Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 16, 2010, 03:50:54 am » |
|
* MIRJANA STEFANOVIĆ Rođena je u Nišu 1939. godine. Školovala se u Novom Sadu, Beogradu i Delhiju, Indija. Magistar je engleske književnosti.
Godine 1966—1967 radila kao novinar saradnik na Trećem programu Radio-Beograda, o od 1967. do kraja 1973. bila novinar redaktor u Dečijoj redakciji Radija. Od 1974. do sredine 1991. radila u izdavačkoj kući Nolit kao urednica knjiga za decu i omladinu. Osnovala i deceniju ipo uređivala biblioteku "Raspust" u kojoj je objavljeno preko pedeset knjiga za mlade izabranih iz svetske i domaće književnosti. Bila glavna urednica edicije Prva knjiga Matice srpske (1974—1979) kao i član redakcije Letopisa (1982—1983).Knjige za odrasle:- Voleti, pesme, Novi Sad 1960
- Odlomci izmišljenog dnevnika, proza, Novi Sad 1961
- Proleće na Terazijama, pesme, Beograd 1967
- Indigo, pesme, Beograd 1973
- Radni dan, pesme, Novi Sad 1979
- Savetnik, proza, Beograd 1979
- Prošireni savetnik, proza, Novi Sad 1987
- Pomračenje, pesme, Novi Beograd-Kranj 1995 i Beograd 1996
- Iskisli čovek, pesme, Beograd 2003
- O jabuci, proza, Novi Sad 2009
Knjige za decu:- Vlatko Pidžula, pesme i priče, Beograd 1962, 2007
- Enca sa kredenca, pesme, Novi Sad 1969, 1975, Sarajevo 1978
- Cecilija, pozorišni komad, Beograd-Gornji Milanovac 1973
- Šta da radi ova fota?, roman, Beograd 1979, Banja Luka 1989, Novi Sad 2003
- Mit érdemel az a bűnös, prevod na mađarski romana Šta da radi ova fota?, Novi Sad 1984
- Drugari sa repom, četiri slikovnoce sa ilustracijama Marka Krsmanovića, Beograd 1985
- Škola za velike, priče, prevod na slovenački, Ljubljana 1985
- Čudo od čuda, priče, Beograd 1986
- Sekino seoce, roman, Beograd 1994
- Zlatne ribice, priče, Novi Sad 1994
- O Uglješi, pesme, Beograd 1996, 2000
- Škola ispod stola, pesme i priče, Beograd 2004
- Prvi poljubac, izabrane igre za decu, Beograd 2010
Sa Katarinom Granata - Savić priredila knjigu Moja majka — pisci govore o svojim majkama, Novi Sad 2007.
Sa engleskog je prevela indijske romane Račići T. S. Pilae, Beograd 1966 i Tamni igrač Balačandre Radžana, Beograd 1977. Igrano je desetak njenih televizijskih i radio-drama kao i pozorišna komedija za decu Cecilija od Cinberije.
Prevođena je na slovenački, makedonski, mađarski, turski, bugarski, albanski, ruski, francuski i engleski jezik.
O njenim delima za decu predaje se na fakultetima i višim školama za vaspitače i piše u istorijama naše dečje književnosti.
Njene pesme i priče uvrštene su u oko sedamdeset antologija.— Za rukopis knjige Odlomci izmišljenog dnevnika dobila je 1958. godine Prvu nagradu novosadske Tribine mladih (ravnopravno sa Huseinom Tahmiščićem). Za Vlatka Pidžulu dobila je nagradu "Neven" 1962, za Sekino seoce "Nagradu Politikinog Zabavnika" 1994, a godine 1995. "Nagradu Zmajevih dečjih igara" za izuzetan stvaralački doprinos književnosti za decu. Za knjigu pesama Pomračenje dobila je nagradu "Pro femine" 1997. Godine 2010. dobila je nagradu "Desanka Maksimović" za celokupno pesničko delo i doprinos srpskoj poeziji.
