Jovan Rajić (1726—1801)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Jovan Rajić (1726—1801)  (Pročitano 16822 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« poslato: Decembar 12, 2010, 03:00:44 pm »

*

J o v a n  R a j i ć

Prvi istoričar XVIII veka, pisac, istoričar, pedagog i
arhimandrit manastira Kovilja



(Sremski Karlovci, 21.09.1726 — Kovilj, 22.12.1801)


"Rodom je Karlovčanin. Završio je školu Emanuila Kozačinskog. Gimnaziju je učio u Komoranu i Šopronu. Čuvenu Duhovnu akademiju u Kijevu pohađao je od 1753. do 1756. Bio je profesor učilišta u Karlovcima i boravio u Hilandaru gde je prepisao istorijske izvore. Kao bogoslovski pisac radio je na prevodima, kompilacijama i samostalnim sastavima ("Katihizis mali", "Veliki sinodalni katihizis", "Kamen veri", "Teologičesko telo" i drugo) od kojih su neka ostala u rukopisu. Pisao je i stihove od kojih je najpoznatiji spev "Boj zmaja s orlovi". Njegovo kapitalno delo je "Istorija raznih slovenskih narodov..." (Beč 1794–1795). "Iz Rajićeve istorije su decenijama crpli nadahnuće i građu za svoja književna dela i umetnička ostvarenja. Dugo i svuda, od filozofije istorije i prava pa do istorijskih novela, svuda i uvek Rajić." [Nikola Radojčić].

* * *

Književni rad pisca, pedagoga, istoričara i arhimandrita manastira Kovilj, Jovana Rajića, bio je izuzetno bogat i originalan, kako prepisivački i prevodilački, tako i kompilatorski i bogoslovski.

Sastavio je mnoge zbornike beseda crkvenih otaca, kratkih istorija Starog i Novog zaveta, katihizisa i bukvara, čak i jedan spis o kometama i njihovim svojstvima. Od svoje rane mladosti interesovao se za istoriju Slovena, kao i za sveštenu istoriju Starog i Novog zaveta. Godine 1768. završio je svoje veliko delo o istoriji slovenskih naroda, koje je kod Srba sve do sredine 19. veka bilo jedini istorijski izvor te vrste.

Za života Jovan Rajić bio je vrlo ugledan i slavljen zbog svoje učenosti, o čemu postoji mnogo podataka. Hopovski iguman Teodor Milutinović govorio je: "Koliko sam ja prost i neučen, meni je milije videti učenog mladog Rajića, nego četiri vaseljenska patrijarha, koji bi bili bez nauke kao ja. Vidio si ga kako je mlad i bez brade, ali kad stane besediti, mi svi sa velikim bradama gledamo ga, kao da smo iz divljeg vilajeta došli."
 
Jovan Rajić je 1774. godine uspeo da uveri srpski Sinod da katihizis za veronauku koji im je bio poslan iz Beča nije dobar, nego je unijatska podvala za Pravoslavnu crkvu. Carski komesar iz Beča prihvatio je kritiku i rekao da će povući katihizis ako mu neko od Srba u roku od dvadeset dva dana napiše novi, uveren da niko to neće moći. Rajić je sastavio novi katihizis za svega sedamnaest dana..."
RTS

* * *

"... Bio je više cenjen kao istoričar i teolog nego književnik. Češći pokušaji u 19. i ranom 20. veku da se izdaju njegova sabrana dela — propadali su, uz primedbe da su opširna, zastarela, neoriginalna i slično. Noviji glasovi u prilog njihovog izdavanja ističu potrebu da se jasnije sagleda njihov obim i karakter, prijem kod čitalaca i kritike, vrednovanje i kulturološki značaj za Srbe i još neke narode."
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 03:02:18 pm »

*

JOVAN RAJIĆ


Književni rad arhimandrita manastira Kovilj Jovana Rajića bio je rijetko bogat i plodan, podjednako originalan, prepisivački i prevodilački, kao i kompilatorski i bogoslovski. Mnogo spisa mu je štampano još za života, a još više je ostalo sačuvano u rukopisu. Sastavio je mnoge zbornike besjeda crkvenih otaca, kratkih istorija Starog i Novog zavjeta, katihizisa i bukvara, čak i jedan spis o kometama i njihovim svojstvima. Od svoje rane mladosti interesovao se za istoriju Slovena, kao i za sveštenu istoriju Starog i Novog zavjeta. Godine 1768. završio je svoje veliko djelo o istoriji slovenskih naroda, koje je kod Srba sve do sredine 19. vijeka bilo jedini istorijski izvor te vrste.

Jovan Rajić je poznati srpski bogoslov, književnik i istoričar iz 18. vijeka. Bio je izuzetno školovan i sav svoj život posvetio je prosvjećivanju naroda, sam se posvetivši Bogu polaganjem monaških zavjeta u manastiru Kovilj. Za života je bio vrlo ugledan i slavljen zbog svoje učenosti, o čemu postoji mnogo podataka. Hopovski iguman Teodor Milutinović govorio je: "Koliko sam ja prost i neučen, meni je milije videti učenog mladog Rajića, nego četiri vaseljenska patrijarha, koji bi bili bez nauke kao ja. Vidio si ga kako je mlad i bez brade, ali kad stane besediti, mi svi sa velikim bradama gledamo ga, kao da smo iz divijeg vilajeta došli."

Osim što je bio umno obdaren i visokoobrazovan, Jovan Rajić je bio i vrlo vrijedan čovjek. Dnevno je radio po 16-17 sati, dva do tri sata se molio Bogu, a svega je četiri-pet sati spavao. Njegovo načelo je bilo da je grijeh provoditi vrijeme u besposlici, što je i objavio u jednom svom spisu: Vo ujedineniji ubo mojem živušč, i vremene imij dovolno, nepravedno, pače že i grješno biti vozmijeh, ježe provesti toe tičetno i bezpolezno.

Njegov književni rad je bio obiman, i plodan, podjednako i originalan i prepisivački, kao i kompilatorski i bogoslovski.



Biografija Jovana Rajića

Jovan Rajić je rođen 1726. godine u Karlovcima. Sa šest godina krenuo je u školu, a sa jedanaest je već postao pomoćnik svog učitelja i đak latinsko-slovenske škole Emanuela Kozačinskog. Pošto nije bilo druge srednje škole, otišao je sa osamnaest godina u komoransku latinsku gimnaziju, gdje su profesori bili jeziutski kaluđeri: Otidoh v stranstvij radi nauk i jazikov, veli on u svojoj kratkoj autobiografiji. Odatle je prešao u protestantsku gimnaziju i nju svršio nakon četiri godine. U želji za višim znanjem, i to onog istočnog, pravoslavnog porijekla, odlučio je da svoje školovanje nastavi u Rusiji, gdje se zaputio pješke, jer nije imao nikakvih finansijskih sredstava za put. Stigao je u Kijev, koji je u to doba bio poznati centar bogoslovskih nauka, i tu ostao tri godine učeći teološki nauk od poznatih učitelja Crkve. Nakon kratkog boravka u Karlovcima, ponovo se vraća u Kijev, potom u Hilandar. U drevnom centru srpske duhovnosti, Hilandaru, boravio je nekoliko mjeseci, istraživao je manastirsku riznicu, prepisavši za to vrijeme nekoliko starih rukopisa. O tome je zabilježio: "S velikim trudom i opasnostiju života črez tureštinu projdoh, iziskivaja v tamošnih stran manastirej naših drevnostej rukopisi, ježe i slučilosja mnje nekoliko takovih dostati, iz kojih i ekstrakte učiniti za buduščuju moju istoriju." Nakon povratka u svoju zemlju Rajić radi kao predavač sve do 1772. godine, kada je zamonašen u manastiru Kovilj, nadomak Novoga Sada. Ubrzo je postao arhimandrit ovoga manastira, koji je i danas jedan od najmnogobrojnijih srpskih manastira, nakon čega slijedi njegov aktivniji angažman u zvaničnim poslovima Srpske pravoslavne crkve. Iako je cijelog života bio lošeg zdravlja, doživio je sedamdeset petu godinu života i upokojio se 1801. godine u Kovilju. Njegova smrt izazvala je talas žalosti među ljudima koji su ga poznavali. Tadašnji iskušenik u Kovilju, a potonji iguman manastira Šišatovac Lukijan Mušicki napisao je odu o smrti Rajića, dok je mitropolit Stratimirović oglasio: "Cerkov svjataja naša izgubi v nem učenago i zaslužnago svjaščenika, obščestvo dobrodjetelnago čelovjeka, az že i vsi ljubjašči jego izrjadnago i nenaknadimoga druga."


Književni rad

Književni rad Jovana Rajića bio je rijetko bogat i plodan. Osim što je sastavio niz svojih originalnih djela, radio je i na prevodima i prepisima drugih knjiga. Mnogo spisa mu je štampano još za života, a još više je ostalo sačuvano u rukopisu. Prevodio je sa ruskog i njemačkog, a poznavao je još latinski i mađarski jezik. Sastavio je mnoge zbornike besjeda crkvenih otaca, kratkih istorija Starog i Novog zavjeta, katihizisa i bukvara, čak i jedan spis o kometama i njihovim svojstvima. Poznata je priča kako je on uspio da 1774. godine uvjeri srpski Sinod da katihizis za vjeronauku koji im je bio poslan iz Beča nije dobar, nego je unijatska podvala za Pravoslavnu crkvu. Carski komesar iz Beča prihvatio je kritiku i rekao da će povući iz opticaja katihizis ako mu neko od Srba u roku od dvadeset dva dana napiše novi, bivajući uvjeren da niko to neće moći. Rajić je sastavio novi katihizis za svega sedamnaest dana.

Od originalnih djela Jovana Rajića najpoznatija su: spjev Boj zmaja s orlovi, pjesma Kant o vospominanii smerti, Istorija raznih slovenskih naroda, a tu je i tragedija o posljednjem srpskom caru Urošu V, koja je, zapravo, prerada istoimenog djela njegovog učitelja Emanuela Kozačinskog. Kant o vospominanii smerti je pjesma o prolaznosti života i strahu od smrti, koju jedino ublažava čista savjest: Vostrepščet pred nej umnij /i ostanet kak bezumnij, /usta umolknut, /misli iščeznut /visokija, /kak povedet tjeh, /otlučiv ot vsjeh, /v mračnij grob... No kto jeja izbježit, /zane vsjem nam smert predležit: /sovjest čistaja, /prava, svjataja, /ne boitsja, /ona edina /est nevredima /ot strjel jeja.

Boj zmaja s orlovi je alegorično-istorijski spjev u pet pjesama o ratu Austrije i Rusije protiv Turske od 1788. do 1790. godine. Rajić se tu raduje pobjedi hrišćanskih državnih sila nad Otomanskom islamskom imperijom, koja je vijekovima tlačila srpski narod onako kako ga danas tlači SFOR. S tim što je u prošlosti bila otvorena okupacija i neprijatelj je igrao otvorenih karata, a danas je prikrivena i kukavička. U Rajićevo doba još je bilo rodoljuba spremnih da ne prihvate život pod tuđim jarmom u pritvorništvu i licemjernom čuvanju ličnog interesa dok im narod biva zlostavljan. Naročito koju deceniju nakon što je nastao Boj zmaja s orlovi, ovo je došlo do izražaja u Prvom srpskom ustanku pod Karađorđem, kada su Srbi pokazali da nema ništa vrednije od slobode i da čovjek nije stvoren da ga neko gazi svojom čizmom kad mu se prohtije. Boj zmaja s orlovi završava se oslobođenjem Beograda i proslavlja se austrijski car Josif, koji je omogućio tu pobjedu: Jasnu svetlost sunčanu Josifa drugoga, /Beograd prima u sebi milog oca svoga. /Već zmaj ljuti odleti, niti koga bije, /jerbo or'ov dvoglavi nad gradom se vije. /Stare tiće sve svoje pod krilo poziva, /koje je zmaj gnjavio s milošću zaziva: /Hod'te k meni, ja ću vas pod krila uzeti /gdino više ljuti zmaj dopret' neće smeti. /Sve reke i rečice rukama pljeskajte, /hvalu Bogu i caru od srca podajte.



Istorija raznih slovenskih naroda

Od svoje rane mladosti Jovan Rajić se interesovao za istoriju slovenskih naroda, kao i za sveštenu istoriju Starog i Novog zavjeta. Još kao nastavnik u Karlovcima počeo je da piše svoje veliko istorijsko djelo o Slovenima i završio ga 1768. godine. Pišući svoju Istoriju Rajić je bio u nezavidnom položaju kada su u pitanju istorijski izvori. Koristio je latinske izvore, koji su često bili neprijateljski nastrojeni prema Srbima i Slovenima, o njima loše i neistinito pisali. S druge strane, njegov glavni izvor, Slavenoserpske hronike grofa Đorđa Brankovića, u pojedinim segmentima su neobjektivne i pretjerano hvalisave prema slovenskoj istoriji. Pisac je ostavio blagorazumnom čitatelju da izabere koji će od ponuđenih podataka u Istoriji da prihvati kao tačan.

Istorija raznih slovenskih narodov, naipače Bolgar, Horvatov i Serbov, kako glasi puno ime ovog Rajićevog djela, objavljena je tek dvadeset pet godina nakon što je napisana, i to sa drastičnom cenzurom. To je pisac i naslutio u svom pismu dajući pristanak za njeno štampanje: "Što se mene tiče, meni je svejedno, gde vidila svet da vidila, znam da bez strašne cenzure i sita i rešeta proći neće, ništa manje ja se tim utešavati budu što ću dati ljudma povod više tražiti po knigama, glavu lupati i čelo trti, mene križati i raspinjati, to će moja slava biti. Ja priznajem sam da delo to jest nedostatočno i nepuno. Za to molio bi svakoga da s ljuboviju primi ovaj, a ne s gaždenijem i poricanijem."

Istorija Jovana Rajića dugo vremena je bila jedini izvor o prošlosti srpskog naroda i sve do šezdesetih godina 19. vijeka on je ostao glavni srpski istoričar.


Anja Jeftić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #2 poslato: Septembar 24, 2012, 11:43:19 pm »

*

JOVAN RAJIĆ


... Obrazovan u školi Emanuela Kozačinskog i kijevskoj duhovnoj akademiji, koja je važila kao središte pravoslavne skolastike i dogmatike, Rajić je postao najčuveniji teolog kod Srba; nazivan je srpskim Zlatoustom. Imajući poglavito na umu opasnost Srpske pravoslavne crkve u Vojvodini od unijaćenja, naročito se usavršio u pitanjima koja su isticala preimućstvo pravoslavnih dogmi nad unijatskim. Ceo njegov bogoslovski rad je ili prevod ili prerada čuvenih ruskih teologa, bez veće naučne vrednosti i bez književne vrednosti inače.

Rajić je mnogo originalniji i mnogo znatniji kao istoričar. Njegova istorija je vrlo obilno delo i prvi veliki i ozbiljan pokušaj da se prošlost Južnih Slovena prikaže u celini i uporedo sa istorijom okolnih naroda. Suprotno ranijim hronikama, koje počinju crkvenom istorijom i koje događaje i oblike društvenog uređenja tumače Božjim proviđenjem, njegova istorija počinje ranijom sudbinom Slovena i u prikazivanju događaja i državnih oblika oslanja se na pisana dokumenta i kritička razmatranja. Od ranijih istoričara on se obilato služi Hronikom Đorđa Brankovića, Danilovim Životima i nekim stranim istoričarima, ali mu srpski najvažniji pisani izvori nisu poznati. Čuda i kaluđerskih shvatanja ima i kod njega. Prema tome, pravog naučnog metoda u njegovoj istoriji još nema, ma da ona nesumnjivo pretstavlja napredak u razvitku srpske istoriografije. Iako on u izlaganju izbegava da kaže ono čime bi se, kao ispravan austrijski građanin, sgrešio o svoju podaničku vernost, on ipak uvek brani i veliča Srbe, nastoji da im otkrije njihovu slavnu prošlost i da im razbudi svest o velikoj tradiciji.

Pomenuta tragedija je prerada drame Emanuela Kozačinskog, koju je Rajić kao đak gledao i prepisivao, a u starosti preradio i udesio za igru prema svojim nazorima, sasvim u duhu i ruhu srednjovekovnih misterija i mirakula, u kojima se, u doba renesanse, na čudan način prepleće hrišćanski moral sa grčkom mitologijom. To je jedini moralitet u srpskoj književnosti. — Boj zmaja s orlovi je Rajićevo najknjiževnije delo. To je alegorijska istorijska pesma o ratu Rusije i Austrije (orlovi) protivu Turske (zmaj) 1788—1790. Pesma je prožeta rodoljubljem i hrišćanskim osećanjima i pisana dosta čistim narodnim jezikom.




Istorija raznih slavenskih narodov
naipače Bolgar, Horvatov i Serbov


Literatura: "Istorije jugosl. književnosti", pisac Đorđe Anđelić, 1.1.1938, Beograd)

Deo teksta preuzet sa sajta: Antikvarne knjige
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6314



« Odgovor #3 poslato: Septembar 25, 2012, 12:07:12 am »

 *
 Stihovi Jovan Rajić


 KANT
 o vospominaniji smerti
 
 Kolj žestoka, neumitna
 smert, groznaja, neumilna,
 vsjeh ravno vlečet,
 kosoju sječet
 zemnorodnih,
 lišajet zjenic,
 povergajet inc
 presilnih.
 
 Ne strašit sja ona vlasti,
 ne borut ju ljudej strasti,
 carej, velmožej,
 niščih i knjazej
 istrebljajet,
 jedinim vzorom
 V javleni skorom
 odvodit.
 
 Ni svjaščenih ščadit glavi,
 niže sjedin, niže slavi,
 molbi ne slišit,
 darov ne smotrit
 podajemih,
 no spešit na sud
 i odložit trud
 ves zemni.
 
 Vostrepeščet pred njej umni
 i ostanet kak bezumni,
 usta umolknut,
 misli iščeznut,
 visokija,
 kak povedet tjeh,
 odlučiv ot vsjeh,
 v mračni grob.
 
 Vojin, hrabri i presilni
 bjeden stojit i umilni,
 oružje poverg
 i na zemlju leg
 nečuvstveni,
 za smert'ju stupat,
 mir sej ostavljat
 prinužden.
 
 Niže ščadit junih cvjeta,
 niže malih djetej ljeta,
 otroča nježno
 vedet prilježno
 za soboju,
 vo vsjeh ljudej dom
 pogrebajet v tom
 nezrel plod.
 
 Nikto jeja groz izbježit,
 zane vsjem nam smert predležit;
 savjest čistaja,
 prava, svjataja,
 ne bojit sja,
 ona jedina
 jest nevredima
 ot strel jeja.

 
1766.


 SERBLIJA
 ishodjašči v Kesariju pojet pjesn siju:
 
 Priskorbna gorlice! Kamo namjeraješ,
 kamo l' odletaješ?
 Odvješčaj na sije!
 
 "V inu goru odletaju,
 gnezdo novo da spletaju, —
 tamo namjeraju."
 
 Priskorbna gorlice! Kto tja odgonjajet,
 zdje žit vozbranjajet?
 Odvješčaj na sije!
 
 "Hiščni kopci i jastrebi,
 snjedajušči i ogrebi
 tii odgonjajut."
 
 Priskorbna gorlice! Kako ozlobljajut
 i tja utomljajut?
 Odvješčaj na sije!
 
 "Gnezdo moje raspletajut, —
 ptenci moja podavljajut, —
 tako ozlobljajut.
 
 Priskorbna gorlice! Gde budeš pristati,
 pomošči iskati?
 Odvješčaj na sije!
 
 "V gori pojdu zapadnija,
 drugi iskati ravnija, —
 u njih i pristanu.
 
 Priskorbna gorlice! Kto tja tam' zaščitit
 ot kopcov ishitit?
 Odvješčaj na sije!
 
 "Orel moj visokoparni,
 silni, krepki i preslavni,
 toj mja tam zaščitit."
 
 Priskorbna gorlice! Čim tja vospomožet,
 ot jastreb odtoržet?
 Odvješčaj na sije!
 
 "V krileh jego gnezdo svedu
 i otudu ptenci zvezdu, —
 tim mja vospomožet."
 
 Priskorbna gorlice! Kija ž' jemu dari,
 vozdasi s utvari?
 Odvješčaj na sije!
 
 "Orel krepki na vsja strani
 da slavit sja v mirje i brani,
 sija jemu dari."
 
 Priskorbna gorlice! Čto ješče vozdasi
 i vosklikneš glosi?
 Odvješčaj na sije!
 
 "Verhu vodah da letejet
 i v pustinjah razbotejet,
 sija ješče daju."

 
 1781.

 Mladen Leskovac: "Starija srpska poezija" | Antologija srpske književnosti
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: