Milena Severović (1962)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Milena Severović (1962)  (Pročitano 8233 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 17, 2010, 01:57:53 am »

**




      MILENA SEVEROVIĆ
    (Koprivnica, 04.01.1962)

 
Rođena 1962. u Koprivnici, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu i jedina je, u generaciji dobila Rektorovu nagradu. Magistrirala je na istom fakultetu 1991. godine. Uvrštena je u "Who is who in Croatian Medicine", Zagreb 1994. godine. Rat provela između Frankfurta i Koprivnice.

Do sada je objavila knjige:


  • Harlekinov opus br. 1, 1998.
  • Bijeli konjanik, 1990.
  • Faraonski cvijet, 1990.
  • Biblijska pisma, 1990.
  • Zlatna ulica, 1994. (za djecu)
  • Svijeće i lopoči, 1996.
  • Mjesečeve priče, 1997. (za djecu).
  • Šumarev šešir, 1999. (pesme za decu)

Dobila nagradu na Goranovom proljeću u Lukovdolu 1987. godine. 1991. godine uvrštena u čitanku "Dobro jutro 3", Školska knjiga, Zagreb.

Uvrštena u antologijsku knjigu "Radosti", Naša djeca, Zagreb 1991. godine.

Uvrštena u antologiju "Strast razlike, tamni zvuci praznine", Zagreb 1995.

Objavljivala u "Radosti" i "Modroj lasti" Zagreb, "Bijeloj pčeli" Rijeka i "Zmaju" Beograd, za djecu. Objavljuje u "Prosvjeti" Zagreb, "Književna reč" i "Književne novine" Beograd, te "Osvit" Leskovac. Član je UKS od 1994.

Objavljivala u književnim časopisima "Zeitriss" Augsburg i "Hessische Bot" Frankfurt na Majni. Objavljivala u Prosvjetinom "Ljetopisu" i "Narodnom srpskom kalendaru", Zagreb 1995., 1996.

Prevođena na engleski i njemački jezik.

Dobila nagradu "Rastko Petrović" za najbolju knjigu lirike u srpskoj dijaspori 1997.

Uvrštena u almanahe srpske dijaspore "Tamo gde planine podupiru nebo", G. Milanovac 1996. i "Ideš li rode" Dortmund 1998.

Uvrštena u knjigu Dušana Ivanica "Književnost Srpske krajine", BIGZ, Beograd 1998. 1998. preselila u Srbiju.

U književnosti za djecu nastavljač književne tradicije Grigora Viteza.


Portret i biobibliografski podaci preuzeti iz zbirke pesama
Šumarev šešir
Milena Severović

Fotografija: prosvjeta.net

[postavljeno 13.02.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 17, 2010, 01:59:08 am »

**

ESEJ O PRIJATELJSTVU
 

Legenda o Heraklu kaže da se taj mitski heroj u jednom odsutnom času svog života našao na raskršću putova: morao je da donese sudbonosnu odluku o čitavom svom životu. A odluka je bila neopoziva: ako izabere krivi put, tragediji nikad neće biti kraja.

Moje pjesme predstavljaju pokušaj da prevladam vrijeme, prostor i neke ljude koji toliko sputavaju. I ne samo ja, već svaki čovjek nosi u sebi Heraklovu, ljudsku dramu kao nezaobilazni dio vlastitog puta na ovoj svemirskoj čestici prašine gdje si ljudskost vjekovima krči put kroz mračne predjele užasa.

Suvremena biološka znanost vas obavještava da mozak običnih majmuna predstavlja 31. diobu mozgovne prastanice, mozak antropoida 32-u, mozak pitekantropa 33-u, a mozak čovjeka 34-u diobu mozgovne prastanice. Pa, jesmo li mi to iznevjerili prirodu ili sebe? Ili i jedno i drugo?

Zato, voljela bih kad bi "Bijeli konjanik" mogao postati Pegaz i odnijeti sobom sve naše vjekovne mržnje i zablude, svađe, nepravde, osvete i poniženja.

Gdje je čovjek? A gdje smo to mi? I zašto je čovjek opet tako sam? I što nam je to ostalo za obranu vlastitog dostojanstva, u ovoj pijanoj, balkanskoj krčmi?

Često u meni muklo i bolno odjekuju stihovi velikog, kineskog pjesnika Ali Qing-a koji 28. 12. 1937. godine noću, napisao:

"Pada snijeg na kineska prostranstva
led ovladava Kinom...

O, Kino
nejaki moji stihovi
u ovoj mrklini
hoće li te išta ugrijati?"

Zar je doista bila u pravu drevna, biblijska izreka koja kaže: "Propast svoju nosiš u sebi, Izraele?"

I kakav smo mi to logaritamski model svemirske civilizacije? Promašeni ili postiđeni? Već čujem odgovor nobelovaca, Jacquesa Monod-a koji smatra: "Stekavši vlast nad sredinom u kojoj je živio, čovjeku je preostao samo jedan ozbiljan protivnik — on sam!"

Pa gdje sam to ja?

Iz mraka mi šapće moj dragi gospodin Galilej, da je ovo najsjajniji dio Kumovske slame, Mliječne staze, a nalazi se u zviježđu Strijelca. Tu je prividno i središte naše istoimene Galaksije.

Kad bih mogla, rado bih večeras porazgovarala sa Omerom Hajjamom, astronomom, filozofom i pjesnikom iz XI-og stoljeća. Bio je to jedan od najlucidnijih umova srednjeg vijeka, filozof, pjesnik, matematičar, a iznad svega astronom. (I mene su kao dijete zvale astralne daljine). Omer Hajjam (1040—1123) živio je na tlu današnjeg Irana i Iraka. Poznat je u svijetu književnosti po svojim rubajijama, kratkim katrenama, pjesmama od po četiri stiha što je specifična forma perzijskog pjesništva iz tog vremena.

U samotnim noćima on se pita:

"Kada se počeo gibati nebeski svod?
Kad će jednom ovaj lijepi brod?
To ni metrom razuma ni vagom nauke
izmjerit neće nikad ljudski rod!

Rođen je u Nišaburu čije je sveučilište bilo na glasu po profesoru Muveffaku. Uz Hajjama, studirala su kod njega još dvojica: Ebul—Kasim i Hassan Sabah. Legenda kaže da su se njih trojica zavjetovala da će onaj tko prvi postigne neki položaj pomoći onoj drugoj dvojici. Kasnije "Kasim je postao prvi vezir kod sultana Arslana i druga dvojica podsjetiše ga na đački zavjet. Ebul—Kasim ponudi Hajjamu neko dobro mjesto na dvoru, no skromni učenjak i pjesnik to odbije s isprikom da se želi posvetiti nauci. Mudri vezir ga shvati i dodijeli mu znatnu godišnju svotu za proučavanje astronomije i matematike. Treći prijatelj —Sabah— smjesta prihvati mjesto ponuđeno Hajjamu i počne spletkariti želeći smaknuti Kasima. Vezir to dočuje i Sabbah pobježe u Egipat..." Zato Hajjam pjeva:

"Tko je vrijedan moga društva, duše ću mu dati,  
i s njime ću — dičeći se — usporedo stati.
Želiš znati što je pako na oveme svijetu?
Pako je nečovjeka ko druga imati."

Hajjam piše pet stoljeća prije Shaksperea:

"Nemoj tako bahato gaziti po cvijeću
i oholo gledati na prolaznu sreću.
Možda je to cvijeće od praha djevojke
kojoj su se divili kao sveumjeću."

Ugledni, francuski kritičar T. Gautijer piše o njemu:

"... Monolog Hamletov davno je istesan u ovim rubajijama gdje Hajjam traži ono što se nalazi iza nebeskog zastora koji je spušten između čovjeka i tajne svijeta i gdje istražuje zadnji atom čovječje ilovače do lončarskog vrča kao danski princ kušajući dokazati da je ilovača kojom se lijepi čep na pivarskoj bačvi možda od praha Aleksandra ili Cezara."

"Bez moje sam privole na svijet došao
i na njemu život u čudu gledao.
Protiv volje idem, dakle, što je svrha
dolaska, odlaska — ja bih rado znao!"

Volim se družiti s ljudima poput O. Hajjama. Oni unose svjetlost u moje neprospavane nemire, skučene mogućnosti i neslućene radosti. Zato, pozivam vas na druženje s "Bijelim konjanikom". Ako uspijem makar i na tren biti nekome ohrabrujuća iskra razumijevanja i prijateljstva, bit će dovoljno. Ipak, kad bih mogla, voljela bih biti kao Paracelzusova ruža:

iskrsla iz pepela i mraka,
osnažena životom titanske snage,
darovana tebi na dlan
u jednoj, beskrajnoj
svemirskoj noći.


