*
BEOGRADSKE GODINE TINA UJEVIĆA
LELEK KRALJA BOEMADok su njegov izgled i skandali zgražavali javnost i povećavali tiraže novina, književna kritika ga je uzdizala u sam vrh jugoslovenskog pesništva. "Gorda individua, car i ujedno mučenik zemaljskog života", pisala je Isidora SekulićZarđao katanac je polomljen, vrata su otvorena. U polutami nazire se sva beda memljive sobice zemljanog poda i ubuđanih zidova, dugačke i široke tek nekoliko koraka: rasklimani krevet sa golom slamaricom, jorgan, ćebe i dva jastuka, umivaonik, mala furuna bez pepela, prazan limeni tanjir, dve iznošene muške košulje, ogromne stare cipele s rupama na đonovima i jedan izobličen, izlizan šešir ― sve prekriveno prašinom.
Tu je Tin Ujević provodio svoje samotnjačke dane: noći je nesebično darivao Beogradu. Ovaj tužni inventar je sve što je od velikog pesnika i nenadmašnog boema ostalo u gradu u kome je, kao njegovo nesvakidašnje živo znamenje, proživeo nekih devet godina. Od nikad utvrđenog broja raznih Tinovih konačišta u Beogradu, ovom se zna i nekadašnja adresa: Bulevar kralja Aleksandra br. 60. Napustio ga je u novembru 1929, pre 82 godine. Saosećanje kod Tina potraži se često i danas:
"Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a tako mlad!".
O moje tijelo... hire vasioneA tako mlad je bio 1912. godine kad prvi put dolazi u Beograd. Augustin Ujević, dvadesetjednogodišnji student filozofije, klasične filologije, estetike i književnosti, koji se sve češće spominje kao nadaren pesnik, jedan je od predvodnika velikih studentskih demonstracija na Zagrebačkom sveučilištu. Hrvatski sabor je raspušten i zabranjen je svaki politički rad zbog čega studenti stupaju u štrajk. O tome student Ujević obaveštava u februaru 1912. godine javnost u Srbiji napisom u beogradskom "Slovenskom jugu". Ubrzo je uhapšen i osuđen na šestomesečno proterivanje iz Hrvatske. Odlučuje da pođe u Beograd, u Srbiju, koja je u to vreme za sve mlade nošene snažnom idejom jugoslovenstva bila oličenje slobode, pogotovo za one iz krajeva pod tuđinskom vlasti. U Beograd stiže prvih dana marta 1912. godine. Upisuje šesti semestar na Filozofskom fakultetu gde mu je jedan od profesora Jovan Skerlić, urednik "Srpskog književnog glasnika", kulturni vođa i idol Ujedinjene nacionalističke jugoslovenske omladine. Ugledni profesor i novopridošli student su se i sprijateljili, bliži po političkim nego po književnim pogledima. Ipak, objavljuje jednu pesmu u "Glasniku". Stanuje u Hilandarskoj, zatim Makedonskoj ulici, a onda u Ulici kraljice Natalije.
Već 17. marta, na trgu ispred Narodnog pozorišta, održan je u 9 sati pre podne veliki protestni miting univerzitetske omladine Beograda kao podrška štrajku hrvatskih đaka i studenata. Pred oko pet hiljada prisutnih, govornici osuđuju diktaturu u Hrvatskoj i "tlačenje jadnog hrvatskog naroda". Na kraju, pozdravljen snažnim aplauzom, govori visok, stasit mladić, u urednom crnom odelu, upadljivo plavih očiju i dalmatinskog narečja. "Živeo brat Ujević!", uzvikuju okupljeni.
"Pozdravljam vas, draga braćo iz slobodne Srbije!", uzvraća on. "Ja sam ushićen što vidim da naši bolovi odjekuju i u vašim srcima". Sav u žaru političke borbe, piše tekstove i anonimne brošure o neophodnosti jugoslovenstva, socijalne pravde i, naravno, rušenja Austrougarske. Zapostavlja studiranje i ne izlazi ni na jedan ispit. Po isteku šestomesečnog progona, namerava da se vrati u Zagreb, ali je uhapšen već u Zemunu i sproveden u zagrebački zatvor. Opet suđenje zbog političke, posebno antiaustrijske propagande, i opet progonstvo, sad na deset godina! Ne smiruje se: "zbog širenja bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda", slede hapšenja i robijanja u Splitu i Zagrebu.
Najzad, u jesen 1913. godine odlazi u Pariz preko Beograda. Pun života, zanosa i očekivanja, uredno studira na Sorboni, u domovini mu objavljuju stihove i sa dvadeset tri godine postaje značajno pesničko ime.
Osam godina posle martovskog skupa pred Narodnim pozorištem, kad su beogradske devojke uzdisale za naočitim, plavookim i rečitim Dalmatincem, preko tog istog trga zamišljeno korača visok i malo pognut čovek duge, raštrkane brade. Ispod izgužvanog šešira, gotovo do ramena mu padaju pramenovi neuredne kose. Svi džepovi njegovog prastarog zimskog kaputa puni su ispisanih listova papira i novina. Na donjoj usni dogoreva cigareta. U iznošenim cipelama, on se polako upućuje ka Skadarliji. Smejući se, za njim trči buljuk dečurlije. "O moje tijelo, sprdnjo slučaja, hire vasione...", glasi njegov stih.
Tako je počelo i tako trajalo "najboemskije" razdoblje Tinovog života, a i Beograda, u koji ponovo stiže u januaru 1920. godine. Ima dvadeset devet godina i nijednog jedinog dinara. Otrcan i gladan, donosi u prestonicu nove države ceo svoj imetak: rukopise pesama, jedinstven duh i veliko, zagonetno i nikad razjašnjeno razočarenje u sve, pogotovo u ono za što se borio svojim mladalačkim srcem. Čak mu ni ime neće biti kao pre: od svetačkog Augustin postaće tajnovito TIN, slično odjeku zvona. Njegov očaj je toliki da sebe javno proglašava mrtvim. U potresnoj ispovesti "Ispit savjesti" on piše i ovo: "Jer je umrla, umrla ona mladost s težnjama prema beskonačnosti, prema ljepoti, prema ljubavi!... Došao sam do konačnog ubjeđenja da mi je nemoguće biti srećan. I odrekao sam se sreće..."’ Od snova, želja i nada ostali su mu samo jezik, hartija i olovka u praznom džepu.
Da, i pobratimstvo lica u svemiru.
O blago onom koji jad otrpiTin u maju 1919. godine napušta Pariz gde je već uveliko živeo boemski. Nekada gotovo kicoš, više uopšte ne brine o svom izgledu. Takav stiže prvo u Zagreb, a zatim u Beograd. Odmah dolazi u kafanu hotela "Moskva" u kojoj se posle rata svakodnevno okupljaju pesnici i drugi umetnici. Osvaja je naprečac i ona će da se pročuje kao njegova svojevrsna "rezidencija". "Onaj Ujević" u "Moskvi" postaje nesvakidašnja atrakcija, ne samo glavnog grada. Atrakcija je i za književne krugove: u beogradskim listovima i časopisima pojavljuju se njegove pesme, feljtoni i eseji. Vrhunski prevodi Flobera i Dostojevskog, čak i nemačku literaturu iz ekonomije. Međutim, tek septembar 1920. godine donosi istinski literarni događaj: na svesrdnu preporuku pesnika Sime Pandurovića, ugledni izdavač Svetislav B. Cvijanović (1877―1961) objavljuje Tinovu zbirku pesama "Lelek sebra" sa 34 pesme na 88 stranica u 1000 primeraka. Za Tina određuje honorar od 1000 dinara.
Pojava ove po izgledu i obimu skromne knjižice izaziva zbunjenost u beogradskoj javnosti. Novine mesecima naveliko pišu o boemskom životu pesnika Ujevića, a sad tog "skandal-majstora", ne retko u istim listovima, književni kritičari uzdižu u sam vrh jugoslovenskog pesništva! Stanislav Vinaver, Tinov vršnjak i kafanski sabrat, oduševljeno piše da pesnik "sanja u divnim, gordim, zanesenim stihovima". Svoj sud iznosi u obimnom eseju u "Srpskom književnom glasniku" i Isidora Sekulić, inače, veoma uzdržana u pohvalama: "Stihovi g. Ujevića su gorki i lepi... Retka je i uzbudljiva muzika tih stihova... Knjiga g. Ujevića, kao poezija, dovršena je, i lepa je kao retko koja knjiga u nas... Gorda individua, car i ujedno mučenik zemaljskog života...".
I dok se mnogi domišljaju šta znači sam naziv knjige i da je sebar potlačeni, obespravljeni srednjovekovni seljak, pa i rob, "gospodin Ujević" gordo tera po svom. Na uzdignutom podijumu kafane "Moskva", okrenutom ka hotelu "Balkan", uvek za istim stolom, predveče se okupljaju "vasionci" kako je Tin nazvao tu grupu poeta, slikara, vajara, novinara... Prisutni su najčešće pesnici Stanislav Vinaver, Todor Manojlović, Gustav Krklec, Miloš Crnjanski, Rade Drainac, Rastko Petrović, Milan Dedinac, Aleksandar Vučo, slikari Pjer Križanić, Jovan Bijelić i Mihailo Petrov, vajar Petar Palavičini koji je i najstariji, mada je tek prešao tridesetu. Glavnu reč obično drži neumorni i vrsni kozer Vinaver, ali samo do Tinovog dolaska. Još noseći na odeći i bradi borove iglice ili slamu, travu i suve listove, tragove svog zagonetnog boravišta, Tin upada gromko vičući već s vrata: "Bednici! Hulje! Nitkovi!".
Ovaj povik, verovatno, nije upućen samo njegovom društvu nego i svim prisutnim. A svaka kafana u kojoj je on sedeo najčešće je puna raznih znatiželjnika koji, možda, nisu pročitali nijedan njegov stih, ali želeli da se uvere kako taj čudni pesnik izvodi svoje "burgije", kako na sav glas psuje i vređa vlast, od žandara do ministara, pa i samog Dvora. Rastko Petrović piše da je Tin, "zabavljajući se i sam, pristao da bude zabava za ceo buržoaski svet, koji je išao nedeljom u "Moskvu" da ga vidi kao što ide u bioskop". Đorđe Jovanović svedoči da su "svake subote mnogi pristojni građani dolazili kod "Dva jelena" ili u "Moskvu", dovodili sa sobom svoje supruge ili dragane da im pokažu kako izgleda jedan pravi, živi pesnik izbliza". U članku "Iz beogradske boemije", "Politika" objavljuje 14. aprila 1923. godine: "Jedan od nesumnjivih i lepih književnih talenata, g. Tin Ujević, svojim životom, svojim ponašanjem, uopšte celom svojom strahovito zapuštenom pojavom, izaziva u poslednje vreme u svim krugovima književnog, poluknjiževnog i ostalog Beograda ne malu senzaciju. Pre izvesnog vremena, on je morao biti izbačen iz "Moskve" na protest gostiju koji su ga, zaprepašćeni, posmatrali kako se mirno, filozofski trebi od vašiju. Pre dva-tri dana ista stvar mu se dogodila kod "Ruske krune" gde je on bio priredio jednu senzacionalnu i zasad zbilja jedinstvenu trku: na stolu za kojim je sedeo ufrontio je devet vašiju i pustio ih da trče. Eksperiment je, razume se, bio tehnički vrlo težak. Posle nekoliko pokušaja njemu se dosadilo i jednim gestom ruke on je sve svoje trkače rasterao sa stola po kafani...". Nepotpisani novinar ne navodi ono što potvrđuju Tinovi prijatelji: trka famoznih vaški koje se uvek spominju uz njegovo ime bila je samo vešta pantomima.
