Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 11, 2010, 10:04:53 pm » |
|
**
RADETIĆA MARA
Mara je plod moga života u narodu, baš u onim krajevima, gde je ona ponikla.
Još kao dete, voleo sam Mačvu, jer sam i sam u njoj odrastao. Docnije, kao učitelj i policijski činovnik, imao sam prilike, da ove mile krajeve, pune uspomena iz svog detinjstva, još bolje upoznam. Moja Mara, plod je moga srca.
Kad sam je pisao, nisam se osvrtao na to: hoće li u njoj biti, te ne znam nekog "zapleta", te "otpleta", te trista koje kakvih zavrzlama, što sve traže oni, koji pripovetku hoće da ukalupe.
Ne!
Ja mrzim kalupe i šablone.
Naš neumrli Vuk kazao je: "Piši kako govoriš, pa će biti pravilno". Za pripovetku pak, ja mislim, da ne bi bilo pogrešno reći: Piši kako osećaš, pa će biti prirodno. Jer, ne da se ni zamisliti, da se neprirodno može osećati.
Duh ne voli okove, a srce ne trpi da mu se zapoveda. Ono hoće da je gospodar, a duh voli da je slobodan.
Može biti, da u tome grešim. Ili možda osećaje svoje nisam umeo lepo iskazati? To ne znam. Kad pročitate moju Radetića Maru, vi ćete mi to kazati...
Od prijema moje Mare, kakav u vas bude našla, čitatelji, zavisi: hoću li još koje čedo svoje u svet pustiti, ili će ona, u fijoci moga stola, smrt svoju naći; a ja gledati svoga posla i učiti ove moje mile Užičančiće: buki - az - ba!...
Na Trojice 1894. godine Mih. Sretenović u Sječoj Rijeci učitelj
~
Pripovetka iz seoskog života "Radetića Mara" je kako sam autor, učitelj Mihailo Sretenović veli, plod njegovog života u narodu, tamo gde se Mara rodila. Te dečačke uspomene iz malog sela Radenkovića, prožete ljubavlju, kao jednom od osnovnih pokretačkih snaga života, čežnjom, zanosom, toplinom čekanja, patnjom, nemirom i snom, učinile su da se seoski učitelj prihvati pera i papira, ostavljajući tako pokolenjima večan trag života mačvanskog sela u Kraljevini Srbiji, kada su njome vladali Karađorđevići i Obrenovići. Malo ko je u srpskoj književnosti tako slikovito dočarao običaje, verovanja, jezik, kulturu Mačvana tog vremena. Iz njegovog pripovedanja mogu se uočiti i druge značajne činjenice iz života i organizacije vlasti u tadašnjoj Srbiji. "Mara" je postala oličenje ženske lepote, čestitosti, poštenja i najiskrenije ljubavi. Sretenović je, kao najdosledniji realista, naslikao mačvansku Mona Lizu ali i jednog zaljubljenog seoskog momka, kome je ljubav uzvraćena i drugog koji zbog neuzvraćene ljubavi čini nedela i završava kao poslednji prosjak. U sredini su ljudi čiji je ponos povređen, ali su posle svega, zarad budućeg lepšeg života mladih generacija, spremni na praštanje. Nažalost, njihove želje ograničava zakon koji se mora poštovati, a počinjena nedela primereno kazniti.
Mihailo Sretenović Radetića Mara Bogatić, 1999.
[postavljeno 04.11.2007]
|