Ova nagrada podrazumeva štampanje knjige izabranih i novih pesama, te organizovanje naučnog skupa o pesništvu laureatkinje, kao i objavljivanje tekstova sa tog skupa u posebnom zborniku. skd.rs
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 16, 2010, 03:51:10 am » |
|
** Stihovi Mirjana Stefanović
DRUGI GOJKO Naliven upaljenim rekama i vetrovit Spolja od vrućeg stakla iznutra otalasao U glavi nosi prepunjen vazduh jula i reke i dva mokra staklenca koji ga vole Staklena mu koža sasvim živa i zadihana od prepunjenog vazduha koji ne može kroz staklence
RIBO NE RASTAČI ribo ne rastači natrule pokrovce u preklanjskom senu lipsavaju ovce majka nosi čanak barenih kopriva otac pod krstačom snegom se pokriva spregnuti u čeze naši konji jure po pustome svetu da se dokusure ugasla je vatra truli krovna građa kraj izvora sestra kopilence rađa sama će ga bacit u dubine vira dok vetar u zurle njenog srca svira brat mi vojnik izbo nožem komandira Danica sad zvezda mač trga iz kora probija mi srce padam podno bora o trešnju pred kućom veša mi se majka čujem lavež pucnje stiže vučja hajka ribo ne raskidaj natrule pokrovce u preklanjskom senu lipsavaju ovce
SAVSKI MADRIGAL Dragan na fotelji tuđu ženu ljubi Ana u svom ćošku ispija konjake u njenom se krilu tvoja ruka gubi ja košticom trešnje pucam u odžake kroz kante za đubre gladne mačke riju u dvorištu punom klimavih astala nečje usne-pčela na vratu mi spiju i na izlet kreću čula radoznala a zatim će doći popevka kraj Save muzika će strasna da huji ko bura oticaće voda u dalje prljave bacaćemo u mulj krunice božura
u zoru će umor svalit nas u travu i drhtaće tela samotničku stravu
Posleratni srpski pesnici | Priredili Sveta Lukić i Vuk Krnjević | Nolit | Beograd, 1970
Pesme Savski madrigal i Ribo ne rastači uvrštene su u Antologiju srpske poezije (1847—2000) Nenada Grujičića.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 03:52:18 am » |
|
* Stihovi Mirjana Stefanović
JUGOVIĆI SA NAJLON KESAMA
moji se Jugovići vuku planetom pozvereni sa koferima u rukama i strahom što ih prati kao pas poubijane krave i kokoši i mrtvi sinovi i vrtovi i zapaljene postelje i sestre i napušteni očevi i mladosti štrče im iz očiju i suza — zarđale žice i ekseri bebe i uvenule majke u gostima kleče i klanjaju svetskim carinicima u bari moga i svog poniženja i strah im tiho tiho arlauče da ne zasmeta urednim domaćinima
1992.
KOMORNA GLAZBICA
bronzani Buda tibetanski i katolička Gospa sa Isusom od bojenog drveta i Bogorodica pravoslavna u sedefu i Kveclkoatl od terakote prekolumbovski i kineski Duh kuhinje na hartiji od riže i hinduistički Ganeš slonoglavi i makonda iz Nigerije u tikovini i Heraklo helenski i Ra egipatski na gemi i na razglednici i ja šapućemo molitve u mojoj dnevnoj sobi u ime poludelih plemena iza prozora što u buci i besu istrebljuju se sasvim ista samo malo drugačija
Beograd 1993.
KAD SAM BIO MALI
sjećam se kad nam je prvi Turčin došo u selo brojo sam mu prste na ruci je l ima pet ko i mi
1993.
ŽENA PLAČE POSLE RATA
raskidali ste moju zemlju na podivljale ponjavice sakate vuku se ko psi uličari po svetu tražeći gospodara sa repom među nogama dete ste mi moje izagnali u ravnodušni beli svet veru u moj narod oduzeli rođenog me roda postideli strašno skladni život spokoj dostojanstvo ponos ko da ih do juče nije bilo nikad samo beda laž grabež i leševi ram su za moju sliku
1994.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Decembar 16, 2010, 03:52:43 am » |
|
* Stihovi Mirjana Stefanović SAVSKI MADRIGAL
Dragan na fotelji tuđu ženu ljubi Ana u svom ćošku ispija konjake u njenom se krilu tvoja ruka gubi ja košticom trešnje pucam u odžake
kroz kante za ćubre gladne mačke riju u dvorištu punom klimavih astala nečje usne-pčela na vratu mi spiju i na izlet kreću čula radoznala
a zatim će doći popevka kraj Save muzika će strasna da huji ko bura oticaće voda u dalje prljave bacaćemo u mulj krunice božura
u zoru će umor svalit nas u travu i drhtaće tela samotničku stravuMAČ SE RAĐA
čelo tvoje na mom čelu tvoje telo u mom telu
stoji jeka zverka čeka
bilo isto mač se rađa
slepa svetlost oslobađaLJUBAVI MOJA
ljubavi moja ti što si kraj mene u postelji neka je slavno telo tvoje i neka bude volja tvoja i neka bude carstvo tvoje u meni
hleb naš ljubavni uzmi danas i oprosti mi nesavršenosti moje kao što ja tebi tvoje opraštam
i ne dopusti mi da se izbavim od lukave i gladne mreže u koju me splete krv moja kao što tebe ja ne ispuštam u iskušenja van ove sobe u slobodišta van ove smrti aminPROHLADNO SRCE1
Srce se ukazalo kao veliki mračan prostor, veoma visoko zasvođen. Kao unutrašnjost katedrale čiji je tlocrt proizvoljan, neodređen, verovatno promenljiv.
U srcu je prohladno. Ono se ne može sagledati spolja jer je okruženo telom, ali malo difuzne svetlosti odnekud neodređeno prodire. Možda je to fosforesciranje creva ili bioelektricitet neurona.
Najjači je, ipak, utisak praznine: i sasvim lagani koraci dugo i glasno odjekuju.KUCANJE SATA2
Sat kuca u tišini noći. Otkucaji se pretvaraju u balvane koji se raspoređuju po sobi popreko, od zida do zida, na ravnomernim rastojanjima jedan od drugoga. Tako se soba od poda do tavanice ispunjava pravim, lepo obrađenim balvanima, svetlim, jer kora drveta tek što je skinuta. Bezbolno prolaze kroz sav nameštaj — postelju, orman, stolice, luster i kroz nas. Iako sijalica nije upaljena, soba svetli, toliko da se oseća komešanje zlatnih mlazeva prašine. Takođe jako miriše na svežu jelovinu.____________ 1 Iz knjige izabranih pesama Iskisli čovek, Nolit, Beograd, 2003 2 Iz knjige izabranih i novih pesama Promaja (Zadužbina Desanka Maksimović i Narodna biblioteka Srbije, 2011) Objavio Vlada Stojnić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Jun 05, 2011, 10:47:24 pm » |
|
* Stihovi Mirjana Stefanović MAKEDONIJA
bejaše i moja — od sepije i cinobera i od bistrog snega i pastrmki koju iz vremena još gledaju Heleni — sa lepote oka ne skidaju — i Vizantijci i Seldžuci i Tračani i noćom šeće Kraljeviću Marko na htonskom Šarcu — oba vinopije s Prilepom Vardarom Šarom Nerezima Ohridom Bitoljem Skopjem i muzikom makedonskom iz utrobe leb i sol sada dršće goloruke osmehe šalje u svim pravcima a četiri jahača Apokalipse atove propinju na njenim granicama i njište kao krmače i zolje da l da je rastrgnu ili ne rastrgnu
NE VALJA SE STANOVATI NA NOVOM BEOGRADU
prave srpske glave neće preko save pređu li na drugu stranu nisu sasvim na balkanu Balkan mora bit nam sudba ko što nam je sudba Udba deset s luka gibanica to je slatka srbijica i najlepša ptica naša je prasica Srbinu je radost prava kad se slavi krsna slava i da o Svetoj Trojici crkne krava Milojici bre govori srpski bre da te svaki razume ne uzimaj ništa novo novo zdravo za gotovo pleti konac ko što ti je otac i ne spoznaj štogod tuđe jer će tuđe da ti uđeOpalo lišće
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Jun 08, 2011, 08:03:56 pm » |
|
** MIRJANA STEFANOVIĆKAMELEONI U CIPELAMA Evo guštera koji glume zmije opet svlače košulje i one prljave lete na sve strane kao uzvrištao kiseli kupus što iz solitera leti kroz prozore u rano proleće umesto da nam kukurek svetli i jagorčevina pevuši u razvigoruJa volim taj prkos Mirjane Stefanović, tu kočopernost, taj muški inat, taj slobodarski dijalog sa sudbinom, sa ljubavlju i sa smrću, mada mi se kadikad učini da se suštastveni bol postojanja tako prebija nadvoje-natroje, tj. da i ta glasna drskost može postati svojevrsan vid konformizma. Pesnikinja, istini za volju, i ne pokušava da nam ovaj svoj odnos nametne kao vrhovnu sponzaju. Ona zameće kavgu, izruguje se, huli, skrivajući i transformišući bol. Ima u toj igri, ima u toj kavzi nečega salutarnog, higijeničnog.Mića DanojlićIdući svojim putem Mirjana Stefanović je dospela do ozbiljnog, zamišljenog, filozofskog smeha nad životom. To je ono osećanje sveta koje ima, na mahove, Vinaverova rana poezija, a još više njegovi prevodi Rablea i Vijona. Taj kvalitet naslutili su beogradski nadrealisti u našim narodnim umotvorinama. U toj viziji život se pokazuje kao šareni ringišpil, kao igrarija; pa daj onda da i mi to malo poguramo, nek se vrti sve bešnje, luđe, bolnije, sve krvavije — kud puklo da puklo. Poezija je bila dugo, dugo usamljena i predstava o pesniku kojeg obožavaoci nose na rukama kao filmsku zvezdu, ili sportskog asa, ponovo je oživela. Evo pesnikinje, evo Mirjane Stefanović koja napušta svoj imaginarni kabinet i izlazi na ulicu, odlazi na gradilišta, na stadione, među ljude sa severa i juga, zemljoradnike i planinare, ratnike i ljubavnike, rudare i ljude koji jedva čekaju da je čuju. Sa humorom, ljubomorni poeta preporučuje sebe i svoje reči kao nasušnost ravnu hlebu i vinu. Miting nije više samo mesto za političku, nego je izvesno, i za pesničku propoved. Bez obzira na srodnost Mirjane Stefanović sa Branislavom Petrovićem ili Matijom Bećkovićem, na primer, svako od njih se na svoj način, različitim temperamentima i iskustvima, oslobađa dela nasleđa poezije i jezika koji im se predstavlja kao lepa uzaludnost i dopadljivo stilizovana konvencionalnost i himera. U dobu u kojem je na periferiji, poeziji nije lako da očuva predanost i poverenje u sebe samu. Njena gordost i beskompromisnost slabe, i to je cena probijanja zida privremene ili nametnute usamljenosti.
PROHLADNO SRCE Srce se ukazalo kao veliki mračan prostor, veoma visoko zasvođen. Kao unutrašnjost katedrale čiji je tlocrt proizvoljan, neodređen, verovatno promenljiv.
U srcu je prohladno. Ono se ne može sagledati spolja jer je okruženo telom, ali malo difuzne svetlosti odnekud neodređeno prodire. Možda je to fosforesciranje creva ili bioelektricitet neurona.
Najjači je, ipak, utisak praznine: i sasvim lagani koraci dugo i glasno odjekuju.
U traganju za funkcionalnošću, poezija je danas, ili bar jedan njen deo, spremna na radikalno samorazaranje, gotovo je da drastično poriče istoriju i rizikuje svoju budućnost ne bi li našla načina da poboljša svoj status, efekat i ugled u sadašnjosti. Opsesija celishodnošću i praktičnošću osvaja savremenu poeziju, pošto su ove već osvojile život. Večnost je neizvesna i nesigurna, a i religiozni instikt je oslabio. Pomanjkanje vere i perspektive oseća se svuda, pa i u konceptu ove poezije koja jedva da naslućuje svet koji bi želela da afirmiše. Bez svojih ideja i mitova ona je, dobrim delom, samo kritika i parodija poezije koja je mogla da bude celovita vizija sveta. Naša poetesa Mirjana Stefanović, u predvečerje svog stvaralačkog proleća nije oklevala da se okrene i dečijoj poeziji. Dečiji i narodni književnici nisu hteli da shvate da dopušteni minus njihovih sposobnosti ima svoje veliko plus. Oni ne moraju sami iznalaziti istine, nego saopštavaju već objavljene (a ni ove se ne mogu dobro znati bez sposobnosti za naučno istraživanje, bez prisnijih odnosa s naukom); ako je njima dopušteno da budu manje originalni i manje duboki umetnici, oni sve te odsutne više osobine moraju nadoknaditi solidnošću nižih osobina. Njihov plus mora neizostavno biti jak u davanju oblika, kakav je pristupačan deci i narodu, a davanje oblika iznosi polovinu, možda i više, literarnih osobina. Bez solidnih literarnih sposobnosti, dakle, ne može se biti ni dečiji ni narodni pisac.
DECA RASTU
Deca ludo rastu I jure Deca jure kao mlada salata Četrnaestogodišnjaci kao od čistog stakla Nadiru I svojim jarećim telima Cepaju vreme i tesne košulje
Altovski odjekuju medeni cepovi Kao žute linije U vreme U vazduh U našu svest
Deca rastu Džigljaju U varoš U trolejbus U kesten i u Topčider Bujaju šesnaestogodišnjaci Kao revolucija Požar benzina I geometrijska progresija Toplo se šire I rastu i rastu i rastu Pune prostor Pevaju pesme Prelaze brzine Duboko dišu Rumena i nežna Širom otvorenih farova na licu Nadiru svojim prozračnostima Svojom mekom upornom njuškom I svojim glatkim bogom mladosti.
Određujući se prema tradiciji našeg narodnog pesništva i usmenog epskog izraza uopšte, Mirjana Stefanović deluje kao stvaralac koji je u najprisnijem dosluhu sa logikom jezičkog razvitka. Izdašne poetske mogućnosti našeg jezika u njenoj poeziji ostvarile su svoj maksimalni poetski efekat. Gledan u celini, jezik Stefanovićeve poezije nosi sve one karakteristike a ne nadovezuje se na jezik usmene tradicije svojim spoljašnjim obeležjima, ne usvajajući i njegovu milozvučnost i rustikalni štimung kao rekvizite već prevaziđene romantičarske poezije, jezik Mirjane Stefanović nastavlja se na predhodni svojim unutrašnjim svojstvima i osobenostima, koristi njegovu potencijalnu mnogoznačnost i prelive bremenite humorom i slikovitošću. To nije jednosmeran i jednodimenzionalan jezik, već jezik paradoksa kako bi rekao Klint Bruks. Poezija za decu u vremenu koje prethodi Mirjani Stefanović delovala je svojim zakasnelim jezičkim arsenalom kao pseudoromantičarska; opterećena preživelim zvukom i značenjem, puna lažne seoske idiličnosti i nepotrebno jarkih boja, oficijelna poezija nije mogla da uspostavi komunikaciju sa jezičkim sluhom jedne patrijahalno već razbijene sredine. Na taj način ona je odricala mogućnost pevanja za decu na jeziku koji je nosio elemente urbanizovanog i industrijalizovanog mentaliteta čitalaca. Jezik uopšte, pa prema tome i jezik pisane reči, u poznim godinama prošlog veka nije više bio raspevan i epski širok u svojim tokovima. On se zgusnuo i stvrdnuo, postao ekonomičniji i precizniji u govornoj upotrebi. Poezija Mirjane Stefanović, pak, pokazuje da ona tim svojim izmenama nije ništa izgubila od poetskih mogućnosti, već da je samo zahtevala drugačiji poetski izraz koji bi bio u skladu sa njenom urbanom konstitucijom i ustrojstvom. Ona se borila da takva ideja opstane, da zaživi. Naša poetesa bila je svesna opasnosti koja bi proistekla od gušenja poetske slobode kod metaforisanja, kod nezavršivog, kod svih asocijativnih serija kojima jedna, menjajuća reč, menja druge reči menjajući se i sama (otkrićem njihovog prisustva u sebi samoj). Ideja, ma kakva bila, određuje krug asocijativnih serija, ako već ne i same te serije. Ona ih ograničava, a time ograničava i punoću bića pesme kao bića totalizacije što se vrši ovim asocijativnim serijama. Ideja koja nameće rečenicu reči; ona nam jemči prevlast rečenice nad rečju, ali samim tim i izvestan raskol po volji između rečenice i reči, a sa njime i izvesnu nesraslost među njima. Najkraće rečeno, svojim poetskim izrazom naša poetesa je sledila logiku jezičkog razvitka; njoj nije bilo teško da stvara na modernom gradskom jeziku jer je, kako je već primećeno, po prirodi svog pesničkog bića ona gradski pesnik. Odbacujući sve što je zvučalo nesavremeno i demodirano u poeziji za decu, čitav arsenal okamenjenih pojmova, iskaza, pesničkih figura i jezičkih obrta, ona oslobađa jezik poezije okova u koje ga je rutinski i zastareli izraz uglavljivao, i na taj način (u drugom vremenu i na drugom mestu) vršila onu istorijsku misiju koju su svojevremeno velikani našeg romantizma ostvarili na planu osvajanja živog narodnog jezika za poeziju.
Mirjana Stefanović, naša draga poetesa, svesna je da danas u ovom zahuktalom turbulentnom vremenu, njena poezija stoji čvrtsto na svojim stabilnim nogama. Svesna je da njena poezija može da odoli svemu onome što njeno poetsko stvaranje — u toj suverenoj, nezavisnoj, beskonačnoj i polimorfnoj oblasti poezije koju nikakava estetika, nikakva poetika i nikakva prozodija ne mogu da ograniče ni da normativno odrede pa ni da definišu — čine jednom posebnom, izuzetnom zonom, koja kao da je oko same sebe zaokružena, u samu sebe skovitlana: spirala jedne pojedinačne galaksije koja je zakonitošću poetske dijalektike neumitno uključena u sveopštu gravitaciju ljudskog govora među zvezdama, ljudskog postojanja među ljudima i među svim živim bićima čoveku nesklonim: među ljudima, među vukovima, muvama ili mikrobima. Jer je poezija pre svega jedan element tog postojanja, konkretno: tog kosmičkog, društvenog i duhovnog postojanja, i to i onda, i možda i najpre onda kad o tom postojanju ne govori eksplicitno, kad na njega ne misli. (Sačuvaj nas bože od filozofskog pesništva!) Poezija može da bude sastavni deo i delujući faktor kosmičkog postajanja čoveka i kada je negacija, i kad je samoća, i kad govori, bolno zatvorena u svom očajanju, u svom poricanju, u svom mučenju.Piše: Milosav Buca Mirković
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: April 01, 2012, 01:47:03 am » |
|
** Poezija za decu Mirjana Stefanović
DECA RASTU
Deca ludo rastu I jure Deca jure kao mlada salata Četrnaestogodišnjaci kao od čistog stakla Nadiru I svojim jarećim telima Cepaju vreme i tesne košulje
Altovski odjekuju medeni cepovi Kao žute linije U vreme U vazduh U našu svest
Deca rastu Džigljaju U varoš U trolejbus U kesten i u Topčider Bujaju šesnaestogodišnjaci Kao revolucija Požar benzina I geometrijska progresija Toplo se šire I rastu i rastu i rastu Pune prostor Pevaju pesme Prelaze brzine Duboko dišu Rumena i nežna Širom otvorenih farova na licu Nadiru svojim prozračnostima Svojom mekom upornom njuškom I svojim glatkim bogom mladosti.
[postavljeno 15.10.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Novembar 10, 2012, 04:57:50 pm » |
|
* PISALI SU O POEZIJI MIRJANE STEFANOVIĆ VOLETI, Matica srpka, Novi Sad, 1960.Miloš Bandić Bezbrižni bog mladostiKnjiževne novine, br. 134, 1960. "Kao da je upravo ova sveščica, ova pregršt pesama nedostajala da upotpuni naš savremeni poetski repertoar! Poezija je opevala, proslavljala poeziju; junaci i simboli naše nacionalne prošlosti hodočastili su, pohodili su nas opet u mutnim vizijama nekih pesnika; pseudomislene ili pak sasvim besmislene lirske konstrukcije pritiskaju sa svih strana; trapava avet staromodnog stihotvorstva podseća takođe na svoje prisustvo. Ta bi se poezija (ili nepoezija) mogla događati, mogla bi se pojaviti bilo kad i bilo gde: prostor i vreme su kategorije o kojima ona tobože samouvereno smatra da ne mora voditi računa. Mirjana Stefanović pak sa svojom zbirkom stihova "Voleti" privolela se trenutku vremena u kome živi, osetila, nastojala da oseti doba u kome živi i da nas raspozna, da nas upozna sa ljudima, i to mladim, koji ga nastanjuju, sa ljudima koje je ona videla i zavolela." (...) Ona je učestvovala u rastu i formiranju jedne generacije, i njena poezija u zbirci "Voleti" je ilustracija, dokument, zbir poetizovanih detalja, portreta i anegdota o rastu i formiranju te generacije. Vedra indiferentnost, pripravnost na sve, psihologija "šta je — tu je", smisao za akciju i humor jesu karakteristike te generacije. Na tim komponentama zasnovana je i poezija Mirjane Stefanović: vedra je, iskričava, laka, puna šarma i neposrednosti, katkad duhovita, inadžijska, diskretno emotivna."PROLEĆE NA TERAZIJAMA, Prosveta, Beograd, 1967.Miodrag Racković Zablude o gradskoj poezijiSavremenik, sv. 12, 1967 "Kada govorimo o najnovijoj zbirci pesama Mirjane Stefanović, onda smo primorani da zaključimo da je njeno pevanje određeno tim pomalo paradoksalnim položajem, tom neskrivenom težnjom da ostavlja utisak, da se njeno pesničko predstavljanje sveta dopada, i znatnim opsegom pesničkih domašaja, zavidnom dozom originalne stvaralačke inspiracije. Dok se u prvom slučaju naša pesnikinja trudi da sa njom svojstvenom koketnošću postigne što više može, dotle, kada se radi o korišćenju vlastitih snaga, značajnosti vlastitog pesničkog doživljaja, onda olako, skoro dečački nonšalantno "zloupotrebljava", ako se tako može reći, retke i dragocene trenutke prave pesničke inspiracije".RADNI DAN 1961—1978, Matica srpska, Novi Sad, 1979.Bogdan A. Popović Nema ženskog pesništvaNIN, br. 1536, jun 1980. "Klima duha i emocionalna temperatura našeg vremena i prostora (sa ponekom socijalno-psihološkom implikacijom), šarm i ironična duhovitost primereni mladosti (koja ne priznaje lažne veličine i patetične teme, hoće demistifikaciju tzv. posvećenih poslova i zalaže se za prave vrednosti, snažna osećanja i, uopšte, jake stvar) i pitak, čitak i razigrani jezik — to su svojstva ovih ciklusa koja bi trebalo da im obezbede masovnije čitalište."POMRAČENJE, Beogradski krug, Centar za antiratnu akciju, Beograd, 1996.Drinka Gojković Kako prepozanti NojaKnjiževne novine, br. 949, 01. april 1997. "Kao i čitava knjiga, i pojedinačne pesme građene su po principu svojevrsnog kontrasta — motivskog, stilskog, situacionog. Gotovo sve imaju na kraju svoju ironičnu arzu — neku vrstu završnog zaokreta i konačnog naglaska. Pesnička slika, koja se drži konkretne sadržine, poznatih ratnih toposa (nacionalistička euforija, zločini, izbeglištvo, redukcija izvan-ratne zone) pribira smisaonu energiju pesme, koja se onda do kraja realizuje u ovoj završnoj arzi. (...) Čini mi se, međutim, da saopštavanje u pesmi Pomračenje ispunjava jednu važnu, takoreći metapoetsku funkciju. Time što pokazuje svoju nemoć da neposredovano uhvati strahotu i ljudski užas rata, poezija nam zapravo pokazuje prave, neljudske dimenzije te strahote. Ona nam indirektno govori da nema umetnosti koja bi uopšte bila kadra da pokaže užas u njegovom prirodnom obliku. Umetnost, u najboljem slučaju, kazuje da užas postoji, štiteći nas na svoj način od užasa samog."Izbor odlomaka iz prikaza zbirki pesama Mirjane Stefanović napravila Jelena Milinković. Više na: Agon časopis za poeziju
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Novembar 24, 2014, 06:17:10 am » |
|
* MIRJANA STEFANOVIĆNE PEVA SE O BUBAMARAMA DOK PADAJU BOMBE"Mirjana Stefanović se na pesničkoj sceni Srbije pojavila 60—ih godina XX veka i predstavlja prvi urbani ženski pesnički glas srpske poezije. Kritički odnos prema stvarnosti, emancipatorski i nekomformistički stav u odnosu na društvene mene osobenost je njenog pisma, naročito u pesmama koje je pisala 90—ih, beskompromisno stajući na stranu razuma, etike i časti, a protiv stradanja i zločina, ismevajući pošasti jednoumlja. Njeno pesničko delo dosad nije doživelo adekvatnu recepciju i dodeljujući joj zasluženo ovu nagradu žiri je imao na umu skretanje javne pažnje na delo ove pesnikinje i revalorizovanje njenog mesta u srpskom pesničkom korpusu", stoji između ostalog u obrazloženju žirija koji je ove godine nagradu Desanka Maksimović dodelio Mirjani Stefanović. Pored knjiga pesama — Voleti, Proleće na Terazijama, Indigo, Radni dan, Pomračenje, Iskisli čovek, knjiga proze, od kojih je poslednja O jabuci objavljena prošle godine, te radio i televizijskih drama, Mirjana Stefanović piše i knjige za decu za koje je dobila nagradu Neven, nagradu Politikinog zabavnika i nagradu Zmajevih dečjih igara. Nagrada Desanka Maksimović biće joj uručena u rodnom mestu Desanke Maksimović, Brankovini, u nedelju, 16. maja, na rođendan velike pesnikinje.
l Ne samo da nosi ime najpoznatije srpske pesnikinje, nagrada "Desanka Maksimović" dodeljuje se za "celokupno pesničko delo i doprinos srpskoj poeziji". Šta to znači "čuvenoj pesnikinji za koju nikad nisu čuli"?
■ Vi to citirate mene iz moje knjige Pomračenje. Ali, i mnoge druge moje kolege bi, obraćajući se bilo kome ko nije iz kruga najužih znalaca, mogle reći: "Ja sam čuveni pesnik za koga nikad niste čuli. Nisam se razvlačio po Velikom bratu, nisu me uzeli za VIP na Farmi, ne bi me, bojim se, primili da budem asistent one čudno podšišane pevačice, pa da postignem da se, valjda za velike pare, ona breca i izdire na mene. Ne mogu ni nastup u Areni da si priredim, a ni đaci me nešto mnogo ne čitaju... I, o užasa, o meni nikada neće pisati Skandal, pa makar se devet puta razvodio.
Uprkos tome što narod poeziju mnogo ne zarezuje, pesničke nagrade niču na sve strane. Mnoge čudnih imena, recimo venci, kandila, hrisovulje, kondiri, virovi...
Nagrada Desanka Maksimović, srećom, ozbiljna je i vredna nagrada i mnogo me je obradovala. Čak će me, čini mi se, podstaći da napišem još novih pesama, jer sada mi izgleda da i tako nisu nikom potrebne, kao što mi se već dugo činilo.
Jedan od razloga zbog kojih se za vas "nije čulo" bio je vaš jasan i nedvosmislen angažman naročito tokom 90-ih jer, kako reče Saša Radojčić, verujete da je "etika starija od poetike". Mislite li da je zapravo ono što se naziva umetnošću uopšte moguće bez nekakvog angažmana?
■ Moguće je, ali ne svakome. Neko može da ne vidi šta se oko njega dešava, odistinski, neko može da se pravi da ne vidi, jer mu je to lagodno ili unosno, a neko treći ne može da sedi pokriven ušima i peva o bubamarama dok padaju bombe. Postoje stvaraoci, ne samo kod nas, koji misle kako je poetika važnija od etike. U smislu da etičan može postati svako, ako se potrudi, ali ovako eteričnu, ezoteričnu i večnu umetnost kao što je moja, mogu da stvaraju samo oni najređi. Ponekad mislim da su možda u pravu, u smislu onog čuvenog "ako imate poruku, pošaljite telegram". Ne morate baš da nam pišete pesmu.
Nagradu vam je žiri dodelio i zato što je želeo da vaše pesničko delo "inkorporira u nacionalni pesnički kanon, kako bi se kanon učinio manje konzervativnim i mizoginim", kako je rekla predsednica žirija Radmila Lazić, inače još jedina pesnikinja kojoj je pošlo za rukom da dobije ovu nagradu?
■ Meni doskora nije u poslu smetalo to što sam žena, čak mi je i prijalo. Vremena su bila drugačija kad sam počinjala, mi žene smo u komunizmu, onom našem, somotskom, bile ljudi, a ne meso. Muž je po zakonu imao pravo da, ako hoće, uzme ženino prezime ili ga samo doda svome! Doduše, ja bar ne znam da je to iko učinio, osim Ota Bihaljija Merina koji je, uostalom, proceduru izveo dok još takve zakonske mogućnosti nisu postojale. Ali, zakonodavac je otvorio tu divnu priliku za izjednačavanje polova. Sponzoruše nisu egzistirale ni kao termin, a kamoli kao društvena grupa... Sa malih ekrana publici se nisu u svako doba dana i noći obraćale polugole mlade žene pod teškom šminkom. Nisu voditeljke u bretelicama propitivale goste u džemperima, a i ono što bi ih, pristojno obučene, pitale, bilo je smisleno i pametno, a ne besmisleno i debilno kao što je često danas. Birane su po onome što imaju u glavi, a ne u brushalteru. Čast izuzecima, naravno, koji se odupiru opštoj trivijalizaciji.
Ali sa tranzicijom su, pored mnogih začudnih pojava, na površinu isplivale i zapretane, tankim slojem prosvećensoti prekrivene patrijarhalne norme: osim što su više meso nego ljudi, žene danas mnogo teže dolaze do posla, izloženije su svakoj vrsti zlostavljanja, mnogo lakše se na ženu poteže nož, pištolj ili sekira, pa sad, umesto da hapsimo nasilnike, mi zidamo sigurne kuće. (Kao što, uostalom, umesto da iz budžeta podržavamo siromašne, mi priređujemo donatorske večere i dobrotvorne balove...)
Uprkos tome u književnosti nas ima mnogo više nego u vreme kada sam ja u nju ulazila. (Pri tome ne mislim na bulevarske piskaruše koje nas zaskaču iz sebi sličnih medija). A to je pravo malo čudo i za svaku je pohvalu. Pa će, izgleda, to čudo morati da uvaži i nacionalni pesnički kanon, zasad, slažem se sa Radmilom Lazić, sasvim mizogin, a i konzervativan do zla boga.
Bavite se i drugim žanrovima (prozom, radio i televizijskim dramama), a pišete i književnost za decu. Koliko se pisanje za decu razlikuje od pisanja za odrasle i koliko je književnost za decu važna?
■ Upravo mi se knjiga drama za decu nalazi kod jednog uglednog izdavača koji mi se žali: "Objavljujemo, objavljujemo, ali više ni sami ne znamo za koga".
Deca gledaju ili u kompjuter ili u televizor, a sve manje u knjigu. Čak se decenijama na kraju školske godine ne dobija knjiga kao nagrada za odlično učenje. (Predlažem ministru prosvete i vladi da malo produmaju o tome). A čujem da su i sami odlikaši postali sasvim bljak!
Inače, pisanje za decu mi je uvek predstavljalo veliko zadovoljstvo: samo pustim ono malo deteta što je ostalo u meni da se na papiru igra i ispadne nešto sasvim zgodno, obraduje čak i mene.
Setimo se kako je i Desanka Maksimović mnogo pisala za decu. U njenim sabranim pesmama koje sam nekada, u više izdanja, uređivala sa Jovanom Hristićem u Nolitu, pesme za decu su bile šesti, najobimniji tom od 500 strana.NAGRADA "DESANKA MAKSIMOVIĆ"Nagradu koja nosi ime velike srpske pesnikinje dodeljuje Zadužbina Desanka Maksmović, koju je osnovala Narodna biblioteka Srbije 1993, nekon pesnikinjine smrti. Ovu nagradu između ostalih poneli su Ljubomir Simović, Stevan Raičković, Borislav Radović, Miodrag Pavlović, a jedina pesnikinja koja ju je dobila pre Mirjane Stefanović bila je Radmila Lazić. Ona je bila predsednica žirija za ovogodišnju nagradu koji su činili i Dejan Ilić, Danica Vukićević, Gojko Božović i Predrag Petrović. Nagarda Desanka Maksimović sastoji se od plakete, statuete Desanke Mksimović, rada Aleksnadra Zarina, i novčanog iznosa. Takođe, dobitnici se štampa knjiga izabranih i novih pesama, a o pesništvu laureatkinje biće organizovan naučni skup i tekstovi sa tog skupa biće objavljeni u posebnom zborniku.Ivana Matijević | Danas
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|