Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Novembar 17, 2016, 12:54:48 am » |
|
**
MIR SATKAN OD NEMIRA
Poezija se deli, razvrstava i tumači na desetiie načina. I svaki je ispravan na svoj način i nije konačan. Pišu je razni: oni vični peru, rimi, visprenoj misli, oštrog uma, oni koji je vole, i oni kojima je dosadno u životu. Ali, kada jedna dama napiše u svom pesničkom prvencu:
"Nemirom ću graditi mir",
a uz to ima svega 23 godine, ne zvuči li ovo pomalo antićevski? Paradoks kao oštro jezičko sredstvo u tim godinama, donosi nam u poeziji Mačve osveženje. Osveženje čije je otelotvorenje upravo u poeziji Maje Tomić. Mlada ljudska duša, od hiljadu sastojaka najviše ima upravo nemira. To je duša koja odrasta, zri, ali se istovremeno i opire, ne da se godinama. Žudi da ostane dete, najplemenitije čovekovo doba iz koga umetnici, stvaraoci nikada ne beže. Nažalost, ponekad je i ta slatka perioda zamračena crnom bojom:
"Nije teško biti dete, kad ima ko da te štiti i brani, ali je teško biti dete kad detinjstvo nije na tvojoj strani ".
Maksim Gorki na jednom mestu će reći da pesimizam dolazi od viška energije, posebno svojstveno mladim dušama. Da li je uvek baš tako? Ili se ponekad najdublje note pesme prvo odsviraju u samom iskustvu pesnika, pa tek onda bojažljivo kroče u veliki svet? Ponekad se iza najlepših osmeha kriju najveće boli...
Ali, pesnikinja nije pesimist. Naprotiv! Svesna razočarenja kojima katkad i sama kumuje, čvrsto steže pesnice i ide napred. Ona ne poznaje pad, već poraze pretvara u lekcije. U pesmi "Ne stidim se", jasno je kao dan da njene rane nisu rane već medalje koje ponosno nosi. I one sijaju samo retkim ljudima koji i sami isijavaju.
"Ne stidim se guljenom kožom dotaći nečiju. Ne stidim se na žuljeve ovih šaka spustiti tuđ' dlan. ...
Ne stidim se. Ne stidim se, jer obraz često nosim slan, al' uvek čist!"
Karakterno jaka, vedra, uzdignuta čela i inspirisana i dobrim i zlim, pesnikinja ostaje dosledna samoj sebi, verna instiktu i svojoj reči. Ponekad pod pritiskom, ponekad sputana, ona ne da na sebe, ma po koju cenu. Svet vidi poetskim očima, realan, a ne ulepšan, šarenolik, a ne generalizovan. Ima u Maji Tomić romantičarske slobode, Rakićeve iskrenosti, Disove melanholije, objedinjene njenim ličnim pečatom slobodnog stiha. Stih ne robuje hermetikom, lancima metrike karakterističnim za modernu. I kada kaže:
"Pevaću šarenih ptica pesmu, naći ću svoju česmu čija će voda jad sprati. Zbog koje ću zaboraviti. ...
Sprečavali su me, a ne znaju da već imam krila onih ptica o kojima se ne piše",
ne postoji dilema da li se zapada u zamku patetike kojoj robuju mnogi pesnici. Nema dileme da li se uzdigla iznad malograđanskog konkretnog i slepe jednousmerenosti koja ne poznaje divotu metafore. Slike se nižu poput lego-kockica i grade stabilnu, jasnu strofu. Strofe mozaično tvore pesmu, stilski bogatu i razumljivu misao koja se lako prati. Na kraju, Tomićeva nam poručuje:
"Al' znaj, tišina najveću bol nosi ".
Kako ovo razmeti? Pa upravo tako kao što stoji napisano. Čovek je slab kad je sam, a daleko slabiji kad je usamljen u moru sveta. Tišina i tama najgora su kazna za socijalnu jedinku kojoj je u prirodi da se vezuje, združuje i množi. Zato, neka nam svima ovi stihovi budu putokaz i smernica, a mladoj Maji Tomić uvod u, uvereni smo, nova buduća pevanja velikih dometa.
Boško Živanović
|