Vojislav Lubarda (1939—2013)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vojislav Lubarda (1939—2013)  (Pročitano 13817 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 11, 2010, 09:39:11 pm »

**




VOJISLAV LUBARDA
(Rogatica, 17.06.1930. — Beograd, 13.10.2013)

Akademik Vojislav Lubarda (17. jun 1930, Rogatica — 13. oktobar 2013, Beograd). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik. Radio je kao novinar, profesor književnosti u srednjim školama, urednik u izdavačkim kućama Narodna prosvjeta i Veselin Masleša, urednik lista Mladost za BiH, urednik redakcije za kulturu i umjetnost Televizije Sarajevo, a u Beogradu kao urednik programa u Centru za kulturu opštine Stari grad.

Režimski progoni počeli su 1953. godine, kada je kao student treće godine i sekretar fakultetskog komiteta omladine odbio da prihvati dužnost člana Gradskog komiteta Partije. Istovremeno je objavio ozloglašenu "četničku" priču Predaja, zanimljivu i po tome pggo je isti tekst prihvatio književni žiri Politike, sa Ivom Andrićem na čelu, a Politika  odbila da objavi.

Iako je priča bila politički bezazlena (svedena na ubistvo mladića kojeg su četnici mobilisali na kraju rata), autor je zbog njenog objavljivanja po hitnom postupku trostruko kažnjen (izbacivanjem iz Partije, trajnom zabranom studiranja i izbacivanjem sa dužnosti urednika studentskog lista Naši dani, koji je prethodno pokrenuo).

Do 1985. godine, kada je prisilno penzionisan, "nakupio" je još osam izbacivanja (šest u Sarajevu a dva u Beogradu).

O kakvoj se vrsti progona radilo govori i dobro skrivana činjenica da su mu — pored dva spaljivanja romana Gordo posrtanje — oduzete i tri već izglasane književne nagrade (Šestoaprilska nagrada za Gordo posrtanje i dvije istovremeno izglasane nagrade za roman Preobraženje — NIN-ova nagrada za roman godine i ne manje značajno priznanje — nagrada koja nosi ime Isidore Sekulić).

Lubardini romani doživjeli su više pojedinačnih izdanja. Njegova izabrana djela u šest knjiga pojavila su se 1991, što se ponovilo 1994. u osam knjiga. Za roman Vaznesenje dobio je NIN-ovu nagradu 1990. godine.

Za dopisnog člana ANURS izabran je 27. juna 1997, a za redovnog 21. juna 2004. godine.

Tekst i fotografija: Akademija nauke i umjetnosti Republike Srpske


* * *

Objavio je romane:


  • Bližnji svoj (1962),
  • Ljuljaška (1963),
  • Gordo posrtanje (1970) — četiri izdanja,
  • Preobraženje (1979) — tri izdanja,
  • Pokajanje (1987) — tri izdanja,
  • Vaznesenje (1989) — tri izdanja (NIN-ova nagrada).

Objavio je i šest knjiga literarne publicistike.

Podaci preuzeti iz knjige: Vojislav Lubarda Preobraženje | Beogradski izdavačko-grafički zavod | četvrto izdanje | Beograd, 1990.

[postavljeno 13.04.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 11, 2010, 09:39:57 pm »

*

PISAC U TAMNOM VILAJETU


"Andrić je bio prvi na udaru povampirenog jednoumlja — nastojanja islamskih fundamentalista, čiji su se glavni nosioci nalazili u vrhovima partije i vlasti — da očiste SR Bosnu i Hercegovinu od svega što kvari takozvanu bosansku 'samobitnost' i pravo 'starinaca' (autohtonih starosjedelaca), muslimana, da sami upravljaju Bosnom i Hercegovinom. Počelo je to da se ostvaruje čuvenim manifestom Muhameda Filipovića 'Bosanski duh u književnosti', odakle potiče i rečenica koju ste citirali, pa se potom prenijelo i na sve druge društvene i duhovne oblike života. Program čišćenja SR Bosne i Hercegovine od Srba i svega što dodiruje Srbe i Srbiju nastavio je da ostvaruje pjesnik Mak Dizdar, sa desetak jurišnika, u specijalno pripremljenom dvobroju časopisa 'Život'. Glavni smisao svih, uglavnom huškačkih tekstova u 'Životu', bio je da Srbi 'kastriraju' prelijepi b-h jezik i vrše duhovno, kulturno i svako drugo porobljavanje SR Bosne i Hercegovine.

To je vrijeme kad maspokovci podržavaju islamske fundamentaliste, a fundamentalisti maspokovce, kad dolazi do sprege braće Pozderac (Hakija, Hamdija, Sakib), Hasana Grapčanovića i Džemala Bijedića sa Brankom Mikulićem, kad Mikulić najednom izranja na površinu i dugo, godinama, drži u ruci ključ svih kretanja u SR Bosni i Hercegovini. Muslimanski fundamentalisti se tada, kao i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, združuju sa hrvatskim klerikalcima i usklikuju o sebi da su najljepše 'hrvatsko cvijeće'."

Vojislav Lubarda, intervju za časopis NIN 21. januar 1990. sr.wikipedia


* * *

"[...]roman Vaznesenje Vojislava Lubarde (1930—2013) bio je, može se reći, prvi srpski, nacionalni komentar na stanje u bivšoj državi, poglavito Bosni i Hercegovini.

U književnim delima se Lubarda bavio stradanjem Srba u Podrinju za vreme Drugog svetskog rata, zbog čega je sedamdesetih godina bio često zabranjivan i proganjan.

Lubarda 'istražuje ljudske, nacionalne i verske strasti i nasilja u 'mračnom bosanskom karakazanu', 'snažnim epskim zamahom, širokim pripovedačkim obuhvatom, proučenom istorijskom građom'."

"Značajan sadržaj postojanja", NIN


* * *

"Njegova književna djela, u kojima se bavio stradanjima Srba u Podrinju za vrijeme drugog svjetskog rata, su ga dovela u nemilost vlasti tadašnje SR BiH i donijela mu reputaciju srpskog nacionalista. Njegov roman 'Ljuljaška' iz 1963. je zabranjen, a nakon što je u časopisu Student objavio tekst 'Poslanica Maku Dizdaru' u kojoj napada Maka Dizdara, ostao je bez posla urednika kulture na TVSA. Godine 1975. se iz Sarajeva preselio u Beograd. Godine 1989. je za roman 'Vaznesenje' dobio NIN-ovu nagradu."


* * *

"Svojim romanom Vaznesenje Vojislav Lubarda nastavlja da istražuje ljudske, nacionalne i verske strasti i nasilja u 'mračnom bosanskom karakazanu' u 'gorovitoj i vučarnoj zemlji Bosni' kako su je nazivali Lubardini prethodnici. Snažnim epskim zamahom, širokim pripovedačkim obuhvatom, proučenom istorijskom građom, Vojislav Lubarda je stvorio mnogoljudno delo ljudskih sudbina i značajno literarno svedočanstvo, verno našem narodnom principu: Pomenulo se, ne povratilo se!"

Iz saopštenja žirija, NIN, 21.01.1990.

Članovi žirija: Novak Kilibarda, Svetozar Koljević, Božo Koprivica, Borislav Mihajlović Mihiz, Igor Mandić, predsednik, Branko Popović i Gojko Tešić.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Februar 09, 2013, 12:06:09 am »

*

VOJISLAV LUBARDA

citati


"Pripadamo soju bez soja, narodu ulizica i račundžjija, grabljivica i prznica — izdati nam je lakše nego se prekrstiti. Otkako se zavrlo srpsko ime, živimo izdajom i radi izdaje, njome se hranimo i uspravljujemo. Nije se, zato, čuditi što su nas i ovi naši nesrećnici, poturice, izdali: od nas su, to je naše seme. Samo nastavljaju ono sto je Boga te pitaj kad začelo. Ne zna se jedino koja je škola bolja, naša ili njihova. Sam Bog zna koja će pobediti i koliko nas izdaja još čeka.

Nesloga i urota prati nas još od Kosova.

Časni krst postao je lažni krst, a četiri slova s su četiri simbola večite srpske nesreće — nesloge: SRBIN SRBINA SJEKIROM SEČE. Jedini smo narod koji taj sram istura pred lice celog sveta. Pa neka četiri s znače i da SAMO SLOGA SRBINA SPASAVA i to je potvrda da nam je nesloga u krv ušla, da se nadvila nad nas kao čuma.

Jedino smo kao sluge uspevali da se održimo i uzdignemo. Valjda zato što nema boljih slugerana od nas. Pet vekova smo to dokazivali. Paša Sokolović je primer koliko smo, služeći drugom, uspevali visoko da doguramo i još bolji dokaz kako smo nesposobni da razlikujemo izdaju od junaštva, sebičnost od požrtvovanja, sluganstvo od ponosa".

Vojislav Lubarda "Preobraženje" [Očevo snoviđenje]


* * *

"Srbi su bili i ostali sebi najveći neprijatelj: lako bismo i sa Turcima pa i sa Austrijancima, da umemo zajedno. Nas, zapravo, nisu sekli Turci već naša poturčena braća. Odavno nam u tom jadu ne trebaju ni poturčenjaci, sečemo se sami, žešće nego što su to činili Turci. Osmanlije su znale da oproste ili zaborave u svom javašluku, ali mi Srbi, jedan drugome nikad ne praštamo — ubija brat brata, otac sina, kum kuma, vojvoda vojvodu, kralj kralja. Toliko je to obično i toliko se podrazumeva da nam je, evo, ušlo u grb kao znak raspoznavanja. Čak nam je i taj vapaj za slogom ostao nesložan, slova su kako vidite, okrenuta jedno drugom leđima, svako vuče na svoju stranu. Pa svako čita kako hoće: Samo sloga Srbina spasava, a mnogo češće: Srbin Srbina sekirom seče. ...

... Lakše je ispraviti krivu Drinu nego ujediniti Srbe. Srbi ne pričaju ono što misle već ono što žele da drugi misle o njima. Uvek drugo. U srpskom švindleraju ne vredi logika. Ni račun. Ni razum.

Srpski narod dugo i mazohistički trpi, ljuto plane, a brzo zaboravlja, što ga je predodredilo za tragična iskustva. Naša klonuća nisu bila tako teška i sramna u porazima, čak i onim najvećim, kao što je kosovski, već upravo u pobedama, što je odavno rečeno i poznato...

... Ponekad mi se čini da su nam porazi slađi od pobjeda, jer nas više uznose: stoga i kao narod i kao pojedinci prosto hrlimo u svaki novi izazov. Nema tog pakla kojeg ne bismo rado iskušali ni raskola kome se nismo predali".
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Novembar 04, 2013, 01:41:06 am »

**

Milka V. Nikolić*
Univerzitet u Kragujevcu
Učiteljski fakultet u Užicu
Katedra za srpski jezik, književnost i strane jezike

                                                                                                                                Originalni naučni rad


AUTORSKO MARKIRANJE FIGURATIVNOG ZNAČENJA U DELU ANATEMA VOJISLAVA LUBARDE**


1. O knjizi Anatema Vojislava Lubarde

Od časa kada je izašla iz štampe, krajem novembra 1981. godine, knjiga Anatema Vojislava Lubarde našla se u centru pažnje jugoslovenske kulturne i političke javnosti.1 Ovo delo literarne publicistike — dokumentovano i analitički — prikazuje sve napade dogmatsko-birokratskog režima kojima je bio izložen prethodni Lubardin roman Gordo posrtanje, i to od štampanja jednog njegovog odlomka u sarajevskom časopisu Život (maja 1969) do izlaska romana (oktobra 1970).2 Pri tom i samo delo Anatema prolazi kroz sličnu sudbinu — postajući tako slučaj jednog slučaja, roman jednog romana, kako je rečeno u štampi nakon objavljivanja. Naime, poznato je da je rukopis ove Lubardine knjige stajao u ladici deset godina, koliko je i autor proveo izvan javnog života, bez mogućnosti da se kao pisac oglasi. Kad se, konačno, pojavilo delo Anatema, od strane jednog dela javnosti ocenjeno je kao prljavi mamutski pamflet natopljen mržnjom prema Bosni i Hercegovini, sa destruktivnim namerama, sumnjivim sadržajem i reakcionarnim porukama.

U odzivima onog dela intelektualne javnosti koji je početkom 80-ih godina Lubardinoj knjizi Anatema priznavao vrednost – ukazano je da je ovo knjiga trajnog i nepokolebljivog humanističkog angažmana, koja pokazuje do kakvog nasilja nad slobodom misli i duha dovodi "svaki dogmatizam, ždanovski ili nacionalistički, svejedno" (Anatema, "Pogovor": 292). Na taj način knjiga je potvrdila "razotkrivajuću ulogu umetnosti pomoću koje prepoznajemo sopstvene skrivene sumnje, slutnje i strahove" (Anatema, "Pogovor": 292).


2. O žanrovskim i stilskim karakteristikama knjige

Lubardino delo Anatema teško je "žanrovski precizno odrediti" jer je "ujedno i dnevnik, i hronika, i polemika, i pamflet, i ispovest, i autobiografija, i moj obračun sa njima na krležijanski način" (Anatema, "Pogovor": 290). Pokazujući kako zastupnici vladajuće društvene ideologije iz časa u čas stežu obruč oko pisca — "Lubardina knjiga narasta do granica uzbudljivog romana i trilera" (Anatema, "Pogovor": 290).

I u stilskom pogledu, Anatema se odlikuje se izrazitom složenošću. Pisac je ovo svoje delo svrstao u literarnu publicistiku, dakle, u kompleksni publicistički žanr u kome su zastupljeni elementi književnoumetničkog funkcionalnog stila. Ova knjiga sadrži: (a) brojne dokumente — administrativne, sudske, političke, ali i analizu dokumenata; (b) novinske članke; (v) privatna i službena pisma; (g) piščeve razgovore sa ljudima iz javnog života. Nasuprot dokumentarnom (i dokumentovanom) hroničarskom nizanju podataka o jugoslovenskoj posleratnoj stvarnosti, delo Anatema prožeto je: (a) romansijerskim slikama ljudi i događaja iz prošlosti i sadašnjosti; (b) esejističkim promišljanjima o slobodi stvaralaštva i autonomiji umetnosti.

Kao piščev manir uočava se izrazito frekventna upotreba navodnika i kurziva ne samo na uobičajen nego i na sasvim neočekivan način. Standardna upotreba navodnika u Lubardinoj knjizi obuhvata sledeće slučajeve: (a) citiranje; (b) navođenje naziva knjiga, časopisa, članaka, dokumenata; (v) u izricanju ironične distance prema onome što označava izraz koji je pod navodnicima.3 Kurziv se u Anatemi javlja u uobičajenim funkcijama: (a) kod termina i uopšte naziva za određene pojmove; (b) za isticanje pojedinih delova teksta na koje pisac skreće pažnju. Međutim, Lubarda se služi navodnicima i u slučajevima koje Pravopis ne normira, kao što i kurziv koristi na originalan način.

3. Predmet rada, pristup i cilj

Predmet ovog rada su postupci kojima autor markira sintaksičke jedinice čije je značenje pomereno, tj. manje ili više udaljeno od semantičke realizacije koja se javlja kao stilski neutralna varijanta u datom kontekstu. Očekujemo da osim što predstavljaju manir u knjizi Anatema Vojislava Lubarde, ovakvi stilematički postupci omogućavaju postizanje određenih stilogenih efekata.

Potrebno je precizirati šta se u ovom radu podrazumeva pod figurativnim značenjem. Držimo se distinkcije između figurativnog značenja u jeziku i u stilu, odnosno u sistemu i u tekstu, na čemu insistiraju i leksikolozi i stilističari. Dakle, razlikujemo pomeranje značenja koje predstavlja jedan od mehanizama polisemije — od pomeranja značenja na kome se zasniva figurativnost kao stilistička kategorija (Gortan-Premk 1997: 109—116, Kovačević 2000: 30—31).

Ovde se pojam figurativnog značenja posmatra iz stilističke perspektive. Figurativnim značenjem smatramo pomeranje značenja (primarnog ili sekundarnog, ako je leksema polisemantična) koje se ostvaruje na fonu određenog konteksta, a koje može biti različitog stepena udaljenosti od polaznog značenja. Pri tom, pojmom figurativnog značenja ne obuhvatamo ona značenja koja već postoje u polisemantičkoj strukturi lekseme, a koja su nastala metaforom kao mehanizmom polisemije — njih smatramo standardnim sekundarnim značenjima date lekseme.

Pristup razmatranju autorskih postupaka markiranja figurativnog značenja u Lubardinom delu Anatema jeste lingvostilistički.4 To podrazumeva: (1) da postupke markiranja figurativnog značenja treba analizirati kao stilematičko sredstvo; (2) da treba ispitati njihovu stilogenu stranu, tj. stilsku funkciju u konkretnom kontekstu. Poseban problem koji se ovde pojavljuje pred stilističarem jeste: koliko je opravdana izrazito frekventna upotreba pomenutih postupaka.

U rešavanju ovog problema može se poći od činjenice da se Anatema može svrstati u literarnu publicistiku. Težnja da se čitalac izvede iz automatizma percepcije predstavlja zajedničku karakteristiku oba funkcionalna stila koja međusobno interferiraju u ovoj knjizi — i publicističkog i književnoumetničkog stila. Kako bi se delovalo na čitaoca, potrebno je upotrebiti što efektnija i što ekonomičnija sredstva, koja ne samo da privlače čitaočevu pažnju i usmeravaju njegovo mišljenje, nego i postaju sastavni deo informacije. "Standardnojezička sredstva i stilski obojena upotreba verbalnog koda", kako ukazuju proučavaoci publicističkih žanrova, "kombinuju se sa sredstvima semiotičkog i vizuelnog koda, a tim kodnim preplitanjem postiže se određeni efekat na primaoca informacije" (Maksimović 2011: 350). Razmatrajući sredstva
stilskog aktiviranja novinskog teksta (ekspresivnost, tropičnost, figurativnost i sl.), Jelena Jovanović ukazuje da ih je moguće shvatiti kao "fakat nastao u rezultatu posebne intencionalno vođene izgradnje jezičkog izraza" (Jovanović 2010: 146). Autorsko markiranje figurativnog značenja u Lubardinom delu Anatema može se posmatrati iz tog ugla.

Cilj ovog rada je da se ispitaju različiti načini upotrebe navodnika i kurziva kao "mehanizama stilskog oživljavanja teksta", da se poslužimo izrazom Jelene Jovanović. U širem smislu, cilj je da se iz perspektive jednog stilističkog sredstva ispitaju efekti ukrštanja publicističkog i umetničkog stila.

3. Stilistička analiza

Tipovi stilematičkih postupaka markiranja figurativnog značenja u Lubardinoj knjizi Anatema mogu se razvrstati prema formalnom kriterijumu, tj. prema načinu obeležavanja u tekstu na četiri grupe, a načini obeležavanja su: (1) navodnici, (2) kurziv, (3) kombinacija kurziva i navodnika, (4) kombinacijom navodnika ili kurziva sa znacima interpunkcije kojima se obeležavaju stilematička sredstva usmerena na intonaciju sintaksičkog niza — osamostaljivanje i unutarrečenična eksklamacija.

Razmatrali smo one slučajeve u kojima se kurzivom ili navodnicima markira sintaksička jedinica realizovana jednom rečju. Pri tom, pokazalo se da stepen izmene, tj. udaljenosti od polaznog značenja može biti primenjen kao kriterijum za analizu značenjskih pomeranja ostvarenih u određenom kontekstu. Dakle, na drugom koraku klasifikacije stilematičkih postupaka markiranja figurativnog značenja uvodimo semantički kriterijum.

3.1. Upotreba navodnika

(1) Upotreba navodnika najfrekventniji je tip autorskog markiranja figurativnog značenja u Lubardinoj knjizi. Na prvo mesto stavljamo semantički podtip u kome nema izrazitog pomeranja značenja, kao što je u sledećem iskazu:5

Izgledalo je da se, kao i svi četrdesetogodišnjaci, okrećem mirnom — "zrelom" — razdoblju života u kojem se, zbog pribranog iskustva, ukazuju neke šire istine, razrešavaju dileme, jezik omekšava, navike ustaljuju, a put biva jasnije omeđen, bez istrčavanja i stranputica (Anatema: 7).

Leksema zreo upotrebljena je u jednoj od svojih sekundarnih semantičkih realizacija: "koji je dostigao potpuni umni i fizički razvitak" (Rečnik srpskog jezika, odrednica zreo, tačka 3.a.). Dakle, navodnicima je obeležena leksema koja se realizuje u semantičkom okruženju uobičajenom za dato sekundarno značenje. Osim toga, autor upotrebljava i sintaksičko sredstvo intonacionog izdvajanja pomoću pauza obeleženih crtama, što na stilističkom planu predstavlja osamostaljivanje sintagmatskog člana realizovanog pridevom zreo. Na prvi pogled ovde gotovo da nema promene značenja. Međutim, sintagmatski član realizovan pridevom zreo dvostruko je istaknut i time doveden u centar čitaočeve pažnje. U nizu relativnih zavisnih klauza u drugom delu iskaza, eksplicira se neka vrsta opisa životnog doba koje se odlikuje zrelošću, tj. mirnoćom, duhovnom stabilnošću.

Do stilske funkcije primenjenih postupaka možemo doći ako iskaz posmatramo na fonu konteksta knjige u celini. Semantička realizacija lekseme zreo u kontrastu je prema iznenađujućim i neočekivanim događajima koji prate život autora i o kojima govori Lubardino delo Anatema. Ovaj iskaz nalazi se na prvim stranicama knjige i u određenom smislu
najavljuje njenu uzbudljivu sadržinu.

(2) Ako se i dalje držimo semantičkog kriterijuma, drugi podtip za nijansu se razlikuje od prethodnog:

U Rogatici, dakle, nije bilo ništa ni jasno ni sigurno, a najmanje je sigurno da je ona bila partizansko gnijezdo, kako nas to pokušavaju uvjeriti rogatički "šminkeri" (Anatema: 107).

Za leksemu šminker u Rečniku srpskog jezika dato je samo jedno značenje: "pozorišni ili filmski radnik koji šminka glumce". Međutim, za leksemu šminka u okviru osnovnog značenja posebno je izdvojena semantička realizacija uz koju stoji leksikografski kvalifikator figurativno, za koju se navodi sledeća leksikografska definicija: "spoljašnji lažni izgled koji skriva pravo značenje". U našem primeru, leksema šminker odnosi se na istoričare koji su nerealno ulepšavali događaje koji su se odigrali u rogatičkom kraju tokom Drugog svetskog rata. Dakle, i ovde autor navodnicima obeležava leksemu u značenju koje kao takvo već postoji u našem jezičkom znanju o toj leksemi, s tim što se realizuje figurativna upotreba tog značenja, koja je takođe poznata govornim predstavnicima našeg jezika i očekivana u kontekstu kakav je dat u Lubardinom iskazu.

