Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 03:38:56 pm » |
|
** POZORIŠNE KRITIKE MILAN RAKIĆ
IVO VOJNOVIĆ, DUBROVAČKA TRILOGIJA
(Allons, enfants, Suton, Na taraci)
Posle prazne i stereotipne Sarduove Veštice, posle nesrećnota pokušaja da se opereta zameni maloruskim komadima s pevanjem, pozorište nam je dalo prošle nedelje tri mala, savršeno umetnička komada, Dubrovačku trilogiju od Iva Vojnovića. Doskora gotovo potpuno nepoznat u Srbiji, Vojnović danas među ljudima koji vole književnost važi kao najbolji srpski dramski pisac. Što njegov Ekvinocijo, Suton i Allons, enfants nisu imali, kod publike, uspeh koji zaslužuju, potpuno je razumljivo, jer naša publika nije mogla odmah osetiti nove lepote kojima su puvi njegovi komadi, naviknuta na strane drame u često nakaradnim prevodima i slabo obrađene srpske komade. Zaista, posle strahovitog galimatijasa
Kojim bi vola poraziti mog'o
u Jakvinti i Vukašinu Dragutina Ilića, posle kržljave i mlitave proze Branislava Nušića, bez prelaza, odjedanput dobijamo od Vojnovića prvi dramski stil, jasnu, zbijenu i silnu frazu koja je umetnički besprekorna, koja se menja po situaciji u komadu i ličnosti koja je izgovara, ostajući uvek prirodna i umetnička.
Izuzimajući nekoliko mesta iz Koštane, u našoj dramskoj književnosti nema primera koji bi se, po lepoti forme, mogli porediti sa komadima Vojnovićevim. Kakva razlika između krepke i sjajne forme njegove i onot žuravog, bezizraznog i učmalog stila naših dramatičara, kod kojih je jezik postepeno slabio i bledio kao novac koji godinama ide iz ruke u ruku, gubeći kod svakog sopstvenika ponešto od prvobitnog sjaja i vrednosti svoje.
Izgleda da je Vojnović prvi uvideo ovu tako prostu istinu da u umetničkom delu mora biti umetnička forma i da je imao dovoljno snage i talenta da to svojim delima dokaže.
U Dubrovačkoj trilogiji ocrtani su nekoliki tipovi dubrovački iz prošloga veka. Allons, enfants događa se 1806, Suton 1832, a Na taraci 1900. godine. Ja najviše volim Allons, enfants, jer mi taj komad daje najjaču impresiju života. U njemu su ličnosti tačno i snažno karakterisane, raznovrsne su i mnogobrojne. Život izbija iz svake fraze, iz svake situacije. Van pozornice, na ulici, narod graji i šali se; unutra vidite staru dubrovačku vladiku gde, u naslonjači, kraj otvorenot prozora, sluša stihove Metastazijeve koje čita njezina dvorkinja, dok se u drugoj sobi rešava sudbina Dubrovnika i sunce pada u Jadransko more; vidite vlastelu dubrovačku, ljude razno odevene i razno obrazovane, neki u Salamandi, neki na Sorboni, tašte, plemenite, oduševljene, skeptike, sve što jedna civilizacija na umoru može da da prefinjenoga i izmetnutoga, čitava galerija slika, čitav jedan svet, "razna strujanja života", kao što bi rekao Jovan Skerlić. Svi ti ljudi žive, snažno ocrtani, pokatkad samo jednom jedinom frazom.
Počnimo s knezom. U crvenom državnom plaštu, u kratkim crnim pantalonama, s belom vlasuljom na glavi, ulazi on u dvoranu gde vlastela veća hoće li Loristona, Napoleonovog generala, propustiti s vojskom kroz grad ili ne. Ulazi knez sitnim koracima, oslanjanjući se na veliki štap zlatom okovan, iznemogao od prohujalih godina i slabe krvi koju su mu preci dali. Prošla su mlada vremena, ako ih je kada bilo, i on se sad izgubio, ne razume ništa, ne poima šta se oko njega zbiva, sve ga buni, jedina mu briga da ništa ne pomuti njegovu mirnoću čoveka koji se preživeo, da ništa ne omete njegova sićušna zadovoljstva i stare navike. Našto raditi i naprezati se? Najbolje je primiti događaje bez otpora. Loriston hoće da prođe kroz Dubrovnik? Bože moj, pa neka prođe. Mi ćemo svoje učiniti, dočekaćemo ga u velikoj pompi — in gran pompa, "da Loriston vidi s kim ima posla"; a posle ćemo, tek onako uzgred, napomenuti da smo mi neutralni i da protestujemo. I dok nesrećni Orsat Veliki i njegovi prijatelji, u patriotokom slepilu, očekuju od kneza da spase republiku, on, knez dubrovački, kao da je otadžbina poslednja stvar koja ga interesuje, u tom trenutku naslađava se pismom Antuna Sorta iz Pariza. Kakav obešenjak ovaj Antun! Koliko duha u toga čoveka! Šteta bi bila da i vlastela ne uživa u njegovoj duhovitosti. I knez, držeći zlatnu lupu pred očima, smejući se pri svakoj reči, govori: "Evo knjige Antuna Sorge iz Pariza. Naš'o sam je! — A znaš kako počimlje? ... 'Eccellentissimo Signor Prinčipe! Dragi moj Maro! A što vas još vrag nije odnio?!...' pak: 'Još je dakle Republika živa!'... Koji je ono vrag od čoveka!... Kako je sve to neprijatno knezu, ta galama, te patriotske besede i usklici! Pa ta dosada, dočekivati Francuze, makar to bilo i u gran pompa! A već kad oni prođu sve će poći po starom, onda će se opet moći živeti. Onda ćemo napisati pismo Antunu Sorgu iz Pariza: "Živi samo i vrag nas još nije odnio!"
Evo Saba. U nekoliko reči pokazaće nam naivno smešnu dušu svoju. Veliki gospodin, bezmerno sujetan i tašt, govori lagano, gospodski, uživa u svakoj frazi koju kaže; sujeta se ogleda u svakoj reči njegovoj, u hodu, u pokretu kojim uzima burmut iz male burmutice od slonove kosti.
Nemarno, s visine govori, kao da još oseća uvredu nanetu njegovom gospodstvu: "Kad, me imperatur Frančesko molio u Vijeni da pođem u Napoleuna kako cavalier d'onore dell Eccellentissima Republica, rek'o sam mu: 'Prosti, Sire! Ko se rodio vlastelin kako mi, ne može pratit jednog che non mio pari.'"
A kad ga, neko zapita zašto sad prima Napoleona iako mu nije ravan, on još ponositije odgovara: "Najprije, jer kad ima neko proć — bolje Frančezi nego Vlasi, a druga... Perche (jer) mi je bilo drago."
Tu je i Luka, Luka svih vremena i naroda. Smiren, bojažljiv, među vlastelom koja se prepire i viče, on se kreće lagano i oprezno, brižljivo se stara da nikog ne uvredi, da nikom ne protivreči. Kad Orsat govori on se snishodljivo osmehuje, kao da odobrava; kad Dživo napada Orsata, on pokretima pokazuje da je njegovog mišljenja. Ali se njega ništa ne tiču te patriotske besede i prepirke, ima on važnijih misli i prečih poslova; on se stara kako će, po krepkom izrazu njegove docnije braće, "metnuti štogod živa u usta". Loriston će ući u Dubrovnik? Čudna posla! Glavno je da mu se čovek ne zameri, da zna kako ga treba titulisati. I Luka, tiho i bojažljivo pita svoga druga Pala: "Govori li se Loristonu Ečelenca?"
Pa tu je Dživo, plahoviti i drski Dživo, preko koga je prešla kultura ne mogavši slomiti urođenu divljinu njegovu, Dživo zaljubljen u svoju pamet, okoreli vlastelin. Kad govori, viče i ne bira izraze, ili bolje: bira samo trivijalne izrave. On sam lepo kaže: "Što mislim, to bubnem." U svakoj njegovoj rečenici vidi se aristokratska naduvenost i uverenje da je on najpametniji. Svaki čas ponavlja reči: ja, mi, mi vlastela, mi mađoranca, razumite šta kažem (mi capite). Ti, Orsate, i tvoji prijatelji, vi mislite da možete spasti Dubrovnik od Francuza? Ali ja vam kažem, ja, Dživo, da je zaludu sve: "sve — rek'o sam — sve". Ne treba se zanositi i ludovati: biće "kako sam rek'o mi capite." A kad Orsat, u očajanju, padne na kolena pred kneza, preklinjući ga da uzme vlast u svoje ruke i spase otadžbinu, Dživo, van sebe, trči kroz vlastelu i grmi: "Ma čujete li?... Huli vlastelu!..." Orsat ponižava vlastelu. On, punokrvni vlastelin dubrovački, pa kleči pred knezom! I razjareni Dživo dodaje: "I mi puštamo ove grdobe!"
Tu je i Gospođa Ane, stara dubrovačka gospođa, hladna, ponosita i ukočena, koja svakog dana, tačno u pet sati, sluša Metastazijeve stihove, ostatak stare vlastele, sa starim navikama i starim pojmovima, dobra Goopođa Ane ubeđena da je vlastelin najbolji stvor na svetu, a dubrovačka republika najmoćnija država. U tom uverenju ona spokojno živi, i ne haje za ono što se oko nje događa. Velika gospođa, dostojanstvena u hodu, u govoru, u pokretima. S belim šinjonom kose na glavi, u haljini od crne svile, s maramom od čipaka u ruci, izgleda, kaže Vojnović, kao da je stari prašnjavi portret što visi na zidu sišao iz okvira i prošetao se po dvorani. Živi u uspomenama, zanesena starom slavom i gospodstvom. Kad momci Orsatovi upadnu, trčeći, u dvoranu, i, pravdajući se, kažu, da dolaze Francuzi, Goopođa Ane mirno i ponosito odgovara: "Pa da su i Turci ne dolazi se tako pred gospara." — Kristina, koja joj čita Metastazijeve stihove, nije došla na vreme pa se izvinjava: "Ma šta ćete?... Frančezi dohodu!... a Gospođa Ane kaže dostojanstveno i ubeđeno, razdvajajući svaki slog: "Frančezi pro-ho-du."
Najzad Orsat. Otmeni vlastelin, školovao se u Parizu, oduševljavajući se slobodnjaštvom Francuza i marseljezom koja mu je izgledala kao simbol slobode, ne sanjajući da će jednog dana ista ta marseljeza objaviti pad njegove otadžbine. Veliki patriota i odličan besednik. Fraza mu je snažna, elegantna, sjajna, puna figura i ukrasa. Ume da nađe zgodnu reč koja ubeđuje i oduševljava. Pogađa misli svojih protivnika i upada u reč kad treba, zbunjujući ih.
Vlastelin po poreklu i društvenom položaju, ali ne po pojmovima i ubeđenjima. On preklinje kneza da ukine vlastelu, da bude sam gospodar — "budi ako hoćeš i Marin Faliero" — samo da spase republiku. Vatreni patriota, ali u njegovom patriotizmu ima još jedan drugi osećaj, ostatak njegovog aristokratskog porekla i kulture, osećaj ličnog poniženja. Ući će Francuzi u Dubrovnik a s njima i narodi koje su već pokorili, gladni i žedni, bedna rita, poslednji nikogovići, i oni će reći Orsatu: "Pa što se ponosiš, Orsate? Po čemu si ti nešto drugo nego mi?" Evo ih ulaze! "Najprije Frančezi... Lepota ljudi!... Svi žedni slave, svi gladni žena! Pa eto drugi, drugi oh! sve gori, sve grđi!... Jadni, siromašni, divlji! I svi hoće da prođu kroz ta vrata, svi se smiju, svi pljuvaju u crne mire, svi grokću: — "'Gde ti je kruna? Gde ti je sloboda? I ti si kako i mi?'"
Odlično je predstavljeno kako Orsat, u patriotskom očajanju, postepeno gubi moć suđenja predlažući, jedno za drugim, suprotne načine da se spase otadžbina. Prvo preklinje kneza da uzme vlast u svode ruke: "I reci u dubini tvoje duše da smo zadnji ostaci prastarijeh izabranijeh pokolenja brez volje, brez krvi, brez moždana, i kad sve to raspoznaš, kneže, reci jednu samu riječ... jednu samu... Gospar sam ja!... Razglasi da vlastele nema, da je tu puk sam i ti sam. Pak zatvori svijeh nas, zazvoni veliko zvono u Gospi — i sjedi, gospodaru, ispod kelomana dvora s pukom tvojim, pa budi ako hoćeš i Marin Faliero... Samo spasi republiku..."
A odmah zatim, čim vidi da je knez suviše nejak za takve stvari, on nastavlja, bez prelaza, okrećući se vlasteli: "Još samo vlast, ja, ti, mi!... Mi kraljevi! — Mi gospodari! I naše more, i naše tvrđe, i naše crkve, i dvor, sve je još tu živo, živo!..."
Pa kako je lep i efektan završetak ove drame! Orsat Veliki, izgubivši slobodu i ženu koju voli, ćuti, smrvljen bolom i očajanjem, a napolju, na ulici, ponovo se budi stari nepobedvi život, kao da se ništa na svetu nije promenilo, kao da nema ljudi koji stradaju i očajavaju, i narod i opet graji i šali se po ulicama i veseli glasovi njegovi prodiru kroz prozor u dvoranu.
Takav je, pun života i lepote, ovaj komad koji je, po mom mišljenju, najbolji u našoj književnosti, a koji se ne bi postideo ni u jednoj stranoj savremenoj literaturi.
Suton i Na taraci prikazaću drugi put, jer je potrebno da se o tim komadima opširnije govori.
Ja sam ranije, nekoliko puta, gledao Allons, enfants i uvek je bio bolje odigran nego kad se 'predstavljala' cela Trilogija. Toga večera glumci su samo mogli upropastiti komade — izuzimajući gđicu Popovićevu, gđu S. Đorđevićku i, naročito, g. I. Stanojevića. O drugima neću govoriti, jer je i meni neprijatvo da svima od reda kažem neprijatne stvari.
"Srpski književni glasnik", 1904, knj. XI, str. 463—469.
[postavljeno 30.06.2010]
|