Angelina
|
 |
« poslato: Novembar 22, 2017, 11:14:28 pm » |
|
*
MILAN MLADENOVIĆ (Užice, 21.11.1949)
srpski filosof, pesnik i prevodilac
Ja ne spadam tamo gde svrstavaju nas po usudu rođenja i ne pristajem uz meru godina raspon doba ni bilo kakva vremensaka ukonačenja.
"Zemaljski šar"
VIŠE OD BIOGRAFIJE
MILAN MLADENOVIĆ OD LUŽICE rođen je 21. novembra 1949. u Užicu, Srbija, od oca Marka i majke Naste, rođ. Simić. Do preseljenja u Beograd i polaska u školu (1956), rano detinjstvo proveo u Jagodini.
Prvu beogradsku gimnaziju završava 1968, beogradski Filozofski fakultet, grupu za filosofiju, 1975, a doktorat trećeg stepena na Sorboni u Parizu, 1982. Studirao je i francusku književnost u Parizu (1969—70), klasičnu filologiju u Beogradu (1972—1975) i pravoslavnu teologiju na pariskom Institutu Svetog Sergeja (1981—1982).
Predavao je filosofiju u najstarijoj srpskoj (Sremski Karlovci, 1977—78) i u najstarijoj beogradskoj (svojoj, Prvoj) gimnaziji (1979—80). U Karlovcima osnovao književni list "Branko" koji i danas izlazi, i ilegalnu Stranku Pravoga Slova koja je delovala na području kulture. Povremeno putovao Evropom, a na putovanju kroz Aziju (1978) stigao do Indije.
Počev od 1979. g. Mladenović je objavio 15 autorskih knjiga iz oblasti poezije, filosofije i politike, te nekoliko zapaženih prevoda filosofskih i pesničkih klasika (Platon, Lajbnic, Svedenborg, Helderlin, Sartr itd.) sa više živih i drevnih jezika (vid. bibliografiju). Pisao je i objavljivao i na francuskom, engleskom i španskom, a prevođen je na više od 30 jezika. Mnoštvo njegovih pesama komponovali su istaknuti muzičari (Dejan Trajković, Vladeta Kandić Bata Kanda, Zoran Sve Jovanović, a izvode ih muzičke grupe "Svarožići" i "Slobodni strugari", dok ih je u ne malom broju komponovao i sam i peva ih, prateći se na gitari.
Kao šahovski majstorski kandidat Mladenović je ostvario pobede nad mnogim vrhuskim šahistima, između ostalih i nad svetskim prvakom Karpovom, ali je zbog zauzetosti književnim, filosofskim i političkim poslovima dosta rano napustio aktivno igranje šaha. Istakao se i u komponovanju šahovskih problema. *
Na književnoj sceni Milan Mladenović od Lužice se pojavio već u svojoj četrnaestoj godini kada je 1963. osnovao književni list u svojoj osnovnoj školi i četiri godine uzastopno dobijao najviše Zmajeve nagrade u konkurenciji vršnjaka iz cele Jugoslavije (1961—1964). U Devetoj (novo)beogradskoj gimnaziji izumeo je opsesionizam kao filosofski, pesnički i umetnički pravac i sproveo ga kao pokret najpre kroz svoj gimnazijski, kasnije kroz proširen i veoma uticajan književni klub "Fontana" na Novom Beogradu (osnovao ga sa Miletom Nedeljkovićem).
Od 1967. godine započeo je sa redovnim objavljivanjem u književnoj periodici i publicistici, a od 1972. g. i sa učestvovanjem na javnim književnim i filosofskim tribinama. Već te godine u beogradskom Studentskom kulturnom centru drži seriju predavanja, izlažući svoj filosofski "sistem" opsesionizma pod nazivom "Kozmoplanktos". Učestvuje u osnivanju generacijskog književnog časopisa "Znak" na Filološkom, i satiričnog "Frontisteriona" na Filozofskom fakultetu. U beogradskom Domu omladine vodi zapažene "Razgovore o prevodilaštvu" sa našim najistaknutijim prevodiocima poezije (jesen 1979) i filosofije (jesen 1980).