(3) Sasvim drugačiji semantički podtip autorskog markiranja figurativnog značenja pojavljuje se u primeru:

Nismo se začudili što smo i tog oktobarskog jutra 1943. godine zatekli štab novih "oslobodilaca", četnika, pa i onog najvažnijeg među njima, komandanta brigade, Dragoslava Račića (Anatema: 106).

Rečničko značenje lekseme oslobodilac ovde se pomera do potpune suprotnosti. Novi oslobodioci su zapravo zločinci, jedna od vojnih formacija koje su se borile za prevlast u rogatičkom kraju, a oslobađanje je bilo ubijanje dojučerašnjih sugrađana, suseda, školskih drugova.

(4) Viši stupanj odstupanja od značenja koje se očekuje u određenom kontekstu nalazimo u sledećem odlomku:

Osjećao sam se glupo kao i uvijek kad bi mi poručili da dođem na "razgovor". Iako sam iz vlastitog iskustva znao u šta se, sve, ti razgovori mogu izokrenuti i kako "drugovi" mogu opaučiti, nisam vjerovao da će komunisti optužiti — i kazniti — svoga druga samo zato što je pisao o ustašama, ljudima koji su spaljivali živu djecu (Anatema: 16).

Leksema razgovor u prvom iskazu markirana je navodnicima, a nalazi se u "svom pojmovnom ambijentu", kako bi rekli leksikolozi, u izrazu: poručiti nekome da dođe na razgovor. Međutim, za autora ona ne označava razgovor, nego svojevrsnu torturu kroz koju je prolazio u ondašnjem političkom režimu — opomene, pretnje, ucene. U drugom iskazu leksema razgovor nije markirana, mada se u ovom kontekstu zadržava njeno figurativno značenje koje je uspostavljeno u prethodnom iskazu.

Stilski je veoma efektno markiranje lekseme drug u drugom iskazu, u kome se ona realizuje dva puta. U prvom slučaju ova leksema javlja se u upotrebi koja je bila karakteristična za posleratnu komunističku Jugoslaviju, pri čemu je obeležena navodnicima, a nalazi se u nedoličnom, da tako kažemo, i potpuno neočekivanom semantičkom okruženju — uz glagol opaučiti. Na taj način smisao lekseme drug nijansiran je veoma oštrom ironijom. U drugoj realizaciji iste lekseme nema navodnika, a kontekst sugeriše da se ona ovde zapravo pojavljuje u svom osnovnom (primarnom) značenju. Stiče se utisak da autor posebno nastoji da ove dve semantičke realizacije — ironično nijansiranu i primarnu — prokaže kao suprotstavljene. Time iskazuje stav prema društvenoj stvarnosti u kojoj je živeo.

(5) Na kraju, u okviru upotrebe navodnika, navodimo primer:

Bili su spremni (novinari) da objave sve što kažem: politički kvasac je, vidio sam, počeo da raste i ljudi su, svoga hljeba radi, žurili da održe "temperaturu" (Anatema: 24).

Markirana leksema predstavlja sastavni deo frazeologizma, u kome je njeno značenje pomereno. Dodatnim pomeranjem njenog značenja u kontekstu u koji je uklopljena — upotpunjuje se smisao uspostavljen prethodnim dvama figurativnim izrazima koji nisu markirani nekim formalnim sredstvom: politički kvasac i svoga hljeba radi.

3.2. Upotreba kurziva

(1) Druga grupa stilematičkih tipova izdvojenih prema formalnom kriterijumu odlikuje se kurzivom kao sredstvom autorskog markiranja. Uvođenje semantičkog kriterijuma u analizu pokazuje da lekseme obeležene kurzivom odstupaju od svojih regularnih rečničkih značenja u različitim stepenima. Na prvom su mestu primeri u kojima nema promene značenja:

Činjenica da naše društvo izgrađuje drugačije nacionalne i društvene odnose ne može biti razlog da se zaboravi prošlost, da se ona prefarba ili izbriše (Anatema: 277).

Glagol zaboraviti ovde se upotrebljava u svom osnovnom (primarnom) značenju. Kurziv ovde pre svega služi za isticanje konstituenta koji je za autora najznačajniji u ovom iskazu, čime se indirektno podvlači piščev stav o nedopustivom odnosu prema prošlosti.

(2) Kao poseban tip treba izdvojiti slučajeve gde se leksemi daje sasvim suprotno značenja od onoga koje se očekuje u datom kontekstu, pri čemu čitalac sasvim lako (oslanjajući se na kontekst datog poglavlja) uočava takve semantičke promene. U primerima ovog tipa zapaža se ne samo ironičan nego i sarkastičan stav autora prema onome na šta se odnosi dati iskaz:

Od 6. do 14. juna novine su objavile još desetak jednoobraznih pogrda i pouka među kojima se izdvaja reportaža Literatura ili šovinizam raširena preko cijele strane tadašnjeg (velikog) formata zagrebačkog lista "VUS" (Anatema: 180).

Ovde je markiran samo jedan članu sintagme. Pri tom, gotovo da se značenje reči pouka približava značenju reči pogrda — čitalac stiče utisak da se brišu semantičke granice između ove dve reči, čemu doprinosi njihovo povezivanje u koordinativni niz.

(3) Visok stupanj udaljavanja od polaznog značenja ostvaruje se ukoliko je glagol upotrebljen s odredbama koje nisu karakteristične za njegovu stilski neutralnu semantičku realizaciju:

Očekivao je da ću galamiti, ili nasrnuti, kao što je običaj u Rogatici, gdje se, u sličnim situacijama, diskutuje šakama i nožem (Anatema: 179).

(4) U sledećem primeru pojavljuju se dve lekseme markirane kurzivom, i to u inicijalnoj i finalnoj poziciji iskaza, dakle, na mestima koja su posebno istaknuta u linearnoj rečeničnoj strukturi. U prvom slučaju obeležena je dopuna glagola, a u drugom centar imeničke sintagme:

Dobivši bombu on je, kao i svaki žuti novinar, istog časa upalio detonator, srećan što prvi otkriva književni zločin (Anatema: 23).

Leksema bomba realizuje se u sekundarnom značenju koje je u Rečniku srpskog jezika označeno leksikografskim kvalifikatorom figurativno i za koje je navedeno da se upotrebljava u slengu: "kad se hoće reći da je nešto izvrsno, odlično, senzacionalno". Leksema zločin pomera svoju semantičku realizaciju unutar užeg i šireg konteksta. Nazivajući svoje delo književnim zločinom, autor indirektno iskazuje ironičnu distancu i osudu javnosti koja je njegovu knjigu proglasila "teškim krivičnim delom", kako se ovo značenje definiše u Rečniku.

(5) U sledećem iskazu postignuta je stilski uspela i efektna sintaksička konstrukcija koja je u celini figurativna:

Nađen je, dakle, pravi šaraf za mašinu (Anatema: 257).

Ovaj iskaz približava se stilskoj figuri koja se naziva hipotipoza, a predstavlja metaforu čija je minimalna forma jedna rečenica.6

Osim toga, izraz naći prvi šaraf za mašinu može se posmatrati kao idiomatizovana jezička jedinica koja se približava frazeologizmu.

3.3. Kombinovanje navodnika i kurziva

(1) U posebnu grupu izdvajaju se slučajevi kombinovanja navodnika i kurziva, kao sredstava markiranja, u okviru jednog iskaza. U Lubardinoj knjizi postoje malobrojni slučajevi upotrebe i navodnika i kurziva za markiranje iste reči:

Morao sam se, prvo, osloboditi Andrićeva uticaja — "zaraze" koja je uključivala cijelu jednu školu od Petra Kočića i Marka Markovića do ranog Meše Selimovića (Anatema: 8.).

Leksema zaraza ovde se javlja u sekundarnoj semantičkoj realizaciji, uz koju u Rečniku stoji leksikografski kvalifikator figurativno. Dvostrukim markiranjem, autor ističe snagu Andrićevog uticaja, a indirektno i svoj stav o neophodnosti originalnog stvaralačkog puta.

(2) Poseban stilistički podtip predstavlja sintagma čiji je jedan konstituent pod navodnicima, a drugi u kurzivu. Takav je izraz ućutkati drznika:

Lakše je "ućutkati" drznika nego odgovarati na pitanja: [...] (Anatema: 62).

Obe markirane lekseme u ovom kontekstu pojavljuju se u osnovnoj semantičkoj realizaciji. Međutim, autorskim markiranjem one postaju izrazito ekspresivne.

3.4. Kombinovanje navodnika ili kurziva sa sintaksičkim sredstvima

Kod svih navedenih stilističkih podtipova, izdvojenih na osnovu formalnog kriterijuma, u Lubardinoj knjizi Anatema može se uočiti upotreba posebnih sintaksičkih sredstava u funkciji menjanja stilski neutralne varijante iskaza, što može imati stilogenu vrednost u odgovarajućem kontekstu.

(1) Najčešće se upotrebljava intonaciono izdvajanje rečeničnih konstituenata, koje predstavlja stilematičku bazu stilističkog postupka osamostaljivanja:

Pažnju Sarajlija izazvalo je i pisanje lista Udruženja islamske vjerske zajednice "Preporod" čiji urednik Refik Vejzalajbegović — čovjek koji je prije toga dugo, u zatvoru, okajavao idejno-ustaške nazore — u tekstu "Gordo posrtanje" bez uvijanja širi mržnju i otrov pod plaštom — "zabrinutosti" za socijalističko društvo: [...] (Anatema: 23).

(2) Još jedno sintaksičko-stilističko sredstvo koje Lubarda upotrebljava pri markiranju jeste drugostepena unutarrečenična eksklamacija. Reč je o umetnutim (parentetičkim) jedinicama, koje su naknadno unete u "semantičko tkivo teksta", a koje se sintaksički "tretiraju kao autonomne strukture, dislocirane iz sintaksičke strukture u koju su umetnute" (Babić 2008: 197).

Hasečić je, činilo se Vojinoviću, potpuno zaboravio (opet te riječi!) da je bez ikakvog povoda i razloga ubijao najbliže komšije, čak i prijatelje iz školske klupe (Anatema: 93).

(3) U sledećem primeru kombinuju se tri sredstva markiranja: navodnici, kurziv i izraz u zagradi. Upotreba zagrade predstavlja "poseban vid sintaksičkog osamostaljivanja" (Babić 2002: 303). "Brojne su smisaono-semantičke varijacije kojima iskaz u zagradi nijansira tekst u koji je umetnut" (Babić 2002: 320):

Božović je precizan i analitičan kad se radi o "normalnim" (ustaljenim) nesporazumima koji izviru iz suprotnosti stvaralačkog postupka i dogmatske politike, ali i on zaobilazi konflikte koji "iskaču" iz uobičajenih mjerila (Anatema: 145).

