Vjekoslav Vukadin (1952)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1 2 »   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vjekoslav Vukadin (1952)  (Pročitano 173042 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 16, 2010, 11:39:09 am »

*





VJEKOSLAV VUKADIN


BIOGRAFSKO-BIBLIOGRAFSKI PODACI

Vjekoslav Vukadin rođen je 6. oktobra 1952. godine u Sjetlini, kod Sarajeva. Završio je studije srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Najveći dio života i radnog vijeka proveo je u Sarajevu. Trenutno živi u Nizozemskoj.

Pjesme, lirske zapise, eseje i  književne kritike objavljivao je u mnogim književnim časopisima i listovima:

("Odjek", Sarajevo; "Lica", Sarajevo; "Život", Sarajevo; "Oslobođenje", Sarajevo; "Naši dani", Sarajevo; "Prosvjetni list", Sarajevo; "Mostovi", Pljevlja; "Stvaranje", Podgorica, "Kalendar Prosvjete" — 1994 i 1995. godine, (Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta" Sarajevo); "Skadarlija", Beograd; "Književna reč", Beograd; "Književne novine", Beograd; "Dečije novine", Gornji Milanovac; "Vesela sveska", Sarajevo.

Zastupljen je u brojnim zbornicima i antologijama savremene poezije.



DOSAD JE OBJAVIO SLJEDEĆE ZBIRKE PJESAMA:

  • "Naslonjeni na nebo" (Sarajevo, februara 1978.);
  • "Pješčana lira" (Sarajevo, februara 1980.);
  • "Pčela na rani" (Sarajevo, 1983.);
  • "Djevojčice i dječaci" (Igrokaz, dva izdanja, 1984. i 1989.);
  • "Veseli bus" (Igrokaz, dva izdanja u istoj godini, 1987.);
  • "Tumač trenutka" (Izdavači: "Mladost" Beograd i "UNIREKS" Nikšić, 1994.);
  • "Medaljoni sa Sjevernog mora" (SRPSKA KNJIGA, Ruma, 2001.);
  • "Kuća puna slika" (Srpska književna zadruga, Beograd, 2009.)  i
  • "Pogled iz oštrog ugla" ("Svet knjige", Beograd, 2016.)

  
Knjiga pjesama i lirskih zapisa "Tumač trenutka" prevedena je na holandski jezik i štampana je 1999. godine, u Nizozemskoj. Izdavač: "Servo" NOORDERBOEK, Assen, Nederland; prevodilac: prof. Roel Schaut.

O prevedenoj knjizi "Tolk van het moment", pisala književnica Ineke Bolt, u novinama Drentse Courant, 22. juni 1999. godine.

Izdavačko — grafička agencija GNOSOS, iz Zemuna, dodjelila je nagradu Vjekoslavu Vukadinu (Holandija), za najbolju knjigu poezije u 2001. godini, BESTSELER DIJASPORE — za knjigu pjesama "Medaljoni sa Sjevernog mora".

"Udruženje pisaca 7" iz  Frankfurta na Majni — (Sekcija Udruženja književnika Srbije), dodjelilo je pjesniku Vjekoslavu Vukadinu (Holandija) prvu nagradu za poeziju na književnom konkursu "Udruženja pisaca 7", za 2001. godinu.

Izdavačka kuća "Zadužbina PETAR KOČIĆ", Banja Luka — Beograd, dodijelila je nagradu KOČIĆEVO PERO, za najbolju knjigu poezije u dijaspori, Vjekoslavu Vukadinu (Nizozemska), za knjigu poezije "Medaljoni sa Sjevernog mora" — 11. oktobar 2002. godine.)

Vjekoslav Vukadin je objavio knjigu "Zavičaj, u daljini", (Izbor iz poezije srpskih pisaca u zapadnoevropskom rasejanju), 2002. godine, u Beogradu.
Izdavači: Udruženje  književnika Srbije, ARS-ART, Srpsko društvo za književnost, umjetnost i kulturu, Rotterdam i "Prosvjeta", Srpsko prosvjetno i kulturno društvo, Karlsruhe.
Recenzent: Slobodan Rakitić.

Poezija Vjekoslava Vukadina zastupljena je u književnoj studiji "Prećutana književnost", u izdanju Udruženja književnika Srbije — (2002. godina, Beograd). Tu valjanu studiju o poeziji izabranih srpskih pjesnika u dijaspori napisao je književnik, dr Slobodan Vuksanović.

Pjesme Vjekoslava Vukadina izabrane su i u antologiji srpske poezije — na ruskom jeziku, pod naslovom: "Iz veka u vek" — (Slavenska poezija XX — XXI veka).
Izdavač: "Pranat", Moskva, 2003. godine. Izbor pjesnika i prevod — uradili ruski književnici: Sergej N. Glovljok i I. M. Zislov.

Dobitnik je književne nagrade "Arsenije Čarnojević", za 2005. godinu, (za svoje cjelokupno književno ostvarenje), koje se po drugi put dodjeljuje piscima koji na srpskom jeziku stvaraju u inostranstvu. Nagradu ustanovili Ministarstvo za dijasporu Srbije i Crne Gore i Udruženje književnika Srbije 2004. godine.

Vjekoslav Vukadin je 2009. godine objavio knjigu poezije "Kuća puna slika" (izabrane i nove pjesme).
Izdavač: "Srpska književna zadruga", Beograd.

Zastupljen je u antologiji srpske izbjegličke poezije "Prognani Orfej", (Brankovo kolo, Sremski Karlovci, 2015, priređivač Nenad Grujičić).

V. Vukadin je u suptembru, 2016. godine, objavio knjigu novih pesama "Iz oštrog ugla".
Izdavač: "Svet knjige", Beograd.
Pogovor: Mićo Cvijetić.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 16, 2010, 11:39:44 am »

**

VJEKOSLAV VUKADINzbirke objavljenih knjiga




       


Naslonjeni na nebo
Sarajevo, 1978.

Pješčana lira
Sarajevo, 1980.

Pčela na rani
Sarajevo, 1983.



             

Tumač trenutka
Izdavači: Mladost, Beograd i UNIREKS, Nikšić, 1994.

Tolk van het moment
(Tumač trenutka)
Izdavač: "Servo" NOORDERBOEK
Assen, Nederland
prevodilac: prof. Roel Schaut

Medaljoni sa Sjevernog mora
Izabrane i nove pesme
SRPSKA KNJIGA, Ruma, 2001.



   

Kuća puna slika
Izabrane i nove pesme
Srpska kniževna zadruga, Beograd, 2009.

Pogled iz oštrog ugla
Nove pesme
Svet knjige, Beograd, 2016.


*


       

Djevojčice i dječaci
Igrokaz, dva izdanja, 1984. i 1989.

Veseli bus
Igrokaz, dva izdanja u istoj godini, 1987.


*




Zavičaj, u daljini
(Izbor iz poezije srpskih pisaca u zapadnoevropskom rasejanju), 2002. godine, u Beogradu.
Izdavači: Udruženje  književnika Srbije, ARS-ART, Srpsko društvo za književnost, umjetnost i kulturu, Rotterdam i "Prosvjeta", Srpsko prosvjetno i kulturno društvo, Karlsruhe.
Recenzent: Slobodan Rakitić.

[postavljeno 13.03.2007]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 11:40:11 am »

**
Iz zbirke pesama "Naslonjeni na nebo"
Poezija Vjekoslava Vukadina



PJESNIK

U polju neizmjerja
među ružama,
tumač cvijetova i pijeska.

Okrenut zrnastom licu,
s naličja nepoznat.


PJESMA

     Ocu Miladinu

Popusti lanac,
miran pas da zalaje
na oblake,
olujne ptice
da rastjera
i preskače zvijeri
u potjeri.

Popusti lanac
miran pas da zalaje.
Potkuj mu tabane —
do zvijezda će stići
i zvjezdano nebo otvoriti.

Popusti lanac
miran pas da zalaje.
Jamčim za svoga psa!
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #3 poslato: Decembar 25, 2010, 09:11:14 pm »

**

NASLONJENI NA NEBO
Vjekoslav Vukadin & Vitomir Milanko
Sarajevo, 1978.



VJEKOSLAV VUKADIN — NASLONJENI NA NEBO

Vjekoslav Vukadin jedan je od onih mladih pjesnika koji su već prošli stadij prvih poetskih iskušenja, stadij prvih sučeljavanja sa brojnim problemima što ih nameće bavljenje umjetnošću riječi. Očigledno je da je savladao elementarnu tehniku pjeva, oslobodio se onog kod naših najmlađih pjesnika toliko prenaglašeno prisutnog apsorbiranja raznoraznih poetskih utjecaja. Dosljedno se držeći tehnike slobodnog stiha on je stvorio nekoliko ciklusa pjesama dosta modernog izraza, no upravo ta činjenica da je relativno uspješno riješio problem formalne naravi otvara niz pitanja kojima bi se autor morao pozabaviti. Očekujući, naime, nakon nekoliko prvih pjesama, s obzirom na solidnu umješnost stilizacije, šire granice zaokruženijeg poetskog svijeta, otkrivamo da Vukadin odista jeste izašao iz onog prvog stadija...

Izvod iz recenzije Pero Simunović

*

Nastojeći da uhvate bar djelić istine u svom vremenu, istine čije svjedočanstvo treba da bude stih, ova dva mlada pjesnika traže puta i načina kako da to izraze, kako da saopšte ono što osjećaju da treba saopštiti. Oduvijek se događa da u tim prvim pjesničkim koračanjima nemamo jednoliku liniju izraza (imamo više proba, ponekad jače uticaje ovog i onog pjesnika). Može se to naći i u ovoj poeziji, ali ipak, treba pjesniku ostaviti da se sam odabere i sam izabere, kad osjeti da to može, najpogodniji izraz. I ovdje imamo traženje puta do prostote, pjesnicima se čini ili na mahove učini da su ga pronašli, ali mora nam biti jasno da ta prostota, kojoj i veći pjesnici teže, nije ništa drugo do granica gdje se stvari života, one "najkomplikovanije i tamne", rješavaju i objašnjavaju u krajnjoj spoznaji.

Jednom prilikom rekao nam je jedan naš veliki pisac: "Mi pričamo naša djetinjstva". Čitajući književni tekst, uvijek nam je ta tvrdnja prisutna, pa i ovom prilikom. Pjesnička imaginacija crpi iz izvora djetinjstva, "iz tog mističnog perioda svake ljudske egzistencije". Ovome pitanju i moderna psihologija pripisuje veliku važnost. Ova dva mlada pjesnika, kao i mnogi prije njih ubjeđuju nas u stvaralačku snagu riječi, vjeruju da se može pisati ne riječima, nego pomoću riječi izazivati stvari da stanu pred nas u svom punom svjetlu, u obliku dostupnom svakom mislenom stvoru.


Dr Nenad Vuković

[postavljeno 04.04.2007]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 25, 2010, 09:12:43 pm »

**
Iz zbirke pesama "Pješčana lira"
Poezija Vjekoslava Vukadina



U PJESMI

U pjesmi sam najsigurniji —
tu me ne mogu pronaći
obični gonioci.

Tu sam, kao Adam,
u svojoj šumi:

svaka riječ — zaklon,
oštra sjekira,
metak,
poslušni pas,
a ja, gospodar,
njihov štićenik.

Neka, i posječen,
pogođen...
U pjesmi sam najsigurniji.


PJESNIK, I

S mišlju pod nebom,
s kažiprstom na čelu,
triput odmjeri korak.
Idi lijevo i desno.
Nazad — ne!

Put je kao san.
Novi znaci
ništa ne govore:
ravničarske ptice
uginule od samoće.

Ne ide li —
stani.
Pusti nek prođe preteča!
Nisi ti za otkrivanje,
ti si za hod po tragu.


IGRA

Nadovezujemo se,
naslanjamo,
jedni na druge.

Stalo nam je
da se vidimo u ogledalu,
da se fotografišemo
(sačuvamo reljefe mladosti).

Glumci i publika
svi smo.

Igramo neuobičajene uloge,
nijemo gledamo
sopstvene padove.

Djeca se prikrala
sudbini odraslih;
sa sendvičima
u rukama
pretrčavaju polja djetinjstva,
miješaju se sa starima
i gube igru.

Novi glumci
zadugo neće biti srećni.


SUDBINA

Pobjegli
daleko.

Tužno dozivaju tkanice
iz kuća pod paučinom.

Končići i živci,
svici i ptice
zauzeše prostranstvo.

Crna misao je najbrža.
Slijepi ljiljci oblijeću
oko usijanih očiju.

Kao dimnjak iznad vala,
javi se slika
dalekog zavičaja.


INTER SPEM ET METUMP

Privlači nas san
u gradovima
i grobljima.

Sve smo bliže
nepribliživom.  

Putokazi ne postoje.
Blijedi,
žigosani znacima trovanja,
iskidanih živaca,
posrćemo,
posrćemo prema danima —
zgusnutim nejasnim.

Zaplićemo po kursu —
ne znamo ko smo,
ne znamo kud idemo;

izgubili smo davno
vezu s početkom.


Umetnička interpretacija poezije.
YouTube: U pjesmi Kazuje autor pesme.
Muzika: Slaviša Guja
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #5 poslato: Decembar 25, 2010, 09:16:00 pm »

**

PJEŠČANA LIRA
Vjekoslav Vukadin
Sarajevo, 1980.



Vjekoslav Vukadin: PJEŠČANA LIRA

Ne znam treba li posebno isticati da Vjekoslav Vukadin proslijeduje vlastiti poetski put iz prve zbirke. On je mahom u ravni istih poetskih rezultata. Ne bi se moglo tvrditi da pjesnik ne traga za nečim novim, ali je bitno da posjeduje jednu mjeru poetskog koja ga preporučuje među pjesnike mlađe generacije koji se i traže i djelomice nalaze.

Vjekoslav Vukadin ispisuje trenutke osjećanja i utiske iz sopstvenog života, izvjesne reflekse svijeta u kojem živi. On istodobno posmatra i sebe (zagleda u sebe) i svijet oko sebe. Ponekad on konfliktno suočava sebe i svijet, ali najčešće on svijet van sebe daje kao dio samog sebe. Oni su stopljeni ili umiješani jedno u drugo bez izuzetka. Posmatrajući svijet pjesnik posmatra sebe i obratno. Na neki način iz ovog donosa izvire i pjesnikov način kako ostvaruje pjesmu. Najčešće izvještajno, saopštavalački, nižući izvjesne opservacije sa težnjom da ponekad poentira svoje iskazivanje mišlju ili težnjom ka simbolu. Za spajanje ova dva toka — sebe i svijet — karakteristična je pjesma, recimo, "Inter spem et metum", u kojoj se svijet vidi kao odsjaj sebe, kao refleks sebe u drugima, kao doživljaj od opštijeg značaja, dakle i doživljaj za druge. Vjekoslav Vukadin se kloni, koliko može, privatnosti. On o poetskom poslanju više puta razmišlja, ali razmišlja i o čovjeku uopšte. O sadašnjem čovjeku. Otuđenom. Postvarenom. Pjesnik se pita ko smo, kud idemo, šta hoćemo od života. On se ne miri sa okolnostima u koje je bačen, u kojima se našao. On svojim nemirom bilježi i njegove nespokoje. Težnja je pronići u sebe i u druge, u svijet koji je nečitak, zagonetan.

Mislim da u ime tog budućeg pjesništva ova zbirka zavrijeduje da bude objavljena kao svjedočanstvo jedne od razvojnih etapa Vukadinova pjesništva.

Izvod iz recenzije Rista Trifkovića

*

NA TRAGU LIRE I SNA

Druga zbirka pjesama PJEŠČANA LIRA pjesnika Vjekoslava Vukadina predstavlja pokušaj zaokruživanja određenih preokupacija koje su na jedan inspirativan način naznačene već u prvoj zbirci NASLONJENI NA NEBO1): odnos pjesnik—poezija—zavičaj.

Na tim relacijama zbirku PJEŠČANA LIRA (sačinjena iz tri ciklusa: UZ LIRU MALO RESKI JE — 12 pjesama: INTERMEZZO — 10 pjesama; PRASAK NAD DOMOM — 11 pjesama) karakteriše postupak varijacije određenih motiva kojim je pjesnik želio da postigne uspostavljanje jednog autonomnog organizma zbirke sastavljene iz samih slika sna i sjećanja, a ne iz elemenata izvanjske zbilje. Tako je motiv koji varira uslovio transformirajući stil zaokupljen samim sobom.

"Srce se
violinskim ključem
o t v a r a"


Nagovještaji poetskog prekoračivanja stvarnosti i jednog zanosnog sna iz kojeg se pjesma rađa, osnovni su impulsi vokacije ciklusa UZ LIRU, MALO RESKIJE.

"Prvo bijaše san" — početni stihovi prve i istoimene pjesme — intonirane biblijskom konstatacijom o postanku svijeta (ovdje modificirane, te namjesto riječi, kod Vukadina prvo bijaše san), uslovljavaju stvaranje prostora na kome se pjesnikov svijet iskupio i pojavu pjesnikovog simbola, LIRE sa kojom se njegov duh identificira.

Početak stvaranja pjesnikovog svijeta i jedne naknadne metamorfoze svih spoznajnih iskustava nastanka PJESME i uloga PJESNIKA dobija svoju završnu notu u posljednjoj pjesmi ciklusa "Viva fui in silvis, sum dura press securi, dum vixi, tacui mortua dulce cano", koja svojom imanentnom logikom objašnjava metamorfozu svih poetskih i psiholoških implikacija ciklusa.

Metamorfoza je završena — ali tek njenim konačnim oblikom nastavlja se pravi pjev. Pjesma, po nekoj unutarnjoj muzici na kojoj insistira pjesnik, uvlači spoljnji svijet u sebe i, pretočivši ga u sopstveni jezik, iznova emitira značenjem njene nove transformacije.

To najbolje ilustrira "U snu pjesma". Tu se iz sna rađa pjesma koja je doživjela iskustvo da sebe spozna u novom biću. Ukidajući u snu riječ kao predmetnost preko koje se ne mogu izvjesni doživljaji izraziti, pjesnik "prelazi u višu oktavu", u sferu onog "još — nenaznačenog", kao u sferu muzičkog doživljaja kojeg artikuliše prostor čiji su korijeni dublji od svakodnevnih spoznaja. Pjesnik je dobro osjetio da sve što se zbiva u muzici jeste jedna eterična artikulacija ljudske egzistencije.

Na tim osjećanjima, odnosno, otkrivanjem analogija misli i zvukova, Vukadinova LIRA naznačuje onaj prvi i iskonski put pjesme, put k srcu, jer "srce se violinskim ključem otvara".

San o sveopštoj pjesmi ("Buduća pjesma") kao i dio Orfejevog sna, ujedno evocira "muziku sfera" u kojem pjesma stapa svijet u jedan jedinstveni pokret.

Pomjeranjem granice sna u kome se pjesma rađa i mašte koja evocira zavičaj stvara se prostor intermezza: bezgranično ispitivanje svjetova stvari i ispitivanje fragmentarnosti života. Ono što se izriče u jednoj skupini stihova, raspada se i zaboravlja u drugoj.

Tako drugi ciklus INTERMEZZO i simboličkim naslovom u kontekstu cijele zbirke nosi obilježje jednog smiraja, zastoja — otkrivanje pojedinačnih životnih trenutaka: možda i kao pjesnikova spoznaja da se totalitet života može naslutiti i u pojedinačnim prizorima života.

"Kao dimnjak parobroda
iznad vala
javi se slika
dalekog zavičaja"


Treći ciklus PRASAK NAD DOMOM svojom osnovnom vokacijom podsjeća nas na jednu inventivno uočenu istinu: ništa ljudsko nije bez zavičajnosti uključujući tu i smrt koja je najmanje zavičajna.

Čini se da su pjesme ovog ciklusa pisane iz perspektive ponovljenih sjećanja koje spaja nešto fluidno, što se infiltriralo u stvarnost uspomene. Uspomena na zavičaj nalazi se na granici pjesnikove lične istorije i onoga što ostaje, kao u jednom začaranom krugu — uvijek u njemu.

U pjesmi "Sudbina" naznačeni su osnovni motivi ovog ciklusa: Putnik — putovanje i ponovni povratak na slike djetinjstva:

Pobjegli
od bešike
i krova daleko

Tužno dozivaju tkanice
iz kuća pod paučinom
končići i živci
svici i ptice
zauzeše prostranstva


Pjesnikov bijeg u život, njegova vječita sudbina putnika usamljenika stvara biće koje mašta. Psihološki prostor koji je uslovila udaljenost ispunjava pjesnička imaginacija sposobna da evocira sliku. Takva uslovljenost pojave slike prevazilazi uslovljenu sublimaciju od apsolutne: pojava cijelog zavičaja. Unutarnja neizmjeinost doma i zavičaja je u pjesniku. Horizont prvih životnih spoznaja obojen je patinom ritualnih obilježja rođenja i smrti ("Običaj"). Evociran je svijet ljudi koji se svojom iskonskom snagom odupiru nedaćama života:

Klasično se odupiremo
zamkama modernih kameleona
Osjećamo čemeriku
i ljutiku
brinemo se
za dom

         ("Od iskona")

Posljednje dvije pjesme ovog ciklusa "Igra" i "Inter spem et metum" ("Između nade i straha") po vokaciji su različite od ostalih, što je uslovljeno i novom perspektivom pjesnikovog gledanja na svijet. Mirno sanjarenje prestaje — slike i poseban kolorit zavičajnosti se gube.

Tamo gdje su se "djeca prikrala sudbini odraslih" ("Igra") i počela igru da gube, konfrontira se stvaran susret sa životom. Razapet u sebi i izvan sebe, u ulozi glumca i publike istovremeno, čovjek mora da se životu odupre sa bezbroj lica.

Shvativši svijet kao davno izgubljenu vezu sa početkom, kao pozornicu u kojoj je svakom od nas dodijeljena drugačija uloga, Vjekoslav Vukadin je, i pored određenog pesimizma ekspliciranog u pjesmi "Inter spem et metum", pokušao da svojim pjesmama ulije snagu kojom raspolaže san. Takvo pjesništvo ruši zabrinutost nad nejasnim pitanjima života — odmiče ga u nestvarno kako bi ga ozarilo vlastitom tajnom.


Ljubica Žikić

____________

1) Zajednička zbirka stihova Vjekoslava Vukadina i Vitomira Milanka NASLONJENI NA NEBO (objavljena 1978. godine u izdanju štamparije ROGS — Sarajevo) predstavljala je ispitivanje poetskih-iskustava i zacrtavanje neke zajedničke vizije unutar poetske realnosti. Na određenim relacijama pjesme kao objektivizacije postojećih iskustava uspostavila se jedna svojevrsna IDENTIFIKACIJA između oba pjesnika. Bez te početne identifikacije ne bi bilo ni ovog zajedničkog pokušaja.

2) Nije slučajno što je pjesnik za naslov svoje pjesme odabrao jednu latinsku zagonetku: živa sam bila u šumama, a oborena sam surovom sjekirom; dok sam živjela, šutjela sam, a mrtva sltako pjevam. Odgoentka — violina. Ova metamorfoza ukazuje na dublje korijene umjetnosti, a naročito je svojstvena modernom pjesništvu.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Decembar 25, 2010, 09:22:53 pm »

**
Iz zbirke pesama "Pčela na rani"
Poezija Vjekoslava Vukadina



PČELA NA RANI

Prema beskonačnoj crti veslam,
koralni sprudovi mame bojom,
priviđa mi se povrtlar,
s pčelom na rani,
kako cjeliva ružu.

Dane nižem u dosadnu nisku;
prije svih svanuća
daleku pticu prizivam —
da se kune mojim mjestom,
kao svojom domovinom:
tu je naučila definiciju gnijezda.

Crtam predgrađe s požarom spomenika
i slamnate krovove mojih djedova.
U prikrajku zavičaja —
puno žita,
zrnevlja blagostanja.

Neko je dao riječ,
neko nas voli.

Prozivaju nas:
svi smo na broju.


MAJČIN NAUK

Sve što me učila majka
zaboravih.

Govorila je:
"Idemo suđenim putem,
rađamo se hrabri,
da bismo nepoznatog dana
otišli — jednostavno".

Otkrivanje duše
otkud dolazi zlo,
nemušte poruke pročitanih knjiga —
zaboravih.

Sve je ostalo ispod veriga.

Zaboravih sve.

Ne sanjam otvorenih očiju.

Napušta me buka prošlih vremena.


PREDZNAK

Da kušam ljepotu ovozemaljsku —
ne mogu.

Sumnjam da je ovo moje,
uistinu moje.

Imamo znak za prepoznavanje:
s rođenjem nam je pripisana i pripadnost.

Nasljeđujemo boju kože,
kuću,
specifičnu težinu roditelja.

Rastemo neprimjetno
do određene mjere.

Tu ostajemo do smrti;
upućuju nas prema zatvorenim vratima.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Decembar 25, 2010, 09:23:37 pm »

**

PČELA NA RANI
Vjekoslav Vukadin
Sarajevo, 1983.



MITOLOGIJA SVAKIDAŠNJICE (slovo o poeziji Vjekoslava Vukadina)

Iza Vukadina je nevelik pjesnički opus. Zajednička pjesnička knjiga pravljena skupa s Vitomirom Milankom (NASLONJENI NA NEBO, Sarajevo, 1978), prva samostalna (PJEŠČANA LIRA, Sarajevo, 1980) i evo ova. Sve u svemu — devedesetak pjesama, ali i jasan profil, sasvim određena, već formirana poetika u okviru koje pjesnik prosljeđuje ono što je u naznakama ili kao već oformljeno, pjesnički i ljudski zrelo izrekao u knjizi "Naslonjeni na nebo". Jasan tematski krug: čovjek s urbanim navikama naslonjen duhom na idilični milieu zavičaja, folklorne slike zavičajnih predjela nasuprot ili zajedno sa modemošću i ritmom novog vremena u urbanim predjelima. Iz te raspolučenosti koja ne zna za neuroze, progovara pjesnikova intima razotkrivajući unutarnje jedva taknute pejzaže koji su toliko smireni da se čini da su i samom pjesniku strani. No, to je već stvar pjesnikovog temperamenta koji do te mjere "objektivira" svijet da nam se ponekad učini da se pjesnika pjesma ne doima, da ga se ne dotiče, da je on po svemu izvan nje. Ipak, to je dio poezije. Drugi dio opsegom nešto manji činile bi pjesme koje se fonom odaju kao nostalgične. Već smo rekli da je takvih manji broj. Otprilike isti broj je i pjesama koje bismo mogli označiti dualističkim, a u smislu ranije razmatranih značajki. To su pjesme u kojima se sliku uz sliku susreću pastoralni motivi s onima koji su im bitno suprotni. Kao primjer takvog uspješno ostvarenog kontrapunkta navedimo pjesmu "Povratak" koja je i jedna od uspješnijih pjesama u knjizi "Pčela na rani". Posljednji stihovi pjesme unekoliko su i sažetak Vukadinova pjesničkog Creda. Pjesnik je stigao u grad i evo kako ga doživljava:

Stigao sam
svi su mi okrenuti leđima
među svojima sam.


Čudne li ironije da se suvremeni čovjek osjeća među svojima tek onda kad su mu "svoji" leđima okrenuti. Ovaj paradoks ne samo da je snažno poetsko viđenje grada u pjesmama Vjekoslava Vukadina, nego je i jedan od nerijetkih paradoksa koji obilježavaju Vukadinovu poetiku. Njegov se pjesnički temperament nerijetko izriče ovakvim ironijskim stavom naspram vremenu i prostoru koji su obilježeni nevjerojatnim otuđenjem što je dominantno određenje civilizacije u kojoj živimo.

U takvom okolišu koji je neurotičan, pjesnik ispisuje stihove o pjesništvu, o pjesniku; o moćima poetskog ponavljajući po tko zna koji put Heideggerov upit i nudeći po tko zna koji put na nj odgovor. I tu se, međutim, Vukadinova pjesma ne pojavljuje kao mišljenje sebe; pjesnik je izvan onoga što bi pjesnik u svom profetskom poslanju trebalo da jest dok sebi dopušta mudre, pune opreza i iskusnih naputa stihove:

Ne ide li
Stani
pusti nek prođe preteča
nisi ti za otkrivanje
ti si za hod po tragu.


Očito, ništa što bi pjesničko poslanje činilo prometejskim, čak ni onda kad pjesma "Pjesnik, III" pretencioznim slikama /Žvakaću struju/ od deset hiljada volti /Jezikom vezan/ kroz mene će proći /Nikola Tesla/ I rodiće se genije/ u futurističkoj atmosferi najavljuje budućnost. I tu je pjesnik tek medij beskrajno podložan hirovima vremena.

Nova knjiga radikalizira, što u ironijskom što u aktivnom odnosu naspram stvarnosti, probleme rastrojstva, otuđenja do te mjere da pjesnik u vlastitoj nemoći da se slikom izrekne o vremenu kojemu je svjedokom, poseže za retorikom kao npr. u pjesmi "Danas" da bi pokazao do kraja svoju zaokupljenost suvremenim problemima. Time on, dakako, pokazuje i jedno od glavnih ishodišta svoje poezije, ali više od toga put kojim bi jedan zreliji Vukadin mogao poći ne previđajući da je već mnogo pjesnika prošlo tim putevima.

Vukadinova poezija nudi nekoliko "izlaza" izvan kruga u koji se dobrovoljno smjestila. Jedan od izlaza je krajnja nezainteresiranost, drugi je ironija, pa ipak nam se čini da pjesma "Majčin nauk" nudi, gledano iz Vukadinove poetike, najzanimljiviji izlaz. Mada u pjesmi na tri mjesta spominje glagol "zaboraviti", ne može se reći da je to i recept. Međutim, neki bliži oblik "zaborava" (Milosz ili Kundera bi i taj minimum zanijekali!) je ono što nam pjesnik predlaže u jednoj posve konfuznoj situaciji u kojoj se ne slažemo s pjesnikovim paradoksom; "rađamo se hrabri/ da bismo nepoznatog dana/ jednostavno otišli". Mi to usvajamo da bismo priklanjajući se novom izbjegli sukob s njim. Još jedna od pjesnikovih prijevara (to je ona energija zablude na koju misli Tolstoj): umjesto raspolučenosti, lom u jednom dijelu sebe. Ne mislimo da je ovo dominantan "savjet". Svaki od izlaza je ipak izlaz "za slučaj nužde", "protivpožarni put". A da zapravo izlaza nema, najbolje pokazuje upravo ovo mnoštvo mogućih izlaza iz lavirinta. Nada je u svemu tome odavno već — opće mjesto. A tko je još uvijek toliko drzak?

Na prethodno pitanje, slaba je utjeha, odgovor daje jedino šibicar u istoimenoj pjesmi koja bojom i tonom podsjeća na "Jedan čaršijski monolog" Abdulaha Sidrana, a koja i nije pjesma nego obični ispis iz života. Ona do nove Vukadinove knjige uopće nije bila karakteristična pjesma, ali sada se već može reći da ona ni pošto nije zalutala u knjigu "Pješčana lira". Takve pjesme, mada rijetke, i u novoj knjizi (u nešto blažem izdanju) služe pjesniku kao sigurnosni ventili koji reguliraju unutarnju nabojitost, te kao takvi nose pečat suvišnosti jer u drugačijem svjetlu otkrivaju pjesnika od onoga kakvog ga vidimo u drugim pjesmama.

Otuda nam uvjerenje da knjiga poezije "Pčela na rani" znači u Vukadinovu pjevanju pomak, korak dalje u okviru zadatog ili samozadatog. Sad smo više nego sigurni da Vukadin zna što hoće i što može u poeziji, samo bi istrajavanjem na vlastitoj poeziji pjesnik mogao, a to govorimo na osnovu najboljih i najcjelovitijih pjesama, učiniti još više u mlađoj bosanskohercegovačkoj poeziji.


Željko Ivanović


DOZIVANJE DJETINJSTVA, DOGAĐAJ IZMEĐU STVARNOSTI I HTIJENJA

Apstrahirana ljepota, u smislu zaokruženog rada pjesnika, sve je više prisutna kao odlaganje budućnosti, kao budućnost koja nosi rješenje i konačnost. Nije to nemoć, ironija ispod koje protiče svijet, iznad koje treba učiniti napor ravan podizanju na prste, to je melasa u čijem aktuelnom trenutku istaknuta, apstrahirana ljepota postaje moralni kodeks. I obrnuto. Mogućnost sagledavanja svijeta kroz tenziju ironije postaje estetska senzacija. Dakle, čitamo stihove Vjekoslava Vukadina.

Rješenje i konačnost

Budućnost sjećanja

Ironija, kao dominantan osjećaj Vjekoslava Vukadina, ima svoje porijeklo u sjećanju na djetinjstvo. Ono za Vukadina ima značenje čistih, idealiziranih odnosa svijeta i čovjeka, čovjeka i čovjeka. To je budućnost sjećanja. Njeno je prisustvo zauvijek dato, ono je snažnije od svih iznevjeravanja, ono ima moć obnavljanja koju izgubi ljubav, ono ima osobinu odazivanja, vrata kroz koja se ulazi i iza kojih se zatiče prisan, i ljekovit događaj. To je sjećanje koje će se vraćati i da bi se pjesnik uvjerio kako mu je ono sada daleko, ali u daljinu djetinjstva vratiće ga upravo ovo za čim žudi: istina u kojoj će biti sveprisutan, sveprisustvo u kojem će se prepoznavati, vječito djetinjstvo, budućnost djetinjstva. Vukidin ne lamentira, on zaokružuje (idiličnu) viziju, misao ili senzaciju koja se rasprsla, i komentariše je povodom i mogućnošću što je već samo sobom tužni smiješak.

Drugo izvorište Vukadinove ironije jeste spoznavanje granica svakog zanosa, i strah svakog zanosa od beskraja, kao u pjesmi bez naslova; "Pjesme nekadašnjih dječaka postale šutnja / udaljeni noću pričamo sa mrtvima, prsten se stegao oko srca — ljubomorni udav". Graničar zanosa jeste navika. Navika kojoj ni sam pjesnik ne može izmaći, kao u slijedećim stihovima; "Preparirani čovjek — Sve je podređeno čovjeku / treba otkriti tog stvora" ili "Dječaci — Primjećujem dežurne dječake / kako ravnodušno i ujednačeno mašu palicama".

Ali za Vukadina je takođe navika i nemogućnost izbjegavanja protokolarnom životu, nemogućnost opiranja, ničim drugim nego ironijom, koja se preliva ponekad u blagu sjetu, u trijeznu samoću, u stih.

Poetski doseg Vjekoslava Vukadina odgovara i prvobitnoj namjeri autora. Kao takav, on će biti priman kao nedjeljivi dio svakodnevnice, štivo koje će biti nadohvat, i koje zaslužuje, bez dvojbe, da ugleda svjetlo dana.


Mirsad Bećirbašić


RECENZIJA NA KNJIGU VJEKOSLAVA VUKADINA: PČELA NA RANI

Vjekoslav Vukadin pravi svoje pjesme od riječi, obrta i fraza kakve susrećemo u običnom govoru, u svakodnevnom jeziku: na ulici, u novinama, na televiziji, na sastancima. A taj govor djeluje na čitaoca dvostruko: na jednoj strani, u poređenju sa takozvanim "poetskim" jezikom, on je suh, trezven, bez obline, antiliričan, a na drugoj strani, sam po sebi gledan, on plijeni svojom životnošću, svojom neposrednošću, iz njega se osjećaju mirisi ovog našeg opipljivog svijeta. Tim i takvim jezikom Vukadin kuša raskrinkati svakodnevnicu krcatu "pokusnim ljudima" i "upustvima za pobačaj duha". Svakodnevno, u ovoj poeziji, bar u njezinim najintenzivnijim trenucima, znači neljudsko, ili, makar, sve manje ljudsko. Svakodnevnica, to je svijet gdje "istina taji i bajati", gdje se ne "susreću čuda", jer je sve postalo mjerljivo, brojijivo, objašnjivo, imenljivo. Pristajući na logiku svakodnevnice, na njen jezik, Vukadin joj se opire njenim vlastitim oruđem:

trebamo se pridržavati
gramatike grada
priželjkiva ti razglednice
s pejsažima odumrlih sela.


Izvod iz recenzije Marko Vešović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Decembar 25, 2010, 09:24:03 pm »

**

DJEVOJČICE I DJEČACI (Ko se grdi, taj se voli)
I g r o k a z
Vjekoslav Vukadin
Sarajevo, 1983.




DEJAN:

Svi nam dani kao jedan:
kuća, škola, sportska srijeda.

DAMIR:

Ponekad bude nešto bolje:
više igre, a manje škole.
Ali su rijetki takvi dani,
uvijek nam neko nešto brani.

SRĐAN:

Nemojte ovo, to nije za vas —
uvijek nas trzne nečiji glas.
Zabrane, opomene i kazne —
prate nas stalno zgode razne.


*

BOLE l GRUPA:
(pjevaju)

Imamo djetinjstvo — divne igre,
šarene želje i sunčan dan,
prijateljstvo iskreno,
čisto, prve ljubavi i sličan san.



TANJA:

Mogao bi pjevati o crnoj ovci,
znaš da je vole naši momci.

BOLE:

U redu, al' svako da prati,
pjevaćemo "Crnu ovcu",
iako su kasni sati.


BOLE I GRUPA:
(pjevaju)

Divite se Crnoj ovci,
muzici što uho para,
smiješni su vam fini momci,
hvalite one bez dara.

Masa ste s pečatom vremena,
debelo uho, zapušen nos,
grickate lijeva sjemena,
hrana vam jeftin štos.

Kako da shvatim svjetinu,
što se lomata u krugu,
ne osjeća ono lijepo,
ni rok a ni frulu.





...Za nama je vrijeme prigodničarskih tekstova koji su, uglavnom recitativno, izvođeni različitim prigodama u školama. Igrokaz Vjekoslava Vukadina DJEVOJČICE I DJEČACI oslobođen je tog prigodničarstva i, vjerujem, naići će na simpatije mladih koji budu uključeni u njegovu scensku realizaciju, kao i mladih, njihovih vršnjaka, kojima će biti prezentiran. Ovaj igrokaz je svojevrsna pomirba oprečnosti, jer su muško i žensko stavljeni "na isti tas" — djevojčice i dječaci su "sorta ista". Tekst ne pati od pedagoškog završetka, prečesto sretanog naravoučenija, nego ima razigranu poantu: "Nepopravljivi smo, zaista!"...

Iz recenzije Josipa Ostija


UVODNI GLAS

Tekst DJEVOJČICE I DJEČACI Vjekoslava Vukadina zapravo je vedra i nepretenciozna igra mladih i za mlade. Jednostavno, pregršti stihova koje mladi - dječaci i djevojčice, dobacuju jedni drugima u druženju, igri, muško-ženskim konfliktima, sa privlačnošću, karakterističnom za ovaj uzrast.

To je tekst mladog pisca i prosvjetnog radnika koji ne stavlja u prvi plan didaktički aspekt ili generacijske distance. On jednostavno odslikava poglede mladih u odnosu na svijet i njihove međusobne odnose, njihov svakodnevni jezik, igru i zbilju. Ali ne da bi razriješio svu tu problematiku već da bije zaigrao.

Ne želimo ovaj tekst promatrati u kontekstu uobičajenih kriterija primjenljivih na dramski tekst kao literaturu. Ono što je za njega najbitnije (po našem mišljenju i najvrijednije) je to da on jeste LITERARNI ELEMENT buduće pozorišne predstave. A takvih tekstova veoma nedostaje onim pedagozima-teatarskim poslenicima koji se bave ovim specifičnim radom sa mladima. Tekst Vjekoslava Vukadina prilika je da se uspješno radi na teatarskom odgoju mladih, tako da mu se pridodaju i drugi elementi pozorišne predstave LIKOVNI (scenografija, kostim, šminka), MUZIČKI (da se većina ovih stihova uglazbi, da se vokalno i instrumentalno izvode), GLUMAČKA IGRA (da se obavezno igra iskoreografira, da se moguće pri radu na predstavi iznađu i fiksiraju zgodne verbalne improvizacije učesnika samih u nestihovanim replikama, itd.). To ne podrazumijeva suradnju profesionalaca, već baš suradnju mladih likovnjaka, muzičara, glumaca, gimnastičara i njihovih pedagoga. Bitno je shvatiti da je teatarska umjetnost kolektivni čin i ovisi od svih onih koji je stvaraju, izvode, vole.

Bitno je kod tog prvotnog aktivnog teatarskog odgoja da se shvati da je tekst samo jedan od ravnopravnih i bitnih elemenata pozorišne predstave. Nije dovoljno njegovo izgovaranje na sceni. Hoćemo reći, najpogrešnije realiziranje ovog teksta bio bi recital. On je pisan za igru i zahtijeva igru u daleko složenijem smislu nego što to nudi goli literarni tekst. Teatarski rad sa djecom u nas i u svijetu postiže već prilične rezultate i u teoretskom i u praktičnom svom aspektu. On se pokazao kao veoma bitan i potreban. On traži sistematičan i kontinuiran rad onih koji se za njega opredijele. Takve, neformalne školske grupe sve uspješnije prezentiraju svoje rezultate na festivalima i susretima stvaralaštva mladih za mlade. One su tema veoma ozbiljnih simpozija i izučavanja. Ali isto tako moramo konstatirati da iziskuju autentičan entuzijazam i ljubav onih koji takav rad iniciraju i vode.

Dakle, u tom smislu, preporučujemo tekst Vjekoslava Vukadina DJEVOJČICE I DJEČACI, nadajući se da kao otvorena literarna forma može poslužiti kao zgodan tekstualni predložak za različite i kvalitetne scenske igre i izvedbe mladih za mlade. Jer, jedan tekst ne znači jednu, već mnoge i različite predstave. A prvi tekst ovakve vrste iz pera pisca Vjekoslava Vukadina trebalo bi da znači i dalji ozbiljan rad u ovoj oblasti, koja u našoj sredini, nažalost, jedva da i postoji.


Ljubica Ostojić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Decembar 25, 2010, 09:25:50 pm »

**

VESELI BUS
I g r o k a z
Vjekoslav Vukadin
Sarajevo, 1987.



Vama, koji ste stvarni junaci,
moji prijatelji, moji đaci,
posvetih igrokaz, slatke rime.

Ne dam zaboravu vaše dane,
ni bulevare raspjevane,
ne dam ni vaše ime.



• Igor Bilalagić • Dušica Džombeta •
• Suzana Gavrić • Tanja Ivanić •
• Lejla Kanlić • Oleg Lokmić •
• Srđan Mandić • Dijana Mitrović •  
• Tanja Mračević • Dejan Rajić •
• Ramajana Serbezovski • Mirela Vujičić •
• Ana Zrno •
  


IZ VESELOG BUSA

SRĐAN:

Mi smo grupa "Vrišteći pauci",
sviramo isključivo kantri,
dirnuće vas naši jauci,
za vas ćemo svirati na kanti.

Ovo je samo uvodna šala,
u stvari, nas prati gitara.

Pošto je ovo put do juga,
slušajte pjesmu — Sunčana pruga —


SRĐAN I GRUPA
(Pjevaju pjesmu)

Napravih grupu srodnih duša,
pronađoh formulu sna,
letom se visina kuša,
evo nas, krećemo s tla.

Visina neka zanosi druge,
nama je potreban ubrzan hod,
vode nas sunčane pruge,
čeka nas kristalni brod.

Tako nasta nova priča
s junakom što još plovi,
stići možda nikad neće,
a možda će mu ispunit' se snovi.




UVOD   U   IGROKAZ
     VESELI BUS


Igrokaz VESELI BUS pregršt je stihovanih i igrivih dijaloga mladih. Nepretenciozan i bez uobičajenih prigodnih povoda, što je gotovo obavezan podsticaj za rijetku i sporadičnu literaturu ovog tipa u kontekstu dječijeg scenskog stvaralaštva u nas. No, rečeni igrokaz za poticaj ima scensko stvaralaštvo djece — za djecu u cjelini. Takođe je posve evidentno da ga je ispisalo pero pjesnika i pedagoga u isti mah, koji u praksi poznaje i prati i leksiku i psihologiju i problematiku suvremenog djeteta i da ga sve to inspirira upravo na ovakvu literarnu formu. Dakle, pisac igrokaza VESELI BUS, Vjekoslav Vukadin, bez sumnje, kompetentan je da i trajno objelodani scenski predložak, ni prvi ni posljednji, koji proizilazi iz njegove osobne literarno-pedagoške prakse u ovoj oblasti dječijeg stvaralaštva. I da ga ponudi svojim kolegama, voditeljima dječijih dramskih grupa.

Dakle, VESELI BUS Vjekoslava Vukadina govori o bitnom i iznimno lijepom i radosnom događaju: o ekskurziji grupe učenika poslije završene osmogodišnje škole. Veoma se jednostavno u podjeli uloga mogu izdiferencirati likovi, dapače, i tipovi ovog uzrasta mladih. Psihologija i funkcioniranje tzv. "grupe" je eksplicite evidentna. Dijalozi i zbivanja grupiraju se oko tipičnih situacija: POLASKA, VOŽNJE, IGRE ZALOGA, PAUZE, IZBORA MIS, DOLASKA NA MORE. Vedro, zaigrano i problemski poantirano, jesu kvalitete uspostavljene još na nivou literarnog predloška.

Uvodničar, pozivajući se na neke teorijske konstante proizišle iz u nas viđenog dječijeg scenskog stvaralaštva, energično sugerira u realizaciji, u inscenaciji teksta VESELI BUS slijedeće: NE OSTATI NA NIVOU "KAZA" VEĆ POSTAVITI MU, RAVNOPRAVNO I SLOBODNO, IGRU. To opet pretpostavlja suradnju voditelja likovnih i muzičkih sekcija i rad njihovih članova. Sto time dobivamo? Pa, uz primarnu, zabavnu komponentu i veoma spontanu edukativnu komponentu. Mladi, u praktičnom radu na scenskom stvaralaštvu, uz lijepo i seriozno scensko govorenje, stiču i nešto od, u nas gotovo zapostavljenog, teatarskog odgoja. Uče mizanscen, relacije sa partnerom, scensku igru, igru tijelom itd, itd. Ali, uz literarni element, i element glumačke igre, upoznaju i preostala dva, takođe veoma bitna za teatarsku umjetnost, a to su likovni i muzički element predstave. Uče npr. scenografske i kostimografske detalje i cjelokupna funkcionalna rješenja koja sami kreiraju i izrađuju, takođe i elemente muzičke kompozicije, vokalne i muzičke (pa i koreografske) elemente i funkciju predstave. Sve to već implicite sadrži u tekstualnom predlošku igrokaz VESELI BUS, i otvara se kreativnosti voditelja i suradnika (dakle u velikoj mjeri i autentičnoj i vitalnoj dječijoj kreativnosti koja bi bila i glavni estetski kvalitet svake potonje inscenacije ovog igrokaza).

Tekst VESELI BUS predlažem za objavljivanje, a objavljen za kazivanje i igranje — za dječije scensko stvaralaštvo čiji je on samo jedan i početni element.


Ljubica Ostojić


Glas za VESELI BUS (zapisano po čitanju teksta Vjekoslava Vukadina)

Ono što bitno determinira scenski igrokaz VESELI BUS Vjekoslava Vukadina je njegova empirična temeljnost, jer je opitni postupak ovog svestranog, a dječijoj scenskoj igri osobito posvećenog, djelatnika izveden u vaspitnoj korelaciji, što duguje druženju sa najmlađim uzrastom naših pučkoškolaca. Time je Vukadin postigao dvostruku uvjerljivost svoga literarnog angažiranja; s jedne strane njegov igrokaz je proizišao iz đačke svakodnevnice, a, s druge, pak, bacajući malu "ironijsku distancu", naravno okom djevojčica i dječaka sa kojima kao pedagog druguje, on stvarnost njihovu (koja je naravno stvorena uzancama nas starijih!!!) komentira najčešće jednim blagim osmijehom koji nije bez iskustva i u kojem, možda, i uzmanjka tog dječački autentičnog..., samo toj generaciji pristajućeg, nemirnog i zagriženog svoga ja...

Ali je zato Vukadinova storija, ona osnovna izvedenica ekskurzijske događajnosti, tačno dramaturgijski vođena sa ostavljenim prostorom za improvizacijski detalj, pa i čitav skerco, koji ne može ugroziti osnovnu radnju već joj može biti od koristi.

Ostavljajući mogućnosti budućim realizatorima svojih scenskih igrokaza da radnju upotpunjuju, akcionost podcrtavaju glazbenim brojevima na stihovani dati materijal, Vjekoslav Vukadin se za koji tren još više približava idealu scenske edukacije u našim osnovnim školama, spajajući na stvaranju žive dramske materije angažiranje muzičkog, likovnog i drugih pedagoga sa osnovnom kreativnošću dječaka i djevojčica, razvijajući, zapravo, kroz slobodnu i nesputanu igru njihov osnovni kreativni poriv, snažeći ga u procesu nastajanja scenske taljevine u autentiku moguće pozorišnosti, koja školsku scenu pretvara u mjesto mladenačke igrivosti, a sljedećeg trena tu igrivost upliće kao najveći kvalitet u scensku zapitanost nad svim što nas okružuje, jasno, promatrano dječijom stvari.

Kao izrazitu težnju ka dramaturgiji dječije nepatvorenosti smatram VESELI BUS Vjekoslava Vukadina korakom ka kreativnoj pozorišnosti naših školskih mjesta za dramska čvorišta i buduća ozbiljnija scenska pozorišta.


Gradimir Gojer


VESELI BUS

Odlazak na more za svu djecu koja ne žive uz more događaj je ravan najželjenijim, najuzbudljivijim i najradosnijim trenucima života. Sanjarenje, maštanje, pjesma i igra, doživljaji i uspomene nisu samo povezani sa neposrednom slikom mora, plaže, susreta, u blještavoj igri sunca, mora i pijeska nego i sa trenutkom prve odluke polaska i samim putovanjem koje svemu tome daje svoj osoben smisao.

Otuda ovaj dramski tekst VESELI BUS upravo pobuđuje i podstiče želju i čežnju da se doživi ne samo more, kamo su krenuli autobusom dječaci i djevojčice nego i da se sam put do mora učini zabavnim, prijatnim, veselim i duhovitim. Uz odgovarajuću inscenaciju jednog zamišljenog autobusa na pozornici, ili u filmskoj realizaciji, ova vedra igra mogla bi posebno da privuću pažnju mladih gledalaca, s tim što je zamišljena uz pjesmu i svirku, a uz to je prošarana duhovitim doskočicima što svemu daje obilježje nenametljivosti i topline.

Vjekoslav Vukadin je već prethodnim dramskim tekstovima za mlade, kao npr. "Djevojčice i dječaci", pokazao da posjeduje jedan osoben i u dobrom smislu već izgrađen smisao za dramsku uobličenost tematskih sadržaja ove vrste koji se jednači sa doživljajnim svijetom djetinjstva i rane mladosti, pa je realno očekivati da će i ova vedra, vesela igra takođe naići na odgovarajući oduševljen prijem upravo kod onih kojima je i namijenjena.


Uglješa Kisić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Decembar 25, 2010, 09:26:58 pm »

**
Iz zbirke pesama "Tumač trenutka"
Poezija Vjekoslava Vukadina



NE TREBA MI ZLATNO RUNO

Ne treba mi zlatno runo,
nit' odora s carskom krunom,
ni svemoćno ogledalo.

Ja se ne bih znao snaći u raskoši.

Ne treba mi dvor, ni sluge,
niti narod
da mu budem vođa.

Ja se ne bih znao snaći da sam veći.

Niti da sam zlatousti,
Novi Svetac
što na srcu nosi grešku,
al' je krije.

Ja se ne bih znao snaći u molitvi.

Ne treba mi drum, ni kočije
da obiđem svijet,
čuda svjetska.

Ja se ne bih znao snaći u tom čudu.

Da je meni srest' čovjeka,
u ovom' ljudskom paklu,
da se lijepo ispričamo.

Tada bih se znao snaći,
tada bih se znao snaći.


ELEGIJA

Odmotavamo prošlost u dnu naše šutnje.
U sjećanju listamo djetinjstvo,
poredimo sitnice.

U nama je mladost,
ono veliko polje sa suncem.
Prisjećamo se igračaka koje nam nedostaju
i skupocjenih toplih riječi.

U ušima nam odzvanjaju nekadašnji sadržaji
sortirani prema mekoći
i ljepoti značenja.


POVRATAK

Stižem sa zakašnjenjem.
Nosim srebrne ovce,
malog mehaničkog pastira
i djeci pečurke.
Idem i pjevam staru pjesmu,
da me sve ulice prepoznaju,
da se prisjete lijepih vremena.

Strepim šta ću zateći.

Pred gradom stranac.

Stižem — kažu mi nekakvi predznaci.
Nadam se da ulazim u poznat grad
iz kojeg sam izbivao dugo;
čini mi se da sam pravio gradski grb
i da sam ovaj grad spasavao od požara.
Osluškujem neću li što poznato čuti,
zagledam neću li što prepoznati.

Stigao sam.
Svi su mi okrenuti leđima —
među svojima sam.


ON U PODSVIJESTI NARODA

Od djetinjstva,
kao predskazanje,
vodila ga želja ka prijestolu.

Ne toliko uman
koliko lukav,
strasno je vježbao za vođu.

Vajao je pozu,
glačao geste
i uz veliki kašalj
provjeravao govorništvo.

Propinjao se na prste,
nadrastajući urođenu niskost.
Visoko je dizao prijeteći kažiprst,
da bi u zrcalu izgledao (sebi)
kao najveći sin.

Najbolji prijatelji bili su mu psi,
od kojih je naučio odmjeren ujed.

Vještinom latinskog maga
od naroda stvorio vjernike
praznorječja.

Pred njegovom slikom,
poput djece,
tašunali su nerazgovijetnim mislima.

Sve umotvorine naroda,
sva djela neimara,
potpisao je svojim imenom.

I tako je stvorena iluzija,
da nam je on — preči od oca,
važniji od brata,
a majku nam je rođenu
u kletvi zamijenio.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #11 poslato: Decembar 25, 2010, 09:29:01 pm »

**

TUMAČ TRENUTKA
Vjekoslav Vukadin
Izdavači: Mladost, Beograd i UNIREKS, Nikšić 1994.



DRAGOMIR BRAJKOVIĆ: O PESMAMA VJEKOSLAVA VUKADINA

Pesma je utočište. Reči su zaklon, a pesnik je gospodar. I šitćenik, osvajač tajni. Ovakvim, do kraja otovorenim iskazima, Vjekoslav Vukadin ispoveda svoj pesnički vjeruju, ispisuje svoju poetiku. Ne bi, međutim (i srećom), bilo uputno povođenje za ovim i ovakvim pesnikovim iskazima. Pesnik nas svesno zavodi za goleš, za brdo, a tamo je tek tajna, jer dolazi sledeće brdo i putovanje do ko zna kojeg konaka i kakvog smisla. No, lepota poezije je i u toj zavodljivosti i neizvesnosti.

Pesma je, dakle, mnogi više od onoga što nam sam pesnik izričito njom kazuje. To ovaj pesnik, osobena izraza i čudesnih ritmova, delatno dokazuje. Jer pesma je i tumač trenutka, ona je vizija, slutnja, magnovenje...

Vjekoslav Vukadin ima potpuno poverenje u reči. On, takođe, iskazuje i onu dolsednu a krajnju privrženost
pesmi. I poverenje. Pesmom se pesnik brani, ali njome tumači i svet. Spoznaje ga i samospoznaje se. Kritički se određujući prema svemu, pesnik nastoji da, kako sam kaže, probudi svet.

To poverenje u pesmu budnicu izvrie iz pune posvećenosti umetnosti.

Iz ovog složenog odnosa, prirodno je, izvire i osobeno osećanje sveta. To je osećanje modernog čoveka, i to baš onog koji nije iskorenjen, koji zna svoje poreklo i ima se čemu okrenuti.

Vjekoslav Vukadin peva u ime čovekove duše i njene ugroženosti. Njegov glas nije glas vapijućeg iz pustinje. To je glas onog koji zna meru i cenu svemu, jer je spoznao muke, jer zna da je život jedan i neponovljiv. O tome životu, i iz takvog žviota, peva Vjekoslav Vukadin. Na prvom mestu kod ovog pesnika, svakako ne proizvoljno, istaknute su moralne vrednosti. Svestan da su one najizloženije ugroženosti, pesnik ih brani, dosledno se odričući onog a što mu se nudi, a opredeljujući se za pesmu kao vrhunsku meru. Oglašavajući se iz mraka, iz nevidelice, ponora i posrnuća, pesnik život brani kritičkim opservacijama i ironičnim opaskama, svestan da on uvek ima pribežište i utočište u pesmi. Pesma je, dakle, utočište, ali pesnik je gospodar reči. Modernog pesničkog izraza, iznijansiranih i sugestivnih slika, osobenog ritma, probranog jezika, a ironijom obojenih stihova, pesma Vjekoslava Vukadina brani lepotu, i sama je stvarajući.

Pesme ovog pesnika su svedočanstvo o postojanosti u ovom suludom vremenu.



GLASOVI KNJIŽEVNIH PRIJATELJA
Milorad Lojović: Reči u pohode


"... i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ" - veli Sveto pismo. Reč je odista bila i ostala Vrhovno Božanstvo pesnika. Oni joj oduvek verno služe i prinose žrtvu u muci mišljenja i vatri osećanja. I Vjekoslav Vukadin isitnski je vernik Reči. Na putu večnog traženja večite tajne, on je u potrazi za magijskom Rečju, kojom bi odgonetnuo čovekov smisao u vremenu i prostoru. Čovek i svet! Iskonska i, avaj, nerešiva zagonetka pesnika i filosofa. No pesnik ne bi bio pesnikom, ako bi prihvatio tu konstataciju. Njegova nemirna i nepomirljiva misao "sedla konja", koji mu "rže privezan za srce", i kreće na put da bi "dokučivao ono iza brda i uvijek išao ka suncu". Prošli su tim putem mnogi poklonici Reči i usput prosuli nebrojeno blago. Vukadin se pouzdaje jedino u "Vilu Bijelu" našeg usmenog pesništva i "svetu mudrost" narodnu. Tako bar on kaže. Hoće nas ubediti da mu je pesma "novorođenče zadojeno mlijkom epike, u narodni stih povijeno... Te majke se ne bi niko zastideo. Ono što je narod ispevao i ispričao jeste i ostaje najlepše što je na srpskom jeziku rečeno.

No, da nas to pesnik, kako lepo primeti njegov sabrat, ne "zavodi za goleš, za brdo"? Da li je to cela istina o istoku njegove poezije? Razume se da nije.

Stoji da je ritam usmenog pesničkog govora ona blaga "svjetlost koja struji njegovim nervima" i prosvetljava njegov stih. Oseća se to u izboru "skupocjenih toplih riječi", u sećanju na detinjstvo i mladost, gde se prostire "ono veliko polje sa suncem", u nostalgiji za "rodnim krajem, toplije rečeno zavičajem", u doživljaju prirode i porodice, posebno oca, na čiju "plemenitu dušu mirišu plodovi okalemljenih voćaka" i čije je "iskustvo s ožiljcima" — pesnikovo najveće bogatstvo.

Ali, kada pesnik vozneseno kaže da "svijetla Stvoriteljeva promisao vodi malo stado", da "duhovnu svjetlost naslućuju samo božiji poklonici" i da je "sanjare i proroke zapala nova dužnost" — to se on popeo na Sinajsku goru i zbori s Bogom nasamo. Biblija je, dakle, drugo veliko vrelo motiva i uporište Vukadinovog pesničkog stila. To je, međtuim, tek temelj pesnikove kuće, koju on gradi "visoko pod nebeskom okapinom, daleko od zlosutnih drumova". U njoj će se probuditi usred noći i osetiti se "sam i napušten". Do dna duše će ga zazepsti ledena zbilja života pod tuđim nebom "bez svijetlog predznaka", iz koga pada "kiša koja probada misli". I zavapiće pesnik Višnjega da ga oslobodi "strepnje". Na ovoj osećajnoj i misaonoj vododelnici Vukadinova se Pesnička Reč ponovo menja. Ovo nije više ton ni meke narodne lirike, ni sveštenog biblijskog govora. Ovo je bolni vapaj ugroženog čoveka, koji živi u "bezbožničkom vremenu" i "košmarnom svijetu", u kome su "rasadnici nervnih bolesti". U svetu u kome su "umjesto plodova jeseni nikla groblja". I gde su "ljudi odavno rijetkost".

Uzalud pesnik, "dijeleći tugu sa sobom", budan čeka novi dan". S vremenom nešto nije u redu. Kasne i Bog i Sunce, za kojim bi hteo da krene "ka jugu, u krajeve lakih i slobodnih misli". Ne može se ni u goru, ni u polje, jer tamo ga "više ne prepoznaju trave, nit' žitne glave bez očiju".

Egzistencijalna drama savremenog čoveka, koji je "izgubio naprave za orijentaciju", odigrava se na "kružnoj putanji" bez kraja i konca. "Svi putevi su zatvoreni, rijeke zamućene". "Još se samo ka nebu smije"... A pesniku "valja preko rijeke". Tamo — gde ga "ne mogu pronaći obični gonioci". U zaklon Pesme, jer, pesnikova se tuga leči jedino stihovima. Pesničkom Rečju, koja je, kako reče Pasternak, "postojbina smisla i lepote".



RADE DODER: POEZIJA UPITNIKA

Mogu li pjesnici svojim uzemljenjima i svojim duhovnim antenama primnti poruke nekog "višeg" svijeta ili proviriti u budućnost?

Mogu li svojom pjesničkom intuicijom naslutiti ono "iza brda", pa opomenuti?

Da li je pjesnik stigao ili zakasnio?!

A htio je: "Očevom glasu", "ljekovitim travama", "novim krilima i novim obzorjima", "maloj kući da u njoj živi
s braćom" i da mu iz "susjedstva kažu dobar dan".

Prirodno i ljudski!

Ali: "Vozovi dugo ne polaze", "Putnici sanjaju putovanja", "preklani putevi ne povezuju naše kuće". E, nad tim preklanim putevima pjesnik će postaviti temeljno pitanje ove knjige, inače, pune upitnika: "Nevid ili zao naum?"

Ako je nevid, pjesnik nudi "epiku koja svetom mudrošću doji", ako je, pak, zao naum, onda sugeriše nepokor, povratak ocu, rodu, izvoru i iskonu. Reći će da na tom putu "kasni sunce na promociju dana — kasni zvijezda na vjenčanje s nebom — kasni rijeka i čovjek, kasni bog", ali to je prijekor i kritika, posebno upućena onim kojima se poruka šalje, a ne mirenje, nikad i nipošto. Jer, Vukadin je čvrsto ubijeđen da "pjesnici mijenjaju svijet". Zato on odbacuje pasiviziranje, dremljivost i nirvanu. Svjestan da se smisao života (nedokučiva zagonetka) traži skrivenim putevima dok vječna vatra gori ispred naših nogu i da se mora živjeti u tom mutnom svijetu teško promjenjive datosti, pjesnik nas tajnim riječima po srebrnim krugovima, na momente, u san odvodi, ali onda brzo riječima britkim i svježim maglu razmiče, otrežnjenju žureći. U riječi nas, dakle, zavede, ali u njima ne zaluta — on je tu "kao Adam u svojoj šumi". Žureći da ne zakasni, autor je naglašeno intoniranu misaonost ove knjige na mnogo mjesta pojačao britkom ironijom i otvorenim paradoksom. Na sreću, njen osnovni lirski ton je i tu potku apsorbovao, nadjačao i pokrio. No, koliko god "rudario po predjelima iza čela", Vukadin se vraća aksiom-misli da se istorijsko vrijeme, izgleda, ciklično ponavlja.

"U trnu je namjera ruže", veli. Da prihvatimo! A što prihvaćenog više, to pjesnikovo "kašnjenje" manje.
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #12 poslato: Decembar 25, 2010, 09:29:57 pm »

**
Iz zbirke pesama "Medaljoni sa Sjevernog mora"
Poezija Vjekoslava Vukadina



ZAPIS O MAJCI

Često bi moja majka Draginja, po jednoj izreci,
pominjala svoju baku Maru:
"E moj sinko, sve će se ovo zvati lane,
sve će ovo biti jedno spominjanje."
I stvarno, i ovo sad što govorimo,
već naredni tren postaje bliska prošlost.
A sutra, za mjesec, godinu i više, odlazi dublje
u vremensku pozadinu,
o kojoj ćemo nekada pričati ustaljenim,
bajkovitim početkom:
"Bio jednom..., U ono vrijeme..."
Pa i mi smo već rezervisani za neku prošlost,
o kojoj će pričati u budućnosti naši potomci.
Postajemo samo jedna karika u dugom lancu.
Vezujemo se za svoje pretke —
tradicijom i pričom o njima,
kao što će se za nas vezati naši srodnici.
Taj red je vječan i niko ga ne može narušiti.
Tužno je, ali ostaće samo naše ime,
smješteno u priču jednog vremena.


OVDAŠNJE RUŽE

Malo je cvijeća
što niče po božijoj volji,
ono se mirisom
s planine javlja.

Ružama se ovdje diktira
rast i boja.
Namijenjene za rođendanske poklone
i groblja,
nose se i na reveru.

Šareni korov,
bez mirisa —
beznačajna trava.


"U IME OCA I SINA I MAJKE
I DUHA U UNIFORMI, AMIN"
*  

Pred ulazom cirkusa impresivna scena:
klaun pod šljemom ljubi čedo svoje,
dijete u naručju drži sjetna žena,
atmosfera rastanka i kontrastne boje.

Dok klaun svoje dijete mazi,
žena sklapa oči skrivajući suze,
neko iz tame na njeg' pomno pazi,
iznenada ga pod mišicu uze.

Iz toplog okrilja, iz kućne idile,
odvede ga negdje maskirana ruka,
zatvorenih očiju, držeć' dijete — pile,
žena briznu u plač usred tužnog muka.

Artista u bijelom, ko duh na trapezu,
vezan je za klauna nekom čudnom niti,
ako bolje pogledate otkrićete vezu,
njegov čuvar anđeo mogao bi biti.

Život i cirkus postali su isti:
tu caruju čuda i dresure razne,
klaun do klauna na opasnoj pisti,
svi se tome smiju, a duše im prazne.


KANIBALU

Padne li ti, katkad, napamet,
da si čovjek?
Mijenjaš li ikad sadržaj jelovnika?
Umjesto svoje vrste,
okusiš li nekad drugu divljač?
Vidiš li se u ogledalu
okom s potiljka?
Tvoji talambasi kuda prođu,
ostaje pustoš.
Krvozubi te svrstaše —
u savršenu zvijer.
Ne poznaješ dostojanstvo
životinjskog cara.
Ima li zabrana,
u tvom velikom toru?
Nadaš li se kazni,
zbog narušavanja
Božijih zapovijesti?
Ti ih preinačuješ
u svoje zakone.
Ti ne ljubiš bližnjeg svog.
Ti jedeš!
To je po tebi svetije.
A nigdje i ne piše:
"Ne jedi bližnjeg svog."
Sve je dozvoljeno,
ako se slobodnije prevedu
zakoni Stvoritelja.
Ostvarićeš predviđanje proroka:
Kad više ne bude čovjeka,
posljedna hrana — bićeš sam sebi.

* Ova pjesma je nastala na osnovu doživljaja umjetničke slike Radovana Milovanovića, pod istim naslovom.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #13 poslato: Decembar 25, 2010, 09:30:59 pm »

**

MEDALJONI SA SJEVERNOG MORA
Izabrane i nove pesme
Vjekoslav Vukadin
SRPSKA KNJIGA — Ruma, 2001.
  


MEDALJONI LJUBAVI

U prvom delu ove knjige izabranih i novih pesama srpskog pesnika Vjekoslava Vukadina nalaze se pesme iz njegovih zbirki: Naslonjeni na nebo, Pješčana lira, Pčela na rani i Tumač trenutka. A u drugom njenom delu nova poezija - Medaljoni sa sjevernog mora - nastali u Holandiji, blizu Severnog mora, gde pesnik danas živi sa suprugom i dvoje dece. O pesmama iz objavljenih Vukadinovih zbirki pisali su Ljubica Žikić, Željko Ivanković, Marko Vešović, Nenad Vuković, Risto Trifković, Ranko Sladojević, Dragomir Brajković, Milorad Lojović, Rade Doder i sam pesnik, Vjekoslav Vukadin. Ovde pominjem samo one kritičare i pesnike koji su pisali o ovoj lirici našeg pesnika u predgovorima i pogovorima pomenutih zbirki. A sama ova poezija i njen pesnik doživljavali su i druga predstavljanja, pisana i usmena, po mnogobrojnim književnim listovima, časopisima i pesničkim manifestacijama u bivšoj Jugoslaviji. Piscu ove beleške najtačnijim i najubedljivijim se čini ono što je sam pesnik o svojoj poeziji napisao, pa ću u celini preneti njegovo kazivanje o samom sebi i svojoj poeziji, iz zbirke Tumač trenutka:

Kao što je teško s proljeća u olistalom gaju odabrati srcu dragu, najmelodičniju pjesmu raspjevanih ptica, tako je teško, ali i nepravedno prema pjesniku, odabrati izmeću brojnih zlaćanih stihova najljepši. U ovom životnom šarenilu pjesnik svakog trena napaja svoja čula. Zahvalan životu na podarenim plodovima, pjesnik uzvraća pjesmom — slikama utisaka o onome što je doživio kao stvranost ili kao nerazgovjetne imaginacije. Pjesnik je uvijek okrenut svijetu, kao Narcis glatkoj, staklastoj površini jezerske vode, u kojoj ogleda svoju dušu, palucavi jezik mašte. Kao plod te zagledanosti, iz pjesnika izrasta pjesma, bijela i čista, crnim slovima zapisana. Mogu se naći i čudna rastinja — pjesme u boji. U njima naslućujemo ukroćene zvukove, vriskove, otiske poljubaca, lahuraste snove, ljepotu igre i opasnost oličenu u slici života. Zahvaljujući svojim duhovnim antenama pjesnici mogu na ekranima svoje podsvijesti imati prijem svih vanzemaljskih i vanvremenskih programa. Jasno mogu vidjeti slike dalekih svjetova, primiti poruke bogova. Mogu letjeti krilima bijelih anđeoskih metafora. Uspostavljaju veze s pokojnicima. Kao da su bili prisutni u dalekoj prošlosti — prepričavaju sviježa sjećanja. Pjesnik proviri prije svih u budućnost, i najmanje se zadrži u sadašnjosti, stoga je i nedokučiv vremenu u kome samo tjelesno boravi.

Uz ovu pesnikovu belešku o sebi i svome shvatanju poezije, koja je i njegova najlepša kazana poetika, dodaćemo i jedno vrlo tačno zapažanje pesnika Dragomira Brajkovića o etičkim kvalitetima poezije Vjekoslava Vukadina: Na prvom mestu kod ovog pesnika, svakako ne proizvoljno, istaknute su moralne vrednosti. U novim pesničkim rukopisima koje mi je pesnik Vukadin poslao iz Holandije primera za ovo Brajkovićevo tvrđenje ima u izobilju:

Padne li ti kadkad
na pamet da si čovjek.


Nova lirika Vjekoslava Vukadina otkriva nam nove, nepoznate i tuđe vode i zemlje, ali ona dolazi i iz onih slika i sintagmi sadržanih u ovde navedenoj pesnikovoj ispovesti: životno šarenilo, slike utisaka, staklasta površina jezerske, u novoj poeziji, morske vode, ukroćeni zvukovi, vriskovi, otisci poljubaca, ali sada je sve preliveno jednom blagošću i pomirenošću sa svim onim šta nam život donosi i odnosi.

Mudrost je ostati čist, ali je mudrost i ostati živ kad zapreti glavi, jer u tuđini naše je samo stradanje, a to smo doživljavali i u napuštenim zavičajima ostavljene otadžbine. Ovaj srpski pesnik ima stalno prisutnu svest o svom poreklu, pa nije čudo što je u svoju poetsku baštu zasadio koren zavičaja, koji stalno cveta i podseća na lepote otečestva:

Možda i jeste domovina tu gdje ti je lijepo
Ali, zasigurno — otadžbina je tamo gdje ti je korijen.


Kad pesnik ode iz otadžbine, dobrovoljno ili prisilno, da li sa sobom ponese i zavičaj — tu tajnu našeg zametka na koju svi imamo pravo, ili, skrajnut, u nekom gradu sumorne Evrope i sveta, u gradu ko zna kom i u zemlji ko zna kojoj, počinje li sve iz početka — i nove pesme, iznenađujuće nove, i lepe, pesme da piše? To novi lirski medaljoni sa Sjevernog mora Vjekoslava Vukadina nedvosmisleno potvrđuju.

Sve se u novom pesnikovom rukopisu, nastalom u novoj i stranoj tuđini, razlikuje od noga što je ostavio u otadžbinskim zbirkama pesama. Ostavio u domaćoj tuđini.

Ume naš brat, iz daleka, i kad boli — da voli:

ognjište staro u dnu duše
skrivam.


A kad mu nade ponestane, samoj se nadi nada, jer je u tuđoj zemlji trpljenjem naučio srpski pesnik, od Miloša Crnjanskog i Rastka Petrovića do Stevana Tontića i Vjekoslava Vukadina, da u najmanjem pronađe:

zrnce podsticajne svjetlosti.

I traje, melanholično, na tom hladnom tuđem moru, a pesme su mu jedina luka i pribežište. Pesme kao spas, uteha i izabavljenje. Medaljoni ljubavi.


Dragan Kolundžija



MEDALJONI LJUBAVI

NOVE PESME VJEKOSLAVA VUKADINA

Pesnik Vjekoslav Vukadin poklanja srpskoj književnosti, evo, još jednu veoma vrednu nisku pesama. Dar nam dolazi izdaleka, sa Severnog mora, koje još zovu i ledenim.

"Nesrećni pesnik! Otišao je u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po čijim obalama plaču vetrovi." Tako je pisao Dučić, koji je ceo život i deo smrti proveo u tuđini.

Vukadinovo stranstvovanje je nevolja - izgnanstvo, sa neizvesnošću povratka. Životna drama pesnikova bitno je obeležila njegove nove pesme, nastale pod tuđim zvezdama. Ona je odredila pesnikov doživljaj sveta i sudbine čovekove. Vukadinov prijatelj Rade Doder nazvao je ove pesme poezijom upitnika. Izvesno s pravom, jer brojna su pitanja koja muče pesnika.

Suštinsko, pak, pitanje novih Vukadinovih pesama - jeste pitanje životnog smisla zavičajno iskorenjenog čoveka, koji je presađen u tuđu sredinu. Pesnik je biljka koja se teško prima u novom staništu. "Pod pjegavim suncem trava nemoćno raste, pa vene". "Tuđa zemlja — tuga je golema", veli narodna pesma.

Otuda osobenost ovog pesničkog sveta, nad kojim "nema neba ni sunca". "Gradovi — ledene sante" sablasno su nenastanjeni i umrtvljeni, žive tek "kipovi koji čitaju citate u gluvom parku". Čak i ružama, tom večnom simbolu svega što se lepotom zove, "ovdje se diktira rast i boja" i one su samo "šareni korov bez mirisa — beznačajna trava".

U tom svetu "bez strana", kojim "vladaju mračne sile", čovekovo bitisanje se svelo na "umorno kolanje kružnom putanjom". Nema "putokaza ni simbola". "Nigdje ne piše: Ne jedi bližeg svog!" "Sve je dozvoljeno". "Satansko je vrijeme".

"Bože, jesi li ti iko? Je si li ikad i bio?" — podiže pesnik svoj glas prema "nebu i suncu, kojih nema — praznina zjapi".

Nema povratka ni zavičaju. "Put je zarastao u korov. Niko ti ne ide u sretanje, niko te više ne može dočekati". Sa ove najniže tačke, "doline svijeta turobne" — kao da se nema više kuda ...

Ali, ne bojmo se za pesnika! On se ne može pomiriti i neće prihvatiti ovakav "red" stvari. Pesnik je večiti stražar nad sudbinom čovekovom. Njegova uloga je da čuva i da sačuva vrednosti života.

Ako ga ljudi ne razumeju — "pticama nije stran". Njegova beseda "sestra je ptičijim pjesmama". Pesnikovim poljima sna noću šetaju zvezde — "nebeske djevice srebrnih lica". On "vježba letenje", a "kad okrilati nebo će ga odmamiti". Da bi "sa zvijezdama nebo palio" ...

Pesnik će ako treba, "i kolo igrati na mjesečini s vukovima" — samo da bi dočekao da svane i ograne Sunce. A pesnik zna da će se razdaniti.

"Krhko, prozirno, staklasto jutro,
pred našim očima prsnuće
u mnoštvo svijetlih iskri.
Dan je slika uzvišenog Sunca."

Spas je u "isceliteljskoj poeziji" koja "kao najbolji melemi klonule duše krijepi". "A pravi put što vodi u čistinu — jedan je".

Čistota — Lepota — to je onaj krajnji cilj i smisao čovekovog postojanja. Tamo teže mnogi putevi, ali je samo jedan pravi. To je put stvaranja Lepote. Umetnost koja pobeđuje sve, pa i smrt samu. Tako je bar dokazivao i — dokazao Andrić.

Iz ovog đerdana Vukadinovih pesama izdvajamo onu u kojoj je ovekovečen lik pesnikove majke Draginje. "E moj sinko, sve će se ovo zvati lane" ... prenosi ona nasleđenu mudrost, kojom bi, kao i svaka majka, da uteši. Nije ni slutila, verovatno, da je izrekla najgorču misao ove knjige. Pesnikove prijatelje, koji znaju sudbinu ove plemenite žene, pesma će posebno potresti. Izgnana iz zavičaja, zajedno sa sinom pesnikom pošla je u tuđinu "u potragu za izgubljenim suncem". Život je završila u izbegličkom logoru u Holandiji "Mir njenoj namučenoj duši!"


Milorad Lojović
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #14 poslato: Decembar 25, 2010, 09:33:02 pm »

**

TUMAČ CVJETOVA I PIJESKA
Vjekoslav Vukadin, Medaljoni sa Sjevernog mora

Stara je istina da pjesnik riječima slika svoj ljudski portret, kazuje istinu o čovjeku i vremenu, o bojama epohe i predjelima sudbine. Pjesma nikad nije pusta igra, muzički akord, trepet boja, ona je živi grumen iščupan iz pjesnikova srca i zbog toga je u njenom reljefu krvavi otisak njegove duše.

Vjekoslav Vukadin je svojim djelom tragao za spoznanjem sebe, svojim identitetom (Da mi je upoznati sebe,/ sobom) i korijenima, svojim ljudskim i stvaralačkim bićem. Osjećajući u sebi snagu i poriv pjevanja, on je već u prvoj zbirci precizirao ulogu pjesnika, njegovu posebnost, okrenutost ljepoti i zagonetnim stvarima predmetnog i duhovnog svijeta (U polju neizmjerja među ružama/ tumač cvjetova i pijeska). Od latica i pješčanih zrna, minijaturnih lirskih zapažanja, od Naslonjenih na nebo i Pješčane lire do Tumača trenutka, Vukadin je stalno grabio naprijed i s mišlju pod nebom/ i kažiprstom na čelu, tri puta odmjeravao korak i vagao riječ, ali nije poznavao korake u mjestu ili nazad. Drugim riječima, iako životni (istorijski) vjetrovi nisu bili naklonjeni ni njemu, niti njegovom narodu, u zlim vremenima ovaj stvaralac nije dao da ga zamete pijesak očaja i šutnje.

Medaljoni sa Sjevernog mora su knjiga njegovih lirskih uspona i ljudskog stradanja. U njoj je, kao na ispruženom dlanu, ugravirana sudbina čovjeka kojeg je vihor iščupao iz korijena i bacio u tuđ i leden kraj, u kojem se smrzavaju i njegovi snovi, a stihovi poprimaju zvuk staklene muzike.

U Nizozemskoj, balkanski brđanin sanja južne krajeve u kojima je ugledao svjetlost dana i kojima svim srcem pripada (Kao dimnjak parobroda/ iznad vala/javi se slika/ dalekog zavičaja). U tuđem svijetu, na geografskim širinama koje se strmoglavljuju prema polu, u njegovom vidnom i doživljajnom polju predio se zgušnjava u jednu tačku, koja je za njega simbol skučenosti, bola i nepripadanja (Sve boje utopile se u jednu/ Strane svijeta svedene u tačku/ Umorni kolamo kružnom putanjom/ Odakle god pođemo, stižemo na isto mjesto). Izlaz iz ukletog krugovlja, osuđenost na studen i samoću otkriva u sjećanjima. Iako prevashodno stvaralac refleksivne vokacije, više sklon istraživanju uzroka stvari nego prepuštanju njihovom emotivnom talasanju, na spomen zavičaja on se sav ozari, i tada pod njegovim perom zabruje najčistiji elegični tonovi. (Ognjište staro u dnu duše skrivam/ srušeno gnijezdo — nevesela ptica/ u tuđini hladnoj stalno snivam/ topli zavičaj i draga mi lica).

Na udaru zla i ličnog stradanja, pjesnik se osjeća sigurnim, zaštićenim u svojoj kuli stihova, rajskoj šumi prvotnosti (U pjesmi sam najsigurniji/ tu me ne mogu pronaći obični gonioci/ Tu sam, kao Adam, u svojoj šumi/ svaka riječ — zaklon, oštra sjekira, metak).

Međutim, u carstvu svojih ritmova i rima on nije zaštićen samo od destruktivnih sila koje poredak pretvaraju u haos, nego i od prolaznosti, vremena koje u svom nezaustavljivom proticanju briše tragove ljudskog postojanja i sve zasipa pepelom ništavila i zaborava.

Tužno je, veli on u Zapisu o majci, ali ostače samo naše ime/ smješteno u priči jednog vremena. Iza Vukadina, ipak, neće ostati samo ime. Iako daleko od očiju, on je svojim zbirkama uspio da se nametne kao originalan pjesnik, čijim je djelom naša savremena poezija obogaćena za jedan misaoni akord, samosvojnu ispovijest stvaraoca koji pjeva i ljuduje pjesmom koja zamjenjuje plač i smijeh.

Književnik, Nikola Vukolić
Tekst je objavljen u banjalučkom "Glasu"
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #15 poslato: Decembar 25, 2010, 09:36:52 pm »

**
Iz zbirke pesama "Kuća puna slika"
Poezija Vjekoslava Vukadina



DO SMISLA PJESME

Otvaram novu knjigu nepoznatog autora.
Listam stranice i pažljivo iščitavam.
Svaku pjesmu bih potpuno da razumijem.
Satkane su od finih niti pjesnikove duše.

Do smisla pjesme ― mnoštvo je puteva,
najčešće tajnih, il' jedva vidljivih,
skrivenih između stihova.


RAVNAJ SE PREMA SEBI

Ne ravnaj se ni prema kome:
klasici su otpjevali svoje,
modernisti kroje nove sheme.
Otvori oči,
osluškuj muziku;
na svoja čula ― osloni se.

Slijedi svoj stih ―
dok slobodno teče
i samo ga u pjesmu upleti.

Ne oblači mislima
tijesne haljinke,
neprirodnih boja,
i čudnih oblika.

Pjesma je ljepotica ―
bez šminke.


SUŠTINA

Suština je skrivena duboko ispod nebitnog
šarenila svih površnosti.
Jedva primjetnu, gotovo nepostojeću ―
mogu je otkriti rijetki tragači.
Samo u datom trenu zasvjetluca ona ―
iz svega postojećeg.
Tu glasnu svjetlost
mogu dokučiti samo duhovne oči.

Put do nje neizvjestan je,
jer svaku varku i nebitnost
treba preskočiti.
Kad se pronađe suština,
to bivstvo za kojim traga čovjek,
obično se u istom trenu ukaže
i smisao postojanja.

Tek tad osjeti se punoća doživljenog.


SIVO NEBO

Klati se sivo nebo
nad pospanom Zemljom.
Malokrvno Sunce
viri iza oblaka.
Slabašno jutro
liči na posljednji dan.
Razbarušene biljke
u vrtovima —
stidljivo se povijaju,
skrivajući lice pred radoznalim vjetrom.
U jednoličnoj igri prirode —
bez dječijih glasova,
prolazi još jedan sivi dan.
Crnim kistom — noć će premazati
posljednje mrlje svjetlosti.


STANICE I PUTNICI

Na stanice željezničke naviknut sam.
I na voz uz koji sam rođen.
Taj minijaturni "ćiro",
kao dječija igračka ―
hukćući, milio je kroz moje djetinjstvo.
Odavno je prestao voziti.
Ni onih putnika više nema.
Već su otputovali.

Na roterdamskoj stanici,
zvižduk kondukterove pištaljke,
u sjećanju mi oživi sliku garave lokomotive,
na uskotračnoj pruzi,
u bivšoj stanici Sjetlini
(u kojoj sam rođen, slučajno).

Ko se tu rodi,
putnik je.
I stvarno, totem je moj ― voz i pruga,
a putnici ― moja braća.

S teškim prtljagom
i neostvarivim željama,
vozimo se ka poslednjoj stanici.


DNEVNA SLIKA

Jutrom se otvaraju prodavnice.
Trgovci spretno slažu robu po policama.
Stalni posjetioci po navici lako je uočavaju.
Buketi karanfila, tulipana, narcisa
u velikim namjenskim ćupovima.
Iz saksija se širi proljetni miris vlažne crnice.
Rosne suze po laticama tužnog bilja.
(Ne poznaje se s livadskim cvijećem,
prirodnim ukrasom vaseljene, koje slobodno raste.)
Iz staklenika je stiglo prije zore, svježe.
Nekoliko dana uljepšavaće stanove
i poslije kratkog života završiće na bunjištu.

U drugoj prodavnici tri duga reda kupaca.
Rešetkaste, pravougaone korpe od metala,
na visokim nožicama s točkićima, pune prehrambenih proizvoda.
Kasirke mehanički na kompjuteru upisuju nazive namirnica sa cijenama,
brzo naplaćuju,
sa smješkom pozdravljaju kupce na rastanku.
Kupljene stvari završavaju u kesama.
U srcu tržnog centra odijela, haljine ― modna čuda.

Iz izloga juvelirnice svjetlucaju ogrlice,
nakit od srebra, zlata i platine.
Svaki dan, bez prestanka, protiče rijeka potrošača.

Uskoro će veliko sezonsko sniženje,
tad se sve prodaje po realnoj cijeni.


* * *

U svom hodu kroz istoriju čovjek je nastojao da preoblikuje prirodu.
Za razliku od drugih vrsta ― koje su prirodu prihvatile kao dom,
čovjek je upotrijebio svo umijeće da pobjegne iz njenog okrilja.
Stvorio je za sebe nastambe, a za životinje ― kaveze,
u kojima su, upravo njegovom voljom, zarobljene zvijeri.
Iz prisne blizine, motreći refleksne kretnje njemu bliske vrste,
dvonogi brat je u njima prepoznao svoju izgubljenu prirodnost.


* * *

Iste su želje svih vjekova,
iste svete proiovijedi;
grijehovi su samo drugačiji
i sve se više množe.

Pred Velikog Sudiju
nikad se ne stiže ―
On se ne bavi sitnicama.

Rađanje i umiranje ―
stvar je prirode,
a zlo i dobro ―
čovjekov su izum.


* * *

Zašto vam je stalo da dospijete u Božje carstvo?
Kome prepuštate zemne blagodeti?

Ili biste, možda, oboje?

Započeti užitak na Zemlji,
na nebu ― u vječnost da produžite.

Vraška je to želja.


PRAVDO

Ti moćno zvučiš,
al' sve važne konce drži
i pokreće krivda.

Ni ti, sporodolazeća istino,
nisi opravdala uzdanje poniženih.

Skrivaš se iza sumnjivih zaklona,
dok laž cvjeta —
na svakom koraku,
nudeći varljive mirise
i šarene opsjene.

Još postoji nada.

Ali nakon spoznaje
koja otkriva zablude i neznanja
i ona,
kao i svaki mjehur od sapunice —
prsne i nestane.

Ostaje ništa —
u sveopštoj praznini.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #16 poslato: Decembar 25, 2010, 09:40:54 pm »

**

KUĆA PUNA SLIKA
Izabrane i nove pesme
Vjekoslav Vukadin
Srpska kniževna zadruga • Beograd, 2009.



LIRSKO OSLUŠKIVANJE PRIRODE I ČOVEKA

Malo je poslenika u našoj književnoj dijaspori koji su, poput srpskog pesnika Vjekoslava Vukadina, toliko učinili za duhovno održanje Srba u rasejanju. Potomak Arsenija Čarnojevića nije odveo Srbe u tuđinu, već ih je, tamo zatečene, organizovao, sabrao, duhovno ojačao i moralno usmerio ka poštovanju svoga imena, jezika, kulture i tradicije.

Rođen je 6. oktobra 1952. godine u Sjetlini kod Sarajeva. Završio je studije srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Veći deo života i radnog veka proveo je u glavnom gradu bivše Bosne i Hercegovine. Od 1990. godine radi u Nemačkoj, u Jugoslovenskoj dopunskoj školi. Pored poučavanja dece naših iseljenika, aktivno se bavi književnim i kulturnim radom. U Karlsrueu je osnovao "Prosvjetu" — Srpsko prosvjetno i kulturno društvo. U okviru "Prosvjete" razvio je bogatu književnu aktivnost: održava brojne književne večeri i javne tribine za naše ljude po nemačkim gradovima. U goste je često pozivao i pisce iz otadžbine.

Od 1994. godine boravi u Holandiji, gde nastavlja sa vaspitno-obrazovnim radom sa našom decom u dopunskoj školi za srpski jezik u Roterdamu. Iako načetog zdravlja, pesnik Vjekoslav Vukadin, sa još više žara nastavlja s književnim i kulturnim aktivnostima. Sa grupom prijatelja osniva "ARS-ART" — Srpsko društvo za književnost, umetnost i kulturu u Roterdamu u okviru koga organizuje kulturno-umetničke programe za naše građane u Holandiji, u kojima učestvuju i književnici iz otadžbine. Tako, ovaj izuzetno vredan čovek, nastavlja da neguje srpski književni jezik u tuđini i istrajno radi na popularizaciji srpske književnosti među našim iseljenicima. Razvio je dobru saradnju sa našim pesnicima koji žive u zapadnoevropskim zemljama, kao i sa holandskim piscima. Jednom prilikom je izjavio da njegova prosvetiteljska misija "u ovoj hladnoj nigdini predstavlja jedini moj smisao zbog kojeg istrajavam".

Dosad je u raznim listovima i časopisima, te u različitim zbornicima i antologijama, objavio brojne pesme, lirske zapise, eseje i književne kritike, a od 1978. do 2001. godine i pet poetskih knjiga, od kojih krunu njegovog pesničkog stvaranja predstavljaju Medaljoni sa Sjevernog mora — izabrane i nove pesme. Preko dvesta pedeset, što kraćih, što dužih pesama, grupisano je u šest ciklusa, od kojih su prva četiri u stvari naslovi dosad objavljenih zbirki: Naslonjeni na nebo (1978), Pješčana lira (1980), Pčela na rani (1983) i Tumač trenutka (1994, prevedena na holandski jezik 1999), dok dva poslednja, Medaljoni sa Sjevernog mora i Lirski medaljoni, sadrže nove pesme ovog autora.

Prva zbirka Vjekoslava Vukadina, Naslonjeni na nebo, bila je priprema za ulazak talentovanog pesnika u beskrajno polje poezije. Ovde su tek odškrinuta vrata njegovim tematskim interesovanjima i naznačene poetičke staze kojima će pesnik, škrtim lirskim slikama, ići u traganju za odgovorima na "zagonetke života". Više je tu pitanja nego odgovora, više odricanja i očekivanja nego dosluha sa svetom na koji je lirski subjekt osuđen.

Pješčana lira je već znatno zrelija, stilski koherentnija knjiga, a pesme su uspostavile čvršću strukturu. Svaka nosi i jasnu poruku u čistim pesničkim slikama koje uspešno prate pesnikove misli i osećanja. Motivski i tematski, celo ovo poglavlje u knjizi izabranih pesama moglo bi da se podnaslovi rečima Inter spem et metum — Između nade i straha, kako glasi i naslov jedne pesme. To osećanje da je život san sličan snovima "u gradovima i grobljima", da nam životna iskustva ništa ne objašnjavaju, već čine da "Posrćemo prema danima / zgusnutim / nejasnim" i da "ne znamo ko smo / ne znamo kuda idemo" — jeste, u stvari, čitav program ove poezije u kojoj je autor pre više od dvadeset godina zavapio: "Da mi je upoznati sebe — / Sobom", što je večni cilj čovekovog duha. Te teške tajne ljudskog bitisanja u kojem je jedino sigurno "da smo uvek na gubitku" (Kuran), odnosno kako naš pesnik peva videvši čovekovu sudbinu kao neku igru šibicarenja: "možeš ne dobiti / a možeš i izgubiti".

Vukadin ima i nekoliko pesama posvećenih smislu poezije kao i onih koje donose neka glavna poetička pravila Vukadinovog pevanja. Za pesnika je pesma sklonište gde je "svaka riječ — zaklon", a pesnik je samo onda na svome kada mu je "put kao san" i kad je "ni na nebu / ni na zemlji". Pesma je tu da zameni plač i smeh, a pesnikovo srce liči na violinski ključ kojim se otključava poetski duh da bi izrazio onu tajnu koja "avetinjski / svijetom kruži". Uočljiva je pesnikova veština da nam pesničkom slikom dočara tugu za dalekim zavičajem koji se pojavljuje u njegovoj svesti: "Kao dimnjak parobroda / iznad vala / javi se slika / dalekog zavičaja".

Iz zbirke u zbirku, odnosno iz ciklusa u ciklus, vidno je sazrevanje poetskog izraza koje se ispoljava u postizanju celovitosti pesme. Iako su sve pesme u Pčeli na rani duže od prethodnih, pesnik uspeva da stihove drži na okupu oko jednog predmeta i jedne ideje. Pesme dobijaju u refleksivnosti koja nije mudrijašenje, već pokušaj da se lirskim sredstvima uz pomoć "majčinog nauka" ukaže na ljudsku sudbinu, da bi čovek posle svega što mu je predodređeno "nepoznatog dana / otišao jednostavno". Sve više u ovu poeziju ulaze svakodnevne scene iz života i ljudske muke, a to opredeljenje autor objašnjava time što je "na uglu naše stvarnosti — bogalj". Pored socijalnih motiva, predmet pesama je i otuđenje čoveka, gubitak tradicije i identiteta. Sa dosta satire, pesnik ukazuje na položaj čoveka u novom svetskom poretku kada "Imaće kolektivnu ideju / ljubav prema državi / voleće pse i sve će po potrebi mrzeti".

Zbirka Tumač trenutka komponovana je od pet krugova, što asocira na pet lirskih krugova Momčila Nastasijevića. Uvodna pesma ima motiv tipičan za naše ljude iz rasejanja koji pokušavaju, kad se vrate u zavičaj, da prepoznaju nešto i budu prepoznati, posebno ako imaju sudbinu ovog pesnika da mu na mestu rodne kuće danas raste korov, a dešava im se kad stignu da tužno zaključe: "Svi su mi okrenuti leđima / Među svojima sam". U ovom "krugu" se nalazi i jedna od najlepših i umetnički najuspelijih pesama sa snažnom humanističkom porukom, "Ne treba mi zlatno runo", u kojoj se gradacijski nižu moguće čovekove situacije. To je negacija svega materijalnog, čemu ljudi teže, a u čemu se pesnički subjekat ne snalazi, pa poručuje: "Da je meni srest' čovjeka, / u ovome ljudskom paklu / da se lijepo ispričamo. // Tada bih se znao snaći —/ u ljudskosti. / Tada bih se znao snaći." I u drugim pesmama lirski junak se sučeljava sa prošlošću i budućnošću, kada mu se, posle svih nedaća srpskog roda, ne čini više ništa čudnim.

Ako je prvi krug pun novih pesničkih slika i ideja o odlasku i povratku, drugi krug je sav u meditacijama o čovekovoj predodređenoj sudbini, o sreći i nesreći, o modernom, otuđenom čoveku osuđenom na buku i stresove. Tu je i mali lirski esej o mržnji i odbrani od zla. Uopšte, ove pesme u prozi su poetske analize čovekovog ponašanja u susretu sa raznim preprekama i nevoljama, kao i lirsko osluškivanje prirode i njenih čudesnih zakona.

Grupa pesama u trećem krugu knjige predstavlja autorovu reakciju na tragična ratna zbivanja na našim prostorima poslednje decenije minulog veka i na posledice tog stanja koje su se odrazile i na socijalni položaj naroda. Kroz dva stiha jedne pesme: "Može li čovjek otputovati, / a da to ne bude / poslednji odlazak", otkriva se trajna dilema naših ljudi pritisnutih ratnom morom. Odlazak je najčešće značio prepuštanje slučaju, koji u poeziji ovog pesnika ima značajno mesto. Više pesama je ispevano u melanholičnom tonu kroz nostalgična sećanja na toplinu zavičajnog spokoja i sa svešću čoveka koji sa surovih severnih prostora tuguje za južnim predelima.

Pčela na rani sastavljena je od dvadeset katrena od kojih svaki polazi od neke mudre latinske izreke koju pesnik u rimovanim stihovima komentariše često sa dosta humora i ironije. Zanimljivo je kako autor vešto rimuje latinske reči sa srpskim, kao u ovoj strofi koju navodimo radi ilustracije pesničkog postupka u "Mudrim strofama":

"Bijeda i starost teret su najveći
Paupertas et senectus maxima onera.
Kad stignu one život je pseći
nemoći svake to je prava mjera."

Poslednji, peti krug pesama ostvaren je u vidu stihovanih dnevnih zapisa čoveka koji, posle buđenja, ujutro, dok se noć deli od dana, kroz prozor posmatra prizore neba i sve to gleda "duhovnim očima". Od tog sudara misli i osećanja, prolamaju se odjeci u pesnikovoj duši koja pokušava da razumom osvetli zbivanja koja se bez naše volje i u vidu opasnosti za nas, okolo dešavaju kao neki "košmarni san".

Preko šezdeset kraćih i dužih pesama i oko dvadeset lirskih medaljona (pesme od jednog do šest stihova) čine korpus nove poezije Vjekoslava Vukadina. Zanimljivo je da u novijim pesmama pesnik češće nego ranije poseže za rimom iako nastavlja da peva i u slobodnom stihu i u lirskoj prozi.

Opšta karakteristika nove poezije ovog autora jeste da teži sažetosti i meditativnosti. Pesma često nastaje da bi se na poetski način izrazila jedna misao ili važno iskustvo. Postavljeno je i pitanje smisla Božijeg stvaranja kada Stvoritelj ne uslišava molitve niščih, već dozvoljava da u ime njegovo, "svetom vladaju mračne sile", a ne čiste duše koje je on stvorio i koje mu se uzalud mole. Lirski subjekat nije nesrećan samo zbog otuđenja čoveka i gubitka veze sa tradicijom, već i zbog obezljuđenja urbanizovane sredine jer su gradovi postali "ledene sante — ustajalo smeće." Zlo i ruglo života se pobeđuju jedino ljubavlju, kojoj nam više decu ne uče već je usmeravaju ka kloniranom svetu, gde više nema prirodnog rađanja, ni prirodne smrti, iako su ljubav i smrt bliski jer se čovek s dušom isto tako teško rastaje "kao s djevojkom / u koju je zaljubljen."

Pesnik aludira i na naš položaj u filozofiji novog svetskog poretka. Vlasnici naših sudbina, svetski gospodari stvorili su jedan sud i vešala na svetskom trgu za sve naše rodoljube. Scenario je napravljen, odbrojavanje vremena počelo, ali morbidna priredba još ne može da počne jer "Hajduk je još u gori! / A gora nepodesna". U međuvremenu, taj "hajduk" je zatočen u haški kazamat.

U Lirskim medaljonima pesnik je uspešno realizovao prirodu svog poetskog govora: to su kratke sentence, lirski uvidi u stanje ljudske duše, u moralne karakteristike pripadnika raznih socijalnih slojeva, u značenje poetskog poslanja i u pesnikov zadatak da da smisao haosu i odgodi silazak u pakao. Neke refleksije imaju snagu narodne mudrosti, druge — energiju uspelog aforizma. Neke pesme su pravi lirski medaljoni o prirodi i čovekovoj duši, po strukturi bliski haiku pesmama.

Knjiga izabranih i novih pesama Vjekoslava Vukadina najvrednije je poetsko ostvarenje naših pesnika u rasejanju. Od svoje prve do poslednje pesme, pesnik je menjao motive i teme pevanja, ali je ostao dosledan svom shvatanju poezije kao lekovitom melemu jer "klonule duše krijepi / uliva nadu". Ovaj pesnik je uveren da bi ljudi, kada bi živeli po zakonima poezije, živeli u harmoniji. Tako nam je ovaj usamljeni naš pesnik sa sumornih predela Evrope doneo tople stihove koji nam vraćaju veru u ljudskost.

Vjekoslav Vukadin prati, vrednuje i poštuje književni rad svojih kolega rasejanih po svetu. Rezultat tog interesovanja uspešno je konkretizovan u zborniku poezije Zavičaj, u daljini, u kojem je autor izvršio izbor najboljih pesama srpskih pesnika koji danas žive u zapadnoevrpskim zemljama. Knjigu je objavilo Udruženje književnika Srbije, 2002. godine, uz saradnju sa "ARS-ART"-om — Srpskim društvom za književnost, umetnost i kulturu u Roterdamu (Holandija) i "Prosvjetom" - Srpskim prosvjetnim i kulturnim društvom iz Karlsruea (Nemačka).

Obrazlažući zašto kod naših pesnika u tuđini preovlađuju rodoljubivi motivi, autor zbornika piše: "Rodno mjesto, ukućani, prijatelji, stare staze, otadžbina — postaju sad draži i ljepši, dolaze u snove i ispunjavaju nadom u povratak starom ognjištu. Jer, daleko do svojih, pjesnici su spoznali i ledenu stranu života, i tad su bolno shvatili gdje su istinske vrijednosti i bogatstvo." ("Uvodno slovo").

U zaključku pogovora za ovaj zbornik, pesnik Slobodan Rakitić, kaže: "U najboljim svojim trenucima, srpsko zagranično pevanje predstavlja i moderno književno ovaploćenje srpskog nacionalnog bića i srpskog jezika, ali posmatrano iz druge i nove vizure, s druge strane granice." ("Srpski zagranični lirski krugovi").

Pored brojnih zbornika naših pesnika iz dijaspore, poezija Vjekoslava Vukadina zastupljena je i u značajnoj studiji dr Slobodana Vuksanovića "Prećutana književnost", koju je izdalo Udruženje književnika Srbije, 2002. godine, kao i u antologiji srpske poezije na ruskom jeziku "Iz veka u vek", s podnaslovom "Slavenska poezija XX i XXI veka", koja je objavljena u Moskvi, 2003. godine, u izboru i prevodu ruskih književnika S. N. Glavljuka i I. M. Čislova.

Polako ali sigurno, pesničko delo Vjekoslava Vukadina osvaja sve veći krug čitalaca i književnih znalaca. Još stidljivo, ali ipak, tom delu stižu i zaslužena priznanja.


Milutin Lujo Danojlić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #17 poslato: Decembar 25, 2010, 09:43:03 pm »

**

SLIKE U DALJINI

VJEKOSLAV VUKADIN "KUĆA PUNA SLIKA"
Srpska književna zadruga, Beograd, 2009.


Ovaj srpski pisac već dvadeset godina živi i radi van otadžbine, a poslednjih petnaest stanište mu je u Holandiji, u Roterdamu. U srpskoj zajednici u dijaspori znaju ga kao nekoga ko aktivno radi na očuvanju srpskog jezika i kulture, podučavajući decu naših iseljenika, organizujući brojne književne radionice, tribine, književne večeri...

Završio je studije srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Pesme, lirske zapise, eseje i književne kritike objavljivao je u mnogim književnim časopisima i listovima, a njegovi radovi zastupljeni su u brojnim zbornicima i antologijama savremene poezije. Objavio je i knjigu Zavičaj, u daljini (Izbor iz poezije srpskih pisaca u zapadno evropskom rasejanju) 2002. godine u Beogradu, iz čijeg uvoda saznajemo sastavljčevu nameru, ali ujedno i ono što ovog pisca umnogome obeležava: "Riječ-dvije o naslovu ove antologije. Njega treba shvatiti doslovno i, pritom, na više načina. Zavičaj, u daljini — utoliko što zavičaj jeste daleko, ali i utoliko što ta daljina, i tuđina, s vremenom, i sama postaje nekom vrstom zavičaja; u oba slučaja je jezik — onaj maternji, dakako — istinski zavičaj pjesnika, kojeg su okolnosti, muka, a najređe vlastiti izbor, uputili na daleke i tuđe staze. Jezik je onaj zavičaj koji pjesnik, i svako od nas, može ponijeti sa sobom, zavičaj iz kojeg nikad ne možemo otići". Pesnik, a pogotovo pesnik u tuđini, znači, živi jedino u jeziku. Pesma je ono što ga pokreće i, kako Vukadin kaže, "u hladnoj nigdini predstavlja jedini moj smisao zbog kojeg istrajavam". O Vjekoslavu Vukadinu nam mnogo govori i njegov često citiran i važan autopoetički iskaz: "U ovom životnom šarenilu pjesnik svakog trena napaja svoja čula. Zahvalan životu na podarenim plodovima, pjesnik uzvraća pjesmom — slikama utisaka o onome što je doživeo kao stvarnost ili kao nerazgovjetne imaginacije. Pjesnik je uvijek okrenut svijetu, ko Narcis glatkoj, staklastoj površini jezerske vode, u kojoj ogleda svoju dušu, palucavi jezik mašte. Kao plod te zagledanosti, iz pjesnika izrasta pjesma, bijela i čista, crnim slovima zapisana. Mogu se naći i čudna rastinja — pjesme u boji. U njima naslućujemo ukroćene zvukove, vriskove, otiske poljubaca, lahuraste snove, ljepotu igre i opasnost oličenu u slici života. Zahvaljujući svojim duhovnim antenama pjesnici mogu na ekranima svoje podsvijesti imati prijem svih vanzemaljskih i vanvremenskih programa. Jasno mogu vidjeti slike dalekih svetova, primiti poruke bogova. Mogu letjeti krilima bijelih anđeoskih metafora. Uspostavljaju veze s pokojnicima. Kao da su bili prisutni u dalekoj prošlosti — prepričavaju svježa sjećanja. Pjesnik proviri prije svih u budućnost, i najmanje se zadrži u sadašnjosti, stoga je i nedokučiv vremenu u kome samo tjelesno boravi."

Vjekoslav Vukadin je objavio sledeće zbirke pesama: Naslonjeni na nebo (Sarajevo, 1978.); Pješčana lira (Sarajevo, 1980.); Pčela na rani (Sarajevo, 1983.) Ostala dela: "Djevojčice i dječaci" (Igrokaz, dva izdanja, 1984. i 1989.); "Veseli bus" (Igrokaz, dva izdanja u istoj godini, 1987.); Tumač trenutka ("Mladost", Beograd, i "Unireks", Nikšić, 1994.); Medaljoni sa Sjevernog mora ("Srpska knjiga", Ruma, 2001.), a u izdanju Srpske književne zadruge, 2009. godine, izašla mu je knjiga poezije, pod nazivom Kuća puna slika.

***

Kao i u prethodnoj zbirci Medaljoni sa severnog mora, Vjekoslav Vukadin se i u svojoj novoj knjizi Kuća puna slika predstavio prvo izborom iz prethodnih pesničkih ostvarenja, koja su ujedno i nazivi ciklusa: "Naslonjeni na nebo" (6 pesama), "Pješčana lira" (10), "Pčela na rani" (8.), "Tumač trenutka" (16), "Medaljoni sa sjevernog mora" (14), da bi završio novim pesmama u dva ciklusa: "Kuća puna slika" (34) i "Soneti" (5).

Prve zbirke i ciklusi Vjekoslava Vukadina jezički su sažeti, skoro škrti u obraćanju čitaocu. U zbirci (ciklusu) "Naslonjeni na nebo" pesnik govori o spoznaji sebe kroz pesmu, ali nam više od toga ne objašnjava. Njegov svet metaforički je islikan, brz. On nam dopušta da stvorimo sopstvenu sliku neizostavljajući pri tome svoju emociju, ono što ga je nagnalo da napiše to što je pred nama. U početku on govori uglavnom o svom poetskom iskustvu, o doživljaju sebe kroz poeziju i doživljaju poezije kroz sebe. Pesnik je "blažen" u potrazi za svetlošću, on uvek korača sredinom. Ipak, već u sledećoj knjizi, u "Peščanoj liri", od polja neizmerja, tumač cvetova i peska postaje svestan da s kažiprstom na čelu mora da odmerava korake. On mora da pusti da prođe preteča, da prati trag i da iz naučenog stvori originalno. Sentimentalno se osvrćući na mladost, vraćajući se da bi se pronašao u sazrelom sebi, on na mapi traži rodno mesto između kružića. Već sada on se prelama između starog i novog. Zavičaj mu je duboko u svesti, u sećanju, čitav nadograđeni svet poput sna koga prepričavamo izbija u jeziku. Zato je pesnik u pesmi najsigurniji, reč mu je zaklon, ali i sekira, on je gospodar, ali i štićenik. Sugrebljivi psi i gatke, svi koji su mu "sudbinu pripremali", koji su grešku čekali, ne mogu mu ništa u pesmi.

Naredna zbirka (ciklus) "Pčela na rani" razvija dotadašnje pesnikove preokupacije. On se otiskuje ka beskonačnoj crti i pre svih svanuća kaže: "Daleku pticu prizivam,/ da se kune mojim mestom, kao mojom domovinom:/ tu je naučila definiciju gnezda." On je trenutno u prikrajku zavičaja, gde je sve puno žita, blagostanja. Mešaju mu se misli o čoveku, s predodređenošću ljudskog puta. Čovek je određen mestom, bojom kože, muva se bezglavo kroz šumu tražeći jutro, ili i neku prividnu svetlost da ga iz te šume izvede. Savremeni čovek je dobro istreniran. Otkrića nas čine boljima, misli pesnik, tako se ustaljeni parametri dograđuju i menjaju, iako se sve ponavlja, a "samo su korifeji novi".

"Tumač trenutka" je angažovaniji, pesnik traga za rešenjem enigme, dok istina "taji i bajati, čelo mu na nišanu drže" i nema kome da se žali, jer više nema čuda. Više je reči u pesniku, ali one su mudro probrane, a ponavljanja poput "ne bi mu bilo ravnoga, ne bi mu ravnoga bilo", "ništa čudo nije, naročito čudo nije" jer se on ne bi znao snaći u tom čudu, kako sam kaže u pesmi "Zlatno runo", efektna su i kraju pesama daju dodatnu snagu. Ova pesnikova razmišljanja na neki sentimentalni način povezuju nas sa sopstvenim iskustvima: "Rasedlavam druga kao konja,/ misleći da rže / tu negdje — kraj srca". Tamo gde su mu svi okrenuti leđima među svojima je i ne snalazi se u raskoši, u molitvi, u čudu, već samo u razgovoru s čovekom, ako ga ikad sretne, pesnik može da živi. Od tri izabrana kruga za ovu knjigu, drugi počinje prebiranjem po osušenim travama u herbarijumu, vrstama lekovitim i otrovnim koje je neko pažljivo izabrao i poređao ih baš tako da pesnika vrate u detinjstvo, u mladost, a to ga "čini laganim". Pisac slika portrete dana, neba, predstavljajući, u stvari, uvek unutrašnjeg sebe. Vukadinova interesovanja proširena su iskustvima, i o njima sada piše odlučnije, poručujući čoveku: "okreni se sebi".

Kao jedini logični nastavak ove priče o sazrevanju slede "Mudre strofe". Zanimljivo je pesnikovo igranje latinskom mudrošću, sjajno napravljene rime uklopljene s ovim mrtvim jezikom daju novi prizvuk samoj poruci, a ona je, provučena ili eksplicitna, uvek tu.

U "Medaljonima" pisac je tematski ali i jezički oširniji. Zgrčene poruke u metaforama iz početnih pesama sada su objašnjene. Pesnik se više bavi ljudima, svetom, manje sobom, manje pitanjima poezije ("Kanibal" "Lomača mudrosti"). On oseća stanje svog naroda u pesmama "Evropski mađioničari" i "Nepodesna gora" ("Traje odbrojavanje odabranom krivcu / hajduk je još u gori!/ A gora nepodesna") i stavlja do znanja da zna zašto je sve tako, da bi zatim kroz reči majke ("sve će ovo biti lane, sve će biti jedno spominjanje") završio ovaj izbor i uveo nas u svoje nove pesme, u "Kuću punu slika". Autor ove knjige sada je samosvesniji, sigurniji, otvoreno poručuje, predaje nam svoje saznanje. Njegove poruke su moralne, zabrinute za čoveka, za zemlju. Uostalom, pesnik je onaj koji celim svojim bićem oseća okolinu. Prvom pesmom u novoj knjizi on odmah ističe da do smisla pesme vodi mnoštvo puteva, poručuje nam da to treba na taj način da shvatimo i prihvatimo. On se postavlja tako da se podrazumeva da će svako videti u njegovim rečima ono što mu je blisko. Vjekoslav Vukadin prati svoj unutrašnji glas koji ga vodi izvoru, precima ("Prvobitna slika"). Gonetu o postanku, svestvarajuću silnicu ocrtanu u kamenu približava nam u mineralnom ogledalu u kome treba da prepoznamo svoje prvobitno lice. Vukadin se usuđuje da nas hrani receptima svojih iskustava. On nam ne ostavlja prostora za bilo kakve nejasnoće, sve je određeno i eksplicitno rečeno. Igramo dodeljene uloge u novovekovnoj drami i svako dobija priliku ("Glumci"). Nimalo nismo u nedoumici šta je po pesničkom receptu napravljeno. A pesnik... On rezignirano razmišlja o putu ka poslednjoj stanici, prihvatajući neminovnost tog puta, sa svim teškim prtljagom i neostvarenim željama. Zato veliča radost, smeh, obične, a danas tako neobične i retke stvari: "običan korak je najsavršeniji let", treba "prepoznati pjev ptice", uživati u sadašnjem "na jedinoj zemlji". Pesnik se ljudima obraća strogo, jer je začuđen njihovim težnjama koje su prvenstveno materijalne. Zabrinut je za takvog čoveka. Verovatno zato slede dve prozne pesme (misli) — o suštini proživljenog, o tome kako "glasnu svetlost", onu za kojom je tragao od svoje prve zbirke, vide samo duhovne oči, oči onog pesnika čija misija jeste u tome da nam to kaže. Ljudi zaboravljaju suštinu, u dnevnim slikama se gube, potrošački dočekujući svoja jutra. Zaboravljaju ljudi da je tek na sniženju sve po realnoj ceni, da umor dana ne može da se izleči u snu. Posle noćnog nastavka dnevnog sivila tragovi ostaju na licu. Dan je definitivno za pesnika siv, otužna je zbilja, ali noć i san nekada donose i radost. San je takođe raskošna slikovnica, a dokučeni smisao je himna ispevana "sirovom" životu u kome se mešaju i dodole i anđeli, a svi slave život i pre svega plodnost. Pesnikovo bavljenje suštinom u novoj knjizi vodi ga prvenstveno u razmišljanja o smrti, o čovekovom kraju u svetu koji je napravio bazličnim i sivim. U tom svetu malo je vrednosti na koje možemo da se oslonimo. Kuća je jedna od tih vrednosti, mesto podjednako važno kao i grob, jer to nam je prirodno dato, to je naša suština, sve ostalo, i dobro i zlo, ljudi su izmislili. Pravda i istina u tom poretku čine mu se nedokučivima. Ostaju nam samo uspomene, parčadi ljudskosti. I u trenutku spoznaje, ludila, smrt kao izvesnost ruši materijalno, pesnika savladava ludilo u jednoj od najboljih pesama ove zbirke: "Prodao sam kuću starom znancu, / zlom susedu, / I okućnicu, / dane oplakane, / crnu sreću. / I djecu sam dao pride / — sve svoje ranke, / kosare i divurice; / tvrd orah pred kućom / hrastov gaj badnjački podmladak, / kolijevku i uspavanke. / Sve sam prodao, sve — / prvu i zadnju stopu. / Ništa za pomen nisam ostavio. / Raspamećen / — ostavih mu i groblje." Nakon ove pesme pesnik je postao refleksivniji. Sunce i istina postaju pojam i iz "daljine griju" hraneći nadu, ali misli o smrti i dalje su sveprisutne ("Životna krivulja", "Ime"). Čak i u završnim pesmama, pre nego što se otisnuo u formu, on se nostalgično seća obećane bajke iz mladosti i kako se tada "žudilo za lepotom", ali kaže da "vremešnog grešnika pokreću i sad proljeća".

Odlazak u formu za pesnika se čini kao svojevrsna vrsta izazova. On je još uvek nedovoljno razvijen i proživljen u pravilima koje ona propisuje da bi nam u potpunosti pružio sve što sonet može da iskaže. Njegov sonet je ponekad "lagan" ("Sonet o moru"), a u većini su sadržane pouka i poruka, kao konstatacije pesnika koji sve "vidi" ("Sonet o istoriji", "Naučna misao i dogma"). Celu zbirku Vukadin završava neočekivano, sonetom u šestercima: "Sve pod nebom što je / u sunčanom krugu / Svi oblici, boje /Tvore pesmu — dugu.../ Sva poetska ruha / S biljegom su duha", koji nam ne ostavljaju mnogo prostora za zaključivanje.

Posmatrajući pesnički razvoj Vjekoslava Vukadina prime ćujemo snažnu tematsku gradaciju, ali i promenu izraza. Zbijeni jezik mladog pesnika razvija se u nekad sveznajuće prozne rečenice. Ali i to je sve deo pesničkog sazrevanja. Iskustva koja stiče u sebi on u jeziku predočava nama, isto kao i Narcis, koji zagledan u svoju dušu vidi u njoj sve ono što pesmom kaže. Zato pesnik mora da se ravna prema sebi — pesma je "ljepotica bez šminke" i ne treba je oblačiti u haljine neprirodnih boja.


Sanja Krstonošić, Toronto

LJUDI GOVORE • Časopis za književnost i kulturu
godina 2 • jesen — zima 2009/2010 • knjiga 2 • sveska 6 i 7
Glavni i odgovorni urednik: Radomir Baturan
Toronto, Kanada



* * *

SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA

Vjekoslav Vukadin KUĆA PUNA SLIKA
Pesme
Pogovor Milutin Lujo Danojlić
Mala biblioteka SKZ, u opremi Branislava Stepanova

Neobičan i autentičan pesnički put i postupak Vjekoslava Vukadina (rođen 1952. u Sjetlini kod Sarajeva, živi u Holandiji) vidi se kao na dlanu — u izboru njegovih ranih i novih stihova. Rani su od pre trideset godina, a pesnik — čini se — isti: senzibilan prema svemu, najviše prema samom sebi, a to znači prema ličnom doživljaju sveta — unutrašnjem više nego spoljašnjem.

Registar tema i pojmova Vjekoslava Vukadina veoma je obiman — on peva više od tri decenije, iako knjiga jednog pesničkog života ima tek 140 strana Male biblioteke, ali se u tananom lirskom tekstu ti pojmovi i tematski okviri prelivaju iz jednog u drugi — značenja se menjaju, udvajaju i variraju.

Pesnička slika važan je elemenat ove poezije — formalno-strukturni i semantički — i kad je pred čitaocem "unutrašnji pejzaž" preslikan iz prirode lirskom optikom, i kad jer reč o "književnom junaku" Slikaru koji "u boju utkiva san" kao vid umetničkog, pa i pesničkog, stvaranja. Slika ima i poetičko značenje: od "slikovne" građe gradi se pesma, oblikuje doživljaj. Otud i naslov ove knjige Kuća puna slika — izbor pesama u isto je vreme i izbor tih slika.

Vukadinova poezija ima i angažovane nijanse. Pesma "Evropski mađioničari" primer je alegorijske, orvelovske imaginacije, sa satiričnim značenjem u ravni refleksije.

Naspram zapisa o majci, ili onog o Andrićevom mostu (iz ličnog, zavičajnog okvira), stoje pesnički "Medaljoni sa Sjevernog mora". I u prvim i u drugim prostorima poezija je intonirana svečanom dostojanstvenošću — osobinom starinskih pesnika koji — kako sami kažu — "žive poeziju".

Dragan Lakićević
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #18 poslato: Decembar 25, 2010, 09:44:34 pm »

**
Iz zbirke pesama "Pogled iz oštrog ugla"
Prvi krug — Nove pesme


POGLED

Kud god se gleda,
slika blijeda.
Iza, il' sprijeda,
svuda bijeda.


DNEVNI ZAPIS                                                        

Vani sipi kiša.
Žaba u nekoliko skokova nesta s vidika,
izgubi se u zelenom rastinju vrta.

U dnevnoj sobi nikoga nema.
Sa zida, pravo u oči, gledaju me portreti:
moja djeca iz ranog djetinjstva
i ja — iz tri različita ugla i vremena.

Na niskom drvenom stolu,
knjige i naočari —
mrtva priroda mog svakodnevlja.
Ni ostali dijelovi pokućstva —
ne odišu nekim životom.

Moje srce i zidni sat —
odbrojavaju vrijeme.


SIVA PRIČA                                                              

Sjeverna noć.
Siva svjetlost.
Dan s malo prozirnog mraka.
Život mili,
k’o krv u smrznutim žilama.
Iz mrtvog ugla,
Sunce miluje zamrlu prirodu.
Na Sjeveru,
na vršku Planete,
drugačije se sanja.
Bez Južnog Sunca,
bez opojnih mirisa,
ove sumorne boje Sjevera,
nikad ne mogu postati moje.


GDJE JE KRAJ?                                                              

Sve je dobro dok hodaš,
miliš,
al' ideš.

Sve je dobro dok jedeš,
nešto malo,
al' jedeš.

Sve je dobro dok pričaš razumno,
sporo,
al' pričaš.

Sve je dobro dok dišeš,
tanko,
al' dišeš.

Kad zraka ponestane,
misliš, evo ga —
kraj.

Nije to najgore!
Najgora je patnja!
Priželjkuješ smrt,
a s dušom — nikako da se rastaviš.


ODLAZAK                                                                                                                        

Odlaze ljudi ―
započete puteve ostavljaju,
uzorane ledine,
graditeljske pothvate.

Svojom ne idu voljom:
Svevišnji ih odvodi,
il' đavo dođe po svoje.

Prekine im ushićenje,
sred lijepe namjere,
il' ružnog nauma.

Nit Života
prekine kobni tren.

Plač u kući,
žal prijatelja.
Poneki zluradi osmijeh.

Najviše ravnodušnih.

Upokojeni će tek sad pred pravog Sudiju,
da mu odredi mjesto ― po zasluzi.
Jer Sud čovjekov ― varljiv je.


ISPOD GOLOG BRDA                                                                                                                              

Ispod golog brda napušteni kućerci.
Ni glasa ni klasa.
Pusto brdo i njegovo podnožje.
Umjesto livada ― šikara.

Ovdje se ni s kim ne može sresti.

Izblijedjeli nadgrobni biljezi,
na seoskom groblju,
na ocijeditoj ledini,
oskorušom, perinom ―
gorkim travama obrasli.

Zimi ― tragovi zvjerinja,
u sniježnoj pokorici,
otkrivaju njihovu prisutnost,
u ovom zaboravljenom krajoliku.

Nekad' su se ovuda bijeljela stada,
oglašavale frule pastirske,
putem do udaljene škole,
odjekivale pjesme đaka ― pješaka.

Kad' bi stasali,
svi su tim istim putem vremenom odlazili ―
a vraćali se nisu.
Za djecom su otišli i roditelji.

Ovdje se ni s kim ne može sresti.

Nema nikoga više.
Još samo potok istrajava,
svojim krivudavim tokom,
do uvora u golemu rijeku.


AFRIKA                                                                                                                              

Zelena prostranstva,
travnate savane,
pješčane pustinje
i fatamorgana.
Prazni stomaci,
opake bolesti,
žedna usta.
Suša i glad
zoblju svoje žrtve.

Crni ljudi,
još crnje sudbine!

Rezervat pokusnih zamorčića.
Bogati lovci divljač istrebili.
Preparirane kože Afrike,
ukrasi bjelosvjetskih dvoraca.

Neuhranjeni, rahitični, iznemogli ―
vape za nasušnim hljebom.
Dozivaju upomoć razularenu vlastelu.

Udijeliće im kap,
mrvicu od svoje raskoši,
da produže agoniju
i odgode smrt.

Lice Afrike ne zna za osmijeh.


ZNACI                                                                              

Zlosutni znaci
na našem nebu.
Ne piše nam se dobro!
Svevišnji nas opet
stavlja na kušnju.
Zlo pred vratima,
a mi još spavamo.
Nemamo više
slobodarskih uzora.
Uskoke i hajduke,
iz slavne epike,
izgnasmo u zaborav.
Ko će nam ustanak podići?
Sve časno i pošteno ―
nepodobno je.
Sluge tuđinske,
kućom nam rukovode.
Ustoličile se,
samo kruna im fali.
Pradjedovsku Zemlju,
nude u bescijenje.
Svjesno, bez griže,
vode nas u bespuće.
Nikog razumnog,
da ukaže
na pravi put.


ODAGNAJ NADU                                                        

Odagnaj strah!
Ne moli se nikom —
ni Zemaljskom
ni Nebeskom kralju!
Uzaludno je sve.
Nevrijeme nas zaobići neće.
U opštoj propasti spasa nema.
Uvijek ostane dovoljan broj
proklete sorte,
koja se umnoži
i iznjedri novo zlo.


SVETE RUKE                                                              

Dlanovima nebu okrenute:
za ljudsku grešnost
oprost mole.
Ne poznaju mač,
ne prijete kažiprstom,
ne ljube zlatnike.
Ljubav tvore
u srcima vjerujućih.



"Pogled iz oštrog ugla"
Treći krug — Soneti


MORSKI SONET

     Kćerki Miljani

Kao na nekom svečanom balu,                                        
Uz milozvučne modre note,                                            
Sa Suncem galeb pleše na valu,                                        
U ritmu rajske ljepote.

Agrumi, platan, maslina sveta,                                        
Anđeosko bilje i divlji nar...                                        
Opojni miris edenskog cvijeta,                                        
Morski krajolik božiji je dar.

Svome Suncu more pjeva himnu,                                        
Talasa se pjesma po beskraju,                                        
Morski sonet i ptice pjevaju —

Ta pjesma ne zna za oseku i plimu.                                      
Najljepše je na morskoj obali,                                        
Šumi more, zapljuskuju vali.


ISTORIJSKI SONET  
                                                                  
Vladari, robovi... Proleterska klika,    
Osvajačke sile... Ratovi i bune,
Krvlju obojena nepregledna slika —
Vaskrsli Sloveni rastjeruju Hune...

Velike su žrtve svakog heroizma,
Iz njeg' se junaci u legende dižu,
Od ratova hordi, pa do globalizma,
Svud se samo groblja u nedogled nižu.

U kritičnu tačku kad društvo dođe,
Novi predvodnici tada se pojave —
Da mržnjom potpale zapaljive glave,

Razjarenu rulju u rat vode vođe!
Prevrat svaki želi sve staro da sruši,
I pritom s užitkom svoju djecu guše.


NOVI SVIJET

Sve je po mjeri Lucifera,
Civilizacija je drama,
Sve ljepote duhovnih sfera,
Obezvrijeđene su do srama.

Umjetničkog duha — stvaraoci,
U nedokučivom traže oaze,
Ne žele biti nijemi taoci,
Planete Zemlje — vojne baze.

Stalno su neki ratovi,
Samiti — konferencije,
Mirovne misije, paktovi

I glupe konvencije,
Ta neobična burleska,
Politika je svjetska.


BALKANSKE ŠUME

Balkanske šume pune su divljači,
Tajanstvenog huka sova i vampira,
U njima caruje, tiraniše jači,
Ne dajući nejakim slobode i mira.

Od ratova, buna, groblja i pustare,
Satkane su legende, svevremene bajke,
Uvijek nova boljka naraštaje tare,
Na oščici verem nose crne majke.

I zlo se ponavlja — uvijek iste mete,
Svako pola vijeka krvava oluja,
Naraštajce zbuni, okrnji, pomete,

Pod balkanskim pragom otrovnica guja.
To nesretno nebo — kô ukleto da je,
Balkancima rat nikad ne prestaje.
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #19 poslato: Decembar 25, 2010, 09:48:14 pm »

**
POGOVOR


SAMOĆE, TESKOBE I SEĆANJA

Uz pesničku knjigu Pogled iz oštrog ugla Vjekoslava Vukadina

Znatno pre krvavog građanskog rata i raspada bivše zajedničke jugoslovenske države, pa i tragičnog međunacionalnog bosanskohercegovačkog raskola i udesa, Vjekoslav Vukadin (1952) oglasio se prvom pesničkom zbirkom, poetski nadahnutog naslova, Naslonjen na nebo (Sarajevo, 1978). U predratnoj deonici svoga života i stvaranja, uz već pomenutu, objavio je još četiri pesničke knjige, za odrasle i decu. Javio se kao osoben pesnički glas i bio zapažen u ondašnjim književnim krugovima i sarajevskom književnom životu. Međutim, ratna nesreća, kao i mnoge druge stvaraoce i obične ljude, oterala ga je u izgnanstvo, skrasio se u Roterdamu. Iako izgloben iz svoje kulturne, duhovne i jezičke matrice, posle izvesnog vremena javlja se, ako je suditi prema njegovim stihovima, iz prilično hladne i depresivne holandske tuđine, ponovo oglašava u matičnoj književnoj periodici. Sve aktivnije sudeluje u krugovima srpskog pesničkog rasejanja, a ostvaruje življu i redovniju književnu komunikaciju sa matičnom kulturom, osvaja pesnička priznanja. Objavljuje i nekoliko novih pesničkih zbirki, među kojima je i knjiga Kuća puna slika (Srpska književna zadruga, 2009), sa izabranim i novim pesmama.

Posle primerene pauze, koja ima dublje stvaralačke razloge, Vjekoslav Vukadin književnom svetu nudi svoju novu pesničku knjigu, Pogled iz oštrog ugla. Razuđen i slojevit rukopis, najobimniji koji smo dosad imali u rukama. Sastavljen od sedam cikulsa novih pesama, lirskih zapisa i proznih fragmenata, sa autopoetičnim naglascima i filozofičnim iskricama. Čemu je pridodao posebnu celinu, izbor pesama iz svojih ranijih zbirki, iz sarajevskih i roterdamskih životnih i pesničkih deonica. Vukadin je ponudio takvo i toliko obilje, od koga su mogle biti sastavljene najmanje dve pesničke knjige, sa potpunim temasko-motivskim smislom i poetskom funkcijom. Ali, pesnik je, očito, imao posebne lične i stvaralačke razloge za jednom ovakvo oblikovanom knjigom.

Ponuđeno pesničko mnoštvo Vjekoslava Vukadina nije lako savladati, analizirati i smislenije tumačiti. Specifično po magistralnim tokovima i rukavcima, semantici i simbolici, kao i kompozicionoj strukturi, od sedam novih pesničkih celina, odnosno krugova. Pesnik je upravo tako svoje celine i označio, a tri je i dodatno teorijski definisao: Treći krug / Soneti, Četvrti krug / Mudre strofe i Šesti krug / Lirski fragmenti.

Numerička oznaka sedam, koji je i sveti broj, pobuđuje različite mitske i simboličke asocijacije, od Biblije i antičke mitologije, do simbolično iskristalisanog narodnog iskustva: sedam dana stvaranja sveta, sedam svetih tajni, sedam nebesa, sedam grehova, sedam hrišćanskih vrlina, sedam svetskih čuda, sedam mora, sedam gora, sedam duginih boja, hleb sa sedam kora, korak od sedam milja... Pa sve do poznatog pesničkog dela Momčila Nastasijevića Sedam lirskih krugova. Ovaj broj se smatra i simbolom savršenstva i potpunosti, a po Svetom Avgustinu i merom vremena čovekovog zemaljskog hodočašća, kao i poziv da se okrene Bogu. A ova pesnička knjiga upravo se bavi čovekovim zemaljskim hodočašćem, ličnim i opštim, životom i svetom u pojedinostima, celovitosti i potpunosti.

S obzirom na činjenicu da je pesnik u zrelim životnim i stvaralačkim godinama, novom pesničkom knjigom, obimnom i složenom, želi da produbljeno uobliči svoje krunsko pesničko delo. Da sumira i zaokruži svoje ljudsko i pesničko iskustvo. Kao i da, eksplicite ili implicite, iznese svoje stavove i poglede o pesničkom pisanju i poslanju. U uvodnom, prološkom tekstu "Kazivanje o pesniku", Vjekoslav Vukadin autopoetički markira stvarne i imaginativno-duhovne, vanvremenske i metafizičke areale pesnika i pesništva. Ukazuje na permanentnu okrenutost svetu, složenom univerzumu prema kome su usmerene sve njegove stvaralačke i duhovne antene. Govori o smislu, suštini i vidovima pevanja, ulozi pesničkog subjekta u promišljanjima života i sveta. Nekoliko pesama su potpuno autopoetički intonirane, a neke druge pesme, lirski fragmenti i prozne filozofeme su sa autopoetičkim naglascima i nijansama. Ima pesmama u kojima iskazuje otpor prema nekim vidovima savremenog pesništva i njihovim akterima.

U prvoj pesmi kojom otvara ovu knjigu ("Šta je pjesnik htio reći"), u njenom završnom delu, Vukadin eksplicite iznosi svoj poetički stav: "Istinski pjesnici / ne pišu radi pouka — / oni slikaju život / i pjevaju o njemu". U jednoj drugoj ("Nova poezija") iskazuje otpor prema nekim vidovima novog i ispraznog pesništva i njihovim akterima, koje je slušao na različitim pesničkim manifestacijama i susretima. Prema pesničkoj modi i mucavo artikulisanim mislima i porukuma:

"Poredim ovdašnje stihove
sa svevremenim Danteom.
I pitam se:
Može li se danas čuti —
ta božanstvena pjesma?"

Iskazuje kritički stav prema nemuštom sricanju pesma, književnim laicima i pevanju bez duha i nadahnuća. Posebna kritička oštrica usmerena je na pevanje postmodernista, možda i preterana. Koje naziva «virtuelni bleferaj» («U takvoj poeziji ne obituje ni razum ni duša»). Vukadinov suštinski poetički stav iskazan je u završnim stihovima melodične i lepe pesme «Sve su pjesme duhovne»: «Sva poetska ruha, / S biljegom su duha».

U pesničkoj knjizi Pogled iz oštrog ugla, Vjekoslav Vukadin u komplementarnim pesničkim deonicama samerava i promišlja život i svet iz različitih uglova i evocira svoje i opšte vreme iz različitih situacija. Kreće se kroz širi prostor i vreme koji su mu donosili slasti i ushite, ali i velike bolove, iskušenja i gorčine. Ispisuje i svoju setnu kantilenu o prolaznosti. Kao po pesničkim i duševnim partiturama Ive Andrića, iz knjige Znakovi pored puta: "Što ne boli — to nije život, / Što ne prolazi — to nije sreća". Međutim, za razliku od slavnog prethodnika, koji je ovo književno delo ispisivao na marginama velikog proznog opusa, pa ga i naslovom, bar prividno, označio usputnim, Vukadin se u svome novom pesničkom delu kreće po sredini puta, plovi hirovitom i neretko nepredvidivom maticom života.

S obzirom na obim i složenost njegovog književnog dela, nije lako izabrati najfunkcionalniji književnokritički postupak po kome bi ga, u primerenoj dužini, analizirali i tumačili, kako bismo predočili bar one najrelevantnije poetičke, misaone, duhovne i duševne, tematsko-motivske i druge parametre. Odlučili smo se, ipak, da ukratko prođemo kroz svih sedam krugova, od kojih je ova po svemu mozaična pesnička knjiga komponovana. Neki su i veoma obimni. U prvom su čak 54 pesme i lirska fragmenta, što predstavlja gotovo jednu celu pesničku knjigu. Kao i u drugim celinama — krugovima — raznorodne su intonacije; iskazuju različita emocijalna i druga stanja lirskog subjekta. Koji govori u prvom licu, iz pluralne ili neutralne pozicije, sa širokim tematsko-motivskim registrom.

Reč je o pesmama, najčešće, tamnih tonova, sa sumornim slikama života i sveta, zasnovanim na ličnim i kolektivnim pređašnjim iskustvima, ali i obeshrabrujućim prizorima iz vremena koje živimo. Prepunog različitih zamki i iskušenja, kao i zloslutnih znakova na nebu koji ne predskazuju izvesniju budućnost. Pesnički subjekat postavlja pitanja i nudi odgovore; ponekad se spori sa svojim dobom. Međutim, svestan je da je to uzaludni posao i bunt, "beznadežnih pjesnika" i "protestne pjesme". Pred globalnim moćnicima, koji: "Umjesto Višnjeg / odredjuju nam sudbinu". Na planetarnoj pozornici, na kojoj vlada teatar apsurda.

Živeći u takvom vremenu i prilikama, Vjekoslav Vukadin ispisuje opore i gorke pesme, u kome ni njegova vlastita poezija ne liči na onu nekadašnju. Zbog toga je pesnikov ovovremeni glas o mladalačkoj poeziji ispovedno setan, samo sa ponekim evokativnim i umilnim zvukom nekadašnje ljubavne lire. Ali, i ponekim stihovima i pesmama, poput Horacija i Vergilija u eklogama, u kojima slavi svet i život. Kao u pesmi "Zdravica Suncu", u kojoj slavi trenutak rađanja najsjajnije nebeske zvezde i svaki dan, slavi nebo, beskrajna i nepregledna prostranstva, ptice, cveće i lekovito bilje, Slobodu, izvore i plodove, "i sve što naš život snuje". Iz koje izdvajamo ove stihove:

"Pomenimo i čovjeka,
kad ljubav sije,
u čarobnoj prirodi;
kad kroti gnev
i pitomi zvijer u sebi"."

U sumornim i hladnim svernim predelima, peva o iluzijama i izgubljenim nadama, prolaznosti, životu i smrti. I bezdušnom, obezličenom i otuđenom svetu, u kome je jedina nada i pouzdanje u Gospoda, pred kojim se ispoveda. O teskobi, "u koju je zapao moj duh". Neodoljiva je čežnja za sunčanim i opojnim mirisima Juga, kakve su elegične pesme "Južnjak" ili "Moje oči". Roterdamsku samoću najbolje dočaravaju početni stihovi pesme "Unutrašnji monolog": "Kad poželim prisan razgovor, / udobrovoljim se / i popričam sam sa sobom". Javljaju se, kao i u drugim delovima knjige, elegična sećanja na zavičaj, na oca, majku i druge bližnje, na one kojih više nema, na naučene lekcije života, smisao i punoću davno minulih godina. Prenosi lična iskušenja, unutrašnje drame i ispovesti, apostrofira univerzalna egzistencijalna stanja i socijalna pitanja.

Iz prvog pesničkog kruga izdvajamo kratku pesmu "Kancona", kojom je efektno uhvaćen jedan roterdamski trenutak. Ona je, kako bi rekao Bogdan Popović, cela lepa:

"Uličnom sviraču
ne smeta ledeni dah
dolazeće zime.

Njegove note i rime,
umjesto sunčanih zraka,
griju ovaj hladni grad".

Nakon ovakvih i sličnih tema i motiva, drugi pesnički krug na čitaoca deluje nekako relaksirajuće. Sastoji se od 59 lirskih fragmenata, bliskih prirodi pesnika. U kratkim pesničkim minijaturama, kraćim pesmama, najčešće rimovanim, progovara ozarena pesnička duša o čarima proleća, zanosima mediteranskog pejzaža, zvezdanim osmesima, ogledalu jutra, igrama, željama i nadama, navikama, poukama i iskustvu, ali i o seti, tugama i nesanicama, životu i prolaznosti. Dinamičan, akustičan i široko razvijen lirski mozaik, preplet bivšeg i novog. Sa uverljivim sentencama, od kojih su neke iskazane u jednom dahu: "Sa njiskom raznovrsnih boja šarena konjica zaposjela nebo"; "Dobrotom se ljudskost mjeri"... Ili, u distisima: "Više ne postoje čuda, / jer čuda su svuda"; "Topio se, gorio, visio i davio, / uvijek ga neko u životu davio"; "Naša stvarnost — / ružan san"; "Možeš biti gospodar, kralj, najveći laf, / ostaje samo epitaf" ...

U trećem krugu je 21 sonet, sa naslovima koji sugerišu izvore nadahnuća i prostore pevanja: "Lirski sonet", "Istorijski sonet", "Sunčev sonet", "Sonet o suštini", a neki su sa posvetama bližnjima: "Sestrin sonet", kao i pesničkim srodnicima: "Sonet za Desanku Maksimović" i "Sonet o Dučiću". Pesme su dučićevske inspiracije, sa ozarjima Dučićevih mediteranskih struna, slave "svečanost stiha". Ispevani su soneti i o balkanskim šumama, tajnama, nadama i duhovnom bogatstvu poezije, ali i bezdušnom ustrojstvu i disharmoniji sveta, koji je "po meri Lucifera".

Četvrti krug sadrži 20 rimovanih katrena, sa pesnikovim atributivom "Mudre strofe", koje poseduju izvesnu poetičku srodnost sa prethodnim. To su svojevrsne igrice uma, sa fragmentima ugrađenih, izvornih, latinskih maksima. Prema ovim drevnim obrascima, progovaraju mudrost i iskustvo, promovišu se etička načela, nude univerzalne pouke i poruke, promišlja savremeni život i svet. Navodimo samo nekoliko istrgnutih fragmenata: "Od svjetine ništa prevrtljivije nije"; "Pjev slavuja ne priliči sovi"; "Gdje je leš, tu je orao lešinar"; "Gdje je sloga, tamo je pobjeda"...

U petom krugu je više desetina pesničkih minijatura i lirskih proznih zapisa, označenih naslovima ili zvezdicama. Fenomenoloških promišljanja prirode i svekolikog živog sveta, naglašene poetičke i misaone nosivosti. Prizori, slike, znakovi, promene u prirodi, godišnja doba, dah bokeljskog leta. Otisci duše, stanja i raspoloženja lirskog subjekta. Unutrašnji kosmos; čovek u univerzumu i univerzum u čoveku. Zov prošlosti i daljine, javljanje glasa koji se seća. Životni krugovi i lekcije života. Stranstvovanja, samoće i teskobe; referisanja o čudima i pošastima savremenog sveta. Primeri zla i plemenitosti, nacionalno i etičko. Pevanje o sudbinskim trenucima, bolesti, smrti i sumornim stanjima u Holandiji. Onostrani razgovor sa prijateljem na roterdamskom groblju. Posebno uverljive su pesme "Ruska violina", "Muzikant" i "Trubadur". Izdvajamo i poentu ovog pesničkog kruga: "Poezija je tajnovita zvijezda savršenog Kosmosa".

Lirski fragmenti, tako je pesnik bliže pojasnio šesti krug, koji blisko korespondira sa prethodnim. Širokog je registra misli i osećanja. U kome peva o ropstvu i slobodi, vrlinama i manama, gluposti i mudrosti, svevremenom i prolaznom, veri i Bogu, poeziji i muzici, životnom časovniku, izbeglištvu i tuđini... Sa iskrama misli, filozofemama, ponekad samo u jednoj ili dve rečenice i stiha: "Sačuvati glavu, a ostati bez duše — to nije spas"; "Život je drama. Smrt je njen završni čin"; "Svilen gajtan oko vrata — ukrašava smrt"; "Ko vidi put iza brada, tome je cilj jasan"; "U divljim očima i pitomost postaje divljina"; "U svakom djetetu vidim sebe bivšeg, / u svakom starcu " sebe budućeg"...

Izvodni, sedmi krug, sastoji se od deset pesama, lirske proze i kratkih rasprava: o odlikama našeg roda, nacionalnom, etičkom i etničkom, istini i malom čoveku... Donosi i raspravu o antologiji pesništva ...

Novoj pesničkoj knjizi Iz oštrog ugla, Vjekoslav Vukadin je dodao i reprezentativan izbor od dvadeset pesama iz svojih ranijih knjiga. U kome se poetički funkcionalno prepliću dve njegove pesničke deonice, bivša i ovovremena. Promišljaju savremena civilizacija i iskonska ljudska priroda ("Preparirani čovjek"), apsurdni i besmisleni trenuci i situacije, zanosi, iluzije i gubici. Govori o vođama i manipulantima, o savremenom kanibalu, koji će na kraju pojesti samog sebe. Iskazuje snažna žudnja pesnika, ali ne za Zlatnim runom i drugim slastima i počastima, već za pravim, ljudskim razgovorom. Listaju stari herbarijumi, sa lekovitim biljem, koje je brala majka. Čitamo pesme sa poukama i porukama. I setnu i dirljivu pesmu "Stanice i putnici"; o zvižduku kondukterove pištaljke na roterdamskoj stanici i minijaturnom "ćiri", koji, kao dečja igračka, u rodnoj Sjetlini, "milio je kroz moje detinjstvo".

Vjekoslav Vukadin je napisao uverljivu pesničku knjigu o životu, koji, po Meši Selimoviću, "nije svetkovina već najčešće trpljenje". Svoj složeni stvaralački testament. Knjigu o samoćama, teskobama, sećanjima i mnogo čemu drugom.

Mićo Cvijetić


* * *


VJEKOSLAV VUKADIN, "POGLED IZ OŠTROG UGLA"
Svet knjige, Beograd 2016.


Recenzent i pisac pogovora za najnoviju knjigu Vjekoslava Vukadina, "Pogled iz oštrog ugla", koju je nedavno objavio Svet knjige iz Beograda, kritičar i pesnik Mićo Cvijetić, dao je prilično obiman kritički uvid u ukupno pesničko delo Vukadinovo i, razume se, posebno u ovu obimnu knjigu, koja je predmet naše pažnje. Ja ću pak ovde pokušati da, kao pesnik o pesniku, dakle i kao posvećen čitalac, iznesem neka svoja zapažanja i razmišljanja o poeziji i poetici ovog autora i knjizi o kojoj je ovde reč.

Pre svega, što se koncepcije knjige tiče, unutarnje dramaturgije slaganja tekstova, izostavila bih svaki razgovor o obimu knjige i da li se od ovolikog broja pesama moglo sačiniti dve ili više knjiga. Moje mišljenje je da je to uvek stvar autora ili priređivača knjige, i primedbe da je to moglo i drugačije nikada ne postavljam, jer uvek može i drugačije, ali autor je odabrao da bude tako i za njega to svakako ima svoje razloge i značenja. Naše je da naslutimo zašto je arhitektura knjige baš takva. A prirodno je da bi svako drugi mogao da je "skroji" i drugačije, ali to formalno više ne bi bila knjiga kako je ovaj autor zamislio već kako bi se to nama dopalo. Dakle, autorstvo je neprikosnoveno i kada su formalne stvari u pitanju.

U ovom konkretnom slučaju, već sudeći i po samom naslovu knjige, autor se našao i po sopstvenom, ali i po mom nahođenju, na stupnju kreativne i vremenske zrelosti na kojem je poželeo da objavi knjigu koja bi bila njegov verodostojan kod, primerena mera ukupnog njegovog stvaranja i filosofije života. To je takav izbor kojim on više želi da nam pruži jasan uvid u to šta je njega sve zaokupljalo, sa čime se to sve "nosio" i na koji način u određenim periodima je to savladavao, nego da nam se dopadne, da izmami sveopšte prihvatanje i pohvale, mada je prisutna i ta namera. Međutim, iz ukupne poetike lako se da uočiti da Vjekoslav Vukadin ne čezne previše za opštim sviđanjem, za "totalnim prijemom", da tako kažemo. Njemu je važnije da izrazi sebe i da zahvaljujući baš tom svom, osobnom pečatu, osvoji srodne, slične, naklone, nego da pokaže da je majstor forme (iako to često jeste) ili nosilac posebne osećajnosti (što, takođe, često jeste).

Uvodeći čitaoca u svoje vremenske periode i u svoje cukluse Vjekoslav Vukadin se ne trudi da nas provodi kroz lavirinte poetskog oneobičavanja, što je u našoj sredini već duže vreme moda kod neautentičnih, kako ja to zovem, nategnutih pesnika. Suprotno od toga, on kao baštinik otvorenosti stiha naše narodne poezije, blagonaklono, kao rod rodu, pokušava svom čitaocu da otvori svoja vrata da se ne muči dok ulazi u njegov poetski svet. A ako ipak zastane ponegde u nedoumici koji ključ da upotrebi, da ima na umu da mu neće pomoći kalauz, onaj sveotvarajući, da će morati da potraži i nađe one sa posebnim narezima, nekad skoro nevidljivim, ali sigurnim — kao što su rešenja za pitalice, zagonetke, uvek iznenađujuće jednostavna. Da je to ovako, ili približno ovako, uverava nas već pesma sa druge korice: "U pesmi sam najsigurniji". U pesmi Vukadin zna šta on zna i šta želi da saopšti svojim stihom, a zna i to da će onaj pravi, njegov čitalac znati i o kojem ključu se radi.

Već na osnovu napred rečenog, možemo da kažemo da je jedna od osnovnih karakteristika Vukadinove poezije, govorim dakle o poetskom, lirskom iskazu njegovom, autentičnost. U to nas lako uverava pesma "Ravnaj se prema sebi". Samo po sebi, iako ste ljubitelj takve poezije iako niste baš, to je kvalitet. Da su autentični može se reći samo za one autore za koje nije neophodno tražiti poređenja, odmeravati ih sa drugima, jer su oni prepoznatljivi, takvi kakvi jesu, znaju svoj poriv i poziv, a mi, i čitaoci i kritika, ko voli neka izvoli. Ko ne voli, čitaće druge, drugačije pesnike. Dakle, Vjekoslav Vukadin, mada menja mesta, predele, kulture i vremenska razdoblja, ne trpi takoreći ničiji uticaj, ni klasičnih ni modernih pojava i strujanja. Čini se da je bio podložan jedino uticaju koji je sa majčinim mlekom posisao, uticaju kome ga je njegova lična sudbina izložila.

Drugi kvalitet ove poezije, (ja se ovom prilikom neću osvrtati na zapise, aforizme i druge ogledne forme, bliže lirskoj prozi nego prevashodnoj lirici) jeste da je ovde reč o poeziji kojoj se veruje. To je poezija koja ne prikriva svog autora, naprotiv, ona nam ga uglavnom otkriva. Ma koliko zatvoren, i ma koliko pevao o svojoj otuđenosti i neizbežnom, makar i povremenom, bekstvu u sebe, Vjekoslav Vukadin veoma svesno, radosno čak, pokazuje svoje tragove, na licu, na duši, u životu. Ponekad i skrivajući se, on se u stvari otkriva. To jeste bitan kvalitet ove poezije, jer takva poezija, i kada nema naklonost kritike ima dosta poklonika, jer se čitalac lako stavlja u kožu svog pesnika, nalazeći baš onu vrstu srodnosti o kojoj Vukadin peva, a srodni se jedni drugima raduju i lako i dobro se razumeju. Ako se ima u vidu da je baš ta vrsta razumevanja i duhovnog prepoznavanja najčešće put ka ljubavi, bliskosti, jasno je da ovakvi pesnici redovno imaju svoju odanu čitalačku publiku, bez obzira čak i na sam umetnički domet.

Da bih zatvorila trojstvo navešću još jednu vrlinu koju ćete otkriti u ovoj knjizi i ovom i ovakvom načinu pevanja Vjekoslava Vukadina. Ta vrlina jeste odsustvo one trivijalne patetike od koje vrve rukopisi naših pesnika i ovde u Srbiji, a posebno, da i to kažemo, onih u rasejanju, iako bi možda bilo pravilnije reći: u bežaniji ili u oteranju, jer malo njih je rado i od dobra otišlo, otišli su mukom oterani ili bežeći od zla i gorega. Dakle, Vukadinovi stihovi nikada nisu kukumavke, ne pate od neizostavnih rečica Ah i Oh i ne očajavaju nad prošlim. U tim stihovima prošlo, i kada je u nostalgiju i tugu uvijeno, jeste blago, nešto što je životu darivalo sliku, muziku, ritam, lepotu, pa otišlo, jer je otići moralo.

Ako me pitate da li bih tu mogla staviti i neku negativnu primedbu ovoj knjizi, nešto što mi se baš mnogo ne dopada, — mogla bih. Ima tu ponegde nepotrebnog naravoučenija i naknadnog tumačenja, ima nekih stavova sa kojima se ja lično ne bih složila, ali razgovor o tome u ovoj prilici bio bi svakako nebitno sporenje, profesionalno cepidlačenje, pa ćemo to izostaviti. Autentičnog pesnika ne treba na taj način odmeravati jer autentični su svoji, takvi kakvi jesu, i svaka intervencija u njihovom poetskom tkivu bitno bi to tkivo menjala, a na to nemamo pravo.

Još bih ukazala i na to da se Vukadin svom čitaocu obraća direktno, naoko lako, nonšalantno, ali stvaralački veoma kontrolisano, on čas peva, čas pesmu priča. Ponekad, naizgled namerno, za nijansu žrtvujući formu ili muzikalnost stiha, ovaj pesnik vešto, neposrednošću svog poetskog kazivanja, osvaja svog čitaoca, približava mu se toliko da mu ne ostavlja uzmaka i oni postaju bliski. Ili, ređe, okreću se svako sebi, ako je u pitanju čitalac druge vrste, drugog roda, druge boje, drugačijih afiniteta i estetičkih poimanja. Rečju, "Pogled iz oštrog ugla" je knjiga — otkrivalica, koja daje prilično celovit uvid u dosadašnje stvaralaštvo Vjekoslava Vukadina i ostavlja nam brojne mogućnosti da se upoznamo i prepoznamo. Njena obimnost omogućava i da se uoči svojevrstan stvaralački put koji je Vukadin prešao od svojih mladalačkih početaka do današnjeg samo naizgled smiraja. Ne bi me iznenadio ni novi i drugačiji izbor ovog tihog i svojeglavog autora.

Duška Vrhovac
Sačuvana
Stranice: 1 2 »   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: