Đuro Damjanović (1945—2009)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Đuro Damjanović (1945—2009)  (Pročitano 7051 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« poslato: Decembar 12, 2010, 04:06:11 pm »

*



ĐURO DAMJANOVIĆ
(Goleši, 06.05.1945 — Goleši, 26.02.2009)


BIOGRAFIJA

Đuro Damjanović rođen je na Đurđevdan 1945. godine u Golešima, nadomak Banjaluke. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je brojnih zbirki pripovijedaka, romana, pjesama, a pisao je i knjige za djecu. Dobitnik je Isidorine, Ćopićeve, Kočićeve i drugih nagrada.

Damjanović je 25 godina radio kao saradnik u raznim novinama u Beogradu, a kasnije se seli u Banjaluku, gdje živi i piše do smrti. Na početku je pisao pjesme, pa potom prozu, i tako naizmjenično.

Objavio je više od 15 knjiga, među kojima su: pjesme "Uspomene iz pakla", "Magla u rukama", za koju je dobio nagradu "Isidora Sekulić", "Jednodnevni dnevnik", roman "Zemunska hronika", zbirka pjesama za djecu "Negde nešto peva", poema "Moja nacija ili moj kameni vrt" i ep "Srbijana"...

Damjanović je preminuo u rodnom selu Goleši 26. februara 2009. godine.


Tanja Stupar-Trifunovi

više »»»
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 04:07:23 pm »

**
ĐURO DAMJANOVIĆ


DAN KADA JE JUTRO BILO SLOVO  

Davno je bilo kad se dogodila moja prva radost koju uvek pamtim. Dogodila se ta radost, pre tačno 37 godina. Nalazi se na najlepšem mestu uspomena, a to je ono mesto gde boravi nezaborav.

A to je najlepši nezaborav u Nezaboravu, jer nikad tome nezaboravu nisam poželeo zaborav. A ipak nisam ga se sećao često. Ponekad, i evo sad. Stajao je sakriven i od stvari i od vremena.

Pa šta li to onda beše to?

Bio je to dan kad su me upisali u I razred osnovne škole.

Bio je to dan kada je celog dana bilo jutro. Nije bilo podneva, nije bilo popodneva, nije bilo predvečerja, ni večeri.

Probudili su me, biće tačnije da nisam ni mogao zaspati, jer znao sam kud me vode. Umili su me vodom i zorom. Osetio sam drhtaj. Bilo je to malo straha od neviđenog i želja za viđeno.

Tada sam čuo ptice kako drugačije pevaju. Učinilo mi se da ptice pevaju u letu. Čuo sam i slavuja, mada slavuji pevaju od listanja gloga do polovine avgusta. A tada je prvi školski dan bio 1. septembar.

Povedoše me. Sećam se drhtaja radosti. Družiću se sa slovima! Pevaju li slova kao ptice? — pitao sam. Nisam čuo tada da o tome išta rekoše. Tek sada sam čuo da su rekli: pevaju i slova kao ptice kad postanu reči.

Sišli smo sa brda do reke. Mahala mi talasom i govorila šumom. Zato najviše od svega volim reke. Ali da kažem tu priču o toj reci. Video sam tada da reka teče prema Školi. Ali, kasnije, video sam da reka teče od Škole. Možda je reka tekla prema Školi samo onda kad su me vodili da me upišu u školu. Okrenula tok. To nije pesnička metafora, ja sam stvarno tada video da zajedno s nama ide i reka.

— Da li idu i slova u Školu? — pitao sam.

— Slova? — rekoše.

— Da, slova, da li i ona sada idu u Školu?

— Tvoja slova sada su u Školi i tamo te čekaju. Zadrhtao sam, radosno i uplašeno.

Više od sat vremena išli smo kad videh i rekoh:

— Je li ono gore Škola?

Jer beše velika i drugačija od svih vrata i svih prozora. Rekoše:

— Ono gore je Škola.

Tada sam zadrhtao od straha i radosti; i taj drhtaj uvek pamtim.

Nisam skidao pogled sa Škole sve dok je nije zaklonilo drugo brdo. Sada je zbog brda na drugu stranu tekla reka. Sa mnom je sada do Škole mesto reke teklo slovo R. Slovo R poklonila mi je reka.

Dovedoše me u Školu i upisaše.

Svud deca i slova. Drugi svet odjednom!

Saznao sam kasnije da mi je tada Nešto reklo:

Ako budeš dobar đak, gradićeš od slova reči, a od reči opet reči. A ako ne budeš dobar đak, od slova nećeš graditi reči nego opet slova.

Kad bih išta poželeo u svome životu ponovo, jedino bih poželeo da se još jednom upišem u I razred osnovne škole.

Da kažem na kraju tajnu o slovima.

Čim sam ušao u Školu odmah sam osetio čudan miris. Pomislio sam odmah: znam, to mirišu slova! Ali, to je bio miris table, miris krede i spužve. Ipak, dakle, to je bio miris slova.

Tada sam zadrhtao od straha i radosti i taj drhtaj uvek pamtim.

Upisaše me u školu, u hram slova.

Goleši, 1952,
Beograd, 1989.



Negde nešto peva / Đuro Damjanović. —
Banja Luka ; Beograd Zadužbina Petar Kočić
Novi Sad ; Banja Luka ; Zmaj, 2000 (Novi Sad ; Scan studio)


[postavljeno 20.10.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #2 poslato: Decembar 12, 2010, 04:07:46 pm »

.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #3 poslato: Decembar 12, 2010, 04:08:20 pm »

*

UMRO PJESNIK ĐURO DAMJANOVIĆ


BANJALUKA — Đuro Damjanović, pjesnik, pripovjedač, romansijer i dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, umro je juče u Banjaluci u 64. godini.

Damjanović je dobitnik mnogobrojnih nagrada među kojima su "Kočićevo pero", "Kočićeva knjiga", Ćopićeva nagrada, te nagrada "Isidora Sekulić".

Eva Ras, književnica i glumica iz Beograda, rekla je da umjetnici poput Damjanovića vrijede više mrtvi nego živi.

"Bio je fantastičan, oni koji su ga osporavali za života, u smrti će ga veličati", kratko je prokomentarisala smrt ovoga velikog književnika.

Rođen je 6. maja 1945. godine u Golešima kod Banjaluke, gdje je završio osnovnu školu, srednju školu završio je u Banjaluci, a višu pedagošku u Sarajevu 1969. godine. Filološki fakultet završio je u Beogradu, a magistraturu je prekinuo pošto nije dobio studentsku stipendiju.

Damjanović je 25 godina radio kao saradnik u raznim novinama u Beogradu, a kasnije se seli u Banjaluku gdje živi i piše do smrti.

Na početku je pisao pjesme, pa potom prozu i tako naizmjenično.

Objavio je više od 15 knjiga među kojima su pjesme "Uspomene iz pakla", "Magla u rukama", za koju je dobio nagradu "Isidora Sekulić" 1974. godine. Značajna djela su mu i "Jednodnevni dnevnik", roman "Zemunska hronika", zbirka pjesama za djecu "Negde nešto peva" po kojoj je uvršten u četiri čitanke i školsku lektiru. Napisao je i poemu "Moja nacija ili moj kameni vrt" i ep "Srbijana", te "Noćno sunce", zbirku pjesama za koje je 1994. godine dobio Ćopićevu nagradu, kao i knjigu "Poezija i jezik poezije Miloša Crnjanskog" za koju je 1995. godine nagrađen Kočićevom nagradom.

Njegovi recenzenti bili su i najveći srpski pisci Stevan Raičković, Matija Bećković, Ljubomir Simović i Milorad Pavić.


U. V. | 26.02.2009. | Nezavisne novine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #4 poslato: Decembar 12, 2010, 04:08:44 pm »

*

VEČE U ČAST BANJALUČKOG BOEMA


Književno veče posvećeno banjalučkom književnom boemu Đuri Damjanoviću održano je u ponedjeljak uveče u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci.

Povodom godišnjice od Damjanovićeve smrti na život i djelo ovog pisca publiku su podsjetili banjalučki književni kritičari i pisci koji su se u svojim izlaganjima i poetskim zapisima osvrnuli na više aspekata njegovog djelovanja.

"Kada govorimo o Đuri i njegovom korpusu, nije riječ o 'Magli u rukama' nego o magmi u rukama", konstatovao je moderator večeri, književnik Milenko Stojičić, poigravši se s nazivom poznate Damjanovićeve knjige "Magla u rukama".

Veče posvećeno Damjanoviću evociralo je brojne uspomene na njega kao književnika, čovjeka neobičnog talenta i boema.

Književna kritičarka i profesorica na Filološkom fakultetu u Banjaluci Zorica Turjačanin je istakla da je s Damjanovićevim djelom drugovala veoma dugo, od samog početka njegovog stvaralaštva do novijih ostvarenja, a poseban naglasak je stavila na "Maglu u rukama".

"'Magla u rukama' je zbirka pripovijedaka sasvim nove fizionomije. Događaja ovdje nema, događa se sam život", rekla je Turjačaninova.

Književni kritičar Miljko Šindić je kritički promišljao lik Đure Damjanovića u kontekstu naše svakodnevice.

"Veoma je teško da se u vremenu u kojem živimo, u vremenu kada su nekultura i kič proglašeni za kulturu, kada nam pisci umiru od gladi i kada su 'dobrotvori' pokupovali izdavačke kuće, naći riječi nade za Đuru Damjanovića, za to ružno pače srpske pripovijetke, za tog Bosanca u Beogradu i stranca u rodnom gradu", prokomentarisao je Šindić i dodao da je za Damjanovićeve knjige "uvijek trebalo nešto odobriti i dopustiti" i da je proglašen za disidenta.

Šindić je zaključio da je, s obzirom na to koliko je Damjanović dao ovom gradu i svima nama, vrijeme da mu vratimo onoliko koliko ko može.

"Đuro Damjanović je kao i svi veliki pisci odlučio da bude u književnosti, a ne u književnom životu", rekao je Risojević u svom izlaganju, osvijetlivši i pohvalivši piščevo bavljenje dječjom poezijom, s kojom je ovaj pisac još šezdesetih godina prošlog vijeka postao dijelom lektire.

Svoja ostvarenja nadahnuta poznanstvom s Damjanovićem ili samom njegovom ličnošću, te anegdote iz drugovanja s njim govorili su brojni banjalučki književnici, članovi Udruženja književnika RS — Podružnice Banjaluka.—


PROTIVRJEČNOSTI

"Puno je protivrječnosti u vezi sa Đurom. On je dio lektire, a o njemu se ne pišu ni zadaće, ni seminarski, a ni naučni radovi. On nije postao član Akademije nauka. Njemu nismo posvetili nijedno sokače ovog grada, nijedan naučni skup... Napisao je toliko knjiga, a nema ni izabrana, a kamoli sabrana djela", ogorčeno je utvrdio Šindić.


Tanja Stupar-Trifunović | 20.04.2010 | Nezavisne novine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #5 poslato: Decembar 12, 2010, 04:09:03 pm »

*

ANTOLOGIJA NA LOMAČI — II




Nastavljajući svoje unaprijed smišljene optužbe, M(irko) Šagolj, pisac teksta u beogradskim "Večernjim novostima" 20. februara 1977. godine, improvizuje još jedno mjesto iz Damjanovićeve priče "Golimjesto", pa kaže: "Eto kako se promećemo, živkarimo, kuveljamo. Ali, šta ćemo mi, moramo jopetke po ovim našim maglenim njivama bauljati. Jer stari smo i nemoćni za Austriju, a još mladi za smrt".

Slijedi dalje tekst: "Ima u priči i jedno mesto u kojem poznavaoci banjalučkih prilika prepoznaju neke insinuacije "banjalučke grupe" koja je, zaverenički, s pozicije srpskog nacionalizma, pre par godina, pokušala da kompromituje neke istaknute banjalučke funkcionere, ali je u tome sprečena odlučnom akcijom SK (Saveza komunista, pr. a.).

Simptomatično je, pored ostalog, da je autor i u ovom delu pripovetke učinio jednu naizgled sitnu izmenu u odnosu na verziju pripovetke objavljene prošle godine u jednom časopisu. A ta izmena je znatno pojačala asocijacije na pomenute događaje.

Pitanje idejnih promašaja ove pripovetke postavlja se, uglavnom, s namerom da se na njih kritički ukaže, s opštim uverenjem da joj nije mesto u antologiji" — zaključuje Šagolj u tekstu "Idejni promašaj dospeo u antologiju".

Tako je, dakle, tempirana udarna kapisla za pogrom, prije svega Đure Damjanovića preko njegove priče "Golimjesto", kojoj samozvani kritičari dopisuju ono što im treba da je iskrive, a potom i Nenada Radanovića, sastavljača "Antologije poslijeratne pripovijetke BiH", koju je 1976. godine objavio banjolučki izdavač "Glas". Rasprava se razvila, prije svega, u banjolučkom "Glasu" i drugim krugovima ovdje, ali i u Sarajevu i Beogradu. Dok su bosanskohercegovački kritičari čerečili priču i autora, dotle je beogradska priča tragala za istinom i stvarnošću. Naravno, prvi se javio prozvani Đuro Damjanović, i njegovo pismo, koje su "Večernje novosti" odbile da objave, osvanulo je 10. marta 1977. godine u "Književnoj reči". S naslovom "Nišani bez mete" i podnaslovom "Niko ne može da mi prišije činove nacionaliste, jer nisam bio na nacionalističkom frontu", Damjanovićevo pismo je, zapravo, upućeno Šagolju i "Večernjim novostima", na šta su se taj list i njegovo uredništvo oglušili. U pismu se podsjeća: "U vašem listu 20. februara 1977. godine objavljen je nadnaslovno podnaslovni naslov "Idejni promašaj dospeo u antologiju", čiji je autor M. Šagolj. U nadnaslovu je: "Poslijeratna antologija pripovijetke u BiH" i njen sastavljač Nenad Radanović. U podnaslovu smo ja i moja pripovetka "Golimjesto", zatim "banjalučka grupa" nacionalista, s kojom ja i moja pripovetka nemamo, apsolutno nikakve veze.

Da se ne bih kleo, časnorečju ubeđivao, karakter i dušu podmetao kao štit, jer znam da mi se na taj način neće verovati, novine su novine, ja ću potanko i tačno priložiti tekst istine. Ali, pre nego što pređem na svoj tekst istine, moram iz Šagoljovog brzodopisničkog teksta navesti pasus neistine: "Simptomatično je da je, pored ostalih, autor u ovom delu pripovetke učinio jednu naizgled sitnu izmenu u odnosu na verziju pripovetke objavljenu prošle godine u jednom časopisu. A ta izmena je znatno pojačala asocijacije na pomenute događaje". Tako kaže Šagolj, a pomenuti događaji su mu "zavera protiv istaknutih banjalučkih funkcionera". Molim? Šta reče?

Moja priča "Golimjesto" objavljena je prvo u "Književnoj reči" 1973. godine pod naslovom "Naše mjesto". Te iste godine priču sam proširio, još literarno doterao i dao joj naslov "Golimjesto". To je bila konačna verzija priče, i takva je štampana u knjizi koja je objavljena 1974. godine (riječ je o knjizi "Magla u rukama", za koju je te iste godine dobio nagradu "Isidora Sekulić" - pr. a.). Iz knjige uzeo je Nenad Radanović za svoju bosanskohercegovačku antologiju, koja je objavljena pred prošlogodišnji Sajam knjige. Prošle godine jedan od urednika onog časopisa koji Šagolj pominje a ne imenuje, tražio mi je jednu priču za taj časopis koji se zove "Lica" iz Sarajeva. Poslao sam mu priču "Golimjesto", koju sam pre slanja morao da skratim pošto je za njihov časopis preduga..."

Objašnjavajući ovu i druge pojedinosti iz Šagoljevih insinuacija i dopisivanja priče "Golimjesto" Damjanović još navodi da zaista nema ama baš nikakve veze on i njegova priča s takozvanom velikosrpskom nacionalističkom "banjalučkom grupom" niti igdje pominje ikog od tih visokih funkcionera za šta ga optužuju. Kako je pokrenuta lavina iz Sarajeva preko beogradskih "Večernjih novosti" koja je ponajviše zahvatila banjolučku kulturnu i opštu javnost i baruštinu, vođene su rasprave od Opštinskog komiteta Saveza komunista do izdavača, "Glasa" a preko drugih sredina pa je, čak, bilo pokušaja da se "Golimjestu" sudi zbog "uznemiravanja javnosti". U tim raspravama učestvovali su mnogi, a naočigled urednika "Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH" Nenada Radanovića osuđena je i isječena u staru hartiju, što je, zaista, porazna činjenica, jer ničim nije dokazano da ona jeste takva da bi morala završiti na lomači, kao u vrijeme Inkvizicije.


MAGLA OKO MAGLAJLIJE

Dovoljno je bilo da politički agenti u pripovjeci Đure Damjanovića "Golimjesto" prepoznaju tada nedodirljivog vlastodršca Seida Maglajliju, predsjednika Skupštine opštine Banja Luka, poslije zemljotresa 1969. kada je pristizala humanitarna pomoć za obnovu porušenih objekata pa da "Antologija poslijeratne pripovijetke u BiH", u kojoj je bilo zastupljeno tridesetak najboljih stvaralaca, završi na smetlištu. Maglajlija je potom unaprijeđen u visokog funkcionera BiH u Sarajevu.



PISCI UZ POLETARCA IZ GOLEŠA — III

Halabuka koja je začeta u Banjoj Luci, a preko beogradskih "Novosti", temeljena iz Sarajeva protiv "idejnog promašaja" u priči "Golimjesto" Đure Damjanovića iz knjige "Antologija poslijeratne pripovijetke u BiH" Nenada Radanovića, najsnažnije je odjekivala u Damjanovićevom zavičaju. U Banjoj Luci je prvo proširena gradska priča o tom slučaju, a potom su vođene rasprave na učestalim partijskim sastancima, prvenstveno u "Glasu", ali i Domu kulture i Opštinskom komitetu Saveza komunista.

"Oslobođenje" i "Glas" su na svoj način podgrijavali aktivnost, a pridružila su im se i druga sredstva informisanja. Došlo se, čak, dotle da je banjolučki javni tužilac priprijetio zabranom pomenute "Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH" Nenada Radanovića, u kojoj je počasno mjesto zauzela priča "Golimjesto" Đure Damjanovića.

Ali, za razliku od BiH, u Beogradu nije vladao takav mrak i jednoumlje. Pisci su prvi reagovali. Stali su ne samo u odbranu Damjanovića i njegovog "Golimjesta" već i slobodnog izražavanja i književnog stvaralaštva. Argumentima su branili istinu, pisca i njegovo djelo. Tako je "Književna reč" od 10. marta 1977. godine, na pune dvije stranice objavila brojna reagovanja, u kojim su književnici i javni radnici poput Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Danila Kiša, Milana Nenadića, Milorada Vučelića, Aleksandra Ilića, Vidosava Stevanovića i drugih, koji su listom stali u odbranu Damjanovićevog "Golimjesta".

Tekst Branka Ćopića koji nosi naslov "Trijebimo gubu iz torine" bilo je vrlo poučno štivo o cijelom ovom slučaju. On glasi: "Mnogo sam se obradovao kada sam saznao da je mladi pisac, poletarac, moj zemljak Đuro Damjanović, dobio Isidorinu nagradu za svoju zbirku priča "Magla u rukama". Sjetio sam se onih davnih dana svoje mladosti, 1940. godine, kada sam iz ruku te iste Isidore primio Rakićevu nagradu za moju zbirku priča "Planinci".

Znam šta je za mene, početnika, značila ta nagrada. Prosto sam okrilatio, preobrazio se, ja, zanesen junoša s ličko-bosanske granice, postavljen u zaštitničku sjenku velikog, nedostižnog Rakića.

Računao sam da će slične sreće biti i moj Đuro Damjanović, pored jedinstvene i neponovljive Isidore Sekulić. Već sam se unaprijed radovao čitajući njegovu prozu, to čudno tkivo od opore magle polegle po tvrdom kamenju. Iz njegove rečenice pulsirao je istinski život, koji je vidio samo on, lično, i samo ga on mogao reći svojim riječima, bez laži i udvaranja ma kome bilo.

Osjetio sam odmah: ovo govori talentovan dječak, mnogo bliži surovom životu nego što sam bio ja u njegovim godinama, opčinjen mjesečar između jave i sna.

Međutim, posljednjih dana čujem jednu nevjerovatnu vijest: dvije godine nakon objavljivanja "Magle u rukama", protiv Đurine priče "Golimjesto" štampane u pomenutoj zbirci, a sada uvrštenoj u antologiju bh. pripovijetke, počinje prava hajka. Ljudi u toj priči prepoznaju selo u kojem se radnja odigrava, dešifruju na koga se sve priča odnosi, optužuju pisca za iskrivljavanje naše stvarnosti itd, itd, sve u stilu dobrog, starog i neuništivog Ždanova i njegove sveobuhvatne recepture za likvidaciju nepoćudnih spisatelja.

Tako ti je to, jah!"

Tako prča veliki Ćopić, čiji je ljubimac Damjanović, ni kriv ni dužan, dospio na stub srama. Ali, valja stati uz njega, zaštititi ga nekako, sačuvati mu djelo, učiniti nešto da se istrgne iz tog bosanskohercegovačkog tamnog vilajeta koji je otežao za pisce od 1969. godine i poznatog teksta Muhameda - Tunje Filipovića "Bosanski duh...", objavljenog u časopisu "Život", a kao svojevrsni recept za tu ždanovštinu.

Godinama poslije, u intervjuu ovom autoru, čije dijelove ovdje objavljujemo prvi put, Đuro Damjanović je ovako opisao susret sa Ćopićem:

— Kad su zabranili tu antologiju, zbog te moje priče, meni je Branko Ćopić, kad smo se sreli, rekao: "Nisi član partije i nisi zaposlen, ne mogu ti ništa".

Tješio me, a znao da mogu: Antologija je uništena, još samo da unište i mene. Da me kazne, ne prekorom, nego zatvorom...

A Ćopić u svom tekstu odbrane u "Književnoj reči" dodaje: "Malo-malo, pa se, tu i tamo, razgori i bukne poneka ždanovistička vatrica i u njoj se nađe, za kolac vezan, neki kukavni jeretik iz mlađe generacije.

Ovaj put to je Đuro Damjanović.

Već ga vidim kako ide, pomalo sličan Davidu Štrpcu ili Luji Kočiću, skida kapu (ukoliko je ima) i pokorno se javlja:

— Pomaže bog, slavni suci na Banjoj Luci, ja sam vam neki Đuro Damjanović, selo Goleši, općina Banja Luka, a zemlja, čestiti tužioče, mislim da će biti Bosna...

Lako se meni smijati, nisam u Đurinoj koži, ali javni tužilac u Banjoj Luci zaista traži zabranu antologije u kojoj je štampana Đurina priča..."

Branko Čopić na svoj način kazuje "svoju odbranu" nečega što, u razumnoj sredini, ne treba ničim braniti. Treba shvatiti umjetnost onakvom kakva ona jeste i kakvu je shvatao Đuro Damjanović, pisac "Golimjesta", priče koja ga je prosto proslavila. I baš zbog toga, kako će kasnije reći, morao je s njom imati ponajviše problema. Slično djeci: s onim najboljim uvijek je više problema nego li s onim tuntavim, neosjetnim, skrajnutim.

 
DEGUTANTNI KOMENTARI

Kako se na pritiske i progon srpskih intelektualaca iz Socijalističke Republike BiH gledalo iz Sarajevu najbolje ilustruje degutantni i krajnje primitivan komentar objavljen u "Oslobođenju", u kojem autor zaključuje: "Pa, dobro! Kada smo se mogli odreći jednog Meše Selimovića, koji se izjašnjava kao Srbin i srpski pisac, zašto se ne bismo odrekli fudbalera Srebrenka Repčića i Radomira Savića, koji su iz FK "Sarajeva" prešli u  beogradsku "Crvenu zvezdu".



GLUVI NA SVE ARGUMNTE — IV

Zavšavajući svoj tekst, Branko Ćopić u "Književnoj reči" od 10. marta 1977. godine reče: "A šta ćemo s onim ko je objavio zbirku 'Magla u rukama', šta ćemo sa žirijem koji joj dade Isidorinu nagradu, šta ćemo s onim koji je uvrsti u antologiju bh. pripovijetke?

Lako je sa Đurom na kraj izići, ali šta ćemo s tolikim nebudnim drugovima, koji dozvoliše da ta đugava priča dođe do takvih priznanja i počasti?

Sve bih ja to surgunisao u Banju Luku, na sud, te neka vide kako se trijebi guba iz torine."

Strah od banjolučke sudanije, koja je bila na samom pragu, ali je izbjegnuta kompromisom da se "Antologija poslijeratne pripovijetke u BiH" Nenada Radanovića isiječe u staru hartiju, kako ne bi bila "prisutna", na svoj je način kazao u tekstu odbrane Skender Kulenović: "Nije dobro, nije kulturno, nije ni samoupravno socijalistički, a pitanje je da li je u svakom slučaju i pravno osnovano, kad se hoće da se jedno književno djelo (pa čak i djelce) izvede na sud, i time posljedično njegovom stvaraocu podsijeku krila i ostavi mu se u društvu samo nužni smještaj. Mnogo je uputnije, kad smo već toliko uvjereni u snagu svojih argumenata, da datom viđenju pisca suprostavimo svoje viđenje stvari na poprištu javnosti, za šta, hvala bogu, imamo obilje novinskih i časopisnih rubrika, tribina, radio i TV programa. Tako bi se stvari izvodile na čistac bez ružnih i popratnih sjenki..."

Tako je mislio i pisao Skender Kulenović, ali oni koji je trebalo da čuju argumente, čvršće od svega, oglušili su se, kao što se oglušiše, recimo, "Večernje novosti" o pismo odbrane i istine Đure Damjanovića. Ni slutio nije da će ga to njegovo reagovanje u "Književnoj reči" potom koštati NIN-ove nagrade za roman godine, a poznavaoci prilika, među kojim je bio i Mladen Oljača, koji je ovom autoru govorio o tome, da je ponornica bila već nagrađena a onda je neko iz Sarajeva sugerisao da se ne nagradi takav odmetnik kakav je Kulenović, koji podržava "otpadnika Damjanovića". Dakle, produžavala se ta hajka ne samo na Đuru nego i na druge pisce, istomišljenike, a u odbranu nisu mogli dobro doći ni najčvršći argumenti. Pošto su se glasine o zloj priči, tom "Golimjestu", širile brže od magle prvenstveno banjolučkom javnošću, ali i u BiH, a pošto su Ranko Pavlović i autor ovog feljtona izvještavali kao dospisnici "Oslobođenja" iz Banje Luke, to smo mislili da je na nama da na neki način doskočimo, tim glasinama. S nadnaslovom "Povodi" i naslovom "Ocjene i priče oko jedne priče" u tim smo novinama 23. februara 1977. godine, odmah poslije Šagoljevog teksta u "Večernjim novostima", pokušali argumentovati: "U 'Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH' objavljena je i pripovijetka 'Golimjesto' književnika Đure Damjanovića, rođenog u Golešima, nedaleko od Banje Luke. Ova pripovijetka uzeta je iz knjige 'Magla u rukama', objavljene u izdanju beogradske 'Prosvete' 1974. godine. Sljedeće godine Damjanovićeva pripovijetka dobila je nagradu 'Isidora Sekulić'. Poslije toga priča 'Golimjesto' objavljena je u časopisu 'Lica' sa zanimljivim izmjenama. Svi prikazivači (a afirmativni prikazi objavljeni su u NIN-u, 'Izrazu', 'Književnosti' i drugim listovima i časopisima) ocijenili su ovu pripovijetku najboljom u zbirci 'Magla u rukama'.

Glavni urednik "Glasa", Ismet Bekrić, i urednik Izdavačke djelatnosti "Glasa", Ranko Risojević, obojica književnici, kazivali su u ovom tekstu o tome šta im se događa, a o partijskoj aktivnosti govorio je sekretar Opštinskog odbora SK, Midhad Kaliman, dok je objavljeno i pismo sastavljača Antologije, Nenada Radanovića, u kojem kaže da se rukovodio samo i isključivo estetskim kriterijumima i nikakvim drugim. Ali se na neki način odriče priče iz razumljivih razloga, prepadnut slijedom događaja i bezočnom kampanjom, koja se zahuktavala. Slično će uraditi na stranicama "Oslobođenja" i književnik Nihad Agić, urednik "Lica", koji je skraćivao i dopisivao priču "Golimjesto" okomivši se na "idejni promašaj". Ništa argumenti, tako moćni i jasni, nisu više postizali. Čak ni ovaj koji na svoj način karikira u "Književnoj reči" od 10. marta 1977. godine Milan Nenadić, Krajišnik s beogradskom adresom, a u tekstu "Počelo je izmišljotinama", u kojem između ostalog stoji: "M(irko) Šagolj, dopisnik beogradskih 'Večernjih novosti' iz Sarajeva, prvi je obavestio javnost da je 'Golimjesto' Đure Damjanovića nepodobno. To nas je vrlo začudilo. Zna se da smo slobodno socijalističko samupravno društvo i da smo strašno osetljivi na lažne informacije. Divimo se drskosti M. Šagolja da Damjanovićevoj priči dopiše rečenicu: 'Mi smo ovu zemlju krvlju natopili, a sad moramo da je napustimo, jer nemamo od čega da živimo'. Koji poznaju Damjanovićevo delo, odmah im je jasno da to nije ni njegov stil, ni način njegovog razmišljanja. Navedena rečenica ne postoji u priči! Da li je novinaru Šagolju uopšte jasna razlika između njegove informacije i informacije koja je književno delo" — pita se Milan Nenadić.


ISPOŠTOVANA PROCEDURA

Prema brojnim kritikama objavljenih u časopisima, pripovijetka "Golimjesto" ocijenjena je kao najbolja u zbirci "Magla u rukama", autora Đure Damjanovića.

To je najvjerovatnije bila i preporuka da se nađe u "Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH". Antologija je, prije štampanja, prošla uobičajen put: sastavljač Nenad Radanović ponudio je "Glasu", ovaj je dao dr Radovanu Vučkoviću i od njega dobio pozitivnu recenziju, a potom su Redakcijski odbor i Izdavački savjet dali zeleno svjetlo za objavljivanje.



ZABRANA KAO NAČELO SLOBODE — V

Nastavljajući zapitanost oko slučaja Damjanovićeve priče "Golimjesto", kojoj su, da bi ga optužili, dopisali nepostojeću rečenicu, ili začetnici harange iz Banje Luke ili novinar M. Šagolj iz beogradskih "Večernjih novosti", a koja ne postoji u priči, piščev savrsnik, izvanredan pjesnik Milan Nenadić, rodom iz Grkovaca, kod Bosanskog Grahova, dalje u "Književnoj reči" piše: "Ako zbog 'pogrešnog slikanja sela' književnik Damjanović može da snosi odgovornost, zašto i novinar M. Šagolj ne bi mogao da snosi odgovornost za obmanjivanje javnosti?

Moramo još da se čudimo: je li se igde i ikad dogodilo da poistovete autora s rečima ličnosti iz njegovog dela? Ako bismo tim metodom, letele bi glave kao bundeve! Jesu li reči nacionaliste, šoviniste, ustaše, četnika, fašiste — isto što i reči autora koje on mora ugurati u usta svojih ličnosti ako to tema nalaže? Po tome bi bilo da je F. M. Dostojevski u stvari Raskoljnikov, a da je Krleža jedan od Glembaja i tako u nedogled.

Moramo, i još, da se čudimo: zašto sad vukovi podvijaju repove? Pre svih: Nenad Radanović i Nihad Agić. Radanović je iz nagrađene knjige Đure Damjanovića "Magla u rukama" izabrao priču "Golimjesto" u "Antologiju poslijeratne pripovijetke u BiH", a sada se, kukavički, slaže da priča bude istrgnuta iz ukoričene "Antologije". Trebalo bi, međutim, da antologičar brani autora koji je napisao antologijsku pripovetku: time bi branio svoj ukus i čovečnost. Zatim, Nihad Agić. Dok je bio urednik u sarajevskom časopisu "Lica", objavio je Damjanovićevu priču, a sada je napada u sarajevskom "Oslobođenju".

Više se ne čudimo: pravi pisac dugo, uporno i mukotrpno radi na svom rukopisu. Bavljenje prozom je ozbiljan posao i ne smemo da se čudimo što je autor prisiljen na dorade, izmene, skraćivanja i proširivanja teksta. Nije to, zaboga, novinska vest! S druge strane, zar ima nečeg lošeg u jednom književnom delu ako se izvesne pojave i ličnosti, pogotovo negativne, prepoznaju? Takvom delu morali bismo da posvetimo drugačiju pažnju. Ako ne, onda je najnormalnije očekivati da i Andrićeva priča "Pismo iz 1920" bude, posthumno, zabranjena — govotio je Milan Nenadić daleke, 1977. godine, kao da je slutio ovovremje, kada se u Sarajevu, gle čuda, u onom istom "tamnom vilajetu" upravo "dvoumi" oko velikog Ive Andrića, našeg jedinog nobelovca, a njegova ovdje pomenuta priča ne samo zabranjuje nego zloupotrebljava i svakojako "dopisuje". Baš kao svojevremeno i Damjanovićevo "Golimjesto". Ko bi rekao da će se posve razgolititi i licem pokazati onaj Lubardin "tamni bosanski muslimanski vilajet" o kojem je napisao tolike stranice svojih promišljanja o islamskom fundamentalistu, koji je, očigledno je, po svemu danas i ovdje, jasno i glasno vladajući, potpomognut interesnim svjetskim moćnicima.

Svojevremeno, u poznatim beogradskim novinama "Književna reč", koje su imale hrabrosti da tada objavljuju tekstove uglednika, od Branka Ćopića i Skendera Kulenovića do Danila Kiša i Milana Nenadića, tog 10. marta 1977. godine, oglasio se i Milorad Vučelić. "Zabrana kao načelo slobode" drugi je njegov nastavak serijala o zabranama, a odnosi se na Damjanovićevo "Golimjesto" i sudaniju Radanovićevoj "Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH" u Banjoj Luci. On piše: "U vremenima i situacijama u kojim se ljudsko komuniciranje svodi na informaciju, obaveštenje, poruku i vest, nužno dolazi do svođenja umetničkog, u ovom slučaju, proznog stvaralaštva, na lažne vesti, koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti i kojim se pokušavaju kompromitovati određeni funckioneri, kako je to učinilo Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci. Literatura tada podleže Zakonu o javnom informisanju i sadržaj pripovetke Đure Damjanovića "Golimjesto" odnosi se i na područje opštine Banja Luka, a tretira i predstavlja selo u jednom idejno promašenom i neprihvatljivom svetlu. Ako je moguća i osnovano legalna ovakva restriktivna metodologija u pristupu literaturi tada "normalno" ulazi u kompetencije suda i tužilaštva.

U osnovi ovakvog opštije raširenog stanovišta je polazište da umetnost i umetnička kritika nisu sami po sebi dovoljno društveni fenomeni, nego im treba nekakav poseban i od umetničke, estetske vrednosti odvojeni društveni dodatak, koji im otvara put u društvo i priznaje legalitet. Oseća se priznanje starih koncepcija koje bivaju prepoznatljive na osnovu konkretnih političkih i sudskih konsekvenci. Zaboravlja se i nedovoljno društveno legalizuje stav da je umetnost baš kao estetska činjenica, estetska stvarnost istovremeno društveni i politički čin, i samo tako. Umetnik pasivno ne odražava, ne kopira neku stvarnost (pa ni stvarnost opštine Banja Luka), ne odslikava je kao gotovu, postojeći nezavisno od njega..."

Tako je, dakle, promišljao, a povodom "Golimjesta" i banjolučkog sudovanja i zabranjivanja antologije u kojoj je ta priča, Milorad Vučelić, stvaralac i intelektualac koji je ostavio i te kakvog traga ne samo u drugoj polovini prošlog vijeka nego i s početka ovog. Njegov list "Pečat" takođe pečati ovovremenost i njegove osobenosti.


TUŽILAC PROTIV "GOLIMJESTA"

Banjolučki "Glas" je 2. marta 1977. godine objavio tekst pod naslovom "Antologija privremeno zabranjena" u kojem stoji da je Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci donijelo rješenje o privremenoj zabrani rasturanja knjige "Antologija poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini" književnika Nenada Radanovića u izdanju OOUR NID, NIP "Glas" Banja Luka.

Na kraju kratke informacije se dodaje: "Naime, u ovu knjigu uvrštena je i pripovijetka "Golimjesto" autora Đure Damjanovića, čiji se sadržaj odnosi i na područje opštine Banja Luka, a tretira i predstavlja selo u jednom idejno promašenom i neprihvatljivom svjetlu. Pored toga, pripovijetka sadrži lažne vijesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti..."


Autor: Ranko Preradović 16 mart 2010
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #6 poslato: Decembar 12, 2010, 04:10:00 pm »

*

AGIĆ DEŽURNI POTKAZIVAČ — VI

I pored toga što je svojevremeno objavio priču "Golimjesto" u sarajevskom časopisu "Lica", dok je bio urednik tog časopisa, Nihad Agić, književni kritičar, svoje dalje djelovanje, međutim, prilagođava trenutnom stanju i situaciji.

Pošto je bio zaposlen u listu "Oslobođenje", koje je predvodilo harangu protiv Đure Damjanovića, Nenada Radanovića i "Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH", Agić u broju od 26. februara 1977. godine objavljuje opsežan tekst s naslovom "'Istina' po jednom Milisavu", s podnaslovom: 1. "Antologija poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini" (izdao NIP "Glas" Banja Luka 1976) doživjela opravdane kritike od strane samoupravnih organa i komunista ove izdavačke kuće zbog uvrštenja pripovijetke Đure Damjanovića 'Golimjesto'" i, 2. "Jedna od ocjena ove pripovijetke glasi: ona na tendenciozan i iskrivljen način slika život bosanskokrajiškog sela". Nihad Agić, samozvani književni kritičer i estetičar, koji se među prvima u "Oslobođenju" opredijelio za zapadnu jezičku varijantu, u dugom tekstu navodi: "Kako se u nekim informacijama podosta operiralo s općenitim pojmovima i neodređenim kvalifikacijama u odnosu na pomenutu pripovijetku, kao i to da se u njima nije jasno razabrao stav prema Antologiji (i antologičaru), pripovijesti i njenom piscu, izdavaču i drugim faktorima odgovornim za njeno objavljivanje, dužni smo najprije dati osnovne sadržajne obavijesti o noveli 'Golimjesto', da bi čitalac i sam doznao u čemu Damjanović griješi u svojoj viziji života i svijeta bosanskokrajiškog sela..."

Tako, dakle, govori Agić, zamjenjujući "svoje prepričavanje" priče mogućnošću da je objavi u cijelosti i tako pokaže da li je griješio pisac priče "Golimjesto", Đuro Damjanović, ili nije. Ali, kako on unaprijed zna da je griješio, on sebe proglašava prorokom, koji je, navodno, iz priče objavljene u "Licima", gdje je bio urednik, izbacio "sumnjiva mjesta" i tako, skraćenu, objavio. Ne kaže, naravno, da je mogao i tada, a može i onomad, kada je pisao ovaj tekst, objaviti priču u cijelosti. Ali, zato, u šestom pasusu nastavlja svoju baljezgariju: "'Golimjesto' Đure Damjanovića, sudeći po strukturi pripovijetke, njenom monološkom obliku i kolokvijalnoj pričalačkoj frazi nema pretenzije da bude simbolička slika stanja života ljudi iz naše poslijeratne svakodnevnice, ona je, prije bi se moglo reći, i jezikom, i stilom, i činjenicama (a time i istinama) koje iznosi, ispovijest očevica o ljudskoj nesreći i bijedi, o lakoumnosti, pohlepnosti i gramežljivosti kako prosjaka, luda, zvrndova, tako i predstavnika vlasti. Budući da selo predočava isključivo kroz priču i govor seljaka Milosava i da je slika koju on razvija pred čitaocima isključivo uslovljena njegovom subjektivnom (pomjerenom) sviješću i viđenjem, nameće zaključak da je pisac svjesno išao za tim da noveli dadne karakter neposrednosti, doživljenosti, pa prema tome veće uvjerljivosti. Da se ovdje ne radi o uvjeravanju, već prije o razuvjeravanju, pokazuje prosta misao da nije baš sve crno, nakazno, groteskno i tugaljivo kako pisac slika i prikazuje ljudski život na selu; prije bi se, i s razlogom, moglo kazati da on kroz literarni tekst želi plasirati tezu kako se život na selu ne mijenja uprkos socijalnim i klasnim promjenama, kako jadnog seljaka deru i gule (odvajkada) ne samo probisvijeti i ljudski nakot, već i predstavnici vlasti: milicija, poreznici, općinske glavešine i dr.

Pripovijetka je u cijelosti dana i ispričana u naivno-šaljivom tonu, dok je stvarnost koju ona prikazuje duboko tragična i nevesela, o čemu govore ne samo slike bijede, pustoši, već i očajna rezignacija usmenog čitača — izvještača Milosava kada na kraju on rezimira svoj život i živote inih na selu: 'Eto kako se promećemo, živkarimo, kuveljamo. Vidite i sami, nije dobro. Ali, šta ćemo mi, moramo jopetke po ovim našim maglenim njivama bauljat. Jer, stari smo i nemoćni za Austriju, a mladi za smrt'".

Tako, dakle, prepričava i "analizira" kritičar i esteta, urednik u "Oslobođenju", u kojem objavljuje tekst "da se svidi" svojim nadređenim, Seidu Maglajliji i drugim vlastodršcima. I uspijeva, jer potom će, gle čuda, biti promovisan među urednike kulturne rubrike. Zbog njega, a radi ovakvih potkazivača, književnik Nenad Radanović, znan i kao žestok polemičar, nije smio da brani ni Damjanovićevu priču "Golimjesto" ni svoju "Antologiju poslijeratne pripovijetke u BiH" koju je sastavio, a koju će, kao knjigu, isjeckati i baciti u stari papir oni koji su smislili veliku podvalu njemu, knjizi i, posebno, Đuri Damjanoviću. Agić nastoji da opravda činjenicu da su, po tim hajkačima, navodno reagovali brojni čitaoci, na šta "Književna reč" od 25. februara 1977. godine u rubrici "Dva stupca" kaže: "Pripoveci 'Golimjesto' Đure Damjanovića, prvo objavljenoj u 'Književnoj reči', a potom u knjizi 'Magla u rukama' (izdanje 'Prosvete' 1974), ovih dana su upućene — kako nas izveštavaju 'Novosti' od 20. februara — 'ozbiljne primedbe čitalaca' (kojih? otkud sad toliki čitaoci?). U toj izvrsnoj pripoveci, antologijskoj, jednoj od najboljih u stvaralaštvu mlađe prozne generacije, neki ljudi su prepoznali sebe, šta više i neke događaje koji su se desili u jednom određenom selu, odnosno gradu (pošto je priča objavljena još 1974. godine bilo bi zanimljivo ustanoviti da li su se ti navodno sporni događaji desili pre ili posle objavljivanja) pa je sve to urodilo takvim posledicama da je pomenuta priča sporna u 'Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH' sastavljača Nenada Radanovića. Komedija se, eto, ponavlja: po ko zna koji put se u književnom delu traži i prepoznaje ono čega u njemu u stvari nema i po ko zna po koji put vanknjiževna merila postaju presudna u procenjivanju tog dela. Da napomenemo i to da je za pomenutu knjigu Đuro Damjanović dobio 'Isidorinu nagradu', još pre dve godine. Tada, a i kasnije, niko nije imao primedbe na zaista sjajnu priču 'Golimjesto'".



OPTUŽBE BEZ REDA I SMISLA — VII

Zaključujući svoju čudnovatu analizu priče, a zapravo pravdajući to reagovanje pojedinaca iz Banje Luke preko moćnika u Sarajevu, Nihad Agić u "Oslobođenju" ne samo što pretresa priču "Golimjesto", pričaša Milosava i autora Damjanovića, nego i antologičara, banjolučkog književnika sa sarajevskom adresom (na kojoj je, nažalost, do danas) Nenada Radanovića. Naruživši Damjanovića i Milosava, Agić za Radanovića veli: "Ponešto još treba reći i o antologičarevu kriterijumu, o Radanovićevom zaklinjanju u vrhnaravnu moć estetskog suda, o nedostatku kritičke svijesti koja se olako poigrava našim savjestima i ukusima.

Još jednom se pokazuju naše zablude kada pokušavamo odvajati estetski sud i idejnu sadržinu djela, kad jednu stranu umjetničkog djela (formalno-stilsku i jezičko-narativno) ističemo kao dominantnu, dok drugu (tematsku i idejnu) potpuno zabacujemo, ignorišemo. Priča koja se iscrpljuje u monotonom nabrajanju zala s jezičkim doduše osebujnostima u pripovijedanju, bez kontrapunktiranja drugih sudionika jedne isforsirane drame, ne može zadobiti povjerenje čitalaca, jer nudi sliku-istinu o bosanskokrajiškom selu jedino kroz iskustvo jednog čovjeka. Otuda je ona nepotpuna, nerealna, a pripovjedački uprošćena; u sebi samoj nedorečena, priča Đure Damjanovića "Golimjesto" u čitaocu potiče otpor zbog svoga sadržaja, poruke. Da je Nenad Radanović svoje nekritičko oduševljenje makar za jedan stepen snizio i sam bi se uvjerio da "Golimjesto" ipak nije potpuno golo, da je ono, uprkos onome što priča nudi, naseljeno životom i sposobno za rađanje i obnavljanje".

Tako zaključuje Nihad Agić, optužujući ne samo Radanovića, nego i sve one koji su, prije njega, objavili ili preporučili priču "Golimjesto". Prije svih urednika "Književne reči", pa urednike i recenzente knjige "Magla u rukama" (i izdavača "Prosveta"), zatim članove žirija "Isidorine nagrade" i, napokon, samog sebe što je objavio priču u "Licima", jedan od recenzenata narečene knjige, književnik Vidosav Stevanović u ovdje često citiranom broju "Književne reči" veli: "Da sam ponovo recenzent pripovetke "Golimjesto" Đure Damjanovića, evo šta bih napisao: a) u odeljku Arhetipska slika sela, šta se krije, pre svega, iza bogatih, virtuozno jezički izvedenih, stilizovanih govornih formula ove pripovetke, dosledno napisane u prvom licu množine? Krije se jedna jasna, u osnovici veoma sažeta, ali nimalo pojednostavljena niti osiromašena, arhetipska slika sela, shvaćenog u njegovom iskonskom značenju kao vezanost za zemlju, za tle, za jedno jedino mesto na svetu; jedna drevna, gotovo nadsocijalna pozicija, koja samim tim što je starinska i očiščena od svega prolaznog pretpostavlja nekretanje, pasivizam, podložnost svakoj agresiji — propovedačko "mi" ništa ne čini, ali prihvata, prihvata sve što mu se čini; jedna humana potreba ili nužnost da se kroz čvrsto određeni oblik tužbalice postigne rasterećenje od vekovne tegobe, koja ne može biti umanjena prostim ćutanjem; jedna moderna književna namera da se, čvrstim pripovedačkim strukturisanjem, očuva, zabeleži, pre nego što nestane, predačka govorna formula, koja, kao tanka nit kontinuiteta i trajnosti, seže duboko u prošlost, ispod mnogih slojeva nesvesnog, presvesnog i mitskog".

I u odjeljku: b) Kako i zašto se pogrešno čita savremena proza dodaje: "Pošto nisam kritičar, već samo običan pisac, znači, čovek čiji je zadatak i poziv da piše svoje knjige, što bolje može, a ne da se bavi okoknjiževnim rabotama izneću ovde samo još jednu opasku.

Nije prvi put, a možda nije ni poslednji, da se pojavljuje nesporazum između savremenog proznog pisca i jedne, čini se, sasvim određene i definisane vrste "čitalaca", koji mada i sami znaju da to nije istina pokušavaju da stvore utisak da iza njih stoje forumi i organizacije našeg društva. Nesporazum je zaista dubog i suštinski, indikativan već i po samom načinu ispoljavanja. I tu se odmah ponavlja drevna arhetipska situacija, pisac je, unapred, postavljen na optuženičku klupu, a mnogoliki, po pravilu poluanonimni "čitalac" postaje tužilac, koji sipa optužbe bez reda i smisla, monologizira samoupravno i beskrajno. Posledice mogu biti tragične, posledice mogu biti komične, balkanski groteskne i fantastične, a mogu biti oprema prilikama i prema naravima aktera. Stvar se rasplete sudski, mislim pravno, ili se nikada ne rasplete, učesnici iz svega toga izađu s manje ili više pameti, javnost bude rđavo ili pogrešno obaveštena: slučaj je okončan.

Ali su štete mnogobrojne, neprimerene težini i ozbiljnosti optužbi, oštećeni su književnost, čitaoci, slobodan rast kulture, sam pisac. Iskreno rečeno, najviše je oštećen sam pisac, uzeta mu je koja stvaralačka godina, upropaštena jedna ili više knjiga, njegovom imenu zadat je nevidljiv, podmukli, ali delatni moralni udarac, od koga će se dugo oporavljati, ako se ikad i oporavi, vazda će, kao svaki frustrirani čovek, dokazivati da je prav gde ne može biti kriv. Na njega će pokazivati prstom i onda kad sve zamerke kao i sve sporedno i nevažno budu potpuno zaboravljeni. "On je, znate, imao onaj slučaj!""

Promišljanja Vidosava Stevanovića jesu zrela i ukazuju na pisca moćnih djela, što on i jeste, napisavši do danas desetinu romana u odnosu na Agića koji je za cijeli život objavio jedva knjižuljak-dva.

Kome, dakle, onda, vjerovati?! Stevanović je i onomad, a i poslije, bio i ostalo samo pisac! Braneći svoga sabrata i poslušnika po peru, branio je i svoj integritet pisca. A Agić je, dodvoravajući se moćnicima u datom (ne)vremenu, igrao po žici trenutka i zadatka. I izigrao je šta je htio mjesto urednika kulture "Oslobođenja" onomadnih godina. I poslije, naravno, poslije pogotovo, u vrijeme kada se razobličava "tamni vilajet" Sarajeva i njihove im Bosne i Hercegovine.


VOJKO I SAVLE

Pisac Vidosav Stevanović dobio je, sredinom septembra prošle godine sudski spor protiv bivšeg šefa beogradske DB Dušana Stupara, koji ga je optužio da je po nalogu Državne bezbednosti napisao humoresku "Vojko i Savle" i zauzvrat dobio NIN-ovu nagradu za knjigu "Testament". "Politika" je 18. januara 1987. godine objavila humoresku "Vojko i Savle" koja je poslužila za političke obračune na Osmoj sednici Saveza komunista Srbije, a njen autor je i danas nepoznat.



PRIPOVJETKE NISU NOVINE — VIII

Na jedinoj tribini u "Književnoj reči" od 10. marta 1977. godine, u odbranu priče i pisca, oglasio se i veliki srpski književnik Danilo Kiš. On piše u tekstu s naslovom "Za literaturu koja uznemiruje!" i ovo: "To da se jedna priča zabranjuje i s njom jedna antologija, jer tobože ta priča "predstavlja selo u jednom idejno promašenom svetu" i jer "sadrži lažne vesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti" jeste pojava koja svedoči o tome da oni koji čitaju priče i sude o njima ne znaju šta je priča i ne znaju čitati beletristiku. Kada se priča uzdigla do milosti uobličenja prestaje biti nosiocem bilo kakve eksplicitne idejne poruke, priča nije vest i ne donosi vesti, ni lažne ni istinite (priče nisu novine): priča je jedno od mogućih viđenja i osećanja sveta iz raznih rakursa iz raznih osvetljenja, u različitom moralnom i pikturalnom svetlu, to je zapravo, ta mogućnost, elementarni oblik stvaralačke slobode. Svaka intervencija na tom planu, pogotovo ovakva drastična i nezgrapna intervencija ("treba povesti akciju i protiv knjige Đure Damjanovića "Magla u rukama"") može jedino da izazove uznemiravanje književne i neknjiževne javnosti i da naš labilni i frustrirani književni naraštaj navede na neopreznu i po literaturu selekciju palete, gde će tamne boje sve više nestajati, a zameniće ih ružičasta boja anđeoskih zadnjica i idilično cvrkut u kičerskim  rajskim (seoskim) naseljima. Kič je, pak, najpogibeljniji idejni promašaj, kič dovodi do slatke dremeži umesto da uznemirava, kič je opoj i opijum i za buđenje iz te opijumske dremeži literatura koja uznemirava jedini je još mogući palijativ..."

Danilo Kiš je, razmatrajući slučaj Damjanovićevog "Golimjesta", visoko intelektualistički izironizirao situaciju, a potom je kazivao o pola vijeka dugoj sličnosti u našoj književnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Naredao je brojne pojave ne zaobilazeći slučaj Branka Ćopića i njegov djelo "Odumiranje međeda" o čemu je, čak, svojevremeno govorio i predsjednik države, Josip Broz Tito. A taj Ćopić je, pošto je branio Damjanovića, kao, "posipao" se pepelom. U intervjuu sarajevskom "Oslobođenju" kojeg je "bilježio" vrdalama i čudo ljudsko, Enes Čengić, kome su se klanjali i Čopa, ali i Miroslav Krleža, pa čak i Dobrića Cesarić, odnosno Gustav Krklec. S nadnaslovom "Kazano zapisano" i naslovom "U svakom cvijeću se nađe korova" u prilogu "Nedjelja" sarajevskog "Oslobođenja" od 7. maja 1977. godine, raspravljajući o polemikama, a na pitanje šta je tražio u polemici u "Književnoj reči", Ćopić odgovara:

"Ja sam vam rekao da sam se uvijek kajao kad sam bio upleten u polemiku, a posebno intrigantsku. Ne znam kakve je motive i račune kod ovog slučaja koji spominjete imala "Književna reč", ali meni je rečeno da je knjiga zabranjena, odnosno da je protiv nje podignut krivični postupak. Na osnovu toga reagovao sam jer je u prošlosti bilo više pokušaja, a i danas ih ponegdje ima, da se javljaju nepoznati ljudi i sude knjizi. Nedavni slučaj u Zrenjaninu i Prokuplju to pokazuje. Digla se hajka i protiv pisca i protiv knjige, do ne znam kakvih razmjera dok se neko pametan nije našao da te ljude urazumi. Ja sam svakako, i bez dvoumljenja, za zabranu knjiga koje raspiruju nacionalističke i šovinističke strasti, štete našem bratstvu i jedinstvu i idu na uštrb ugleda ove zemlje. Svakako da takve knjige ne bi trebalo da ugledaju svjetlo dana, jer se s takvom literaturom ne smije operisati".

E, sad, zaista je teško pogoditi poslije toliko godina da li je stvarno ovako govorio, da li se pepelom posipao veliki Branko Ćopić, ili je sve ovo smislio i skalaburio mali mu potrčko, polunovinar i poluspisatelj, vispreni Enes Čengić, koji je svo to vrijeme bio uposlenik sarajevskog "Oslobođenja". U svakom slučaju, pitajući Ćopića o tome, autor feljtona je ostao bez nekog ozbiljnijeg odgovora, a uz posprdno Ćopićevo potpitanje: "Znate li vi Čengića? E, onda vam je jasno sve!" No, bilo kako bilo, ostalo je da svjedoči Ćopićevo vajkanje oko svog učešća u odbrani "Golimjesta" Đure Damjanovića, kojeg je Ćopa zaista volio i jednom od rijetkih počesto davao novac. A s početka ovog feljtona pokazali smo njegovo brzo i britko, žestoko Ćopićevo reagovanje u "Književnoj reči".

U intervjuu ovom autoru, povodom "Ćopićeve nagrade" iz njegove fondacije pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu, Damjanović je kazao:

"Drago mi je što sam dobio baš "Ćopićevu nagradu". Vjerujem da je i Ćopiću drago što sam dobio od njega nagradu. Znate da sam bio zabranjivan pisac zbog pripovijetke "Golimjesto" koja je ušla u "Antologiju poslijeratne pripovijetke BiH" (od Meše Selimovića pa do nas nekoliko mlađih pisaca).

Kad me napalo ondašnje političko jednoumlje zato što sam u toj pripovijetki napao ja njih, a neki se od njih i prepoznali u njoj, jedan musliman, bivši predsjednik banjolučke opštine, a kasnije u Sarajevu, baš u to vrijeme, bio u republičkom političkom vrhu; jedan, dakle, Seid Maglajlija, koji je, kad je bio predsjednik Opštine, opštinskim, odnosno narodnim parama, napravio sebi vilu u Mejdanu, preko Vrbasa. To je ona kućerina ograđena borovima odmah kada se pređe vrbaski most, a na početku tog tamo naselja... Mene su onda branili Ćopić, Skender Kulenović, Danilo Kiš, Vidosav Stevanović, Milorad Vučelić, Milan Nenadić i drugi.

Ovdje, naravno, nisu ljudi osim Limuna Papića, kasnije sam to saznao, imali snage da podignu glas protiv te hajke, pa je knjiga uništena i bačena u stari papir, što je prava šteta".


GOLEŠI DRAŽI OD BEOGRADA

Poslije skoro dvije decenije progovorio je dobitnik "Ćopićeve nagrade" i uveliko banjolučki pisac Đuro Damjanović, koji je s početka rata ostavio Beograd i sve svoje tamo da bi došao svojima ovamo, u Banju Luku i rodne Goleše i da bi se pridružio u ratnom vihoru onima koji su stali na branik otadžbine. Ne s puškom u ruci, jer to nije za pisca, već perom i pameću, knjigom i snagom, ratovao je i rat izdržao ovamo. Ali, ne zaboravljajući vrijeme kada je bio zabranjivan pisac baš ovdje, u Banjoj Luci, koju toliko voli da joj se u ratu vratio kada su iz grada tada mnogi bježali drugdje.



PREPOZNAO SE U MAGLI — IX

Nevjerovatno je kako je brzo i efikasno djelovala lavina pokrenuta u Banjoj Luci, preko Sarajeva, protiv "Golimjesta" Đure Damjanovića i "Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH" Nenada Radanovića, gdje je ta navodno sporna priča objavljena.

Za svega desetak dana, odnosno 3. marta 1977. godine, sarajevsko "Oslobođenje" objavljuje tekst s nadnaslovom "Odluka u banjalučkom 'Glasu'" i naslovom "'Antologija' trajno povučena" i informaciju u kojoj se kaže: "Sada je sasvim sigurno — 'Antologija poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini' Nenada Radanovića u izdanju OOUR Novinsko-izdavačka djelatnost banjalučkog 'Glasa', za koju je javni tužilac u Banjoj Luci izrekao privremenu zabranu zbog 'uznemiravanja javnosti i širenja lažnih vijesti' u pripovijeci "Golimjesto" Đure Damjanovića, predloživši sudu da kaže svoju riječ — neće se više pojavljivati u prodaji. Zbor radnih ljudi ovog OOUR donio je odluku o definitivnoj i potpunoj zabrani rasturanja. Bez obzira na to šta će nadležni sud reći, ona neće više biti rasturana. Inače, do sada su, što autorima i saradnicima na knjizi, a što po knjižarama, rasturena 63 primjerka, dok se preostalih 965 primjeraka 'Antologije' nalazi kod izdavača. Ovu odluku potvrdio je i na jučerašnjem (1. marta 1977 — primjedba autora) sastanku Izdavački savjet OOUR NIP 'Glas'.

Na sjednici Savjeta naglašeno je da je začuđujuće to kako je samo jedan recenzent (prof. dr Radovan Vučković) recenzirao ovu knjigu, u kojoj se nalazi priča 'Golimjesto', o kojoj su izrečene ocjene da je ne samo idejno nepodobna, sa oslikavanjem života u selu kakav ne postoji, već neka vrsta nastavka znanog crnog talasa u umjetnosti kod nas...

... Izdavački savjet je, razmatrajući svoj rad i izdavački program za ovu (1977, prim. autora) godinu, naglasio potrebu isticanja liste recenzenata, te da svaki rukopis ponuđen za objavljivanje treba da recenziraju najmanje dva recenzenta. Sigurno je da se ubuduće na listi recenzenata neće naći dr Radovan Vučković, a među saradnicima Nenad Radanović, čija je odgovornost jasna u slučaju 'Antologije'".

Čudesno ali tačno: u OOUR-u koji je objavio spornu knjigu s "inkrimisanom" pričom nalazili su se pisci kao urednici, ali i svi novinari ondašnjeg "Glasa", od kojih je malo ko imao snage dići glas protiv ovakvih odluka i paušalnih ocjena priče. Samo je, kako ovdje reče i sam Damjanović, pokojni Limun Papič, dugogodišnji urednik sportske rubrike "Glasa", novinar i publicista, ukazivao na štetnost takvih pristupa umjetničkom djelu, nastojeći još koga pridobiti za svoje zrelo i normalno mišljenje. Ali, kako učiniti bilo šta, kada su se i u OOUR-u, a i u Izdavačkom savjetu NID nalazili upravo oni, pisci i intelektualci, koji su "Golimjesto" Đure Damjanovića i "Antologiju poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini" Nenada Radanovića, gdje je priča objavljena, proglasili idejnim promašajem i pokrenuli cijelu tu hajku u kojoj je najgore prošla sama knjiga: ne samo što je tog, 1. marta 1977. godine, trajno povučena, nego je naskoro isječena i bačena u stari papir, to jest u — kirsnu sirovinu — gdje joj nikako nije bilo mjesto. Ali, sila boga ne moli!

Petnaestak godina kasnije, tačnije pred kraj 1991. godine, Đuro Damjanović je autoru feljtona dao intervju u kojem, između ostalog, govori i o ovom slučaju, za bivši sarajevski "Svijet". Naravno, te novine ga nisu objavile, a na objavljene fragmente u "Oslobođenju" odmah je reagovao Seid Maglajlija pismom tom listu, koje je i objavljeno, da bi se sprala ljaga s njega, koju pisac nije ni bacio na njegov "svijetli lik i djelo".

Na naše pitanje: "Ako je tačno da je zavičaj neiscrpno inspirativno izvorište, slobodno se može tvrditi da ste vi pisac zavičaja. Dokle to seže u vašoj poeziji i prozi", Damjanović je odgovorio:

— O zavičaju, kao stvaralačkom izazovu trebalo bi napisati jedan pjesnički esej, čak napisati jednu veću knjigu. Taj esej o zavičaju može da napiše samo pjesnik, a tu knjigu može da napiše samo dobar književni kritičar. Ja sam rođen na Zmijanju, u Kočićevom zavičaju, u selu Goleši, iznad Banje Luke, u brdskoplaninskoj geografiji. Još kao dijete počeo sam da pišem pjesme, i za mene je zavičaj ne samo mjesto rođenja nego mi je zavičaj bio pjesnički izvor. Ti zavičajni izvori, april kao rođenje proljeća, a žuta jesen kao zrenje godine. Ja sam već tada, i od zavičajnog toga, opisivao u svojim prvim pjesmama, malim rimovanim portretima iz mastila moje duše. Dio mog talenta, ako ga imam, pripada, dakle, zavičaju. Čovjek je dio prirode, zato smatram i sadašnje životinje i bilje svojim savremenicima. To sve, dabome, nije u apsolutnom smislu, jer sve se to drugačije rađa, a posebno se pjesnik posebno rađa. Roditeljska krv je u najvećoj vezi u vezi s tim, u vezi s talentom. Moj otac je seoski majstor, on se ne bavi time, on ne živi od toga, on živi od zavičajne poljoprivrede, samo umije da napravi sve što treba, i gusle, jer ima duge ruke dugih prstiju, a dugi prsti su prsti umjetnika. Majka umije dobro da priča, kad sam bio dijete uvijek mi je pričala bajke. Da ne ispada da je mnogo hvalim, ali kao da je bila porijeklom iz starih Veda. Razmišljajući još ranije o tome, po ocu sam postao pjesnik, a po majci pripovjedač. Jesenjin je rođen u selu, a Jesenjinov zavičaj je njegova majka njegove poezije, jer uglavnom je pisao pjesme o zavičaju. Vojislav Ilić je gradsko dijete, rođen je u Beogradu, ali napisao je ponajbolje pjesme o seoskoj jeseni. I sad znam neke te njegove pjesme napamet. Kad prošetam Kalemegdanom, uvijek stanem kod njegove biste i poklonim mu se — kazivao je Đuro Damjanović.


Autor: Ranko Preradović, mart 2010
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #7 poslato: Decembar 12, 2010, 04:10:20 pm »

*

"GOLIMJESTO" ĐURE DAMJANOVIĆA — X

Kad sam ovog ljeta posjetio Goleše i išao u šumu do izvora rijeke začuo sam graktanje crne ptice, ali sam sam sebi rekao da to nije gavran već Edgar Alan Po, koji je napisao poznatu pjesmu "Gavran", kaže u svom stilu Đuro Damjanović

U intervjuu kojeg je 1991. godine autor ovog feljtona vodio s piscem "Golimjesta", a sarajevski "Svijet" nije htio ili smio da objavi uprkos činjenici da je u BiH po prvi put uspostavljeno višestranačje, Đuro Damjanović je otvoreno govorio o tome šta je za njega zavičaj i koliko je imao uticaja kada je riječ o njegovoj poeziji i prozi.

— Ovog ljeta bio sam u zavičaju i kada sam išao do izvora rijeke u jednoj šumi čujem gavrana kako kruži i neprestano grakće. Nisam rekao: gavran!, nego sam rekao: Edgar Alan Po! Jer, Po ima onu svoju čuvenu pjesmu "Gavran". Ja ipak nisam pjesnik zavičaja, kao Dobrica Erić, recimo, mada sam napisao mnogo pjesama o zavičaju. Ovog ljeta napisao sam, u zavičaju, jednu zavičajnu pjesmu, pjesmu o jednom i ljeti hladnom izvoru, koji se zove Đuraševica, koji u stvari izvire u toj Đurađevici. A pjesma se zove "Đurađevica ili nebeski izvor". To je duža pjesma, od 27 strofa, a posljednja glasi: "Iz nje je bar malo/ Iz te bistre mleči/ Prožuborio davno/ Izvor mojih reči". Ispod pjesme, takozvanim postskriptumom, napisao sam ovo: "Goleši, druge srede avgusta 1991., napisano perom u obliku srca napunjenim mastilom od krvi".

Pitanje: Koštala Vas je ta privrženost zavičaju. Govori o tome primjer "Golimjesta" i Radanovićeve "Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH". S ove vremenske distance šta možete danas kazati o tome?

— Jeste, zavičaj je lijep, a nekad i opasan. Politika može ne samo da napadne, zabrani pisca nego može i da ga protjera. Uz ime mu da i ime disident. Mene moja književna zabrana nije protjerala preko krive Drine, jer ja sam iz Sarajeva otišao u Beograd još 1969. godine. Sjedio sam ispred hotela "Moskva" kad sam čuo za zemjotres u Banjoj Luci.

A ta "Antologija" zabranjena je 1977. godine. Da sam tad bio u Sarajevu ja bih morao preko krive Drine kao što su to morali Meša Selimović, Vojislav Lubarda, Rajko Nogo, Novica Petković. Zato što sam u mojoj priči "Golimjesto" u negativnom smislu asocirao na Seida Maglajliju, koji je u vrijeme na koje se odnosi priča bio predsjednik Opštine Banja Luka, a kasnije u političkom vrhu u Sarajevu. U mojoj zavičajnoj priči bila je jedna rečenica o njemu, ne navodeći njegovo ime; to je, u stvari, bila jedna književna karikatura o jednom komunističkom liku. On se, eto, prepoznao u toj karikaturi i onda je, eto, sve to bilo. U stvari, on, Maglajlija se prepoznao. Jer nije htio, kao predsjednik opštine, najbolji stan u Banjoj Luci poslije zemljotresa, nego je od državnih, bolje reći — narodnih — para napravio kuću. Nije on kriv što je bio član takve partije i još na vrhu takve partije, jer komunisti su voljeli kuće i da imaju svoje more. A narodu su trubili o komunizmu! A komunisti na vrhu bili su veći kapitalisti od kapitalista. Imali su svoje more i svoje avione i sve drugo što nije njihovo. Pobijedili su u ratu kao proleteri, a pedeset godina slavili pobjedu kao kapitalisti. I pretvorili zemlju u totalitarnu politiku, umjesto u privredu i nauku. I imali partiju bez opozicije, da bi stalno krali i vječno vladali. I nisu nikada shvatili da im je cijeli narod opozicija. Njihova je partija iznjedrila milione poltrona. Na važnim mjestima bili su nevažni. Na pametnim mjestima nepametni. Nikogovići su zavladali zemljom i vremenom. Mijenjali su i školstvo ti neškolovani političari. Uništili su gimnazije, učiteljske škole. Možda zato što oni te škole nisu mogli nikad ni da završe. Govorilo se, na primjer, za Kardelja da je završio učiteljsku školu, ali on je nije završio, iako se bio upisao u učiteljsku školu. I tako dalje, trebala bi jedna edicija knjiga o tome i o njima. Ali, ne bi trebalo toliko o tome, a još manje o njima. Ne treba gubiti vrijeme o izgubljenom vremenu. Da kažem još ovo, zbog te, zbog mene zabranjene "Antologije" branili su me javno, glasom pera, Ćopić, Skender Kulenović, Kiš, Vidosav Stevanović i mnogi drugi pisci prvi.

Pitanje: Bili ste u Sarajevu kao student i tamo ste objavili prvu priču. Kažite nam nešto o tome i kada je to bilo?

— Svoju prvu priču ja sam napisao u Sarajevu i objavio baš u "Oslobođenju". Bilo je to, čini mi se, 1967. godine, a bila je to priča "Pokojnikova smrt".

Studirao sam srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, na Višoj pedagoškoj školi. Profesor maternjeg jezika bio mi je dr Milivoje Minović, književnost mi je predavala profesorka Anka Nazečić, supruga Salka Nazečića, čuvenog profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Želio bih ovom prilikom da nešto više kažem o profesoru Minoviću. On je bio profesor u Učiteljskoj školi, u Sarajevu, dabome, doktorirao je jezik i književnost na velikom Rastku Petroviću. I bio je strog na ispitima i pravi pedagog na predavanju, da bi mu zavidio pedagoški um Makarenko. Mi, studenti, morali smo uvijek biti na njegovim časovima, kao da smo išli u osnovnu školu, jer je ponekad i prozivao. Nije nam to bilo baš drago i nismo ga zbog toga baš voljeli, a dabome i zbog toga što je bio strog, strožiji od gramatike. A mi, mladi, zaljubljeni i još studenti i ponovo morali na Minovićeve časove kao srednjoškolci. Jer sa gramatikom nije šale! Kao što je matematika gramatika brojeva, tako je gramatika matematika riječi. A sama gramatika stroga, a našao se strog i njen naučnik i profesor. Vuk Karadžić bi, bar jednom, kod profesora Minovića pao na ispitu. Jer, on nije bio samo profesor koji je ispitivao studente, nego profesor koji je ispitivao i jezik. Rekoh, profesor je bio strog, stroži od glagola! A ja već pisao pjesme, sarađivao u studentskom listu "Naši dani", objavljivao priče u "Oslobođenju". Sve ovo govorim zato što nas je profesor Minović učio ne samo da znamo, nego i da zavolimo jezik. Ja sam zavolio jezik, ne samo kao pisac, nego zahvaljujući prof. dr Milivoju Minoviću, kasnije sam, u Beogradu, napisao jedan duži lingvistički esej o poeziji Miloša Crnjanskog. Smatram to mojim značajnim djelom baš zbog svega gore rečenog i to je taj razlog što spominjemo Sarajevo i ja o njemu govorim na ovaj način.

To je, dakle, sarajevski period Đure Damjanovića, sažet u najužem smislu, a o čemu govori sa žarom i ljepotom koja je iza njega. Sarajevo je, dakle, grad u kojem je iznad svega zavolio srpski jezik kao sopstveno, jedino oružje kojim će se, potom boriti za sebe sama i za svoj narod.



DOZIVALI SLOBODNIJU SLOBODU — XI

jedno od pitanja koje smo 1991. godine postavili u intervjuu sa Đurom Damjanovićem, odnosilo se na njegovo učešće u sarajevskim studentskim demonstracijama.

— Kad su počele studentske demonstracije u Parizu, upravo nas je, svoje studente, na jednom lingvističkom času profesor Minović pitao šta mi kao studenti mislimo o studentskim demonstracijama. I šta mislimo da li će i kod nas izbiti studentske demonstracije. Prvo je pitao jednog studenta Muslimana.

Taj student je rekao da kod nas nema razloga za demonstracije, jer smo mi socijalistička zemlja. Onda je profesor Minović pitao i mene šta ja mislim o demonstracijama u Parizu, jer kod nas do tada još nije bilo ni pojma o demonstracijama. Rekao sam da i kod nas trebaju demonstracije, i da će možda i biti, navodeći i neke razloge. Profesor je očas ćutao, ali je nastavio da pita i druge studente. Jedni su bili za, a jedni za ne. Ubrzo zatim i kod nas su izbile demonstracije, najprije u Beogradu, a nešto kasnije i u Sarajevu. Rajko Nogo i ja držali smo se za ruke, kad su demonstracije počele, ispred Filozofskog fakulteta i krenuli prema republičkoj vladi. Prošle godine (1990. pr. a.) Novica Petković mi reče da je preko Televizije Sarajevo vidio neke inserte s tadašnjih demonstracija i da je vidio mene na demonstracijama. Da, to je ono vrijeme, rekoh mu, kada si ti bio asistent na Filozofskom fakultetu, a ja apsolvent na VPŠ-u. Bili smo demonstrantske demokrate za vrijeme tih demonstracija, jer u jednopartijskom sistemu nije se smjelo biti demokrata. Bile su to velike demonstracije u Sarajevu, mada su trajale samo jedan dnevnonoćni rad, jedan red, kako se to kaže.

A tamo neka poltronska društva i njihova politika koju mi sada zovemo jednoumljem, govorili su da u Sarajevu takoreći i nije bilo studentskih demonstracija. Uzvikivali smo još nenapisane parole, pucali riječima, mahali smećem. Na bezakonje i nepravdu. Dozivali ne rat, nego i slobodniju slobodu! Jer studentski i narodni život uopšte postajao je život na kredit. Čak jedan dio naroda nije imao ni to. Jer je ta politika jednoumlja pedeset godina slavila propast. Komunističkoj partiji, partiji bez opozicije, mi studenti smo bili demonstrantska opozicija. Komunisti su, kako rekoh, pedeset godina slavili svoje pobjede i pobjedice, slavili svoje jednoumlje.

Oni su obogatili zemlju, ali nepravdom i nemoralom! Poltronstvom i aplauditorijumom, pljeskorečivom kugom! Ja nisam protiv komunizma, ali sam protiv lažnog, izrabljivačkog "komunizma", protiv komunizma koji nije komunizam. A kad smo već kod komunizma, to jest oko komunizma, ja mislim da je komunizam i nemoguć, pogotovo danas nemoguć. Ako ćemo o komunizmu, prva rodovska zajednica bila je komunizam. Samo su pčele komunizam i samo mravi imaju komunizam. Zamislite našeg: počelo je u istočnim zemljama, zemljama komunizma, da sunce rađa na zapadu, a zalazi na istoku, sve dok se, na kraju, nije pojavio politički zemljotres. Studenti su se, dakle pobunili, mladost se pobunila, fizička i duhovna snaga države.

Pitnje: Drugovali ste s mnogim velikanima, primjerice, s Brankom Ćopićem?"

— Ja sam se dosta dobro poznavao sa Ćopićem. Nismo se baš često družili, razlika je bila u godinama i, dabome, i književna razlika. Bio sam više puta kod Ćopića. Jednom sam pravio i intervju sa Brankom Ćopićem, taj intervju objavila je "Književna reč" na prvoj strani. Davao mi je i para, jer ja tada nisam bio zaposlen. Da je Ćopić umro, 26. marta, saznao sam 27. marta, prijepodne, u "Prosveti", na redakcijskom sastanku. Uvijek sam dolazio na vrijeme na sastanak, jedino tad sam zakasnio. Bilo je negdje oko 13 časova kad sam otišao u njegov stan.

Bila je tu u njegovom stanu jedna grupa ljudi u istom, crnom odijelu. Bio je tu Hamdija Pozderac i drugi političari iz Sarajeva. Nešto kasnije došao je i Voja Marjanović, koji je doktorirao na Ćopiću.

Voja Marjanović je plakao. Bilo mi je žao Ćopića, poštovao sam ga i volio, on me je i zaposlio u "Prosvetu", bio je konkurs ali da on nije rekao, ne bi me primili. Znate već obično zapošljavaju žene na našim konkursima za lektore. Tako sam ja, zahvaljujuči Ćopiću, postao redaktor i lektor u "Prosveti".

Nije mi taj posao težak i nije mi loše u "Prosveti".

Kad sam čuo da su me primili u "Prosvetu" istog trenutka zvao sam Ćopića, rekao mu da su me primili i da ja sada želim da ga pozovem na večeru, odmah ili kada to on hoće, u "London" ili "Klub književnik a " ili gdje hoće. On se malo kao nasmijao i samo reče ha-ha! Nisam ga častio večerom, jer je Ćopić ubrzo, jedne večeri, okončao svoj život.

Svi mi znamo ko je Ćopić da je naš veliki i najbolji narodni pisac. Ali nas je mnoge začudilo kad smo čuli da mu u rodnom mjestu, u Bosanskoj Krupi, ne daju neki ljudi, bolje reći neljudi, da u njegovom gradu bude Ćopićeva bista. Što se tiče te biste želio bih da kažem ovo. Ne treba Branku Ćopiću bista, njegove knjige su njegova bista. Ali Ćopićeva glava u obliku biste, i to baš u Bosanskoj Krupi, to je više bista gradu nego Branku. Ili, ako hoćete, Ćopićeva bista to je bista onoj njegovoj pjesmi "Mala moja iz Bosanske Krupe". I ovog ljeta Ćopić i ja smo se sreli u Herceg Novom, ja kao turist, on kao bista. Ja sam ga pozdravio pogledom, a on je začuđeno gledao u neku svoju čarobnu daljinu, ali vjerujem da je i mene vidio — ispričao je između ostalog Đuro Damjanović u pomenutom intervjuu s autorom feljtona.


SMETALA IM I BRANKOVA BISTA

Progoni pisaca nisu trajali samo u onovremenu, Ćopića su progonili i u višestranačju, uoči minulog rata, ometajući podizanje njegove biste. A u ratu su tu istu, ali i bistu u rodnim Hašanima naprosto sklonili, odnosno polomili, baš kao što su lomili i torturisali "Golimjesto" Đure Damjanovića, kojeg je Ćopić volio i cijenio.

I kao da su se, nekako, vremena podudarala i prelamala na ovim ovdašnjim prostorima BiH, gdje se sve to i tako događa kao da je život literatura ili kao da je literatura život!



PJESNICI SU VELIKA DJECA — XII

Poslije petnaestak godina, negdje devedesetih, kada je vođen i u ovom feljtonu često citirani, ali u cjelini još neobjavljeni intervju sa Đurom Damjanovićem, tako je razmišljao i govorio čovjek koji je polovinom šezdesetih stradavao zbog pripovijetke "Golimjesto" u "Antologiji poslijeratne pripovijetke u BiH" Nenada Radanovića. Možda je čak i njegovo učešće u studentskim demonstracijama u Sarajevu imalo povoda za progon i hajku na njegovu priču, kao što je ta hajka, vjerovatno, rukovodila kolegu, književnika Stevana Tontića da u svojoj "Antologiji poezije BiH" ne uvrsti Damjanovićeve, a uvrsti pjesme nekih mnogo manje važnih i loših pjesnika. Uostalom, evo šta je tada Damjanović odgovorio na pitanje, šta ste vi, prozni pisac ili pjesnik?

— Za mene odavno kažu da sam bolji prozni pisac nego pjesnik. Oni ne kažu da sam loš pjesnik ali kažu da sam bolji prozni pisac. Možda me zato Stevan Tontić nije uvrstio u svoju "Antologiju bosanskohercegovačke savremene poezije". U toj antologiji ima slabijih pjesnika od mene. Ima u toj antologiji jedan mali broj pjesnika za koje ja nikad nisam čuo. Mada je ta antologija, u suštini, vrlo dobra.

Ali, ušao sam u Radanovićevu "Antologiju poslijeratne pripovijetke u Bosni i Hercegovini" što me je i te kako koštalo. Ja više volim poeziju od proze, ali i ja odavno mislim, da sam bolji prozni pisac — odgovorio je Đuro.

Dobitnik "Ćopićeve" nagrade 1995. godine za zbirku pjesama "Noćno sunce" Đuro Damjanović je u intervjuu autoru feljtona s oduševljenjem govorio o tom priznanju, podsjećajući, uvijek, na "Golimjesto" i stradalništvo zbog te priče. Taj razgovor djelimično je objavljen u "Glasu Srpske" u nedjeljnjom prilogu, 6 i 7. maja, za Đurin rođendan jer on je rođen na Đurđevdan, 6. maja 1945. godine. Na pitanje kako se nadopunjavaju pjesnik i prozni pisac, Đuro je odgovorio:

— Do sada sam objavio deset knjiga pet proznih i pet zbirki pjesama. Mislim da sam posvećeniji prozi, ali poeziju više volim. Ovo mi je treća nagrada, prvu književnu nagradu sam dobio 1972. godine u listu "Mladost" potom je došla ona nagrada "Isidora Sekulić" i sada, evo, "Ćopićeva". Ova mi je utoliko draža jer su u petoročlanom žiriju bila četvorica akademika — Stevan Raičković, Matija Bećković, Predrag Palavestra i Ljubomir Simović ali to su, istovremeno, sve redom moji drugi pisci, i moji poznanici. Raičković voli moju poeziju za djecu, bio je recenzent knjige "Negde nešto peva" koja je jedina moja knjiga za djecu i koju izuzetno volim. I u čitanke sam ušao po njoj, s njom, ali tu su još mnoge lijepe stvari koje su mi se događale oko nje. Pjesnici su velika djeca! Kad pišem prozu u meni nema djetinjeg. Ja, recimo, ne umijem napisati priču za djecu, jedva sam dvije-tri zabilježio, čak i objavio i vidim ne ide. U prozi sam drugačijeg srca, u poeziji sam vedro nebo i tihi vjetar, a u prozi oblačno i kišovito nebo, s olujom i grmljavinom.

Pjesme sam počeo da pišem još dok sam bio dijete.

U to vrijeme "Glas" je imao "Dječju stranu". Počeo sam pisati još kao osnovac, a pjesme objavljivati tek kao srednjoškolac. Upravo na toj strani ali i drugdje, jer proza je došla mnogo kasnije. U suštini, svi su književni rodovi poezija!

Ovako je, dakle, prije petnaestak godina pričao Damjanović, oduševljen nagradom "Branko Ćopić".

Za tih četrnaest godina, jer nedavno se u februaru navršila godina dana otkako on nije među živima, među nama, dobio je još neke važne nagrade, a posljednja je za najbolju pjesmu o jabuci na konkursu manifestacije "Jabuke i pjesme — Jablanica 2008". Podijelio je tu nagradu sa Stevkom Kozić-Preradović. Nagradu mu je uručio njegov prijatelj, saputnik i prognanik u selo, ratnik prošlog rata, Rado Dimitrijević. Pomenimo i nagrade "Kočićevo pero" i "Kočićeva knjiga" koju dodjeljuje Zadužbina "Petar Kočić" Banja Luka — Beograd, te "Kočićeva nagrada" koju dodjeljuje "Kočićev zbor". Objavio je i dvanaest novih knjiga među kojima i onaj lingvistički esej o poeziji Miloša Crnjanskog. Svakako da je najznačajnija obnova "Jednodnevnog dnevnika" ("Besjeda" Banja Luka, 2005), "Istočno od neba" ("Art print" Milana Stijaka, gdje je objavio desetak knjiga, Banja Luka, 2004) i "Sveti Sava" ("Art print", Banja Luka, 2008). Sve su to, dakle, ostvarenja i samo dio životopisa stradalnika Đure Damjanovića, jednog od brojnih koji su zbog takozvanog verbalnog delikta bili na nišanu onovremenih vlasti i njihovih moćnika kojima ni do čega nije bilo stalo, pa ni do svetinja, poput vjere i Crkve.

Ko zna šta je sve trebalo da znači to hajkanje koje, na sreću, nije omelo Damjanovića u njegovom daljem stvaralaštvu jer ipak je u Beogradu, gdje je živio, bio zaštićeniji nego li, recimo, u svojoj Banjoj Luci ili, još gore, u takođe njegovom Sarajevu gdje će pod optužbom da je velikosrpski nacionalista njegov dobar poznanik, kočićolog, prof. dr Miodrag - Mišo Vulin, takođe pokojni (1998), biti osuđen na višegodišnje robijanje u Foči. Ali, o tom, potom!

Slučaj "Golimjesta" nikada, do smrti Đurine, u februaru prošle godine, nije u glavi nekih onomadnih poslušnika potisnut iz svijesti i zatrven. Uvijek se govorilo: "Pa, on pije ne samo zbog one saobraćajke, nego i zbog stradalništa oko svog "Golimjesta".

Smiješno i jasno ali tako je bilo pa ne bi valjalo kriti ne treba nikoga od njegovih grijeha alimentirati.

Damjanovića je alimentirala njegova literatura i duboka privrženost srpskom pravoslavnom biću što je toliko puta potvrdio.


Autor: Ranko Preradović, mart 2010

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_content&view=article&id=4306:qgolimjestoq-ure-damjanovia-10&catid=32:feljton
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #8 poslato: Jul 24, 2012, 10:26:54 pm »

*

DRUGI O ĐURI DAMJANOVIĆU...
 
 
Za literaturu koja uznemirava
 
To da se jedna priča zabranjuje, i s njom jedna antologija, jer tobože ta priča "predstavlja selo u jednom idejno promašenom svijetu" i jer "sadrži lažne vijesti koje imaju za cilj uznemiravanje i obmanu javnosti" jeste pojava koja svedoči o tome da oni koji čitaju priče i sude o njima ne znaju šta je priča i ne znaju čitati beletristiku. Kada se priča uzdigla do milosti uobličenja, prestaje biti nosiocem bilo kakve eksplicitne idejne poruke, priča nije vest i ne donosi vesti, ni lažne ni istinite (priča nisu novine); priča je jedno od mogućih viđenja i osećanja sveta, a ta mogućnost viđenja sveta iz raznih rakursa, iz raznih isvetlenja, u različitom moralnom i pikturalnom svetlu, to je zapravo — ta mogućnost — elementarni oblik stvaralačke slobode. Svaka intervencija na tom planu, pogotovu ovakva drastična i nezgrapna intervencija ("treba povesti akciju i protiv knjige Đure Damjanovića "Magla u rukama") može jedino da izazove uznemiravanje književne i neknjiževne javnosti i da naš labilni i frustrirani književni naraštaj izvede na neopreznu i po literaturu pogibeljnu selekciju palete, gde će tamne boje sve više nestajati a zameniće ih ružičasta boja anđeoskih zadnjica i idilični cvrkut slavuja u kičerskim rajskim (seoskim) naseljima. Kič je, pak, najpogibeljniji idejni promašaj, kič dovodi do slatke dremeži, umesto da uznemirava, kič je opoj i opijum, i za buđenje iz te opijumske dremeži literatura koja uznemirava jedini je još mogući palijativ.

U poslednjih pola stoleća na ovu je temu već proliveno toliko mastila, štamparske boje, žuči i krvi, da se čoveku čini — u ovakvim prilikama — da doživljava psihološki fenomen deja vu, već viđenog, i stoga ga obuzima neko sumorno sivilo toga deja vu, neko osećanje mučnine od te monotonije vrtnje u krug dokazivanja jednih te istih istina. Beletristička, pripovedačka slika toga sporog vrćenja u krugu nesporazuma imala bi nečeg od kafkijanske egzistene strepnje i besmisla.
 
(Polemički tekst Danila Kiša objavljen u "Književnoj reči" 10. marta 1977, povodom zabrane "Antologije bosanskohercegovačke pripovijetke" Nenada Radanovića zbog priče Đure Damjanovića.)

Danilo Kiš


Đuro Damjanović mi legao pod pero
 
(...) "Legao" mi pod pero kao naručen zbog nekolikih biografskih bisera, od kojih bi neki pisci napravili karijeru. Imao je čast da "užica" koju paricu od škrtog Andrića ispred "Moskve", a zemljak Ćopić ga "finansirao" u kafani. Nakon zabrane njegove priče "Golimjesto" i mučnog progona, polemičkim tekstovima branili ga Ćopić, Kulenović i Kiš. Damjanovića, vješca sadijevanja zmijanjske magle i oluje u stogove priče i splitanja trava u pletenicu rečenice, uveo sam u roman okrunjenog "Kočićevom nagradom". Nakon neslavne ceremonije dodjele nagrade ispred Kočićeve kuće, vratio se u grad pješke sa zbora, prijekim putem kojim je i Kočić išao "kroz mećavu". Nakon "obijanja" banjalučkih kafana, skrasio se u "Snek-baru", akademiji mokre i vesele braće. Posmatrao sam ga na vrhuncu alhemije pijenja; mašući glavom dugo "gradirao" rakiju na jeziku a onda čašu munjevito izvrtao. Vezao brke, bradu i kosu u pletenicu poput šrutija, okretao šešir na glavi, govorio: "Na koju stranu okrenem šešir, na tu ću stranu i pričati!" Vikao, mašući smotkom novčanica od "Kočićeve nagrade": "Što nisam bak?! Što nisam bak?!" "Kakav bak?", pitao rođo iz ćoška. "Dobio sam pet stotina maraka za Nagradu 'Petar Kočić' a bak hiljadarku za Nagradu 'Jablan'!" Izašao iz "Snek-bara" u Gospodsku ulicu, cijepajući novčanice od deset, dvadeset i pedest maraka. "Što nisam bak koji piše!?!", podvikivao poslije svake pocijepane novčanice. Za njim trčkarali cigančići kupeći komadićke rastrganih novčanica. Damjanoviću, laureatu Nagrade "Petar Kočić", priređeno književno veče u velelepnom Kulturnom centru Banski dvor. U krcatoj Vijećnici piščeva stolica na bini bila prazna. Književnik Ranko Risojević, voditelj večeri, uvjeravao posjetioce: "Sad će Đuro! Samo što nije!" Damjanović, međutim, u isto vrijeme, "nastupao" na književnoj večeri i u restoranu Doma kulture. Pitao ga gazda Milutin: "Koliki ti je honorar u Vijećnici?" "Pedeset maraka!" "Kod mene je honorar pedeset piva!" Đuro, prstom po čelu, sračunao-preračunao: "Bolje u kafani sa pedeset piva, nego u književnosti sa pedeset maraka!" Budući istraživač banjalučkog književnog života doktoriraće na nepoznatom slučaju u istoriji književnosti; pisac dezertirao sa svoje književne večeri! Damjanović imao više neobjavljenih knjiga u banjalučkim kafanama nego objavljenih u izdavačkim kućama! Postao, poput drevnih aeda, usmeni, putujući pripovjedač! Ulice Banjaluke zasipao buketima stihova i rečenica domišljenih u hodu, koračajući u njihovom ritmu. Jednom mi nazvao jutro stihovima: "Žurim u aleju, u lipe i kestenje lirike! Onda ću u Gospodsku ulicu priče!" Izdavač Stijak ("Art-print") predložio Damjanoviću: "Platiću dnevnicu pisaru da te prate na konju i zapisuje stihove! Poslije ću ih objaviti!" Damjanović mu vratio : "Kad ja govorim, konj rže! Pisar ne bi uhvatio ni rz, ni riječ!" Čule su se i kafanske ideje da aleje i ulice nose imena po Đurinim objavljenim stihovima: Ulica od Davida i Jablana pobednika noći, Ulica Mračajskog prote što se bojao zalaska sunca, Ulica Petra Kočića koji doziva svetlost, Aleja drvoreda pesama, Trg dana i šetalište reči, Gradski park rečenica... U njegovim pjesmama sakrivena je lirska mapa grada, fortikfikacija u poetskoj formi. Stihovi su čitača uvodili i izvodili iz grada: "plavi grad na mostovima neba"; "grad koji leži na ravnici jutra reke"; "Banja Luka, je grad a Banjaluka reka"; "grad listalih očiju"; "Kastel uvis banjalučki Akropolis"; "A na istoku grad se širi širinom zore"; "grade na zemlji iznad zvezda"; "Banjaluka je noću na visini oblaka"... U kafanskoj akademiji "Snek-bar" organizovan okrugli sto, "vesela" sesija, e da bi se akribijom iz pune čaše razmotrila Damjanovićeva filozofska teorija o Kočićevom troprstu ispruženom u gradskom parku: "Kočo je upro troprstom niušta svega!" Orijaš-rakijaš napao Damjanovića svojom antitezom: "Đuro, ta ti je neslana! Kočo je puko prstom za Mijatom!" Drugi oponent "zatrubio" u praznu čašu: "Kočo upire prstom u jazavca!" Treći mutno filozofirao: "Budem li se vješ'o, eto Kočinog troprsta!" Zaključci sa okruglog stola nikada nisu usaglašeni i potpisani, jer je profesor Vulin, kočićolog, ušao a supjani konobar izašao iz "Snek bara" u park da ispita je li Kočo upro troprstom ili kažiprstom. Savladala ga rakija i "kao zaklan" je zaspao na travi, ispod spomenika. Kasnije se hvalio u "Snek baru" da je sanjao kako iz Kočinog ispruženog kažiprsta, kao iz česme, teče rakija. Ali, kad god bi zinuo da "pokvasi grlo" Kočo bi pucnuo palcem i kažiprstom, kao da zavrće pipu, i curak rakije bi presušio...
 
Poput Pariza i Buenos Ajresa i Banjaluka je imala kafanu u kojoj se kalio duh književnog života. Ko nije imao stalno mjesto u igri "okretanja stolova" u kafani Banskog dvora, bio niko i ništa u književnosti. Kafana odavno zadobila mjesto u pjesmama, pričama i romanima, a pisac M. S. u priči presjekao svečanu vrpcu rečenice, proglasivši je bibliotekom: "'Aj'mo u biblioteku, na čašicu književnosti!" Mnogi poznati pisci više su pamtili "promociju" u kafani, nego u velelepnoj Vijećnici. Danilo Kiš, na primjer, honorar sa promocije "Grobnice za Borisa Davidovića" rasitnio upravo u "biblioteci" Banskog dvora, okrećući sto do zore sa književnikom Đurom Damjanovićem. Damjanović bio pod posebnom prismotrom zbog zabranjene priče "Golimjesto" a Kiš ga branio u "Književnoj reči. "Okretanje stolova", iz ćoška, pratili inspektori SUP-a. "Voleo bih da sam napisao priču Tilmjesto'!", rekao Kiš. Damjanović se navrzao: "Golimjesto svih naših golih mjesta, golih stradanja i golih nadanja. Čudio sam se kako su oni odmah (pro)našli sebe u književnoj priči, kad oni ne čitaju! Ali, zato, zato imaju svoje plaćene čitaoce! Grmjeli su usred zime (1976), slali munje, pucali su na me iz svog komunističkog groma! Samo zato što nisam pisao crvenim rukopisom! U toj mojoj priči ti crveni 'anđeli' prepoznali su se u obliku đavola! Zbog moje priče uništili su jednu antologiju! A onda su htjeli da unište i mene! Vrtjelo se nešto oko njihovog Suda i oko mog zatvora! Volio bih da je nisam napisao!" "Uvrstili su te u antologiju književne večnosti!", rekao Kiš. Damjanović namignuo Kišu, šapnuo mu da su u kafani inspektori na zadatku, a Kiš u razgovor "uključio" Borisa Davidoviča! Nakon danonoćnog rovarenja po kartoteci stanovnika Banjaluke, inspektori, među stotinama Davidovića, nabasali i na Borisa Davidovića. Kada su ga, ni krivog ni dužnog, priveli, prvo tražili da zine i pokaže "gvozdeno zubalo". Nesrećni Boris Davidović imao zube "kao konj" (nezgrapno je inspektor uveo u zapisnik). "Davidović, Boris?", osorno upitao inspektor. "Uvijek bio!" "Kad si posljednji put bio kod zubara, i kod kojeg zubara?" "Jesam li u bolnici ili u miliciji?" "Ja postavljam pitanja! Pjevaj - zubar, gvozdeni zubi, i tako dalje!" "U životu nisam bio kod zubara!" "Pregledaću ti ja gvozdeno zubalo! Misliš li i ti, kao Đuro Damjanović, da se naša djeca boje milicije?" "Nisam dijete, i ne znam dječaka Damjanovića!" „Šta znaš o tome da naš predsjednik opštine popravlja kuću od državnih para?" "Nek' je popravlja čime hoće i koliko hoće!" "Druže Borise Davidoviću, imaš li ti šta sa piscem Damjanovićem? Da te podsjetim, taj lola naše književnosti piše da se djeca boje milicije, da je otišlo pedeset miliona državnih para za popravak predsjednikove kuće, i tome slično." "Znam dvojicu Đura i trojicu Damjanovića! Jedan ne zna ni slovca, a drugi je konobar, pisac tura pića!" "A vidiš, tebe u kafani spominju Damjanović i njegov pajtaš, Kiš Danilo!" "Ako znam ijednog od njih, dabogda odavde nikad ne izaš'o!" "Je li pisac Damjanović, čestiti sin domovine?" "Pijem samo sa čestitim sinovima kafane!" "Borise Davidoviću, držimo te na oku! Ako se čega sjetiš, znaš gdje ćeš doći!" "Ničega se više ne mogu sjetiti!" Sve se može kad se mora, Davidoviću!"

Milenko Stojičić
(Iz romana "Banjalučki miloštar")
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: