sledeća tema »

[Angelina]

**

MIHAILO SRETENOVIĆ


Mihailo Sretenovć rođen je 16. februara 1866. godine u Ubu. Njegova majka se preudala u mačvansko selo Lipolist, u familiju Tušanovića i sa sobom povela malog Mihaila. Završio je osnovnu školu u Lipolistu, a zatim je nastavio školovanje u Šapcu i Beogradu. Po zanimanju je bio učitelj, službujući po Srbiji. Jedno vreme je bio i načelnik Mačvanskog sreza.

Mihailo Sretenović je bio plodan i pomalo zapostavljen pisac. U Mačvi, gde je odrastao, najpopularnije mu je delo "Radetića Mara", ljubavna priča iz sela Radenkovića, koja se odigrala u drugoj polovini devetnaestog veka. Ova knjiga nije imala mnogo izdanja, ali je zbog svoje sadržine, gde se priča o lepoj Mari, ostala u dubokom sećanju čitalaca. U Beogadu najčitanija knjiga Mihaila Sretenovića bila je pripovetka "Jelisavka", koja je doživela trinaest izdanja. Ljubiteljima knjige u prvoj polovini dvadesetog veka dobro su poznata dela Mihaila Sretenovića "Devojački grob", "Biserka", "Smilja", "Milićev grob", "Jetrve", "Sinovac", "Roditeljski greh", "Svet", "Prvi srpski ustanak", "Đakon Avakum", "Krvave priče", "Moravka", "Čarlama" i druge, od kojih su mnoge izvođene kao pozorišni komadi širom Srbije.

Mihailo Sretenović je autor osam uđbenika za osnovnu školu, ali je pisao i za najmlađe, kao što su knjige "Moje radovanje", "Đerdan", "Svetli dani", "Crni dani" i druge.

Iz tog vremena ne osta ni jedna Marina slika, ali po priči, kažu da je sam Bog hteo da na njoj pokaže kakvu lepotu na zemlji može da stvori. S druge strane je lepota jezika naših dedova i pradedova, koju pisac slikovito izražava.

Te lepote življenja, vremena prošlih, ostale su u senci novokomponovanog života, baš kao i ova priča. Namera "Mačvanskih novina" je da "Radetića Maru" otrgnemo od zaborava. Prvo izdanje ove knjige objavljeno je 1894. godine na Svete Trojice, u vreme dok je Mihailo Sretenović bio učitelj u selu Sječa Rijeka kod Užica. Njenim novim "puštanjem u beli svet" želimo da ovo retko popularno delo, najčitanije u srpskoj književnosti do prvog svetskog rata, izvođeno na scenama mnogih pozorišta između dva svetska rata, izvučemo iz zaborava. Slavićemo takva dela kao što ih je slavila frula sa mačvanskih prela i igranki.

Mihailo Sretenović je duže vreme bio načelnik sreza mačvanskog. Pisao je kako oseća, a dobro je poznavao svoje Mačvane. Njegov duh je bio slobodan i stvorio je najprostodušniju priču o ljubavi na mačvanskoj ravnici. Ostavio nam je na dar život koji moramo sačuvati, bar u knjizi i snovima, jer narod bez sačuvane prošlosti nema ni budućnost. Zato vam, poštovani čitaoci, u ime našeg i vašeg lista "Mačvanske novine", koje žele da očuvaju bogatu kulturnu baštinu Mačvana, toplo preporučujemo "Radetića Maru".

Umro je u Beogradu 5. maja 1934. godine.

Lj. Đukić




Mihailo Sretenović
Radetića Mara
Bogatić, 1999.

[postavljeno 09.07.2007]

[Angelina]

**

RADETIĆA MARA

Mara je plod moga života u narodu, baš u onim krajevima, gde je ona ponikla.

Još kao dete, voleo sam Mačvu, jer sam i sam u njoj odrastao. Docnije, kao učitelj i policijski činovnik, imao sam prilike, da ove mile krajeve, pune uspomena iz svog detinjstva, još bolje upoznam. Moja Mara, plod je moga srca.

Kad sam je pisao, nisam se osvrtao na to: hoće li u njoj biti, te ne znam nekog "zapleta", te "otpleta", te trista koje kakvih zavrzlama, što sve traže oni, koji pripovetku hoće da ukalupe.

Ne!

Ja mrzim kalupe i šablone.

Naš neumrli Vuk kazao je: "Piši kako govoriš, pa će biti pravilno". Za pripovetku pak, ja mislim, da ne bi bilo pogrešno reći: Piši kako osećaš, pa će biti prirodno. Jer, ne da se ni zamisliti, da se neprirodno može osećati.

Duh ne voli okove, a srce ne trpi da mu se zapoveda. Ono hoće da je gospodar, a duh voli da je slobodan.

Može biti, da u tome grešim. Ili možda osećaje svoje nisam umeo lepo iskazati? To ne znam. Kad pročitate moju Radetića Maru, vi ćete mi to kazati...

Od prijema moje Mare, kakav u vas bude našla, čitatelji, zavisi: hoću li još koje čedo svoje u svet pustiti, ili će ona, u fijoci moga stola, smrt svoju naći; a ja gledati svoga posla i učiti ove moje mile Užičančiće: buki - az - ba!...

Na Trojice 1894. godine Mih. Sretenović
u Sječoj Rijeci učitelj

~

Pripovetka iz seoskog života "Radetića Mara" je kako sam autor, učitelj Mihailo Sretenović veli, plod njegovog života u narodu, tamo gde se Mara rodila. Te dečačke uspomene iz malog sela Radenkovića, prožete ljubavlju, kao jednom od osnovnih pokretačkih snaga života, čežnjom, zanosom, toplinom čekanja, patnjom, nemirom i snom, učinile su da se seoski učitelj prihvati pera i papira, ostavljajući tako pokolenjima večan trag života mačvanskog sela u Kraljevini Srbiji, kada su njome vladali Karađorđevići i Obrenovići. Malo ko je u srpskoj književnosti tako slikovito dočarao običaje, verovanja, jezik, kulturu Mačvana tog vremena. Iz njegovog pripovedanja mogu se uočiti i druge značajne činjenice iz života i organizacije vlasti u tadašnjoj Srbiji. "Mara" je postala oličenje ženske lepote, čestitosti, poštenja i najiskrenije ljubavi. Sretenović je, kao najdosledniji realista, naslikao mačvansku Mona Lizu ali i jednog zaljubljenog seoskog momka, kome je ljubav uzvraćena i drugog koji zbog neuzvraćene ljubavi čini nedela i završava kao poslednji prosjak. U sredini su ljudi čiji je ponos povređen, ali su posle svega, zarad budućeg lepšeg života mladih generacija, spremni na praštanje. Nažalost, njihove želje ograničava zakon koji se mora poštovati, a počinjena nedela primereno kazniti.


Mihailo Sretenović
Radetića Mara
Bogatić, 1999.

[postavljeno 04.11.2007]

[Angelina]

*

RADETIĆA MARA

U pitomom mačvanskom selu Radenkoviću i danas se sa velikim poštovanjem i divljenjem priča o lepoti Radetića Mare.

Pojedini meštani ovog sela kazu da je mnogima trebalo da postanu junaci, naučnici svetskog glasa, priznati književnici i lekari da bi po njihovom imenu neka ulica ili institucija dobila ime, po čemu bi ostali zapamćeni, a Mari ništa drugo osim lepote nije trebalo. I najveća ulica u Radenkoviću nosi njeno ime. Živela je sredinom 19 veka u čuvenoj porodici Radetića, uglednoj i jednoj od najbogatijih porodica u Mačvi. Bila je jedinica u oca Jovana i majke Jovanke. Odrasla je na mačvanskim livadama, čuvajući stado ovaca. Za njenu lepotu ubrzo se pročulo u celoj Mačvi a i šire. Ubrzo su nagrnuli prosci sa sve četiri strane sveta. Ona ih je odbijala. Želela je da se uda za svog seljanina, Stevu Dobrića, sa kojim je odrasla na Radenkovackim livadama. Ali kao što obično biva, veliku ljubav dvoje mladih, mnogi su želeli da pokvare. Pokušavali su da raznim podmetanjima i nabedjivanjem proglase Stevu za lopova i da ga oteraju u zatvor. Najveću pakost uradio je Stojan Ribić, čuveni radenkovacki trgovac svinjama, koji je želeci Maru za svog sina Jezdimira, zapalio gumno Radetića. Na gašenju velikog požara, slegla se cela Mačva, a na zgarištu je pronađen podmetnut jagluk Steve Dobrića, koga žandari zajedno sa ocem Ignjatom odvode u zatvor. Na suđenju je pravda ipak pobedila pa su Stojan Ribić i sin mu Jezdimir, zajedno sa pomagačima, otišli na odsluženje dugogodišnje robije, sa koje se mnogi nisu ni vratili. Za svo vreme Mara je čekala svog izabranika i strpljivo odbijale sve prosce. Konačno je velika ljubav krunisana brakom. Venčanje je obaljeno u Glušačkoj crkvi. Marina kuća je bila na jednom kraju sela, a Stevina na drugom. Svadba je bila velika. Kažu da su prva svatovska kola ulazila na Marinu kapiju, a zadnja izlazila iz Stevinog dvorišta.

Celu ovu priču potanko je napisao Mihailo Sretenović, učitelj iz sela Sečja Reka kod Užica u svom romanu "Radetića Mara", objavljenom 1894. godine. Pisac je neko vreme proveo kao načelnik Sreza mačvanskog i učitelj u Radenkoviću. U jednom zapisu veli, kako su se mladići često prikradali, kako bi iz zbunja krišom gledali Maru. Potom bi sa zadovoljstvom govorili: "Tamo neka belosvetska gospoda, silne novce daju kako bi videli Leonardovu Monalizu. Šta bi tek dali da mogu uživo da vide ovu lepotu, koju mi gledamo svaki dan". Oči crne i žive. Iznad njih obrve kao gar, a lice belo. Kosa duga crna, po sredini raščešljana i niz leđa puštena. Kao da je sam Bog hteo na njoj da pokaže kakvu lepotu na zemlji može da stvori. Iz tog vremena ne osta ni jedna Marina slika, samo priča i opis lepote devojke. Dovoljan je to izazov današnjim slikarima da je ožive na svojim platnima. Ko zna, možda će neko od njih inspirisan lepotom Monalize iz Radenkovića, dostići slavu velikog Leonarda.

Autor: Dragan Brdar  22. avgust 2007.