Milena Severović




Bijeli konjanik
Milena Severović
Požarevac, april 1990.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Mart 31, 2012, 02:24:32 am »

**
Stihovi Milena Severović
Bijeli konjanik
Ciklus pjesama: ZA KAPETANA


MALO BLUZA ZA BLANKU I MENE

Upravo sam se vratila s posla
ponekad me moja ordinacija strašno iscrpi
skupljam komadićke snage i hrabrosti
kraj gramofona leži nova pjesma
s prekrasnim glasom Barbare Streisend
koja me neobično podsjetila
na tebe, Blanka
iste tvoje oči
zjenice
naša putovanja zagrebačkim tramvajem
do faksa
onaj bezobrazni umor na vježbama
i nama se činilo
da sve možemo naučiti
a danas je dosadno, augustovsko poslijepodne petak
totalno sam skrhana
ovim tjednom
pacijentima
mojim dragim kolegama
a tvoje su mi se oči javile
kao tiha, lirska balada u predvečerje
ovo je ozbiljan trenutak
u mom životu
stalno moram biti smrtno ozbiljna
i smrtno
odgovorna za sve,
draga moja Blanka
s plavom, rastepenom kosom
i nepopravljivom pušačkom navikom
daieki moj prijatelju...

Čula sam da nisi više u Sarajevu,
sada si u nekoj, kasnoj zabiti Bosne
to te je pripalo
kao jednom
od najboljih studenata u generaciji
čula sam da si majka
nisi mi javila
i da dijete ima tvoje prekrasne, plave oči
a mene su opet danas slomili
to su ta popodneva
koja smo mi tako
veselo čekale
odricale se sna
svega
ti si se i Tomislava odrekla
zbog njih
tvog ljubljenog Tomislava sa šibenskog juga.
mnogo je vremena prošlo
a nije nam bolje.

Ja i danas tražim
začuđene plave oči...
I jednog
dragog
dobrog
druga...


ŠVEJKOVSKA SITUACIJA
 
Rođena
Na tragičnim prostorima,
snuždena ružnim vremenima
sav Nemir
je u meni
i Krik
očajnika putuje do neba,
Moje More
Krvavo Pjeni.

Ja opet i dalje
na Svijet pljujem
Jer
oko mene
Kletva
Kuga
Kal i
Krah
pandže naoštrene
Borba
Bijes
i
Strah.
 
I na trenutak
kad zatomim Svijest
ja opet pružam
Čovjeku
Ruku,
a Njega
Nema
Nema
Nema.
 
I smijaćeš se Njemu
ja smijem se...
Vuku...


Bijeli konjanik
Ciklus pjesama: STRAŠNI SUD (bez Sikstinske kapele)


KUPOLA SNA

Ispred i iza mene
samo beskraj koji ne mogu dotaknuti
vrijeme koje me ne može primiti
i prostor što me ne može obujmiti.
Ispred i iza mene
samo napuštene stijene galebova
njihovi krici
koje čujem, a ne mogu vidjeti.

Vječna šutnja beskrajnih prostora...
Ipak, ne zastrašuje me.

Kao protuteža
svim nevoljama i patnjama
stoji moja kupola sna
sjajna kupola sna
kao moja sjena
bez dodira.
I bez dna.



Milena Severović

BIJELI KONJANIK

U poeziji Milene Severović učestali su zazivi, imena, prijenosi u druga vremena, na druga mjesta. U samom njezinu središtu tematizira se putovanje kao način ostvarenja onog "drugdje" koje opsjeda evropsko pjesništvo kao izraz njegova dubokog egzistencijalnog nemira. U Milene Severović evazija nije samo mladenački nagonski poriv, nego se opravdava negativnim tlakom intimnog ("Ni u meni ni van mene / nigdje ničeg nema."), upravo urušavanjem cijelog pjesnikova bića u slabost opstanka, tu "crnu rupu" koja se neizbježno otvara u našim tegobnim konstrukcijama zbilje. U tom stjecaju Milena Severović reaktualizira krležijansku ekspresionističku suprotstavljenost pjesnika i svemira između kojih sve postaje brisani prostor pun izjalovljenih projekata ljudi i povjesti. Zato joj je i izraz ekstrovertno otvoren komunikaciji i onda kad je retorika krika čini izlišnom. Milena Severović se iskazuje jedinstvenom voljom da govori ne tražeći alibije u stilskom osjećaju "vremena" koje preferira masmedijski cinizam. Pjesnikinja više voli starinski odati da joj je pjesma sudbina, nego taktizirati među ponuđenim predlošcima onog što još uvijek može biti poezija u vremenu koje ju odbaciju kao fikciju intime. Svim navedenim značajkama poezija Milene Severović autentičan je izraz njezine pjesničke osobnosti te na sajmu književnih mogućnosti uspješno brani svoj poetski raison d'etre.

Zvonimir Mrkonjić

Bijeli konjanik Milena Severović | Požarevac, april 1990.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: April 11, 2012, 10:17:52 pm »

**
Stihovi Milena Severović


TKALAČKI STAN

Proljeće tka ćilima mirisnog niti,
upliće unutra pjesmu ševe i kosa i kukavice,
na tkalačkom stanu oblak u vunu upreden,
pa se bijeli ljepota dana
svježinom jutra iscrtana.

Vani sunce s kutomjerom mjeri
veličinu zlatnog brokata,
u vrtu se otvoriše mirisnog
carstva dveri.
Pelud tka skutove od zlata.


SUZE PUPOLJKA

Mali je cvijetić cijeli dan plakao
jer se već dva tijedna
ni stasom ni glasom nije makao.

Živio je u sjenci velikog grma
i sunce ga nije vidjelo,
a to ga je boljelo
i nije mu se svidjelo.

Jedini ga je kos na grani tješio
i prijateljski mu se smiješio,
kos ga je nagovarao neka još poraste,
neka dohvati u letu laste,
neka sunce uhvati u rosi
što mu spava na kuštravoj kosi.

Cvjetić je jecao i plakao
i polako, polako
uvis je skakao,
a kad je jednog jutra kos
izvodio let
to više nije bio mali, zatvoreni cvjetić
već odvažan i prekrasan cvijet.


PROLJETNA

U proljeće
kad šuma propupa
sunce hitri potok
biserima kupa.

A uveče kasno
kad umori se dan
zvijezde žele djeci
tih i miran san.



Iz recenzije

U dečji svet, svet mašte i igara pesma Milene Severović uputila se sigurnim putem. Govoreći o jednostavnim stvarima i pojavama, ova pesnikinja delatno pokazuje da su sve te teme podjednako zahvalne za obradu. Važno je samo naći pravu meru i ubedljiv govor, a ona to, odista pronalazi. I najkomplikovanije i najkompleksnije odnose u prirodi i životu, pesme Milene Severović mladom čitaocu predočavaju jednostavno, sugestivno i uverljivo. Tako se pesma ove pesnikinje uputila zlatnom ulicom da mladom čitaocu donese darove snažnog doživljaja. U sve raznovrsnijem savremenom pesništvu za decu pesme Milene Severović na čudesno lak način obnavljaju skoro zaboravljeno pevanje o prirodi i našem okruženju. To je onaj skoro zaboravljeni govor prirode u kojoj se sve oglašava na svoj način. Tamo svemu postoji svrha i namena, tamo postoji sklad i osećanje za meru. To pesme Milene Severović ubedljivo saopštavaju. Njena ziatna ulica vodi u prirodu i u svet detinjstva, a otud se vraća sa bogatim darovima.

Dragomir Brajković
književnik




Milena Severović
ŠUMAREV ŠEŠIR
Elit — Beograd, 1999
ID=73044492


[postavljeno 13.02.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: April 11, 2012, 11:24:48 pm »

**
Stihovi Milena Severović
Lepavinska rapsodija


JASENOVAC

Tvrd krik
mojih najmilijih
iza bodljikave žice
suv srah
utisnut u oči djeteta
umjesto zjenice
što su doputovali ljetnjih dana
stočnim vagonom
do svoje zadnje stanice
i ma gdje pošla
nosim njihove
nožem odnešene živote
razasute oko krsta
najljuće prečanske Golgote
stanuju, tu negdje
u visini mojeg srca
i kucaju oslijepljelim strahom
moji stari nemiri...
 
Noćas Gospode
kad ti njihova imena
u svojoj molitvi donesem
i zapalim svijeće
za pomen mrtvi
budi milostiv
obasjaj put i daj smirenje
izgnanom pravedniku
i zaklanoj žrtvi.
 
Koprivnica, 14.05.1995.
(Poslije hrvatske akcije "Bljesak" na zapadnu Slavoniju)


ARISTOTELOVA POETIKA
ILI DOMOVINA U KOFERU

 
Kroz tu sam svoju Hrvatsku
prošla sasvim nenaoružana
kao Silvija Plat,
mali vjeseli dječak s cvijećem u rukama
al sve bijaše uzaludno:
i nadanje, i bježanje.
Moja je Hrvatska strašno bolesna
i hrani se našim smrtima,
našim očima,
ruga nam se
pjesmom krvnika
što popališe sve kuće južno od Kupe.
Moja je Hrvatska grozna,
prljava, kužna,
a ja stojim daleko od nje:
izagnana, orobljena, tužna.
 
05.10.2002.


GRANIČAR
 
Silni oko nas navališe
kao bjesni vuci
sa razjapljenim čeljustima.
Svi su oni Turci
sa zadahom smrti u ustima
i tuku nas u bezbroj oblika:
maltom, porezom, poniženjem,
pogromom, paljevinom,
jamom velebitske provalije...
kad sazgaše nam kuće
zaigraše kolo na sred avlije
i sav zavičaj pretvoriše u pepeo.
Mrtav
na granici stojim
brojeći stoljeće mog poniženja.
Pokatkad mislim kako mi
ništa ne mogu, jer
odavno sam nagorio
od bježanja i paljenja...
 
Hrvatska, 10.11.1998.


HAJDUČKA PJESMA

Sa visine gledaju suđaje
gdje nov život sjaji i nestaje
vinovnici to su naših kletvi,
gonioci s Kozara, Neretvi,
gdje Jefimija stihom od zlata
veze pjesmu što je kroz vrijeme otposlata...
Lakom rukom i veze i zida
zov vremena satkan sav od plača
dok joj Lazar u susret korača:
— Ne bugari, despotice moja,
jer nema slobode bez krvi i boja,
niti ima života i bitka
bez umrlih naših stradalnika.
Gdje su naši ostali grobovi
i u njima poklani djedovi:
Jasenovci, Manjače, Kolubare,
Kajmakčalan, Solun, albanske gudure,
srušen Beograd, strijeljan Kragujevac,
gdje se zlo sa dobrotom bori,
gdje se na nas spustiše zlotvori
da nas zatru za sva vremena,
da nam nema pjesme ni pomena,
da nas metnu na najteže muke,
da slušaju nam kletve i jauke,
od mojeg Kosova do današnjeg dana
za nas Srbe nema uzmicanja.
Zlo nasje pratilo od postanja,
al u inat nema nestajanja,
nek poteku Njegoš i Obilić,
nek se brate Princip, Stepa i Marko Kraljević,
nek se opet naše sudbe zbudu
nikad nije bilo uzaludu.
I slijepi će naši opet zapjevati
Filip Višnjić i stari Milija,
pjesma krijepi, nosi i opija,
kroz vjekove bila nam je druga,
često bolja od najboljeg druga.
 
"A kadar sam stići i uteći
i na strašnom mjestu postojati,"
starina će Novak opet muke izdržati,
gutat ćemo i vodu i vatru
ne da Srbin da mu ime zatru.
 
Koprivnica, 25.11.1993.
Sveti Jovan Milostivi

 
Autorka ovu pjesmu posvećuje i piše za 180 spaljenih srpskih sela na području Virovitice, Orahovice, Bjelovara, Grubišinog polja, Podravske Slatine, Orahovice, Bjelovara, Pakraca i Osijeka tokom jeseni 1991. godine.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: April 11, 2012, 11:29:35 pm »

**
Stihovi Milena Severović
Lepavinska rapsodija


DOMOVINA
 
Crnim si me ždrijelom progutala
konačno si skinula svoju nacerenu masku,
podmukla ubice
što si se oblačila u meko paperje grlice
i godinama se skrivala,
s đavolom dovikivala
kao iz vještičje kuvarice,
u loncu si kuvala naše sudbine
i pisala pisamca ("od posestrime"),
moja je domovina zemlja vještica i vukodlaka,
lik iz kalendara Terezije Goričanec,
ona me izgnala
samo zato što mi je ime drugačije,
a s imenom i vjera,
Hrvatska je moja domovina
puna krvi i strašnih sudbina,
a ja Pepeljuga iz njene bajke.
Hrvatska je moja crna osmrtnica,
leš prostrijeljen, vino s otrovom,
tuga i suze moje majke.
Hrvatskaje moja domovina...


RADELJEVAČKA PRVA ČITANKA
 
Dragi djede, starino Novače,
moj Mihajlo, prvi zaštitniče,
tvoje me je odnjihalo koljeno,
tvoja me je milovala ruka
i sto puta izbavila muka,
priča tvoja moja je koljevka,
pjesma tvoja prva mi olovka
što je moje ispisala pute
uz tvoje se privijajuć skute...
 
Dragi djede, čudu sviju žuda
pričao si ispod crnog duda
o Dušanu, o zidanju Skadra
o Mišaru, Banović Strahinji,
tvoja pjesma sišla na Kosovo polje,
i pred oči mi donijela cara Lazara
i Damjanovu, ustrgnutu ruku
plači nemoć, i kletvu i muku
što nas je stizala do današnjeg dana,
prah i zlato svetog Vidovdana.
 
Dragi djede, vilo Kraljevića Marka
tvoja me je zaštitila bajka,
tvoji puti u moje su staze ucrtani
priče tvoje moji konji vrani,
od tvojih su trava sapletene
moje međe, usudi, korjeni...
 
Dragi djede, ti ševina pjesmo,
po tebi smo vreteno i povjesmo,
ćilim šaren sa pet zlatnih žica,
iskra vatre. zvijezda jutarnjica,
carevini tvojoj vječna hvala
ona mi je dušu izatkala.
 
Frankfurt, 22.10.1997.
 


LEPAVINSKA RAPSODIJA

Poezija Milene Severović nosi pečat duboke i sveprožimajuće drame bića u ambijentu rata i izbeglištva. Neverica i bol obuhvataju stihove ove darovite poetese koja na kultivisan način peva o apokaliptičnom rastrojstvu i nesavršenstvu ljudske prirode koja na mahove, u ciklusima, postaje ništitelj sopstvenog Ja. Detinja plemenitost i neprebolna ljubav prema zavičaju, konkretno, Koprivnici, predstavljaju gornju tačku emotivnog naboja ove poezije koja baštini i predačko i savremeno, i bivše i buduće. Pesme Milene Severbvić jesu autentičan lirski dokument o konkretnoj prostornoj i vremenskoj trgediji koja je, između korica ove knjige, dobila dimenzije univerzalnog doživljaja. Tako se faktografsko prelilo u umetničko i postalo poezijom za sva vremena.




Lepavinska rapsodija
Milena Severović
Urednik Nenad Grujičić
Izdavač Brankovo kolo
Sremski Karlovci, 2003
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Novembar 04, 2012, 08:37:41 pm »

*
Stihovi Milena Severović


U BARI
 
Žabice se male
u vodi rode
tu rastu
rastu
rastu
sve dok ih ne pojedu rode.


KAKO SE CVIJEĆE BUDI
 
Cvijeće se budi
pogleda laka
i prvog kog ugleda
društvo je bijelih oblaka.
Cvijeće se budi
s rosom na listu,
ono ne može odoljeti
toplom sunčanom kistu.
U vrtu se cvijeće budi
srca mirna i laka,
ko titraj sjene dodirne ga
šum mojih jutarnjih koraka. / Prosvjeta




Portret Milene Severović, Beograd, 1998.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Oktobar 30, 2016, 04:08:52 am »

**
Stihovi Milena Severović


ZIMSKA MOLITVA

Dušo moja, ti što stojiš
promrzla i gola na ratnoj vijavici,
savim sama, suzom iscrtana
i sto puta popljuvana.
 
Ti što drhtiš
prozebla u samoći,
snijegom zatrpana,
baklja u sred noći,
ti što nosiš teret minulih godina,
ti što sakrila si izgužvani list
na kojem piše
djetinjasto značenje:
Domovina,
i u kaput ušila cedulju
s nešto malo zemaljske poputnine,
šaku zemlje
dignutu iz blatne oranice,
starinski zvane — Djedovina.
 
Dušo moja,
nemoj opet noćas
da se bojiš
i drhtiš,
nisi sama...
 
Evo, silazi Gospodar
da te ljubi
i grli
sakriven u prebijelim pahuljama ...

23.12.1994.


OKVIR ZA SJEĆANJE

Korak trnova cvijeta
dodijeljen u putovanju raspetog Prijatelja
kad svijet je krvava naranča
bolna i prezrela
spaljene su zastave starinskog dobrog svijeta
i Demoni sapliću svoje ribarske mreže
kao utege, kao hvataljke vriježe
oko mojega vrata
i dok uzaludno hvatam zrak
na tuđim obalama
pismo obješenog brata
kuca
na smrskana vrata
što su dodijeljena bježanju
sanjam zaborav u dalekoj luci
dok slušam pjesmu pogroma i paljevine
vuci
mirišu krv na uglovima kuće
raspada se granica svijeta
pred kojom slomljeno moli
strijeljana duša
moga djeteta.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: