**
Stihovi
Dejan AleksićLANACSvaki put kada čujem noćni lavež pasa,
znam da je svet mlad, i da će bedrena kost
žene koju volim proslaviti kalcijum,
kao što izmaknuto vreme proslavlja poljupce.
Moj zadatak je da pišem kratku pesmu
od koje koristi neće imati niko,
kratku pesmu o noći na početku sveta,
noći u kojoj psi mitski laju na alegorije,
tami u kojoj bezumna starica pleše oko vatre
slaveći sutra nad kojim kao čirevi trnu zvezde.
Svaki put kada čujem noćni lavež pasa,
poželim da dostojan sam neke vernosti.
To je toliko ljudski, da me svladava tajni strah
na opustelim ulicama. I poželim da je
spasonosno kratak lanac sa kojeg peni
nekome odana čeljust, da je spasonosno
kratka pesma o ovoj noći što nalikuje noći
s početka sveta. Jer ljudi tako pitomo stare
iza osvetljenih prozora, a dirljive vatre zvezda
rade u pustoj tmini, kao i drevna nasleđa u tami krvi.
KLATNOSvaki put isti doseg. Bespovratno.
Ista prolaznost dospeva do ruba
Božanske kretnje bez koje bi klatno
Ostalo prosta tvorevina, gruba
Prisutnost svrhe, simbol sobom skrhan.
Ovako, kretnjom, ono u svom činu,
Uvek iznova bivajući Svrha,
Zaseca istu, dovoljnu prazninu.
Časovnik radi, ali to je drugo;
To je tek jedna zapitanost više;
Samo ih privid istog posla spaja.
Brojke su mala beznađa beskraja,
Mogućnost patnje omeđene krugom.
Klatno je Izlaz. I njiše se, njiše...
ŽEĐEvo me kako snòva
Kao po nekoj međi
Što deli glas od slova
Bližim se novoj žeđi
Možda bih znao stati
Možda je privid sve to
Tek noćni vetar klati
U plodu bivše leto
Al nastavljam svejedno
I senke ukraj vrta
Pratim stišanog bila
Nešto u meni žedno
Prožima me i crta
Kao mramorna žila
PESMAViše se ne umem sećati kroz reči,
Ni onim što pusto vapi izvan mene
Ne mogu da ljubim, niti da spomenem,
Al ni postojanje ne znam da mu sprečim.
Jer reči su kao bol što možda godi
S pomišlju na uzrok u kojem se zače,
Kao nasred prve zore obezračen
Plam noćnih videla u neukoj vodi.
Više ne dozivam imenima, znakom
Naučenim da se stvarnosti udsse;
Jer devstvo smislova ume da ponese
Samo reč što nije pretila nastankom.
Izgovorim: trava ― no znam da je time
Svim javama mojim izrečeno ime.
ADAMJer prah sam ― prah od praha mi je bliži;
Počélo jastva oklopljeno glinom ―
Dostupan sebi samo nedostižnim,
Darivan voljom i utešiv činom.
Po meni može da ispašta leto,
I potonja imena moje krvi
Nastavljaće kroz mene započeto
Posrtanje u spoznajama prvim.
Prastar sam već od vremena što stoji
I slutim da će neka večnost ina,
Kad umori me sopstvena jednina,
Doći da kao mnogostruk postojim,
I pokoran za dovršenost Dela
Volji što zvezde sriče sred pepela.
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012