Mladen Oljača (1926—1994)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Mladen Oljača (1926—1994)  (Pročitano 8510 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 12, 2010, 02:07:22 am »

*

MLADEN OLJAČA
(Devetaci, Bosanski Novi 10.10.1926 — Beograd, 10.01.1994)


"Pišemo uvjereni da umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, traje kao živo biće, da je čak i jače od svakog živog organizma, jer može da opstane i hiljade godina više od običnog ljudskog vijeka. Umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, postaje dio života i upotpunjenje života, blistajući kao zvijezda u kosmosu svojim sjajem." — zapisao je Mladen Oljača, koji, po vlastitom priznanju, nije ni slutio da će o svijetu i ljudima svjedočiti literaturom.

U književnosti se pojavljuje neposredno nakon Drugog svjetskog rata; njegov izuzetno obiman književni rad možemo pratiti već od 1947. godine kada, pored mnogih tekstova objavljenih u novinama, izdaje hroniku "Herojska odbrana Beograda 1914—1915".

Rođen u Devetacima, potkozarskom selu nadomak Novog Grada, već od rane mladosti suočava se sa ratnim strahotama; kao petnaestogodišnji dječak, u redovima partizanskih jedinica, proživljava kozaračku ofanzivu koja bitno uslovljava njegova životna razmišljanja. Upravo taj intenzivan doživljaj rata, po Oljačinim riječima, odredio je njegovu sudbinu, "ljudsku i književnu": "Partizanski rat je odredio moju sudbinu, ljudsku i književnu. Taj moral, svijest da si potreban, da si neophodan, da si ravan drugome, da tvoja puška vrijedi koliko i komesarova i komandantska, da nema bez doprinosa svakog pojedinca ni opšte pobjede, uvjerenje da si dio čvrstog kolektiva, za mene kao dječaka, značilo je, pored svega, i sigurnost. U selu ti svaka naoružana baraba može život oduzeti, u odredu ne može. Odred je strašna sila!"

Od rane mladosti se bavi društveno-političkim radom. Bio je urednik nekoliko bitnijih književnih časopisa: "Omladine", "Mladosti", "Mlade kulture", "Književnih novina", "Borbe", a dugo vremena je radio i u organizaciji Udruženja pisaca Srbije. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Sudbina čovjeka u ratu i sudbina ratnika u miru — kako ističe knjižrvni kritičar Kasim Prohić — dvije su osnovne teme i preokupacije Oljačinog književnog stvaranja, koje njegove tekstove čine lako prepoznatljivim u poslijeratnoj jugoslovenskoj literaturi. Izuzev nekoliko pripovijedaka sa predratnom tematikom (Car, Tuđe ognjište, Svatovi, Vrag na tavanu), čitav Oljačin književni opus temelji se na ratnim zbivanijima. Bilo direktno, opisujući sudbinu krajiškog naroda u kozaračkoj ofanzivi, ili indirektno, prateći sudbinu ratnika u godinama mira, Oljača je svojim romanima i pripovijetkama ostavio jasna svjedočanstva o stradanju čovjeka u ratnom, ali i poratnom periodu. Romani "Nađa" i "Molitva za moju braću" najbolja su ilustracija života poslije revolucije, stanja u kojima je čovjek razapet između nekadašnjih ideala i grube stvarnosti. U liku protagoniste Draška Jaruge, bivšeg ratnika, koji se u društvu što ga je i sam stvarao osjećao poraženo i nemoćno, Oljača je vješto, snagom pisane riječi, suprodstavio pojedinca kolektivu. Nakon naivnog dječačkog sna o revoluciji, spremnosti da se žrtvuje za opšte dobro, Jaruga se, u trenucima povratka sebi, bolno pita: "Prohujalo je vreme, otišla mladost. Pa se danas pitam uzaludno: gde sam to bio, gde sam nestao, gde zakasnio?"

"Bacio sam sebe u provaliju i to se ne može nadoknaditi ničim... Jedino ostaje mogućnost da osakaćen trajem pod nebesima ili da svežem omču oko vrata..." — konstatuje na kraju bivši ratnik, koji je bio spreman položiti život za ideale.