U decembru 1979. godine Milan Mladenović odlazi na dvomesečno usavršavanje nemačkog jezika u "Geteovom institutu" u Štaufenu (kraj Frajburga), gde će sa grčkim pesnikom i matematičarem Lazarosom Tošunidisom i rumunskim kompozitorom Juliosom Brudaskom ("Balkanska trojka") izumeti pesnički pravac grengolizam (igrarije sa jezicima svih naroda), kojim će kasnije zaraziti internacionalno umetničko okruženje u Parizu. Naredne četiri godine živi u francuskoj prestonici pripremajući na Sorboni doktorat trećeg stepena ("Plotinova estetika"), potom i državni ("Hajdeger i problem logosa'), pišući i objavljujući na francuskom i družeći se sa mnoštvom znamenitih pesnika i filosofa iz celog sveta. Tri godine uzastopno (1982—84) na veoma zapažen način učestvuje na Festivalu evropske poezije u Luvenu (Belgija). Istovremeno sarađuje sa istaknutim predstavnicima srpske i ruske Crkve (mnogi od njih su politički emigranti), okupljenim oko ruskog pravoslavnog fakulteta "Sveti Sergej" na kojem i sam izučava pravoslavnu teologiju. Približava se uredništvu najznačajnijeg ruskog zagraničnog časopisa "Vesnik Evrope" i u kući njegovog glavnog urednika Nikite Struvea susreće Aleksandra Solženjicina. Sa ocem Lukom (potonjim vladikom) i profesorom na "Svetom Sergeju" dr Nikolom Crnokrakom osniva "Bratstvo oca Justina". Sa predratnim novinarem "Vremena" Boškom Vračarevićem uređuje emigrantski časopis "Savremenik" i pod raznim imenima objavljuje tekstove političke sadržine ("Preterane misli iz Pariza", "Sledeći rat Draže Mihailovića", "Komunisti se srde na Boga", "Mefistofelovski zagrljaj Zapada"), zbog čega će ga komunistički režim u Beogradu optužiti i osuditi na 14 meseci zatvora.
Hapšenje, boravak u zatvoru i potom četvorogodišnje uskraćivanje pasoša, osujetili su Milanu od Lužice dobijanje katedre na pariskoj Sorboni. Osim toga, osujetiće izlazak časopisa za srpsku duhovnost "Spovest" (na francuskom jeziku) koji je Mladenović pokrenuo sa grupom srpskih književnika i umetnika (Kolja Mićević, Steva Šolaja, Branko Aleksić, Nikola Milenković, Bata Mihailović, Dado Đurić...), uz pomoć i podršku svojih francuskih pesničkih i filosofskih prijatelja (Mišel Degi, Pjer Oster Susujev, Verkor, Gilvik, Alen Boske, Klod Avelin, Žan Klod Renar, Fransis: Vibranc...). Časopis će promeniti ime ("Migrations"), uredničku postavu i koncepciju, a ime osnivača i njegova sudbina neće biti ni pomenuti. Iz istog razloga ostaće neostvareno tromesečno gostovanje na indijskim univerzitetima (organizator indijski filosof Šuprio Mukarii), kao i jednogodišnji angažman na Univerzitetu na Tenerifama (na poziv njegovog dekana, pesnika i mecene Fernanda Riela) — u oba slučaja tema je bila "Osnovi srpske duhovnosti i kulture".
*
Tokom celokupnog svog školovanja, profesure i stranstvovanja, Milan Mladenović od Lužice dolazio je u sukob sa totalitarnim komunističkim režimom. Izbačen je iz Devete beogradske gimnazije (1967), učestvovao u studentskim demonstracijama 1968. g. i bio predsednik buntovnih studenata Filosofskog fakulteta (više puta hapšen), u kom je svojstvu osujetio dodelu počasnog doktorata Beogradskog univerziteta Josipu Brozu Titu i bio politički učitelj nešto mlađem Zoranu Đinđiću koga je odredio za svog naslednika). U više navrata zbog "moralno-političke nepodobnosti" sprečen je da dobije mesto na Beogradskom i Novosadskom Univerzitetu.
Zbog pomenutih tekstova u "Savremeniku" i druženja sa političkom emigracijom, Mladenović je u Beogradu uhapšen 5. oktobra 1984. godine. Uprkos protestima celokupne svetske javnosti, osuđen je na 14 meseci zatvora. U zatvoru će štrajkovati glađu 40 dana i u svrhu odbrane napisati svoju znamenitu Završnu reč koja je do sada doživela već tri samostalna izdanja ("... veličanstven esej o Istini i Pravdi" — Branislav Petrović, "veličanstveno tkanje ... koje stoji na jednom od vrhova svekolike filosofske književnosti ... najdublja, najoriginalnija i najpotresnija filosofska svedočanstva koja su ikada data, i koja čine da Završna reč može da stane rame uz rame s Ničeovim Zoratustrom" (dr Milan Petrović Cerski). Tokom progona oduzeto mu je šest svezaka "Pariskih dnevnika" koji će 1996. godine biti sudski uništeni. Od tada do danas po njegovoj tužbi razvlači se sudski proces "Mladenović protiv Republike Srbije", uprkos tome što je 2009. g. dobio sudsku rehabilitaciju.
Po izlasku iz zatvora, Mladenović osniva "Sfairos" (1987), prvu veliku privatnu izdavačku kuću u tadašnjoj Jugoslaviji. Kao stožer nacionalnog i demokratskog oslobađanja od diktatorskih komunističkih stega, "Sfairos" će izvršiti veliki uticaj na duhovno obrazovanje tekućeg naraštaja (preko 300 knjiga u 22 "sfere", među ostalima "Tajinska", "Slovesna", "Antroposofska", "Saborna", "Povesna", Pripovedačka", "Tabu", "Stihosfera"). U okviru delatnosti "Sfairosa" Mladenović je pokrenuo obnavljanje "Društva srpske slovesnosti", osnovao tribinu "Videlo" u Narodnom muzeju, okupio pesnike svih generacija u "Pesnički tajinski krug", sa Velimirom Abramovićem i Marijom Šešić izdavao i bio odgovorni urednik časopisa "Tesliana" (1993—95) i sa "Večernjim novostima" dodeljivao nagradu sa imenom svog preminulog pesničkog prijatelja Milana Lalića (1992—99). Tvorac je manifestacije "Pesničko Nebo" u Herceg Novom u okviru koje je čuveni vojni školski brod "Jadran" krstario Bokom kao "Pesnički brod". Obnovitelj je rada izdavačke kuće "Grad-pisac Herceg Novi". Knjižare "Sfairosa" u Beogradu ("Tajinska sfera"), Zemunu ("Kadmo i Harmonija") i Herceg Novom ("Pesničko nebo") bile su središte velikih književnih okupljanja, književne promocije darovitih mladih pesnika i objavljivanja njihovih knjiga, te izvorište značajnih kulturnih inicijativa.
*
Kao jedan od obnavljača Narodne radikalne stranke (NRS, 1989) u kojoj je bio predsednik Izvršnog odbora, te osnivač i predsednik Konzervativne stranke (KS, 1991, Milan Mladenović je bio među čelnicima nocionalno-demokratske obnove u devedesetim godinama prošlog veka. Prvi je izdvojio glas iz opšte početne podrške nocional-komunističkoj retorici Ćosića i Miloševića, rospoznavši je kao "stavljanje nocionalne maske na komunističko lice", što ga je koštalo novog sudskog progona i ponovnog oduzimanja pasoša. U dva svoja govora na Godišnjim skupštinamo Udruženja književnika Srbije (1989) i u potonjim vatrenim "radikalskim" istupima širom Srbije (1990), upozorio je na katastrofalne posledice te politike, izlažući svoj program zasnovan na ukidanju institucija i tekovina komunističke uzurpacije i na "vraćanju u pređašnje stanje" (Restitutio in integrum). Organizovao je prvi veliki antikomunistički miting pod vedrim nebom od kraja Drugog svetskog rata (Jagodina, 4. maj 1990) i pozvao na revalorizaciju istorijske uloge i veličine generala Draže Mihailovića i Milana Nedića.
Otpor koji se u režimski dirigovanim redovimo NRS organizovao protiv Mladenovićevog monarhističkog i ravnogorskog usmerenja koje je zacrtavao svojim harizmatičnim liderstvom, praćen dotad nezapamćenom haranngom koju su protiv njega neprekidno vodili infiltrirani članovi, doveo je najpre do raslojavanja, potom i do raspada stranke. Pokušaj njene obnove osujećen je 23. februara 1992. godine u Kragujevcu kada je Velika svezemaljska skupština NRS uzurpacijom zloupotrebljena za osnivanje Srpske radikalne stranke (SRS). Glavni kandidat za predsednika predvideo je tada u svome govoru zapadanje Srbije u "radikalsko živo blatoaa", napustio radikalski pokret i sa novinarem Sinišom Nikolićem i arh Dragomirom Acovićem osnovao Konzervativnu stranku (KS).
Do 2001. godine Mladenović je sa novom strankom organizovao više političkih koalicija, između ostalih "Savez za monarhiju" sa Narodnom strankom (1991—92), "Preporod" sa Naprednom strankom — Naprednjaci i dvadesetak vanparlamentarnih stranaka (1997), sa sličnim saveznicima "Okup za Kraljevinu Srbiju" (1999—2000) i "Evropska Srbija" sa "Evropskim blokom" (2001).
U jeku svoje političke aktivnosti Milan Mladenović je u dva navrata kandidovan za predsednika Srbije (1990. i 1997). Za člana Krunskog političkog saveta Aleksandra Karađorđevića imenovan je 1992 godine. Dva puta je borovio u Americi i Kanadi, prvi put kao predsednik Izvršnog odbora NRS (1990), drugi put kao predsednik Konzervativne stranke (1992). Prvom prilikom održao je zapažen govor u američkom Kongresu i držao predavanja u dvadesetak gradova na Severnoameričkom kontinentu. Tokom drugog boravka, u organizaciji emigrantskog Srpskog kulturnog kluba (bio je prvi Srbin iz otadžbine kome je dopušteno do učestvuje na kongresu te organizocije), sa pesnikom Đorđem Nikolićem, predsednikom Srpske nocionalne akademije iz Toronta Nikolom Pašićem i svojim prijateljem Isom Orlovićem, osnovao je "Odbor za pravdu i istinu o Srbima" ("OPIS"). Tado je na najvišem nivou primljen u američkom State Department-u, a u Otavi se sastao sa predsednikom Kanade Brajanom Malrunijem.
*
Neprebrojiv je spisak Mladenovićevih "nevladinih organizacija", manifestacija i inicijativa koje je tih devedsetih godina XX v. osnovao i pokrenuo ili zapaženo učestvovao u njihovoj delatnosti.
Na čelu Društva za obnovu manastira "Sveti Arhanđeli" kod Prizrena (1994—1995), carske lavre Dušana Silnog, koje je prethodno (1990) osnovao sa arh Predragom Ristićem, najzaslužniji je za izgradnju manastirskog konaka. Iste godine u manastiru "Prohor Pčinjski" sa Radivojem Pešićem, Srbom Živanovićem i Predragom Ristićem, učestvovao u osnivanju "Slovenskog instituta" (kakav je sedam godina ranije, sa Dragišom Vitoševićem, Olgom Luković Pjanović i Milićem od Mačve pokušao da osnuje u Parizu). Bio je potpredsednik Sveslovenskog Saveza (predsednik dr Radomir Rakić); saosnivač (sa Rakićem) i starosta Bratstva Lužičkih i Balkanskih Srba; generalni sekretar Društva za književnost i kulturu Jugoslavija-Kanada; potpredsednik Srpskog fonda slovenske pismenosti i slovenskih kultura (čije je sedište u Moskvi). Predsednik je Umetničkog saveta Kulturnog centra "Skadarlija" i član redakcije "Skadarlijskih novina". Sa istoričarem umetnosti Živojinom Andrejićem osnovao "Srpsko mitološko društvo" u Rači Kragujevačkoj. Učestvovao kao predavač u radu "Akademije Teslijana" (osnivač vodeći "teslijanc" Velimir Abramović) i tu 1995 g. izlagao svoj filosofski "Sistem slovesnosti" (koji je iste godine saopštio i pred Hegelovim društvom u Beogradu). Sa arheolozima Svetozarom Nanijem Stankovićem i Vladimirom Lekovićem sudelovao u iskopavanju ranog neolitskog naselja "Blagotin" kod Poljne u Levču (1994—95) i bio "kum" kultne "jelenje boginje", nadenuvši joj ime Semela Devana. Sa pesnikom i slikarom Drogoljubom Šćekićem pokrenuo "Susrete Sabornosti i Rasejanja" (Beograd — Herceg Novi, 1994), a na inicijativu pesnika Adama Puslojića u Udruženju književnika Srbije "Književnu ambasadu dobre volje" (1996).
Poslednjih deset godina Mladenović se gotovo potpuno povukao iz javnog života. Ipak, i u tom rozdoblju našao se u žiži nekih značajnih inicijativa.
U jesen 2004. godine u novim prostorijam "Sfairosa" u centru Beograda (Lomina ulica), u objektu koji je nazvao "Svarožano" i u čiju je adaptaciju uložio znatna sredstva, pokušao je sa osnivanjem "Rovnogorskog kulturnog kluba". U znak podrške svom prijatelju, čuvenom narodnom pevaču Dragiši Simiću, osnivaču "Prelo i poselo — udruženja čuvara srpske tradicije", predsednik je Skupštine (od 2004). Pomažući svom ocu dr Marku Mladenoviću te organizacije bio je saosnivač i predsednik Upravnog odboro u Udruženju za borbu protiv bele kuge "Srpski opstonak" ("Serbian survival", 2004—06), u kom je svojstvu proglašen za ambasadora mira Svetske federacije za mir (2005). Naredne dve godine putovao je u Južnu Koreju, Kinu i Rusiju, a tokom 2006. g. osnovao Udruženje za mir kroz kulturu, sport i obrazovanje "Teslijanija — Bela Golubica" i sa njim 8. avgusta 2008, povodom otvaranja Olimpijade u Pekingu, na Opservatoriji beogradske tvrđave, održao dvadesetčetvoročasovno "Olimpijsko bdenje za mir", šaljući u ceo svet svoje poruke mira pod nazivom "Poslanice Saputniku Sunca".
*
Zbog svog višedecenijskog nepristajanja na uzastopne oblike komunističkog kameleonskog prilogođavanja i zbog njihovog teorijskog i praktičnog, a često i humornog razobličavanja ("Slobrozanija", "Trobrozanija", "Đidogedžovanija"...), Milan Mladenović je neprekidno bio izložen progonu, uništavanju duhovnih i materijalnih tekovina svogo rada, izbacivanju iz radnih prostorija, otimačinama, krađama, provalama i pljačkama bez odgovarajućeg policijskog procesuiranja, zlostavljanju, sve do više puta ponovljenog fizičkog ugrožavanja života.
Deo golgote koju je preživljavao tokom svih godina života u Parizu, u zatvoru i tokom delovanja na izdavačkoj i "demokratskoj" političkoj sceni, obelodanio je Nebojša Kovačević u drugom izdanju Završne reči u izvanredno obrađenoj "Hronologiji" (do 1994. g.). O nepomirivoj borbi zbog koje ga "nevidljiva ruka" odmazde nikad nije ostavljala na miru, svedoči i dvotomno Mladenovićevo delo "Kraj broznog vremena", ali će potpun izveštaj o strahotama koje je preživeo izaći na videlo kada se objavi rukopis knjige "Muke po Sfairosu".
KNJIGE I PREVODI MILANA MLADENOVIĆA OD LUŽICE
AUTORSKA DELA
ПЕСМЕ ИВИЦЕ ПОНОРА, "Запис", Београд — Јагодинска библиотека, 1979. ДУШЕ ГРАДОВА (прозно-поетске мапе), "Књижевне новине", Београд 1988. (са 15 црно-белих илустрација Милића од Мачве). КЊИГА О ПРАЗНОМ — излучена из духа Ивице Понора (песме, са црно-белим илустрацијама Тодора Стевановића), "Графос", Београд, 1990. ЗАВРШНА РЕЧ — Увод у доба словесности (одбрана на Суду), ауторско издање, Париз 1990. СЛЕДЕЋИ РАТ ДРАЖЕ МИХАИЛОВИЋА, Епархија "Ново Грачаница", Чикаго, 1990. СРПСКА ДУША ТОРОНТА — Душе градова Канаде и Америке (прозно-поетске мапе), два издања 1993. и 1994, "Багдала" (Крушевац) — "Октоих" (Подгорица) — "Сфаирос" (Земун) — "Град-писац Херцег Нови"; МОРАМ ДА ВИДИМ ОСТРВА (избор песама, приредила Весна Башић), "Источник" (Нови Сад) — "Плави змај" (Сремски Карловци), 1995. ЕВРОПИЈА — и друге родољубиве песме (илустрације Љубомира Миљковића, поговор Небојше Ковачевића), "Сфаирос", Земун, 1995. ЗАВРШНА РЕЧ — Увод у доба словесности (одбрана на Суду), друго издање, "Сфаирос", Земун, 1995. (поговор и "Хронологија" Небојше Ковачевића, илустрације Рајка Ковачевића); ЗЕМАЉСКИ ШАР (избор песама, приредио Криле Белић-Јастребић, предговор: Предраг Бјелошевић, поговор: Драгиња Урошевић), "Глас српски" (Бања Лука) — 'Апостроф" (Бсоград), 1998. ДУШЕ ГРАДОВА (прозно-поетске мапе), друго издање, "Просвета", Ниш, 1998. (са илустрацијама Милића од Мачве — 12 у боји и 3 црнобеле). ОЛГИЈАНСКИ ПУТ — Ка српском опстанку, са потворима проф. др Александра М. Петровића и Небојше Ковачевића, "Калеком", Београд 1999. КРАЈ БРОЗНОГ ВРЕМЕНА (I, II), приредио др Антоније Тезић, поговор: проф. др Милан Петровић, "Сфаирос", Земун 2000. — МЕФИСТОФЕЛОВСКИ ЗАГРЉАЈ ЗАПАДА (I део), — РАЂАЊЕ И ПАД СЛОБРОЗАНИЈЕ (II део); РЕСНИК — СТИХОМАХОВА ПОЕТИКА (песме 1977—2007, приредила и предговор написала Мирјана Брковић), "Издавачка књижарница Зорана Стојановића", Сремски Карловци — Нови Сад 2007. ЗАВРШНА РЕЧ — Увод у доба словесности (одбрана на Суду), треће издање — "Издавачка књижарница Зорана Стојановића", Сремски Карловци — Нови Сад 2008. (предговор приређивача: Мирјана Брковић, прослов: Милан Петровић Церски, поговор: Станиспав Никшић, прилог: Небојша Ковачевић, илустрације: Рајко Ковачевић Рунг).
VAŽNIJI PREVODI*
ПЛАТОН: Тимај (старогрчки, са Марјанцом Пакиж), "Идеје", Београд, 1978 Ж. П. САРТР: Критика дијалектичког ума (француски, с групом преводилаца), Београд, "БИГЗ", 1980 Г. В. ЛАЈБНИЦ: Нови огледи о људском розуму (француски), необјављено, 1985 Б. Г. ТИЛАК: Арктичка прадомовина Веда (енглески), "Књижевне новине", Београд, 1986 Е. Сведенборг: Небо и пакао (латински), "Сфаирос", Београд, 1988 Ф. Хелдерлин: Елегије и химне (немачки), необјављено, 1989 П. М. ГАЛОА: Алахово сунце засењује Запад (француски), "Глас српски", Бања Лука, 1996
* O okolnostima vezanim za objavljivanje (ili neobjavljivanje) nekih od ovih prevoda vid. u knjizi belešku uz tekst "Umetnost, umešnost i um".
Milan Mladenović od Lužice OPSESIONIZAM od Ivice Ponora Priredio Krile Belić Jastrebić Izdavač Centar slobodarskih delatnosti Kragujevac, 2010
|