Misli što zveče kao suho zlatoSvi koji su ga bolje poznavali, ako je Tina uopšte bilo moguće upoznati, svedoče, doslovno, o njegovom zapanjujućem pamćenju i obrazovanju, čudesnoj erudiciji, elokvenciji koja kipti... Do finesa je vladao svim važnijim evropskim jezicima, ubrajajući i one mrtve, kao i daleki kineski i davni sanskrt. Izvrsno je poznavao gotovo sve oblasti ljudskog delovanja i s lakoćom je rešavao komplikovane matematičke probleme. Njegov dugogodišnji prijatelj, pesnik Gustav Krklec, napominje da je Tin, i kad je živeo najboemskije, bar deset sati dnevno čitao po bibliotekama i knjižarama, prevodio ili pisao, u svim mogućim uslovima. Mogao je izvrsno da piše o bilo čemu i u bilo kojoj formi. Iako je ličio na skitnicu, ipak je taj "mađioničar retorike i duhovitosti", "najveći samotnik i srpske i hrvatske književnosti", bio na svoj način gospodstven, prkosan i ponosan, ne dozvoljavajući nikome da mu se sasvim približi. "Dobrovoljni izgnanik", uvek svet za sebe, bez porodice i sigurnog konaka, sve svoje je nosio sa sobom, beskrajno bogati siromah, "vitez i božjak", živi, putujući univerzitet koji je u svom "svečanom ludilu", "u raju svog pakla", životario od neredovnih, simboličnih honorara i milostinje, "večiti putnik između "Moskve” i Skadarlije". Nazivajući samog sebe potčovekom, prezirao je sve, pa i taj i takav boemski život, a naročito one koji su pokušavali da ga oponašaju. Njih nije bilo malo: počast zvana Tin Ujević zahvatila je ne samo beogradske kafane, u čemu je prednjačio pesnik Rade Drainac, već i fakultete i škole. Neki mladići su izbačeni iz gimnazija jer su i pred profesorima imitirali tog "kralja boema".
Istinski ljubitelji umetnosti, pesništva pogotovo, kakvi su bili doktor Đurica Đorđević, profesor Medicinskog fakulteta, i njegova supruga Krista, cenili su i voleli Tina. Oni za njega i manju grupu pesnika prave večere na kojima se ne samo obilno jede i još obilnije pije, već su to sedeljke zalivene vrhunskim humorom i duhovitim nadmudrivanjem, visprenošću i znanjem. ("Sveznajući" Tin bio je poznat i po tome što je uživao da stručnjaka iz neke oblasti javno ismeje i prikaže kao neznalicu, pošto bi mu postavio pitanje iz njegove struke za koje je znao da neće dobiti valjan odgovor.) U izmišljenim intervjuima, jer stvarne izbegava i prezire, novinari se utrkuju da "njegove" reči budu što skandaloznije. Tako bi u Beogradu, navodno, trebalo zabraniti izgradnju kupatila, a "sapun je najveće zlo koje su izmislili svetski spekulanti!". Povremeno objavljuje i danas antologijske stihove "u koje se silazi kao u katakombe", kao: "S ranom u tom srcu, tamnu i duboku, / s tajnom u tom trudnu i prokletu biću, / sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku, / gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću...".
Pažljivi doktor Đorđević uspeva gotovo nemoguće: pesnik je 1922. godine najzad odveden u Državnu bolnicu na pregled i "higijenski tretman". Utvrđeno je da je zdrav, u svakom smislu. A kad je obrijan, ošišan i gologlav, okupan i u novom, elegantnom odelu kročio u "Moskvu", svi su bili silno razočarani. To više nije onaj stari, fantastični Tin. Ali, samo nakratko: čim je progovorio ponovo je "zavladao" sa svog neprikosnovenog trona. Uskoro i novo odelo postaje staro, porasle su brada i kosa, nalazi se i "kruna" ― opet izbledeli, ko zna čiji šešir... Piše i objavljuje veličanstvenu pesmu "Visoki jablani".
Beskrajne noći, s onu stranu umaPolovinom novembra 1925. godine, čitaoce beogradskih novina dočekuju krupni naslovi: "Policija proteruje pesnika Tina Ujevića". Vlast se na ovaj čin odlučuje jer neuredni i zapušteni Ujević nastavlja da besposliči i pravi razne izgrede. Javnost je podeljena: jedni će moći da odahnu, drugi su ogorčeni i brane ga. Među njima su i vodeći listovi "Politika" i "Vreme". Pred zatvorom se okupljaju građani sa hranom, vinom i cigaretama za omiljenog pesnika. Vinaver piše: "Tin ima mnogo dela sa kojima ide u istoriju naše književnosti i na ime književnika ima pravo kao jedan od prvih u našoj zemlji. Policija proteruje Tina kao besposličara, smatrajući da tri izvanredne zbirke pesama i sve čudesne proze njegove ne mogu da se nazovu radom ni poslom...
Tragikomedija Tina Ujevića, u stvari, je tragikomedija pesnika u našoj sredini. I neka ga svi osude za nerad, ipak će, u svoje vreme, deca učiti u čitankama pesme Tina Ujevića i detalje njegove kukavne biografije". (A Tin je rekao da je "biografija naknadni život koji pjesniku poklanjaju njegovi poštovaoci").
Posle trodnevnog boravka u zatvoru, predaju ga "na revers" žandarmu koji ga sprovodi do Splita, a zatim i do Vrgorca kod Imotskog, gde je, na potpis, "uručen" tamošnjim vlastima. "Ujević je u svoje rodno mesto otputovao bez ikakvog prtljaga", izveštava "Vreme". "Dvoje pantalona, prsluk i tri kaputa, odneo je na sebi. Dva džepa su mu bila puna rukopisa i hartije, a u trećem je imao kutiju cigareta, od sto komada". "Politika" na naslovnoj strani objavljuje, 18. novembra 1925. godine, karikaturu Pjera Križanića: "U vagonu odrpanac Tin i žandarm". Najzad je laknulo i policiji i "čuvarima" morala. U nesvakidašnje utišanoj "Moskvi", Skadarliji i kod Pere "Bumsa" iščekuju da s vrata odjekne njegov prepoznatljiv glas. Kao za utehu svima, Cvijanović uskoro objavljuje znamenitu Tinovu zbirku "Kolajna" sa 48 pesama.
Samo osam i po meseci kasnije kroz Beograd se brzo pronosi glas: "Tin se vratio!". Sve se, navodno, dogodilo zahvaljujući nečemu za šta pesnik uopšte nije mario. To je fudbal. Odlučujuću utakmicu za državnog prvaka igraju u Zagrebu, 25. jula 1926. godine, "Građanski" i beogradska "Jugoslavija". Pobeđuju domaći fudbaleri sa 2:1. Posle utakmice, beogradski navijači prepoznaju u jednoj kafani Tina Ujevića i pozivaju ga da se s njima vrati u Beograd, što on i prihvata. Ono šta je imao na sebi je sve što je poneo.
"Ako smo izgubili utakmicu i prvenstvo, dobili smo Tina!", hvalili su se Beograđani.
Samuje u sobici s početka kod Vlajka Ignjačevića Marsovca, bezazlenog čudaka, poznatog u beogradskoj varoši po svaštarskoj radnji "Narodni guslar". Tu se prodaju i stare knjige, a Tin, za smeštaj i neku crkavicu, služi da privuče mušterije. Nailazi i ekonomska kriza. Jedna po jedna, zatvaraju se kafane, neke zauvek. U, po hladnoći upamćenoj, zimu 1928/29. godine žali se poznaniku: "Studen je, bez kaputa sam, plašim se da ne nastradam...". Prehlađen, kašljući, vuče se od kafane do kafane, ali ga na njihovim vratima sve češće dočekuje neumoljivi katanac. Ne poveravajući se nikome, nekako je skupio novac za kartu do Splita. Ima trideset osam godina. Uveče, 13. novembra 1929. godine, ulazi u prvi voz i odlazi u ― Sarajevo. Niko ga nije ispratio.
U Beogradu, gde se oseća neobična praznina, Tin i dalje živi u uspomenama, novinskim stupcima i raznim glasinama. Navodno, otišao je u Španiju sa bogatom damom grofovskog porekla. Drugi su tvrdili da već plovi ka Južnoj Americi ili Australiji, jer je, pouzdano, agent moćnih, tajnih organizacija. Nasledio je (provereno!) silne pare od ujaka iz Amerike, pa ih je, kao teška tvrdica, sakrio u svojoj sobici zajedno sa gomilom rukopisa na kojima bi moglo dobro da se zaradi. Zbog svega toga, opštinska komisija je i polomila onaj zarđali katanac. Ali, čaršija k'o čaršija, ne veruje ni njenom šturom zapisniku ni čudaku Tinu. Saznavši najzad da je on u Sarajevu, nekoliko prijatelja mu šalje skromnih 300 dinara za cigarete, paket srpskih specijaliteta i flašu prepečenice. Da mu zamiriše.
Međunaslovi u tekstu su Tinovi stihovi.Autor: Ivan Lončar | Ilustrovao: Dragan Maksimović | broj: 3115 2011 |
Politikin zabavnik