Pored romana i pripovijedaka, Oljača se bavio i pisanjem literarno-kritičkih tekstova o raznim pojavama i fenomenima ljudskog duha. Kritički tekstovi, objedinjeni pod naslovom ''Ljudska milošta'', problematizuju razne vidove našeg kulturnog života. Može li književnost promijeniti svijet, zatim kakav je odnos književnosti i revolucije samo su neka od pitanja o kojima je Oljača raspravljao u ovom svom, tematski veoma raznolikom djelu.

Oljačine knjige prevođene su na mnoge jezike: slovenački, makedonski, albanski, mađarski, ruski, engleski, poljski, francuski, njemački, italijanski, grčki, turski itd. Neke od njih doživjele su i brojna inostrana izdanja. Najviše je prevođena "Molitva za moju braću", koja je doživjela četrnaest izdanja; roman je objavljen u Poljskoj, Rumuniji, Italiji, Francuskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Engleskoj, Americi, Švedskoj itd.

Roman "Kozara", pored mnogih izdanja na našem jeziku, objavljen je u Trstu, Varšavi, Moskvi, Pragu i Atini. Roman je naišao na dobar prijem kako kritike tako i čitalačke publike; poljska književna kritika, na primjer, poredila ga je sa "Ratom i mirom" Lava Tolstoja i "Tihim Donom" Mihaila Šolohova. Godine 1971. "Kozara" je dobila nagradu Saveza boraca Jugoslavije kao najbolje književno djelo o ratu i revoluciji.

Oljača je dobitnik i brojnih drugih nagrada i priznanja: Zlatne plakete Bosanskog Novog, Prijedora i Gradačca, nagrade Udruženja književnika Srbije za roman "Molitva za moju braću", nagrade Udruženja književnika BiH za životno djelo, 27. julske nagrade SR BiH, Zlatne arene pulskog filmskog festivala za scenario, i nagrade ZAVNO BiH-a, najvećeg priznanja u BiH za doprinos razvoju republike.  


DJELA:

— Crne sjekire (roman s pripovijetkama)
— Kozara I, Kozara II (roman s pripovijetkama i sjećanjima)
— Razvalina (roman s pripovijetkama)
— Molitva za moju braću (roman s dnevnikom)
— Nađa (roman s pripovijetkama)
— Trenutak istorije (zapisi o herojima i graditeljima)
— Ljudska milošta (književnost i revolucija)


Tekst pripremila Milada Tišma, student srpskog jezika i književnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 02:08:00 am »

*

MLADEN OLJAČA


Golobradi momčić, mladi gimnazijalac, našao se u svom rodnom selu Devetacima i središtu ustanka 1941. Starija braća Vojin i Gojko povjerili su mu skrivanje pušaka, i one što je donesena sa mađarske granice kada se rasula vojska stare Jugoslavije i one što je, u prvo vrijeme, bila zakopana ispod šporeta. Kada se Vojin, tih julskih dana, našao u štabu doktora Mladena Stojanovića, komandanta kozarskih partizana, a Gojko sa Šošom u pripremama za napad na rudnik Lješljane, dječak se motao oko grupica naoružanih ljudi i smišljao kako da im se s puškom u ruci pridruži. Već mu je bilo dosadilo da devetačkoj omladini čita literaturu koju su braća donosila iz karanskog partizanskog logora.

U prvim okršajima ustanika sa neprijateljem oko Svodne izgorjela je i njegova kuća, na Oljačinom brdu, a s njom i školska torba, udžbenici i svjedočanstvo o položenom četvrtom razredu gimnazije. Tada je upoznao Ivicu Marušića Ratka, jednog od istaknutih junaka ustaničke Kozare, a kasnije legendarnog komandanta Prve krajiške brigade i malo se razočarao. Zamišljao ga je snažnog i brkatog, a ne ovako običnog i jednostavnog. Ali, kada je Ratko, sa grupom Kozarčana, upao u ustaški oklopni voz, stvar se izmijenila. O tom događaju, što je snažno odjeknuo pod Kozarom, Oljača je sastavio pjesmu s kojom je pošao u karansku partizansku četu. Zima je već bila uveliko stegla, kada je mali Oljača dobio od komandanta Ratka dugački šinjel, velike cipele, pištolj sa nekoliko metaka i postao borac partizanske čete. U maloj, drvenoj bajti, na kratkom skojevskom kursu, držanom između akcija, upoznao je Vladimira Nemeta, sekretara legendarnog kozarskog SKOJ-a, koji je za omladinu Kozare bio i uvijek ostao samo — Braco Kozarčanin. Sa njime, Anđom Knežević i Dževadom Midžićem Mladen će provesti mnoge radosne i teške trenutke, kao član Sreskog, a zatim Okružnog komiteta SKOJ-a, više puta prokrstariti Kozaru i na mnogobrojnim zborovima govoriti o ljepoti i veličini naše oslobodilačke borbe.

Sa borcima Prvog bataljona Kozarskog odreda učestvovao je u oslobođenju Prijedora 16. maja 1942. Sa posebnim uzbuđenjem prilazio je svojoj gimnaziji u kojoj su se bile zabarikadirale ozloglašene ustaše i suznih očiju gledao svoju školu kako gori. Sa bataljonom, koji je u okršaje vodio legendarni Žarko Zgonjanin, probijao je u ofanzivi obruč oko Kozare i jurišao sa četom neustrašivog Lazara Banjca na Patriju i Pogleđevo. Kroz istu brešu izišla je iz obruča sa kozarskim zbjegom i njegova majka Stana, ali sestra Đuja, djevojka stasala za udaju, nije mogla proći. Poginula je te noći na partizanskom ratištu na kome je i zemlja gorjela.

Usred pustoši, poslije velike bitke na Kozari, 19. avgusta 1942. stajao je Mladen u stavu mirno pred Šošom, slavnim komandantom, u onom partizanskom stroju na Paležu, pred kojim je Skender Kulenović, prvi put, govorio svoju "Stojanku majku Knežopoljku". A onda je uslijedio borbeni pokret Kozarčana u Podgrmeč, na Bihać. Kao delegat kozarske omladine prisustvovao je Prvom kongresu USAOJ-a, slušao Tita i Lolu koji su govorili o omladini u surovoj školi rata. Svoje utiske sa tog jedinstvenog skupa Mladen je prenosio na Kozaru i vatrenim govorima i pisanom riječju.

Kraj rata je dočekao kao rukovodilac SKOJ-a u Šesnaestoj krajiškoj brigadi. Ali, kud god je išao, uvijek se svojoj Kozari vraćao.

"Otišao sam u rat iz školske klupe i, ma kako to danas izgledalo čudno, ja imam utisak da su to bili najljepši dani moga života. U vihoru koji me je ponio kao što oluja ponese ptičje perce, ja zaista bijah srećan. Ne znam otkuda to osjećanje, ali ja tvrdo vjerujem da sam tada bio najsrećniji, mada sam spavao na hrastovim žilama, pješačio gladan, smlavljen tegobama. Jedna korpica trešanja, koje su nam djeca nabrala, jedna noć bez kiše na stražarskom mjestu, svaka pobjeda nad neprijateljem, sve me je to ispunjavalo zadovoljstvom i srećom" — samo je jedan mali isječak iz Mladenovih sjećanja o ratu.

Takav Mladen Oljača, opsjednut ratnom tematikom u slobodi, latio se pera, prvo kao novinar i urednik listova, a zatim i kao pripovjedač i romansijer. Snažnim talentom i krajiškim pripovjedačkim darom ispisane su stranice "Herojska odbrana Beograda 1915", "Šapat borova", "Tri života i dvije smrti", "Poslije ponoći", "Crne sjekire", "Nađa" i "Razvalina".

Drama bivšeg ratnika, prožeta tužnim uspomenama i sjećanjima na smrt drage djevojke nevino optužene, primorala je Oljaču da napiše "Molitvu za moju braću". Tako je nastala i "Kozara, ta potresna epska panorama, koju je doživio dječak, autentično. Roman "Kozara" štampan je u deset izdanja i preveden na mnoge strane jezike. Porede ga sa "Ratom i mirom" i "Tihim Donom".

Godine 1983. objavljena su izabrana djela Mladena Oljače.

Junak Oljačinog djela uvijek je čovjek, njegova sudbina.






Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine.—

Umro je 10. januara 1994. godine u Beogradu. Jerusalim
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: