*
POŽAREVAČKA "LAÐA FRANCUSKA"(Pesme požarevačkih pesnika koje se pevaju)
Poezija srpskog romantizma nastala je na izvorima narodnog duha. Otuda su se i mnoge pesme romantičara (Branka Radicevica, Ðure Jakšica, J. Jovanovica Zmaja, Jovana Ilica...) raširile u narodu, dobile melodiju i pevale kao narodne tvorevine. Neke od njih postale su i klasična dela starogradske muzike. Među njima se nalazi i tekst jednog vladara; pesmu "Što se bore misli moje" napisao je knez Mihailo Obrenović. Danas je gotovo zaboravljeno da je autor pesme "Oj, lele, lele" ("Šano, dušo šano / Otvori mi vrata...") Dragutin Ilić, brat Vojislava Ilića. Retko se spominje i ime Milorada Petrovića Seljančice, seoskog učitelja, koga je, početkom 20. veka, zapljusnuo "poslednji talas romantike". Od svih romantičara i neoromantičara, Seljančica je ostavio najviše pesama koje se pevaju: "Duni, vetre", "Čini, ne čini" ("Ne luduj, Lelo, čuće te selo,/ čini ne čini, na mesečini..."), "Jesen stiže", "Igrale se delije"...
Prvi stiški pesnik čiji su stihovani komponovani bio je Nikola Ðorić (1859—1913) iz Smoljinca. Ðorić je završio filozofiju u Beogradu i medicinu u Beču. Pisao je pesme, epove i pripovetke, a njegove drame izvođene su u Narodnom pozorištu u Beogradu. Muziku za njegovu pesmu "Ne pitaj me" ("Ne pitaj me da l' te volim,/ Da l' te ljubim dušo ja;/ Mogu l' srcu da odolim, Kad za ljubav samo zna?!"). komponovao je Davorin Jenko. Pesma je bila sastavni deo Ðorićevog početničkog dramskog teksta "Slikar", a objavljena je i u njegovoj zbirci ljubavnih pesama "Ljubice". Osim ljubavnih pesama, pevale su se i patriotske, borbene i proleterske pesme. Najpoznatiji srpski proleterski pesnici bili su Kosta Abrašević, čiji se deo rukopisne zaostavštine nalazi u Požarevcu, i Požarevljanin Milan Nestorović (1885—1916). Kao predsednik Radničkog tipografskog pevačkog društva "Jedinstvo", Nestorović je ispevao "Himnu Jedinstvu". Muziku za ovu svečanu pesmu napisao je Petar Krstić. Nestorovićevu pesmu "Štrajk" komponovao je Nikola Sudarević.
Uoči balkanskih ratova u Požarevcu je živeo i radio kao advokat pesnik Sava D. Petrović koji se potpisivao pseudonimom Arman Dival (junak iz romana Aleksandra Dime Sina "Dama s kamelijama"). Pod ovim pseudonimom Petrović je objavljivao stihove u "Gradaninu" 1910. godine Sarađivao je i u časopisu "Naša narodna škola", koji je izlazio u Velikom Gradištu i Kličevcu. U Požarevcu je uredivao časopis "Dan" (1911). Kao advokat radio je i u Žabarima. Posle Drugog svetskog rata živeo je u Velikoj Plani, Požarevcu i Beogradu, gde je i umro. Jovan Skerlić je Petrovića, baš kao i Disa, optužio za "dekadenstvo i lažni modernizam". Međutim, Petrovićeva pesma "Adio Mare" doživela je svetsku slavu; peva se u brojnim evropskim zemljama i u Americi. Pesma je nastala posle pesnikove letnje avanture u Dubrovniku 1908. godine. Ljubavna romansa sa Dubrovčankom Mare, koju je pesnik upoznao na moru, trajala je kratko; pesnik je morao da napusti Dubrovnik jer su ga, zbog Aneksione krize, pratile austrijske vlasti. Sećanje na lepu Dubrovčanku ostalo je u pesmi, za koju je Radomir Konstantinović napisao da je kao stvorena da se pretoči u šlager i da sadrži neku vrstu "u jeziku nedopevane lakoće, ili lakoće samo naznačene za buduća pevanja". Pesma je objavljena u listovima "Delo", "Štampa" i "Bosanska vila" (1908) i u zbirci pesama "Reči srca" (1909):
Adio, Mare!...
Dosta bejah tuna
Gde šumi more, vapori krstare,
Gde slušah pesmu
S veselog Straduna —
Adio Mare, Adio Mare!...
Pod hladnim suncem
I lažljivim nebom,
Bez tebe,
Bogom poslati mi dare,
živeću bedno, i skončaću brzo —
Adio Mare, adio Mare...
Požarevljanin je tvorac i jedne od najpoznatijih pesama o sudbini srpskih ratnika u Prvom svetskom ratu. Branislav Milosavljević (Požarevac, 1877 — Beograd, 17. april 1944), autor knjiga rodoljubive poezije ("Mač i lira", "Za otadžbinu") opevao je u ratnoj lirici solunsku epopeju. Njegova pesma "Izgnanici", "Tugovanka sa solunskog fronta", slika bol mladih srpskih ratnika koji "iz svoje zemlje prognani" lutaju svetom. To je, u stvari, prvobitna verzija pesme "Kreće se lada francuska":
Sinje je more široko,
široko, hladno, duboko,
Kreće se lađa francuska
Sa pristaništa solunska.
Odlaze moji drugovi,
Drugovi srpski vitezi,
U zemlju daljnu Afriku,
Svi nose tugu veliku...
Pesma je objavljena u trećem izdanju knjige Mač i lira (1930) uz autorovu napomenu: "Ova pesma danas svima poznata peva se sa izmenjenim tekstom. Spevana je u logoru nerasporešenih oficira u Mikri 1917. godine."
Branislav Milosavljević je osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u Požarevcu, a Vojnu akademiju u Beogradu. Pesme je objavljivao u listovima i časopisima: "Uzdanica", "Srpske novine", "Balkan", "Pravda", "Jugoslovenski glasnik"... Potpisivao se i pseudonimom "Bard Jugoslavije". Istakao se junaštvom u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje. U Drugom balkanskom ratu postavljen je za vojnog upravnika grada Drača. Radio je kao oficir u više mesta Srbije, a kao penzionisani pukovnik živeo je u Beogradu. Bio je u logoru u Nemačkoj (1941—1943). Poginuo je u engleskom bombardovanju Beograda.
Posle Drugog svetskog rata pesme Milisava Pavlovića (1905—1998), pesnika-seljaka iz Crljenca, "Znaš li, dragi, onu šljivu ranku" i "Ništa lepše od naše seljanke", komponovao je Miodrag Krnjevac. Pesme su objavljene u knjizi "Himna njivi". Pesnikovu samouku poeziju prekrio je zaborav, ali su ove dve pesme nadživele svog autora i postale deo narodne baštine.
Veliša Joksimović |
Reč naroda