Dara Sekulić (1931)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Dara Sekulić (1931)  (Pročitano 17689 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 16, 2010, 04:12:13 am »

*




DARA SEKULIĆ

Dara Sekulić je rođena 1931. godine u selu Kordunski Ljeskovac. Do svoje desete godine živjela je u rodnoj kući koja je spaljena 1942. Nakon pogibije roditelja boravila je po dječjim domovima i đačkim internatima. Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac na Baniji, Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu gdje živi od 1953. godine.

Vrijeme posljednjeg rata provela je sa troje unučadi u izbjeglištvu, a u svoj stan u Sarajevu vratila se
2002. godine.



OBJAVILA JE KNJIGE:

  • Odsanjani dom,
  • Grlom u jagode,
  • Gorak konak,
  • Blisko bilo
  • Licem od zemljice,
  • Oblik studi
  • Duh pustoši
  • Licem prema suncu
  • Brat moj Tesla
  • Reč se igra (pjesme za djecu)
  • Ni veliki ni mali,
  • Kameni Kašalj, i druge knjige, kao i izabrana djela u pet knjiga.

Zastupljena je u brojnim antologijama u zemlji i svijetu. Pjesme su joj prevođene na mnoge jezike. Dobitnica je i Zmajeve nagrade za 1997. godinu, prvi dobitnik nagrade "Savo Mrkalj", SPD "Prosvjeta", Zagreb za 2006. godinu.

Živi u Sarajevu.

Branko Stojanović u "Sarajevskom jatu" za Daru Sekulić piše da "ona nikada nije pevala u horu, jer je uvek bila solista. Dara Sekulić, bivajući na Teslinom tragu, još jednom, konačno i neopozivo, definiše i svoju ljudsku, moralnu i stvaralačku poziciju".
MB Istočno Sarajevo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 16, 2010, 04:12:37 am »

**
Stihovi Dara Sekulić


K r a j i č a k


NISTE VI UBILI MENE

                   ... to su meni moji mili, pamet
                  poremetili...

                                Duško Trifunović

Ubili ste samo moju ljubav,
oslobodili me, na poraz sam pristala,
sada idem čvršćim koracima.

O kako je ljubav krhka, nesigurna,
ljubav se završava, život traje.

O neka mene za ugled i za sprdnju,
koga biste slijedili, kad samo sebe
ste imali, samorodi, nakot pseći:
smjeli niste ni biti ni pobjeći.

Dabogda vam, dragovići, najveći
neprijatelj bila ja; tako ćete uvijek
biti pobjednici, a zna se šta
s pobjednikom biva.

Majka je uvijek na strani poraženih.


ONO

Čovjek je dijete,
sve dok mu živi matera.

Matera je ono što više nije majka,
ona koja oduvijek je bila suvišna,
ali nužna, sve dok te nije
od sebe odbacila.

Mati nikom ne treba, kad u srednji rod
može da se ugura. Suvišna je i u jezicima
u kojima nema rodova.

Odavno su to shvatili zapadnjaci.
Počeli su s dramom o drvenom tanjiru,
iz koga starkelje kusaju, a završili
s pilulama. Humano je, kažu, časkom
ubrizgati — i, gotovo.
Previše je isluženih na zemljici.

U kući, ili barem iza kuće,
dovoljan je pas, jer, mi još uvijek
rano liježemo i rano ustajemo


DALEKE KIŠE

Kiše će proći, prestati.
Jesu one oduvijek,
ali i vječno što je,
u vremenu može nestati.

Najave kad ih neće biti,
i kad će opet doći.
Gdje zadrže se kiše, kod nas
kad ih nema, daleko negdje
gdje to kiša bude više.

Zaborave da se diviš
kišnom bogu nadošlom, i ne
znaju da za prošlost
ti ne živiš,
ali živiš u vremenu prošlom.


KRAJIČAK

Kod toliko ljudi oko tebe,
neoprezna,
sama sa sobom razgovaraš;

nesposobna da sačuvaš
sakrivene rane,
biser otrov, koji se baca
kada svinja prođe.

Ti ne vidiš, da sebi samoj,
izvana, postala si opasna.


O JOVANDANU, SUNCE

Prozor jedan prema strmu,
otvoren je danju. Opasno je ovo
sunce, reklo je crno drvo
iza plota onkraj kuće.

Pun mjesec, razapet, u bijeloj
krošnji, veče, Borislav...

Jutrom krenuo je, padao je cjelac,
voda da bi bio. Voda ili sve, rekla
je vatra u načetoj starinskoj
bubnjari, u sirotoj kućici samotnoj,
gdje sam sklonila se
od neprirodnih nepogoda...

Mara je ispekla kukuruznu razljevušu,
žvakale smo. Ne valja pričati sam
sa sobom, tada se čovjek bliži smrti.

Poznavala sam ja jednog takvog,
čovjek se pred smrt uzli,
a zlo mora da se veže.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 04:12:57 am »

*
Stihovi Dara Sekulić


NEKA ŽENA OTVARA USTA

Šta je to kad nije kreštalica,
ni gugutka, zmije nije pisk.
Ni mjaukanje mačke kad se podaje,
kad joj mačor zub u šiju zarije.

Šta je to kad nije frktanje,
ciliku ni nalik, nije rzanje.
Vidiš, žena je, čuješ, javlja se
ona uporno, naporna je.

To što se čuje, a glas nije,
iz rupe koje izlazi, iz koje
bušotine njenog tijela dolazi,
gdje nastane, ne znaš,
utucan čekaš da prestane.



ŠLAGER

Bila je hladovina
u koju sam se sklanjao,
žega kad preteže,
mišić izbije,
sjeme kad bi da se prolije.

U njenoj kori, bez pobune,
mravi se skrivali,
srsi slastice... bila mi je.

Nije znala reći — ne.
Podmirila bi kvocanje.
napunila sudove
ćuteći tjerala usude.

U njeno suzno oko krvavice,
u jagodu sklisku rumenu,
kao u dolu sam ulazio,
u pitominu, vlagu šumice,
bila mi je...



ŠLJIVA, PUČULJA

Otimala se muškarcima
kao od smrti da se otima.
Sitna nježna dječačka
raspučena šljivica.

Titrala je iznad prvog
preko stotog i desetog,
kao da je ljubav bojno polje.
Čuvala je neko žensko
neko tajno, nepripadanje.

Ponirao sam, ljubio je,
milovao plačući, suze
u resu njenu kapao.
Penjao se, do dna pada
na dječačku djevojčicu.
Do nje nikad nisam stigao.

Duše njena sjena, ljubavi
nesita, za muškim traga dušama,
neuspokojena.



POGLED UNAZAD

Bilo je i drukčijih vremena,
kralj, kraljica i kraljevići,
živjeli smo, toj strani okrenuti,
gospodskoj. Ličilo je sve na bajku.

A onda su nas paupezirali,
pogavrošili, zatim,
proleterizirali, kalili kao čelik.
I, na kraju, milu nam ... majku.



NEMA ZEMLJE ZA TVOG KORAKA

Zemljom više ne možeš hoditi.
Možeš iznad, visoko, u mnogočemu
smrtonosnom, ili u besmrtnom
kao što je Ikar, samo su mu
krila sagorjela.

Ispod, duboko, u monoksid
i paru vodenu, možeš i u vodu,
ali ispod vode je zemlja.
Voda i zemlja se dodiruju,
a ti si zakratko, i slučajan.

Da landraš, možeš, landroverom,
i po šumskim prosjecima
i po jarugama obraslim,
i biciklom po pločnicima
da tražiš unezvijerene.
Možeš i na štulama,
da te ismijavaju i budalom vide,
a ti da misliš kako ti se dive.
Sve, baš sve možeš, čovjek si
odmah iza Boga.

Sve si već učinio, pokazao
krv i silu, čovječe, samo
zemljom više ni sitnim koracima.


Iz knjige u rukopisu "Kameni kašalj, ciklusa "Slušajući muške razgovore"
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Decembar 16, 2010, 04:13:21 am »

*
Stihovi Dara Sekulić


ČENGIĆ VILA

Nakulala ledina kula do grla.
Oplodila se izrodila

O kišama cvrkuću djeca po stepeništima
kao u kavezima.
A nigdje stabla. Tek izviru mladice.
Kasni proljeće u ovim naseljima.
A nigdje vile.

Djeca nam se ljube po svim ulazima.
Krov nad glavom smo gradili.
Nicali krovovi a sve više glava.
U dostizanju zaboravili
da drveće raste sporije od krova.
A možda smo gradeći glavu izgubili.



IZLAZ

Prođi tamo kuda svi
prolaze.
Zalutao si, začuđen,
šta ti je.

Ovdje se, vidiš, prodaje
i kupuje, zaboga,
skloni se,
niko više Božjim putem ne ide.



DOM KAD SE IZGOVORI ODZVANJA KAO MIR

Dom svoj sam odsanjala.
Šarene prostirke, njegove dolaske.
Čokoladu po džepovima, na oknima bijele dane.
I kad svane kave bijele.
Oproštaje pred vratima.

Praznike i nedelje,
paketiće ispod miške;
miris sapuna i ljiljana, malo svađe
i velike ruke muške.

Mirenja i pomirenja
preko dečijih poljubaca.
Tople vode subotama.
Žute kvake na vratima.
Sve sam tako odsanjala ulicama.


Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 16, 2010, 04:13:43 am »

*
DARA SEKULIĆ


DUBINSKO KLJUČANJE JEZIKA

Književni život ima Janusovo lice sujete. Njegova ambivalencija često skrije ili, pak, zagubi ključeve literarne i ine pravde. U odgonetanju i afirmisanju raznolikih poetičkih šifara savremene srpske pesničke scene, zaneseni mrmorom lične dovoljnosti i kameleonskog dovijanja spram trenutno složenih domina književne javnosti, zaboravljamo na korenske razmere i vrednosti naše lirike. Iole temeljnije vaspostavljena slika srpske književnosti s kraja dvadesetog veka, otvoriće nam oči i otkriti mnoge previde i grehe aktuelne recepcije literarnih dela. Gotovo po pravilu danas bivaju isključena ili u zapećak ćušnuta relevantna spisateljska imena preko Drine koja je rat razvejao na razne strane i bogaze. Naši živahni kritičari, opepeljeni predrasudama iz povelikog arsenala dnevno-političkog cakizma, kao i mnoštvom neprevrelih uvida u trenutne šare književnog kaleidoskopa, ne umeju, ne znaju i, često, neće da vide vrednosti izvan sopstvene šatre u kojoj zvoca (bez obzira na brojnost) jedan te isti kantardžija.

Dara Sekulić pripada redu zanemarenih srpskih pisaca s onu stranu opevane reke, lomeći se, poslednjih godina, od nemila do nedraga po zemlji Srbiji. Ako ovdašnjem neoprostivom nehaju prema njenoj privatnoj sudbini pridodamo i ćutnju prema delu, onda će kao doslovno neverovatan delovati čin objave njenih izabranih pesama u novosadskom Dnevniku. Gest, zaista, za svaku hvalu i čestitku. Jer, pred nama je esencijalni otisak jedne nimalo obične pesničke sudbine koju bismo mogli nazvati i retko vitalnom avanturom u srpskom jeziku.

Dosta precizan i nadahnut pogovor Slavka Gordića gotovo da nam ne ostavlja prostor za inovantan pogled na liriku Dare Sekulić, ali bez obzira na to pokušaćemo da dodamo koju nijansu novoga. Konačno, poezija više od drugih žanrova pruža tu dragocenu mogućnost. Bitna komponenta osobenosti poezije Dare Sekulić nalazi se u njenom stalnom kušanju da sublimiše energiju pesničkog jezika i slika, da zbije njihove lirske reference u koren pesme i tako ne dozvoli rasprskavanje poetske građe. Njene pesme nose bogumilski šapat i trpljenje, s jedne, i nemušti uzdah nad svetom i njegovim oblicima, s druge strane. Ona ima tanani osećaj za artikulaciju jezičkog blaga i zaboravljenog semantičkog sjaja u njemu, te joj se pesme doimaju kao duboko proživljene i iščišćene fantazme u otkucajima kolektivnog pulsa. Kao da je njena lična lirska drama ujedno i opšta katarza srpskog jezika i etnosa. Ali, to ne bi trebalo da zavara, jer Dara Sekulić nema ni valer od plakatnog stihozborstva, niti na sva zvona, poput pijačnih preprodavaca ideološke magle i kvazirodoljublja, emituje poruke lišene umetničkog i samosvesnog naboja. Njena otadžbina je srpski jezik koji pamti sve sreće i nesreće, koji pruža mogućnost vrhunskog kreativnog uznesenja.

U poeziji Dare Sekulić svoja mesta zamenjuju potiljak i obraz Janusove maske, lice i naličje sveta pokazuju svoje ponore i visove. Dobro i zlo zatomljuju jedno drugo u čudovišnoj dijalektici vremena i prostora. Pred čula nam iskrsavaju ukršteni prizori panteističkog i htonskog, anđeoskog i demonskog, harmonije i haosa. Kao što su, prisetimo se vladike Nikolaja Velimirovića, latica i trn na istom stabalcu, tako je i ceo život, a s njim i naša iskušenja, sazidan od takvih suprotnosti. Ovome vredi pridodati i stihove Stevana Tontića iz pesme Dara Sekulić, čist snimak, stihove u kojima se pesnik demijurški poigrava naslovima njenih dveju knjiga i tako na direktan način, prečicom, imenuje ono što, uvek spora, kritika, na malom prostoru, nije u stanju: Tavno joj lice/ blista od zemljice. U ovaj distih stalo je sve: i noć i dan, i smrt i život, i zemlja i nebo, i demon i anđeo, i nesreća i sreća... U Tontićevoj pesmi su i ovi stihovi: Mladi joj vukovi noću/ žubor-vodu sa greoca piju. I ova slika više je od pukog prizora ili lako prizvane slike. Ona je kristalni pogodak u centar poetskog habitusa Dare Sekulić, pogodak koji nas uvodi u sokove književne japije od koje je zdelana poezija što sadrži jedrinu zvuka i semantike, dubinsko ključanje jezika i mita.

Već pri prvom kontaktu sa novom knjigom Dare Sekulić, prepoznajemo od ranije znano nam leksičko obilje i sjaj reči. Retke i zaboravljene, nepoznate i nove reči belasaju i žare poput dalekih zvezda u očima. Po toj odlici, Dara Sekulić pripada krugu počev od Đorđa Markovića Kodera i Laze Kostića preko Momčila Nastasijevića i Stanislava Vinavera pa sve do Matije Bećkovića, Pavla Popovića, Vite Markovića, Aleka Vukadinovića, Darinke Jevrić, Slobodana Kostića, Milosava Tešića i drugih. Naravno, Dara Sekulić ima svoje originalnosti po kojima je prepoznajemo. Na primer, ona svoj jezički materijal pozlaćuje specijalnošću upotrebe imenica ženskog roda sa nastavkom ica, zatim deminutiva, takođe, sa produžetkom ica, kao i imenica muškog roda koje se završavaju na suglasnik — c.

Evo imenica ženskog roda od kojih je neke pesnikinja stvorila po prvi put: potajnica, ulomljenica, strujnica, razvjernica, studnica, pustolovica, žednica, zaludnica, zatim, čaralica, mladica, žeravica, zadušnica, kamenica, pijavica, samica, svjetlica, vrućica, dužica, nosnica, živica itd... Evo i deminutiva: zmijica, kesica, leptirica, njivica, vedrica, čašica, dunjica, cevčica, posteljica, kožica, kvačica, krpica, cjevčica, udolica, kvržica, mjerica, klipica, pčelica, strijelica itd... I, napokon, tu su i "muške" imenice: cjelac, čupavac, kukac, lanac, vijenac, rilac, konac, sreslac, pčelac, dragušac, živac, prozirac, sjeverac, mamac, dvotočac, svilenac, slijedac, izvorac, vrhunac, svitac itd... Naravno, u poeziji Dare Sekulić postoje još mnoge i mnoge, gotovo bezbrojne, reči koje dišu starinom i tvoračkom svežinom, ali odustajemo od njihovog predočavanja, jer smo pažnju usmerili na delikatna mesta u kojima obitava suglasnik c. Ovako primećen i upotrebljen, on je mnogo više od sopstvene materijalnosti i praskave učestalosti. Suglasnik c je, ovde, zvukovni proplamsaj koji se preobražava u osoben znak koji upozorava na opasnost, na prisustvo drugog i drugačijeg sveta tik uz ovaj. Učestali glas c je i odraz poetskog nespokojstva zbog neuočljivih (nevidljivih) sila što vrebaju iz svih pravaca i u svakom trenutku. Osim toga, ovaj strujni suglasnik, ako se emituje suprotno od redovnog, dakle, uvlačenjem vazduha kroz zube, postaje nemušta opomena (signal) upućena prirodi i njenim menama koje se najdrastičnije održavaju na i u čoveku i njegovim akcijama. Smešteno u lirski kontekst, ovo c je coktavo tepanje zlu koje se ne može uništiti već samo privremeno obuzdati.

Još jedan aspekt poezije Dare Sekulić predstavlja iznenađenje. Naime, gotovo svi tekstovi u knjizi imaju vizuelni oblik pesama u slobodnom stihu. Međutim, pažljivijim i dubljim poniranjem u njihovu strukturu, otkrivamo očiglednu (a dobro skrivenu) mrežu rimovanog stiha. Čitavo jedno nebo istkane muzike. Nešto poput ćilima kojem, tek kad ga okrenemo, primećujemo zlatnu potku i niti razaslane krvotokom munja i boja. Poput zatvorene školjke, pesme Dare Sekulić skrivaju tajne melodijske šumove i bisere, ponorne note jezika i pesme. Takvo otkriće produbljuje predstavu o ovoj poeziji. Pojačava čitalačku znatiželju i koncentraciju, i uvećava značaj i domete kreativnog zamaha Dare Sekulić. Naprosto, opseda nas potreba za novim pretragama poetičkih slojeva, a kroz mnogolike i neočekivane nanose muzike i ritma, zvuka i tišine. Autorska namera da se baš na takav način prikrije tektonska mreža vezanog stiha, da ne bude očigledna i tako zavede na pogrešan prilaz, uvećava gradivne nivoe ukupnog stvaralačkog učinka. Time se ova poezija dotakla iskoni, tradicijskog veza i peva, zapretenih množina zvuka i znaka. Čak i ono c, smešteno na vršcima jezičkih čioda, neka je vrsta unutarnje sitno-sitno umrvljene rime (rimice) čije sonorno svetlucanje obeležava ontološku snagu lirike.

Na tematsko-motivskom planu, Dara Sekulić, kao svaki istinski pesnik, ne preza od večitih tema. Na vrhu lestvice (pored doma, praga, samoće, prirode...) nalaze se teme ljubavi i smrti. Ova globalna opaska ne bi značila mnogo ako ne bismo ukazali na konkretne primere osobene realizacije navedenih motiva, pre svega, motiva ljubavi. Imajući potpunu svest o stvaralačkim preokupacijama, pesnički subjekat, ovde, postavlja fenomen ljubavi na dva plana: zemaljski i božanski. Prvi je varljiv, tragičan, prolazan. To otkrivamo u stihovima: ljubav, je li ono mjesto gdje su nam se strijepnje srele; zatim, ljubimo se sumnjajući u svoj vid; međom ograđeni, kao gubavi, do râka, dozivamo se bez koraka; potom, sintagme (definicije), nedozov ljubavi; gluha varka sluha; mukli eho iz dubina itd... Sve je privid, nemogućnost, omaglica, iskušenje, tren, senka, razočarenje. Međutim, u zemaljskom se krije i božansko, pomešani. Božansko samo treba prepoznati i doživeti, jer je tu, na dohvat čula, često obično i prosto, a savršeno i harmonično: Moći čuti njihaj trava./ Samo zvuke odabrane./ Kretnju krilca mrava./ Blisko bilo u daljini. A posle i iznad svega, spoznaja da Savršen je dohvat ljubavi. Doživljaj Boga: Ostani Oče uz mene/ da prepoznam sebe/ od prije./ Da strah se gusti u promene/ iz crne gute odvije.// Uđi Bože u mene/ da jasno živim, djetetom,/ u tome svjetlu/ bez promjene,/ u svijetlu davno otetom.

