Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 16, 2010, 09:19:25 pm » |
|
* DOBRICA ERIĆ (Donja Crnuća, 22.08.1936)Dobrica Erić je rođen 1936. godine u selu Donja Crnuća u Gornjoj Gruži (kod Gornjeg Milanovca). Roditelji — šumadijski seljaci Miloš i Radmila.
Završio četiri razreda osnovne skole u Vraćevšnici i oprobao sreću — kako sam kaže — u mnogim zanatima... Svojim bogatim stvaralaštvom na svojevrstan način obeležava življenje na šumadijskom i srpskom prostoru. On je pesnik, prozni i dramski pisac, lirski zdravičar Gruže, slikar prirode, sela, detinjstva i ljubavi. Nezaobilazan je u antologijama i udžbenicima. Piše poeziju i prozu, sarađuje u brojnim listovima i časopisima i često govori svoje pesme u raznim pilikama.
Autor je više romana, pet knjiga lirske proze, 23 zbirke pesama, pet pozorišnih drama, preko 40 knjiga za decu. Zaslužni je umetnik grada Beograda. Prvu zbirku pesama objavio 1959. godine a do danas više od stotinu knjiga poezije, proze, antologija, slikovnica... Dela su mu prodata u tiražu od milion primeraka. Dosta ih je prevedeno na svetske jezike. Pesme su mu ušle u čitanke, antologije, školske lektire. Za mnoge su kompozitori napisali muziku. U javnim nastupima — na TV, na večerima poezije i drugim priredbama on svoje pesme ne čita, on ih govori, jer ih gotovo sve zna napamet. Sa D. Vitoševićem pripremio je antologiju — "Orfej među šljivama" (1963), a samostalno priredio antologiju — "Da sabljama zemlju dijelimo" (1994).
Dobitnik je niza značajnih nagrada i priznanja: Mlado pokoljenje, Goranov venac, Nagrada Zmajevih dečjih igara, Neven, Vukova Nagrada.
Živi i radi u Beogradu i u Gruži.Izdavačka kuća Draganić je u periodu od 2000. godine do 2005. godine izdala tri kompleta knjiga Dobrice Erića:- Kolo prvo
Vašar u Topoli, Dolina suncokreta, Slavuj i sunce i sunce i ogrlica, Reka sa ružom rimovana, Moj drug, Milivojčićev lug, Torta sa pet spratova, Bozična priča, Tako žubori reka, Pesme o cveću i o svicima, Jezero, Jezeva bara - Kolo drugo
Buklija, Beli anđeo, Pesma o rataru, Sricanje, Žene, Čardak između četiri jabuke, Venac sonetnih venaca, Puževa srma, San gružanske letnje noći, Fenjer Stojadina Anđelkovića, Prsten u izvoru, Lutam i pevam, Razapeta zemlja - Kolo treće
Venac od baštenskog cveća, Venac od poljskog cveća, Zlatna krunica, Pesma o nosu i mirisima, Nedelja, Dobricin kalendar, Nije jeste, Velika pesma o jednom malom jagnjetu Izdavačka kuća "Prosveta":
- Moje najlepše pesme (za odrasle) 2007.
Carstvo lokvanja Pevani pesnici — Dobrica Erić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 16, 2010, 09:19:34 pm » |
|
** POZIV NA LJUBAV
Kad vas vidim tako lepe i rumene čini mi se da gledam nekadašnjeg mene [postavljeno 11.09.2008]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Decembar 16, 2010, 09:53:42 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić BAL VAMPIRA | Poziv na ljubav
TORTA SA SEDAM SVEĆICA
Dobila su dečica tortu sa sedam svećica!
To je dar od bake za đake prvake za ovih sedam godina — sedam prvih petica.
Potrčite, dečice da palimo svećice! Prva je svećica Ljubav druga — Drugarstvo naše najveće carstvo treća svećica Sreća četvrta je Dobrota bez koje nema života peta je svećica Poštenje šesta svećica Učenje a sedma je Igranje — najdraže zanimanje!
SVIĆU OPET RUMENA SVANUĆA
Sviću opet rumena svanuća škola mi je najmilija kuća!
Prođe leto, dođe jesen ran a škola mi je na početku dana.
Bila bela, plava ili žuta škola mi je na početku puta.
Duva vetar, šumore topole šta bi čovek da mu nije škole?
Mrak bi bio i noću i danju živeo bi ko majmun u granju.
Kukuriče petao sa plota škola ti je svitanje života!
POZIV NA LJUBAV
Ja i moji drugovi iz škole pozivamo decu da se vole a molimo i odrasle isto — da nam mržnjom ne kvare detinjstvo
Ne mari što nisam međ onima koji leže na milionima samo nek mi Sunce stalno sija i nek se svi vole ko ti i ja!
Ne slušajte Vavu i Orvela ovaj svet se neće ugasiti Ljubav nas je na zemlju dovela i Ljubav nas može i spasiti!
ZAMOLITE SVOJE RODITELJE
Zamolite svoje roditelje da vam kažu gde se žito melje.
Saletite svog velikog strica da vam kaže gde raste pšenica.
Dovedite dedu iz predgrađa da vam kaže kako se hleb rađa.
Da li vam je bar u školi neko objasnio gde izvire mleko?
Sutra ćete biti moreplovci a ne znate šta raste na ovci.
Sutra ćete biti vojskovođe a nećete znati gde zri grožđe.
Stasaćete bistri i veseli ne znajući šta ste dužni pčeli.
Stasaćete lepi, jaki, zdravi ne shvativši šta ste dužni kravi!
JEDNA LIJA
Jedna lija, kći zelenog gaja pristalica lepih zalogaja svakog dana sanjari o grani na kojoj se sunčaju fazani.
Svaka lija, kaže istorija koju pišu lovci odabrani počne s grane skidati fazane a završi viseći na grani.
Teta lija može žmurke stići do kućice gde žive pilići i pronaći isto tako žmurke svako drvo gde spavaju ćurke.
Svaka lija koja mnogo luta po baštama kad pilići pospe završava na kragni kaputa oko vrata neke mlade gospe.
DOŠLO VREME DA BEREMO VOĆE
Sve bliže su magle i hladnoće došlo vreme da beremo voće.
Pozobasmo trešnje i dudinje smazali smo one žute dinje.
Prođoše i lubenice sočne sad će berba breska da počne!
Dok ne pljusnu kišetine plahe slistićemo kruške i orahe.
Karamanke cvrkuću na grani lepe kao prvi školski dani.
Još se nismo s jabukama sreli a već zovu vinogradi zreli.
Sve se bojim izgubiću glavu kad poljubim tamnjaniku plavu!
Uneo bih u svaku čitanku smederevku i kameničanku.
Pogledajte one grane tanke na kojima vise jonatanke.
Deca rastu, odrasli ne stare kada jedu sočne kolačare.
Svitac tuli žižak na mušmuli dunja žuti, pevaju regruti:
Mala moja okani se šminke pa navali na zrele budimke!
Voćnjaci su najlepša nebesa sa zvezdama zlatnog delišesa!
[postavljeno 08.06.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Decembar 16, 2010, 09:54:13 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić BAL VAMPIRA | Kalipoljske slike
MRAZ ME ŠTIPA I UJEDA
Mraz me štipa i ujeda ja se sankam a on ne da.
Pobegle su od te zlice mnoge ptice pevačice
Osim naši stari znanci svrake, senice i vrapci.
Mraz sve bleđi, ledeniji a ja sam sve rumeniji!
POTERALA SVAKA BILJKA
Poterala svaka biljka leptiriće iz potiljka.
Pčele lete bez predaha s korpicama cvetnog praha.
Kvočka šeta kraj putića s đerdanom svojih pilića.
Zeleni se leja s lukom zasejana mojom rukom!
BLAGO TEBI, BLAGO MENI
Blago tebi, blago meni sve se oko nas zeleni.
Jaganjci i bele rade već nam krase sve livade.
Ptice grade nova gnezda ponekad je puno zvezda.
Povetarac kad god pirne iz zelene deteline
Što se malo naroguši — proviruju zečje uši.
[postavljeno 08.06.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Decembar 16, 2010, 09:54:37 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica ErićBAL VAMPIRA | Bal vampira NIJE ONA JEDINA NA SVETU
Ja tugujem i šta je tu smešno zaljubih se, prvo, pa pogrešno.
Nije meni što mi duša pati već što ona neće da me shvati.
Ja suzama pojim žedne cvrčke a nju drugi vuče za kovrčke.
Ja je kitim cvećem, belom radom a Dragan je kljuka čokoladom.
Ja joj pišem ceduljice kratke ona piše Zoranu zadatke.
Ja je sanjam među maslačcima a ona se jurca s dečacima.
Ja joj sričem pesme rimovane ona čita strip i šund-romane.
Ja je zovem da beremo cveće ona neće, po sokaku šeće.
Neće pesme, neće cveće, neće čak ni voće, pa šta onda hoće?
Rekao sam brezi i topoli da je ona najlepša u školi.
Sad ću reći svakom poljskom cvetu nije ona jedina na svetu!NIJE NI ON JEDINI NA SVETU
Ja se smejem, a nije mi smešno zaljubih se, na žalost, pogrešno.
Nije meni što mi srce pati već što niko neće da me shvati.
Ja suzama pojim žedne cvrčke a on drugu vuče za kovrčke.
Ja ga gaćkam cvećem, belom radom a on kljuka Vesnu čokoladom.
Ja mu pišem ceduljice kratke a on piše Zorici zadatke.
Ja mu šaljem pozdrav po pticama on se jurca sa devojčicama.
Ja mu vezem pesme rimovane a on čita strip i šund-romane.
Ja ga zovem da beremo cveće a on neće, po sokaku šeće.
Neće pesme, neće cveće, neće čak ni voće, pa šta onda hoće?
Pre sam rekla brezi i topoli da mi je on najlepši u školi.
Sad ću reći svakom poljskom cvetu Nije on baš jedini na svetu! Dobrica ErićBAL VAMPIRAIzdavačka kuća Laković Saraoci, 1990.[postavljeno 08.06.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Decembar 16, 2010, 09:55:21 pm » |
|
** DOBRICA ERIĆ Dobrica Erić je, dakle, plavi sanjar. To jest — pesnik. Odavno. Još od detinjstva.
Rođen je u Donjoj Crnući, malom mestu u Srbiji, u čuvenoj Gruži. Ljubav prema zavičaju u njegovim pesmama izvire iz uspomena na detinjstvo. Zato nije čudno što u njegovim pesmama vidimo često selo i sve ono što je u selu i okolini lepo i prijatno. Kuće, livade, cveće, i, naravno, ljudi. Mali i veliki. I sve što čini život — od svitaca u noći do delije što krade šeftelije... od ljutića do neba u svanuća...
Uostalom, ti ćeš ove pesme čitati i sigurno osetiti sve lepote prirode i običaja koje je pesnik sačuvao od zaborava i za koje se zalaže da budu vraćeni čoveku. Onako kako on najbolje ume — u pesmama.
Lepo ti bilo druženje sa Dobricom Erićem! Dobrica Erić PLAVA MESEČINA izbor poezije za decu Treće, izmenjeno izdanje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1997. [postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Decembar 16, 2010, 09:56:27 pm » |
|
** . . . PLAVI SANJAR Onaj ko je sreo ili video Dobricu Erića, zna da on nije plav. Nema ni plavu kosu, ni plave oči. A opet, kad pročitamo njegovu pesmu Plavi sanjar, jasno nam je otkud ova boja krasi pesnika:"Dozvolite da vam predstavim sanjara sa snovima plavim..." Jeste: sanjar i plavi snovi. Otkrio si tajnu pesnika! Kasnije ćemo saznati da su to još i: čuđenje, patnja, sreća, traganje, radost, i još mnogo, mnogo slika i osećanja koje samo pesnik ume da pronađe, naravno, u predelima mašte. I zato, veruj, svaki sanjar, maštar, svako od nas ko ume da prepozna neko osećanje u onome što vidi oko sebe, mirne duše može da se smatra pesnikom. Čak i onda ako ne ume to da napiše u obliku pesme. Prema tome — ne budi tužan ako ne uspeš da napišeš ono što se zove pesma. Mnogo je važnije da umeš da je pročitaš. A to nije teško. Potrebna je samo želja, i volja.
I ova knjiga pruža mogućnost da otkriješ poeziju. Uzmi je kad si raspoložen za čitanje i čitaj, čitaj, sve dok ne pronađeš pesmu koja odgovara tvom raspoloženju u tom trenutku. Kasnije ćeš otkriti da u knjizi ima više pesama koje su ti drage. Neke ćeš čak i napamet naučiti. Zato što su ispunjene nečim što je i deo tebe: osećaš se baš tako, vidiš baš tako kako je pesnik zapisao.Dobrica Erić PLAVA MESEČINA
* * * * * * * * *
O knjizi PLAVA MESEČINA — "Ova knjiga pruža mogućnost da otkriješ poeziju. Uzmi je kad si raspoložen za čitanje i čitaj, sve dok ne pronađeš pesmu koja odgovara tvom raspoloženju u tom trenutku. Dobrica Erić je, dakle, plavi sanjar. To jest — pesnik. Ljubav prema zavičaju u njegovim pesmama izvire iz uspomena na detinjstvo. Zato nije čudno što u njegovim pesmama često vidimo selo i sve ono što je u selu i okolini lepo i prijatno: kuće, livade, cveće i naravno, ljudi. U pesmama srećemo i čuđenje, patnju, traganje, radost i još mnogo slika i osećanja koje samo pesnik ume da pronađe, naravno, u predelima mašte".
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Decembar 16, 2010, 09:59:37 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić PLAVA MESEČINA | Od klikera do dilbera
ZAVIČAJU
Cvete, lepši od ruže i bulke Cvetale ti trpeze i ljuljke!
Pesma ti se do neba orila Svaka česma ljubav žuborila!
Igle vezle a vretena prela Kombajn žeo vodenica mlela!
Hlebovi ti narasli ko brda Reka mleka poplavila krda!
Pesnici ti cvetne vence vili A vojnici voće kalemili!
DELIJE
Sastale se delije u krošnji šeftelije* Penju se sve smelije guču sve veselije i beru najzrelije.
Al otud se primiče neka krpa od čiče Brkovima ne miče na berače ne viče samo motku giliče i samo se primiče.
Poleteše delije sa one šeftelije kao vrapci, ko svrake pravo čiči u šake.
Podiže se prašina oko tri prikašina a kad presta prašina zašumori šašina.
Trepću vrapci u čudu trepće lišće na dudu Nigde jednog delije nema kraj šeftelije na kojoj se sad miče ona krpa od čiče:
Penje se sve smelije gleda sve veselije kako beže delije i bira — najzrelije!
OD KLIKERA DO DILBERA*
Briše vetar preko njiva pokisoše suncokreti.
Šta se ovo sa mnom zbiva kuda ovo vreme leti?
Do juče sam jeo med i džambasio** svoga ata
A danas mi jedan bledi nevaljalko kaže — tata!
Posmatram to lice, slično mom licu, i pege brojim
Pa mi nešto neobično ko da sam pred sobom stojim.
Rekoše mi: Rasti, rasti od klikera do dilbera!
A ko je sad taj vižljasti klinac što me gleda s cera?
Do juče sam skako s panja u rečicu brzotoku
A danas već moj Sin sanja vodenicu na potoku.
Družimo se mi već dugo prikrivamo svoje tajne
I krademo jedan drugom snove nežne i beskrajne.
Rekoše mi: Rasti, rasti da dohvatiš divna čuda!
Ko je sad taj vragolasti dečak što me gleda s duda?
Do juče sam igro uje i bio lak kao lasta
Danas moj Sin zadirkuje devojčurke oko plasta.
Jedan drugog pogledamo zavidljivi oba malo
Kao da se ogledamo nad vilinskim ogledalom.
Rekoše mi: Rasti, rasti dočepaj se snage muške!
Ko je sad taj crnpurasti momčić što me gleda s kruške?
Do juče sam bio momak dizo kule u oblaku.
Danas moj Sin diže oblak prašinčine po sokaku.
Zar porastoh ovoliki strah me već pred sobom hvata
Da bi me taj bledoliki deran drsko zvao — tata!
Koškamo se, mada znamo reči nežne kao trave
I potajno potkradamo jedan drugom snove plave.
* dilber — momak, delija ** džambasiti — razigravati konja
* šeftelija — vinogradarska breskva
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Decembar 16, 2010, 10:00:22 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić PLAVA MESEČINA | Zdravice
KOLOVOĐI
Kako ti se kolo talasalo
Tako žito u polju klasalo!
ZECU
Tebi, zeko dobričino kusa
Želim brdo najslađeg kupusa
I da te bar na prazničkom piru
Lovci i psi ostave na miru
PČELAMA
Prespavajte ove noći posne
A kad granu zore medonosne
Napunite sve kućice redom
Bagremovim i livadskim medom!
PTICAMA
Zapevajte zlatokrili gosti
Zimzelene grančice radosti
Zapevajte kao u proleće
Da se i led istopi od sreće!
PAHULJICAMA
Lepršajte leptirice bele
Dok se deca sunca ne zažele
Dok vas južni vetar ne premetne
U pupoljke i krunice cvetne!
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #9 poslato: Decembar 16, 2010, 10:00:46 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić PLAVA MESEČINA | Plavi sanjar
BAJKA O SENICAMA
Bile dve male sestre senice pa našle jedno zrnce pšenice.
Skakutale su i cvrkutale i taman htele da ga podele kad su ih zgrabile dve strašne kanđe i odnele...
Na mestu gde su bile senice ostalo samo zrnce pšenice.
CVEĆKA-NEĆKA
Šta trepćete iz zapećka Ja nisam dete već Cvećka-nećka.
Neću da jedem neću da spavam Brojim zvezde i zabušavam Živim na voću vodi i cveću Neću da hoću hoću da neću!
Srce mi je čigra želi da se igra!
Šta gledate zar ne znate ja nisam srećka već Cvećka-nećka.
Neću da učim neću da rastem Što da se mučim zbog glupe plate
Živim na voću vodi i cveću Neću da hoću hoću da neću!
Srce mi je čigra želi da se igra!
PLAVI SANJAR
Dozvolite da vam predstavim sanjara sa snovima plavim.
Pesnik se nikad sasvim ne budi On uvek nešto prede i plete Pesnik je spolja ko i svi ljudi a iznutra pravo pravcato dete.
I to dete koje se čudi mnogo čemu što rade ljudi.
Pesnik gleda u svet kroz perce pauna i kroz frulu od zove Njemu je kap rose — jezerce po kome najlepše lađice plove.
Roj svitaca i buket cveća — to je prava zemaljska sreća!
Pesnik je srećan i kada pati i opet — tužan u bašti sreće Pesniku svaka pesma povrati po jedno detinjstvo, kao proleće.
Kad slavuj klikne jutru u glavi prvo se bratu pesniku javi.
Pokaže mu putić do dvorca gde zvecka bezbroj zlatnih pehara pa nagovori svog razvigorca da ga zaveje snegom behara.
Pesnik se napije sunčevog vina uz svirku livadskih violina.
Pa onda luta kroz polja raži kao da se u bulke zaljubio i sve tako kao da traži nešto što nije izgubio...
Svake večeri i svake zore on traži rime i metafore.
Kad ih ne nađe, pesnik je tužan i ceo svet mu postane ružan A kada nađe — sunce obasja brežuljke pune grožđa i klasja.
Posle siđe u neku bajnu dolju da pesmi otkrije tajnu.
Jer, pesnik voli, to nisam reko jednu princezu, kćer divne bašte koja boravi negde daleko — u predelima njegove m a š t e ...
ZBOG NJE ON, DECO, SVAKOG DANA OSEDLA BELOG KRILATOG ATA, I ZBOG NJE JE TAJ SIN ROSNIH POLJANA IZUČIO BEZBROJ ZANATA!
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #10 poslato: Decembar 16, 2010, 10:01:43 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić PLAVA MESEČINA | Plavi sanjar
NOĆI KAD NAM JE ŽAO DA ZASPIMO
Postoje neke letnje noći kad nam je žao da zaspimo.
Naši roditelji su davno večerali i polegali, a mi još lebdimo u avliji kao da su nam porasla krila.
Nebo se rascvetalo nad našom kućom kao stoletna trešnja na kojoj stoji mesec.
Bašta nam miriše na sve bilje koje cveta na zemlji.
Popci zvrje pod lipama kao skriveni satovi tišine, koji rade po zvezdama i pokazuju koliko će nam dugo roditelji živeti.
Potok žubori u blizini, tiho, kao da razgovara s kamičcima, lepo osećamo kako nam zapljuskuje dušu.
Hteli bismo u polje, u reku, na brdo, hteli bismo nekuda, ni sami ne znamo kuda, ali ne možemo da prekinemo končiće bojažljivosti kojima smo privezani za stabla jabuka.
Svici nas prosto čikaju da izađemo iz avlije i mi ih hvatamo i mažemo njihovim zlatom lica.
Po jedna zvezdica nam stoji u grlu, kao koštica od šljive koju ne možemo da progutamo.
Više niko nije budan sem cvrčci, svici i mi, lišće treperi samo od našeg disanja, mesečina je tako plava i gusta da bi se po njoj moglo plivati.
KADA UCVETA DREN
U šumarku na bregu proplamsavaju žuti plamičci.
To cveta dren, najvredniji prolećni ranoranilac.
Nestrpljive pčele već uleću u nežne vatrice drenovog cveta i izleću iz njih pijane od mednog praha.
Po ugledu na dren, uskoro će procvetati i drugo drveće.
Prvo breskva i trešnja, pa jabuka i šljiva, i tako redom, sve do bagrema i lipe.
Vazduh će biti preslađen raznim mirisima i trošićemo ga mnogo više nego u toku zime.
. . .
Ko bude jeo med od drenovog cveta, biće zdrav kao dren.
Ko bude jeo med od breskvinog cveta, biće nežan kao breskva.
Ko bude jeo med od trešnjevog cveta, biće sladak kao trešnja.
Ko bude jeo med od jabukovog cveta, biće rumen kao jabuka.
Ko bude jeo med od bagremovog cveta, biće visok i stasit kao bagrem.
Ko bude jeo med od lipovog cveta, biće mirišljav kao lipa.
Ko bude jeo livadski med, biće lep i treperav kao ucvetala livada.
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #11 poslato: Decembar 16, 2010, 10:02:06 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić PLAVA MESEČINA | Belo zvonce peva u travi
BELA RADA
Malo sunce s venčićem na glavi
Progrejalo u zelenoj travi
Zbog njega se nebo lepše plavi.
BOSIOK
Miriše mu lišće na rosne putiće
Miriše mu cvet na leptirov let
Miriše mu duša na praznička jutra
Sunčana i čista u crkvi detinjstva.
VISIBABA
Belo zvonce peva u travi
Oko njega igraju mravi
Radost se širi po dubravi.
MASLAČAK
Žute oči krupne i vesele
Gledale me pa su zažmurele
Ostadoše trepavice bele
Koje plavi povetarac kradom
Razvejava zelenom livadom.
ZEVAK
Niti priča niti peva niti plače
Samo zeva.
Da l' je žedan gladan, bolan Što ne pusti suzu sjajnu
Da l' bi hteo (a ne može) da nam kaže neku tajnu?
SMILJE
Brižne majke često svuda meću
Žuto cveće što donosi sreću:
Broš od smilja na kragni kaputa
Stručak smilja upleten u kike
Lančić smilja od kuće do puta
Venčić smilja oko drage slike.
Svake noći u dugom ćutanju
Tebe tvoja majka blagosilja
I kiti ti sutrašnju putanju
Dukatima smilja i bosilja.
SPOMENAK
Kad god vidim cvet spomenka, moje srce tiše kuca.
Na lice mi padne senka ili blagi zračak sunca.
Po spomenku šapnem tvoje ime: Spomeni me, ne zaboravi me!
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #12 poslato: Decembar 16, 2010, 10:02:40 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić PLAVA MESEČINA | Ekološka azbuka
ЕКОЛОШКА АЗБУКА
Ако Будете Више Гајили Дрвеће Ћаци Еколози Живећете Здрави И Јаки Као Лавови Људи Морају Незагађене Њиве Орати Пшеницу Радости Сејати Тако Ће Увек Фино Хранити Цело Човечанство Џакови Шумадијски
PESMA NA SLOVO A
Automobili i avioni što arlauču sa svih strana potroše više vazduha za dan nego sva deca za godinu dana.
Apelujemo na mame i tate i na sve druge automate da ne uključuju stalno mašine za proizvodnju buke, prašine dima, smrada i raznog smeća neprijatelja dece i cveća —
Da bar nedeljom u svanuće uđe čist vazduh u naše kuće a radnim danom, od dva do pet da nam miriše bagremov cvet bela rada i ljubičica da nam se vrate leptir i ptica zeleni travnjaci, beli jaganjci plavi zvončići i potočići avenije i avlije i voda koja sme da se pije!
OGRISCI, OPUŠCI, OTPACI
Ogrisci, opušci, otpaci na šta sve ovo liči Bele se ovce i oblaci samo još u bakinoj priči.
Ovo mi stanje na dobro ne miriše Ozona je sve manje a otrova sve više.
Biju nam srca kao zvona Ozona Ozona Ozona!
Onoga koji odseče drvo oteraćemo iz naše okoline Onoga koji posadi drvo odlikovaćemo Ordenom Otadžbine.
Više olova ima u našim malim plućima nego u rudnicima Otežali smo od olova.
Molimo mame i tate i sve teče i čike da nas ne pretvaraju u olovne vojnike!
[postavljeno 01.07.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #13 poslato: Decembar 16, 2010, 10:03:06 pm » |
|
** Poezija za decu Dobrica Erić
MAK U ŽITU1
U kosi žita rujni mak cvet'o. Sunce mu ljubi prašnik pun žara. Svud oko njega treperi leto K'o žarki leptir sa bezbroj šara.
Čovek i dečak Što za njim kasa zastadoše u zlatnom runu: dečak baci strelicu klasa, a čovek pogleda rumenu krunu.
Nebo blista k'o plavo oko u kome srebrne ptice trepere — Tata — kliknu dečačić zvonko. — Gle, što je lep cvet! Da ga uberem?
— Ne... reče čovek i izvi vrat, kao da prati lastin let: — Kad je moj otac poš'o u rat, beše mu na bluzi baš takav cvet.
Dečak vide dve krupne suze i ne hte više ništa da pita. Samo ga nežno za ruku uze i pođe s njim kroz jezerce žita.
U zlatnoj kosi rujni mak cveta. U krunici mu ruča pčela. Bruji šarena košnica leta S bogatim saćem polja i sela.
1 ČITANKA sa pisankom za I, II i III razred osnovne škole
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #14 poslato: Decembar 16, 2010, 10:03:30 pm » |
|
**ERIĆEVA GRUŽA Gruža! — U srpsku poeziju danas, naporedo sa njenim značajnijim imenima i pravcima, uključuje se i ta brdovita oblast sa one strane Rudnika, taj zeleni trougao između Kragujevca, Milanovca i Kraljeva, i stoji kao vrelo čudesnih ritmova, kao zavičaj nevinih slika i metafora, kao jedno od plodnijih iskustava posleratnog srpskog pesništva. Milutin Beljaković, Petar Beljaković, Aleksandar Đorđević, Milena Jovović, i, najzad, zavodljivi Dobrica Erić (1936) dali su, u poslednjih desetak godina, pesme koje se ni u jednom pregledu naše novije književnosti ne mogu zaobići. (Gle, još jedan propust Svete Lukića u nedavno objavljenoj Istoriji!) Van svih škola, a u svojevrsnom, "seljačkom" dosluhu sa svim školama, melodija Gruže se izdvaja kao kliktaj iz svetle dubine jutra, kao govor koji van sebe ne traži povoda ni razloga. Čim se odvoji od surove egzistencijalne nužde, poezija postaje plen svakojakih nepromišljenosti, unesrećuje se. Održavajući svoje izabranike u dobrom zdravlju, Gruža nas podseća na najdalje, na prvobitne razloge pevanja.
Gruža je sinonim za zavičaj; to je muza koja nadahnjuje, dariva, podstiče; ona daje i polet, i materijal Nova Erićeva zbirka, Slavuj i sunce, sačinjena je od samih dokaza ljubavi prema tom nadahnjujućem kutku Šumadije.
Zadrhtao sam čitajući nove Erićeve stihove.
Poezija za decu? Bez sumnje. Za odrasle? Svakako. Vlasnik pravog bogatstva iskonski svežih, mirisnih i zvučnih slika, Erić vešto iskiva medaljone čija je jedina svrha: da budu lepi, da svetle, da nas taknu u sam živac ludog prepoznavanja, da nas ushite. Reklo bi se da Erić prepisuje prirodu:
Pčele predu medene žice između voćnjaka i košnice.
Jasno je: naše uzbuđenje dolazi od prepoznavanja. Ali, u prepoznavanju atmosfere, njenih karakterističnih i zauvek zapamćenih detalja, mi se vraćamo daleko, u detinjstvo, ili, ko zna, još dalje, u svetlu i čistu večnost. Tako nam lirika, pre ikakvog argumenta, pre saznanja, pruža mogućnost izlečenja; ona je čist vazduh koji se diše, vazduh sa samog početka disanja.
Erić se u nekim od svojih "ozbiljnih" pesama upinjao da izgleda umnije no što je potrebno, pa se dešavalo da se jarke pesničke slike nađu u sumnjivom kontekstu, propraćene kakvim trenutnim, slučajnim komentarom. Jer svaka opsesija ne dolazi iz dubine bića, i tu je izvor mnogih nesporazuma između pesme i pesnika. U ovoj zbirčici takvih iskušenja nema. Uprošćeni kanoni dečje pesme oslobodili su Erića prisile da zloupotrebljava svoj dar: svoj na svome, prirodan kao zemlja i kao voda, on nudi čistu, golu, oslobođenu sliku. Valjda je pomislio: da deci "više" ne treba. Bogme ni nama, odraslima, najčešće više od toga ne treba! Bar ponekad, bar onda kad se čula užele neposrednih podataka, jasnih sazvučja, čistih imena, koji će nas podsetiti da smo se rodili na zemlji, i da nam je na zemlji najbolje. Erić oseća prvi preduslov izvorne dečje pesme: mora se biti bezobzirno jednostavan, da bi se, najprečim i najsigurnijim putem, obelodanilo to što je toliko duboko u nama da zapravo i nije više naše. To je jedina estetika tzv. dečje, tj. elementarne poezije.
Ona je jednako bliska i deci i odraslima zato što je osnovna mera svekolike čulnosti i osećajnosti. Dečji pesnik u Slavuju i suncu ima ulogu supersenzibilnog instrumenta postavljenog u srce prirode; na nivou predlogičke spoznaje, taj instrument registruje pomeranje cvetova, zuj insekata, protok godišnjih doba, a u tom izveštaju dete, i čovek, i dete u čoveku, radosno prepoznaju svoja najranija čulna iskustva.
Gruža, pesnički i ljudski zavičaj Erićev, puna krotkih uvala, blagih zaravni, gradina, livada, i malih, ledenih bašta uz potoke, struji kroz krvotok ovog pesnika kao alkohol od koga samo stihovi mogu da otrezne, traje u njemu kao ukus samoga života, kao praosnova gledanja, nadanja i radovanja. Ushićen onim čudom kojim nas priroda prožme kad god zaboravimo na sebe i široko otvorimo oči, Erić nezasito kuša slast burnih, munjevito uhvaćenih slika, završavajući svoje kratke pesme tačno tamo gde ta slast prestaje. Kao da su samo lopovlukom neke od tih slika mogle biti uhvaćene:
Svaki cvet ima u glavi pčelicu, koja ljupko svira leptiru dok mu stoji na nosu i zaneseno srkuće rosu (...)
Sve se ovo odnosi na prvu polovinu knjige (petnaestak pesama). Drugi deo knjige, neodgovorno raspričan, vrlo je slab, rutinerski, pa i dosadan. Tu Erić nije pravi dečji pesnik, već oponaša nešto što je tome vrlo slično, po opšte usvojenom receptu profesionalaca koji se, pišući za decu, prenemažu. Nategnutost i diletantski humor tu se prepliću sa nitima jednog nesumnjivog dara, dara koji se trenutno uspavao. Blistavi deveterac, gibak, tečan, drhtav, sa uzletima i posrnućima narodnog kola, tako srećno ozvučen celom dužinom fraze, u drugom delu knjige najednom stane da šepa. Da ne duljim. Dobri pesnici Erićeva kova odlikuju se, između ostalog, i nekritičnošću prema sebi. Treba ih voleti tamo gde dostižu svoju punu meru; na promašajima njihovim ne vredi se zadržavati; novo, srećnije nadahnuće potire njihova povremena klonuća.
Uvek sam podozrivo slušao to što se kod nas, ponekad, govori o modernoj dečjoj pesmi i modernom detinjstvu uopšte; čini mi se da u modernoj poeziji moderan duh može biti angažovan samo na liniji lucidnog i sve lucidnijeg otkrivanja najprimarnijih doživljaja, senzacija, slika, sazvučja. Dobrica Erić učvršćuje me u tom uverenju; njegova "seljačka" poezija bez sumnje je moderna. Radost neposrednog, čulnog opštenja sa prirodom nikada i ničim neće biti prevaziđena. Kao i put u kosmos, i putovanje u prirodu još je na početku.
Isto je obići svet, i cvet:
I kanu kap vina u cvet i pijan bumbar oblete svet.Milovan Danojlić NAIVNA PESMA ogledi i zapisi o dečjoj književnostiAntologija srpske književnosti
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #15 poslato: Decembar 16, 2010, 10:04:29 pm » |
|
**
GRUŽA, PLANETA ZAVIČAJNA
Moje ime izgreva iz rime ko rosno lice jutra od pšenice.
Pesma bez rime pati i boluje ko stog za zvezdom što spa na kremenu. Što bi bio letnji pljusak bez oluje? Grmljavina je rima nevremenu.
Pesmo, obuci se u prazničnu rimu pa da izdržiš i leto i zimu. Dobrica Erić
Oglašavana, šezdesetih godina, i od zvanih i od nezvanih kao svojevrsno kultno čudo, popularisana kroz medije i kroz svakojake estradne forme, takozvana poezija seljaka-pesnika izlazila je, postepeno, iz vidokruga javnosti, mimoilazeći se sa ozbiljnijim književnim zbalcima, hroničarima i antologičarima, i bivajući, tokom vremena sve više, prepuštena sama sebi. Zbrisana je trenutnim rezultatom naše žestoke i krajnostima sklone rastrzanosti između narodnjaštva i kosmopolitizma. Faktički je, doduše, nastavila da traje uz podršku pojedinih poklonika, ljubitelja sela, narodnog duha i etnografije. Dobrica Erić je, kao najznačajniji predstavnik i najsrećnije otkriće ove poezije, podelio i sudbinu jednog stvaralačko-duhovno-društvenog talasa i sudbinu praktičnog razilaženja s tim talasom. Jer, za proteklih tridesetak godina (prva Erićeva knjiga Svet u suncokretu, objavljena je 1959) mnogo se šta promenilo: splasnula je, iz brojnih razloga, poetska tendencija "seoske umetnosti": iščilela je podrška nekadašnjeg javnog interesovanja; gradirali su se, razišli i "izdiferencirali" najuspešniji protagonisti. Nekad mladi i atraktivni seljak-pesnik i medijsko čudo iz Gruže Dobrica Erić prestao je da bude ono što je nekad bio: nije više ni mlad, ni medijsko čudo, ni seljak-pesnik, a ni zemljoradnik. Otisnuo se, ozbiljno, u poeziju.
PEVATI I ŽIVETI
Ako je za Branka Miljkovića "pevati isto što i umirati", onda je za Dobricu Erića pevati isto što i živeti. Poetika je Erićeva paganska, rustikalna, razdragana, vesela, zakovitlana, razbarušena, ali "sa otmenošću duše" i delikatnim saznanjem gde je "onaj život gde sam pao i ja" slučajna vinjeta iz Tadeuša Ruževiča kojom se otvara ovaj poetski cvetnik. "Iskrivili su poeziju jureći za originalnošću, i neponovljivošću, stvorili su od nje igračku za decu, izmajstorisali tele sa dve glave. Treba to sve sahraniti i ugaziti u zemlju. Neće pomoći veštačko disanje, neće pomoći intervencija vračeva i recenzenata. Da bi vaskrsnula, poezija je morala da umre. Bio sam i ja vinovnik i svedok te smrti."
Dobrica Erić je, međutim, bio i vinovnik i vinopija na ovoj figurativnoj sahrani; on je sa hiljadu izdanaka gurnuo iz granja, ugara kako se kaže, koja se spaljuje u duboku jesen. A pevajući dosledno poetično o godišnjim dobima, o prastaroj ratarskoj, natejskoj, slovenskoj lipi nad Gružom, kao naseobinom svekolikog žita, grožđa, cveća, flore, faune, dedova i unuka, snaša i seljančica, moba, žetvi, svinjokolja, dečačkog kupanja po bezimenim potocima, on je pevao kantilenu praznične svakodnevnice i karnevalske ponoći. Vesna njegove poezije ima ukus zimske dobrote, kao što žarko leto zajedno sija sa njegovom jeseni.
Ciklus Kalendar Dobrice Erića čitav je magnetna mapa folklornog i filozofskog buđenja reči, sintakse, metafore, prozodije i kao što čovek svojim paganskim instrumentom ne saznaje koji je mesec od kojeg humaniji, plodniji, svetliji, tako i mi ne želimo da tražimo "džoker mesec" u ovoj kantileni. Dobrica Erić se obraća svetu koji svoju izuzetnost vidi u tome što nije izuzetan, što nije izmajstorisan, iscizeliran i što je uzet iz prve ruke, iz prvog jutarnjeg glasa, sa najbližeg izvora, kao "konac vode". To je glas koji ratar čuje u krošnjama drveća pri povratku sa oranja. To je ratarov krepki san u noći posle žetve. To je ljubav ratara i njegove žene. Kao da čitate juniorske ratarske letopise, ili profane seljačke životopise; niko i ne pomišlja da bude junak, heroj, ali bismo zamutili vodu ove bistre poezije ako bismo njenog kolektivnog i personalnog pevača nazvali antiherojem. Pesnička knjiga Dobrice Erića ima magiju plođenja, cvetanja i sazrevanja. Tajne prirode ovde se odgonetaju tajnom reči, pesnički oplođene, metaforom rascvetane, baladom uzrevane. A tu je i etičko jezgro i estetički plod Erićeve kantilene, osobene u bujicama i vodoskocima savremene srpske poezije.
EPSKI LAMENT I IMAŽINISTIČKI FAROVI
Odstupajući od jezičkih normi, paganski lautar ne odstupa od pesničkih oblika. Napuštajući poeziju sa maglom u glavi, Dobrica Erić ne izbegava prolećno ludilo srca. Za njega je govorni jezik samo suština, svekolika građa pevanog i mišljenog. Ali, jednostavnost njegovog izraza takođe je prividna: ona je, u suštini, po zamisli, plod promišljenog i zanatski usavršenog postupka. Posebno vredne pažnje su pesme eliptične jezgrovitosti koje se mogu porediti sa majstorskim pesmama Vaska Pope. Ciklus Suncokret između sunca i srca, međutim, pridobija svojim epskim lamentima, dijastolom svojih imažinističkih farova:
Noć puna mene i mladog meseca noć što mi preba zvezde ispod rebra. Utva zlatokrila prnu sa Ješevca U san mladog sebra u kap čistog srebra.
Ni cvet ni oko ne mogu da sklopim zbog rane što mi na nebu zarasta. Noćas bih čaire mogo da potopim tolika voda u meni narasta.
Noćas bi mogo okretati mlinski točak oko srca i pšeničnog klasa, samo ne mogu da utnem vilinski končić nesanice u iglu tvog glasa.
Obilje metafora, sinestezija, sinegdoha, pesnika koji od "homo fabera" do "homo ludensa" prelazi, najkraćim putem. Gruža u njima nije himera, nije prag patosa, nego je Zemlja, planeta, himnični zavičaj u kome "miriše noć puna mene i mladog meseca", i u kome je, rustikalnom hrvalištu, pesnik mogao "povrljati vatre svih žita i trava". Erićev socijalni senzibilitet se dečurlijski nesvesno, senovito, preliva u svečanu alijenaciju koja je pesmi neophodna, koja je za pesmu samorodna. U prozodiji, u poetici neposustaloj, ali sve prozirnijoj, kristalnijoj pesnik Krunisanja, kao paganske pozicije bez kraja, Gruža kao praratarskoj, paganskoj Srbiji obezbeđuje centar metaforizacije. Menjajući upotrebnu vrednost metafore, pesnik će sve više koristiti preverbalnu, skoro onomatopejsku melodiju nedosanjane, nedopevane narodne lirike.
Gledajući kroz prozor beskraja i slušajući riku paganskih stada, lautar Dobrica Erić vraćajući nas osnovnoj srži jezika, čuva kroz njega duhovno i fizičko ognjište. On piše brodski dnevnik zelenog gružanskog mora, i modro oko jezero gružanskog neba. Jer pesnici, ne smanjuju svoju začuđenost pred svetom i u svetu, koračaju pored nas u megapolisu i idu maratonski dišući ispred nas do badža i bačija, avlija i štala, senokosa i berbi, uskršnjeg posta i kumovskog bardaka. Ili, kako je to, jednostavno napisao Dušan Radović. "Kad smo se zaputili u gradove, i još dalje — tragajući za početkom ili krajem, Dobrica Erić je ostao da čuva zavičajno ognjište, za slučaj da ne nađemo odgovora i de se moramo vraćati. Ovaj Robinson iz Gruže je kao priroda čiji je vernik — strpljiv i postojan. On ima vremena i ne žuri da se čudi veličini sveta pre nego što otkrije tajnu cveta. U svakom zametku nalazi se tajna poruka predaka, sudbina svakog novog života. Svakome je, nevidljivom šifrom, poručeno i određeno šta će biti, kako će izgledati i koliko će živeti. I niko živi nema drugih mogućnosti već da ostvaruje svoju sudbinu i prenosi potomcima amanete i zakletve predaka. Dobrica Erić peva tom velikom i lepom moranju da se živi."
BIRANJE VLASTITOG SNA
U poetskoj mapi Razapeta zemlja, u ovoj kantileni gde "zatvoreno skriveno biće pravi burne talase, sve je konkretno, reljefno, ali ništa nije bukvalno, doslovno na prvu loptu". To je, najvećma, snovidni simbolizam u kojem čovek bira svoj san da bi kasnije bio suočen sa suprotnim otkrovenjem: da je san izabrao njega i da snovi nisu samo naličje stvarnosti, nego da i oni, preoblikovani, preosnevani, imaju svoje naličje koje liči na stvarnost, i bezdano je i bezglavo daleko od nje. Bilo da peva o zvezdama u granama šljiva, ili o sekiri nad plodovima, o virovima gde se kupaju gružanske devojke, ili kristalnim kuglama u dalekim varošima, ili đurđevdanskim prestolima, ili izgrevima nad seoskim kućama i pustim crkvama " Dobrica Erić se prepušta poetskoj pustolovini stvaranja orfejskog reda, pa se njegove snovidije preobrću u obrise, ljubičaste, onoga sveta koji postoji kao prostor za sebe, kao metarealnost, sa kojom se doskora nismo sretali ni navozili u pesničkim delima autora Kuće za moga brata, Ogrlice od grlica, Leta u Kalipolju, Prsten u izvoru, Plave mesečine, Tri sonetna venca i sijaset svakovrsnih i svakojakih pesničkih albuma i knjiga.
U ovoj sinusoidi lirske energije i epske lakokrilosti Dobrica Erić je uspeo da izgravira jedno novo lice prirode, stigao je na visini jednog morala i jedne, presudne, izvesnosti; pastoralni dekor je dijalektički neumitno zamenjen etičkim stavom pevača i pesnika, u onom obostranom značenju koje nam je interpretirao Boško Petrović u svom romanu Pevač sa bojama epohe prošlog i našeg stoleća. Jedina čovekova izvesnost jeste da ga "prah vremena zavejava", pa iz toga izlazi da je i "od roda leleke", da je od onog toka što teče sve mutnije i žubori sve tiše. Pokadšto patetičan, u kadencama zavičajne metafore, i ponajčešće igrajući na "sudbinu povratnika" pesnika koji "mora da peva o Moravi", kao da izgovara stihove sa margine psaltira i trebnika, pesnik uspeva da bude hipnotičan, moderan, aluzivan, i da, sažimajući veliki istorijski raspon, zaopeva sudbinske "ciljeve istorije" kao pesnik-humanist a nedovoljnost međuljudske komunikacije kao pesnik-moralist. Erićeve pesme su od plemenitog metala i upevanog jezika prevalile staze i bogaze od jarkih projektora pesničkog stava, uspravnog, ushitnog barda čija je Gruža prepuna mirisa Odese i finskih šuma, savana i tropike, ciklične celovite asocijacije, celoviti duhovni pejzaži. Detalji tog celovitog stzvarnog sveta razrastaju se u viziju "junoše na vodama", sa paganskim motivima koji nas tako neodoljivo zaokupljaju na kraju veka. Godinama zagledan u krošnje svoga sveta, svoje Srbije, Dobrica Erić se, ne povijajući faunsku svoju glavu, vraća korenima čiji su prividi i pojave pejzaži i mikrokosmosi pesnikov najizdržljiviji ego!
PRKOSNA PESMA
Ja rab Božji Srbin sa prosedom bradom izjavljujem dragovoljno kroz lance i žicu pred svedocima Silom, Mukom i Nepravdom da sam kriv i da priznajem krivicu!
PATINA LEGENDE MITA I ISTORIJE
Između georgike i poetike Dobrice Erića struji onaj mlaz svetlosti koji ga je budio u detinjstvu, i svetli ona srča krčaga koji je prvi put razbijen u dečaštvu. Iz postojbine korena, cveta i ploda, iz buđenja domaće flore i faune, iz hidronima i toponima, koji Gružu čine hipotičkom pesničkom i pevačkom zemljom, iz noći prospavanih u vodenici, iz damara koji vuku volove ili zaoravaju sve dublju i raskošniju crnicu, iz magle jesenjih vrbaka, iz glorioznog smeha i kupačica u bezimenim potocima, iz najezde vilin-konjica i svitaca, iz čeza i kolesara, kao u paganskoj mitologiji koja se presipa, kipi i klokoće, poetsko motovilo i pletivo erićeskne georgike preliva se u palestru, u igralište i maštalište, čiji poetički kapacitet ne zastaje, ne ukotvljuje se, ne privezuje za "mlade Parke građanski apsolvirane sene i opomene”. Vreme je, neodložno ali izrecivo, da se kaže kako poetsko pismo Dobrice Erića ima i svoju ljubičastu patinu legende, mita i istorije, i pored povremene prigodnosti, ostrašćenosti vanpoetske retorike, ukupno pesničko delo, čak čitava ova rustikalna rapsodija, oseća i prihvata Duh koji, kao da najteže prihvata bivanje u sadašnjosti, to jest: žarište, izbište, selište, kao konkretno ljudsko postojanje. Dobrica Erić, srećom, domišlja, razaznaje da je trenutak (koji je večnost) teže otelotvoriti nego večnost (koja je trenutak). Ili kako je to blistavo zapisao Karel Kosik: "Čovek stvara istoriju i živi u istoriji daleko pre nego što upozna samog sebe kao istorijsko biće. Ali, istorijska svest, koja je otkrila istoriju u dimenzijama stvarnosti, ne govori sama po sebi istinu o tome šta je istorija".
Pesnik nesebičnog, nepodmitljivog lirizma Dobrica Erić je paganski opevao godišnja doba, bašte, gružanske lugove, šljivake, livade, sokake, varošice, gostionice, jablanove, daljine i visine, koračanje i lebdenje. Kao grnčar iz Jevanđelja, kao Per Gint iz Ibzenove drame, kao čovek na dnu tame svoga srca, pesnik Trolistog lica otišao je s onu stranu sveta čista lica i čista srca. Lirika Dobrice Erića počinje svoj novi život! Lebdeći, bez privilegije da bude van senke orlove, naš pesnik peva sipervijelovski "kad sunca spavaju ispod skromnih naših plašteva, u mračnom svemiru od koga su nam sačinjena tela. Najsurovije i najnežnije doline zajednički rastu u pesnikovoj mitologiji, "na dnu tame moga srca" (Dušan Matić) i "nad sudbinama koje su ustalasale najskrivenije vode" (Marko Ristić). Mašta kao energija i čuđenje pred svetom, kao eholalija iz detinjstva, ukrštaju i plovnu i neplovnu sudbinu čoveka, otkupljenog tajnim plamenom dečaštva.
MOJE SELO
To ti je moje selo, ko još takav vrt ima? To nije selo, već belo stado sa voćnjacima!
Sred sela: dom i škola. Nad krovom ruža plovi. Novi put, šarena kola. U dolji — jablanovi.
Kroz selo reka hrli i nosi sličice kuća. Mostić joj drveni grli obale pune pruća.
Milosav Buca Mirković
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #16 poslato: Decembar 16, 2010, 10:04:39 pm » |
|
* Stihovi Dobrica ErićPRKOSNA PESMA
Ja Rab Božji Srbin sa prosedom bradom izjavljujem dragovoljno kroz lance i žicu pred svedocima silom, mukom i nepravdom da sam kriv i da priznajem krivicu!
Kriv sam što sam neko a ne niko i netko Kriv sam što u doba opšteg srbobrsta idem u pravoslavnu crkvu doduše poretko i što se krstim ovako s tri prsta!
Kriv sam što jesam a treba da nisam Kriv sam odavno što stojim uspravno i gledam u nebo, umesto u travu Kriv sam što se drznuh protiv krivde kriv sam što opet slavim svoju krsnu slavu!
Kriv sam što pišem i čitam ćirilicom kriv sam što pevam, smejem se i psujem a ponekad i lajem Kriv sam i priznajem da ne znam što znam i da znam što ne znam Kriv sam, i da zavrsim s najvećom krivicom (pre nego što se zacenem od smeha)
Kriv sam tvrdoglavac što sam Pravoslavac i Svetosavac i što ne verujem u sveti zločin i oproštaj greha! Kriv sam i grešan dakle što postojim i kad već postojim i još drsko stojim što bar ne priznam da ne postojim!
Ako to priznam da sacuvam glavu izgubiću časni krst i krsnu slavu Ako ne priznam crno mi se piše ceo svet će na moju Zemlju da kidiše Rulje bivših ljudi lopova i golja čopori robota i drugih monstruma kidisaće na moje voćnjake i polja i na moju belu kuću pored druma oko koje kao najlepše odive cvetaju tresnje, jabuke i sljive.
Pa evo priznajem i to za spas roda Ja vise ne postojim skinite me s liste Ja sam od sad samo vazduh, svetlost i voda tri elementa koja vam koriste.
A ovo što pred vama govori i hoda to je ono što vi od mene stvoriste! Moja ružna slika ozverena lika koju umnožavate u večeri i jutra to je slika vaše svesti i podsvesti to nisam ja, spolja to ste vi — iznutra!
Moj dušmanine sa hiljadu ruku s hiljadu slugu i sluškinja laži ubrao si mi sunce ko jabuku i radost čistu ko bulku u raži. Moji će potomci piti jed i čemer a tvoji već piju gorku medovinu za krvav novac kojim puniš čemer rasprodajući moju đedovinu.
Usud će ti ludačku košulju obući i tada će se malo razdaniti ili će planeta od sramote pući i sve nas u isti ambis sahraniti!
Mnogo ste važne Zemljo moja mila Ti i Tvoje sestre Istina i Pravda čim se na vas digla ovolika sila čim su na vas zinule krivda i nepravda.
Rulje bivših ljudi ubica i golja čopori robota i drugih monstruma palacaju na tvoje voćnjake i polja i na moju belu kuću pored druma oko koje kao najlepše odive cvetaju lipe, jabuke i šljive.
Šta će ovde dzihadlije krstaši, farmeri koji Ti čereče sinove i kćeri Mora da su čule belosvetske bande da imaju zlatna srca pa ih vade da ih presade u sopstvene grudi ne bi li i oni tako bili ljudi.
Gospodo tužioci suci i dželati ispisali ste mi svoje zapovesti po zenicama najfinijem staklu Što teže živim, lakše ću umreti. Zašli ste mnogo u noć poodmaklu ali uzalud ćete linčovati najgostoljubiviji narod na planeti (zbog čega ćete goreti u paklu) jer Ljudsko Srce čudo nad čudima neće da se primi u vašim grudima!
Mi se ne plašimo smrti crne vuge već ropskog života i bolesti duge Smrt je česta pojava međ nama Srbima kao što su proleće, leto, jesen, zima. I nije strašnije pogotovu danju od suse, poplave, zemljotresa, mraza kad je čovek sretne na svome imanju okađene duše i svetla obraza.
Zlonamernici siti i maniti sve mi zabraniste u rođenoj kući al ne može mi niko zabraniti da pevam i da se smejem umirući a to se vama više ne događa ni kad svadbujete ni kad vam se rađa!
Poštedite me koca i konopca i razapnite me na vrhu planina kao vaši praoci što su mog Praoca Isusa Hrista Nazarećanina.
Ja ću da gledam a vi zažmurite inače će vam se oči rasprsnuti od sjaja mog lica Samo, požurite što pre me razapnete pre ću vaskrsnuti!1993. * * * PJESNIČKA SLIKA "MALOG SVETSKOG RATA" PROTIV SRBA Dobrica Erić PRKOSNA PESMA, 1993. (analiza) Ova poema izražava ugroženost i moral srpskog naroda, njegovo gnušanje protiv zapadnih sila koje su se udružile oko izmišljene fame o progonu kosovskih Albanaca. Oni su se pokrivali tom lažnom koprenom koju su sami stvorili i poveli "mali svetski rat" (izraz D. Ćosića) protiv srpskog naroda, tobože da bi zaštitili Albance. Pjesnik Erić je nadahnuto izrazio svoje i narodno ogorčenje protiv grube svjetske sile i nepravde koja je zasnovana na lažima, a laž je, ne samo nemoralna nego i providna i kad-tad će se otkriti. Poema je struktuirana u različitim strofama i zasnovana na suprotnostima između bjelosvjetskih napadača i otimača i srpskog naroda i njegove države. Njena pjesnička sredstva su kontrast, ironija, sarkazam, aluzija i dr. Glavno lice je žena Srpkinja koja govori o sebi, o svom narodu, zemlji i državi, u prvom licu. Ne daje nikakve podatke o sebi, čak ne kazuje ni svoje ime. Glasnogovornik je naše zemlje i naroda, tradicije i istorije, pravoslavne vjere i kulture. Prvo određenje ženskog lika je da je "sluškinja božja", koja pripada pravoslavnoj vjeri i Srpskoj Crkvi. U pjesmi je naglašena veza između vjere i naroda, ukazuje se na značaj pravoslavlja za srpski narod jer se narod bez crkve ne može održati. Nije mogao ni u prošlosti kada se nalazio pod udarom velikih religija i naroda. Ironično kaže da priznaje krivicu koju tuđinci bacaju na našu zemlju: "Izjavljujem dragovoljno/ kroz lance i žicu". To je ironija na postupke zapadnih sila protiv našeg naroda, Srbije i Crne Gore. Lanci i žica asociraju na nečovječne sankcije koje su ugrozile našu zemlju. Srpkinja se poziva na "svedoke" koji su "sila, muka i nepravda" i pred njima kazuje da je kriva što pripada narodu koji se prepoznaje među drugim narodima. Ona je kriva što je neko, a ne niko, znači osobena pojava. "Što u doba opšteg srboborstva" ide u crkvu i krsti se sa tri prsta (a ne sa četiri). Žena četiri puta ponavlja "kriva sam što jesam, a treba da nisam..." i "što stojim uspravno i gledam u nebo..., što se drznuh protiv krivde..., što opet slavim svoju krsnu slavu". Srbi su se pobunili, ustali protiv "krivde", agresora, zavojevača i otimača, iako su neprijatelji mnogo jači, brojniji, bogatiji. Agresori su tu pobunu smatrali prestupom, jer je njima, kao jakima, moćnima i bogatima, sve dozvoljeno. Žena spominje ćirilicu kao određenje našega naroda. A najveća joj je krivica što je uporna ("tvrdoglavka"), "Dragoslavka i Svetosavka", što ne vjeruje u "sveti zločin i oproštaj greha", što je aluzija na neke norme Katoličke crkve. Krivica njena (srpskog naroda) je što postoji i drsko stoji, što se prema agresoru odnosi kao da je mali i savladiv. U tim uslovima, kaže žena, sačuvaće glavu, ali izgubiće svoju tradiciju, slobodarski ponos, vjeru i krsnu slavu. Ako ne prihvati tuđinske ucjene, udruženi agresori će da kidišu na Srbiju "rulja bivših ljudi, lopova i golja" svim sredstvima, kao što su u stvarnosti i učinili — bombardovali gradove i sela, rušili mostove. Skupna slika napadača izgleda ovako: "Rulje bivših ljudi lopova i golja, čopori robota i drugih monstruma..." Prema njima izgrađena je "mekana" slika nasilja u prirodi: "Kidisaće na moje voćnjake i polja i na moju belu kulu pored druma oko koje, kao najlepše odive, cvetaju trešnje, jabuke i šljive." Žena priznaje "za spas roda" da više ne postoji, ona je samo "vazduh, svetlost i voda", nju su izobličili neprijatelji u njihovoj slici koju prikazuju javnosti u sredstvima informisanja. Ona je data "ozarena lika". Ali to nije ona, "To je slika vaše svesti i podsvesti, to nisam ja spolja, to ste vi iznutra." Srpkinja baca pogled na budućnost. Njeni mnogobrojni dušmani koji se služe lažima, kao opravdanju nasilja, gomilaju novac od prodate srpske zemlje, što je aluzija na otimanje Kosova i Metohije. Žena se nada da će ih stići Božja kazna. U suprotnom će "planeta od sramote pući/ i sve nas u isti ambis sahraniti". Ali stid je moralna kategorija, a agresori nemaju morala. Žena se obraća svojoj zemlji, sa njom povezuje istinu i pravdu, kaže da je naša zemlja mnogo važna kad se na nju "digla ovolika sila... da se krivda i nepravda... digla protiv istine i pravde". Srpkinja se pita: "Šta će ovde džihadlije, krstaši, farmeri koji ti čereče sinove i kćeri? Mora da su čule belosvetske bande da imaju zlatna srca pa ih vade da ih presade u sopstvene grudi ne bi li i oni tako bili ljudi." Srpsko srce se bori bez straha protiv udruženih napadača, i ne drhti od njihove sile i tehnike, pa mu se dive "belosvetske bande", koje ne teže ljudskosti, humanosti jer nijesu moralne ličnosti, oni traže plijen i korist za svoj ovozemaljski život. Junakinja poeme se obraća tužiocima, sudijama i dželatima i kaže im da će "uzalud linčovati najgostoljubiviji narod na planeti" jer srpsko srce "čudo nad čudima/ neće da se primi u vašim grudima". Odnos Srba prema smrti je herojski: "Mi se ne plašimo smrti... već ropskog života i bolesti duge". Smrt spada među prirodne pojave kao što su: "Suša, poplava, zemljotres, mraz". Žena se obraća neprijateljima prijekorom i opomenom da su joj sve zabranili u rođenoj kući, ali joj ne mogu zabraniti da pjeva umirući! Srpkinja bira smrt raspeća na "vrhu planine", i tu se u pjesmi javlja grandiozna figura kontrasta na moralnom planu: "Ja ću da gledam a vi zažmurite, inače će vam se oči rasprsnuti od sjaja mog lica..." Ivana Žigon se srodila sa ovom pjesmom koju je kazivala širom svijeta i izazivala suze na brojnim skupovima. Recitovala ju je na ugroženim mostovima u vrijeme bombardovanja i na sahrani Slobodana Miloševića. Pjesma je uzdigla Ivanu u pjesničke visine, Ivana pjesmu u zemaljske širine. Jovan Čađenović Tekst objavljen u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo", broj 10, decembar, 2006. YouTube: Stihove kazuje Ivana Žigon
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #17 poslato: Decembar 16, 2010, 10:07:14 pm » |
|
** Stihovi Dobrica Erić
SELJACI1
Leđa im hrastova uvek povijena Pod teškim vrećama žita i briga.
Dok uzoru proleće i požnju leto crveni krtičnjaci izriju ledine dlanova.
Pod usijanim nebom ožedne kako zemlja pod modrim oblakom ručaju zebnje klasja.
Kad se porodi jesen podetinje od sreće pa sisaju mleko iz dojki lampeka.
Tek tada se sete ljubavi i žena pa ih opet vole umesto njiva sve do proleća.
SVI MOJI PRECI2
Svi moji Preci, koje često sanjam bili su Srbi i ja im se klanjam. Polupismeni težaci, gorštaci i goroseče, ali Pravoslavci. Hvala im što nam kroz ljute godine sačuvaše ova brda i doline Po kojima se još razleže jeka od Njine pesme, psovke i leleka I rađaju voćke, koje posadiše Ti stari voćari, Te bivše radiše! Sad su Prah, pomešan sa zemljom i peskom Mir Dušama Njinim u Carstvu Nebeskom! I ja, Njin potomak i dužnik, od glave do pete, zemljoljubac i đak Svetog Save Želim da proživim, ostarim i umrem u Zemlji Srbiji i da budem Grumen Ove Zemlje o kojoj pevam bez predaha i u kojoj svetli Prah mojih Predaka! I moji potomci, đaci, zemljodelci i vojnici, Srbi su ko i moji Preci. Blagoliki, mekodušni tvrdoglavci i gruborečići, ali Svetosavci. Ako ovu drugu zimu zla prezime sačuvaće svoje ime i prezime. Hvala im što brane grobove od trave a kućni prag i slavski kolač od troglave. Blagosiljam im sofre i kolevke zahvalan što smem izaći pred Pretke. Nek im se dimnjaci na kućama dime sve dok ukućani slave krsno ime! A ja, njin predak, sluga bez ajluka i bez gazde, pesmoljubac i đak Hromog Vuka
Želim da proživim, ostarim i umrem u Zemlji Srbiji i da budem Grumen Ove Zemlje, koju kao jevanđelje čuvaju najhrabriji gorolomci među kojima su i moji potomci! 1993.
PROKLETO PROLEĆE3
Kiša. Još pljušti. O još pljušti kiša. Luda reko! Munjo sa zapetim lukom! Majski dan lebdi poput slepog miša nad napuštenom nevestom jabukom. Gacam po vodi oko gnjilih međa. U testu blata trunu zlatne klice. Gliste mi gmižu udoljicom leđa. U krošnjama se raspadaju ptice. Kučko olujo a što sad ne laneš. Razvedri čela mladom dugom želja. Kišo kad te kumim ni za lek da kaneš, kad te proklinjem točiš pet nedelja. Biće gorka pita. Neće sneg iz sita da zaveje kićene torbe i palice. Bulko na dalekom vašarištu žita da l ću još kad čuti svirku vršalice? Dudnji sa severa. Provedrava s juga. Visi razvraćena bačva nad vidikom.
Grom je poljubio gredelj bivšeg pluga i rastopio se sa sve raonikom. Deca kade košnice. Žene predu sveće. Brkata odojčad sisaju buriće. Vračare vešaju mačke o drveće. Devojke u bunilu siluju mladiće. U paklu šora koncert žabljeg hora: Kreket u kućama u hlebu u grudima. Bog mirno posmatra kroz prozor svog dvora šta se dole u ponoru događa s ljudima. Mršave krave šire po selima zadah zle slutnje i zarazu svraba. I bašte sna čim se zažnu pod čelima već su pune pijavica, mrtvih riba, žaba. Čuma muze nebo sve žešće i žešće. Ljudi zure u polja mračni i gubavi. U memljivim podrumima žubori pričešće. Tela se razvališe od grešne ljubavi. Daj i čudotvorcu srž šljivine kore da pusti svetlost i začne plodove. Prestani kišo, ebem ti izvore pretvorićeš nam kuće u brodove! Javi se, o sunce svome tužnom rabu koji ti pokorno žarka stada šišo. Zemlja se sve brže pretvara u žabu. Dosta, bože. Već si nas do kože popišo!
STROFE SNOVIĐENJA (odlomci) Gori iza brda glava žednog bika. Precvetali poljupci venu po luzima. Koliko smo žetelaca prelja i vojnika prosuli po voćnjacima i kukuruzima? Gori iza planina glava večnog bika.
*
San kida rezu. Dan penuša brezu. Svi smo mi ovde samo u gostima. Zemljo zemljice priberi trpezu i pobrini se o našim kostima. Strah kida rezu dah penuša brezu. *
Seti se za tren jedne pamuklije s čijeg neba kaplje plod i krv na cestu. Slavuji praporaca i pričest iz buklije i pogled ispaljen kroz cvet na nevestu. Seti se još jednom neke pamuklije.
*
Mrak je sve svoje zapalio zublje. Cvetaju predaleki kalemari sveća. Ni smrt nas ne može proterati dublje no što doseže korenje drveća. Noć je zapalivši svoje večne zublje zaključala bravu . . . . . . Gore u vešplavu prolećno nebo sunča belo rublje!
1 Pesma je objavljena u "Zadruzi" početkom šezdesetih godina. 2 Čekajući povratak Dučićev Dučićeve večeri poezije Trebinje, 1994 i 1995. | Tebinje • Pale 1996 3 Posleratni srpski pesnici | Priredili Sveta Lukić i Vuk Krnjević | Nolit | Beograd, 1970
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #18 poslato: Decembar 16, 2010, 10:07:51 pm » |
|
* Stihovi Dobrica Erić
MOJE SELO
To ti je moje selo, ko još takav vrt ima? To nije selo, već belo stado sa voćnjacima!
Sred sela: dom i škola. Nad krovom ruža plovi. Novi put, šarena kola. U dolji — jablanovi.
Kroz selo reka hrli i nosi sličice kuća. Mostić joj drveni grli obale pune pruća.
Kad jutro rumena lica oči prozora otvori — u selu umesto frulica zabruje tranzistori.
U sumrak moje selo zapali zlatne svice. Selo je stado belo a deca — ljubičice!
PESNIK I MESEC
Dan kad sjaše sa žarkog ata i noć zanjiše zvezdanu ljuljku, pesnik i mesec, dva nežna brata, sretnu se negde na brežuljku.
Oko njih svici žiže nose i popci raž tišine kose. Bleda lica i bujne krune kose, i plavi leptiri snova. To su čobani što nose pune torbice zvezda i cvetova.
Travke snene očice brišu i trepće cveće; i uzdišu zaljubljene princeze breze.
Pesnik ubere bulku iz trave, a mesec zvezdu s nežnim zracima, tada se kucnu i nazdrave polju i reci i šumarcima!
Pa dugo jedan drugom u voću recituju svoju samoću...
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #19 poslato: Decembar 16, 2010, 10:53:27 pm » |
|
* Stihovi Dobrica ErićLUTAM I PEVAM
Lutam po Srbiji kao i nekada Od sela do sela, od grada do grada Po Srbiji naših potamnelih nada Potuđenih čobana i sluđenih stada Lutam i pevam, tužan kô nikada.
Gradovi proždiru gradine i njive Voćnjake i vinograde — svoja živa pluća Po pustim selima još cvetaju šljive I jabuke oko gluvonemih kuća.
Suše se hrastovi stoletnjaci, suše Brestovi, kajsije, dunje, oskoruše A kupina, glog i razno rastinje bez duše Štrlja oko starih kuća što se ruše.
Kad god se neka stara kuća sruši U zaboravljeno ime i prezime Ona se sruši i u mojoj duši Gde su sve kraća leta, a duže zime.
Presušuju izvori, stubline, bunari Gavran dreždi na plugu a sova na saču I kad mraz steže i kad sunce žari Ista je studen u pesmi i plaču.
Nigde da vidiš mlađeg ženskog stvora Od pedeset leta, sem gošće poneke Ni da čuješ bistri žubor razgovora Pa čak ni žubor zagađene reke.
Beli momci prežaju crne udovice Zaparložena im polja nevesela Onemele škole kô mrtve košnice Zarđalo i nebo iznad pustog sela.
Starice naležu kvočke u kolevke Žute kao jesenje dunje kraj pušnice Samo groblja živnu uz neme leleke Na letnje i na zimske Zadušnice.
Il kad neka grešna stara duša prne Iz voštanog kostura u plavo bezmerje Pa se cela bezuba okolina zgrne Da ždere do u tamno predvečerje.
A starci što liče na tužne monahe Beru kukuruz, jabuke i grožđe I mlate prezrele šljive i orahe Ni u crkvu više nema ko da dođe.
Rasrbljeni sinovi čereče i krčme Prapostojbinu — kosti i znamenje Svojih predaka, amajlije srpske Našim dušmanima, i to u bescenje.
A obezbožene kćeri, verenice Zmijskog cara što ih mazi iz daleka Bljuju po materi svojoj, bescvetnice Zmijski otrov mesto materinskog mleka. Na svakom koraku blješti latinica Mini market, Gril, Franš, Cazino, Sinema Tek ponegde stidno svetli ćirilica Pekara, Sud, Pečenjara, Pogrebna oprema.
Pokrštavaju nam i jezik, razbraća A mi se ponovo bratimimo s njima Bezglavi kô pčele bez matice i saća Pričamo i svađamo se tuđim jezicima.
Branioce svete zemlje i ordenja Novi vlasnici kockarnica vlasti Daju dželatima a kraljeve podzemlja Dočekuju i ispraćaju uz carske počasti.
Svakog dana svetu pokazuju mrtve Koje stiže srpska Suza i osveta Jame bezbojnice gde su srpske žrtve Kriju i od Srba i od celog sveta.
Moja zemlja liči na pijanu lađu Usred mrtvog mora u koje i tone Samo nam još krčme svetle u beznađu Što veje ko crni sneg iz vasione.
Lutam po Srbiji, posrebrena čela Od grada do grada, od sela do sela Sa zlotokrugom leptira i pčela I obućom punom blata i pepela.
Gradovi rastu, sela urastaju Sve ređi su oni dimnjaci što puše Stoka ne riče, ničiji psi laju Po parlozima, a kuće se ruše.
Kad god se neka stara kuća sruši U grob domaćina, u oca bez sina Ona se sruši i u mojoj duši Koja je već puna takih ruševina. Danju, žedno sunce, lutalica stara Po ruinama seoskim tumara A noću mlad mesec, s divljim kučićima Zavija kô mršav pas nad kućištima Pa se nad Srbijom, na koju iz tmine Grakću crne belosvetske tičurine I nad jezerom biblijske tišine Razleže vaseljenski lavež mesečine!
BALADA O MOSTU I LJUBAVI
Plavi Dunav pamti crna jata I beli most i dva mlada gosta Koji su se na početku rata Sastajali na sredini mosta. Oboje su živeli kraj reke Ona s desne, on sa leve strane A s proleća devedeset neke Na mostu su provodile dane.
A most je bio nalik na dugu I oni na mostu kô galebovi Lepršali su po vidokrugu Mahali svakoj lađi što plovi Niz plavu vodu i smru pene U daljine tajanstvene...
To su bili Milan i Ivana Ona s plave Une, on sa Drimna On odskora đak osmak s Limana Ona sedmak s Petrovaradina.
Ona pošla u grad, on iz grada I sa mosta gledali su dugo Belu lađu što prođe baš tada I videli potom jedno drugo.
On zapazi da su njene oči Ljubičice sa Bistrice pune A ona ču u njegovoj kosi Razvigorac s Grmeča i Une.
Tako taj most njin zavičaj posta Bašta za dve duše ljubičaste Gradili su gnezdo na sred mosta I živeli u njemu kô laste.
A most je bio nalik na dugu I oni na mostu kô galebovi Lepršali su po vidokrugu Mahali svakoj laži što plovi Uz plavu vodu i srmu pene U daljine tajanstvene... Srbiju su napadale zveri Devetnaest silnih probisveta A oni su bili tinejdžeri Tek trinaest-četrnaest leta. Nisu čuli svetski svemoćnici Što su na njih pokrenuli trupe Kako dečak šapće devojčici Mala moja iz Bosanske Krupe...
Jedne noći dok su milioni Zaljubljenih sanjali proleće Srušili su Nato-avioni Njin beli most — dugu njine sreće.
A most je bio nalik na dugu I oni na mostu ko galebovi Lepršali su po vidokrugu Mahali svakoj lađi što plovi Niz plavu vodu i srmu pene U daljine tajanstvene...
A sutradan i jedno i drugo Slušali su sirena leleke I gledali srušeni most s tugom Sa dve strane naružene reke. Ivana je videla u rosi Svojih suza Milanovo lice A Milan u svemu njene oči Plave kao šumske ljubičice. Dozivali su se u maglini Preko reke, al se nisu čuli Možda su se bar glasovi njini Ponekad nad vodom dodirnuli.
Ivana je lutala ko sena I mahala s Petrovaradina A Milan je uz zvuke sirena Pio svoje prve čaše vina.
Uveče je u Dunavskom parku Tumarao od klupe do klupe I šaptao brezama u mraku Mala moja iz Bosanske Krupe...
Nema više onog belog mosta Ni njih dvoje na krilima duge Od mosta i njine sreće osta Samo hrpa betona i tuge.
A most je bio nalik na dugu I oni na mostu ko galebovi Lepršali su po vidokrugu Mahali svakoj lađi što plovi Uz plavu vodu i srmu pene U daljine tajanstvene...
Ovu priču još pričaju vali Dunav-reke što pamti dva gosta Koji su se nekad sastajali Na sred belog novosadskog mosta.
Nova Zora časopis za književnost i kulturu
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|