Vladan Desnica (1905—1967)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vladan Desnica (1905—1967)  (Pročitano 19182 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 12, 2010, 05:16:54 pm »

*

VLADAN DESNICA
(Zadar, 17.09.1905 — Zagreb, 04.03.1967)

Vladan Desnica rođen je u Zadru 17. septembra 1905. godine u porodici uglednog advokata dr Uroša Desnice. Djed Vladana Desnice, Vladimir Desnica bio je veoma ugledan čovjek, veleposjednik i predsjednik opštine u Obrovcu. Da je pisac Vladan Desnica bio potomak slavnih predaka svjedoči i činjenica da je njegov djed Vladimir 30 godina stajao na čelu obrovačke opštine, bio član Carevinskog vijeća u Beču, vitez Reda Franje Josifa jednom riječju ugledna ličnost svoga vremena. Veoma se zalagao za srpski narod u Dalmaciji. U političkom životu toga vremena učestvovao je i otac Vladana Desnice, dr Uroš Desnica koji je sastavio tekst Zadarske rezolucije. S druge strane Vladan Desnica bio je povezan sa čuvenom porodicom Janković. Olga Janković, kći grofa Ilije Jankovića bila je baka književnika Vladana Desnice po očevoj lozi. Majka Vladana Desnice, Fani, rođena Luković rodila se u bokeljskom gradiću Prčnju i rođaka je poznatog bokeljskog istoričara don Nika Lukovića.

To su kratki podaci o porodici iz koje je poticao književnik Vladan Desnica.

Osnovnu školu Vladan Desnica je učio u Zadru sa srpsko-hrvatskim kao nastavnim jezikom. Dvije godine Prvog svjetskog rata proveo je u Grčkoj, gdje mu se otac sklonio s porodicom. Gimnaziju je počeo da pohađa u Zadru, a kad je taj grad pripao Italiji, nastavlja gimnaziju u Splitu i Šibeniku. Maturirao je  u Šibeniku 1924. godine u klasičnom odjeljenju tamošnje gimnazije. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Parizu. Diplomirao je 1930. godine u Zagrebu. U Parizu je slušao predavanja iz filozofije, pa je tako zadovoljavao svoja interesovanja za filozofske teme, koje će kod njega biti prisutne tokom cijelog života. Poslije završenih pravnih nauka zaposlio se u Državnom pravobranilaštvu u Splitu, gdje je ostao do početka rata.Godine 1941. italijanske okupacione vlasti odvele su ga u Zadar za prevodioca na usaglašavanju zakonskih propisa. Iz Zadra se sklonio 1943. u Islam Grčki, a odatle prešao na oslobođenu teritoriju 1944.,i sa ZAVNOH-om došao u Zagreb 1945. godine. U Zagrebu radi o pravnom odjeljenju Ministarstva finansija dn 1950., a od tada bio je profesionalni pisac sve do smrti. Umro je u Zagrebu 4. marta, a sahrnjen u porodičnoj grobnici u Islamu Grčkom.

Književnošću i muzikom Vladan Desnica se počeo baviti još u gimnazijskim danima. Studiozno je čitao domaće pisce, ali i francuske, italijanske, ruske, grčke i rimske. Od domaćih pisaca najviše je cijenio Lazu K. Lazarevića kao harmoničnog pripovjedača. Veoma je cijenio Njegoša i njegovo djelo "Luča mikrokozma". Napisao je esej o Dositeju Obradoviću ističući pjesničke i lične crte vellikog srpskog putnika i radoznalica.

Od stranih pisaca izuzetno je poštovao Stendala i Flobera. Za Tolstoja je govorio da je pisac koji unosi život u svoja djela. Desnica je cijenio i Turgenjeva zbog toga što je nalazio kod ovog pisca blizinu stvarnom životu i zbog harmonične kompozicije njegovih dijela.

O ocu italijanske književnosti, Danteu, Desnica je skicirao esej, koji, na žalost, nije dovršen.

Već u gimnaziji upoznao je dijela važnijih grčkih i rimskih pisaca, pa se nekima od njih vraćao cijeloga života. Izuzetno je volio Eshilovog "Okovanog Prometeja". Desnica je čitao filozofska djela, dolazio na diskusije filozofskog društva u Zagrebu,htio je da bude u stalnom i živom kontaktu sa vitalnim idejama koje pokreću čovjekovu težnju da kuca na sva vrata svijeta kako bi se približio ljepoti, istini i suštini.

Vladan Desnica imao je široko obrazovanje: pored poznavanja književnosti, filozofije, estetičkih teorija, znao je italijanski, francuski, ruski, a služio se latinskim i grčkim jezikom. Bio je bez sumnje jedan od najkompletnijih intelektualaca svog vremena.

Najpoznatija su mu djela: roman "Zimsko ljetovanje" (1950) u Zagrebu; zbirka pripovjedaka: "Olupine na suncu" (1952) u Zagrebu; filmski scenario "Koncert" (1954) u Zagrebu; zbirka pripovjedaka "Proljeće u Bodrovcu" (1955), objavljena u Beogradu; zbirka pjesama "Slijepac na žalu" (1956) u Zagrebu; roman "Proljeća Ivana Galeba" (1957) u Sarajevu; zbirka pripovjedaka "Fratar sa zelenom bradom" (1959) u Zagrebu; "Izbor pripovjedaka" (1966) u Zagrebu.
  
Sopstvenu porodicu Vladan Desnica zasniva 28. aprila 1934. godine brakom sa Ksenijom Carić. Iz toga braka imao je kćer Olgu rođenu 1936., kćer Jelenu rođenu 1937., kćer Nataliju rođenu 1941. i sina Uroša rođenog 1944.godine.
    
Vladan Desnica nije bio samo književnik koji je stvarao izuzetna djela, on je bio mnogo više od toga — sjajan poznavalac života i životnih istina i veoma sposoban da sve to utka u svoja djela. Znanje

. . .

Desnica potomak je Stojana Mitrovića Jankovića[1] (oko 1635—1687), u srpskoj narodnoj pesmi poznatog kao Janković Stojan, vođe srpskih kotarskih uskoka u XVII veku, serdara Kotara, kavaljera sv. Marka, konjičkog kapetana, zapovednik tvrđave Ostrovice.

Desnice su srpska porodica poreklom iz Srba u Lici, odakle je pradeda Vladana Desnice, Danilo Desnica, trgovac i posednik, došao u Obrovac gde mu se rodio sin Vladimir Desnica (1850—1922) koji je sa Olgom Janković, kćerkom grofa (conte veneto) Ilije Dede-Jankovića (1818—1874), potomkom Stojana Jankovića, poznatim slovenofilom, pesnikom, prvakom srpskog naroda u Dalmaciji, imao sina Uroša Desnicu (Obrovac, 28. avgust 1874 — Split, 13. jul 1941), pravnika, člana Srpske stranke, nosioca austrijskog viteštva, predsednika Dalmatinske vlade, poslanika u Narodnoj skupštini, senatora, koji je učestvovao u donošenju Zadaraske rezolucije, a kao protivnik austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine tokom Prvog svetskog rata bio interniran u Italaju. Pošto je konte Ilija Dede-Janković bio poslednji muški izdanak svoje porodice, Jankoviće su po njegovoj kćerki Olgi, nasledile Desnice, celokupnu imovinu u Islamu Grčkom, uključujući dvore Jankovića, porodičnu crkvu zemljišne posede i dr[2]. Uroš Desnica se oženio sa Fani Luković, kćerkom pomorskog kapetana Đure Lukovića iz porodice Luković iz Prčnja u Crnoj Gori[3]. Uroš Desnica je sa Fani Desnica, rođ. Luković imao sina Vladana Desnicu i kćerke Olgu i Natašu.—

Zanimljivo je to da Hrvatska danas smatra da je Vladan Desnica hrvatski pisac i da je pisao hrvatskim jezikom. Osamdesetih godina se otkrilo da je sarađivao i pisao tekstove za Četnički pokret i Četničke novine u Drugom svjetskom ratu. Čak usprkos toj činjenici Hrvatska ne odustaje da Vladana i danas ne uvrsti u udžbenike osnovnih i srednjih škola kao isključivo hrvatskog pisca.—