Poezija Dare Sekulić je koncentrat višedecenijskog nastojanja da se kaže suvislo da ili ne svetu i njegovim dvostrukim krajnostima, svetu što cepti u paradoksu čovekovih moći i nemoći, ushita i bola: Kućni prag je bio tako blizu/ ali nam se zametnu trag. Atmosfera i prizori, jezik i zvuci u poeziji Dare Sekulić sugerišu da iz tajanstvenog i lepog sveta virka zametak zla preobražen u danajske darove. Samo je pitanje vremena kada će preobučeno i utajeno zlo nasrnuti na goli život. U takvoj spoznaji sveta, pesnički jezik je svetlica dobra, ono stanje talenta koje sopstvene potencijale izmešta u najvišu tačku borbe i opstanka. Temperatura toga čina u poeziji Dare Sekulić ostvaruje pun ciklus antropološke i jezičke entropije.


Nenad Grujičić | Ples u negvama (eseji i kritike) | Prosveta, Beograd, 1998. | Nenad Brankovo kolo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 16, 2010, 04:14:09 am »

**
Stihovi Dara Sekulić


AVE MARIJA
 
Prođoše kroz tvoje djevičanstvo krstaši s bodežima
i blijedi mjesečari s molitvama
i dječaci brzosagorljivi i kosmati krakani govorljivi
i tihi kompleksaši otrovani
i malaksali Don Žuani neodoljivi
o bože moj o moja Marija
u koliko si prljavih postelja
svoj sveti miris posijala.
 
Zdravo Marija. Niko nije imao milosti
ni milošte za tebe.
 
Jurišali su do tebe preko tvog preklanog pogleda.
Dok ovo jecam ja tako tužno mislim na sebe.
 
Zvali su te gospom od zdravlja
i svi samo jednom pred tobom klečali
a poslije po krčmama pričali da obična si
i da se samo praviš svetica.
 
O Marija moj gorki oreole
gašen u presramne zore
i paljen u vjeri u večeri.
 
Tvoje su usne žedne tihih dodira.
Podlo te silovaše i ruke ti otežaše.
Svi su te imali a ti nikad nikog nisi imala,
niko te dodirnuo nije.
Zato si tako jadno po svetom duhu začela.
 
U padu i jadu svi su te s pobožnošću
spominjali
preklinjali
bogom kumili
u vezu s nekim gospodinom dovodili.

Svi su tvoju molitvu prosili za sebe.
Ti si ih na koljenima svojim milošću svojom uznosila
o jadna Marija.
Ovo je moja molitva za tebe.
 

PERIFERIJA
 
Vozovi i danju prolaze ali danju ih ne primjećujemo
zato oni noću u nas ulaze, čujte im piskove:
 
to je mog sina nešto pregazilo
to je mog dragog nešto zabolelo
 
to mog brata vode na robiju
to svjetovi pobješnjeli ratuju
 
to sestru moju četa razbojnika siluje
to kćer moju nerođenu nebo čelom miluje
 
to moja mrtva majka ime moje izgovara
to mene tama na zločin nagovara
 
to ja umirem uz pisak
dok voz jedan nekud u noć odlazi
 
to nas živi spominju
to nas mrtvi opominju
to naš život prolazi.

 
BESKUĆNIK, MOLITVE

1.
 
Živote, hvala ti,
sačuvaj mi noge.
Bez pameti
nekako bih mogao.
One dobre su šta sve nose,
pune volje, nožne sloge.
Bez njih, iako sve mi treba,
ja snage ne bih smogao:
da pojedem toliko zemlje.
I posrčem toliko neba.

2.

Sunce, vrati se
U moje dane, milosno.
U smrtno povjesmo
unesi oči zvjezdane.
 
Ostani Oče uz mene,
da prepoznam sebe od prije.
Da strah se gusti u pramene
iz crne gute odvije.
 
Uđi Bože u mene,
da jasno živim, djetetom:
u tvome svjetlu
bez promjene,
u svijetu davno otetom.
 
3.
 
Ja nemam svoje zemlje,
sva je zemlja moja.
Ali ima moja rijeka.
Majko blaga od milosti,
neka bude volja tvoja
da sačuvaš je,
kroz žalosti mog života,
dovijeka.
 
Ja imam dušu svoju,
a moje sve su duše
i kad zbace zmije svlak.
Ali u dubina sloju,
gdje počiva mrkli mrak:
kada krenu da me guše —
budi, ruko, u spokoju.


RAZGOVOR NA PETROVAČKOJ CESTI
 
Ti si sleđeno srce curice u crnim krpama
smotuljak na cesti onemoćao
jedina duša majčina.
Živa žiža iz dječjeg kostura vrisnula
na cesti ostala za zla vremena opomena.
 
Veliki svijet kroz tvoj sveti plamičak prolazi.
Ako se zaboravi može i da te pregazi djevojčice
rođena u mojim sinovima
živa u mojoj putanji i patnji
u mojoj nijemoj snazi.
Bile smo istih godina.
Za tebe vrijeme ne prolazi.
 
Iz tvog gladnog ptičjeg zjeva
osvanula su svjetla po cestama.
Kroz tvoj posljednji topli dah
prosula se istorija po dječjim sveskama.
Od tvog rumenog vjerovanja evo mene čovjeka
da plače i pjeva drumovima i mrava ne zgazi.
Bile smo istih godina.
Vitice u nevrijeme otrgnute s pitomina u nevolje
za vrijeme u kom si ti ostala a ja izdržala.
 

NIKOGA DA NAPIŠE PISMO
 
Dlan dana zadržao se u vratima.
To nije pismo.
Noć mi do koljena jer nigdje me iznad.
A odlazeći sinoć nebu sam bila do ramena
i za svaki prag imala sam trostruk korak.
 
Zaključavanje je posljednje nevjerovanje.
Ovdje sam pred sobom malena
i hodam na prstima.
Tako je dobro snage imati za kajanje.
Kako ću
ovako ledena
leći s djetetom u postelju
Dječja toplina je nevina.

Sine,
slabija sam od tebe.
Probuci se da opustim tvrdoću obraza,
hoću da se prepoznam.
 
Kad svane
biću mama u tvojim očima.
To sam noćas opet bila među ljudima.


Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: April 12, 2012, 12:47:58 am »

*

DARI SEKULIĆ URUČENO "KOČIĆEVO PERO"

Rektor Univerziteta u Banjaluci Stanko Stanić uručio je danas u manastiru Gomionica pjesnikinji Dari Sekulić književnu nagradu "Kočićevo pero" za zbirku pjesama "Sretna skitnica".

Govoreći o književnom stvaralaštvu Dare Sekulić, književnik Nikola Vukolić rekao je da se nagrada "Kočićevo pero" dodijeljuje onim piscima koji svojim djelom nastavljaju Kočićevu "pričevinu i učevinu" i na sebi svojstven način slijede ljepotu Kočićeve riječi i dubinu Kočićevih misli.
 
"Riječ je o onim djelima koja Kočićevo pero sanja kao svoja djela i koja istovremano Kočićevo pero sanjaju kao svoje pero", rekao je Vukolić.
 
Govoreći o knjizi "Sretna skitnica", Vukolić je istakao da Dara Sekulić decenijama boravi u našoj poeziji i ubraja se u one stvaraoce kojima je poezija život.
 
"Pjesme dare Sekulić iz 'Sretne skitnice', kao i one koje su joj prethodile impresioniraju proživljenošću, snagom, emocijama i filozofskom uzvišenošću, iznad svega, onoga što je život sijao, a smrt žela", rekao je Vukolić.
 
On je dodao da Dara piše dugo i savjesno, a objavljuje onda kada plod nesanice potpola sazri otkrivajući sobom ne samo talenat i odgovornost prema svom poetskom poslu, nego i sve bogatije poznavanje života, njegovo gorko i najpesimističnije iskustvo i borbu neprestanu.
 
"Svojom poezijom Dara Sekulić je našla najkraći put do ljudskog srca i danas je na našim prostorima, a i šire, najsvjetlije pjesničko ime, pravi duhovni svetionik", rekao je Vukolić.
 
Dobitnica nagrade "Kočićevo pero" za proljeće 2009. godine Dara Sekulić govorila je svoje stihove iz nagrađene zbirke pjesama "Sretna skitnica".
 
U okviru književne manifestacije "Kočićevo pero" cvijeće na grob oca Petra Kočića položili su konzul Srbije Jadranka Derajić, laureat Dara Sekulić i rektor Stanko Stanić.
 
Zadužbina "Petar Kočić" tradicionalno dodijeljuje nagradu "Kočićevo pero" već gotovo dvije decenije.

 
Z. Š. | 25.04.2009. | RTRS
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Novembar 12, 2012, 04:45:48 pm »

*

PJESMA NIJE NESTALA


Sretnem se ponekad s ljudima koji se tom susretu jednako obraduju, sjete se da su bili djeca i da su pisali pjesme.

Prije nekoliko godina pripala mi je čast da u porti Manastira Gomionica primim nagradu "evo pero" ("na me pero, nigde krilo celo..." Duško Trifunović). Tom prilikom prišla mi je da mi čestita i jedna lijepa i u odnosu na me, još mlada žena. Pružila mi je i pero, možda guščje, jer poklonjeno je kao simbol, a njime se donedavno zaista i pisalo. Počela je priču o tome kako sam nekad u "Malim novinama" objavila njene prve pjesme, i kako tu radost ona nikad ne može da zaboravi. Žena živi u Banjaluci, pravnica je, advokat, dakle, uspješan čovjek, kako se to kaže današnjim jezikom. A ja, evo, do sada hvatam neke svoje misli i pomisli, smještam ih u svoju pjesmu, i nisam uspješna. U pjesničkoj igri, ili bolje u pjesnikovoj borbi s riječima, ne može se uspjeti, može se samo propasti. Tek kad propadneš, kad padneš — pravi si! Znači ima te tek kad te nema!

Najbolji pjesnici

Oni najbolji i najnesrećniji pjesnici, i kad ih više nema, dugo čekaju na dane u kojima ih, napokon, ima. Ali ima ih samo kao velikih pjesnika, potrebnih narodu, jeziku, istoriji, državi — i rijetkom zaljubljeniku u poeziju. Njihova patnja sahranjena je s njima. Koji veličanstveni primjeri su naši pjesnici Dučić, Dis, Tin, Vesna, koja mrtva još čeka svoje žive dane!

Ima više razloga zbog kojih sam se i sama mnogo obradovala susretu s vedrom, zdravom pravnicom, na njenu sreću, nesuđenom pjesnikinjom. Kad čovjek radi posao koji mu pruža uvid u književno stvaralaštvo djece i mladih, on je svakako u prilici da ocjenjuje umjetničku vrijednost tog stvaralaštva i da iskazuje svoj sud o njemu, a da stalno ima na umu da su to djeca i njihovi prvi koraci u svijet umjetnosti. Već takav odnos prema početnicima u poeziji guši i zanemaruje ono što kod njih jeste pjesma, ona ostvarena, prava pjesma. To se događa i uvijek će se događati, ne samo djeci, već i pjesnicima s dječjom dušom.

Pedesetak godina pamtim stihove djevojčice .... iz Gunje, sela s druge strane rijeke kod Brčkog. Bila je učenica prvog razreda gimnazije kad sam je srela i pročitala njene pjesme. Pamtim i njeno ljubičasto ime, koje evo i sad izgovaram, ali zbog njenog mira ne mogu da ga pominjem, kao i zbog moguće moje ponovne greške.

Iz Gunje u Brčko, i obratno, nekad se svakog trenutka prelazilo preko mosta na Savi. Onda mosta neko vrijeme nije bilo, ne znam ima li ga sada... teško je znati sve o mostovima koje ruše i nanovo grade, trebaju im, ne može se živjeti bez mostova.

Dakle, djevojčici koja tek ulazi u djevojačko doba događa se njeno prvo gledanje, možda se s dragim gledala baš na njihovom mostu. Bio je učenik škole za primijenjenu umjetnost, slikao je. Poklonio joj je sliku svoje kuće, bijele kuće pokraj modre rijeke. U porodici brane da se viđa s njim, za takve zabrane mnogi su razlozi i povodi i prije Romea i Julije. Ali niko ne može zabraniti da se istina njene prve ljubavi pretoči u istinu njene prve pjesme.

      "Znaš li, mama, što to u snu znače vjetrenjače, poznaš
       sanovnike, zar je nemoguća ona bijela kuća sa njegove slike...
       ...Sasvim je moguća ona bijela kuća, uz iste vidike."

Stvarno i nestvarno

Iz dogođenog, pjesma tvori svoj događaj, tvori samu sebe, tako se i sažimaju i isključuju stvarno i nestvarno. Istinito u životu puno je primjesa, različitih viđenja i tumačenja, a istinito u pjesmi uvijek je tamo gdje je prava pjesma, pisana u dahu, a ravna izdisaju!

Koliko god čovjek bio upućen u posao koji mu je povjeren, i koliko god taj posao obavljao savjesno i odgovorno, dogodiće mu se greške i propusti. A najteže po njega je to što svoje greške nikad neće moći ispraviti. Mučiće ga stihovi, imena i godine onih koje je naglasio i uzdigao, recimo, nekom nagradom, i time ih pomjerio u njihovoj uvjerenosti da su na svom putu. A one koji jesu na svom putu, ali to ne znaju, ponekad je previdio, prošao pored njih.

Pjesma o kojoj ovdje, nakon ove prelijepe slike bijele kuće, hoću nešto da zabilježim, sasvim druge je prirode, odnosno poetike i sasvim drugačijeg poetskog sadržaja. S tom pjesmom sam se srela u pismu koje mi je iz Holandije poslao Željko Kresojević. Sve što znam o njemu, a to je premalo, znam iz tog pisma, jer to je čovjek koji mi piše o drugima. Pjesma je s njim putovala od Vojnića na Kordunu do Hoogezanda u Holandiji, i odatle iz aviona upala u moj stoput obijeni poštanski sandučić u Sarajevu. Pjesma je, srećom, stigla, ali ja nisam stigla da je, kao onu o bijeloj kući, naučim napamet. Ne zato što "dođe doba da moram u groba", već zato što mi se ta pjesma otima svojom prebolnom nepreboli.

Uz dugo, opširno, za mene posebno drago i zanimljivo pismo Željka Kresojevića, došlo je i tridesetak snimaka napuštenih, osamljenih, breza, izvora, jabuka, grobova, zalazaka sunca na Petrovoj gori - prispjele su i rečenice, kao: "Bez obzira na nedaće koje nas prate... ima uvijek iznova talentirane i pametne, bistre kordunaške djece... Imamo i jednu mladu pjesnikinju. Ja je u šali zovem 'Mala Dara'. Zove se Goga Malić, i za svoju mladost zrelo piše. Jako joj je bilo žao kad je čula da ste bili u Vojniću i na književnoj večeri u Karlovcu. Toliko je željela da vas upozna..."

Na odvojenom papiriću Željko Kresojević piše: "Evo vam poneke Gogine pjesme. Možda bi se ljutila da zna da sam vam poslao koju pjesmu... Ako vam se ikad javi, ne odajte me..."

Goga, vjerovatno Gordana Malić, nikad mi se nije javila. I ne sluti, možda, da sam ja nju srela u njenim pjesmama, posebno i bolno sam je srela i zagrlila u njenoj pjesmi "Nedostajanje".

Nedostajanje

U našoj bašti cvatu trešnje, Sve tvoje bilješke još stoje,
i sad, za rođendana moga. ko putokazi pokraj mojih.
U grudi bol se svila tješnje, Za sto kad sjednemo utroje,
vode te kao nestaloga. i ono četvrto se broji.

Na vrata pogled luta često, Neće te poznati na slici,
al niotkud šinjela tvoga. sin koji se za školu sprema.
Na čelu stola prazno mjesto, Samo u tvojoj porodici,
vode te kao nestaloga. osjete da te, stvarno nema....

I da nisam pamtila stihove djevojčice iz Gunje, oni bi ostavili trag svjetlucanja nad travama, kao što ga ostavljaju svici — prolaze i nestaju, pa onda opet bljesnu u oku nekog djeteta, gdje se začinje i pjesma velikih pjesnika.

A šta je sa Gogom, vjerovatno Gordanom Malić iz Vojnića, gdje nema mostova, i gdje su nestali, pa nedostaju oni koji su ih mogli graditi nad zemljom.

Dara Sekulić | 30.06.2012 | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Mart 14, 2014, 02:53:22 am »

*
DARA SEKULIĆ, KNJIŽEVNICA:


PJESNIČKI JEZIK NIJE NI POBJEDNIK NI PORAŽENI

Pjesnički jezik ne može ni pobijediti niti biti poražen, on postoji sam za sebe i ima svoj put. Sve tehnologije i industrije i mediji — i ne htijući ga obogaćuju, pružaju mu veću mogućnost za poetsku ironiju, humornu asocijaciju i "smijeh kroz suze". U savremenoj poeziji sve je više tih novih jezičkih primjesa, a to znači da jezik poezije postaje širi, jezik čovjekovog života.

Ovo je u intervjuu za naš list rekla velika srpska pjesnikinja Dara Sekulić, krupno slovo moderne srpske poezije, čiji su stihovi udjenuti u brojne antologije srpskog govornog područja.

Najnovija knjiga ove autorke "Sretna skitnica", objavljena u izdanju "Glasa srpskog — grafika", još jednom je potvrdila snagu i uvjerljivost pjesničke riječi Dare Sekulić.

GLAS: Kordun je prostor vašeg najranijeg djetinjstva. Može li se kazati da bez zavičajne svjetlosti nema poezije?

SEKULIĆ: Imala sam nepunih jedanaest godina kad sam istjerana iz Kordunskog Ljeskovca, mog rodnog sela. Ali, niko nije mogao da istjera svijet djeteta, neponovljivost mog djetinjstva, jer svako je djetinjstvo posebno i neponovljivo. To je prvo što nas određuje kao ljude. Ratovi, društvene prirodne katastrofe i kataklizme ne potiru naše ranije živote, naprotiv, poslije takvih, kako bi ih nazvao moj sin Vladimir, elementarnih nepogoda, djetinjstvo, posebno rano, postaje i ostaje osunčana strana našeg života. Tu ćemo uvijek zastati i ugrijati se. Tu zavičajnu svjetlost, kako kažete, mi nosimo u sebi i kroz čitav život možemo je prepoznavati u svijetu kroz koji prolazimo, u kome se kraće ili duže zadržavamo. Tako je sve što sam zavoljela jedan moj mali zavičaj. Ali za pjesnika zavičaj je jezik, govor roditeljski, jezik kojim se kazuju priče, bajke i uspavanke, jezik kojim se moli Bogu. Bez boja i zvukova tih riječi, teško da ima poezije.

GLAS: Vaša poezija nosi leksičke slojeve starine, ali odiše i modernošću izraza. Kako to postižete?

SEKULIĆ: Bližim se osamdesetim godinama svog života, to su lijepe decenije za svako iskustvo, ali ona prva decenija života učvrstila je i obogatila moj pjesnički jezik, sačuvala riječi koje sam slušala u prvim dječijim godinama. To je bogatstvo koje se ne može naučiti, ali ni zaboraviti, ono se prenosi kroz vjetar, kroz crkveno zvono, kroz ovrške šljiva... Takvo iskustvo prenosi se kroz materinu suzu i kroz njeno ćutanje. Teško bih sada mogla objasniti kako moja pjesma prati tokove u savremenoj poeziji, ali mislim da savremenost u umjetnosti određuje i vrijeme u kojem umjetnik živi, i pored toga što je umjetnost svevremena.

GLAS: Doživjeli ste dva izbjeglištva u različitim vremenima. Koliko se taj tragični splet istorijskih okolnosti odražava u Vašem pjevanju?

SEKULIĆ: Ono što sam preživjela kao dijete, u junu 1942. godine, nije bilo izbjeglištvo, već stravičan pokolj žitelja Kordunskog Ljeskovca: žena, djece i staraca, jer očevi i braća su bili u partizanima, borili se protiv fašista, ustaša. Pokolj je izvršen i nad stanovništvom mnogih srpskih sela u okolini Slunja, Cazina, Plitvica. Bio je to pokolj i svih članova moje porodice i porodice moje majke, koji nisu uspjeli da se sakriju ili pobjegnu. Izbjeći, značilo je i spasiti se, naravno — i patiti se, dugo i bolno se prebijati po svijetu, ne imati ni doma ni krova. A nikada se svi ne vrate tamo otkuda su pobjegli, na putu povratka mnogi nađu svoju smrt.

Bježanjem je, nažalost, obilježeno i moje djetinjstvo i moja starost, i to se ne samo osjetilo već bolno pokazalo u mojoj poeziji. Primjera radi, jedna moja poema, objavljena u knjizi "Licem prema suncu", nosi naslov "Ništa nisam izbjegla", a pjesma "Povratak", u knjizi "Kasni dani", završava se stihovima: "Nisam našla što sam ostavila, ni vratila što ponijela, ovuda samo prolazim".

Najveća nesreća izbjeglištva je u tome što čovjek nigdje više ne živi punim srcem.

GLAS: U novije vrijeme, u naletu ratne pohare, živjeli ste i podno Fruške gore, u Dečjem selu, a potom na jugu Srbije, u Vlasotincu. Ima li tragova tome u Vašoj poeziji?

SEKULIĆ: U mojoj knjizi "Zapisi o bilju i nama", a to je za sada jedino moje prozno djelo, godine koje sam sa troje svoje unučadi provela u Dečjem selu, u prelijepoj, Zmajevoj Sremskoj Kamenici, i u ubavoj varoši, gradiću Vlasotince, mogu se prepoznati Ništa nisam izbjegla — u nekoliko tih zapisa, u stvari priča. Zavoljela sam te gradiće, posebno Vlasotince, gdje sam živjela pet godina i gdje sam napisala knjigu "Brat moj, Tesla", šetajući pored prelijepe Vlasine. Teška srca sam ga napustila i vratila se u Sarajevo, ali i Vlasotince će zauvijek ostati jedan moj mali zavičaj.

GLAS: Kako doživljavate mrvljenje jednog te istog maternjeg jezika u mnogo malih sa tek nijansiranim i jedva vidljivim razlikama?

SEKULIĆ: Važno je da se sačuva srpski narod, svi koji govore sačuvaće srpski jezik. Velika su djela na srpskom jeziku sačinjena, mnogi nam i zbog toga zavide. Pokazalo se da se jezik, kako kažete, može mrviti politički, ali lingvistički — to je mnogo teže, u slučaju našeg jezika, to mrvljenje nikome neće donijeti ono što bi htio. Postoje zakonitosti, istorija jezika, i mnoge teorije u lingvistici koje ne zavise od političke volje. Egzaktne činjenice dugo se mogu negirati i mutiti, ali naučna istina ipak uvijek pobijedi.

GLAS: Da li su Vam svježi susreti sa bardovima srpskog pjesništva kao što su Desanka Maksimović i Branko Ćopić?

SEKULIĆ: Često sam se sretala sa Desankom i Brankom, jer sam radila kao urednik "Malih novina" i pratila tada velike jugoslovenske manifestacije za djecu i omladinu. Bez ovih velikana takvi događaji bili su nezamislivi. Tokom vremena naši susreti su bili sve srdačniji, počeli smo se družiti i kao pjesnici.

Branko me je osjećao nekako rodbinski, zvao me je "moja mala graničarka" i u hotelu mi poručivao šalicu mlijeka. Sjedio bi za stolom dok ga ne bih popila i slatko se smijao — znao je da ne volim mlijeko, osim ono naše, krajiško.

Desanka nije marila za ženske pokrete i struje u ženskoj literaturi, voljela je da se podsmjehne nečemu što će se kasnije nazvati ženskim pismom. Pisala je o mojoj pjesmi "Prvo znamenje", pjesmi mlade žene koja saznaje da će biti majka, dakle, punoj nježnosti, ljubavi i strepnje, čistoj ženskoj pjesmi. A kad smo se srele u Izdavačkom preduzeću "Veselin Masleša" u Sarajevu, gdje je objavljena njena knjiga, stegla mi je ruku i rekla: "E, Daro, muški ti napisa onu pesmicu, znaš, ono o rađanju...". Do rata sam čuvala jednu njenu novogodišnju čestitku u kojoj se trudila da piše latinicom, ali je svaka druga riječ bila ćirilična. U ovim godinama, i meni se to događa, samo što se ja trudim da pišem ćirilicu...

GLAS: Kakve Vas uspomene pohode kada danas prošetate pored Miljacke?

SEKULIĆ: Sjetim se Evlije Čelebije, od kojeg sam saznala kako se, nemalo žitelja tadašnjeg grada, utopilo u Miljacki, kad sa brda nadođu vode, a nije bilo ni podzida ni zaštićenih obala. Danas sve to ima, ali Miljacka je dio gradske kanalizacije, preko ljeta smrdljivi mali tok. Nekim dijelovima njenih obala moguće je šetati, obale su oslobođene jurnjave automobila, njima skorojevići vodaju samo svoje rasne psiće, prije podneva šeta i "ona luda pjesnikinja Dara Sekulić". Obale su zasađene drvećem lipe i divljeg kestena, tuda ja svakog dana prođem, volim i to drveće i vrane po granama, i rječicu Miljacku koja se toliko trudi da opstane u našim danima. Sjetim se i Milice Sekulić, partizanske bolničarke rođene u selu kraj Bosanske Krupe, i njene kćerke Lene, rođene u Sarajevu. Tom je obalom Lena prolazila kroz sve godine svog školovanja i studija — sada su daleko, u Kanadi, s njima ne mogu više ni kafu da popijem.

S druge strane, na drugoj obali, kojom se vraćam iz šetnje — Treća je gimnazija. U njoj su se zavoljeli moj sin Vladimir i Azra, ona sada tuda brzo i sama prođe, a on je u Americi, sa premošćenim srcem...

GLAS: Da li je molitvena ljepota maternjeg jezika snaga za izbavljenje od apokaliptičnih znakova današnjeg vremena?

SEKULIĆ: Svijet nestaje otkako je nastao, jednom će i nestati to nešto što mi smatramo svijetom. Ali, u početku nije bio svijet, nego riječ, a ona je ostala do današnjeg dana. I ne vidim razloga zbog kojega i dalje riječ ne bi mogla značiti i to izbavljenje. A ako izbavljenja ipak ne bude, znači da ni riječ nas nije mogla spasiti.

Nije dobro ni kad je riječ "prejaka", onda ona ubija!


INTELEKTUALAC Politika ima moć i novac, intelektualac ima znanje i pamet, pjesnik, umjetnik uopšte, ima dar koji mu niko ne može oduzeti, a taj dar svi mogu da koriste. Pjesnik je da uveliča svečanost i neprimjetno se izgubi. Kasnije ga jure iz različitih pobuda i namjera, možda da ga ubiju kao što su ubili Lorku, Mandeljštama, Ivana Gorana, Branka Miljkovića...


Neda Simić-Žerajić | 27.11.2008 . | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Decembar 23, 2017, 06:25:19 pm »

*
DARA SEKULIĆ:


ŽIVIM SVOJU POEZIJU

Poeziju nije teško stvarati, ali je ne može svako stvarati. Pjesnik to piše, on živi s tim, to je njegov dah, to je njegov život, rekla je Dara Sekulić, koja svojim impozantnim književnim opusom od 32 objavljene knjige sigurno zaslužuje epitet najveće živuće srpske pjesnikinje.

"Ja ne sjedim pa pišem, nego ja živim svoju poeziju. Nosim olovku u ruci, hodam šumama, obalama rječica i hvatam svoju misao da mi ne pobjegne. Ako slučajno nemam papir i olovku, ja se već za deset minuta neću sjetiti svoje misli, ona je otišla, pobjegla", poručuje Sekulićeva.

Poznata pjesnikinja, koja je aktivna i u 82. godini, angažovana je u snimanju dokumentarno-igranog filma "Kordun, zemlja bez ljudi", čije su prve scene snimljene u prošlu subotu. Ona je jedan od sagovornika u ovom izuzetno emotivom filmu, kroz čiji lik će biti ispričana priča o Kordunu. Jer život ove pjesnikinje je život Korduna, koji karakterišu patnja, stradanja, izbjeglištva... Predstavljanje filma u Banjaluci bio je povod da književnica posjeti grad na Vrbasu.

NN: Jedan ste od glavnih aktera dokumentarno-igranog filma "Kordun, zemlja bez ljudi", čije snimanje je počelo. S obzirom na to da ste"dijete" sa Korduna, koliko Vam je film blizak?

SEKULIĆ: Drago mi je što učestvujem u ovom projektu, ali sa druge strane moram priznati da sam potresena onim što sam vidjela prilikom posjete Kordunu. Danas selo Kordunski Ljeskovac, gdje sam rođena i provela rano djetinjstvo, više ne postoji. Nekada je imalo više od 300 domaćinstava, sada nema ni tri. Sve je zaraslo u korov, travu, nigdje nikoga... Iz mjesta u mjesto nalazila sam slične tuge, jedna stravična prošlost i sadašnjost, jedna užasna tragedija. Potresena sam tim putem, ali sam, eto, pokušavala da budem u funkciji, da pomognem reditelju Jovanu Jovanoviću. Ohrabrivao me je da izdržim i izdržala sam.

NN: Ipak, smogli ste snage da o filmu pričate i pred Banjalučanima. Koliko često posjećujete grad na Vrbasu?

SEKULIĆ: Ja sam čitav svoj život prolazila kroz Banjaluku. Prolazila, a ne dolazila. Jer, ja sam rodom Kordunka. Iako sam davno doselila u Sarajevo, često sam posjećivala svoj rodni kraj, posjećivala sam Zagreb, gdje mi sestra živi, a Banjaluka je uvijek bila usputna stanica. Banjaluku pamtim po noćnim vozovima i po tome kako su Banjalučani jako imitirali zagrebačku modu.

NN: Kako danas provodite vrijeme, da li još pišete?

SEKULIĆ: Moje vrijeme je trajno ispunjeno. Posljednjih sedam godina sam angažovana na Festivalu poezije za djecu, gdje imam zadatak da ocijenim više od 700 radova pristiglih na konkurs. Nekada zna biti i do 1.000 radova. Dovoljno je samo da otvorim toliki broj koverata, ali ja to sve savjesno iščitam. Pokušavam da budem pravedna u odnosu na djecu, da niko ne bude povrijeđen, oštećen. Riječ je o jednom velikom zadataku, pjesničkom, ljudskom, materinskom... To je jedna od mojih aktivnosti, ali ja ih imam još mnogo. Zadnjih godina napisala sam devet knjiga poezije. Ja imam porodicu, imam troje praunučadi, dvoje mojih praunuka je u Sarajevu. Kuvam za njih svakog četvrtka ručak, kada se okupimo kod mene. Moj život je do kraja ispunjen.

NN: Kako nastaju Vaši stihovi? Koliko je teško pisati poeziju?

SEKULIĆ: Poeziju nikada nije teško pisati, zato što se ona ne može pisati. Poezija dođe i prođe, kao i ljubav. I ako ja ne uhvatim taj dolazak, nje nema. Poezija je bogom dana i na njoj se ne radi, na prozi se radi. Ono što je bitno što uhvatim, ja to mogu dotjerivati, popravljati, varirati ritam, varirati riječi, ali bog pošalje pjesmu pjesniku, a ako vi ne znate da je primite, onda nema pjesme.

NN: Da li društvo ima razumijevanja za pjesnika i njegov rad?

SEKULIĆ: Nije nikada ni imalo, to je smiješno. Društvo ima razumijevanja tek kad pjesnik ode iz života i kada ostavi iza sebe djelo. On je neprimijećen sve dok ne umre, kad umre i ostavi djelo, onda društvo ima čime da se hvali. To se događa ne samo pjesnicima, to se događa svim poslenicima koji tom društvu mnogo daju, ali njihov rad se cijeni tek kada oni odu.

NN: Dobitnica ste najviših društvenih priznanja i književnih nagrada. Posljednju, nagradu "Aleksa Šantić", dobili ste prošle godine. Šta za Vas znače ove nagrade?

SEKULIĆ: Dobila sam nešto parica, to mi sve znači. Treba mi parica, loše živim, penzioner sam. Inače, nagrade su takođe smiješna stvar. Ja sam zahvalna na nagradi "Aleksa Šantić". Šantić je veliki pjesnik, nagradu su mi dodijelili divni ljudi koji znaju šta je poezija, koji cijene to što sam napravila. Ja sam zahvalna, ali neću da budem dvolična. [...]


Aida Tripura | 01.07.2013 | Nezavisne novine
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: