Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 17, 2016, 11:39:57 pm » |
|
**
STVARNOST VIĐENA U BAJCI
Grozdana Olujić: SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE, "Mladost", Zagreb, 1979.
"Bio jednom . . ." tako počinju mnoge bajke koje su, generacijama, resile detinjstvo, činile ga prijatnijim, punijim, neobičnim, lepim i čudesnim, uvodile male čitaoce (male po uzrastu, velike po nesitosti za znakovljem pisma) u bezmerni svet usijavajući im i tako lako zapaljivu maštu.
I mada je pisanje bajki čin preobraćanja jave, preoblikovanja sveta, stvaralački čin lepote, moderno doba, zahuktali tempo življenja, izdiže se pred piscem bajki kao bedem. Zbog toga je u našem vremenu, vremenu televizije, satelita, supersoničnih vazdušnih lađa, interkontinentalnih raketa, vremenu savremenih, nebrojenih, do skoro nezamislivih i nesanjanih čuda u koja su uprte oči najmlađih, sve manje pisaca bajki. Oni spadaju u najređa čuda savremenog sveta. I najveća.
Sve teže se pisac odlučuje da svoju maštu i dar stavi u službu dečjeg sveta. Šta je tome uzrok teško je reći. Činjenica je da deca nisu kao što su negda bila niti da bajke mogu da budu kao što bejahu.
Ali, kao što je svetu potrebna sunčeva svetlost, tako su deci neophodne bajke. "Dublja značenja kriju se u bajkama što sam ih čuo u detinjstvu", zapisao je slavni nemački pesnik Šiler, "nego u istinama kojima me je naučio život". Bajke na decu deluju inspirativno dok je njihov značaj za formiranje ličnosti, a u mnogim slučajevima i za budući poziv veoma prisutan. Čarls Dikens, pomenimo još jednog čije ime svetli kroz vreme, i kad je stekao svetsku slavu, nije zaboravio da pomene uticaj bajki na svoj uspeh, pa, u krajnjoj liniji, i na izbor budućeg poziva.
"Bio jednom . . ." početak je mnogih, nebrojenih bajki što se, kroz vekove, generacijama najmlađih, kroz zabavu, nenametljivo, obraćaju govoreći o poštenju i pravednosti, o lepoti i dobroti, o zlu, pa i sama, glasovita braća Grim ovako počinju nezaboravne, večne bajke koje su, godinama, predano, skupljali i beležili.
"U staro doba", pripovedaju braća Grim u bajci "Žablji car", "kad su se želje još ispunjavale, živeo je car čije su sve tri kćeri bile lepe, ali je najmlađa bila toliko lepa da se i samo sunce, koje se odista svega nagledalo, čudilo", i tako radnju priče smestiše u davno vreme kojeg se više niko ne seća, jer su se u njemu "želje još ispunjavale". A od tog vremena, čije sedine, osim preko priča, ne dosegoše do nas, do danas, prorediše se, na žalost, pisci bajki, tvorci najlepšeg što može detetu, osim roditeljske ljubavi, da bude pruženo.
Tom retkom i dragocenom soju pisaca bajki knjigom "Sedefna ruža i druge bajke" pridružuje se (Ivani Brlić Mažuranić, Grigoru Vitezu, Desanki Maksimović, Branku Ćopiću, Branku V. Radičeviću, Stevanu Raičkoviću) i Grozdana Olujić, stvaralac kojeg smo do sada znali kao autora prvih omladinskih romana u nas.
Ovde treba odmah ukazati na razliku između negdanjih bajki, drugih, stranih, pisaca i ovih, novih, naših, proisteklih iz pera i raskošne mašte Grozdane Olujić. Dok, recimo, maločas pomenuta braća Grim, po pravilu, počinju ustaljenim klišeom "U staro doba..." ili "Bio jednom..." (što, ipak, ima svoje razloge, ali o tome drugom zgodom), Grozdana Olujić radnju većine svojih bajki smešta u sadašnjost; kada se pripoveda, događaj se i zbiva. Tako je dimenzija vremena, dimenzija prošlosti, koju, najčešće, dete ne identifikuje kao stvarnosnu, kao postojeću, sažeta u zbivanju, sabijena u pripovedački čas. I dok drugi bajkari u svoje skaske, pod plaštom davnina i patine, uvode čuda svakolika, potom čitav vladarski rod i hijerarhiju, Grozdana Olujić mnoge bajke ispreda od svakodnevnih niti življenja, od pređe koja lako, neosetno, obmotava dečjii maštu i decu opredeljuje za pozitivne junake, poistovećuje ih, plemeni, ostavljajući trajne tragove koji će oblikovati i sam dečji karakter.
"Koračala mlada žena ulicom, a za njom se i veliko i malo osvrtalo. Takav je sjaj i takva radost iz nje izbijala da se činilo — sunčana se zraka u Lepoticu pretvorila. Ne ide, već treperi. Pomišljajući na muža i malog sina sama se sopstvenom hodu raduje..."
Početak bajke Ogledalo Grozdane Olujić ima dodirnih mesta sa Grimovim "Žabljim carem ili Gvozdenim Hajnrihom" po preobilju lepote, koja, ako ne dominira svim bajkama sveta, a ona, bar, na kraju, isključa na površinu, i po, sasvim slobodno se može reći, elegantnom stilu. Ovaj, prefinjeni, stil, praćen, dabome, probranim rečima, kod Grozdane Olujić je stalan, prisutan i nenametljiv, dok se kod braće Grim uočava tek u prevodu Branimira Živojinovića. I dok braća Grim, po tradiciji, u bajke (pa i pomenutu) uvode i prate, kao i Hans Kristijan Andersen, kraljeve i careve, princeze i prinčeve, dotle Grozdana Olujić tek u pojedinim skaskama, što su izuzetak, poseže za tzv. visokim društvom, dok većinu junaka srećemo u, odista, nešto izmenjenim, nesvakodnevnim, okolnostima, ali, ipak, u realnijem svetu. Tako dolazimo do paradoksa: realne bajke! Naravno, paradoks je prividan jer je ta realnost nešto pomerena, prilagođena zahtevima dečjeg sveta i poimanja stvarnosti. Upravo je "Ogledalo" karakteristični odraz realnog a bajkolikog kod Grozdane Olujić. "Koračala mlada žena ulicom, a za njom se i veliko i malo osvrtalo..." Dakle, sasvim moguća slika, štaviše, česta: korača mlada žena ulicom. Ni gorom, ni dolom, ni prostranim, blještavim, odajama dvorca, ni velelepnim, miomirisnim, vrtovima, već prosto, naprosto, ulicom. Među nama je. "A za njom se i veliko i malo osvrtalo". Šta može da bude jednostavnije i manje bajkoliko a toliko u bajci? Nije li to, kroz priču, sam život išetao ulicom? "Pomišljajući na muža i malog sina sama se sopstvenom hodu raduje..." Ovom rečenicom pisac već ukazuje na promene koje će uslediti. Nije, znači, sve jednostavno kao što, na prvi pogled, izgleda.
Istina je: bajke Grozdane Olujić imaju dva sloja: jedan je tu da zabavi, da ugodi, da uljuška čitaoca, drugi je dublji, zahteva analitičnost, pažnju, razotkrivanje, na izgled, običnih, svakodnevnih prizora. Uzmimo znanu rečenicu: "Pomišljajući na muža i malog sina sama se sopstvenom hodu raduje, kad, najednom kao ukopana zastade Lepotica i senka joj pređe preko lica..." U prvom sloju nema ništa neobično, uznemirujuće. Čak ni što je Lepotica zastala, što joj je senka prešla preko lica, malom slušaocu ne mora mnogo, niti išta, da kaže, mada, istini za volju, pisac i ovim slojem daje diskretne znake promene. Drugi sloj jasno pokazuje da je reč o produženju vrste (problemu, dakle, koji decu kopka, ali ga i ne naslućuju) koji Lepotici, pri pomisli "na muža i malog sina" daje smirenu snagu, volju i lepotu pa je i sopstveni hod, hod ka produženju, raduje. I, kao u životu, u bajkama Grozdane Olujić nije sve po meri čitaoca, pa Lepotica zastaje kao ukopana kada ugleda staricu, kada ugleda prolaznost/ stvarnost, kada ugleda vreme koje odmiče, kad shvati, u magnovenju, svu ništavnost ljudskog bića i trajanja. Može li dobrota, verovatno je pomislila, da ublaži surovost prolaznog, zatim staricu uze "za ruku i prevede preko ulice, kao da je po uskom brvnu nabujale reke prevodi".
Bajke Grozdane Olujić isključuju slučajnost pa tako i poređenje "kao da je po uskom brvnu nabujale reke prevodi" ima sasvim jasno značenje: put ka dobrom i ispravnom životu je uzan! Omakne li se čovek, naći će se u nabujaloj reci. A, opet: ko starici pomaže, preko ulice brižno i bezbedno prevodi, ko joj uliva poverenje i sigurnost? Lepotica, ili, drugim rečima, mladost. I starica se, sa zahvalnošću, predaje, prepušta se jer oseća da je to ciklični zakon življenja.
"Sedefna ruža..." Grozdane Olujić nije sačinjena, kako bi se iz naslova moglo zaključiti, samo od bajki. Ova knjiga je, zapravo, mali, antologijski, izbor tekstova za decu (pri čemu, kako zapisa Isidora Sekulić o Andersenovim bajkama, čitaju ih deca i misle da je to samo zu decu, čitaju odrasli i misle, strogo uzevši, ovo je samo za odrasle, čitaju filosofi i vrte glavom: ovo je pričica, u priči pesma, pa u pesmi zrno dinamita, a u sred dinamita ljubav, ljubav koja sve pobeđuje) počev od bajki u elementarnom obliku ("Sedefna ruža", "Zlatokosa", "Varalica i Smrt"), preko satire ("Čovek koji je tražio svoje lice", "Krilati Belko", "O papagajima i ovcama") do basni ("Belutak", "O kapljici i cvetu"),
Mada, povremeno, tvorevinama Grozdane Olujić (pa i "Ogledalom") iz knjige "Sedefna ruža..." prominu neizbežna čuda bajkarska, začarane princeze, nemušti govor, telekineza, ipak, duh modernog vremena (upravo onaj koji proređuje pisce bajki) protiče kroz njih dajući, tako, svemu značenje zbiljskog. Grozdana Olujić poručuje svojim bajkama da je stasalo vreme drugačijih čuda. "U šumi od betona rastu staklene kule..." ili — "Visoko iznad zemlje, kao kotaričice o nebo okačene, njišu se gradske kule..." ili — "Sve prljaviji bivao je grad, tugo crna!... Činilo se da je i sneg koji pada prljav..." ili — "Tamo gde prestaje grad a počinju kukuruzišta, bacaju ljudi stare i nepotrebne stvari..." Taj urbani svet, ta svakodnevica kojoj se pridružuju ekološki problemi, potka su iz koje Grozdana Olujić tka svoje bajke, preplićući san i javu, stvarnost i bajku.
Milosav Slavko Pešić DOMETI časopis za kulturu broj 27 | glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović | jesen 1980, Sombor
|