Ranko Risojević (1943)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ranko Risojević (1943)  (Pročitano 18356 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 16, 2010, 06:44:46 pm »

*

RANKO RISOJEVIĆ





BIOGRAFIJA

Ranko Risojević (1943), pjesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, istoričar matematike, prevodilac i kulturni poslenik, objavio je oko četrdeset knjiga, među kojima 14 zbirki pjesama, 18 knjiga proze, među kojima 5 romana, izvedeno mu je desetak radio-igara za djecu i dva za odrasle u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjaluci. Priredio je za štampu više knjiga pezije i proze naših autora. Za književni rad nagrađivan je više puta, a najznačajnije nagrade su: nagrada "Željezare Sisak" za poetsku knjigu "Prah", nagrada "Laza Kostić" za proznu knjigu "Šum", nagrada "Politikinog zabavnika" za roman za mlade "Ivanovo otvaranje", nagrade "Pečat varoši sremsko-karlovačke" i "Skender Kulenović" za poetsku knjigu "Prvi svijet", nagrada "Branko Ćopić", Srpske akademije nauka i umjetnosti, za roman "Bosanski dželat", te "Kočićeva nagrada" za ukupno stvaralaštvo.


BIBLIOGRAFIJA
IZABRANA DELA


  • Mesija, "Rad", Beograd, 1997.
  • Vrata tame, "Vreme knjige", Beograd, 1997.
  • O duši, Media centar "Prelom", Banja Luka, 1998.
  • Pohod na mjesec, prema pričama i pjesmama B.Ćopica, Dječije pozorište, Banja Luka, 1990. i 1997.
  • Šum, "Svetovi", Novi Sad, 1995. (in English)
  • Samoća, Molitve, GLAS srpski, Banja Luka, 1999
  • Selected poems (in English)
  • Prvi svijet, "Matica srpska", 2003.
  • Rasvit, "Glas srpski", 2006.

biblioteke.org.rs & risco.nubrs.rs.ba
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 16, 2010, 06:45:12 pm »

*
Stihovi Ranko Risojević


 PREVIŠE

 1.

 Previše je velikih riječi, Gospode,
 Koje se u tvoje ime ispisuju i govore —
 Prazne, ničije, one plaču krvlju našom.
 Sve drugo je nestalo, samo riječi i riječi,
 Rasprostrle se zemljom i nebom,
 Kuljaju iz adskih jama,
 Padaju po glavama djece u kolijevkama.
 Odakle sada to, Premudri?
 Nekada je bila dovoljna jedna jedincata — logos
 I svijet je postojao, slušao,
 Okretao se oko Tebe, sveopšteg uma,
 Nije mu drugo Sunce nauke trebalo.
 Sve se sada premetnulo u slavu ničega.
 Sve riječi znače samo jedno — šupljinu.
 Sve riječi govore samo jedno — besmisao.
 Niko im ne vjeruje, nikoga ne mogu dozvati.
 Jesam li to u snu, ili u pustinji laži?
 
 2.
 
 Previše je tamne nauke, Gospode,
 Strašila od slame, prazne hvale.
 Umjesto sa svojim tvorcem, ona se s Tobom mjeri.
 Tamo gdje treba samo vjera,
 Ustoličila se moć prevare, vrhovni žrec trgovine.
 Tamo gdje treba samo čovjek,
 Stoji satrap, nalik svome đavolskom pretku.
 Nema prolaza, nema izlaska,
 Sve se vidi i zna — samo ja posrćem.
 Što je više đavolje nauke, Previšnji,
 Sve je manje čovječnosti,
 Ako nismo zaboravili šta to znači.
 Skrši im nauku, Tvorče, vrijeme je,
 Tvoj se narod isječe na njene bridove,
 Stvarajući svijet nikome potreban.
 Odvrati ih od namjere da svijet unište,
 Opsjednuti pričom o vječnom napretku.

 3.

 Previše je ditiramba, Gospode, poslušnica,
 Koje slave bezdušne vladare, krvave nacije,
 Pobj ednike izmišljenih takmičenja.
 Pindar nas je pokvario, nema uzmaka,
 Slavi se sve što gazi, Tebi uprkos,
 Čak i kad se proklinje,
 Čak i kad se puzi,
 Čak i kad se odlazi
 U nepoznatu tuđinu,
 Tamo gdje te više ništa ne prepoznaje.
 Ako je sve već napisano,
 Sve rečeno,
 Neka bar patnja
 Ostane moja,
 Da je ne dijelim
 U tami opšte bezdušnosti
 Što se za zemaljski raj prodaje.
 Zato, Premili, neka izostane slava i hvala,
 Ovaj novi dan je sve to
 I mnogo više od milosti
 Koju smo zaslužili. Ćutim, zatečen lavinom slova.

 4.
 
 Previše je vladara, Gospode,
 Koji se na tvoje riječi pozivaju,
 Da bi potom do svoje smrti hulili.
 Šta oni rade među ljudima
 Pretvarajući se u zvijeri
 Kojima ništa nije sveto?
 Samo svoje ime da bi uzdigli,
 Izmislili su zakone, vlade i parlamente,
 Mimo svake potrebe, daleko od smisla
 Koji bi ti, Vječni, možda ovjerio.
 Ne daju nam da govorimo,
 Zabranjuju da ćutimo.
 Cijeli bogovjetni dan
 Zurimo u njihove prazne oči
 Da otkrijemo namjeru, htijenje i zapovjest
 Koju će možda sutra reći.

 Da bi sebe posvetili, zidaju ti hramove.
 Zar ćeš u njih ući, uzvišeni,
 
 5.

 Previše je heroja, Gospode, u dolini plača,
 Majki i žena u crnini, ničije djece ukraj puta.
 Sve za nešto mimo Tebe, svjetovno i ništavno,
 Po čemu se škropi vodica u Tvoje ime, Svevišnji,
 Hladna kao beskraj u kome će se susresti prošlost i
 budućnost.
 Stari se spomenici ruše, novi postavljaju,
 Imena izvikuju, slave i nestaju —
 Postaje nemoguće preživjeti sadašnjost
 Opisanu kao najbolje od svih najgorih vremena.
 Nema dobrog vremena za čovjeka,
 Presveti, Nema dobre države za narod,
 Svedržeći, Kako da se to dojavi živima?!
 Oni čuju i vide samo svoje vođe,
 Glas iz mošnji, plemenski poklič —
 Raširili su krvave ruke da te u zagrljaj prime.
 Od njihove galame ne može se doći do riječi,
 Od grmljavine bezumlja ni stentorski glas ne pomaže.
 
 6.
 
 Previše je ratnika, Gospode, svijetlog oružja,
 Ljudi bez srca, naroda bez glave.
 Šta tamo rade, po vazdan, ako se na pokolj
 Na tuču, na ubistva ne spremaju?
 Drugo ne znaju, ne umiju,
 Čini im se da im pravednici ruku vode,
 Da svaki čin biš ti, Svemoćni, blagosiljaš,
 Mada se nikada i nigdje
 Kao izabrani ne predstaviše.
 Evo ih, arlauču i jure, bježi u slova,
 Sklapaj knjigu, neko će je možda naći.
 Zar samo knjigu, u dolini bedušnih?
 Zar samo riječ u zaklon, stih u trap?
 Koliko samo učenih, po katedrama,
 Koji užas hvale, nasljeđem zovu —
 "Ne damo mi svoje, nećemo bjelosvjetsko!"
 Zaboravljena su djela, ratnici su zvijezde
 Na mračnom nebu vječnog zla.

 7.

 Previše je stradalnika, Gospode,
 Za tamnu vjeru, nikom potrebnu,
 Koja se u nebo diže, na kostima,
 Na krvi, strahu, zlu i prevari.
 S čim se i s kim se sjedinjuje
 Ovaj što je rasut u čestice —
 Zemaljski snop tvojih meteorita?
 Okrećeš glavu na drugu stranu,
 Gadi ti se slika bezbožnog djela.
 Ako i griješim, sitno je to,
 Prema jaucima onih tek rođenih,
 S kraja na kraj ovog kotla zemaljskog,
 Kojim si mogao, Presvijetli,
 Da se ponosiš, ako ponosa ima
 U vječnim i hladnim nebesima.
 Kako da shvati savršenstvo
 Onaj kome je dosuđeno da po blatu ruje?
 
 8.
 
 Previše je plemena, Gospode, izdijeljene braće,
 Istih a drugačijih, pravdoljubivih i osvetoljubivih.
 Ako već stradaš, kažu, neka to bude od svoga,
 Kao da je tuđi s druge planete došao
 I drugog oca, i drugačiju dušu ima.
 Smješkaš se, Vječni — takvog te zamišljam,
 Šta drugo da radiš kad je zamka očigledna.
 Sitna pakost i velike riječi,
 Stare stupice, zlatna telad,
 Sunčana znamenja, svjetlo i tama,
 Zaratustra i Buda, Jahve i proroci,
 Muhamed i Isus, patrijarsi i ajatolasi —
 Prihvatam tvoj smijeh, Beskrajni,
 Znam da sam sveden na ništicu.
 Ako se i ne smiješ,
 Ako o svemu ovome ništa ne znaš,
 Ne padaj u srdžbu, prihvati sliku.

 9.

 Previše je popravljača, Gospode, tvoga djela,
 Kojima je sve jasno, sve rješivo,
 Ne mogu da se načude tvojim zabludama.
 Što god da pogledaju, svojim zrikavim očima,
 U svemu vide greške i nedorečenosti.
 Njihovom čuđenju kraja nema.
 Pitaju se samo, zašto mi još postojimo
 Kad smo tako beskorisni,
 Tako u tamu zagledani, u noć
 Koja plavi jednog po jednog,
 Sve do onoga što bi
 Na tvoje mjesto zasjeo —
 I zasukanih rukava popravljao.
 Ne čine li to već, tamo gdje je moć,
 Naduti od vlasti, znanja i sile —
 Spajaju nespojivo, ruše vjekovno,
 Posvećuju prokleto.
 Oduvaj ih, Strpljivi,
 Očisti zemlju od gube moćnih.
 
 10.

 Previše je molitava, Gospode, napokon,
 Zaklinjanja i preklinjanja —
 Što se raspu poput pijeska pustinjskog
 Čim ih dotakne strogo oko nebeske pravde.
 Šta to učiš dijete svoje, Savršeni,
 Da nikako ne shvata istinu svijeta?
 Ili je, možda, premalo nijemih
 Usta što su u nebo podignuta?
 Neka kap blagoslova padne u njih,
 Jedina hrana kojom raspolažeš,
 Kojom se sve završava, Premudri,
 Sada i ovdje i u vjeke vjekova,
 Mada ne znamo da li ćeš nad nama reći — Amin!
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 06:45:27 pm »

*
Stihovi Ranko Risojević


OČAJNA PJESMA

Možda i postoji prav put, jasan dan,
sutrašnje jutro i hljeb nasušni
o kome smo molitve sastavljali.
Možda se na svetom Brdu još uvijek
posvećenim, ubogim, prezrenim i nevidljivim,
ukazuje Apoteoza koja jeste izlaz i spas.
Možda sjedajući za večeru
svoj posljednji zemaljski obrok uzimaš,
naizgled s drugima, naizgled bezbrižan.
Možda ti je jedna strana u životnoj sjeni,
a druga u onostranoj svjetlosti,
obje uvjerene u smisao prelaska.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Decembar 16, 2010, 06:46:06 pm »

*
RANKO RISOJEVIĆ


PESNIK SAVREMENOG PSALMA


Pesnički zanat je ekvilibristička ujdurma, municiozni duhovni posao čije savršenstvo baratanja jezikom lako pada u oči, ali i čije ontološko klonuće i sparušena hrpa nefunkcionalnog jezičkog materijala, takođe, brzo se daju primetiti. Poezija, ta anđeosko-mefistofska čarolija jezika, koja nadilazi prostore školski definisane književnosti, otvara beskrajne mogućnosti doživljaja i interpretacije, uzvisuje se kao samostalna disciplina čiji lavirint — krvotok usrkuje sveukupne elemente ljudske duhovnosti. Otuda, uočljiva je tačka na grafikonu pesničkog dela jednog autora, koja kazuje da se, nakon većeg broja knjiga, pesnik ili strovaljuje u jezičku piljevinu ili se, pak, uzvisuje u svom pesničkom daru. Redak je slučaj da pesnik, posle desetak objavljenih knjiga, ispiše autentično živu novu zbirku. Naprosto, dobre pesme i knjige tako su retke da, u mnoštvu štampanih savremenih pesmarica, čitalac se iskonski raduje kada mu u ruke padne zbirka pesama drugačija od inercijski izdeljanih knjižuraka. Mnogi, već uveliko afirmisani, pesnici trebalo bi da prestanu da pišu nove pesme, jer bi tako sačuvali ranije stečeni stvaralački imidž. Eklatantan primer bio je u srpskoj poeziji Vasko Popa kojem nove knjige pesama, spram izuzetnih ranijih, jednostavno, nisu bile potrebne. Opet, pak, drugačiji je slučaj bio sa dugovečnom Desankom Maksimović koja je pomoću podetinjenih pogleda na svet, u devetoj deceniji života, ispisivala svoje, možda, najbolje pesme. Pesnik, dakle, mora imati osećaj za meru i sveukupni sklad između latentne svoje stvaralačke energije i konteksta u kojem se obreo. Poezija kažnjava svoje slugane kada preteraju forsirajući pesmu reku. Naravno, velike pameti povodom izrečenog nema, ali nije zgoreg sve to primetiti. Nije loše imati na umu da je razlog pisanja često veći od uloga ili, pak, obrnuto. To blistavo vrzino kolo neizvesnosti i nesporazuma jesu lepota i rizik bavljenja književnošću.

Imponuje strasnom čitaocu pesnička knjiga čiji je autor ispisao povelik broj sličnih i, pri tom, ostao na visini zadatka, uspeo da sačini odista novu i svežu knjigu koja izvire iz najsuštastvenijeg semena pesničkog bića i razgranava se, potom, u plodove originalnog ukusa. Pred nama je deveta knjiga pesama Ranka Risojevića, jednog od najozbiljnijih savremenih srpskih pesnika, koji živeći u izmaknutom a značajnom kulturnom centru, Banjaluci, često nije dobijao mesto koje mu pripada na mapi aktuelnog srpskog pesništva. Pridev izmaknut namerno smo upotrebili, jer Banjaluka jeste značajan kulturni centar, ali je, spram sebičluka svojevremenog sarajevskog književnog pašaluka i jedne očigledne samodovoljnosti beogradsko-novosadske književne osovine, nepravično ćušnuta na periferiju. U Banjaluci je živeo i živi veliki broj dobrih pisaca koji, i te kako, zaslužuju pažnju. Možda Banjaluka ne ume da artikuliše očiglednu energiju što postoji u njenim nedrima, ili to sve skupa uopšte nije važno spram talenta jedne individue u pomenutom gradu ili drugde. Biće da je, ipak, vrlo važno, jer sećamo se brojnih čaršijskih nesporazuma kada je pesnik i prevodilac, Kolja Mićević, napravio u Banjaluci nesvakidašnji omaž Polu Valeriju. Sve ovo pominjemo zarad globalnog slepila na uštrojenom našem prostoru koji, u apokaliptično pomućenoj aktuelnoj stvarnosti, nije u stanju da do kraja objasni velike kulturne nesporazume, greške i previde. Događaji u kulturi i književnosti često su prethodnica društvenoj i političkoj havariji, te se, analogno tome, može primetiti da je popravak poparanih mesta i ranâ uvod u svrsishodnije odnose i vrednosti koje oni tvore.

Ranko Risojević objavio je dosad pesničke knjige: Vim tame (1967), Vreme i vrt (1971), Bosanske elegije (1975), Istrpi ovo draganje (1975), Snovi o vječnom i pjesme smrti (1979), Ozon (1986) i Prah (1988). Osim poezije uspešno piše prozu, drame, eseje i književnu kritiku, a nije zanemariv njegov posao i na planu naučne publicistike. Zapažene su mu i knjige za decu. No, Ranko Risojević je ponajpre pesnik — i to dobar. Pesnik originalnog glasa i na dužu stazu. Njegova nova knjiga pesama nosi naslov Brdo i izašla je u izdanju Svetova, izdavačke kuće u Novom Sadu koja je decenijama nosila ime Bratstvo jedinstvo.

Dakle, reč je o novom pesničkom rukopisu koji zavređuje da bude osvetljen bar iz nekoliko aspekata. Već sam naslov Risojevićeve zbirke, Brdo, u prvom asocijativnom blesku otvara sliku brda kao simbola izranjanja iz haosa i nereda. U takvoj simboličkoj auri, brdo tvori novi svet, ili, pak, onaj, drugi svet. Naslov je, dakle, priča za sebe i on plovi kroz okean stihova Ranka Risojevića. Ovde je moguća i olimpska slika (pozicija) pesnika i pesništva u donjem i gornjem svetu, moguć je čitav niz asocijacija: Golgota, Parnas, Stražilovo... U ogledalu takvih asocijacija presijava se i montanja (montagna), brdo, gora, planina. Iz cele ove mreže asocijacija dâ se izvesti tzv. montanistički pogled na svet (lat. montanus) koji se može, ne u pežorativnom smislu, nazvati brdskim, gorskim, visokim, uzvišenim. Pesnik na uzvisici svih stvari i pojava! Pesnik — poeta vates. Prorok!

Ranko Risojević, kao svojevrsni poeta vates, otvorio je već svojim prvim pesmama u knjizi (Pribrežje, Molitva na uzvisini, Grijeh i pokajanje) gnostičke prostore duha. Zapanjujuća je preobrazba pesnika Ranka Risojevića u pravcu totalnog oduhovljenja lirske vertikale kojoj je, u knjizi Brdo, data jaka primesa hrišćanskog pogleda na svet u onom smislu da su gnostičari hrišćanstvo smatrali vrhovnim principom sveta. A da bi ovo bilo jasnije, valja kazati da je pesnik Ranko Risojević u svojim opredmećenim tlapnjama dogurao cara do duvara gde je svet manihejski strogo podeljen na carstvo svetlosti i carstvo mraka. Ključ za otvaranje izrečenog jeste telo, motivski topos knjige, koji diljem Risojevićevog rukopisa pojašnjava i razlaže poetske preokupacije i opsesije. Telo, ljudski hram, božja slika što hoda, telo kao most na kojem se, i u kojem, presecaju sile carstva mraka i carstva svetlosti, telo u svojoj trošnosti i propadljivosti — opsesivni je motiv Ranka Risojevića. Zapravo, Risojević opeva večni antagonizam tela i duha, tela koje je zrno poročnosti i greha, a duh božanska svetlost i spas. Otuda su nove pesme Ranka Risojevića nalik modernim novozavetnim psalmima. O telu koje je zdenac greha pesnik kaže: Tu izbora nema/ nema spasa,/ tijelo je čisti suvišak, ili, Ne usuđujem se krenuti kroz tijelo/ što mi ga u čas rođenja majka pokloni. Na um nam padaju stihovi iz Pavlovih poslanica Rimljanima i Galatima: Jer znamo da je Zakon duhovni, a ja sam tjelesan, prodan pod grijeh, ili, Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požnjeti život vječni. Fragmentima iz poslanica apostola Pavla želimo ukazati na esencijalnu dimenziju Risojevićeve nove knjige, na njene uočljive elemente hrišćanske skrušenosti i trijumfa. Stihovi iz Novoga zaveta neka su vrsta mota Risojevićevoj knjizi, ali i našem tekstu u kojem epicentralni predmet tumačenja jeste telo. Možda najbolji prilog ovakvom viđenju stvari mogla bi biti Risojevićeva pesma Pjevaj! : Ne umijem više govoriti, nijem/ na sprudu, poput vala koji se ne vraća/ među valove, u dubinu da povrati snagu,/ smiješan u visini, nad pijeskom,/ ni vazduh ni utjeha šetačima./ Ovo je tijelo nekad zvonilo,/ bješe ono zvono među ljudima,/ treperilo je i zvalo, umilno/ i moćno, na večernje molitve,/ na jutrenje gdje se objavljuje/ Pravda i Spasenje, baš danas./ Nije plakalo, nije očajavalo,/ ovo veselo tijelo, strasni udovi,/ snivajući druga tijela i udove,/ prostu muziku i jasne odgovore! / Ne umijem, odsječen od pučine,/ odjednom svjestan svega onoga/ što se čeka uprkos propasti./

U ovoj pesmi pesnik je mudrac koji je apsolvirao smisao trodimenzionalnog landaranja u užicima zemaljskog sveta. U pesmi treperi atmosfera proročkog pomirenja i pobožne melanholije, izbija rezignacija u kojoj buja spoznaja večitih istina. Središnji deo pesme blistavo je pesničko štivo u kojem je naslikano telesno zvono. Ranko Risojević se predstavlja kao delatni pesnički majstor daleko od isluženih književnih mistrijaša. Mnoge su pesme u knjizi pedantno izvedene od početka do kraja, izbirljivih misaonih slika i celina. Očigledno, Risojević je definitivno napravio distancu spram penušavog lirskog ćeretanja, laganih farsičnih dosetki, nedelotvornog i često usiljenog humora optočenog lancima ironije. Ovaj pesnik je sav svoj duhovni potencijal uskladištio u ponornim depoima dosadašnjeg životnog i literarnog iskustva. Ova poezija ne priznaje ironiju! Svojevrsna hrišćanska patetika uozbiljava sasvim retka mesta u kojima blesne svitac ironije. Risojevićeve pesme ispečatirane su molitvenim dangama. Ironijski talog je neznatan i izlišan ma se pojavio i u sasvim konkretnom obliku. Na primer, u pesmi Vrhovni zanat, pesnik kaže: Čime se ti baviš, Gospode,/ u preobilju svoga vremena?. Na ovu suptilno izrezbarenu ironijsku sliku, Risojević dodaje žestok biber groteske: Tu nešto nije u redu — zasuči/ rukave, pljuni u šake, prihvati se/ zdravog posla, krči i sadi! A na ove stihove lepi otrežnjujući psalam za, na prečac, nasmešenog čitaoca: Danas i ovdje, Gospode,/ i da te djeca tvoja gledaju. Imenovanjem dece, božjeg stada, nestaje talas ironijsko-sarkastičkog opuštanja. Ovakva mesta su, rekosmo, retka, ali baš zato, pronašavši iglu u plastu sena, ukazujemo na specifičnost Risojevićevog pevanja u kontekstu savremene srpske poezije.

Evo jedne od najboljih pesama u knjizi, Jutarnji zov: U trenu što se božanskim zove,/ dok se dijele noć i dan, tama/ od svjetlosti nebeske, javila se/ u čestaru, nevidljiva, sama,/ u ovom kraju nepoznata ptica.// I ja sam bio sam, zatečen/ pjevom čije porijeklo i smisao/ nisam poznavao. Nikad prije,/ niti kasnije, ne čuh ga igdje.// Cijeli svoj život posvetio sam/ pticama, u ovom kraju, znam/ šta priroda dopušta, šta daje/ bilo kome od vazdušnih stvorenja.// Ljudska ruka tu nije donijela/ ni pticu, ni njen zov,/ jer tako sam protumačio pjev/ iz dubine nepristupnog čestara.// Odakle se onda spustila da mene, suviše zemnog, punih kostiju,/ k sebi pozove i da opet, zauvijek,/ sve na zemlji ostane po starom?

Objava ptice i njenog jutarnjeg zova predstavljaju najsuptilniju sliku u širokoj lepezi psalmičnog Brda. Ptica kao simbol duše, u pesmi Jutarnji zov, data je u mističnoj slici posredovanja između neba i zemlje. Gospodnje prisustvo u ovoj pesmi do kraja je razapelo molitvu Ranka Risojevića. Taj pjev čije porijeklo i smisao nisam poznavao, ta ptica koju ljudska ruka tu nije donijela, pesničko su ovaploćenje hrišćanskog pogleda na svet. Spram miline pjeva iz dubine, Risojević opet stavlja ranjivo telo, suviše zemno, puno kostiju. Slika vandimenzionalnog proviđenja optočila je ovu sjajnu pesmu.

Nova knjiga Ranka Risojevića, Brdo, stamena je pesnička građevina što visoko ustoličuje pesnikovu poziciju u kontekstu savremene srpske poezije. Umesto zaključka koji pledira na završnu reč sudije, neka posluže stihovi iz Risojevićeve pesme Pri dnu prve stranice: Ko to sada govori u moje ime ovdje, suvo,/ poput činovnika koji mrzi i popa i pjesnika;/ ko, oznojen, grozničav, sam zreli očaj,/ ne vidi što dijete vidi, i ne osjeća/ ovo radosno nadimanje rublja na terasi — gle kako živi, diže se u nebo...

Ranko Risojević je napisao dobru knjigu pesama koja pleni svojom zrelošću. Možda je baš ova knjiga ona presudna tačka na sinusoidi dosadašnjeg pesnikovog delanja, tačka koja zahteva da se Ranko Risojević prema njenim koordinatama, a povodom novih rukopisa, i te kako ozbiljno odredi.


Nenad Grujičić "Ples u negvama" (eseji i kritike) | Prosveta, Beograd, 1998.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 16, 2010, 06:46:37 pm »

*
RANKO RISOJEVIĆ


DUŠA I ODUŠCI


U jakom banjalučkom književnom krugu, najplodniji i najznačajniji pisac nesumnjivo je Ranko Risojević (1943), autor preko dvadeset knjiga pesama, priča, romana, drama i eseja. Proteklih decenija, Risojević je godinama gradio svoju osobenu autorsku poziciju u ambijentu obeleženom amblemom kočićevske violentnosti i tragičnosti. Banja Luka danas, za razliku od ranijeg društveno-istorijskog i kulturnog konteksta, predstavlja značajan srpski književni centar koji zrači svojom duhovnom i jezičkom osobenošću.
 
Nova knjiga Ranka Risojevića, O duši, donosi četrdeset dva eseja i zapisa podeljene u dva kruga. U prvom, Priče o duši, susrećemo se sa vrlo originalnom formom. Naime, između kraja jedne prozne celine i početka druge, pisac vodi dijalog sa dušom kao ljubavnicom, dijalog u kojem proverava istinu i svrhovitost napisanog, odnosno, sponu sa samom dušom i njenim ambivalencijama. Tako se u dubini ogledala duše otvaraju, jedna za drugima, vrata na kojima su ispisane teme o kojima je reč: Mržnja, Strah, Bijesovi, Mali gnjevni čovjek, Ravnodušnost, Očajanje i nada, Ponos, Lukavstvo, Melanholija, Mrzovolja i Ljubav.

U ciklusu navedenih tema, poput vekovnog mudraca, čiji pogled seže do našeg vremena i savremenosti, ali se odbija i putuje i u maglovite sfere budućnosti, mirnim tonom rečenice, bez dnevne sveznalačke temperature i prepotencije, Ranko Risojević demistifikuje komplikovane čvorove ljudske egzistencije i drame bića. Na mahove, poput iskustava pravoslavnih svetih otaca (na koje se ponekad i poziva), Risojević tvori štivo koje ne pretenduje da fascinira artificijelnošću jezičkog eksperimenta ili dosetke, već nudi književni tekst koji iznutra greje istinom spoznaje u katarzičnim aurama života. Tako, na primer, Risojević kaže: I mržnja i strah su infektivna osećanja, prenose se s duše na dušu, ili, Očajanje je raspad ljudske duše, predvorje samoubistva. A za melanholiju, tu ukletu princezu svih pesnika, veli da je dušino najdraže čedo.
 
U drugom delu knjige, Odušci, nalaze se tekstovi koji sa apstraktnih prelaze na konkretne teme: Književnik i njegovo djelo, Zavičaj, Kuća i njeni graditelji, Evropa kao sudbina, Vremena i običaji, U mrežama globalnog sela, Stare adrese, Duh gimnazije lebdi nad Banja Lukom, Odgovornost pisca i drugo. Ovde se Risojević predstavlja kao pedantni hroničar svoga vremena, svedok ratne apokalipse, domaćin na pragu koji gori i odnosi zavičajne uspomene, jezik i otadžbinu, ali ne uništava duh i nadu. Imponuje spoznaja da Risojević u ovim esejima, iz uloge takozvanog lokalnog hroničara, prelazi u dimenzije evropskog intelektualca kojem se ne može sipati prašina u oči. On razlikuje crno od belog i ne da se prevariti. Tu se ustoličuje kao intelektualac svestan obnavljanja arhetipskih slika i situacija u različitim vremenima. Kad god bi pretegnula danajska snaga dnevnih događaja, Risojević bi argumentima nesvodivog duha oborio uprošćene i deformisane predstave o životu i pojavama. Na primer, nasilno uvođenje ekavice kao zvaničnog izgovora na vekovnom srpskom ijekavskom području preko Drine, on bi direktno nazvao strašnim i po nas poraznim istorijskim trenutkom, odnosno, unapred prihvaćenim porazom. Zatim bi celu temu briljantno izveo kroz istorijsko-kulturnu prizmu i tome, kao krunski dokaz, dodao kristalno jasno zapažanje Isidore Sekulić: Sva muka duha i tela Bosne cedi svoju vrednost u jedan jedini jezički izraz. Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti.
 
Nova knjiga Ranka Risojevića donosi duhovno ozarene stranice razboritog, zrelog i hrabrog pisca koji svoj talenat nesebično ulaže u intelektualne rasprave o mogućem i nemogućem, o duši, sa dušom i oko duše. I taman kad nam se učini da, naročito u prvom delu knjige, pisac duši daje neuhvatljiva svojstva izvan zemnog šara, pred oči nam iskrsnu refleksije u znaku poznate pindarovske istine: O, dušo... polje mogućeg ti iscrpi! Otuda, ova knjiga burno rasplamsava čitalačka zadovoljstva i oduške, emituje duhovnu radost koja inicijacijskom snagom spisateljskog dara otkriva i osmišljava život i svet pa ma kakvi oni bili.


Nenad Grujičić "Polemike i odušci" (polemike, eseji i kritike) | Oslobođenje, Srpsko Sarajevo, 2004.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: April 11, 2012, 05:00:48 pm »

*
Stihovi Ranko Risojević


MOLITVA ZA ONE KOJI IDU SVOJIM PUTEM

Gospode, vidiš li one koji idu svojim putem,
pokraj potoka i šumarka, ivicama vrletnph planina,
između građevina koje sunce zaklanjaju,
u mnogoljudnim svjetskim gradovima —
sačuvaj ih bar danas, takve kakvi jesu —
svijet za sebe i ništa po sebi,
moć i nemoć, svi mi i niko od nas,
grumen leda i plamičak sna;
sačuvaj ih od progonitelja i pasa,
od države i njene policije,
od dobročinitelja, proroka, filozofa,
od pjesnika, guslara i akrobata;
sačuvaj od djece i odraslih,
porodice koja za njima traga,
dužnosti koje su ostavili negdje tamo
gdje se više ne misle vratiti.


PROLJEĆE

Sve počinje kao bolest, iz nemanja,
ispražnjenih ormara, pustih tavana,
tamnih podruma u koje niko više ne silazi.
Sve počinje kao tiho dozivanje
mišjeg okota pod podnicama, u zidu,
kao da će i ono malo iz usta odnijeti.
Između dvije groznice, upale pluća,
gripe, porebrice, nezaliječenih prehlada —
sva u žutom tijelu se prikrada smrt —
otjerana, obazire se na pragu, vršlja
dvorištima, baštama, sokacima, sve
u potrazi za ostavljenim gladnim djetetom.
Otvorene nebeske ustave, razjaženi
potoci što dolaze iz tamne blizine,
kao talog na dnu preduboke boce,
smiriće samo novi talog u svoj sretni čas.   više  » » »
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Maj 31, 2012, 04:35:27 pm »

**
Stihovi Ranko Risojević


JESEN
 
Pozdravljam te, o, zrela jeseni djetinjstva,
jedina nado žgoljavih prašinara i golotrbana;
čekasmo te vascijelu vječnost, na ulici —
gripozni, tifusni, žutičavi, ispraćajući
štafete mladosti, nesvrstane, ponižene,
doručkujući, ručajući i večerajući
krepke riječi našeg moćnog rukovodstva.
Pozdravljam te, malena jeseni, družbenice
gospojinska, s mirisom jabuka, rakije,
somuna, i cicvarice na žutom stolu.
Donijela si nam sve što si mogla,
mršuljava, žgoljava, sušičava,
davno zaboravljena tamo gdje ne trebaš,
blagosiljana u dumačama i prisojima
zagubljenog naroda, bez očeva,
posijanih u šumama i šikarama,
ostavila na prag i pobjegla stidna —
vrati se da ti poljubimo drage ruke.
 

OTAC
 
Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.
 
Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja,
zrna graha na crnom stolu,
glas tavana pred spavanje:
Ko groba nema, živ je!
Moj otac je bio uspavanka
crepovima na srušenoj kući.

Majka ga je prenosila
od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.
 

SMRT JE POUZDANA
 
Ne izviruj, čovječe,
ne gledaj kroz pukotine,
ona je tamo, uz izvor.
 
Čak i u nevolji,
kad te sve ostavi,
ona je tamo, uz vatru.
 
Dok se raduješ,
djecu i djela stvaraš,
more istražuješ,
ona je tamo, uz kormilo.
 
Rakiju dok piješ,
voćke za budućnost sadiš,
znoj prosipaš u travu,
ona je tamo, uz alatke.
 
Očarana, divi ti se
dok vladaš scenom
kao dvostruki Hamlet
i plješće ti iskreno
iz počasne lože.
 
Vjeruj joj, usamljeni,
osloni se na njenu ruku,
uz nju ćeš lakše koračati
s polenom života na licu.
 

SLIKE IZ UTROBE
 
Jednako slijedeći stazu
u vrijeme usječenu, drhtavim
stopalom i dlanom, dok se svjetlost
s kostima tvojim ne stopi;
pred vratima, zatvoren u sobu
koju nikada ugledati nećeš,
skidaš tuđu odjeću, tuđu prašinu
otresaš sa tijela; tuđe slike
i zvukove tuđeg svijeta odgoniš.
Jednako slijedeći stazu
u ilovači iz dumače utrtu,
kosti i meso brata svog cjelivaš —
svijet otuda izlazi:
i bilje i zvijeri i insekti —
govoriš njihove jezike
a nikog tome ne možeš naučiti.
 

KOZARA
 
Na pijuku se jednom ptica,
tako mala, anđelak,
smjestila i dušu moju
ogrnula, kao perje svoje
i svoga poroda nadu.
 
Na krampu, tu, u ozonu
Kozare, gdje jauče sjekira
kad dirne drvo, i gdje
jauče drvo kad ga prst
takne — anđelak, ptica,
bez straha jer dušu moju
oko sebe i svoga poroda
ogrnula je, i ne pjeva
nego sanjari o travi
kroz koju lijeću njena
snažna krila.
 
Otresaju se latice, pada
polen po duši mojoj,
po krampu, na kome
počivaju dvije meke, dvije
nježne, dodirujući dušu moju,
djevojačke ruke, elektrišući
skoro veče, rastvarajući stvarnost.


GOSPODI POMILUJ
 
S nekim govoriti moram, Gospode —
svi smo jednako živi, ovdje i sada;
zemaljske larve svoj sitan račun svode,
jedini i skroman dobitak je nada.
 
Uz nekoga se lakše pati, Gospode,
makar se ljubav ovdje i ne spominje;
Riječi nad nama, tajni govor vode,
kojom korača Sin, ostalo je inje.
 
Ne cjelivam Ti ruku, višnji Gospode
niti sada padam ničice na hladni pod,
sve što ovdje jesmo, brzo će da ode,
 
u jeku, u dim, u hladni drveni brod
što u zemlju tone. Riječi othode
nekome gore, Gospode, čiji smo rod.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Novembar 10, 2012, 07:52:57 pm »

*

RANKO RISOJEVIĆ: IGNORIŠU AUTORE IZ REPUBLIKE SRPSKE


Već godinama imamo lažno predstavljanje BiH u kojem uopšte nema kritičara, pjesnika ili prozaista iz RS, jer selektori bh. produkcije ignorišu sve što se napiše u ovom entitetu, kaže književnik i direktor Narodne i univerzitetske biblioteke RS Ranko Risojević.

Najsvježiji primjer je, kaže Risojević, selekcija za nagradu "Meša Selimović", koja se dodjeljuje na Međunarodnim književnim susretima "Cum grano salis" u Tuzli, u kojoj se ni ove godine u izboru selektora nije našao nijedan roman autora iz RS, iako je bilo ostvarenja koja su izvan BiH ostvarili zapažene rezultate.

"Manifestacija u Tuzli trebalo bi da reprezentuje regionalni roman sa prostora bivše Jugoslavije, ali kao i mnoge slične manifestacije, već godinama djeluje otužno što se tiče RS. Njih uopšte ne zanima šta se dešava u RS, ali znaju da prigovaraju nama da smo nezainteresovani za BiH. Naprotiv, mi smo zainteresovani za BiH kao njen bitan dio, ali nećemo BiH u kojoj će neprekidno neko iz Sarajeva odlučivati šta u toj BiH vrijedi", kaže Risojević.

Ovogodišnji selektor za BiH za nagradu "Meša Selimović" akademik Tvrtko Kulenović neuzimanje u obzir, ne samo književnika iz RS nego i drugih gradova u regionu, opravdava nedovoljnom zainteresovanošću izdavača i pisaca za nagradu.

"Kako misle da selektor dođe do knjiga? Od organizatora sam tražio knjige i oni su mi ih poslali. To je za mene bio zatvoren krug. Autor ili izdavač je dužan da, ako se interesuje za nagradu, prati tok događaja od početka i da zna ko je selektor, te da na vrijeme dostavi knjige. Nije u pitanju samo RS, meni su sa zakašnjenjem knjige stizale i iz Tuzle i Sarajeva", objašnjava Kulenović.

Ranko Risojević kaže da su dva njegova romana "Dželat" i "Simana" bili u užem izboru za NIN-ovu nagradu kritike za roman godine, ali da ih niko u nekom bh. književnom izboru nije spomenuo.

"To nije izbor iz produkcije članova Udruženja književnika BiH, to je izbor iz izdavačke produkcije BiH. Kao autor odavde ne mogu da uđem u izbor Srbije, ako objavljujem u 'Glasu srpskom' ili Zavodu za udžbenike iz Istočnog Sarajeva", kaže Risojević.

Kulenović je odabrao četiri romana koji su izašli u 2007. godini, a koji će biti u konkurenciji za nagradu sa romanima iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore. On ističe da ne može precizno reći koje i koliko romana je čitao, jer je već zaboravio, ali da se dobro sjeća da je među knjigama koje je dobio na čitanje bio i roman banjalučkog književnika Milenka Stojičića.

"Nezgodno mi je jer više ne pamtim šta sam čitao i ne sjećam se nikoga i ničega. Sjećam se samo onoga što mi se nametnulo kao najbolje. Nisam bio statističar nego ocjenjivač, i kao ocjenjivač nisam gledao porijeklo i izdanja nego ono što mi se dopalo. Četiri romana koja sam izabrao su mi se dopala. Prema tome, pojma nemam ko je i koliko je romana bilo iz RS i bilo odakle drugo. Mene to uopšte ne zanima", rekao je Tvrtko Kulenović.

On je upozorio pisce, izdavače i organizatore da ubuduće treba na vrijeme selektoru da pošalju romane koji su izašli u prethodnoj godini, te da selektor ne može i ne treba da ide po knjižarama i sakuplja knjige.

Organizatori iz opštine Tuzla kažu da oni ne raspisuju nikakav natječaj, te da pisci, izdavači, a i selektori dobro znaju, jer im je to posao, šta je izdato u prethodnoj godini i što treba dostaviti i pročitati.

"Posao selektora je da nam dostavi dva do pet romana na štokavskom narječju iz četiri nabrojane zemlje, a onda žiri pravi uži izbor od pet romana, Ne postoji nikakav javni poziv za autore i izdavače", kazala je Asja Redžić iz općine Tuzla.

U konkurenciji 14 romana

Organizacijski odbor susreta "Cum grano salis", koji će ove godine biti održani od 4. do 7. septembra u Tuzli, objavio je da su selektori iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske kandidirali 13 romana za nagradu "Meša Selimović".

Bh. selektor Tvrtko Kulenović nominirao je romane:

* "Tragom zmijske košuljice" Josipa Mlakića,
* "Carstvo sjenke" Jasne Šamić,
* "Jabana" Emsure Hamzić-Sladoje
* "Gazi Isa-beg" Hazima Akmadžića.

Tatjana Rosić iz Srbije nominirala je romane:

* "Čuvari svetinje" Mirjane Đurđević,
* "Šnit" Igora Marojevića,
* "Ludvig" Davida Albaharija,
* "Ruski prozor" Dragana Velikića
* "Vok on! manifest razdraganosti" Uglješe Šajtinca.

Za područje Crne Gore Andrej Nikolaidis odabrao je knjige

* "Grad u zrcalu" Mirka Kovača
* "Zaboravljena zemlja" Olivere Kujundžić.

Zvonko Kovač, selektor za Hrvatsku, nominirao je pet romana,

* Sibila Petlevski s djelom "Moj Antonio Diavolo",
* Dalibor Šimpraga i njegova "Anastasia",
* Nikola Petković, autor "Uspavanke za mrtve".

Prema pravilima, uži izbor od pet romana do kraja avgusta odabrat će žiri u sastavu Robert Hodel, Andrew Wachtel, Davor Beganović, Semezdin Mehmedinović i Mile Stojić.


Оbjavio Dušan Gojkov | 25.06.2008. | Nezavisne novine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Novembar 10, 2012, 08:13:38 pm »

*
RANKO RISOJEVIĆ:


VIŠE JE VLADA RS ULOŽILA U KULTURU SRBIJE NEGO OBRNUTO I & II

U intervjuu sa književnikom Rankom Risojevićem razgovarali smo o starim, novim i djelima u nastajanju. Dotakli smo se i položaja kulture na prostoru RS, ali i mladih pisaca. U nastojanjima da ispoštujemo njegovu želju da ne skraćujemo odgovore, odlučili smo se da intervju objavimo u dva dijela.

Nakon posljednjeg uspješnog proznog djela, nedavno je promovisana i Vaša zbirka poezije "Iščeznuće". Da li ste se željeli "odmoriti" od proze ili ste imali namjeru zaokružiti jedan pjesnički opus?
 
Vaše pitanje sugeriše vremenski okvir koji ne odgovara nastanku ovih djela. Naime, ja pišem od svojih prvih radova paralelno više stvari. Puštam ih da se one same nametnu, svojom agresivnošću, zrelošću, potrebom da ih uradim do kraja. Ono što se nije tako postavilo, nije ni završeno. Ta istovremenost naročito je značajna u odnosu poezije i proze. Jer, poezija je transmisija između nečega nama neuhvatljivog i pjesnika koji je pisar, zapisivač, koji može da pokvari ako nije vičan, što se dešava onima koji malo rade na poeziji. Vjerovatno je takva priroda talenta. Neko nastupi erupitvno, ali na tome i ostane. Drugi to kasnije sistematizuje, razvija i postaje veliki pjesnik. Treći, kojima pripadam, razvija svoj talenat, traga za sobom u svemu, odnosno za svijetom u sebi. Taj svijet u nama je naša stalna zapitanost nad misterijom života. Poezija se tako odijelila od proze, s kojom je nekada bila jedno. Suprotno poeziji, proza izražava svijet oko nas i nas u tom svijetu. Zato je ona koncept, voljno istraživanje, onako kako to vidimo kod velikih klasičnih pisaca. To je rudarski i inženjerski posao istovremeno. Arhitektonika i čisto graditeljstvo. Sam radiš projekat, sam ga izvodiš, ni u čemu ti niko ne pomaže, čak ni cigle ne prinosi. E, sad, odgovor na vaše pitanje je jednostavan. „Iščeznuće“ čak djelimično prethodi „Gospodskoj ulici“, ali samo izvedbeno. Iako je roman, kao dugoročni projekat, star trideset godina, ja sam ga napisao u furioznom tempu od decembra 2009. do kraja maja 2010. godine, dok je ova zbirka nastajala od 2008. do kraja 2009. godine, kada sam prolazio kroz ličnu dramu. U njoj je moj život suočen sa stalnim gubljenjem, odlascima, nestancima, iščezavanjima. Mladost nam donosi, starost odnosi. Nije ovo nikakva knjiga pesimizma, nego snimak čovjeka potonulog u sebe, suočenog s krajnjim, eshatološkim pitanjima života. Ali, na pjesnički način. Evo kako se to razvija dalje, u pjesmi koja je nastala ovih dana.

Vaš nagrađivani roman "Gospodska ulica" je dio trilogije koja je započela romanom "Simana". Kada možemo da očekujemo najavljeni roman "Beskućnik"?
 
Mukotrpan je to i pipav posao. Nadrealisti su govorili da pjesnik radi i kada spava. Tako i ja pišem svako svoje djelo i kad sam u šetnji i kada ne napišem nijednog retka. A to je rijetko. Svakodnevno, naročito sada u penziji, ja pišem prije podne kao profesionalni pisac. “Beskućnik” traži svoju formu, strukturu koja će najbolje odgovarati rastresitosti sadržaja. Osim toga, vremenski okviri govore mi da ne mogu da stanem u 1946. godini, kao što sam namjeravao, ali od toga ne odustajem. Istovremeno, neke druge teme traže da im se više posvetim. Tu je jedan kratki roman o Napoleonovom mostu u Kostajnici. Andrićevska tema, opet, rekli bi kritičari, ali borhesovski nijedna tema nije vlasništvo određenog pisca, sve su teme svačije. Na nama je samo da ih oblikujemo na nov način. Andrićeva ćuprija u vrijeme svoga nastanka nije spajala carstva, dok je ova u Kostajnici, 1810. godine, u vrijeme Provincije Ilirija zaista spajala dva carstva, otomansko i francusko. Kao dječak s Une ja sam nekako dužan zavičaju, tako da ću možda ovaj roman završiti prije “Beskućnika”.
 
Godinama ste ugledni i istaknuti kulturni radnik. Kakvo je vaše viđenje kulture u RS (naročito u pogledu književnosti)?
 
Kultura u BiH nikada nije dostigla onaj nivo koji je imala u susjednim krajevima, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, što je logično, ako se ima u vidu da se ona tek 1878. godine polako izvlači iz civilizacijske izolacije. Još kada je austrijska administracija otišla, pad se pokazao dramatičnim. Umjesto da se razvijaju institucije, ovdašnje, svi su nagrnuli u Beograd videći tamo svoju priliku. Ovdje je ostajao samo onaj koji nije mogao da ode. Do danas ništa se nije promijenilo. To zaostajanje danas je tragično. Vodeći ljudi politike ne vide ni da zaostajemo, ni zašto zaostajemo, ni kako bi to trebalo poboljšavati. Imenovali smo neke institucije republičkim, ali im nismo dali status u budžetskom smislu kakav imaju slične institucije u okolini. Već godinama ni grad Banja Luka ni Vlada RS ne izdvajaju sredstva za obnovu fondova biblioteka, nego novce usmjeravaju prema manifestacijama od efemernog značaja. To je protivno odredbama UNESCA koje nalažu državi i lokalnoj zajednici da razvija i održava biblioteke.Država je mecena onoga što nema veze sa RS i narodom koji živi u RS. Apsolutno se ne sluša glas ljudi koji se godinama bave kulturom u RS, nego su savjetodavci u Beogradu. Više je Vlada RS uložila u kulturu Srbije, nego obrnuto. Najsavremeniji pisci za situaciju u RS su Rusi Iljif i Petrov, a ključni menadžer njihova lopovčina Ostap Bender, sa devizom – moje ideje vaš benzin. To je danas kulturni paradoks kome nema ravna. Pri tome su neke naše republičke institucije, zahvaljujući dobrim menadžerima, postale ravnopravne okolini. Ozbiljna rasprava na Senatu RS ukazala je na sve ove paradokse koji vode u ćorsokak, ali njen sadržaj nikada nigdje nije publikovan, iako je i to bio zaključak rada. Dakle, ovo što govorim je stanovište gotovo svih senatora, nije samo moje. Grad je posebna priča. Svojim bijednim izdvajanjem za kulturu, procentualno, na dnu je liste gradova regiona. Šta finansira i kojim sredstvima? Pogledajmo šta i kolikim sredstvima finansiraju Srbija i Hrvatska. Pogledajmo koje su institucije u tim gradovima glavni nosioci kulturnih dešavanja u njima. Iako su oni sami nezadovoljni izdvajanjem za kulturu, za nas je to nedostižno.

Šta je s Banjalukom? Nekada smo o tome vodili otvorene razgovore, danas nema tribine na kojoj je to moguće. O tome se ne vode ozbiljni razgovori između kompetentnih na državnoj televiziji, onako kako se čini kada je riječ o politici. A ovo su teme na određen način važnije od te politike koja je invalidna u svakom pogledu. Po tome, avaj, mi smo ispod bilo koje demokratske zajednice u okruženju, uključujući i Sarajevo. Čovjek koji želi bolje doživljava se kao udar na vladajuću politiku. Svi oni koji su vukli naprijed, u muzici Milorad Buco Kenjalović, na primjer, sklonjeni su. Dani Vlade Miloševića su manifestacija koja je ubila Vladu Miloševića i on je danas zaista za Banjaluku mrtav. Za to su krivi nasljednici dekana, koji je osnovao te dane, ali je nekome zbog nečega zasmetao. Na posljednjoj izložbi doajena banjalučkog slikarstva Ljube Gajića nije bilo njegovih kolega. Književnost je na dnu ljestvice bilo kakvog interesovanja. Izdvajanja za tu oblast su poput kostiju koje se bacaju psima na bogatim trpezama da bi se oni džapali. Onda o tome pišu novine, kao o top vijestima. Bijedno! Zašto se ne pogleda koliko i na koji način izdvaja Slovenija? Zašto vlast ne može da uči od okruženja, to ne mogu da shvatim? Ako ja u skoro sedamdesetim godinama svakodnevno učim, po načelu lajflong lerning zašto to ne radi administracija. Nema ništa pogubnije od nepismene administaracije.

Urednik ste u "Književnim novinama". Koliko vremena i energije Vam oduzimaju takve i slične obaveze?
 
"Književne novine", u kojima sam prvu pjesmu objavio 1965 godine proživljavaju svoju Golgotu. Jedva još izlaze, tako da tu i nema nekog posla. Trebalo je da ja budem veza između RS i novina. Da vidim koje su to knjige koje treba prikazati, koji su to mladi pisci koje treba objaviti. Nešto se uradilo, ali to je malo. Slično je i ovdje, na našoj književnoj sceni, gdje časopisi propadaju, na njih se organizuju hajke, po metodi potjere za vukom, a vuk je, u stvari, u kući. Na primjer, "Putevi" koje sam godinama vodio, nikada od Banjaluke nisu dobijali subvencije. Dobijali su iz Sarajeva, potom su bili na teret "Glasa". Tako su ih ukinuli ovi koji sada govore o tome šta je s "Putevima". Ukinuli su izdavačku djelatnost "Glasa" koja je bila na zavidnoj visini. Ali, lakše je govoriti o tome da ovi sadašnji "Putevi" koje izdaje Narodna i univerzitetska biblioteka RS iznevjeravaju one stare. Lakše, jer se ne govori da su svi osim ovih ljudi koji vode časopis, u stvari iznevjerili "Puteve". Časopis neće da finansira Vlada RS, odnosno ministarstvo prosvjete i kulture, neće grad Banjaluka, da li je to neko od kritičara rekao? Šta palamude?! Časopis finansira kreditna organizacija koja je tražila da se malo "modernizuje", da bude tržišno atraktivniji, ostajući istovremeno privržen kulturi. Jer, Banjaluka nije više ona koja je nekada bila, zašto bi i časopis bio takav. Uostalom, tu ulogu su preuzeli "Krajina" i "Knjževnik" koji takođe jedva sadstavljaju kraj s krajem. Da li neko u njima piše na ozbiljan način o savremenoj, ovdašnjoj likovnoj umjetnosti, o muzici, o kulturi života? Jesu li se zapitali o tome? Ovo postaje jedna destruktivna sredina, po metodi Marije Terezije, "zavadi pa vladaj". Tome bi morali da se suprotstave prvenstveno pisci, ali i ostali kulturnjaci. Nisu njihovi negatori pisci nego činovnici.
 
Kako ocjenjujete položaj i kvalitet mladih pisaca na domaćoj knjiženoj sceni?
 
Iskreno sam obradovan mladim spisateljkama. One su danas u vrhu književnosti RS i BiH. Tu mislim na Tanju Stupar Trifunović, Aleksandru Čvorović, Lanu Bastašić, Tatjanu Bijelić. Vidim da se Berislav Blagojević lijepo razvija, nedavna nagrada je došla u prave ruke. Tu su i mladi pripovjedači (Zavila, Erceg i drugi) koji se samoorganizuju i objavljuju internetski, moderno. Nažalost po Banjaluku, ali nasreću po njega, otišao nam je Radomir Mitrić. Kao pripovjedač tu je i Danijel Simić čiju novu knjigu priča očekujem s radoznalošću. Ima još imena, na njima je da stvaraju saradničku atmosferu, novi književni život, ali i da se otvore prema onome što je ovdje do danas stvarano. Ne vidim ih na književnim večerima starijih pisaca, čak ni onih iz Beograda. Bojim se provincijalizacije. Nije dovoljno čitati svjetske pisce, jer se onda lišavaš tzv. autentičnosti i kontinuiteta. Andrić je upozoravao na tri elementa bitna za umjetničko djelo: autentičnost, kontinuitet i majstorstvo. Od svjetskih majstora se uči majstorstvo, ali prve dvije stvari od domaćih. Zar treba baš svaku našu knjigu da ovjeri neka velika nagrada u Srbiji da bi bila primjećena u RS. Dobro što novine o tome ne pišu niti televizije izvještavaju, šta je sa kolegama. Slično je i u drugim umjetnostima. Banjalučki stvaraoci u svim oblastima potcijenjeni su od njihovih koleka s Univerziteta. Ovdje kao da nema književnika dostojnog rada ili skupa, što je nekad bilo nezamislivo. Profesor Miljko Šindić paralelno je radio na lokalnom i širem duhovnom prostoru. Profesorica Zorica Turjačanin je promovisala ovdašnju dječiju književnost koja je i danas u vrhu regionalne književnosti namijenjene mladima. Slično je bilo i sa Predragom Gugom Lazarevićem i Matom Džajom. Ko su ovdje danas njihovi nasljednici? Nije vrag da ovdašnji pisci koji su etablirani u srpskoj književnosti nisu dostojni ozbiljnih radova. Lektirski, pisci RS bolje stoje u Federaciji BiH nego u svojoj republici. Čitaju li išta sastavljači lektira i programa? Ili misle da jednu književnost čine dva-tri vodeća pisca? Crnjanski je radnije čitao Mikelanđela nego Aleksu Šantića, ali i ja radnije čitam Viljema Šekspira nego Crnjanskog, što me ne sprečava da ovog potonjeg smatram značajnim piscem srpskog jezika. Prevodio sam Mikelanđelovu poeziju, divio joj se, ali ne mislim da ona zasjenjuje Šantića. To Crnjanski nije rekao za Šantića. A Šantić je možda i veći pjesnik od Crnjanskog.
 
Iako po struci matematičar, rano ste odabrali književnost kaonajvažnije polje rada i stvaralaštva. Kako je do toga došlo i da li je i koliko znanje iz oblasti matematike i fizike učestvovalo na vaše pisanje?
 
Savjetujući mladog pisca Kapusa, Rilke mu piše da siđe duboko u sebe i da vidi šta je i za šta je. Ako tamo nađe potvrdu da je pisac, dobro, neka piše, ako ne nađe, neka ne bude žalostan, našao je sebe. Tako je sa mnom. Od djetinjstva tragam za sobom. Radoznao kakvog me je Bog stvorio, otvoren sam za sve, e da bih našao sebe. Piscu sve može da koristi, robija najviše, govorio je Dostojevski. Nekima je koristila i tuberkuloza. Matematika je bila u genima Bleza Paskala, a on je postao najbolji stilista francuskog jezika. Kao mislilac je nenadmašan, jednako religiozni koliko i svjetovni. O tome sam napisao moju najtiražniju knjigu "Veliki matematičari" koja se svrstava u literaturu brojnih mladih matematičara pri izradi seminarskih i školskih radova. Tu je i knjiga "Slavni arapski matematičari", koja je obavezna literatura na dva islamska fakulteta u Sarajevu. Po tim knjigama ja sam na listi srpskih matematičara svih vremena. Naravno, ja sam od vremena diplomiranja do danas proučavao toliko oblasti i toliko različitih nauka, prvenstveno istoriju, jezike, muziku, likovnu umjetnost, kulturu uopšte, da za sebe ne mogu rećiu da sam ovo ili ono po "formaciji", odnosno obrazovanju. Napisao sam knjigu o akademiku Vladi Miloševiću, a o mnogim banjalučkim stvaraocima esejističke tekstove. Mislim da je i to posao pisca.



 ČISTINA
 
 Slobodno se okreni oko sebe,
 dokle ti pogled seže — čistina.
 Je li to prazan prostor,
 ili pozornica koju neko
 tebi nevidljiv netremice gleda?
 Ti vidiš samo travke, povijene;
 vjetar ne prestaje, igra traje
 dok se smjenjuju sunce i mjesec.
 Jesi li svikao na tu divotu?
 Šta bi sve mogao, ako bi htio,
 ako bi pokušao, ako bi znao.
 Nema drveta da se skloniš,
 ni dovoljno dubokog bunara,
 ni stola sa klupama uz njega,
 ništa nije izgrađeno sve tamo
 do stapanja dva svijeta u liniju.
 Jesi li njome okružen, omeđen,
 zaštićen i ostavljen, da traješ?
 Drhtiš pred sobom, pred nevidljivim?
 Ako jedno gledaš, sve vidiš.
 Samo si ti različit i jedan.
 Možda vjetar, sunce i mjesec —
 mada i svaka travka jeste jedna.
 Nema potrebe da se okrećeš,
 vrijeme je da počneš, bilo kako.
  
 (10.02.2012)

 Frontal | 22.02.2012  
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Novembar 10, 2012, 08:47:36 pm »

*

RANKO RISOJEVIĆ, PRIPOVEDAČ MATEMATIKE

Srpska dijaspora u Štutgartu često je imala priliku da čuje stihove i prozu čuvenog srpskog naučnika Ranka Risojevića, koji je i esejista, matematičar, fizičar, istoričar, prevodilac, pisac dramskih dela.

Risojević je objavio preko 40 knjiga i dobitnik je mnogih književnih nagrada ne samo u zemlji već i inostranstvu. Uvršten je u velikane srpskih pisaca. Njegove knjige "Veliki matematičari" i "Slavni arapski matematičari" su obavezna literatura dva islamska fakulteta u Sarajevu, kao i "Ivanovo otvaranje" na učiteljskim fakultetima u Srbiji.

Risojević, doskorašnji direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci, završio je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Rođen je u Kalenderi i bio je profesor matematike i fizike. Bio je urednik "Glasa Srpske", časopisa "Putevi", "Univerzitetska biblioteka" i "Osvetljenja".

UZOR MILANKOVIĆ
 
Risojević kaže da su "Veliki matematičari" njegova najtiražnija knjiga koja ga je uvrstila među zaslužne i poznate srpske matematičare. Ponosan je na to, posebno što je reč o knjizi pripovednog karaktera. Ona je matematička, ali na potpuno drugačiji način, kakav se možda jedino sreće kod Milutina Milankovića koji mu je u mnogo čemu bio uzor.

Najdraže mi je kada čujem od mladih koji su se opredelili da studiraju matematiku da su se odlučili za taj fakultet zahvaljujući mojoj knjizi koju su dobili zato što su bili odlikaši — kaže za "Vesti" Ranko Risojević ne krijući da mu je drago što tako veliki posao nije radio uzalud.

Knjiga "Slavni arapski matematičari" je istorija slavnih likova arapske civilizacije. Risojević se priseća da je na toj knjizi dugo radio, da je istraživao u mnogim biblioteka, a ponajviše u pariskim i u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.
 
Sve što je otkrio napisao je u kontinuitetu. I ta knjiga je pripovednog karaktera, a u pozadini je matematička. U njoj se nalaze mnoga velika matematička imena o kojima se kod nas malo znalo.
 
Za mene je najlepše kada za knjigu stignu pohvale, i to upravo od ljudi koji su u matematičkoj struci. A još kada je knjiga postala udžbenik sreća je bila ogromna — kaže naš sagovornik.
  
OMILJENO ŠTIVO ĐAKA
 
Delo "Ivanovo otvaranje" proglašeno je za knjigu godine za mlade u Srbiji i Crnoj Gori 2000, a godinu dana kasnije je za isto delo dobio nagradu "Politikinog zabavnika", nakon čega je poslala obavezan udžbenik učiteljskih fakulteta u Srbiji.
 
Na tu temu napisano najmanje deset seminarskih radova, zbog čega sam jako zadovoljan. Zadovoljan sam što je i moja knjiga za decu "Dečaci sa Une" bila proglašena najomiljenijom knjigom u školi "Branko Radičević" u Sremskim Karlovcima. Lep je osećaj kada znate se vaše knjige mogu naći u svim bibliotekama u Srbiji, Republici Srpskoj, pa i šire. Ne postoji nijedna biblioteka u Srbiji koja nema sva četiri izdanja moje knjige "Veliki matematičari" i tu knjigu publika stalno traži. Takođe, i moji romani "Bosanski dželat" i "Simana" su knjige veoma tražene u bibliotekama i sa obema sam bio u najužem izboru za nekoliko nagrada — kaže Ranko Risojević.



NAGRADE I PRIZNANJA Pre dve godine za delo "Gospodarska ulica u Kikindi" Risojević je dobio nagradu za najbolju knjigu na srpskom jeziku. Dobitnik je nagrada "Željezare Sisak", "Skender Kulenović", Branko Ćopić, zatim Srpske akademije nauka i umetnosti za roman "Bosanski dželat", nagrade "Petar Kočić" za životno delo. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika, a roman "Bosanski dželat" nedavno je objavljen na češkom jeziku. Roman "Dečaci sa Une" 80-ih godina prošlog veka preveden je na poljski jezik i delo je adaptirano za poljski radio.

"BOSANSKI DŽELAT" NA NEMAČKOM Ovih dana trebalo bi da počne da se radi prevod knjige "Bosanski dželat" na nemački jezik na Univerzitetu u Gracu.
Upravo to što će roman biti preveden na nemački i baš u Gracu za mene je veoma značajno, pošto je to knjiga koja govori o našoj zajedničkoj istoriji i o vremenu kraja austrijskog carstva. Ali ne ne iz perspektive prema Austriji, već iz fokusa Austrijanca — objašnjava Risojević.

 
K. Krstić-Tadić | 17.08.2012. | Vesti online
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Februar 09, 2015, 11:15:11 pm »

*
RANKO RISOJEVIĆ:


TREBA NAM ZAKON O KULTURI

Kao i sve oblasti društvenog života i kultura traži da bude uređena, onako kako to zahtijeva evropska strategija. Treba nam kulturni kompendijum za predstavljanje Evropi, to je na nivou BiH.





Treba nam zakon o kulturi na nivou RS. Nijedan umjetnik kod nas nema penziju po ugledu, recimo, na Srbiju. S druge strane neki sportisti imaju. Odakle ta razlika? Nijedan umjetnik nije proglašen slobodnim, jer mi nemamo takve odrednice.
 
Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Ranko Risojević, član Senata Republike Srpske i dobitnik brojnih književnih nagrada kao što su "Branko Ćopić", "Laza Kostić", "Pečat varoši sremoskokarlovačke", "Skender Kulenović" i "Kočićeva nagrada".
 
GLAS: Žiri iz FBiH, u čijem sastavu su Enver Kazaz, Mile Stojić i Muhamed Dželilović, kolegama iz RS zamjera da su svojim izborom autora za deset romana moderne književnosti iz BiH, koji bi trebalo da budu objavljeni u okviru edicije "Sto slovenskih romana", kapitalnog projekta Foruma slovenskih kultura, da su predložili pisce "koji ne odgovaraju bosanskom duhu". Šta Vi kažete na takav potez i može li kriterijum biti da pisac mora da odgovara duhu nekog naroda ili države?  

Nisam do kraja upoznat sa svim procedurama u vezi sa ovim izborom tako da ne mogu kvalifikovano o tome da govorim. Istovremeno, kao pisac čiji je roman uzet u obzir i "nije sporan", mogu samo da žalim što se i u književnosti, odnosno umjetnosti, djela posmatraju suprotno onoj latinskoj "ne ko, nego šta". Slično je bilo prošle godine u Francuskoj, kod obilježavanja godišnjice velikog pisca Selina. On je bio pronacistički opredijeljen u Drugom svjetskom ratu, antisemita, tako da su jedni bili za proslavu, drugi nisu, ali niko nije osporavao njegovu genijalnost. Kod nas se, takođe, u slikarstvu forsiraju ona djela "koja kritički govore o proteklom ratu", što je, po mom mišljenju porazno za sve one mlade umjetnike koji na slikarstvo gledaju prvenstveno kao slikarstvo. Dakle, kritičarima i profesorima ostavljam da urade svoj dio posla kada je u pitanju predstavljanje književnosti BiH u svijetu, ali i ovdje, kod nas, za po kući, kako se to kolokvijalno kaže. Bez uspostavljanja vrednosnih kriterijuma društvo pluta kao brod ludaka čak i po mrtvaji, kamoli po olujama.

GLAS: I ranije ste upozorili da već godinama imamo lažno predstavljanje BiH u kojem uopšte nema kritičara, pjesnika ili prozaista iz RS, jer selektori bh. produkcije ignorišu sve što se napiše u RS?

Slično sam govorio i prije rata, boreći se protiv sindroma reprezentativnog grada koji uništi sve što nije on. To je preuzeto od Francuza, koji su tako dotukli svoju regionalnu književnost. Slično je bilo 1918. kada je sve pohrlilo u Beograd, potom poslije 1971. u Sarajevo, itd. Sada je to višestruko gore. Mi u RS imamo odlične pjesnike i solidne prozaiste koji imaju problem u komšiluku, koji ih često ne vidi kao svoje iako se zariču da su oni za "cjelovitu BiH" ili za srpsku književnost u Beogradu. Tako smo mi ovdje često sami i neshvaćeni, što otežava afirmaciju mladih i oni bježe uglavnom u Srbiju. Posljednji je slučaj sa Radomirom Mitrićem, izuzetnim talentom. Govorio sam o tom odnosu često, posljednji put vezano za jezik u Tršiću. S jedne strane bosnizacija, u kojoj je ustanovljen novi jezik, nova književnost, po modelu Muhameda Filipovića. To je za Srbe neprihvatljivo i oni odriču pravo tzv. ekskluzivnim Bošnjacima da oni diktiraju uslove pod kojima će biti predstavljeni srpski pisci u svijetu kao zavičajni u BiH. Slično je i sa hrvatskim književnicima o čemu je najbolje pisao Željko Ivanković. Hoću još jednom da istaknem poezija u RS je danas najbolja u BiH. S druge, beogradizacija srpskog kulturnog prostora. Za takav pristup karakteristično je ono staro: Što se s Avale ne vidi nije srpsko.
 
GLAS: Posebno ste bili revoltirani selekcijom za nagradu "Meša Selimović" a akademik Tvrtko Kulenović je neuzimanje u obzir, ne samo književnika iz RS nego i drugih gradova u regionu, opravdao nedovoljnom zainteresovanošću izdavača i pisaca za nagradu. Da li je to tačno?  

Nije u pitanju nezainteresovanost nego negiranje kvalitetnih djela u RS. Istovremeno se djela sarajevskih pisaca predstavljaju kao evropska. Nažalost i evropska kritička javnost je "nasjela na tu podvalu" kao što su dojučerašnji slavisti prihvatili preko noći bosanski jezik kao nasljednika ukinutog srpskohrvatskog jezika. Nije u pitanju stav Srba prema BiH i njenim atributima državnosti i slično, nego negiranje umjetničkih vrijednosti i odsustvo jezičke i književne evropske nauke. Na ta je pitanja odgovorila i Snježana Kordić svojom izvrsnom knjigom. Ako praviš antologiju ili izbor najboljeg onda ne možeš reći da nešto nisi znao ni vidio, jer ti je jedina dužnost da to znaš i vidiš.
 
GLAS: Kako vidite stanje u kulturi ovdje? Koliko su republičke i lokalne vlasti spremne da podrže kulturne institucije, projekte, pojedince?  

Sada sam u penziji, prvi put istinski uživam u statusu pisca. Institucionalne probleme prepustio sam mlađima, od njih očekujem da odgovore na svoj način na postavljena pitanja. Ja sam to pokušavao četrdeset godina i rezignirano digao ruke od svega toga. Neka to bude moj odgovor. Ili još bolje, nova djela su najbolji odgovor.
 
GLAS: Ima li RS državne umjetnike, pisce, režisere?

Mislim da nema. I dobro je što nema. Dobro bi bilo da se naši umjetnici osjećaju sposobnim da stvaraju u svim uslovima, bili oni dobri ili loši, s favorizovanjem onih ili ovih. Toga je uvijek bilo i biće, jer je takav život. Volio bih da se država i njena administracija miješaju u kulturu onoliko koliko je to neophodno, kao, na primjer, u Sloveniji. Tamo je zaista sve uređeno onako kako to zahtijeva jedna mala evropska zemlja koja želi da zaštiti svoj jezik, svoju umjetnost, književnost prvenstveno. Dotira se ono što treba da se dotira, prevodi se mnogo, iako njihova književnost nije mnogo iznad naše. Naprosto, to je uređena zemlja u svakom pogledu.
 
GLAS: Da li se slažete sa ocjenama da RS ima veliki broj festivala, a mali broj umjetnika?

Festivali su potrebni, jer na dva načina djeluju pozitivno. Prvo, podsticajni su ako svojim kvalitetom pomažu našim umjetnicima da se orijentišu i usmjere prema boljem. S druge strane, zadovoljavaju potrebe kulturnih "konzumenata" za onim djelima koja ne bi bez festivala vidjeli. Pri tome treba imati u vidu da smo mi mala zemlja, s malim budžetom, i ne treba nam grandomanija. Budimo skromni i selektivni, to je jedini mogući kriterijum. Festival nije mjesto gdje će se neko pokazati, nego mjesto gdje će nešto pokazati ili vidjeti. Dobar primjer je ovogodišnji Festival pozorišta za djecu u Banjaluci gdje smo vidjeli nekoliko velikih predstava.
 
GLAS: Da li je izlaz u usvajanju svojevrsne kulturne strategije. Član ste Senata RS, kao i drugi brojni srpski stvaraoci. Da li ste ikada razgovarali o tome?

Kao i sve oblasti društvenog života i kultura traži da bude uređena, onako kako to zahtjeva evropska strategija. Treba nam kulturni kompendijum za predstavljanje Evropi, to je na nivou BiH. Treba nam zakon o kulturi na nivou RS. Nijedan umjetnik kod nas nema penziju po ugledu, recimo, na Srbiju. S druge strane neki sportisti imaju. Odakle ta razlika? Nijedan umjetnik nije proglašen slobodnim, jer mi nemamo takve odrednice. Ne postoji zaštita malih autorskih prava, ali ni onih većih. Kod nas postoji piraterija na svim nivoima. Ja u ovom odgovoru navodim samo ono o čemu se svakodnevno piše i to nije nikakvo moje otkriće. Pitanje je uvijek jednostavno: Ko u državi brine o tome? Ko štiti građanina pisca i pomaže mu u njegovoj ulozi kulturnog misionara?
 
GLAS: Na Sajmu knjiga u Beogradu na štandu Republike Srpske, promovisali ste knjigu poezije "Ti, Fuga života". O kakvom djelu je riječ?
 
"Ti, Fuga života" je klasičan pjesnički solilokvij, dakle, razgovor sa samim sobom dat kao niz monologa upućenih pjesnikovom drugom ja koje je preobraćeno u stvaraoca njegovog svijeta. Na taj način pokazuje se domen poetskog, lični svijte koji se nudi vanjskom svijetu da s njim podijeli život, radost i tugu. Ako se ima u vidu moja prethodna knjiga pjesama, "Iščeznuće", koja je sva u znaku gubljenja dragih bića, onda je ova u znaku erosa, stvaranja, odupiranja tanatosu. Jer, život je uvijek takav, u tom vječnom dvojstvu tame i svjetla, rađanja i umiranja. U ovoj je knjizi naglasak na stvaranju, ma kakvo ono bilo — uvijek naporno, uvijek ispočetka, kao da prije nas ništa stvarano nije. To je stalno obnavljanje same poezije kao obnavljanje svijeta, jer suština poezije i jeste u tome da iznova stvara i ne opisuje. Otuda, kako ja vidim, nesporazumi sa onom poezijom koja za svoj cilj ima opisivanje prošlosti i sadašnjosti. To je prvenstveno zadatak proze. Kao pisac obje ove književne vrste to sasvim jasno odjeljujem međusobno.
 
GLAS: Šta Vas je najviše zainteresovalo na Sajmu?
 
Ove godine ja sam pažnju više posvetio štandu Republike Srpske nego ostalim izlagačima iz prostog razloga što sam učestvovao u više naših promocija. Ohrabrujuće je da smo se predstavili na pravi način, da su u pitanju knjige, časopisi i almanasi, naučna djela, vrijedna pažnje i šireg kruga potencijalnih čitalaca. Pogledao sam, naravno, i ono što nude ostali izdavači, prestrojavanje "u hodu", prevodna djela (često veoma traljavo prevedena, sa mnogim greškama), i vidio da se naša publika najviše referiše prema trivijalnoj književnosti, što je posvjedočio red pred štandom gospođe Habjanović, ili djela "izvikana" samo stoga što ih je napisala poznata spisateljica Džoana Rouling. "Službeni glasnik" i "Zavod za udžbenike" Srbije su izdavači za primjer. Ali ima i malih izdavača koji su izvrsni, na primjer Književna opština Vršac, izdavač odabranih pjesničkih i manjih proznih knjiga, gdje je bila začuđujuća prodaja upravo poetskih djela. Na prvo mjesto stavio bih ipak novog Nobelovca, Mo Jana i njegovu prekrasnu knjigu "Velika nedra i široka bedra" u izdanju malog izdavača "Portalibrisa". Istinski uživam u toj knjizi, u izuzetnoj ljepoti teksta o čemu izvikani pisci bestselera mogu samo da sanjaju. Preporučujem svakom ljubitelju književnosti da nabavi ovo veliko djelo. Takođe, našeg Milovana Marčetića sa izvrsno, gospodski napisanom knjigom pripovjedaka, "Zapisi na snegu".
 
"BESKUĆNIK"
 
GLAS: Poslije objavljivanja romana "Gospodska ulica", koji je drugo djelo u Vašoj trilogiji, poslije romana "Simana", najavili ste i treću knjigu "Beskućnik". Kada možemo očekivati da se pojavi "Beskućnik"?
 
"Beskućnik" je stavljen u "pogon" istovremeno kada i prethodna dva romana, ali prolazi kroz različite vrste zrenja. Potrajaće rad na njemu, jer se u prvi plan "ugurao" roman "Napoleonov most", koji govori o granici na Uni, sada aktuelnoj, koja je uvijek bila aktuelna. To je jedna priča vrela do usijanja. Naša priča, koja već dugo čeka da bude završena. To je moj način rada. Sve priče sam kao nacrte započeo sedamdesetih godina, i one u meni prolaze različite faze zrenja. Naravno, one se pirandelovski bore za prvenstveno. Sada su na redu moja tri Petra, Pjer Francuz, Petar Hrvat i Pero Srbin. Pjer je inženjer koji gradi most 1810. godine. Ostala dvojica su naši savremenici. Pa šta im Bog da i junačka sreća.


Aleksandra Madžar | 03.11.2012. | Glas Srpske  
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: