nedostaci nadoknađeni. No, ono što bismo mogli opisati kao autorsko u ovom kraju je duhovni dobitak koji Vedran postiže i žrtva koju je on bio spreman da počini. Kraj je u celosti bajkovit, sav okupan svetlošću čime se suprotstavlja sivilu grada s početka bajke. Kao anđeli čuvari javljaju se starac Milija i Majka Voda, a Vedran lep i stasit odlazi ka svom domu ispraćen pesmom voda.

Mesečev Cvet je bajka o čovekovom otuđenju od prirode u modernom vremenu i o šteti koju on nehajno nanosi prirodi modernizacijom. Ljudi su i međusobno otuđeni, ne vode računa jedni o drugima, a ujedno ni o prirodi. Cilj ove bajke je da pouči i podseti nanekadašnje vrednosti i da bar pokuša da ispravi poremećeni sistem vrednosti današnjice.

Autor teksta nepoznat / documents.tips

____________

¹ Dajte detetu med u mleku!
² Na ljutu boljku — ljutu travku!


Literatura:

1. Olujić, Grozdana. (1998). Mesečev Cvet. Novi Sad: Zmaj.
2. Unapređivanje nastave srpskog jezika i književnosti. Zbornik radova (2007).
    Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za srpski jezik i lingvistiku. (36—58. str.)

[Angelina]

**

Boris Maksimović
IZMEĐU SNA I ZABORAVA
(Grozdana Olujić — Glasovi u vetru, SKZ, Beograd, 2009.)


Radnja romana Glasovi u vetru se, pojednostavljeno rečeno, događa u jednoj dugoj njujorškoj noći, u kojoj glavni junak Danilo Aracki, u košmaru, razgovara sa svojim mrtvim precima koji su nestali u ratovima, pod ledom, u ognju, na grani vrbe, precima koji su, kako kaže autorka "za sva vremena ostali bez groba, bez doma u koji bi mogli da se vrate".

U obrazloženju NIN-ovog žirija stoji da se u romanu "kroz priču o jednoj srpskoj građanskoj porodici, umetnički ubedljivo pojavljuju važne tradicije evropskog romana: porodični roman koji je bitno odredio umetnički lik književnosti XIX i XX veka i emigrantski roman koji bitno obeležava važnu modernističku tradiciju kako srpske, tako i svetske književnosti. Kroz mnoštvo varijacija, lajtmotiva, lirskih i psiholoških fragmenata, Grozdana Olujić umetnički osvedočeno oblikuje jednu priču koja iskazuje kako psihološku, tako i duhovnu situaciju modernog vremena. U pripovednoj ravnoteži između modernističkog eksperimenta i realističke fakture, povremeno ukrštajući realističku i fantastičku motivaciju, sa uverljivo oblikovanim likovima, Glasovi u vetru predstavljaju vredan rezultat savremenog srpskog pripovedanja."

Ovaj roman je svojevrsna studija zaborava. Za Grozdanu Olujić pamćenje predstavlja prevazilaženje apsurda. Nije to samo način održavanja istorijske vertikale, pronalaženje sopstvenog mjesta i smisla u vremenu već i posljednja linija odbrane pred potpunim obesmišljavanjem prošlosti — a to je zaborav. Jer, čemu Mihajlovo gomilanje plodnih oranica i novca, čemu Lukina i Vetina svjesna žrtva, čemu sve to, ako o tome neće biti ni pomena u vremenu koje dolazi? Smrt je potpuni zaborav, a jedini način odbrane od njega je pamćenje, najbolje ono pretočeno u priču. "Konačno, priča je ono što ostaje. Kada nestane sećanje, iščezne priča, nestaje i sve ono za šta je vrede lo živeti i boriti se, čeznuti i tragati, kao što Danilo Aracki traga za nestalim bratom, istinom o sudbini Arackih."’ — kaže autorka u intervjuu NIN-u. Jezik je takođe viđen kao jedan od načina borbe protiv zaborava. "Jezik pamti", piše na jednom mjestu, "preko naziva reka, planina, jezera potomci pamte odakle su i ko su. Jezik čuva granice zavičaja, običaje, budućnost..."’ Ali ne samo to. Tek kada prepozna nekoliko riječi srpskog jezika Mali Oblak počinje jasnije da vidi kroz maglu svog ranog djetinjstva. Džordži Vest daje teoriju veze između jezika i mentalnog zdravlja, a Danilo joj navodi "Kosovski ciklus" kao primjer održanja uz pomoć jezika.

"Zahvaljujući usmenoj poeziji, moje pleme je tokom pet vekova ropstva uspelo da sačuva sećanje na sebe i svoju istoriju.

To je nemoguće! — kaže Džordži Vest.

Moguće je! — odgovara Danilo. — U izvesnim trenucima poezija i istorija prepliću se da bi narod, na koji se odnose, preživeo."

Čitajući Glasove u vetru pred očima nam lebde brojne literarne reminiscencije što na planu cjelokupnog ustrojstva romana, što na planu izražajnog stila. Dijapazon tih uticaja je veoma širok, od Rgvede, koja je citirana na samom početku romana, pa do modernih pjesnika. Neki od tih uticaja su vidljiviji, neki tek prizivaju ime i(li) ideje drugih pisaca, ali ne ulaze dublje u njihovu analizu. Citati nekih autora su svjesno izuzeti iz konteksta i upotrijebljeni u cilju zaokruživanja ideje odlomka na čijem začelju stoje, ali su u nekim slučajevima neizbježno izgubili dio bogatstva izvornika.

Prije svega, saga o stotinu godina porodice Aracki neizbježno aludira na Markesovo remek-djelo, priču o porodici Buendija, ali to nije jedini motiv koji nalazimo u oba romana. Zanimljiv je strah koji Petrana ima od mogućeg rađanja nakaza i ludaka, čestih u njenoj porodici, kao što u Markesovom romanu žene strahuju od rađanja djeteta sa svinjskim repom. Ali kad smo već došli do toga da tražimo paralele ovog djela sa onima magičnog realizma, onda bi isto tako bilo potrebno spomenuti i Salmana Ruždija i mističnu vezu sudbine njegovih junaka sa sudbinom njihove zemlje u romanu Deca ponoći. Kako to Ruždi kaže: "Istorija mi je tajanstveno stavila lisice na ruke i neraskidivi lanac je povezao moju sudbinu sa sudbinom moje zemlje." Istorijske i političke prilike su to što neizbježno upravlja sudbinama junaka ove knjige. (Antimilitarizam Luke Arackog, Vetina smrt pod ledom, Petrovo informbirovsko progonstvo, Martina ideološka pravovjernost koja Danila tjera u izgnanstvo, sveinformisanost Gojka Garače...) Fini veo bajkolikog pripovijedanja lako može da nas zavara. Sižejnu okosnicu ipak čine istorijsko-politički događaji i oni su motor-pokretač čitave radnje.

Vidljiv je i Pavićev uticaj. Lik Petrane, kao arhetipske ljepotice koja nosi prokletsvo, kao da je pobjegao iz nekog njegovog djela. Pavića prizivaju i izjave nekih likova: "U svakom čoveku leži vuk, a u ženi čitav čopor" ili "Da se upozna žena i đavo i večnost je prekratka!" Mnogo ovakvih i sličnih mjesta neodoljivo podsjeća na Pavićeve jezičko-logičke driblinge.

Srpska književnost ima neobično jaku "emigrantsku crtu" (pogotovo novija) i veliki je broj pisaca koji su se bavili tematikom "presađenosti" u drugu sredinu. Specifičan položaj naroda na vjetrometini odredio je ne samo njegovu istorijsku sudbinu već i osobine njegove književnosti. Još od Romana o Londonu Miloša Crnjanskog pa do Mamca Davida Albaharija i romana Ruski prozor Dragana Velikića (svi ovjenčani NIN-ovom nagradom) ova tema zauzima dosta prostora u književnosti. Pa i prošlogodišnji nagrađeni roman Tesla, portret među maskama u velikoj mjeri se bavi tom temom. Glavni junak, Danilo Aracki, pokušava da nastavi život i karijeru u Njujorku, ali odustaje kada shvati da to nije samo druga kultura, već drugi svijet u kojem on nema šanse da nađe svoje mjesto. Konačnost ovog njegovog saznanja je sadržana u jednoj jedinoj rečenici: "Ni ludila nam nisu ista!"’, što njemu kao psihijatru gotovo opsjednutom borbom protiv "bolesti zaboravljanja" (Alchajmerove bolesti), znači gotovo oduzimanje prava da bude to što jeste. Jer on je prije svega ljekar, psihijatar, i "bolesti duše" koje on sreće u Velikoj Jabuci ne može da shvati, a i ludila su ono što definiše jednu naciju.

Radnja ovog romana balansira na granici između sna i jave, i odnos između to dvoje je na neki način osnova po kojoj se on tka. U intervjuu za NIN autorka kaže: "San jeste značajna stavka u čovekovom životu, ali i čovekovom bekstvu od smrti. I ništa nije bez razloga. U prepletu sna i jave tka se roman, tka život, u kome je svako pojedinačno postojanje tek jedna nit, jedno slovo Nebeske knjige. Uloga sna i samilosti u romanu Glasovi u vetru u životu Danila Arackog proizilaze delimično i iz njegove profesije. San i samilost legitimna su pitanja za svako ljudsko biće koje oseća i misli, utoliko pre za psihijatra koji oseća, misli i pati." Većina citata koji se pojavljuju na počecima određenih poglavlja tiču se sna i svi oni imaju za cilj da daju snagu autorkinom viđenju varljivosti života. To je tačka gdje njeno viđenje svijeta postaje neskriveno "istočnjačko", a tom tumačenju sama daje smjernice citirajući Rg-vedu na samom početku knjige: "... i trajali su kao dim, u snu privremenosti..."

Zanimljiva je pozicija pripovijedača, kojem ni do samog kraja knjige ne uspijevamo da odredimo pravu prirodu. To je u stvari klasična postmoderna pripovijedna taktika poigravanja sa čitaocem i njegovim "pravom na sveznanje", ali upakovana na nadasve zanimljiv način. Fiktivni autor "Karanovskog letopisa" koji nam se predstavlja kao Šaptač iz Božijeg sna. Inspiraciju za ovo ime autorka je mogla da pronađe u pjesmi Gradac Draginje Urošević gdje se kaže: "Vetar neka ti bude saputnik, nemorni šaptač iz božjeg sna." Na momente "šaptač" zaista preuzima neke osobine sveznajućeg pripovijedača, unoseći u ljetopis misli junaka, ili njihove radnje dok se nalaze sami, ali isto tako često dolazi do skrivanja i zamagljivanja pravog kraja ili uzroka događaja, nekad čak i u istom odlomku. Evo jednog uobičajenog primjera: "Da li se Danilu prvo vratila misao o povratku u stari kraj ili tajna mutnih ogledala, to hroničar Karanovskog letopisa nije u stanju da razluči, mada na nekoliko mesta beleži, da je za jednu noć proživevši živote nekoliko pokolenja Arackih (...) Danilo osetio potrebu da iz osnova promeni svoj život." Glavno pitanje ovdje je da li iza te igre postoji čvrsta logička pozadina ili je igra smisao sama sebi. Od odgovora zavisi i ocjena uspjelosti te igre.

Ono što daje posebnu čar ovoj knjizi jeste bajkoliki ton pričanja. Podsjetimo se, Grozdana Olujić je svjetski poznat i priznat pisac bajki, ali ovdje ne pričamo o bajci već o djelu u kome se dotiču brojna, ne samo istorijska već i metafizička pitanja. Ako bismo baš insistirali da ovo djelo nazovemo bajkom, u nekim dijelovima bila bi to veoma "krvava bajka". Taj bajkoliki ton djeluje dvojako, neki put daje tako često potreban otklon od patetike, a neki put djeluje kao varka,dajući privid lakoće kad se priča o prilično teškim temama. U oba slučaja na čitaocu je da održi pažnju i vidi suštinu, jer je ta distanca svjesni cilj koji je autorka sebi postavila, i realizovala ga je veoma uspješno. Zbog svega toga stoji, kao što je to rečeno u komentaru žirija, da su Glasovi u vetru vrijedan rezultat savremenog srpskog pripovijedanja, i fini amalgam brojnih tradicija i ideja cjelokupne svjetske književnosti.

Krajina, časopis za književnost i kulturu
Banja Luka • Godina X • br. 33—34 • proljeće — ljeto, 2010.

[Angelina]

**

Igor Simanović
BIJEG OD ZABORAVA
(Grozdana Olujić — Glasovi u vetru, SKZ, Beograd, 2009.)

Roman Glasovi u vetru oslanja se na prelomne istorijske tačke 20. vijeka, koje su se u svom najsurovijem obliku odrazile na Balkanu. Spisateljka ih koristi kao osnovu na kojoj se izgrađuje priča o porodici Aracki. Međutim, u istoj mjeri u kojoj je istorija poslužila kao okosnica na kojoj je data slika porodice, istovremeno je i sudbina porodice Aracki, odnosno svakog od njenih članova pojedinačno, vrlo slikovito predstavila sve tragične istorijske mijene ovog podneblja u periodu od jednog vijeka.

Priča je pozicionirana u jednu tačku: 17. sprat njujorškog hotela Aterton.

Uloga pripovjedača je dodijeljena "Šaptaču iz božjeg sna"’, tj. nepoznatom hroničaru "Karanovskog letopisa", i "Dnevniku"  Danila Arackog, u kome on "klizeći niz rodoslov Arackih pokušava da vrati vreme, uveren da se sudbine njihove iz pokolenja u pokolenje ne nastavljaju, već ponavljaju, kao nečija surova šala, da život čovekov ima onoliko smisla koliko mu on da, ako u međuvremenu ne zaboravi ko je". Ovaj citat je zanimljiv jer otkriva dvije vrlo bitne tačke na kojima se uspostavlja pripovijedanje u ovom romanu. Prije svega, ovakvom pozicijom glavnog lika vrijeme i prostor su relativizovani, što je omogućilo Grozdani Olujić da s lakoćom pomjera priču iz jedne vremenske ravni u drugu, odnosno iz jednog prostora u drugi. S druge strane, pokazuje se i uloga Danila Arackog, koji je postavljen kao svojevrsni medij, smješten u međuprostor između jave i sna, s jasnom ulogom da u sebe sakuplja sve glasove mrtvih iz loze Arackih, te da ih svojim sjećanjem sačuva od zaborava. Još Aristotel nalazi da proces sjećanja nije ni obnavljanje ni sticanje pamćenja: "Kada neko želi da se sjeti, učiniće sljedeće: nastojaće da u mislima uhvati početnu tačku promjene iza koje će biti ona koju traži. Zato prisjećanje najbrže i najbolje nastaje od početne tačke, jer promjene su poredane na isti način kao i stvari koje stoje jedna za drugom u redu". Kada je pamćenje u pitanju, po Aristotelu, uopšte ne treba razmatrati kako pamtimo ono što je blizu i ono što je udaljeno, jer je se i jedno i drugo pamti na isti način, tj. ne postoji proces prethodnog traženja i prisjećanja. Dakle, sjećanje zahtijeva određenu vremensku ravan kroz koju se proteže, ali je vrlo bitno da spisateljka neprekidno insistira na toj mogućnosti vremensko-prostornog sažimanja, kada se sagleda sveukupnost istorijskih vrtloga i ljudskih sudbina, koje su njima zahvaćene. Jezivo, ali, nažalost tačno, zazvučaće košmarni san o "Nožu koji kruži", kao potvrda da se životi ljudi udaljenih u prostoru i u vremenu mogu u trenutku svesti na istu sudbinu, isti bol, koji se ponavlja u određenim vremenskim razmacima". San koji opominje da se u životima naroda i pojedinaca mnogo toga mijenja, ali da "nož ne prestaje da kruži".

Danilo Aracki neprekidno pokušava da svojim mislima dosegne i zahvati tu krajnju vremensku granicu koja mu je dostupna, da bi od zaborava sačuvao što više, jer zaborav sam po sebi predstavlja popuno gubljenje i nestajanje, stanje u kome se ličnost potpuno rastače, što u romanu vrlo upečatljivo simbolizuje lik Ruže Rašule. Dok god postoji sjećanje, koje Danilo Aracki nosi i čuva u sebi, njegovi mrtvi preci biće sačuvani od zaborava, jer, kako kaže Grozdana Olujić, "duše predaka ne prestaju da kruže oko svojih živih potomaka ne bi li preko njih osetili toplotu sunca i dodir ljudske kože". S jedne strane, kao što smo rekli, Danilo Aracki je u međuprostoru između jave i sna, ali istovremeno je njegova pozicija i mnogo složenija, jer ona kao da otvara prolaz između dva svijeta, svijeta živih i svijeta mrtvih, koju će nakon njega preuzeti neki drugi Aracki.

I njegova potraga za bratom Petrom, tj. potraga za istinom o njegovom misterioznom nestanku u prvim poslijeratnim godinama nakon Drugog svjetskog rata, takođe predstavlja grčevitu borbu da se još jedan Aracki otme od zaborava. Ova potraga za bratom je jedan vrlo bitan i zanimljiv elemenat u romanu Glasovi u vetru. Prije svega, na tematskom planu mi tu potragu pratimo od prve do posljednje stranice, i ona u velikoj mjeri predstavlja motivacijsku osnovu za funkcionisanje glavnog lika, te, samim tim, to je onaj ključni element koji unosi dinamiku u pripovijedanje. Međutim, stiče se utisak da je ta potraga vrlo pažljivo i znalački uklopljena i ugrađena u strukturu romana, tako da u čitavo djelo unosi obilježje detektivske priče. Jer svi detalji o Petru i njegovom nestanku ostaju obavijeni velom tajne, a čitalac prati sve Danilove stranputice i tragove koje on slijedi, od Golog otoka do američkog srednjeg zapada. Dodatnu napetost unose i zagonetne, proročke riječi Simke Galičanke o "trećoj muškoj glavi porodice Aracki, koja je preostala nakon ratova", a tu su i riječi njegove mrtve sestre da ga "Petar na drugom mjestu i u drugačijem obliku čeka".

Posebna vrijednost i kvalitet romana Glasovi u vetru, leži u bogatstvu likova. Bez obzira da li slijedimo mušku liniju porodice Aracki, tj. niz od Mihajla, Luke, Stevana, Danila, Petra, Damjana, do Malog Oblaka, ili pak žensku liniju — od Petrane, Natalije i Vete, kojima se priključuje i Simka Galičanka, teško je ne uočiti u kolikoj je mjeri svaki od njih izrazito reljefno ocrtan, sa naglašenim karakteristikama koje ih čine zasebnim individuama, s jedne strane, a opet i dobro podvučenim crtama koje ih listom svrstavaju u jedan jedinstveni niz porodice Aracki.

Konačno, kao svojevrsni zaključak, možemo reći da je ovo knjiga koja, i pored svih tragičnih sudbina porodice Aracki, ipak završava jednom izrazito svijetlom notom, koja izdiže i slavi porodicu, kao onaj istinski nukleus koji nudi spas i utočište, iako smo svjedoci da moderno doba najjače kidiše upravo na to jezgro, kao što su to u prošlosti činili i neki totalitarni režimi. Kada se Danilo na kraju vrati u rodni kraj, a s njim i sjenke Arackih, postaje jasno da je jedinstvo porodice sačuvano. A to jedinstvo može očuvati samo načelo istinske ljubavi, i možda je upravo to ono što tako zrači i svijetli na kraju romana, a što je, svakako, i jedna od bitnih poruka ove knjige.

Krajina, časopis za književnost i kulturu
Banja Luka • Godina X • br. 33—34 • proljeće — ljeto, 2010.