_______________

1. Rodoslov Jankovića i Desnica vid. Baština dvora Jankovića, Istorijski muzej Srbije, Beograd 2006, str. 92.
2. Rodoslov Jankovića i Desnica, kao i detaljnu porodičnu istoriju vid. Baština dvora Jankovića, Istorijski muzej Srbije, Beograd 2006, str. 92.
3. Lukovići su porodica katoličke veroispovesti. U bokokotorskom zalivu ima mnogo katoličkih porodica poreklom iz crnogorskih brda, koji su primili katoličanstvom dolaskom u primorje. Simo Matavulj govori o srpskom poreklu Lukovića u knjizi Boka i Bokelji. Lukovići su, prema porodičnom predanju, poreklom iz Foče (Srbinje) u današnjoj Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, odakle su preko crnogorskih brda, došli u crnogorsko primorje u XVII veku. U prošlosti bili su najbrojnija prčanjska porodica. Rodonačelnik grane Lukovića koja se iz Prčnja preselila u Boku kotorsku, kapetan Marko Luković za zasluge stečene u ratu dobio je od venecijanskih vlasti naslov konte 27. 3. 1773. O Lukovićima iz Prčnja, vid. Don Niko Luković, Prčanj, Kotor 1937, str. 217.
Wikipedia
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 05:17:39 pm »

**
VLADAN DESNICA


PROLJEĆE IVANA GALEBA

U ovom romanu stari muzičar Ivan Galeb, naizgled beznadežno prikovan za bolesničku postelju, boreći se između života i smrti, evocira čitav svoj život dok oko njega promiču lekari, bolničari, medicinske sestre. Ivanova sećanja se, prirodno, najčešće vezuju za trenutke intenzivnijeg života, mladost posvećenu umetnosti, za proleće života. Suočen sa činjenicom da mu se smrt u nekoliko navrata opasno približila, Ivan je počeo da svodi životne račune. U konačnom bilansu njegova slika života bila je prilično sumorna. Iako već pomiren sa smrću i činjenicom da u životu nije sve kako treba, Ivan ozdravljuje i izlazi iz bolnice u jedno novo proleće.
 
Pisac je delo gradio revokativnim slikama umetnikove mladosti, bez ikakvog fabulisanja čak i onih događaja koji su nudili živu i zanimljivu radnju, pa se vrednost romana traži upravo u meditacijama i refleksijama iskusnog umetnika. Roman Proljeće Ivana Galeba se bavi različitim problemima teorije umetnosti, filosofije, psihologije, estetike, etike, itd. Razmišljanja, analize, hipoteze, sudovi i zaključci o brojnim oblastima čovekovog života i njegovog stvaralaštva iskazani su isključivo kao meditacija glavnog junaka romana. Ipak, ti iskazi, s obzirom na specifičnost značenjske strukture romana, imaju dvostruku funkciju. S jedne strane, oni su elementi metodološkog postupka u psihološkom projektovanju ličnosti. Tim iskazima pisac je portretisao, razvijao i obogaćivao lik centralnog junaka, Ivana Galeba, kao i niz manje-više sporednih likova, npr. Ivanovog dedu, župnika, apotekara Ivana, revolucionara Radivoja... Međutim, u ovakvom tipu romana, meditativni iskazi i refleksije junaka "imaju i relativnu smisaonu samostalnost". Ti se iskazi moraju shvatiti i kao piščeva viđenja problema koji se u romanu tretiraju. Tako glavnog Desničinog junaka treba shvatiti, u najbukvalnijem smislu, kao piščevog protagonistu, dok se za ostale likove to ne može reći.
 
Ovo zanimljivo delo Vladana Desnice bavi se čitavim nizom opšteljudskih problema kao što su: suština i svrha ženske lepote, suština i svrha umetničkog stvaralaštva, umetničko stvaranje kao vid psihičke kompenzacije, kakva mentalna struktura ličnosti odgovara našem vremenu, itd. Tri centralna lika, Ivan Galeb, apotekar Ivan i revolucionar Radivoje, čine i u metodološkom smislu osmišljeno postavljen trougao, u čijem se okviru rešavaju postavljeni problemi. Postupak umetničke analize pisac rešava tako što apotekara Ivana i Radivoja stavlja u karakteristične aktivne situacije ili ih dovodi u neposredne kolokvijalne dispute sa Galebom. Njihovo ponašanje i stavovi izrečeni u raspravama Ivanu Galebu služe kao osnova za uopštavanje i zaključivanja.
 
Po Galebovom, a to znači i po piščevom shvatanju, čovek je u svojoj suštini protivrečno, kontradiktorno biće. "Smiješno je" — kaže Galeb — "kako su kasno ljudi došli do toga da je prosto nemoguće zamisliti dvije tako disparantne, tako suprotne crte, a da se ne bi mogle naći udružene u koži jednog živog čovjeka... Da sam pisac, nikad ne bih strahovao da ne upadnem u kontradikciju: tek kontradikcija je ono što liku daje krepčinu i reljef". Čovek nije jednosmerno i pravolinijsko, ni strogo racionalno biće; on je složen iz niza protivrečnosti.
 
Galeb je u suštini pesimista i skeptik, ali njegova misao nije do kraja crna. On smatra da je život jedinke uslovljen, determinisan nizom komponenata koje svaku ličnost čine osobenom. "Svako od nas" — misli Galeb — "nosi u sebi namotano klupko svog životopisa, repetorijum svojih mogućnosti. Pa i svoj osoben način skončanja." Odstupanja od ovih principa javljaju se samo u izuzetnim prilikama kakve su ratovi i revolucije. Dve oprečne crte ljudske prirode, i ljudske sudbine, jesu i cinizam i moralizam. One žive u svakoj ličnosti. Galeb ih vidi do te mere sjedinjene da mu se na "mahove priviđaju kao sinonimi". Sem toga, Galeb smatra da jedno biće nikad nije u stanju da shvati drugo biće, i da baš ta prirodna zakonitost goni na društveni i porodični način života, jer su i porodica i društvo vidovi ispoljavanja prirodne polarizovanosti oprečnih dejstava u jedinstvenom obliku. Galeb čak i snagu jakih ljudi, vidi u polarizaciji oprečnih dejstava. Jak je, po njemu, samo onaj koji, kad ustreba može biti slab i ume da se pokori i potčini. Želja za moć odlika je slabih, jer samo slabi ne mogu da se potčine.
 
Apotekar Ivan je zamišljen kao neka vrsta Galebovog oponenta. Dajući mu neke izrazito negativne crte, pisac potencira distancu između apotekara i muzičara; primetna je i distanca između muzičara i revolucionara, mada je manje naglašena. Apotekareva tragična dvostrukost posledica je lošeg sklopa osobina. On se potajno bavi pisanjem pesama, ali, na drugoj strani, u stanju je i da denuncira. Pisac smatra da je ovako nesrećan spoj oprečnih polova čovekove dvostrukosti rezultat nezadovoljstva sopstvenom ličnošću. Ličnost apotekara Ivana pisac odbacuje kao stalno štetnu i latentno opasnu za čovečanstvo jer se u njemu, i pored toga što je intelektualac, stalno krije potencijalni zločinac; to je motivisano podsvesnim kompleksom inferiornosti zbog neostvarenih ambicija, koji, opet, tera čoveka da se kao ličnost potvrdi na negativan način.
 
Osnovni ton celokupne slike života koju sugeriše roman Proljeće Ivana Galeba, siv je; piščev protagonista kao zaključak nudi "jednu tragičnu i sumornu viziju sveta", roman zrači "izvesnom gorčinom i pesimizmom". Međutim, konačan zaključak ipak nije obeshrabrujući. Pisac se, kao čovek i umetnik, čitavim romanom strasno zalagao za "šire viđenje stvarnosti od idealističkih apsolutizacija". Roman predstavlja "mudru poruku čoveku da izađe iz uskih okvira jednostranog posmatranja života, da nađe punoću svoje ličnosti i ispunjenje svog života".





Kratak pregled
školske lektire

Priredili:
Dušanka Bajić i Anka Došen
knjiga četvrta
Izdavač: 3D+
Novi Sad, 2001
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Jun 21, 2011, 02:07:41 pm »

**

KAKO JE STVARAN ROMAN "PROLJEĆA IVANA GALEBA"

— Kad ste počeli pisati "Ivana Galeba" i kako ste ga radili?

Započet je davno, još tamo 1936. godine. (Pisac pokazuje sačuvane skice iz toga vremena.) Ali neka rješenja i razvijanje pojedinih tema i motiva razrađivao sam i prerađivao tokom dugog vremena, u sporom procesu kristalizacije. Radio sam ga kao i sve svoje radove. Najprije sam zacrtao osnovne konture. To je prva i najnapornija, rekao bih — čisto fizički naporna faza. Kao kod kipara koji za nekoliko sati mora da nabaci na žičani skelet čitave kvintale gline, oblikujući lik tek u najkrupnijim obrisima. Za nas — amorfna gomila gline; ali za njega, u toj gruboj i naoko bezobličnoj gomili potencijalno leži već "sve", i on u njoj već vidi buduću dovršenu figuru, ponegdje i najdelikatnije obrađene površine. Treba što prije i što brže, tako reći u jednom danu, nabaciti na papir "prvu redakciju", ili bar okosnicu, naznačujući neke momente natuknicama, ostavljajući ,"za kasnije" sve ono što sigurno osjećamo da ćemo upamtiti, i jureći uvijek dalje, s tobocem punim tih mentalnih rezervacija koje se putem sve više gomilaju, prema koncu tog prvog, kojekako nabačenog teksta. Kao što vidite, upola se piše, upola se pamti. Taj koncept, ta prva stesura, ponavljam, najteži je i najnaporniji dio posla. Već nas unaprijed plaši, pa mu se zato izmičemo i uklanjamo dokle god možemo. Željeli bismo ga odgoditi, odložiti, kao i sve što nam znači velik i tegoban trud. Jer to je tour de force za koji nismo uvek ni fizički spremni i dorasli. Ali bez toga, bez te baze, bar za mene, nemoguć je dalji rad. Nikako ne bih mogao da pristupim smirenijem i brižljivijem obrađivanju pojedinih partija bez onog osjećaja sigurnosti koji daje ta podloga. Imam osjećaj (ili iluziju) da je tu in nuce fiksirano već sve, i da više ne može pobjeći.

Mislim da je to žurno i grozničavo nabacivanje prvog koncepta neophodno potrebno zato da bi se zadržala i sačuvala cjelovitost zamisli, jedinstveni karakter, homogenost, čvrsta i koherentna osmišljenost stvari. Time se postiže (ukoliko se postiže!) onaj utisak zatvorenosti i homogenosti čitave stvari, ona ustremljenost svakog pojedinog detalja, gotovo svake riječi, onom jedinstvenom, skupnom i završnom efektu kome čitavo djelo stremi. Svaki je detalj, dio, partija, u recipročnoj funkciji s drugim, međusobno se podržavaju i pojačavaju, zajedno kreću dalje stupajući u recipročnu funkciju s ostalim detaljima i dijelovima, skupna udarna snaga raste i kulminira prema koncu. Djelo tako dobiva onu osnovnu harmoničnost i jedinstvenu boju, i stvara onaj utisak kao da je rođeno ujedanput.


Razgovor sa Vladanom Desnicom vodio V. Pavletić

_________________

kvintal, fr. i šp. — 50 kilograma; amorfan, lat. — bezobličan; potencijalno, lat. — u mogućnosti, skriveno; redakcija (prva, druga itd.) ili verzija, lat. — (prva, druga itd.) obrada nekog rukopisa; stessura, tal. — sastavljanje, popravljanje; tour de force (tur de fors), fr. — težak, mučan posao; in nuce, lat. — u ljusci od oraha, sažeto; fiksirati, lat. — utvrditi, učvrstiti; koncept, lat. — plan, skica, prvi nacrt; homogenost, lat. — jednovrsnost; koherentan, lat. — povezan, spojen.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Maj 12, 2012, 10:25:28 pm »

*
VLADAN DESNICA


JUGOSFERA

... U sklopu obnavljanja regionalne saradnje, kao oglašenog cilja srpske državne politike, dolazi i do obnavljanja hrvatske dominacije u jugoslovenskom prostoru. Da bi se sve to moglo dogoditi, neophodno je obnoviti već postavljene zasade u našoj javnoj svesti: otud višestruko uzdizanje titoističkog jugoslovenstva. Da bi se, međutim, sam proces mogao odvijati u skladu sa nalozima aktuelnosti, neophodno je istovremeno ispuniti novim sadržajima jedan davno zasnovan kulturno-istorijski put. Reč je, dakle, o dvostrukom procesu u kojem se odvija osobeno kombinovanje elemenata kontinuiteta i elemenata novine.
 
Tako je "u Klubu-knjižari-galeriji 'Glasnika' predstavljena" knjiga 'Ukus, mitovi i poetika' Milivoja Solara (1936), profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, akademika, književnog teoretičara, istoričara književnosti, filozofa, esejiste."3 Uobičajeno izdavačko predstavljanje novih knjiga pomalo se pretvorilo u poseban događaj. Pratilo ga je — kako je naglasio Gojko Tešić — izdavačevo osećanje da je reč o velikom intelektualnom prazniku, "jer je 'Službeni glasnik' objavio dve knjige autora iz Zagreba, čime je nastavljena saradnja, prekinuta krajem osamdesetih godina".4 U ovoj tvrdnji svakako možemo videti kako svest o elementima kontinuiteta sa titoističkim nasleđem ispunjava naše savremeno osećanje vremena. ...
 
... Jer, upravo ova knjiga pokazuje i promene koje su se odigrale u hrvatskoj kulturnoj politici i pravac u kojem ta politika nastavlja da se prostire i da — inicijativom naše državne politike — neprestano bude osnaživana.
 
Reč je, naime, o leksikonu koji je upućen kako najširoj kulturnoj publici tako i školskom i obrazovnom sistemu u celini. (To je, dakle, ono što je u izdanjima Službenog glasnika izostalo "barem zasad".) Takvo jedno nastojanje — u sredini u kojoj postoji određena i utemeljena kulturna politika, koja i kada ne saopštava sopstvene ciljeve neprestano ih ima na umu — nikada nije samo individualno nastojanje, pa je Solar "pokušao u velikoj mjeri uzeti u obzir i nastavne programe i šire prihvaćene sudove hrvatske znanosti o književnosti i književne kritike".6 On je, dakle, saobrazio svoje mišljenje ustaljenim školskim i kulturnim nastojanjima hrvatske politike. Kada Službeni glasnik najavljuje da će nam posredovati neko njegovo mišljenje iz radova "koji su prije svega namijenjeni nastavi književnosti u školama i na sveučilištu", onda to znači da nastupa prenošenje saznanja koja su utemeljena na potrebama hrvatskog školskog sistema. Kako Službeni glasnik nije privatni nego privilegovani državni izdavač, onda posredovanje ovih saznanja ima oblik srpske kulturne politike. Otud sledi da je interes srpske kulturne politike u tome da ona usvoji ne samo saznanja nego i interese hrvatske kulturne politike. To je put na kojem se oblikuje pounutrašnjeno hrvatsko stanovište u našoj javnoj svesti.

Kakva nam saznanja nudi Književni leksikon Milivoja Solara? Nije, naravno, reč o opštim saznanjima koja pripadaju književnoj teoriji i istoriji književnosti, o odrednicama u kojima se opisuju veliki svetski pisci, nego je potrebno da svoju pažnju usmerimo na moguća sporna mesta da bismo videli kakav pravac zauzima hrvatska kulturna politika. ...
 
I dok Andrić ni sopstvenom odlukom nije mogao u Književnom leksikonu postati srpski pisac nego je ostao i hrvatski, i bosanski, dotle Vladanu Desnici — iako je "rođen u Zadru u uglednoj srpskoj obitelji" — upravo polazi za rukom da u književnoleksikonskom naumu postane samo "hrvatski novelist, romanopisac i esejist".35 Tako Književni leksikon ne poštuje ni simetrizam u položaju ovih pisaca kakav uspostavlja Lexikon der Weltliteratur koji Solar inače navodi kao svoj izvor. Jer, nemački leksikon određuje da je Andrić "srpski pisac hrvatskog porekla",36 dok je Desnica "hrvatski pisac srpskog porekla".37 Upravo bi Vladan Desnica možda mogao biti shvaćen kao jedan od onih pisaca koji predstavljaju sasvim posebne slučajeve — kakvi postoje i u egzaktnim naukama. Otud se — u tom slučaju — može reći kako "srpski književnik može biti srpski književnik i hrvatski književnik, tj. kretati se unutar dvostruke pripadnosti": "umjesto identiteta on je izabrao dualitet kao svoju strukturu".38
 
On je, naime, odbio mogućnost da bude zastupljen u ediciji Srpska književnost u sto knjiga. Okolnosti u kojima je došlo do takve odluke, premda nisu sasvim jasne, daleko su od neodređenosti: "U to vreme boravio sam u Zagrebu i zamolio ga za saglasnost da jednu njegovu knjigu, najverovatnije Proljeća Ivana Galeba, uvrstimo u tu našu ediciju. On mi je tom prilikom rekao da se svakako smatra srpskim piscem, ali da traženu saglasnost ipak ne može dati. Kao obrazloženje usledila je lamentacija o njegovom položaju u Zagrebu. Njega tamo, rekao je, u izvesnom smislu bojkotuju: nije mu lako da nađe izdavača, a blokirali su ga i fizički, jer nije ni u kakvom savetu ili odboru. A tek kada bi pristao da uđe u pomenutu ediciju, opstanka mu u Zagrebu ne bi bilo."39
 
Da je ovo svedočanstvo autentično, da je ono sačuvalo precizne naznake o Desničinom osećanju svog mesta u svetu u kojem živi, otkrivaju nam njegova pisma napisana pre ovog vremena u kojem se moglo razgovarati o ediciji Srpska književnost u sto knjiga i njegovom mestu u njoj. Tako on — u pismu od 6. marta 1955. godine, pisanom u Zagrebu — kaže: "Ako prvo izdanje jedne nove knjige priredim negdje van NRH, više je nego izvjesno da ona nikad neće biti objavljena, to jest preštampana, u NRH. A to je, kao što ćete i sami uvidjeti, momenat od prilične važnosti za pisca koji živi i radi u toj sredini."40 Da je nešto od tog osećanja nelagodnosti opstalo i autorizovano i posle ovog pisma, pokazuje jedna rečenica Grozdane Olujić iz razgovora sa Vladanom Desnicom, koji je objavljen 1959. godine: "O književnoj atmosferi Zagreba, koja, ko zna iz kakvih razloga, već godinama njegovo delo potiskuje u stranu... Vladan Desnica ne želi da govori."41 Ova raznorodna svedočanstva — ako ih odvojimo od moguće moralne procene aktera i okolnosti — sasvim precizno otkrivaju prećutan, ali delotvoran i normativni tok hrvatske kulturne politike koji je nesmetano trajao iza fasade titoističkog jugoslovenstva: da se otvoreno svrstao među srpske pisce, da nije brinuo o tome gde objavljuje prva izdanja svojih knjiga, da je govorio zašto se njegovo delo potiskuje u stranu u književnoj atmosferi Zagreba, Vladan Desnica bi se suočio sa bezličnom i učinkovitom normom hrvatske kulture i sredine.
 
Zanimljivo je da — u promenjenim okolnostima — Stanko Lasić ne pominje Desnicu ni među srpskim piscima niti u neodređenom popisu pisaca "s nekadašnjega jugoslavenskog prostora",42 popisu koji ima za cilj da Andrića, Lalića i Selimovića udalji od srpskog identiteta: on, dakle, prećutno — i suprotno samom sebi od pre deset godina — situira Desnicu samo u hrvatsku književnu nacionalnost. Ne postoje, dakle, univerzalni kriterijumi nego prevashodno postoji utrveni pravac kretanja hrvatske kulturne politike: kada u starijim razdobljima postoje višeslojni i neodredivi momenti, onda dolazi do brisanja srpskog imena; kada u novijim razdobljima nije moguće ukloniti srpsko ime, onda mu treba — osnovano ili ne — pridružiti druga nacionalna imena. Tamo gde je predstava relativno neodređena, treba neodređenost iskoristiti da se srpsko ime ukloni; tamo gde je predstava precizna, treba — sa različitim i međusobno nesaglasnim dokazima, sa pozivanjem na modernost i neodredivost identiteta, čak na njegovu zanemarljivost — otkloniti mogućnost da srpsko ime ostane sámo. Tako se pokazuje da sadašnji pravac hrvatske kulturne politike ostvaruje karikaturalni vid poslovice o tome da kad dvojica čine isto, to nije isto. Nikakva karikaturalnost, međutim, nije shvaćena kao prepreka za onu delotvornost koja proističe iz primene drevnog jezuitskog uverenja u to da cilj opravdava sredstva.
...

Milo Lompar

____________

03 Politika, Beograd, petak 10. decembar 2010, 12.
04 Isto.
06 Milivoj Solar, Književni leksikon (Pisci. Djela. Pojmovi), Matica hrvatska, Zagreb 2007, 5.
35 Milivoj Solar, Književni leksikon (Pisci. Djela. Pojmovi), 78.
36 Gero von Wilpert, Lexikon der Weltliteratur, A — K, Alfred Kröner Verlag, Stuttgart 2004, 72.
37 Isto, 463.
38 Stanko Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914—1924), 320.
39 Živan Milisavac, Autoportreti s pisama, Matica srpska, Novi Sad 1997, 77—78.
40 Isto, 63.
41 Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola (razgovori sa Vladanom Desnicom), Biblioteka grada Beograda, Beograd 2005, 76.
42 Stanko Lasić, "Moral teskobe", 44.


Napomena: Tekst M. Lompara preuzet u odlomcima.
Izvor: Letopis Matice srpske, God. 187 septembar 2011 Knj. 488. sv. 3
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Septembar 05, 2012, 11:51:25 pm »

*

35 GODINA SMRTI OD VLADANA DESNICE

'Čitava Gimnazija išla je u sprovod. Bilo je to u martu 1967. godine Vladan Desnica je uz opijelo više sveštenika i govore književnika sahranjen u porodičnu grobnicu u crkvi Sv. Georgija pokraj Kule Stojana Jankovića, na mjestu gdje je sahranjeno više serdara Jankovića, Ilija Dede Jankovića i Uroša Desnice. Na povratku u Benkovac primjetiše neki od nas svuda oko dvora Jankovića bili su rascvjetani bajami Vladanova proljeća'.

Ovako je o smrti Vladana Desnice, od koje se upravo navršilo 35 godina, pisao nedavno, iz izbjeglištva mr. Milorad Savić. Bio je to i povod našoj posjeti ravnokotarskom mjestu Islam Grčki. Vladan je rođen 1905. godine, u Zadru, u kući na centralnom gradskom trgu, koji se sada zove Narodni, a na kojoj nema ni najmanjeg spomen — traga na autora 'jednog od najboljih romana dvadesetog stoljeća', kako za "Proljeća Ivana Galeba", tvrde brojni ugledni kritičari. Tog dana trg, na kojem je nekad i Vladan zrio, pod zadarskim suncem i glancao njegove kamene ploče, bio je prepun mladog, našminkanog, otmjenog i veselog svijeta, od kojih mnogi i nisu svjesni da u svojim školskim udžbenicima imaju stranice posvećene Vladanu. Ali koga uopće od njih on zanima? Oni žive brzo i ludo, prepušteni užicima potrošačkog svijeta, koji hoće sve, i to - odmah. - Otkriti i formulisati neke istine o čovjeku i oko njega, i time, u konačnoj liniji, od svoje strane nešto doprinijeti vječitom cilju: očovječenju čovjeka — u tome je krajnja svrha i dublji smisao svake književne djelatnosti - pisao je pripovijedač, romanopisac, pjesnik, esejista, kritičar, scenarist i prevodilac Desnica.

Islam Grčki ili sudbina tla?

Na putu u obližnji Islam Grčki prolazimo kroz prostor prepun paleži, ruševina i tišine, koja je toliko sveobuhvatna da se skoro — čuje, prostor pun svježih tragova neočovječenog čovjeka.

Kula spaljenog srca

Kula Stojana Jankovića, gdje je 'naš' Vladan često boravio i stvarao izgleda monumentalno, iz daljine. Tek kad priđete bliže zapažate da joj je kompletna unutrašnjost temeljito spaljena, ipak ni vatra nije u potpunosti mogla izbrisati silnu ljepotu i raskoš prostora, tako da vam se čini da se svemu može brzo vratiti stari sjaj, pogotovo što je brojne umjetnine, dokumente i ostale dragocjenosti, od sigurnog uništenja ratnim požarom spasio mr. Milorad Savić, po svim pravilima struke i ogromne ljudske savjesti.

Sv. Georgije, okružen tišinom koja se 'čuje'

Nedaleko od Kule, okružena nagorjelim i suhim borovima koji nijemo strše u nebo, je crkva Sv. Georgija, s grobnicama, u jednoj od njih i Vladan je našao vječni mir. Vrata na crkvi širom otvorena. Pažljivo ulazimo u prazni prostor crkve, i doživljavamo — šok.

Slomljeni krst, tragovi neočovječenog čovjeka

Krst odbačen leži na podu, slomljen. Na njemu, prekrivena debelim slojem prašine, jedva se naziru, u gornjem redu, slova ispisana latinicom, Vladan Desnica, a ispod kratice, 62 g. st. + 4. III 1967. Malo podalje komadić krsta na kojem piše: OVDJE POČIVA. Desnica je vizionarski Proljeća Ivana Galeba podnaslovio s 'Igre proljeća i smrti', dakle sve mu je bilo jasno, sve je odavno znao, on je Galeb, 'ali svi galebovi moraju prije ili kasnije definitivno sletjeti', Ivan je Galeb sletio davno kao galeb i više ne može izbjeći sudbinu tla na koje je sletio. Zaista, Vladanu je sve odavno bilo kristalno jasno, zar ne?


Tekst i slike: Ilija Krneta | Benkovac
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: