Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 13, 2010, 12:21:45 am » |
|
* DAVORIN JENKO, HOROVOĐA PRVOG BEOGRADSKOG PEVAČKOG DRUŠTVA, NAPISAO JE MELODIJU ZA SLOVENAČKU I SRPSKU HIMNUBOŽE SPASI AKTUELNOG KRALJASlovenac Davorin Jenko bio jepoznati pobornik "slovenstva u pesmi" a autor stihova "Bože pravde", Jovan Đorđević, bio je poznati pobornik — kraljeva. Stihovi "Bože spasi, Bože hrani" napisani su kao oda za krunisanje kralja Milana, onda su "popravljeni" za kralja Petra, da bi "šaranje po tekstu" bilo završeno preporukom "našeg kralja", Bogu da ga brani i hrani, ma kako se kralj zvaoIz alegorije "Markova sablja" književnika i prevodioca, osnivača i upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i jednog od osnivača i upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu i profesora istorije na Velikoj školi u Beogradu Jovana Đorđevića, koji je u mladosti pisao i stihove, izdvojena je pesma "Bože pravde" i proglašena za srpsku himnu. Bez ikakve sumnje veoma je zanimljivo kako je iz pozorišnog komada proistekla narodna himna koja se na istorijskoj sceni odista dugo zadržala.
Kompozitor i horovođa Davorin Jenko, poreklom Slovenac, koji je dugo živeo u Pančevu i Beogradu, veoma je zaslužan za razvoj muzike i artikulisanje kroz nju nacionalnih osećanja Srba. Njegova nastojanja da proširi i probudi muzičku kulturu u srpskom narodu podržavao je i hvalio i veliki Stevan Mokranjac: "Volimo ga i volećemo ga uvek kao najboljeg od sviju Slovena muzičara koji su kod nas radili". Dok je godinama živeo i radio u Pančevu stvorio je melodije koje su postale veoma popularne, i to ne samo u "prekom" s leve strane Dunava i Save, nego i Matici Srbiji.
U SLAVU KRALJA MILUTINA
"Leta 1872. godine Milan Obrenović, sinovac ubijenog Mihaila, rešio je da se oslobodi namesništva (Ristić, Blaznavac, Gavrilović) i preuzme vlast u Srbiji. Za tu priliku od Jovana Đorđevića poručena je drama sa istorijskom rodoljubivom sadržinom i dinastičkim duhom.
Iskusan u stvarima pozorišta, a slavoljubiv Đorđević je prionuo na posao i sačinio komad iz dva dela "Markova sablja". Junaci Đorđevićeve drame, koja daje presek srpske istorije u protekla četiri veka su Kraljević Marko, Vila i Pevac (pevač, guslar). Apologetski ton protkan je kroz dramu bez okolišenja, a najjasniji je u završnoj sceni: Srbi se okupljaju oko mladog vladara, uzdanice naroda i klikću predstojećem procvatu Srbije.
"Markova sablja", pozorišni komad s pevanjem i pucanjem iz pera Jovana Đorđevića, dramaturga, a zatim i upravnika beogradskog Narodnog pozorišta, publici je prezentovana 10. avgusta 1872. godine baš na proslavi punoletstva i preuzimanja prestola od strane kneza Milana Obrenovića. Znači: i tekst i melodija pesme "Bože pravde" prvobitno su bili posvećeni veličanju mladog dinasta.
Ta Đorđevićeva pesma je prilično dugačka, što je neprimereno himni, tako da će u njenom daljem putešestviju kroz srpski narod doživeti prilagođenje potrebi i biti uglavnom korišćen njen početak i kraj.
Božidar Kovaček, urednik u Matici srpskoj u Novom Sadu, utvrdio je da je dramski ansambl Narodnog pozorišta taj komad prikazivao još trideset puta, što je, s obzirom na broj žitelja ondašnjeg Beograda, zaista, impresivan podatak.
ĐORĐEVIĆ POKVARIO STERIJU LOŠE GA PREPISUJUĆI
A prilikom gostovanja u "Srpskoj Atini" mađarske vlasti nisu dopustile da Novosađani u izvornom obliku dožive "Markovu sablju", s obzirom da su se plašile srpskog "lamentirajućeg nacionalizma", pa su naredile da se najvažniji, završni deo, sasvim izmeni, tako da se izostavljeni deo, uključujući himnu "Bože pravde", popuni scenama u kojima se veličaju zasluge Dositeja, Vuka, Sterije...
Međutim, bilo je čestitih ljudi od pera, poput Svetislava Vulovića koji je Đorđevića označio kao stvaraoca "onako malo servilne i onako scenarijski lepe apoteoze" i sigurno je da je bio u pravu. Neki, poput dramatičara, pesnika i pripovedača Đorđa Maletića, išle su toliko daleko da su tvrdili da se odista radi o plagijatu. Maletić nije nimalo žalio vremena i truda u dokazivanju teza, pa je čak sačinio čitavu knjigu u kojoj je analizovao sličnosti između Đorđevićeve "Markove sablje" i "Sna Kraljevića Marka", dela Jovana Sterije Popovića, u kojem se nalazi "himnična pesma" pod naslovom "Ustaj, ustaj Srbine", koja počinje ovako:
"Ustaj, ustaj Srbine Ustaj na oružje! Dan te čeka, noć već bega, Ustaj, ne oklevaj! Na noge, Srbi, braćo Sloboda zove!"
Istina, Maletić je našao mnogobrojne sličnosti, ali ne i podudarnosti, pa je zaključio da ne može biti reči o plagijatu, dodavši da je "Đorđević samo pokvario Sterijino delo".
Iako posvećena jednom Obrenoviću, knezu Milanu, koji će postati i kralj, ni za vreme njegove, ni za vreme vladavine njegovog sina Aleksandra koji je, isto tako, uklonio namesništvo i održao se na prestolu do 1903. kada je sa suprugom Dragom Mašin ubijen u dvoru od strane prevratnika, pripadnika tajne grupe "Crna ruka".
Istina, Jovan Đorđević ju je, kao "čovek za svaku priliku", kako su ga bez ustezanja i podrugljivo nazivali intelektualci koji nikom nisu dopuštali da udari na njihovo dostojanstvo, 1882. deset godina posle nastanka, za koje vreme je očevidno, izvršila snažan uticaj na svet i kulturu građana, "prilagodio" novoj nameni: "Izostavio je poslednju strofu a dodao tri nove, odgovarajuće".
PROPAST ALEKSE ŠANTIĆA
Prošlo je šest godina od dolaska na presto kada je kralj Petar dozvolio da "Bože pravde" postane nacionalna himna Srbije pod vladavinom obnovljene dinastije Karađorđevića.
Na taj način srpska himna je pošteđena posledica međudinastičkih trvenja. Bilo je to u junu 1909. pošto se pre toga pokazao nedovoljno uspelim i jedan javni konkurs za himnu na kojem su učestvovali najistaknutiji pesnici uključujući i Aleksu Šantića ("Božena polja zemlje ove"). Nije utvrđeno ko se prvi prisetio univerzalnosti pesme "Bože pravde" i zatražio dozvolu od novog kralja, čija je vladavina bila u saglasnosti s Ustavom, da ona bude prava i to zvanična himna srpske države sa novom vlašću i vernim čelnicima na kormilu. (Nikola Pašić, pre svih).
PETAR I UMESTO MILANA
Kada se to dogodilo pisac te pesme Jovan Đorđević već devet godina je ležao u grobu. Nije mogao još jednom da bude "čovek za svaku priliku" i sva vremena ali je opet u njegovoj pesmi, koja je već bila uhvatila korena u srpskom rodu i rado se pevala na svečanim i prigodnim povodima došlo do izvesnih promena: tamo gde se, na najudarnijem mestu, pominjao kralj Milan određeno je da se ubuduće peva ime kralja Petra. I tako je to bilo u srpskoj državi i za vreme balkanskih i za vreme Prvog svetskog rata, sve do oslobođenja i ujedinjenja Srba sa Hrvatima i Slovencima u novouspostavljenim granicama kasnije nazvane Jugoslavije. A, 1918. godine, kada je nastala troimena kraljevina s Petrom Karađorđevićem kao zajedničkim suverenom Srba, Hrvata i Slovenaca, sastavljena je i odgovarajuća himna, u stvari potpuno sačinjena od srpske, hrvatske i slovenačke himne.
"Bože pravde" imala je noseću ulogu, a oni sporni stihovi još jednom su promenjeni: umesto kralja Petra, koji je umro 1921. pevalo se "našeg kralja" a umesto "srpski rod" — naš rod. "Prema tome, najnaglašeniji stih je glasio: "Bože spasi, Bože hrani našeg Kralja i naš rod".
BOŽE PRAVDE
"Bože pravde, ti što spase Od propasti dosad nas, Čuj i odsad naše glase I od sad nam budi spas! Moćnom rukom vodi, brani Budućnosti srpske brod. Bože spasi, Bože hrani, Srpskog Kralja, srpski rod! Složi srpsku braću dragu, Na svak dičan, slavan rad Sloga biće poraz vragu A najjači srpstvu grad! Nek na srpstva blista grani Bratske sloge zlatan plod, Bože, spasi, Bože hrani Srpskog Kralja, srpski rod! Nek na srpsko vedro čelo Tvog ne padne gnjeva grom, Blagoslovi Srbu selo Polje, njivu, grad i dom! Kad nastupe borbe dani, K pobedi mu vodi hod Bože, spasi, Bože, hrani srpskog Kralja, srpski rod! Iz mračnoga sinu groba Srpske krune novi sjaj, Nastalo je novo doba, — Novu sreću Bože, daj! Kraljevinu srpsku brani. Pet vekovne borbe plod, Srpskog Kralja, Bože, hrani, Moli ti se srpski rod!Deo teksta preuzet sa: http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998/03/article-04.html
|