Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 13, 2010, 08:59:08 pm » |
|
* SRPSKO NARODNO PESNIŠTVOO SRPSKOM NARODNOM PESNIŠTVUI — O NARODNOM PESNIŠTVU UOPŠTE
Gotovo u svakom narodu, velikom ili malom, bogatom ili siromašnom, prosvećenom ili neprosvećenom, postoji ono što se naziva umetnošću. Sve umetnosti (muzika, slikarstvo, vajarstvo, neimarstvo, pesništvo ili književnost, besedništvo, ples ili igra) stvorene su urođenom potrebom čovekovom da život svoj ulepša uživanjima duhovnim, to će reći da u svakidašnja staranja svoja za održavanjem svoga telesnog života, za što višim i što plemenitijim usavršavanjem svoje duše, unese i uživanja jedne osobite vrste, uživanja u lepoti koju je (nadahnuvši se prirodom, u sebi i oko sebe) stvorio sam, i koju um i srce njegovo primaju posredstvom oka i uha. Književnost jeste skup umetničkih dela čovekovih koja su izražena jezikom, usmeno ili pismeno, a odlikuju se lepotom i sadržine i oblika.
Kako se čovekova shvatanja lepote, u mnogo čemu, nikako ne razlikuju i ne menjaju kroz narode i kroz vekove, sva doista lepa umetnička dela izgledaju lepa (ili bar treba da izgledaju lepa) ne samo u narodu u kome su postala, i ne samo savremenicima postanka njihova, već i drugim narodima, pa i daljim naraštajima istoga i drugih naroda, — jednom reči čovečanstvu. Prema tome, i svaka pojedina književnost ne pripada isključivo jednom jedinom narodu. Ona se smatra, doista, kao narodna književnost onoga naroda u kome je ponikla, — i to, prvo, stoga što se u njoj najbolje ogledaju i život i osobine njegove, — ali svaka od njih u isti je mah i deo jedne opšte, svetske književnosti, jer nosi na sebi i opšte čovečanske crte koje je čine razumljivom i srodnom književnostima drugih naroda, književnosti svetskoj. Vrednost jedne posebne književnosti, ili pojedinih dela njenih, utoliko je veća i trajnija ukoliko su ta književnost ili ta dela, u isto vreme, i izraz jedne osobene narodne ili lične duše, i izraz ljudske duše uopšte.
Kod naroda na niskom stupnju prosvećenosti, književna dela prenose se iz jedne sredine u drugu, ili s jednog kolena na drugo, obično usmenim putem, pošto pismenosti u tih naroda često uopšte nema, ili, ako je i ima, njom vlada samo vrlo mali broj naročito učenih ljudi. Kod naroda na višem stupnju prosvećenosti, književnost se obično prenosi pismenim putem, - u starija vremena: zapisima, rukopisima, ili prepisima u kamenu, na tablicama, na svili, koži ili hartiji; u novija vremena, naročito putem štampe. Ali i kod prosvećenih naroda (kao što je slučaj kod Engleza, Francuza, Nemaca, Srba, i drugih), pored pisane književnosti mogla se, ili može se, razvijati i usmena: jedna među učenim ljudima, druga u prostom narodu. Dugo vremena učeni ljudi gledali su sa prezrenjem na gruba i nevešta pesnička dela koja su se pevala, kazivala ili pričala među neukim i nepismenim ratarima i čobanima; samo po izuzetku nalazilo se među učenim ljudima takvih koji su i u tim prostim delima umeli uživati, a nema više od dve stotine godina od kako su se ona počela zapisivati i ceniti u meri u kojoj to zaslužuju po svojoj vrednosti, često veoma visokoj.
Postoji znatna razlika između pesničkih dela usmene i pisane književnosti. Pre svega, tvorci prvih, rečeno je već, prosti su ljudi, bez učenosti koja se knjigama beleži i knjigom stiče, bogati samo onim znanjem i onom mudrošću koje su im životna iskustva mogla da pruže, upoznati samo sa onim pesničkim delima koja su mogli čuti i zapamtiti sa tuđih usana: onako kao što će svoja sopstvena dela umeti da iskažu svojim usnama, a ne svojim perom. Tvorci drugih, naprotiv, ljudi su sa izvesnim (većim ili manjim) školskim i književnim obrazovanjem, upoznati sa pesničkim radovima drugih književnika u svome narodu (ponekad i u tuđih naroda); svoja dela oni najčešće saopštavaju sami, pismenim putem, u naša vremena štampom, kao što je pomenuto. — Razlika je, zatim i naročito u tome što, sa vrlo retkim izuzetkom, u usmenoj književnosti mi ne poznajemo imena onih koji su stvorili dela koja imamo pred sobom (poznajemo samo imena onih koji su ta dela zapisali), i što sama ta dela gotovo nikad ne pokazuju neke naročite lične osobine svojih tvoraca. U pisanoj književnosti, uz najveći deo pesničkih dela znamo i imena njihovih pisaca, njihove životopise (duže ili kraće), njihove lične osobine, koje se dosta često ogledaju veoma jasno i u samim delima, pa im i daju neke naročite vrednosti. Razlika je između njih još i u tome što pesnička dela usmene književnosti mi gotovo nikad ne poznajemo u onom obliku za koji bismo mogli tvrditi da je njihov prvobitni ili osnovni oblik, jer su ona svakako pretrpela znatne izmene i promene, od vremena kad su postala, do trenutka kad su, posle dugog svog putovanja od usta do usta, zabeležena najzad od kakvog zapisivača. Pesnička dela pisane književnosti, međutim, poznajemo gotovo uvek u onom završnom obliku koji im je njihov tvorac dao.
Kako su mnoga, jedna i ista, dela usmene književnosti poznata nama u dva, tri, pa i većem broju sličnih ili različitih oblika, onako kako su zabeležena u raznim krajevima i u razna vremena, lako je zaključiti da se ona u toku pomenutog svog putovanja, ne predaju verno, i da svako od onih koji ih pevaju ili kazuju, manje ili više menja prvobitni oblik njihov: dodaje, oduzima ili izmenjuje pojedina mesta, bilo što ih nije mogao zapamtiti kako treba, bilo što mu se činilo da će ove promene ulepšati samo delo. Prema tome, može se reći da u stvaranju pesničkih dela usmene književnosti retko kad ima zasluge isključivo jedan čovek, već da su ona zajednička tvorevina većeg broja ljudi, često i većeg broja naraštaja, gotovo celog naroda. Usmena književnost narodna, doista, nije lična tvorevina jednog određenog broja naročito darovitih ljudi; ona je zajednička tvorevina čitavog naroda čije ime nosi. To se može reći ne samo za ona dela za koja pouzdano znamo da su morala proći kroz više m?na i da je osnovni oblik njihov izgubljen, već i za dela za koja dobro znamo da kroz takve m?ne nisu prošla (kao što je slučaj, kod nas, sa pojedinim narodnim pesmama iz novijih vremena, naročito onima koje su zabeležene u Crnoj Gori, i sa izvesnim pesmama guslara Filipa Višnjića, u zbirci Vuka Karadžića, za koje se zna da ih je Višnjić sam spevao). I ta pesnička dela smatraju se da čine deo narodne usmene književnosti, i to iz više razloga. Prvo, osećanja koja su u njima izražena, u tolikoj su meri istovetna sa osećanjima koja se ogledaju u celoj narodnoj književnosti, da se druga kakva lična osećanja njihova tvorca ne mogu nigde da otkriju. Predmeti čak i kad nisu pozajmljeni iz zajedničkog nasleđa narodne književnosti, obrađeni su u potpunoj meri na načine opšte poznate i opšte usvojene od naroda. Izlaganje događaja, slikanje prizora i ličnosti, zanimljive pojedinosti, pesnički oblik, obrti i ukrasi, rečnik, pa čak i izvesne jezičke osobine, ponavljaju se u tolikoj meri da su čitavi delovi ovog "novog" pesničkog dela u stvari prijatna sećanja ili čak i doslovne pozajmice iz starih i poznatih pesničkih dela narodnih.
U velikih i starih naroda, onih sa dugom i bogatom prošlošću svoje prosvećenosti, pod imenom narodne književnosti razume se celokupna književnost toga naroda, ne samo usmena, već i pisana. Iako dela ove poslednje nose najčešće na sebi lične oznake pojedinih ljudi koji su ih stvorili, ona se smatraju kao proizvod i svojina svega naroda, jer se i u njima, u velikoj meri, ogleda i duša toga naroda i prošlost njegova. Šta više, ono što se kod tih velikih i starih naroda naziva narodnom književnošću, uglavnom se sastoji iz pisane književnosti, pošto je usmena književnost njihova (onakva, bar, kakvu je poznajemo iz zapisa) obično od vrlo slabe vrednosti. Kao što je već rečeno, u ranija vremena učeni ljudi nisu mnogo cenili usmena pesnička dela narodna, i to je bio razlog što u tih naroda, od kojih su mnogi nekada imali lepo razvijenu usmenu književnost, ova nije zapisana na vreme, te je najvećim delom ili potpuno prerađena u staroj njihovoj pisanoj književnosti (u srednjem veku naročito), ili je izgubljena ili zaboravljena. Ono što se u srpskoj književnosti naziva narodnom (nacionalnom) književnošću, kod tih naroda naziva se prostonarodnom (popularnom) književnošću, pa u književnim istorijama njihovim ne zauzima po važnosti ni izbliza ono mesto koje srpska prostonarodna (i, u isto vreme narodna) književnost zauzima u srpskoj književnoj istoriji. Srpska usmena književnost, koja je bila još u punoj sili svežine baš u doba kad su se u svemu svetu počele beležiti narodne umotvorine, imala je sreću da bude zabeležena na vreme, u takvom obilju i u takvoj lepoti da po vrednosti dolazi na prvo mesto među usmenim književnostima svih slovenskih naroda, i na jedno od najuglednijih mesta među usmenim književnostima svih ostalih evropskih naroda, - od kojih su mnogi, u pisanoj književnosti, daleko bogatiji od srpskog. Treba odmah napomenuti da stvaranju te značajne narodne književnosti u Srba nisu doprinele samo osobene istorijske i društvene prilike, već, u velikoj meri, i urođeni viši pesnički dar srpskoga naroda.
Srpska narodna književnost (ili pesništvo u širem smislu) obuhvata ove četiri vrste: narodne pesme (narodno pesništvo u užem smislu), narodne pripovetke, narodne poslovice i narodne zagonetke. Od njih su, i po broju i po vrednosti, najvažnije narodne pesme (lirske ili "ženske", i epske ili "junačke"). U ovoj knjizi dat je, i to u ograničenom broju, jedan izbor samo narodnih pesama srpskih, i to i lirskih i epskih.II — SRPSKO NARODNO PESNIŠTVO U PROŠLOSTI
Kao i svaki drugi narod, Srbi su morali imati nekih svojih pesama još u dalekoj davnini svoje istorije, još u staroj pradomovini slovenskoj, ali se ništa ne zna o tome kakve su bile te pesme. One koje mi danas poznajemo, postale su sve mnogo docnije, iako se u njima nalaze ponegde tragovi negdašnjih verovanja i običaja starih Slovena. — Isto tako, malo čega pouzdano znamo o narodnom pesništvu Srba neposredno po doseljenju u današnje naše krajeve i u doba stare srpske države.
Po jednom podatku vizantijskog istoričara Teofilakta Simokate (koji je živeo u prvoj polovini VII veka), vidi se da su tadašnji balkanski Sloveni ("Sklavini") voleli svirku i pesmu, da su imali jedan muzički instrument koji on zove citra, i da su uz tu citru pevali neke svoje pesme. Pop Dukljanin, jedan katolički sveštenik rodom Zećanin, koji je živeo i pisao kod arhibiskupije u Baru, kako se misli u drugoj polovini XII veka, poslužio se znatno, što sam priznaje, srpskim narodnim predanjima, u svome pokušaju da na latinskom jeziku izloži tamnu prošlost našu (Letopis popa Dukljanina); kako neki današnji naučnici misle, njegova pričanja zasnovana su ponajviše na narodnim pesmama u kojima je srpski narod, i u to daleko vreme, opevao na pesnički način važnije događaje svoje istorije. S kraja XIII veka imamo kazivanje kaluđera Teodosija, koji u svom životopisu svetoga Save pominje kako je Sava još kao mladić izbegavao štetne svetovne pesme i društvo koje ih je pevalo; iz njegova pričanja vidi se da je na dvoru Stefana Prvovenčanog, kao na dvorovima drugih vladara njegova vremena, bilo naročitih pevača koji su o obedu pevali razne pesme.
Prvi jasniji pomeni o srpskoj narodnoj pesmi i narodnim pevačima tek su iz XV veka. Najstarija je beleška o srpskim guslarima koji se pominju 1415. godine na dvoru poljskog kralja Vladislava i kraljice Jadvige. Naši guslari ubrzo su počeli toliko dolaziti u Poljsku da su se protiv njih morale izdavati naročite naredbe; njih je i docnije bilo u Poljaka, tako da pesnik Kaspar Mjaskovski (1549—1622) opisuje u stihovima srpskog guslara kako je tužan nakrivio glavu i prevlači dugačko gudalo, pevajući staru junačku pesmu o borbama protiv Turaka. — Iz XV veka imamo takođe i zabelešku dalmatinskog pisca, kanonika Đurđa Šišgorića, koji u svom latinskom spisu O položaju Ilirije (1469) govori na jednom mestu o tužbalicama, svatovskim i devojačkim pesmama koje narod peva u Šibeniku. Dubrovački pesnik Đurđe Držić (1461—1501) ostavio je nekoliko lirskih pesama ispevanih "na narodnu", tj. služeći se narodnim pesmama, ali doteravši ih književno, onako kako su tadašnji primorski pesnici pevali. U lirskom pesništvu cele primorske književnosti naše, od XI—XVIII veka, nalazi se uostalom dosta tragova ugledanja na narodno pesništvo, kao što, s druge strane, imamo dosta dokaza da je i narodno pesništvo bilo upoznato sa pisanom književnošću dalmatinskog Primorja, i da je činilo izvesne pozajmice iz njegova pesništva.
Iz XVI veka imamo znatan broj svedočanstava o postojanju srpskog narodnog pesništva, šta više u tom veku zabeležene su četiri narodne pesme, prve i najstarije koje su nam sačuvane. — Slovenac Benedikt Kuripešić, koji je 1530. godine putovao u Carigrad preko Bosne i Kosova kao član jednog austrijskog poslanstva, izrekom pominje u svom nemačkom putopisu da u Hrvatskoj i Bosni mnogo pevaju o jednom vernom sluzi velikog vojvode bosanskoga Radoslava Pavlovića i njegovim junačkim delima, o nekom Malkošiću, o "jednom starom srpskom vitezu po imenu Milošu Kobileviću." Jedan izveštaj grada Splita senatu mletačkome 1547. godine spominje da je neki slepi vojnik pevao pesmu o Marku Kraljeviću, a ceo ga narod pratio. Mađarski letopisac Sebastian Tinodi spominje 1554. godine kao osobito veštog srpskog guslara nekog Dimitrija Karamana, a jedna stara maxarska pesma navodi nekog starca Milana iz Kragujevca i zove ga kraljem gusala i tambura. Nemački pisac Stevan Gerlah, koji je putovao po Turskoj od 1573. do 1578, priča da je na putu za Niš gledao u jednom selu kako su žene i devojke posle službe Božje igrale u kolu i pevale, a na putu za Smederevo slušao kako žene u pesmi nariču za mrtvima. Austrijski diplomata Buzbek, u svom putopisu kroz Tursku 1582. godine, takođe opisuje kako je slušao tužbalice na jednom pogrebu u Jagodini. — Ali najvažniji spomenici o srpskom narodnom pesništvu u XVI veku to su zapisi pesama koje nam je ostavio dalmatinski pesnik Petar Hektorović, iz Staroga Grada na ostrvu Hvaru. U svome spevu Ribanje i ribarsko prigovaranje, napisanom 1555. godine, on je zabeležio dve narodne epske pesme (prvu o Marku Kraljeviću i bratu Andrijašu, a drugu o Radosavu Siverincu i Vlatku, vojvodi udinskom), jednu epsko-lirsku i jednu čisto lirsku pesmu, počašnicu. Dve epske pesme koje se u tom spevu nalaze veoma su važne, ne samo stoga što su to najstarije poznate epske pesme naše, već i stoga što ih je Hektorović verno i tačno zabeležio, onako kako ih je pevač "srbskim načinom" otpevao, kako sam veli, "ne priloživ jednu rič najmanju." Obe su pesme u dugom stihu, tzv. "bugarštice", onakve kakve su se u ranije vreme mnogo pevale, ne samo u Primorju već i u drugim krajevima našim, ali koje se više nigde ne pevaju.
I iz XVII veka sačuvano nam je više svedočanstava i spomenika. U Vili Slovinci, spevu zadarskog pesnika Đurđa Barakovića, napisanom 1613. godine, zabeležena je epska pesma dugoga stiha Majka Margarita. Đurđe Križanić (rođen u Ribniku kod Karlovca 1617, živeo u Rusiji i bio izgnanik u Sibiru, umro oko 1685), otac sveslovenske ideje i ugledan naučni pisac, u jednom svom latinskom spisu beleži kako je u Hrvata i Srba običaj da na gozbama kod plemića i vojvoda iza leđa starešina stoje njihovi vojnici i pevaju pesme o slavnim njihovim pretcima, "pesme koje sadrže slavu Marka Kraljevića, Novaka Debeljaka, Miloša Kobilića, i drugih nekih junaka." U isto vreme, Križanić je zabeležio i tri narodna stiha, iz kojih se vidi da su to bile takođe pesme dugoga stiha. U rukopisima hrvatskog pesnika Petra Zrinjskog (pogubljen u Vinernajštatu 1671) nađen je zapis jedne narodne pesme dugoga stiha (Popivka od Svilojevića). Grof Đorđe Branković (1645—1711), u svom velikom spisu Slaveno-srpskim hronikama, spominje kako su knez Pavle i vojvoda Batori, slaveći pobedu nad Turcima 1485. godine, igrali kolo na lešinama pobeđenih i "pripevali različite junačke pesme."
Iz XVIII veka ne samo da su nam ostali mnogobrojni pomeni o srpskom narodnom pesništvu, već je sačuvan i veliki broj zabeleženih pesama, lirskih i epskih; ove poslednje nisu više samo u dugom stihu, već se pojavljuju i one u kratkom, tzv. desetercu. U jednom starom srpskom spisu o Kosovskom boju, iz 1714—1715. godine, ne samo da se opisuje taj boj po narodnom predanju, već se navode i izvesni stihovi iz narodnih pesama (na primer: "tko e vera, tko li e nevera"), iz kojih se vidi da su u to doba postojale pesme o Kosovskom boju slične onima koje su docnije i zapisane. U Dubrovniku i Dalmaciji zabeleženo je i sačuvano u rukopisu blizu dve stotine epskih pesama, dugog i kratkog stiha, i nekoliko lirskih pesama, od kojih su docnije mnoge izdali naučnici Franja Miklošić i Valtazar Bogišić (1870 i 1878). Jedan od najznačajnijih spomenika iz XVIII veka jeste velika rukopisna zbirka koja je pre kratkog vremena pronađena u universitetskoj biblioteci u Erlangenu, u Nemačkoj; u njoj je, na preko hiljadu pisanih strana, neki nepoznati sakupljač zabeležio oko 1730. godine, negde u tadašnjoj Vojničkoj Krajini, svakako u Slavoniji, mnoštvo lirskih i epskih pesama iz raznih krajeva srpskog naroda, među kojima je veliki broj u kratkom stihu; ali ta zbirka još nije štampana. Od pesama štampanih u XVIII veku važne su one koje se nalaze u knjizi Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića (1756), velikom zborniku pesama pisanih po ugledu na narodne pesme, među kojima ima i dve narodne, o Sibinjaninu Janku, takođe u kratkom stihu. Slavonski pisac Matija Antun Reljković, u drugom izdanju svoga Satira (1779), štampao je takođe jednu narodnu pesmu, Jakšići kušaju ljube. Ali najznačajnije od svih tada štampanih dela koja se bave srpskim narodnim pesništvom jeste Putovanje u Dalmaciju talijanskog naučnika, opata Alberta Fortisa (1774), u kojem se opširno govori o narodnim pesmama i narodnim pevačima, i u kojem je zabeležena jedna pesma kratkog stiha, "Hasanaginica", u srpskom tekstu i talijanskom prevodu; to je delo mnogo učinilo da se prosvećeni svet počne zanimati za naše narodno pesništvo još pre nego što je bio upoznat sa velikim zbirkama koje će se docnije, u XIX veku, objaviti u većem broju, i među kojima će najlepša i najznatnija biti zbirka Vuka Karadžića.Vojislav M. Jovanović Predgovor knjizi Srpske narodne pesme. Antologija, Beograd, 1922. | Rastko
|