U navedenim stilematičkim podtipovima semantička realizacija markiranih leksema usmerava se prema suprotnom značenju. Pri čemu se poseban stilski efekat postiže u sučeljavanju primarnog značenja lekseme i onog koje se sugeriše u konkretnom iskazu. Osim toga, uočava se izrazito ironičan stav autora prema predmetu o kome govori i prema društvenoj stvarnosti svoga vremena.


4. Zaključak

U literarno-publicističkom delu Anatema Vojislava Lubarde upotreba navodnika i kurziva za markiranje reči u pomerenom značenju svojevrsni je stilski manir, putem koga autor posredno iskazuje svoj stav o onome o čemu govori, što pred čitaoca postavlja zahtev da neprestano traga za tim što nije direktno iskazano.

(1) Veliki je broj primera u kojima se markira leksema upotrebljena u jednom od regularnih značenja, postojećih u njenoj polisemantičkoj strukturi. Analiza je pokazala da se pomeranje značenja može vršiti i u osnovnom i u sekundarnom značenju leksema.

(2) Markiranje ne samo leksema u figurativnom značenju, nego i onih koje na prvi pogled nemaju značenjskih pomeranja — omogućava da se postigne efekat prevarenog očekivanja — što je karakteristika književno-umetničkog funkcionalnog stila.

(3) S druge strane, ovakva markiranja predstavljaju efektna i ekonomična jezička sredstva kojim se usmerava mišljenje čitalaca — a time se odlikuje publicistički funkcionalni stil.

(4) Za određivanje stilske funkcije markiranja nije dovoljno poznavati kontekst iskaza, nego i kontekst pasusa, poglavlja, knjige u celini, ali i kontekst vantekstovne stvarnosti.

Postupci markiranja postaju sastavni deo informacije čiji je nosilac stilistički strukturirana jedinica. To je višak informacije, koji
predstavlja suštinu stila, a to je i polje preklapanja dvaju funkcionalnih stilova unutar kojih se konstituiše literarno-publicističkom delu Anatema Vojislava Lubarde.

______________

 * milkanikl@ptt.rs
** Ovaj rad urađen je u okviru projekta Dinamika struktura savremenog srpskog jezika (broj 178014), koji finansira Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije.

1 Vojislav Lubarda (1930), novinar i pisac, poznat je po romanima: Bližnji svoj (1962), Ljuljaška (1963), Gordo posrtanje (1970), Preobraženje (1979), Pokajanje (1987). Značajnu pažnju javnosti privukla su i Lubardina dela literarne publicistike: Žive legende (1967), Znamenje Sutjeske (1967), Anatema (1981).
Većina ovih dela doživela je više izdanja.
2 Objavljivanje odlomka iz romana Gordo posrtanje, uzburkalo je političke vrhove u Bosni i Hercegovini, ali i same stanovnike piščevog rodnog mesta Rogatice, jer su prikazani autentični događaji koji su se odigrali u rogatičkom kraju tokom Drugog svetskog rata. U odlomku su navedena autentična imena aktera, od kojih su neki još bili živi, i to među čuvenim herojima revolucije, kao i među uticajnim učesnicima u tadašnjem političkom životu. Kasnije, prilikom objavljivanja romana (u izdanju Izdavačkog poduzeća "Otokar Keršovani" iz Rijeke), autor će izmeniti autentična imena. Lubarda je prikazao komunističku revoluciju u novom svetlu, nastojeći da, kako sam kaže, "kod svojih junaka (partizana) otkrije pravo lice zanosa i (moralnog) posrtaja", jer, "spolja gledano, oni još uvijek gordo stoje pred istorijom, tajanstveni u moći, ali daleko slabiji u ljudskim damarima" (Anatema: 11). Time je delu dat univerzalni smisao, iako je njegova veza s istinitim događajima neizbrisiva.
3 U Pravopisu se za ovakvu upotrebu navodi (t. 129s): "Kada se pisac ograđuje ili distancira od izraza (uzetog u ironiji, nepravom značenju, u stilu koji
nije piščev i sl.)".
4 O upotrebi navodnika u novinskim tekstovima sa stanovišta sociolingvistike i kognitivne lingvistike, v. Radovanović 2007.
5 Za analizu leksičkog značenja realizovanog u određenom kontekstu korišćen je jednotomnik Rečnik srpskoga jezika 2007.
6 O metafori i hipotipozi, v. Kovačević 2000: 19−39.



Izvori

Lubarda 1982: V. Lubarda, Anatema, Beograd: "Zapis".

Literatura

Babić 2002: M. Babić, O iskazu u zagradi, Beograd: Srpski jezik, br. VII/1—2, 303—320.
Babić 2008: M. Babić, Unutarrečenična eksklamativnost, Beograd: Srpski jezik, br. XIII/1—2, 189—201.
Gortan-Premk 1997: D. Gortan-Premk, Polisemija i organizacija leksičkog sistema u srpskome jeziku, Beograd: Institut za srpski jezik.
Jovanović 2010: J. Jovanović, Lingvistika i stilistika novinskog umeća, Beograd: Jasen.
Kovačević 2000: M. Kovačević, Stilistika i gramatika stilskih figura, Kragujevac: Kantakuzin.
Maksimović 2011: J. Maksimović, Sredstva semiotičkog i vizuelnog koda u novinskoj vesti, Zbornik radova sa drugog naučnog skupa mladih filologa Srbije "Savremena proučavanja jezika i književnosti", god. II, knj. 1, Kragujevac: FILUM, 349—358.
Pravopis srpskog jezika 2010, priredili Mitar Pešikan, Jovan Jerković i Mato Pižurica, školsko izdanje, deseto izdanje, Novi Sad: Matica Srpska, Beograd: Zavod za udžbenike.
Radovanović 2007: M. Radovanović, Metaforizacija 'uživo', Stari i novi spisi. Ogledi o jeziku i umu, Sremski Karlovci — Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 200—217.
Rečnik srpskoga jezika 2007, izradili Milica Vujanić i dr., redigovao i uredio Miroslav Nikolić, Novi Sad: Matica srpska.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Novembar 04, 2013, 01:58:23 am »

*
Tema:       Književnost, Nacionalno pitanje  
Ličnost:     Lubarda Vojislav  
Profesija:   Književnik
 



PISAC U TAMNOM VILAJETU


"VAZNESENJE" VOJISLAVA LUBARDE

Žiri koji je pod predsedništvom Borislava Mihajlovića Mihiza autoru "Vaznesenja" dodelio nagradu za najbolji roman godine, pomenuo je njegovo istraživanje mržnje u "mračnom bosanskom karakazanu" i time, umnogome odredio tok ovog razgovora: Vojislav Lubarda je pitan o pokoljima koje je gledao u dečaštvu, o verbalnim duelima koje je vodio kao tvorac anatemisanih knjiga, o sadašnjem iseljavanju Srba iz Bosne i Hercegovine, i o koječemu drugome, a najviše o proizvodnji mržnje i ljudima koji su mržnju savladavali u životu i literaturi

Tridesetpeti dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine zove se Vojislav Lubarda.

U njegovoj biografiji postoji detalj kakav nalazimo u biografijama mnogih pisaca, Crnjanskog, na primer, Markesa, na primer: bio je novinar svojevremeno. U tom zanatu, novinarskom, učio je da deli bitno od nebitnog, i da piše tako, kako bi rečima bilo tesno a mislima prostrano. Nije ušao u literaturu kako se to obično kaže, nego banuo, godine 1962, i odmah namirio kritičnu kvotu neprijatelja. Ta kvota je kasnije naglo uvećana pojavom "Gordog posrtanja." Jedan pukovnik milicije, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, rekao je o Lubardi doslovno:

— "I pored njegove književne sposobnosti, on roman sam ne može da piše. On to mora da provjerava kod masa. Ne mora kod društveno-političkih faktora. Može dio romana da pročita i na zboru birača, osobito onaj isječak koji je diskutabl, da se navrati na deset zborova birača i neka im to pročita, da čuje reagovanja. Da ostavi lijepu uspomenu, da napiše lijepu knjigu, da ostavi lijep spomenik..."

Braneći sebe i slobodu stvaranja Vojislav Lubarda se upustio u dugotrajan, iscrpljujući verbalni rat u kojem je često morao da oseti usamljenost na položaju.

On je, možda, pisac koji je najviše napadan u sedamdesetim godinama. Kad je, u jednom razgovoru koji smo vodili 1984. svodio bilans tih napada, rekao je: "Računam da je dosad nakon štampanja 'Preobraženja' i 'Anateme' objavljeno preko 2.000 napada. Pamet bi čovjeku stala ako bi pokušao da sabere brojeve političkih skupova koji su poslužili da se dokazuju nedokazani i licemjerni..."

Sad je to samo ružna prošlost, ali u razgovoru koji sledi i ona će neminovno biti pomenuta. A razgovor sa njim ovako je tekao:

Žiri koji vam je dodelio NIN-ovu nagradu za roman godine pominje u svom obrazloženju vaše istraživanje mržnje u "mračnom bosanskom karakazanu." Bosna je bila takav majdan i za Ivu Andrića i za Mešu Selimovića. Pogađate šta ću vas pitati? Zašto je Bosna "mračni karakazan"? Zašto se u njoj, kako piše u vašem "Preobraženju", "čak i smrt, ako hoćeš da bude dostojna, mora platiti?"

Kad bih znao tačno, a po mogućnosti i jednostavno da odgovorim na vaše pitanje, onda bih oduzeo posao svim budućim "rudarima"’ u tamnom vilajetu Bosne, a učinio suvišnim i Andrića i Selimovića.

Vi mene sada podsećate na Andre Žida koji na početku romana "Močvare" kaže, otprilike: Pre nego što drugima objasnim svoju knjigu, čekam da je drugi objasne meni. Ali, nastavite o Bosni i 'karakazanu'".

Karakazan Bosne je toliko dubok, težak i nesavladiv da se još nije rodio, niti će se kad roditi pisac koji će imati snage da ga sam iščita, opiše ili naslika. Da nije tako, da je hvatanje u koštac sa mrakom lak posao, onda Bosna ne bi bila nezaobilazni izazov za sve koji se ne mire sa jednostavnim (jednoumnim) odgovorima.

Svaki mrak, a naročito onaj koji je satkan od vjekovnih naslaga u ljudskoj duši, plijeni i posebnom psihološkom zamkom: što se dublje ulazi u predjele mraka, to su i njegove stege jače, za pisca utoliko opasnije što on osim riječi nema nikakvog svjetla, Bosanci bi rekli fenjera.

Hoćete da kažete da je mrak Bosne neuhvatljiv?

Mrak Bosne jeste neuhvatljiv (nedodirljiv, nesavladiv) i zato što njegov mukli zov, zov iskoni — neprekidno mami i začarava. Pisac se hvata u vlastitu klopku već i time što jednu opsjenu, opsjenu koju nameće mrak, pokušava rasvijetliti opsjenom riječi. A riječi su trpke kao i magla, lako istrčavaju a još lakše se tope. To je i razlog što se većina pisaca koji su se okrenuli licu Bosne vrti u krugu ili strovaljuje u bezizlaz.

Nisu samo Ivo Andrić i Meša Selimović pokušavali da otkriju tajne bosanskog karakazana, da ga iznutra osvijetle i svojim čaranjem učine manje strašnim. Prije Andrića i Selimovića, koji su postavili glavne, nezaobilazne koordinate za kretanje u tamnom vilajetu Bosne, u tu su avanturu kretali, svaki na svoj način, svi značajni pisci potekli sa tla Bosne i Hercegovine. Čini to i cijela plejada savremenika, uključujući i mog brata Jovana Lubardića. Tome izazovu nije odolio i jedan lirski stvaralac kakav je Rajko Petrov Nogo. Svako je unio i unosi svoju luču, pa i ja.

Dokle ste vi stigli?

Ako nije previše neskromno reći, ja sam bio dovoljno "neoprezan" da se uputim dublje i dalje od mojih prethodnika, možda i zato što sam se od najranijih, djetinjih dana, nalazio u samom grotlu ljudske omraze, što sam u svojim damarima nosio eho proteklih vijekova, sudbine roda i sudbine porodice. Moja "neopreznost" imala je dva ishodišta: (prvo) da sam — zadrijevši u nečastive sile mraka — postigao najprije to da se te sile okrenu protiv mene, umalo i da me prožderu, i (drugo) morao sam da nađem vlastiti izlaz. Izlaz i za sebe i za literaturu koju pišem. Preciznije odgovore na vaše malopređašnje pitanje "zašto je Bosna mračni karakazan" pokušao sam dati u četiri romana: "Gordom posrtanju", "Preobraženju", "Pokajanju" i "Vaznesenju." Kažem pokušao, jer nisam siguran da sam odgovorio i na pola nedoumica koje mene jedu, a kamoli sve ostale ljude koje je Bosna bilo kada i bilo kako dotakla svojim dahom.

Ostaje mi da se još najmanje dva puta suočim sa karkazanom. To je rad na započetom romanu o endehazijskom genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini — koji je po svireposti nadmašio sve gestapovske vještine. Potom, kao kruna svega, dolazi period koji tako ljupko krstimo "bratstvom i jedinstvom". Tada ću, nadam se, imati konačno i svoju viziju (ishodište) nekadašnjeg bosanskog vilajeta.

I šta ćete još imati? Šta očekujete u ovom dobu glasnosti? Nove nevolje ili početak aplauza?

Karakazan znači i crni kazan. Nije slučajno rečeno "mračni karakazan", što se može prevesti kao crni mrak ili mrak mraka. A te su riječi više nego dovoljne da se i NIN, koji me pita o karakazanu i ja koji odgovaram na pitanje, nađemo (ovaj put zajedno što je loše za mene) u grotlu nove osude i ljudi koji su doskora svijetlili mrak Bosne i onih koji sada svijetle Bosnom. Ali, neka svako radi svoj posao, kao i dosad. Bosna i jeste Bosna zato što se u njoj, kako je govorila moja baka Milica "čak i smrt, ako hoćeš da bude dostojna, mora platiti".

Slučaj je udesio da ove godine i drugu NIN-ovu nagradu, za publicistiku, dobije jedan istaknuti Bosanac, akademik Milorad Ekmečić. Čitajući ono što je kazivao u prošlom broju NIN-a o ratnim ciljevima religije na našem prostoru, čini mi se da ste vas dvojica istraživali isti problem, on kao naučnik, vi kao romansijer.

Jeste slučaj da smo iste godine, za istraživanje istog fenomena, dobili nagradu istog lista, ali nije slučajno što smo se Ekmečić i ja našli, čini se i snašli, u istom istraživanju. Rekao bih, ako je to moguće tako reći, da je mržnja — i vjerska i nacionalna i ona koju sam nazvao iracionalnom - brzo istražila nas, jer smo joj bili na stalnom udaru, jer nas je sav okoliš (kako bi to lijepo rekla braća Hrvati) dojio njome od rođenja, od prve pjesme, mahalskog vriska i sijeva noža pred našim očima. Izuzetno sam počašćen što sam se našao u društvu Milorada Ekmečića.

Dozvolite da pridodam nešto prethodnom pitanju: čemu se vi, koji tako dobro poznajete Bosnu, nadate u Bosni za Milorada Ekmečića i za njegovu knjigu?

Do mog nesporazuma sa bosanskim tamnim vilajetom - što u ovom kontekstu znači sa odnarođenom (feudalizovanom) političkom birokratijom kojoj se prohtjelo da vlada Bosnom na isti način kao osmanlijski vezir i paše (knutom i sindžirima) — došlo je prije svega zato što sam se prerano oglasio, dvadeset godina prije izlaska Ekmečićeve knjige. Soj ljudskih nemirnika i buntovnika (pisaca) i jeste stvoren za to da prvi kuša i zlo i dobro.

Ne sumnjam da bi i Ekmečić, upravo zato što je naučnik — jer je naučna riječ teža od književne iluzije — bio čerečen i teže i više nego ja da je prije desetak godina izgovorio makar i stoti dio ovoga što je kazao povodom NIN-ove nagrade o zloj kobi vjerskih podjela. Srećom vremena su se promjenila, čak i u Bosni i Hercegovini.

Ovo je već odgovor čoveka koji se lako kreće u mraku i koji zna bogaze i ume da izađe na čistinu. Koje vam je pomagao da se snađete u "bosanskom karakazanu", da literarno "savladate" svedočanstva goleme mržnje i da nađete u toj istoj Bosni ljude koji mržnju pobeđuju?

Da nije bilo ljudi, velikog broja ljudi koji su i u osmanlijskoj prošlosti i u nedavnim ratovima, pa i sada, umjeli da savladaju mržnju i u sebi i oko sebe, da održe ljudskost i ono što se u Bibliji zove prva božija zapovest ljubi bližnjeg svog kao samog sebe — Bosne odavno ne bi bilo, pa ni mene koji sam o toj mržnji svjedočio svojom literaturom. To su, najčešće, obični ljudi koji se prije pojave noža ili prosute ljudske krvi ničim nisu isticali. Mnogi se, čak, nisu ni primjećivali. U "Anatemi" sam o tim i takvim ljudima pisao opširnije, posebno o prvom komšiji, nekadašnjem Azerbejdžancu, rogatičkom zetu, kojeg pamtim pod imenom Kurban, i petorici zagorskih domobrana koji su nas do poslednjeg trena spasavali od ustaške kame (i čerečenja razularene mase muhadžera) i time se, rekao bih, svijesno izložili četničkom nožu. Ni naši ih zagrljaji i preklinjanje majke Ljubice nisu mogli spasiti.

To je bila vaša osnovna škola života?

Da, to je bila moja osnovna škola života, nezaboravan nauk kako da gledam i kako da živim, prvo kao čovjek, potom i kao pisac.

Filozofiju praštanja, tako prisutnu u mojim romanima, naučio sam, takođe, u ranom djetinjstvu. Time što je moja majka Ljubica odbila da pljuje potkovanog ustaškog logornika, Jamakovića, koji je bio krvolok i direktno kriv što su nam ubili oca, što je imala razumijevanja za iznakaženog zlikovca — jer više nije bio zlikovac već nesrećnik — majka je, i ne znajući, spasila sve nas od pokolja. Kad su u Rogaticu ponovo stigle ustaše, poklale su sve Srbe koje su u njoj zatekli, a nas — šestoro djece i majku — niko nije ni prstom pipnuo. I koljači su dakle imali razumijevanja, dirnuo ih je jedan ljudski gest. Takva me škola naučila da, kao pisac, i u likovima zlikovaca vidim ljude, a ne mašine ispunjene mržnjom.

Hoćete da kažete da ste se naučili praštanju?

Upisujem sebi u književni konto to što sam u prvim romanima, "Bližnji svoj" i "Ljuljaška", na isti način mjerio i bijele i crvene i crne. ("Ljuljaška" je jedan od prvih romana koji je, 1963, bio zabranjen, doduše privremeno.) Bijes na "Gordo posrtanje" sručio se zato što sam upotrebio isti ljudski aršin i za četničkog komandanta Veljka Gazivodu i za partizanskog komandanta Stojana Vidrića. Ocijenjeno je to kao blaćenje "slavne Čičine vojske..." Ukratko: pobjedio sam, prvo, mržnju u sebi i želju za osvetom, a onda se ista etika — isto poimanje svijeta i naših vjerskih i bratskih omraza pretočilo i u moju literaturu.

To razumevanje za ljudsku dušu, o kome govorite, uči se kod mnogih velikih pisaca prošlosti. Ko su vaši uzori u literaturi? Jedno ime mnogi pominju, ime Ive Andrića. Književni kritičar Čedomir Mirković doslovno kaže: "Ako tražimo modernog nastavljača Andrićeve jezičke briljantnosti imamo ga u Lubardi."

Andrić me posvojio, ali i raspametio, još dok sam sjedio u klupama Srednje šumarske škole, kad sam morao učiti kako se radi sa teodolitom, trasiraju šumske pruge, izračunava prirast drvne mase, i slične rabote. Umjesto da pratim šta govore profesori, ja sam pratio, zagnjuren u knjigu ispod klupe, šta govori, kako baje (mađija) Andrić. Poslije sam imao sreću da me Andrić prihvati, često i privede sebi u društvo. Na široko polje duhovne radoznalosti izvodili su me nenadmašni poznavalac ljudske prirode Branko Ćopić i suptilni pjesnik Dušan Kostić.

Išli ste zajedno, kako kažu, u Herceg-Novi da pišete?

Da, ali nikada ništa nismo napisali, nije dozvoljavao Branko. Njegovo je pripovijedanje bilo tako zanosno da ja ne bih ni shvatio kako se, kao kap rose na dlanu, istopi mjesec dana našeg književnog bekrijanja.

Meša Selimović mi nije bio samo prvi učitelj književnog zanata — profesor na fakultetu i dugogodišnji prijatelj — već i učitelj onog što je najteže postići u književnosti: ne samo to da pisac sjenči i voli, razumije likove koje stvara, već da vidi i ono do čega se ne dopire običnim očima.

Čini mi najveću čast što me je desetak značajnih kritičara svrstalo uz imena takvih gorostasa kao što su Ivo Andrić i Meša Selimović. Mirkovićeva ocjena da sam moderan nastavljač Andrićeve književne briljantnosti jeste i najveće književno priznanje koje sam dosad dobio.

Negde ste izjavili da su vam Andrić i Selimović predstavljali i najveću prepreku da pronađete svoj izraz u književnosti.

Nije nepoznato da sam u svojim književnim prvencima lutao. Vjekovni osmanlijski teret koji je pao na grbaču naroda kome pripadam pao je, razumije se, i na moja pleća, zajazio mi i krv i misao... Nisam imao izbora: morao sam na isti teren gdje su već gospodarili Andrić i Selimović.

Drugim rečima, postojala je opasnost da vaše knjige postanu replike Andrićevih i Selimovićevih knjiga?

Na svakom koraku spoticao sam se ili o Andrića ili o Selimovića. Njihova snaga je bila tako ubitačna kao što je ubitačan plamen koji svojom svjetlošću privlači mušice. "Gordo posrtanje" bio je prvi uspješniji pokušaj da se iskobeljam iz njihovog zagrljaja, da nađem svoj književni put, stil i jezik. Tako sam došao do polifonijske strukture romana. Priznajem: očaj me hvatao dok nisam iscijedio svoj jezik, svoj način pripovijedanja, svoju strukturu romana, svoj stil, i našao načina da i moji junaci budu prepoznatljivi po onome kako govore i po onome šta rade.

Hteo bih sada da vas podsetim da je i Andrić bio neomiljen kod jednog soja Bosanaca. Rečeno je za njega čak i to da je naneo više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile...

Andrić je bio prvi na udaru povampirenog jednoumlja — nastojanja islamskih fundamentalista, čiji su se glavni nosioci nalazili u vrhovima partije i vlasti — da očiste Bosnu i Hercegovinu od svega što kvari takozvanu bosansku "samobitnost" i pravo "starinaca" (autohtonih starosjedelaca), muslimana, da sami upravljaju Bosnom i Hercegovinom. Počelo je to da se ostvaruje čuvenim manifestom Muhameda Filipovića "Bosanski duh u književnosti", odakle potiče i rečenica koju ste citirali, pa se potom prenijelo i na sve druge društvene i duhovne oblike života. Program čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba i svega što dodiruje Srbe i Srbiju nastavio je da ostvaruje pjesnik Mak Dizdar, sa desetak jurišnika, u specijalno pripremljenom dvobroju časopisa "Život". Glavni smisao svih, uglavnom huškačkih tekstova u "Životu", bio je da Srbi "kastriraju" prelijepi b-h jezik i vrše duhovno, kulturno i svako drugo porobljavanje Bosne i Hercegovine.

To je vrijeme kad maspokovci podržavaju islamske fundamentaliste, a fundamentalisti maspokovce, kad dolazi do sprege braće Pozderac, Hasana Grapčanovića i Džemala Bijedića sa Brankom Mikulićem, kad Mikulić najednom izranja na površinu i dugo, godinama, drži u ruci ključ svih kretanja u Bosni i Hercegovini. Muslimanski fundamentalisti se tada, kao i za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, združuju sa hrvatskim klerikalcima i usklikuju o sebi da su "najljepše hrvatsko cvijeće".

Andrić je sve to odćutao. Na javnoj sceni, naravno, ne u literaturi.

Tačno je da Andrić nije javno odgovorio na prljave optužbe, ali se zna — treba prelistati "Znakove pored puta" i pjesme iz posljednje posthumne zbirke, pa vidjeti koliko se gnušao tih optužbi, i ljudi koji su ih izgovarali, i politike koja je to dozvoljavala. Andrić nije bio čovjek koji se bori na otvorenoj sceni, ranu je odnio u grob, ćutke. Načišenu od iste ruke, odnijeli su ranu u grob i trojica drugih velikana srpske književnosti, Selimović, Ćopić i Kulenović, koji nisu ćutali, naročito Selimović, ali to nije spriječilo da se bezumlje i dalje zahuktava, sve do danas.

Vi, Lubarda, ne samo da niste ćutali nego ste i udarali, rekao bih žestoko.

Najžešći moj udarac bila je "Poslanica Maku Dizdaru" objavljena u listu "Student" (jer je drugi niko nije smio da objavi) u kojoj sam raskrinkao, čak ismijao i razbucao sve optužbe protiv Srba i Srbije. Ta me "bezumnost" već poslije nekoliko dana koštala položaja urednika Redakcije za umjetnost i kulturu Televizije Sarajevo a ubrzo je stiglo izbacivanje s posla, bez prava na rad.

Ako ne računamo informbirovce, bio sam prvi Jugosloven koji je bez suda i suđenja čak i bez sastanka radničkog savjeta, izgubio praktično sva građanska prava. Dovoljno je bilo rješenje direktora Televizije Veljka Kojovića, u kojem je napisano da sam se "ogriješio o trajne i trenutne interese naroda i narodnosti Jugoslavije".

Čime je Kojović to obrazložio?

Nije bilo obrazloženja: vladala je stara otomanska samovolja: "Kadija te tuži, kadija ti sudi". A razlog je, priznajem, postojao: ne samo da sam raskrinkao jednu naopaku antisrpsku politiku (u kojoj su isprani Srbi, od Milanka Renovice do Toda Kurtovića i Milana Uzelca, bili glavni janičarski izvršioci), već sam i direktno optužio tadašnje vlastodršce da potiskuju i ukidaju sve što je vezano za srpsku kulturu u Bosni i Hercegovini, a posebno ćirilicu koja je praktično već bila ukinuta. Nisu je ukinuli ni Turci ni Kalajeva austrougarska politika, čak i Nezavisna država Hrvatska, ali jesu ljudi koji su klicali "bratstvu i i jedinstvu".

Ćirilica je, ipak, donekle, vraćena...

Na istim sastancima republičkih političkih foruma koji su me zbog "Poslanice" i intervjua za "Student" proglasili neprijateljem i čovjekom koji minira bratstvo i jedinstvo, donijeta je — zbog snage argumenata u "Poslanici" — i načelna odluka da se ćirilica vrati u list "Oslobođenje" i na televiziju, ali je minulo još nekih četiri-pet godina dok ćirilicu, bar simbolično, nisu vratili. Ni sada, poslije dvadeset godina, nema knjiga, časopisa, listova, ničeg što bi se moglo mjeriti bar sa stanjem pod turskom upravom. Istisnuto je i sve ostalo što podsjeća na duhovnu prošlost srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, od junačkih i hajdučkih pjesama do krsne slave, imena srpskog prosvetitslja Svetog Save. Na pomen bilo kojeg Karađorđevog vojvode, a svi su pronosili barjak slobode, i danas se ide na trideset do šezdeset dana tucanja kamena na džadi, kao u vreme Turaka — modernije je samo to što se mjesto turskih sindžira i čupanja nokata koriste lijepo oblikovane policijske palice.


Vi ste sada dotakli jednu glavobolnu političku temu. I ja zato moram da vas pitam, kao Bosanca, ima li istine u tim pričama o pritiscima na Srbe da se iseljavaju? Zvanična politika, bosanska, sa gnušanjem kaže: to je laž!

Pritisci se ne vide na isti način kao i buboci gumenih palica po bubrezima, a iseljavanje zato što se i danas beži preko Drine tajno, bez razglašavanja kao i za vrijeme dahija. Ako za dvije godine, kad dođe treći popis stanovništva (od 1961. godine) ne bude preko 600.000 srpskih prebjeglica preko Drine i Save, spreman sam da se vratim u Bosnu i da stanem pred šerijatski sud.

Ja sam živeo u ubeđenju da je "Anatema" bila vaš konačni "obračun sa njima". Sada, čini se, ovoga trenutka, taj obračun dobija novo poglavlje?

Kao što sam i vama jedared rekao, "Anatema" je bila obična šala prema onome što se kasnije desilo i dešavalo. Oni su se šalili na svoj način, a ja na svoj. Nije to bio nikakav obračun, već pokušaj da i sam sebi i drugima objasnim šta se to desilo, kako su, najednom provalile sile mraka i čaršijska omraza. U toj knjizi postoje i značajne partije sentimenta, čak divljenja prema ljudima koji su i u kurjačkoj atmosferi uspjeli da očuvaju razum i ljudskost. "Anatema" je nastajala uporedo sa hajkom na mene i "Gordo posrtanje" — to je neka vrsta lične ispovijesti i svjedočenja, bez želje za osvetom.

Ako se ne varam, "Anatemu" niste mogli objaviti punih jedanaest godina.

Ni jednog jedinog retka ja nisam mogao objaviti punih petnaest godina. Da nije bilo izuzetnog čovjeka i urednika "Otokara Keršovanija" iz Rijeke, Mustafe Kusturice, ne bih mogao objaviti ni "Gordo posrtanje". Ni jedan beogradski izdavač (a ni desetak drugih u zemlji) nije htio ni da pročita "Gordo posrtanje" a kamoli da ga objavi. To se ponovilo i sa romanom "Preobraženje", deset godina kasnije: jedini koji su mi tada i kao piscu i kao čovjeku pružili ruku bili su ljudi iz zagrebačkog izdavačkog preduzeća "Naprijed", njegov direktor Antun Žvan i urednik (i pisac) Jozo Laušić. Malo je ako se još jednom, ovako javno, zahvalim tim ljudima.

Govorili ste svojevremeno i o crnim spiskovima u redakcijama beogradskih listova i izdavačkih kuća...

Prije Šuvarove "Bijele knjige", ista takva bijela kuga harala je Beogradom najmanje deset godina — teško je naći poznatijeg intelektualca, a kamoli istaknutijeg pisca kome se ta kuga nije verala uz vrat, da ga zaguši i izjede iznutra. Ni crnih spiskova, ni bijele kuge odavno nema, ali je — ne znam kako i ne znam zašto — moje ime ostalo u glavama ljudi koji su ranije, u stolu, držali cijele spiskove. Vi se, kolega Gligorijeviću, morate sjetiti razgovora prije sedam ili osam godina — kada smo se i upoznali. Znate da tadašnji glavni urednik NIN-a nije dozvolio da se pojavi i jedna zaista ekskluzivna vijest vezana za moje ime. Pored dva izdanja "Anateme" te su godine za manje od tri mjeseca rasprodata i dva nova izdanja "Gordog posrtanja" svako u po pet hiljada primjeraka. Tako su se ponašali i urednici ostalih listova iako su zvanični crni spiskovi bili ukinuti.

Vi kažete da se promenilo vreme, ja dodajem: promenio se i NIN. Ako se ne varam za koji dan bićete i na naslovnoj strani mog lista.

Koliko me iznenadila, a potom i obradovala NIN-ova nagrada za roman godine, toliko me iznenadio i obradovao telegram koji sam, među tridesetak drugih, dobio od nekadašnjeg glavnog i odgovornog urednika NIN-a, Mirka Đekića. Prije nepune četiri godine, čini se, bio je prisiljen da zabrani objavljivanje i jednog običnog teksta u kojem sam branio dostojanstvo preminulog Meše Selimovića, uz Crnjanskog i Ćosića najznačajnijeg dobitnika NIN-ove nagrade. Uzeo sam mu to za zlo i napisao oštro nismo. Đekićev telegram je stigao istog dana kad i vijest o dodijeli NIN-ove nagrade. On glasi: "Dragi Vojislave, molim te da primiš moje srdačne čestitke. Vidiš i sam, vremena su se znatno promenila."

Srećom, svi vidimo. Da imamo čaše pri ruci nazdravio bih i sadašnjim i svim budućim promjenama.

NIN-ova nagrada je vas, očito, istinski obradovala, iako vas je, kako kažets, dva puta mimoilazila.

Moglo bi se reći da me je NIN-ova nagrada obilazila kao kiša oko Kragujevca, ako je tačna ta srbijanska pošalica. Na žalost, nije bilo šale u tome što je obišla i mnoge druge značajne stvaraoce. Za poslednjih dvadeset godina, otkako pažljivije pratim rad NIN-ovog žirija, nagrada je pet-šest puta otišla u pogrešne ruke za knjige koje su već sada zaboravljene. U "Politici" sam pomenuo četiri izuzetno vrijedna romansijerska ostvarenja: "Pevača" Boška Petrovića, "Isterivanje Boga" Mladena Markova, "Knjigu o Milutinu" i "Konak u Kragujevcu" Danka Popovića. Zaboravio sam "Ponornicu", nezaobilazni lirski roman velikana srpske poezije Skendera Kulenovića, "Proljeća Ivana Galeba" Vladana Desnice, i još neka ostvarenja. Da su uz Miloša Crnjanskog, Mešu Selimovića, Danila Kiša, Mihaila Lalića, Antonija Isakovića i Dobricu Ćosića i njihova imena upisana u anale NIN-ovih laureata, onda bi i moje zadovoljstvo ovogodišnjom nagradom bilo neuporedivo veće. NIN je veliki list i po svom uticaju i po imenima svojih novinara, i po tome što se prvi počeo boriti za naš vid glasnosti, pa se nadam da neće biti cenzurisana ova ne samo iskrena, već i opravdana primjedba.

Kad smo kod glasnosti, šta još zamerate NIN-u?

Time što je preuzeo ulogu najznačajnijega književnog mecene u Jugoslaviji — da podstiče i nagrađuje književno stvaralaštvo, da bude glavni književni arbitar u Jugoslaviji — NIN je preuzeo i obavezu da bude nepristrasan: da svima koji stvaraju, i mladima i starima, i afirmisanim i neafirmisanim, pruži jednaku šansu, da sve prati, i ocijenjuje jednakim aršinima. A tako dosad nije bilo. Pojedinci su ugrabili sebi pravo da na stranicama NIN-a govore šta hoće i koliko hoće, prati se svaki njihov korak, čak i kada kihnu, a stotine značajnih dijela ostaje bez ikakvog pomena. Tako se i moglo desiti da se ove godine u užem izboru nađe desetak nepoznatah imena, iako većina tih autora ne spada ni u mlade ljude ni u nepoznata imena.

Jedno od većih iznenađenja, kažu, predstavljao je i roman vašeg brata Jovana Lubardića.

Jovan jeste mlađi od mene šest godina, kasnije se oglasio i kao pisac, ali za prave poznavaoce literarnih zbivanja on nije nepoznato ime niti je iznenađenje. Radi se o modernom pripovijedaču, osobena stila i postupka, autoru jedne zbirke priča, četiri romana i desetak nagrađenih radio i tv-drama. Sramota pada na one koji to ne znaju, mislim prije svega na beogradske književne kritičare među kojima se uvrježila praksa da pišu slavopojke jedni o drugima.

Jedno indiskretno pitanje: dva rođena brata, a dva različita prezimena?

Nema ni indiskracije, ni misterije, iako se ovako šta moglo desiti samo u tamnom bosanskom vilajetu. Rođeni smo u Rogatici koja je za vrijeme rata potpuno spaljena, a to znači da su spaljene i matične knjige. Te su knjige poslije rata iznova pisali.

Desilo se da je tada u Rogatici, kao sekretar Opštine, živio naš rođak koji je, zbog nečeg promijenio prezime u Lubardić pa je i sve nas prekrstio. Mom bratu je čak i ime promijenio od Jovo, kako je kršten po djedu Jovi, u Jovana. I ja imam krštenicu na Lubardić - meni, doduše, nije izmijenjeno ime nego samo datum rođenja. Pošto sam bio stariji, ja sam se tom prekrštavanju još kao srednjoškolac suprotstavio — zbog čega sada imam dva upisa u matične knjige rođenih — a Jovo nije. A kad je i on, poslije završetka srednje škole, htio da vrati prezime naših predaka, trebalo je ići na sud, dovoditi svjedoke i činiti takve gluposti.

Našu bratsku vezanost i spisateljsku prisnost ne ometa jedno umetnuto ić. Ali za bosanski duh to ić je bilo dokaz da sam ja zao čovjek, čak i monstrum. Pošto nikakvim, čak ni istrgnutim rečenicama iz mojih knjiga nisu mogli posvijedočiti da sam "srpski šovinista" i neprijatelj "bratstva i jedinstva", desetak poslušnika bosansko-hercegovačkih samodržaca je na razne konferencije nosilo ono ić kao glavni dokaz da sam ja toliko loš čovjek da me se i rođeni brat odrekao. I ne samo odrekao, već je, od stida, promijenio i prezime, da nema nikakve sličnosti sa mnom. Ko ne vjeruje, neka pita Milorada Muratovića, Branka Đonovića i pet-šest drugih članova Predsjedništva CK SK Bosne i Hercegovine koji su takvim argumentima dokazivali i moj "šovinizam" i svoj "marksizam".

Pomenulo se, ne povratilo se. Kažem to zato što je istu skrojenicu upotrebio Mihiz obrazlažući odluku da se vama dodeli NIN-ova nagrada za roman "Vaznesenje". On je kazao da ste vi stvorili delo verno narodnom principu: pomenulo se — ne povratilo se. To što ne treba da se vrati, to je teško stradanje naroda, krovoproliće, masovna, nasilna smrt. Kakva su vaša lična saznanja o kolektivnoj nesreći srpskog naroda?

Srpski narod dugo i mazohistički trpi, ljuto plane a brzo i lako zaboravlja, što ga je i predodredilo za tragična iskustva. Naša klonuća nisu bila tako teška i sramna u porazima, čak ni u onim najvećim, kao što je kosovski, već upravo u pobjedama, što je odavno poznato i više puta rečeno. Romani "Preobraženje", "Pokajanje" i "Vaznesenje" iskazuju dve istorijske premise i etičke osobine srpskog naroda: svi porazi mojih junaka i porodica, oko kojih se odvija središnja radnja, pretočeni su u duhovne pobjede, u snagu koja se prelivala na budućnost generacije, ali su i sve pobjede, svi ljudski trijumfi, nosili u sebi i klicu novog poraza. Ne umijem reći je li to naš srpski usud - neka vrsta prokletstva, ili rezultat lošeg pamćenja i nesposobnosti da gledamo dalje i mislimo dublje. Ponekad mi se učini da su nam porazi slađi od pobjeda jer nas više uznose: stoga i kao narod i kao pojedinci prosto hrlimo u svaki novi izazov. Nema tog pakla kojeg ne bismo rado iskušali ni raskola kome se nismo predali. Ako su božiji putevi nedokučivi, onda je još nedokučivije to što nas samo neizmjerne nesreće okupljaju i sjedinjuju, ponekad ni one. U prošlom ratu nas čak i genocid — pokušaj potpunog istrebljenja — nije sačuvao od međusobne zavade i obračuna...

Šta nas sada ujedinjuje?

Sad nas je ujedinila tragedija srpskog naroda na Kosovu. Ali dokle? Sreća je jedino u tome što se u narod polako vraća istorijsko pamćenje, što se okrećemo svojoj iskoni, svemu onom što smo bili i što možemo biti.

Narodni princip pomenulo se - ne povratilo se nije ništa drugo nego naša neugašena žudnja da praštamo, da praštamo i najgorim dušmanima, što nas je skupo i preskupo koštalo. Samo jedan primjer: da nismo olako, čak bezumno, oprostili krvnicima koji su nemilosrdno kasapili srpski narod od 1914. do 1918. godine, da neke od njih režim Karađorđevića nije uzdizao i do najvećeg dostojanstva, siguran sam da bi 1941. godine bilo upola manje ustaških koljača i upola manje poklanih Srba. Ni Jasenovac ni Jadovno ne bi bili ono što su bili i ostali, najveća srpska staništa. Krvnici su znali da lako zaboravljamo i još lakše praštamo. Znaju to i savremeni "dijalektičari", hoću reći barjaktari "bratstva i jedinstva", pa zato i ne dozvoljavaju da se izvade, okade, opoje i osveštaju kosti mučenika.

Drugi, treći put pominjete praštanje. Moram da vas pitam, ono što sam već morao pitati, u ime čega vi praštate?

Nisam vjernik i ne praštam u ime božijeg milosrđa, iako je to osnov srpske religije i srpske kulture, već iz saznanja koje je istorija toliko puta potvrdila — da nam nema života bez sposobnosti da jedni drugima pružimo ruku razumijevanja. Ne i zaborava. Još jedan zaborav bi bio put u konačnu propast — kada nas ni vidovdansko zavjetovanje nebu ne bi spasilo. Kao pisac i duhovni ispovjednik svojih junaka, moram razumijeti čak i najcrnjeg zločinca.

Čini se, na osnovu svega onoga što ste rekli, da je vrlo težak prtljag ličnih uspomena (saznanja) s kojima ste ušli u pisanje "Gordog posrtanja", "Preobraženja", "Pokajanja" i "Vaznesenja".

Često se i sam zamislim nad pitanjem kako sam taj prtljag izdržao, a da ne svisnem ili se slomim na drugi način. Održalo me, vjerujem, jedino to što sam se i sam ispovijedao, razumije se u knjigama. Otkriću vam jednu tajnu: sve do svoje trideset prve godine, dok nisam napisao prvi roman ("Bližnji svoj") ja sam po cijelu noć vrištao, ječao i plakao u snu: nije bilo noći a da nisam sanjao krvavi nož i crnu ustašku ruku ili gledao kako drugoj djeci i ženama ćuskijama razbijaju glave, sijeku djevojačke dojke, a ja čekam u redu za klanje. Kad sam to stvarno čekao, desetak puta, nisam ni vrištao, ni suzu pustio, ali su more došle kasnije, kad je sve prošlo. Te bi me more vjerovatno, i sasvim prožderale, da nisam počeo iz sebe istresati prtljag o kojem ste govorili.

Ovo što ste sad rekli, "nisam ni suzu pustio", ima epski ton i zato se valjda prisećam da je Radoslav Bratić pišući o "Pokajanju", pominjao narodnu pesmu i viteško držanje nekih vaših junaka, slično držanju epskih ličnosti koje je stvorila mašta naroda.

Desetak junaka — likova — iz mojih romana ima viteške osobine, drže se čojstva - postaju veliki ne po tome što su hrabri ili što trpe i neizdrživo nego što se viteški ponašaju u času kad se mogu hasiti i svetiti... Moji romani čine jednu epsku celinu, a glavni junaci se drže etičkog principa koji je važniji od života: "Sve za obraz, obraz ni za glavu".

Čitajući "Vaznesenje" mene je dirnuo lik vojvode Stepe. On se takođe drži tog principa. Pitam: koliko je vaša priča o njemu utemeljena u činjenicama istorije?

Za vojvode Mišića i Stepanovića vezan sam od prvih priča koje sam počeo upijati od moje pete godine. Dva moja pretka su ratovala u jedinicama srpskih vojvoda. Djeda Jovu su uhvatili prije nego je prebjegao preko Drine i objesili u Aradu... Njegov brat Toko (čije ime nosi glavni junak svih mojih romana) bio je vještiji. Kad sam bio mali držao me na krilu, dok su mu na grudima zveckali ordeni, među kojima Karađorđeva zvezda i Zlatna medalja Obilića. Tako je ratovao u crnogorskoj vojsci, na Skadru, i čuvao odstupnicu srpskoj armiji, a brat bake Milice, Blagoje Kezunović, na Solunskom frontu. Blagoja je Karađorđeva zvezda odvela u partizane, na dužnost Čičinog zamjenika u Romanijskom odredu. I sa majčine strane bilo je nekoliko "prebjega", preko Drine, pod srpski barjak. Stepa je, dakle, bio čovjek iz moje najbliže okoline. Vojvodu Mišića je prenio u literaturu moj uzor, Ćosić, a ja sam sebi dopustio da se družim sa vojvodom Stepom od časa kad je počeo proboj Solunskog fronta do njegovog dolaska u Bosnu, kad je sa indignacijom odbio prijedlog nekih oficira da se muslimani — zbog spaljenih srpskih sela i strašnih zločina "šuckora" — protjeraju u Tursku. Vojvoda tada izgovara riječi dostojne jednog Stjepana Mitrova Ljubiše: "Mi smo braća. Neka vas ime jedne od drugih nikad ne otuđi, jer vi ste krv jedne krvi i kost jedne kosti: neka vas vera ne razdvaja, jer je samo jedan Bog".

Sve ostalo što vojvoda govori i radi, kako se ponaša prema neprijateljskom generalu koji je kriv za smrt njegovog najboljeg prijatelja, prote Jaukovića, jeste moja vizija Stepinog lika i karaktera, zasnovana na pažljivom iščitavanju istorijskih, dokumenata.

Pišući o stradanju srpskog naroda u velikim lomovima i preokretima, i uvodeći u priču likove srpske istorije, poput vojvode Stepe, vi ste, Lubarda, postali jedan od nacionalnih pisaca u lepom značenju tih reči. Ko je i kakve rizike ste morali da izbegnete upućujući se tom stazom?

Zadrijevši u prve godine osamnaestog vijeka (od mitske ili stvarne istrage poturica, sižea "Gorskog vijenca") ja sam se susreo i sa najvažnijim ličnostima naše istorije — od Karađorđa i njegovih vojvoda do kneževa Mihaila i Nikole, ali i bosarskim moćnicima od kojih sam posebnu pažnju posvetio čuvenom srpskom krvniku, hercegovačkom veziru Ali-paši Rizvanbegoviću. Tri puta sam više vremena utrošio u proučavanju istorijskih činjenica, vrijemena i odnosa među ljudima, nego u samom pisanju. Bio sam zapravo prisiljen da više od deset godina proučavam tamu osmanlijskog vrijemena, koja se tako tragično odrazila i na sudbinu roda kome pripadam i na sudbinu moje porodice. Pa i moju, ako hoćete.

Nemamo prostora, u ovoj prilici, za razgovor o složenoj strukturi vaših romana, tri ili više vrsta jezika koje ste koristili, o na izgled oprečnim stilovima (koji se uklapaju u celinu), pa i o onome što je za prosečnog čitaoca najzanimljivije: spoju epske naracije i modernog izraza.

Imate pravo: neka o tome raspravljaju književni kritičari. To im je posao. Teško piscu koji sam objašnjava svoje djelo.

Vi ste sada, moglo bi se reći, posle svega što ste istražili i napisali, poznavalac srbofobije, pojave o kojoj se u poslednje vreme mnogo govori. Imali ste, čak, i uvodno izlaganje u Francuskoj 7, kad se prvi put o njoj javno raspravljalo. Pisci su pomalo i proroci, pa vas zato pitam, vidite li u budućnosti manje mržnje prema narodu čijoj kulturi pripadaju vaše knjige?

Htio bih da vjerujem da će se istopiti i sadašnje bezumlje: nikad se i nikome bezumlje nije isplatilo pa neće i ovaj put. Siguran sam jedino u to da su Srbi povratili pamćenje, a uzdam se da više neće biti kobi raskola. Optimizam? Nazovite to kako hoćete.

 
Autor: Milo Gligorijević  
NIN, 21.01.1990; Strana: 19
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Novembar 11, 2013, 11:19:24 pm »

.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Novembar 18, 2013, 02:02:38 am »

*

IN MEMORIAM: VOJISLAV LUBARDA

Pisac Vojislav Lubarda bio je na neprekidnoj meti ideološki ostrašćenih kritičara i političara, optuživan za kako se onda govorilo raspirivanje nacionalne mržnje

Još od početka šezdesetih godina prošloga veka, pa u naredne dve decenije pisac Vojislav Lubarda bio je na neprekidnoj meti ideološki ostrašćenih kritičara i političara, optuživan za kako se onda govorilo raspirivanje nacionalne mržnje. Svojim oponentima nije ostajao dužan, odgovarao im je često i žestoko da bi se u poslednje dve decenije isključio iz javnog života, povukao u tišinu, a i duga bolest ga je skolila.

Rođen u Rogatici 1930. Lubarda je srednju šumarsku školu i studije književnosti završio u Sarajevu. Kao pisac oglasio se knjigom "Bližnji svoj" (1962), a već drugi roman "Ljuljaška" (1963) odmah po izdanju bio je zabranjen u Sarajevu. Posle objavljenog članka u jednom časopisu smenjen je sa uredničkog mesta u Televiziji Sarajevo, a ubrzo je dobio i otkaz. Novi roman "Gordo posrtanje" (1970) doneo mu je nove nevolje, doživevši nesvakidašnji politički progon koji je kasnije opisao u knjizi "Svileni gajtan". Kada su mu sarajevski dani postali nepodnošljivi, 1975. preselio se u Beograd gde je radio i živeo do kraja.

U svojevrsnoj trilogiji "Preobraženje", "Pokajanje" i "Veznesenje" bavio se zločinima nad Srbima u Podrinju. Opsednut ovom tematikom jednom prilikom je ovako objasnio: "Filozofiju praštanja, tako prisutnu u mojim romanima, naučio sam u ranom detinjstvu. Time što je moja majka Ljubica odbila da pljuje ustaškog logornika Jamakovića, koji je bio krvolok i direktno kriv što su nam ubili oca, što je imala razumevanja za iznakaženog zlikovca — jer više nije bio zlikovac već nesrećnik — majka je, i ne znajući, spasila sve nas od pokolja. Kada su u Rogaticu ponovo stigle ustaše poklale su sve Srbe koje su u njoj zatekli, a nas šestoro decu i majku — niko nije ni prstom pipnuo. I koljači su, dakle, imali razumevanja, dirnuo ih je jedan ljudski gest. Takva me škola naučila, da kao pisac i u likovima zlikovaca vidim ljude, a ne mašine ispunjene mržnjom". Za roman "Vaznesenje" Lubarda je 1989. dobio NIN-ovu nagradu.

D. Bt. | 18.10.2013. | Večernje novosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Novembar 24, 2013, 06:00:20 am »

*

ŽIVOT I DELO VOJISLAVA LUBARDE

Nema života ako ne pružimo ruku razumevanja, govorio je pisac koji je još sedamdesetih godina prošlog veka postao nepoželjan kao "srpski nacionalista"

Čitav život Vojislava Lubarde, književnika koji je rođen u Rogatici, a preminuo u 84 godini, 13 oktobra 2013. u Beogradu, bio je obeležen ratnom traumom iz detinjstva, kada je kao jedanaestogodišnjak čekao u redu da ga ubiju ustaše, i to pukim slučajem izbegao. Kao jedno od šestoro dece, odrastao je u Domu za ratnu siročad, a Filozofski fakultet, na odseku za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik je završio u Sarajevu. U književnim delima se bavio stradanjem Srba u Podrinju za vreme Drugog svetskog rata, što ga je dovelo u nemilost tadašnjih bosanskih vlasti i donelo reputaciju srpskog nacionaliste. Bio je pisac koji je najviše napadan sedamdesetih godina prošlog veka, što je rezultiralo trajnim preseljenjem u Beograd 1975. Tu se zaposlio u Centru za kulturu "Stari grad", a 1989. dobio i Ninovu nagradu za roman "Vaznesenje", koji istražuje mržnju u "bosanskom karakazanu". Bio je prvo dopisni, a potom od 2004. i redovni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske. Zbog duge i teške bolesti poslednjih godina povukao se iz javnog života.

Vojislav Lubarda je karijeru započeo kao novinar, zatim profesor, urednik izdavačkih kuća, lista "Mladost" za BiH i urednik Redakcije za umjetnost i kulturu TV Sarajevo. U njiževne vode nije ušetao već "banuo", kako tvrde savremenici, jer je sa prvim romanom "Bližnji svoj" 1962. skrenuo pažnju i stekao neprijatelje. A šta je pisanje za njega značilo izjavio je u jednom intervjuu:

— Sve do svoje 31. godine, dok nisam napisao prvi roman "Bližnji svoj", "po celu noć sam vrištao, ječao i plakao u snu: nije bilo noći, a da nisam sanjao krvavi nož i crnu ustašku ruku i gledao kako drugoj deci i ženama ćuskijama razbijaju glavu, a ja čekam u redu za klanje. Kad sam to stvarno čekao, desetak puta, nisam ni vrištao, ni suzu pustio, ali su more došle kasnije kad je sve prošlo. Te bi me more verovatno sasvim prožderale da nisam počeo iz sebe istresati taj prtljag..."

Drugo Lubardino delo "Ljuljaška" je jedan od prvih romana koji je 1963. bio zabranjen, privremeno. Nakon sukoba sa pesnikom Makom Dizdarom i njegovih tekstova u časopisu "Život" Lubarda mu je odgovorio u "Poslanici Maku Dizdaru" objavljenoj u listu "Student":

— Tu sam raskrinkao, čak ismejao sve optužbe protiv Srba i Srbije. Ta me "bezumnost" već posle nekoliko dana koštala položaja urednika na TV Sarajevo i ubrzo je stiglo izbacivanje sa posla."

Knjiga "Anatema" je nastajala uporedo sa hajkom koju je trpeo, kao i "Gordo posrtanje" koje je neka vrsta lične ispovesti. Naime, u ovom delu Lubarda je uveo u radnju autentične ličnosti i imenovao ljude, koji su kasnije bili na visokom položaju i dobili značajne titule, a učestvovali su u davnom ratnom traumatičnom događaju koji je doživeo kao dečak. Usledilo je ignorisanje izdavačkih kuća.

— Da nije bilo "Otokara Keršovanija" iz Rijeke i izuzetnog čoveka i urednika Mustafe Kusturice, ne bih mogao objaviti ni "Gordo posrtanje". Ni jedan beogradski izdavač, a ni desetak drugih u zemlji nije hteo ni da pročita ovu knjigu.

To se dogodilo i sa knjigom "Preobraženje" obajvljenom kasnije. Usledilo je potom "Pokajanje" i roman "Vaznesenje". Sabrana dela objavila je 1990. "Dečija knjiga" iz Gornjeg Milanovca i Izabrana dela 1995. "Eksport pablik" iz Beograda. Književnik je tvrdio da je filozofiju praštanja prisutnu u sopstvenim romanimanaučio u ranom detinjstvu:

— Nisam vernik i ne praštam u ime božjeg milosrđa, iako je to osnov srpske kulture i religije, već iz saznanja koje je istorija toliko puta potvrdila da nam nema života bez sposobnosti da jedni drugima pružimo ruku razumevanja.

Kako ga se njegove Sarajlije sećaju saznajemo od Rajka Petrova Noga.

— Između 1970. i 1972 vodio sam rubriku književne kritike u "Odjeku" u Sarajevu i tu sam prikazao Lubardinu knjigu "Gordo posrtanje", oko koje je bilo političkih sukobljavanja. Kada sam stavio taj svoj tekst u knjigu "Jesi li živ", onda su policajci duha tražili da upravo taj tekst iz knjige izbacim, što mi nije padalo na pamet. Odatle počinju ti tajni sukobi sa mnom i sa Lubardom, jer to je vreme Maspoka. Tada je Lubarda imao veliku polemiku sa Makom Dizdarom, a paralelno su izlazili njegovi sve bolji romani. Poslednjih godina u Beogradu ga skoro nisam ni viđao, on se prosto gasio. Iako smatran u delu javnosti srpskim nacionalistom Lubarda je, kako tvrde njegovi najbliži, to privatno najbolje demantovao. Nije pravio razliku među nacijama, već među ljudima. Njegova prva supruga u Sarajevu bila je Srpkinja, druga u Beogradu bila je muslimanskog porekla, a treća sa kojom je ostao do kraja svog života Mađarica.

Biljana Lijeskić | 20.10.2013 | Politika
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: