|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 03:02:18 pm » |
|
*
JOVAN RAJIĆ
Književni rad arhimandrita manastira Kovilj Jovana Rajića bio je rijetko bogat i plodan, podjednako originalan, prepisivački i prevodilački, kao i kompilatorski i bogoslovski. Mnogo spisa mu je štampano još za života, a još više je ostalo sačuvano u rukopisu. Sastavio je mnoge zbornike besjeda crkvenih otaca, kratkih istorija Starog i Novog zavjeta, katihizisa i bukvara, čak i jedan spis o kometama i njihovim svojstvima. Od svoje rane mladosti interesovao se za istoriju Slovena, kao i za sveštenu istoriju Starog i Novog zavjeta. Godine 1768. završio je svoje veliko djelo o istoriji slovenskih naroda, koje je kod Srba sve do sredine 19. vijeka bilo jedini istorijski izvor te vrste.
Jovan Rajić je poznati srpski bogoslov, književnik i istoričar iz 18. vijeka. Bio je izuzetno školovan i sav svoj život posvetio je prosvjećivanju naroda, sam se posvetivši Bogu polaganjem monaških zavjeta u manastiru Kovilj. Za života je bio vrlo ugledan i slavljen zbog svoje učenosti, o čemu postoji mnogo podataka. Hopovski iguman Teodor Milutinović govorio je: "Koliko sam ja prost i neučen, meni je milije videti učenog mladog Rajića, nego četiri vaseljenska patrijarha, koji bi bili bez nauke kao ja. Vidio si ga kako je mlad i bez brade, ali kad stane besediti, mi svi sa velikim bradama gledamo ga, kao da smo iz divijeg vilajeta došli."
Osim što je bio umno obdaren i visokoobrazovan, Jovan Rajić je bio i vrlo vrijedan čovjek. Dnevno je radio po 16-17 sati, dva do tri sata se molio Bogu, a svega je četiri-pet sati spavao. Njegovo načelo je bilo da je grijeh provoditi vrijeme u besposlici, što je i objavio u jednom svom spisu: Vo ujedineniji ubo mojem živušč, i vremene imij dovolno, nepravedno, pače že i grješno biti vozmijeh, ježe provesti toe tičetno i bezpolezno.
Njegov književni rad je bio obiman, i plodan, podjednako i originalan i prepisivački, kao i kompilatorski i bogoslovski.
Biografija Jovana Rajića
Jovan Rajić je rođen 1726. godine u Karlovcima. Sa šest godina krenuo je u školu, a sa jedanaest je već postao pomoćnik svog učitelja i đak latinsko-slovenske škole Emanuela Kozačinskog. Pošto nije bilo druge srednje škole, otišao je sa osamnaest godina u komoransku latinsku gimnaziju, gdje su profesori bili jeziutski kaluđeri: Otidoh v stranstvij radi nauk i jazikov, veli on u svojoj kratkoj autobiografiji. Odatle je prešao u protestantsku gimnaziju i nju svršio nakon četiri godine. U želji za višim znanjem, i to onog istočnog, pravoslavnog porijekla, odlučio je da svoje školovanje nastavi u Rusiji, gdje se zaputio pješke, jer nije imao nikakvih finansijskih sredstava za put. Stigao je u Kijev, koji je u to doba bio poznati centar bogoslovskih nauka, i tu ostao tri godine učeći teološki nauk od poznatih učitelja Crkve. Nakon kratkog boravka u Karlovcima, ponovo se vraća u Kijev, potom u Hilandar. U drevnom centru srpske duhovnosti, Hilandaru, boravio je nekoliko mjeseci, istraživao je manastirsku riznicu, prepisavši za to vrijeme nekoliko starih rukopisa. O tome je zabilježio: "S velikim trudom i opasnostiju života črez tureštinu projdoh, iziskivaja v tamošnih stran manastirej naših drevnostej rukopisi, ježe i slučilosja mnje nekoliko takovih dostati, iz kojih i ekstrakte učiniti za buduščuju moju istoriju." Nakon povratka u svoju zemlju Rajić radi kao predavač sve do 1772. godine, kada je zamonašen u manastiru Kovilj, nadomak Novoga Sada. Ubrzo je postao arhimandrit ovoga manastira, koji je i danas jedan od najmnogobrojnijih srpskih manastira, nakon čega slijedi njegov aktivniji angažman u zvaničnim poslovima Srpske pravoslavne crkve. Iako je cijelog života bio lošeg zdravlja, doživio je sedamdeset petu godinu života i upokojio se 1801. godine u Kovilju. Njegova smrt izazvala je talas žalosti među ljudima koji su ga poznavali. Tadašnji iskušenik u Kovilju, a potonji iguman manastira Šišatovac Lukijan Mušicki napisao je odu o smrti Rajića, dok je mitropolit Stratimirović oglasio: "Cerkov svjataja naša izgubi v nem učenago i zaslužnago svjaščenika, obščestvo dobrodjetelnago čelovjeka, az že i vsi ljubjašči jego izrjadnago i nenaknadimoga druga."
Književni rad
Književni rad Jovana Rajića bio je rijetko bogat i plodan. Osim što je sastavio niz svojih originalnih djela, radio je i na prevodima i prepisima drugih knjiga. Mnogo spisa mu je štampano još za života, a još više je ostalo sačuvano u rukopisu. Prevodio je sa ruskog i njemačkog, a poznavao je još latinski i mađarski jezik. Sastavio je mnoge zbornike besjeda crkvenih otaca, kratkih istorija Starog i Novog zavjeta, katihizisa i bukvara, čak i jedan spis o kometama i njihovim svojstvima. Poznata je priča kako je on uspio da 1774. godine uvjeri srpski Sinod da katihizis za vjeronauku koji im je bio poslan iz Beča nije dobar, nego je unijatska podvala za Pravoslavnu crkvu. Carski komesar iz Beča prihvatio je kritiku i rekao da će povući iz opticaja katihizis ako mu neko od Srba u roku od dvadeset dva dana napiše novi, bivajući uvjeren da niko to neće moći. Rajić je sastavio novi katihizis za svega sedamnaest dana.
Od originalnih djela Jovana Rajića najpoznatija su: spjev Boj zmaja s orlovi, pjesma Kant o vospominanii smerti, Istorija raznih slovenskih naroda, a tu je i tragedija o posljednjem srpskom caru Urošu V, koja je, zapravo, prerada istoimenog djela njegovog učitelja Emanuela Kozačinskog. Kant o vospominanii smerti je pjesma o prolaznosti života i strahu od smrti, koju jedino ublažava čista savjest: Vostrepščet pred nej umnij /i ostanet kak bezumnij, /usta umolknut, /misli iščeznut /visokija, /kak povedet tjeh, /otlučiv ot vsjeh, /v mračnij grob... No kto jeja izbježit, /zane vsjem nam smert predležit: /sovjest čistaja, /prava, svjataja, /ne boitsja, /ona edina /est nevredima /ot strjel jeja.
Boj zmaja s orlovi je alegorično-istorijski spjev u pet pjesama o ratu Austrije i Rusije protiv Turske od 1788. do 1790. godine. Rajić se tu raduje pobjedi hrišćanskih državnih sila nad Otomanskom islamskom imperijom, koja je vijekovima tlačila srpski narod onako kako ga danas tlači SFOR. S tim što je u prošlosti bila otvorena okupacija i neprijatelj je igrao otvorenih karata, a danas je prikrivena i kukavička. U Rajićevo doba još je bilo rodoljuba spremnih da ne prihvate život pod tuđim jarmom u pritvorništvu i licemjernom čuvanju ličnog interesa dok im narod biva zlostavljan. Naročito koju deceniju nakon što je nastao Boj zmaja s orlovi, ovo je došlo do izražaja u Prvom srpskom ustanku pod Karađorđem, kada su Srbi pokazali da nema ništa vrednije od slobode i da čovjek nije stvoren da ga neko gazi svojom čizmom kad mu se prohtije. Boj zmaja s orlovi završava se oslobođenjem Beograda i proslavlja se austrijski car Josif, koji je omogućio tu pobjedu: Jasnu svetlost sunčanu Josifa drugoga, /Beograd prima u sebi milog oca svoga. /Već zmaj ljuti odleti, niti koga bije, /jerbo or'ov dvoglavi nad gradom se vije. /Stare tiće sve svoje pod krilo poziva, /koje je zmaj gnjavio s milošću zaziva: /Hod'te k meni, ja ću vas pod krila uzeti /gdino više ljuti zmaj dopret' neće smeti. /Sve reke i rečice rukama pljeskajte, /hvalu Bogu i caru od srca podajte.
Istorija raznih slovenskih naroda
Od svoje rane mladosti Jovan Rajić se interesovao za istoriju slovenskih naroda, kao i za sveštenu istoriju Starog i Novog zavjeta. Još kao nastavnik u Karlovcima počeo je da piše svoje veliko istorijsko djelo o Slovenima i završio ga 1768. godine. Pišući svoju Istoriju Rajić je bio u nezavidnom položaju kada su u pitanju istorijski izvori. Koristio je latinske izvore, koji su često bili neprijateljski nastrojeni prema Srbima i Slovenima, o njima loše i neistinito pisali. S druge strane, njegov glavni izvor, Slavenoserpske hronike grofa Đorđa Brankovića, u pojedinim segmentima su neobjektivne i pretjerano hvalisave prema slovenskoj istoriji. Pisac je ostavio blagorazumnom čitatelju da izabere koji će od ponuđenih podataka u Istoriji da prihvati kao tačan.
Istorija raznih slovenskih narodov, naipače Bolgar, Horvatov i Serbov, kako glasi puno ime ovog Rajićevog djela, objavljena je tek dvadeset pet godina nakon što je napisana, i to sa drastičnom cenzurom. To je pisac i naslutio u svom pismu dajući pristanak za njeno štampanje: "Što se mene tiče, meni je svejedno, gde vidila svet da vidila, znam da bez strašne cenzure i sita i rešeta proći neće, ništa manje ja se tim utešavati budu što ću dati ljudma povod više tražiti po knigama, glavu lupati i čelo trti, mene križati i raspinjati, to će moja slava biti. Ja priznajem sam da delo to jest nedostatočno i nepuno. Za to molio bi svakoga da s ljuboviju primi ovaj, a ne s gaždenijem i poricanijem."
Istorija Jovana Rajića dugo vremena je bila jedini izvor o prošlosti srpskog naroda i sve do šezdesetih godina 19. vijeka on je ostao glavni srpski istoričar.
Anja Jeftić
|
