Milutin Bojić (1892—1917)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: « 1 2   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Milutin Bojić (1892—1917)  (Pročitano 34261 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #20 poslato: Mart 25, 2014, 11:08:52 pm »

*

I DANAS BI BOJIĆ ZAGRMEO: STOJTE, GALIJE CARSKE!

Milutin Bojić, pesnik bola i ponosa srpske vojske i naroda, umro u Solunu pre 96 godina. Đorđe Mihajlović, čuvar srpskog groblja: Moj deda ga je sahranio, 27. oktobra 1917.

Milutin Bojić? Onaj koji ne zna ko je bio pesnik srpskog bola i ponosa vojske i naroda, ko je napisao najpotresniju himnu "Plava grobnica", veliki je grešnik. Počivao je, ovde, među svojima. I za života i u smrti delio je s njima sudbinu. Prešao Albaniju, domogao se Krfa, lečio se u Nici... ali se nije izlečio. Vratio se u Solun i ujutro umro, 26. oktobra. Sutradan ga je moj deda Savo sahranio.

Đorđe Mihajlović, Savov unuk i sin Đurov, čuvar srpskog vojničkog groblja, po zavetu dede i oca, koji su ovo sveto mesto čuvali, prenosi nam, ovog oktobra, sećanje na Bojića. Računa vreme po kalendaru koji je važio između dva rata, julijanskom. Dodaje da je Bojić bio kao kakva luča, koja je osvetljavala put srpske, sveukupne golgote.

— Ko zna tu himnu — pita starina, koji i u devetoj deceniji života ne posustaje u brizi o Zejtinliku.

Oko njega, zamuckuju posetioci pristigli iz zavičaja predaka. Potomci usnulih srpskih pukova. Zamuckujemo i mi. Nije prijatno: poneko promuca tek prvi stih: "Stojte, galije carske...".

Povijene glave, pogledi zakovani u bele mermerne krstove na nepreglednom polju tužne srpske slave, dok časna starina recituje "Plavu grobnicu". Od početka do kraja.

"Stojte, galije carske!
Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim
u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom...

Govori deda Đorđe još sedam strofa ispred mauzoleja, kao ličnu poemu. Pa se, na čas, učini da je i sam deo kamene gromade kojoj ne dopušta i — okamenjena. U strofama i stihovima, u kojima Bojića otima od zaborava, vraća nezaborav na hiljade srpskih vojnika, koji su završili u talasima Jonskog mora. Priziva mir, kao pesnik u himni:

"Zato hoću mira da opelo služim,
bez reči, bez suza
i uzdaha mekih
Da miris tamjana i
dah praha združim
Uz tutnjavu muklu
doboša dalekih.

Posetioci ćute, kane i poneka suza, a onda se neko osmelio da ponešto prozbori.

— I danas bi, siguran sam, da je kojim slučajem Bojić živ, zagrmeo isto: "Stojte, galije carske!" — čuo se Strahinja Milosavljević iz Novog Sada.

Zašto baš sada pišemo ovu reportažu? Zato što je na današnji dan, kako računa deda Đorđe Mihajlović, pre 96 godina, ovde na Zejtinliku nedosanjanu slobodu otadžbine usnio Milutin Bojić. I ovde je sahranjen, a posle pet godina njegovi posmrtni ostaci preneti su u Srbiju za kojom je žudeo, u njegov rodni grad — Beograd.

— Spokojan sam bio kad su ga prenosili — govori Đorđe Mihajlović, a stiče se utisak da sad, upravo sad dok ovo govori, sa Zejtinlika prenose Milutina. Živog.

— Svako neka počiva tamo gde su mu koreni. Blizu rodne kuće, ognjišta.

Vraćamo vreme...

Milutin Bojić, učesnik balkanskih ratova, pridružio se srpskoj vojsci i u Prvoj vojni. Imao je tek 23 godine. Pratio je zbegove sunarodnika, kralja i Vlade Srbije kroz albanska bespuća. Na Krfu, u proleće, posle albanske golgote, oseća njene posledice. U jednoj zimogrožljivoj noći odavde piše devojci Radmili u Beograd. Pismo preuzimamo iz Srpske kuće na Krfu.

"Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i telo. Da... ja dobro vidim svoj kraj. Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikada neću videti svoju zemlju. Ni tebe. Ostaću, ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih, kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini... Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima."

Godinu i po je bolovao. Oporavljao se i u Nici. A, kada je bio uveren da se izlečio, tražio je da ga vrate u Solun. Govorio je: "Naša vojska se sprema u proboj, ne bih sebi mogao da oprostim da ne budem deo te bitke."



CVEĆE I PONEKA SUZA "Plava grobnica" Milutina Bojića je posveta hiljadama srpskih vojnika čije su "humke" talasi Jonskog mora. Na Krfu i na ostrvu Vido, nedaleko od njega, toliko su umirali da za njih više nije bilo mesta ni u plitkim grobovima ostrva. Ni u kamenjarima maslinjaka, pa su ih lađama odvozili na pučinu. Milutin Bojić je u svojoj pesmi za njih tražio mir, ne sluteći da je i njemu samom kraj blizu. Za njih, danas, posete pristigle iz otadžbine, na pučinu bacaju cvetove i puste pokoju suzu.

Milena Marković | 26.10.2013. | Večernje novosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #21 poslato: Decembar 24, 2017, 03:14:24 am »

**

MILUTIN BOJIĆ
(Opšti pogled)

O pjesniku Milutinu Bojiću već smo dosta opširno pisali i nemamo razloga za reviziju stavova. Zato eventualne čitaoce upućujemo na svoju studiju "Pjesme strasti, sumnje, boli i ponosa", objavljenu u knjizi O poeziji i poetici srpske moderne, Beograd, Zavod za udžbenike, 2008, str. 319—352. Takođe smo uradili i poredbenu studiju o dvjema pjesmama s naslovom "Plava grobnica", Milutina Bojića i Ivana V. Lalića. Nastojaćemo da te studije ovdje ne ponavljamo niti sažimamo. Ovo je, dakle, u cjelosti nov rad.

U međuvremenu se 2016. godine pojavila i knjiga: Milutin Bojić, Plava grobnica, u ediciji "Srbija 1914—1918", a u izdanju novosadskog "Prometeja", biblioteke "Milutin Bojić" iz Beograda i RTS, a unutar njenih korica malo poznata, pretežno memoarsko-biografska, knjiga pjesnikovog brata Radivoja Bojića: Milutin Bojić pesnik Srbije, s predgovorom Radoja L. Kneževića; knjiga dragocjena za osvjetljavanje i pjesnika i epohe, i to iz porodičnog kruga i neposredne pjesnikove blizine.

Radivoje Bojić je osam godina mlađi Milutinov brat, koji je, kao dječak, prešao Albaniju sa Milutinom; kasnije pravnik, pisac i diplomata, od 1949. godine emigrant u dobrovoljnom izgnanstvu; pisac više malo poznatih, nepoznatih, pa i neobjavljenih romana. Valjalo bi se njime posebno pozabaviti.

Bojići su "došli negde sa juga, preko Bosne, u Srbiju", a pradjed je poslije Prvoga ustanka iz Preljine prešao u Zemun, u Austriju. Tu se rodio Milutinov djed Đorđe, pa otac Jovan i stric Dimitrije, koji će se odseliti u Vranje i tamo rano umrijeti u bezdjetnom braku. Otac se preselio u Beograd, izučio zanat, rano postao cijenjen majstor, otvorio samostalnu obućarsku radnju i kupio kuću, Sremska 4. Majka Milutinova Sofija bila je takođe iz zanatlijske porodice, od Bogojevića iz Pančeva. Milutin je rođen 7. maja 1892. godine u Sremskoj 4, a kada je imao trinaest godina, porodica se preselila u Hilandarsku 24—26. Otac mu je umro 1911, kada je Milutin imao devetnaest godina, a majka samo četiri godine kasnije. Tada je najstariji, nježni, odgovorni i hrabri brat preuzeo brigu o četvoro mlađih — dva brata i dvije sestre.

Razumljivo je što Zoran Gavrilović "nije sklon biografskom metodu"; nijesmo ni mi. Gavrilović je stasavao i razvijao se u doba antipozitivističke pobune, a bio nam je profesor estetike. Nije, međutim, razumljivo da istaknuti srpski estetičar i kritičar, a i poštovalac nacionalne istorije, posumnja da li je uopšte bilo značajnih trenutaka "kod ovog mladića koji je umro tako mlad". Zaista, umro je premlad: četiri godine mlađi nego Branko Radičević kada je promijenio svijetom, a dvije godine nego Branko Miljković. Milutin Bojić je živio u jednom od najuzbudljivijih vremena kroz koje je Srbija ikad prolazila. Petinu života proveo je u ratovima — Balkanskim i Prvom svjetskom — u ratu je i umro.

Upravo je zato dragocjena knjiga Radivoja Bojića: u njoj je mnoštvo impresivnih biografskih podataka iz pjesnikovog života. Daleko smo od toga da redukujemo poeziju na pjesnikovu biografiju, ali nam je bliska težnja za uspostavljanjem što bogatijeg konteksta za tumačenje poezije.

Radivoje Bojić započinje svoju knjigu sjećanjem na dan u osnovnoj školi kada je učitelj, povodom aneksije Bosne i Hercegovine, objasnio djeci šta znači riječ aneksija i pustio ih kući. Tadašnja atmosfera u Beogradu izvanredno je dočarana iz neobičnog ugla. Milutin Bojić se tada, već "u sedmom razredu realke", upisao u dobrovoljce, smatrajući "za neizbežno, sudbinski nužno, da se u tom ratu bori i žrtvuje" i pridavajući "značaj ovakvoj reči Dušana Vasiljevića, Šćepana i Vasilja Grčića, Rista Radulovića i Atanasija Šole".

Milutin je učio i živio vrlo intenzivno. Porodično je bio povezan sa porodicom Sremac i kao osmogodišnjak "sačuvao dubok spomen" na Jovana Đorđevića, ujaka svoga teče Jovana Sremca. Jovan Đorđević je autor stihova srpske himne "Bože pravde", što je mladoga Bojića impresioniralo. Brat Milutinovog teče Jovana Sremca, veliki srpski pisac Stevan, bio je Milutinov profesor u Realci do pjesnikove četrnaeste godine. Bojić je imao izvrsne nastavnike srpskog, francuskog i njemačkog jezika. U ruski jezik i literaturu uputio ga je znameniti prevodilac Jovan Maksimović. Temeljno se utvrdio u istoriji, a hemiju je ozbiljno učio i zbog profesora koji je imao devetoro djece i veliku biblioteku, gdje je Milutin uživao sa svojim generacijskim drugom Milanom Petrovićem, sinom profesora Čedomilja. Naročito je volio botaniku i biljke, donosio vlati i listove sa đačkih ekskurzija, presovao ih, sušio i slagao u herbarijum koji će brat Radivoje, godinama kasnije, pokazati svome profesoru botanike, a ovaj izmoliti Bojićev herbarijum za muzej Druge beogradske gimnazije. Nastavnik crtanja bio mu je slikar i ikonopisac Živko Jugović, rodom iz Čačka, koji je u Bojiću razvio ljubav prema slikarstvu. Milutin je pratio slikarstvo i likovne izložbe, pozorište i predstave, rano počeo obilaziti redakcije, pisati i objavljivati tekstove, uglavnom ih ne potpisujući, držao kao đak predavanja o svojim pogledima na slikarstvo.

Prema Radivojevom svjedočenju, Milutin je počeo da piše stihove vrlo rano i prvu pjesmu je spjevao na Vidovdan 1902. godine,

a zatim ju je pročitao pred drugovima u znak sjećanja na dan završetka Terazijske osnovne škole — dakle, kao desetogodišnjak. Sva je prilika da od 1902. Bojić ne prestaje da piše. U đačkom dobu je napisao niz mladalačkih pjesama, od kojih je samo neke štampao ili je samo neke djelove kasnije unosio u nove pjesme. Sve češće je objavljivao, anonimno ili pod neobičnim pseudonimima, novinske članke, ulazeći punim žarom u društveni život. Pozorišne prikaze piše od 1909, a već od 1910. "to mu je bila stalna dužnost". Radivoje Bojić piše ubjedljivo o statusu Milutina Bojića među rediteljima i glumcima, svjedočeći o smrtima dviju velikih glumica u roku od pet mjeseci 1906. godine — Sofije Conje Đorđević i Vele Nigrinove. Značaj Narodnog pozorišta za kulturni i društveni život Beograda i Srbije bio je ogroman. Oko Milutina, u prelijepoj Bojića bašti u Hilandarskoj, okupljali su se istaknuti pisci, novinari i glumci: Branko Lazarević, Miodrag Ibrovac, Milutin Uskoković, Aleksandar Arnautović, Velimir Rajić, Miloš Đorić, Dragan Božović, Milan Luković, Stanislav Vinaver, Ivan Zrnić – Kornicer, Dobrica Milutinović, Aleksandar Zlatković, Mika Ristić.

Radivoje Bojić je zabilježio i toplu uspomenu na Disa:

"Na kraju naše ulice, već blizu Ratarske, stanovao je Vladislav Petković – Dis, pesnik, Milutinov dobar poznanik. U podne je obično nosio kući veliki hleb pod miškom. Bio je suvonjav, imao je podužu uvek čupavu crnkastu kosu, čupave brkove i obrve, i cvikere na nosu. Bio je prijatan u razgovoru, mada je imao prkosno lice."

Poslije Realke, Bojić studira filosofiju. Iako je bio jedan od najdarovitijih đaka Branislava Petronijevića, intenzivno je proučavao istoriju, koja mu nije bila struka. Tražio je i nalazio građu za svoje istorijske drame, s jedne strane, i smatrao da će, poznavajući istoriju, bolje pronicati u savremenu politiku. Vjerovatno je zato visoko cijenio Balkanski savez, smatrajući da je to "najveći istorijski čin novijeg doba".

Dragocjena su Radivojeva sjećanja na Balkanske ratove, na srbijansko osvajanje Drača i na reagovanje velikih sila koje je dovelo do srpskog povlačenja; na učešće srpske vojske u uzimanju Jedrena; na događaje oko Skadra i na njihov bolni odjek među Srbima; na Milutinov odnos prema Staroj Srbiji i Makedoniji; na sukobe s Bugarskom na vojnom i političkom planu; na pojave kolere. Kroz sve te ratne godine prati se Milutinov književni rad i veza njegovih pjesama s istorijskim događajima, a poseban akcenat se stavlja na objavljivanje, a zatim na izvođenje Kraljeve jeseni; na Milutinov rad na prvoj knjizi koja je imala 48 pjesama na osamdeset strana, sa naslovom na koricama Pesme — M. Bojića; na odjeke u kritici, a naročito na odziv Jovana Skerlića na Bojićevu prvu knjigu. Upečatljive su slike posjeta Jaše Tomića i Jevta Dedijera Milutinu, a posebno odjek smrti Jovana Skerlića.

Nezaboravan je opis pjesnikove radne sobe u vrijeme intenzivnog čitanja i pisanja:

"Tada nisam razumeo zašto su mu bile potrebne tolike raznovrsne knjige, dela nemačkih klasičnih filozofa, francuski pesnici, ruski romansijeri, engleski istoričari, studije vizantologa, podaci o religioznom životu Asiraca i Vavilonaca. Zašto je na jednom stočiću knjiga pesama Alfreda de Vinjija pored teorije o afektima Vilhelma Vunta, Joakim de Bele pored Šopenhauera, Herbert Spenser između Pjera Korneja i Hermana Sudermana? Otkud Molijer na Bibliji i šta će Fridrih Niče pored Radoja Domanovića? Sve je on to čitao. Na pisaćem stolu započete drame u stihu, počeci pesama i poneki dovršen članak o pozorištu, a oko toga knjige. Knjige na stolu, u ormanu sve do poslednjeg santimetra prostora, na ormanu do plafona, knjige i na policama, a pošto je bilo leto, i na furuni. Knjige na francuskom, na nemačkom, na ruskom i srpskom."

Ali dolazi rat da smiri stanje u Bojićevoj radnoj sobi. Milutin Bojić je od prvoga dana vojni cenzor u Nišu, gdje nalazi snage i vremena da dovrši Uroševu ženidbu — dramu u stihovima — i ispjeva trodjelnu poemu Kain, koju će zaplijeniti bugarski okupatori. Iz Niša odlazi do Kraljeva, gjde se na kratko sastao sa braćom i sestrama, pa iste večeri produžio sa Radivojem put u izgnanstvo, a dvije sestre i desetogodišnji brat Dragoljub ostaše u Kraljevu. Povlači se u statusu izbjeglice, a ne vojnika, što mu je otežavalo položaj, s najdubljim uvjerenjem da se neće vratiti: "Nikad, nikad više neću videti naše". U povlačenju braća Bojić su vidjela kako je stari kralj Petar nastavio povlačenje volovskim kolima zbog kvara na automobilu — sliku koju će na crtežu ovjekovečiti i pustiti u svijet hrvatski umjetnik Vladimir Becić, a opjevati Edmon Rostan. Upravo će Milutin Bojić prevesti tu Rostanovu pjesmu. On je i u zastrašujućim uslovima povlačenja, u pauzama, pisao pjesme ("Kao Prometej", "Mećava"): "Milutin je često zastajao u hodu i zapisivao u svoju beležnicu stihove pesme".

Rijetko gdje je tako ubjedljivo, uzbudljivo, potresno i doživljeno i autentično ispričana ova strašna priča o povlačenju vojske i naroda od Kraljeva do Skadra, preko Crne Gore i Albanije, odnosno od Skadra do Krfa: stradanja, smrti, sahrane, brojni susreti, poneki topli ljudski gest i dom, glad, bolesti, brodolom, odjeci bitaka — sve je to stalo u ovu knjigu čiji je glavni junak pjesnik Milutin Bojić, a glavna tema njegova poezija, neodvojiva od narodnog stradanja i istorijskih događaja.

Milutin se povlačio bolestan i bolest je svakodnevno napredovala. Na Krfu piše, objavljuje, prevodi. Preveo je "Odu srpskom narodu" Gabrijela Danuncija i pjesmu "Kralj–Petrova četiri vola" Edmona Rostana.

U jesen 1916. dobio je jednomjesečno odsustvo (proveo ga je u Nici, sa vjerenicom Radmilom Todorović, i u Tononu, sa bratom Radivojem). Na tom putu izradio je koncept poeme Crveno krštenje koju će preimenovati u Večnu stražu. Po povratku na Krf i kasnije, po dolasku u Solun, piše bratu da nikad toliko nije radio i da književnim radom savlađuje sva osjećanja i ubija želje. Pisanje je bilo sublimacija svega i zamjena za sve. Za nepunih šest mjeseci boravka u Solunu štampao je šesnaest novih pjesama i, što nije manje važno, pripremio i štampao zbirku Pesme bola i ponosa, koja se pojavila juna 1917. godine.

Zdravlje se istrošilo i Milutin Bojić je smješten u Vojnu bolnicu Prestolonaslednika Aleksandra, odakle je 12. septembra pisao bratu Radivoju da je "na putu prezdravljenja", a tri dana kasnije da se osjeća mnogo bolje i da će biti uskoro zdrav. Priviđali su mu se upokojeni prijatelji pisci, a sve češće je mislio na rano preminule velike svjetske pjesnike. Izdahnuo je na Mitrovdan 1917. godine, a sjutradan je sahranjen na Srpskom vojničkom groblju na Zejtinliku kod Soluna. Nad rakom se od pjesnika oprostio njegov "maestro", kako je Bojić, iz ljubavi i poštovanja, zvao Iva Ćipika.

Krajem ljeta 1922. braća i sestre su prenijeli Milutinove posmrtne ostatke u Beograd i sahranili ih u porodičnu grobnicu. Ispod pjesnikovog lika urezana su četiri stiha iz njegove programske pjesme "Uvodna reč" za zbirku Pesme bola i ponosa. Ti stihovi su dobili novu i trajnu funkciju epitafa:

Mirnoće mi dajte da svu snagu stečem,
Da iz srca dadnem
Sav bol i sav ponos i, kad ih izrečem,
Ko list sveo padnem.


Jedan vanredno kratak, uzbudljiv, bogat i ostvaren život, proveden u matici istorije, u godinama najvećih narodnih i državnih iskušenja Srba i Srbije; život neodvojiv od sudbine naroda i države. Zato je Bojićevo patriotsko pjesništvo i pjesništvo s temom istorije duboko unutrašnje i proživljeno, a ne prigodno i deklarativno. Po tome je Milutin Bojić izuzetan.


2.
Kakav je nivo proučenosti ovoga pjesnika?

Paradoksalno, ali i visok i nedovoljan. Bojić je prvo slavljen i hvaljen kao veliki talenat i nada; potom je ožaljen kao velika žrtva, a onda je jedno vrijeme potisnut u zaborav, ili barem u drugi plan. Tek pjesnici koji su se na moderan način zanimali za tradiciju i njeno preispitivanje (M. Pavlović, J. Hristić, I. V. Lalić) ponovo ga vraćaju u istorijsko pamćenje i samjeravaju ga u koordinatama XX stoljeća.

Bojićeve Pesme iz 1914. oduševljeno je pozdravio Jovan Skerlić videći u Bojiću veliku nadu i budućnost naše poezije. Branko Lazarević ga je krunisao za "kralja reči" koji je ispjevao "psalme bolova". Nekoliko izvanrednih ocjena ostavila je Isidora Sekulić: "Bojić je, za svoje odviše mlade godine, vanredno osećao duševnu prošlost svoga naroda, ono nasledstvo kosovsko koje je srpsku vojsku kroz sve ratove vuklo u čestitost, vuklo u religiozne zadatke, pored istorijskih". U njemu ustaje "rod, zemlja" i započinje san i slutnja epopeje. Najzad, Isidorin je vanredno tačan i prelijepo sročen sud koji se pamti kao aforizam: "U Bojiću je potres vekova". Upravo ovaj aforizam vidimo kao naročito značajan za razumijevanje Bojića i njegovog viđenja istorije.

Jovan Deretić je ocijenio da je Bojić predodređen da bude pesnik sudbinskih dana otadžbine i da je u njegovim stihovima došla do izraza svijest o sudbini i stradanju "celog jednog roda", te da je težio velikim žanrovima — epu i drami.

O djelu Milutina Bojića objavljene su tri doktorske disertacije: Mihaila Đorđevića, Gavrila Kovijanića i Vladete Vukovića, sve tri urađene prilično tradicionalistički. Rekli bismo da je najviše odjeka imao rad Gavrila Kovijanića. On je svoju disertaciju objavio kao monografiju Život i književni rad Milutina Bojića u izdanju beogradske "Narodne knjige" 1969. godine iz koje je izašao i Kovijanićev priređivački rad na Sabranim delima Milutina Bojića. Tako je Kovijanić obavio dva važna komplementarna posla.

Za nas su od naročitog značaja sudovi koje su izrekli pjesnici: Miodrag Pavlović, Jovan Hristić i Ivan V. Lalić. Pavlović tačno uviđa da je Bojić hteo "da bude veliki pesnik i da bude nacionalni pesnik — pesnik svoga naroda", da je imao "izrazit talenat", da je nedovoljno proučen, da mu njegovo pjesničko djelo "obezbeđuje i dalje mesto i prisustvo u našoj pesničkoj tradiciji", odnosno da je ovaj pjesnik "stvaralački događaj u našoj poeziji koji se ne može prenebregnuti". On je "eruptivniji, obojeniji, zvonkiji stihotvorac" od dvojice prethodnika, Dučića i Rakića, ali "sa manje preliva". Biblija je uticala na formalno i tematsko formiranje našeg pesnika više nego na ijednog drugog.

Pavlović insistira na sumnji i melanholiji u Bojića od 1913. godine, a manje cijeni njegovu ranu poeziju "gole strasti". Bojić je do svoje dvadeset pete — do smrti, dakle — stigao da opjeva tri rata i stvori vanredno uspjele pjesme kakve su "Sejači" i "Zemlja oluje", a njegova "Plava grobnica" je bila pesma jednog naroda, odnosno primer poezije herojskog kulta. Pavlović pronalazi Bojićeve stihove emigrantske blagosti i "mudrosti vekova".

Bojić je, prema Pavloviću, "zaista imao vokaciju dramskog pisca" koji je "osećao pozornicu", a njegov doprinos drami naročito je došao do izraza u dvjema dramama u stihu: Kraljeva jesen (1913) i Uroševa ženidba (1916), kojima je proširio srpsku dramu "njegovim vidicima, novim periodima istorije, kao i novim metrom: novim razlozima za nacionalno dostojanstvo". Pavlović vidi Bojićev dvanaesterac u srpskoj drami kao "krupan korak napred i naše drame u stihu" koji je "učinjen črvsto i neopozivo"; Bojić će svojim dramama u stihu označiti "jedno važno iskustvo, kao što Nastasijević sa svojim muzičkim dramama znači drugo". Pavlović je vjerovatno prvi vidio u Bojiću preteču Rastka Petrovića i Oskara Daviča, i našeg prvog pjesnika koji u poeziju unosi pojam "doživljaj istoričnosti", ali njegov status vidi daleko od statusa velikog pjesnika.

Ivan V. Lalić ističe značaj i vrijednosti Pavlovićevog eseja o Bojiću, ali je neuporedivo naklonjeniji Bojićevoj poeziji. U tom kratkom pjesničkom životu Lalić izdvaja nekoliko faza, što ukazuje na nevjerovatno brz pjesnikov razvoj. Bojić je takoreći od pjesme do pjesme "savladavao čitave etape pesničkog razvitka". Uostalom, i Lalić je ušao sa Bojićem u pjesnički dijalog svojom "Plavom grobnicom", o čemu smo takođe svojevremeno pisali. U "Plavoj grobnici" pjesnik dovodi "do sinteze herojskog opela i peana živima koji nastavljaju isksutva mrtvih".

Lalić nalazi da je Bojić ponešto učio od Mirka Korolije, pjesnika sa kojim ga zajedno spominje Skerlić, ističući srodnosti Bojićevog i Korolijinog soneta: preko Korolije se u Bojićevu poeziju prelivaju latinski i mediteranski elementi. Lalić odaje Bojiću priznanje da je u njegovim sonetima "besprekorno izveden" spoj katrena i terceta, "taj kritični neuralgični zglob u sonetnoj strukturi".

Lalić s razlogom hvali Bojićevo opjevanje istorije. U tim pjesmama dostizao je ne samo svoje vrhove, već i vrhove srpskog pjevanja o istoriji. Mladi pjesnik je doživljavao konkretnu istoriju dublje i intenzivnije od mnogih starijih i slavnijih savremenika, ocjenjuje Lalić.

Lalića je moralo dirnuti Bojićevo interesovanje za Vizantiju: "Ta tražena Vizantija za Bojića je zacelo bila jedan vid duhovnog zavičaja iz kojeg će jasnije da sagleda obrise neslućene drame čoveka u kosmosu, da bi je tumačio kroz konkretno iskustvo istorije". To su one duhovne tačke gdje se ova dva pjesnika dodiruju i postaju bliski. Zato će se oni neminovno naći u lirskom dijalogu.

Svakako da je vrlo značajan predgovor Zorana Gavrilovića Bojićevim Sabranim delima u kojem se Bojićevo pjesništvo posmatra u kontekstu srpske moderne, epohe kojom se Gavrilović inače bavio. S druge strane, kritičareve ambicije su vrednosne: on želi da odgovori na pitanje da li je Bojić ušao u mali krug velikih srpskih pjesnika koji su, kako ih Gavrilović vidi, usamljenici, bez predaka i nastavljača, od romantizma na ovamo. Zbog toga kritičar postavlja pitanje koliko je Bojić odolio izazovima površinske istorijske ravni, a koliko je uspio da prodre do dubinskih slojeva istorije, odnosno do "jezgra" istorijske ravni. Gavrilović vidi Bojića kao "nešto drugo", kvalitetno novo, i u odnosu na Vojislava Ilića, i na Jovana Dučića, i na Disa. Bojić je, "značenjski i tematski, proširio okvire našeg pesništva" i to u tri glavna pravca: unio je erotično i strast u naše pjesništvo i drugačije shvatanje ljubavi od svojih velikih prethodnika; okrenuo se ka mitovima i legendama nalazeći u njima ljudsku i tragičnu ljepotu; takođe se okrenuo likovima i legendama u našoj tradiciji povezujući sudbinu svoga naroda sa širim i vremenski udaljenim sudbinama, pa se nacionalna istorijska sudbina, pa i tragedija, povezuje "sa dalekim tragedijama ljudske istorije" i tako "dobija na univerzalnosti".

U svakom od ovih tokova svoga pjesništva Bojić pokazuje "smisao za dramatizaciju" i "sklonost za dramatsko". On je, po Gavriloviću, "prvi u srpskoj modernoj poeziji pokušao da probleme večnosti i trajanja iskaže i prevede u konkretnu ljudsku dramu, koja se grana i postaje lična drama, i metafizički problem". U rodoljubivoj poeziji Bojić primjenjuje postupak "projekcije u večnost", te Bojićeve potrebe da čitavu sudbinu jednog istorijskog trenutka učvrsti kao duševnu i poetsku vrednost višeg i opštijeg reda i značenja.

Gavrilović, po našem mišljenju tačno, ukazuje na srodnost Bojićeve poezije sa njegovom dramom u stihu. Naši pjesnici su, doista, uspostavili jedan moćan tradicijski niz u drami: Njegoš, Đura Jakšić, Laza Kostić, Milutin Bojić, Momčilo Nastasijević, Miloš Crnjanski, sve do Ljubomira Simovića i naših dana.

Najviše je, pa i najbolje, pisano o Bojićevoj poeziji. Ipak, njegove parodije i epigrami su ostali nedovoljno kritički osvijetljeni, a oni su izraz jednog Bojićevog autentičnog dara za humor, ironiju i komično koji je došao do izraza i pojedinim dramama. Oni su nagovještaj dolazećih epoha i procvata žanra epigrama u posljednjoj trećini dvadesetoga vijeka.

Bojićevo dramsko stvaralaštvo, a naročito odnos njegovog lirskog i dramskog pjesništva, veliko je i izazovno istraživačko polje. S tim je u vezi i pitanje Bojićevog odnosa prema srednjovjekovlju i vizantijskom nasljeđu. Poseban niz pitanja otvara odnos njegovog dramskog stvaralaštva i njegove pozorišne kritike, što otvara i pitanje njegovih relacija prema domaćem i evropskom dramskom nasljeđu. Otvara se veliki prostor za komparativno usmjerene studije.

Ni Bojićeva književna kritika nije pažljivo iščitana ni proučena, pa ni njegova djelimično sačuvana prepiska. Vjerovatno će istoričari iskorisiti 2017. godinu da reaktiualizuju Bojićeve tekstove iz Prvog svjetskog rata i o tom ratu; oni danas imaju prevažan značaj dokumenata i autentičnih svjedočenja.

Sve su prilike da ni Bojićevi prevodi nijesu još svi sakupljeni, a kamoli proučeni i ocijenjeni. U pomenutom izdanju: Milutin Bojić, Plava grobnica, iz 1916. godine štampan je Bojićev prevod pjesme Edmona Rostana "Kralj-Petrova četiri vola", prevažna pjesma za Srbe u času objavljivanja, kojom je francuski pjesnik i akademik ovjekovječio povlačenje staroga srpskog kralja sa svojom vojskom. Od sličnog značaja je i Bojićev prevod "Oda narodu srpskom" Gabrijela Danuncija. Oba prevoda su objavljena bez prevodiočevog potpisa, pa se, ne rijetko, previđaju u popisu Bojićevih prevoda. Prema Milutinovim pismima, koja citira Radivoje Bojić, prevodi nesumljivo pripadaju srpskom pjesniku Milutinu Bojiću.

Postoje, dakle, cijela nepokrivena istraživačka polja o Bojiću i u vezi sa Bojićem, i malo je vjerovatno da će ih jubilarna godina Bojićeva popuniti. Važno je nešto pokrenuti i pomjeriti.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #22 poslato: Decembar 24, 2017, 04:31:43 am »

**

3.
Kako je objavljen Bojić?

Ovo je jedno od najvažnijih pitanja u vezi sa Bojićem. Od toga kako je neki pjesnik objavljen zavisi i stepen njegove proučenosti, i njegov status u pjesničkoj tradiciji u nacionalnoj istoriji književnosti.

Bojić je bio dubok čovjek, filosof ne samo po obrazovanju već i po mentalnom sklopu. Prirodno je onda što je Bojić i pjesnik sumnje, i to one plodne, intelektualne, duhovne, samosvojne i samosvjesne, pjesničke. To se ponekad previđa.

Čitamo dvije nevjerovatne rečenice — biće da su s početka 1916. godine — u knjizi njegovoga brata Radivoja:

"Na drugi dan Božića Milutin je zabeležio na komadu hartije: Ja verujem da će docniji naraštaji razumeti naše strasti, možda će se diviti našoj svojeglavoj upornosti i samovoljnom podnošenju muka. Ipak, da li će svi novi Srbi odobravati naš predsmrtni prkos u preziranju neprijatelja i samoodricanju radi opšteg dobra."

Eto o čemu je mislio tada dvadesetčetvorogodišnji mladić, načetoga zdravlja, inače krhkog tjelesnog sastava, pošto je prešao Albaniju — o novim Srbima i njihovom odnosu prema albanskoj i krfskoj Golgoti; prema plavoj grobnici. Naravno, tu je — sluti se — i odnos novih Srba prema Bojićevoj poeziji. Eto po čemu je Bojić samosvojan pjesnik i filozof i po čemu je njegova sumnja veličanstvena. On ne sumnja u to da li sebe treba žrtvovati za otadžbinu, ali sumnja u svoj status kod novih Srba.

Takvo pitanje je mogao sebi postaviti samo neko ko je imao izgrađen odnos prema istoriji; ko je imao istančano osjećanje istorije i viziju istorije i kao svijesti o prošlosti, i kao svijesti o budućnosti. Mjesto u istoriji određuju novi Srbi, ma kakvi da su. U istoriji književnosti pogotovo. Tako je mogao misliti ne samo dubok pjesnik, već i dubok čovjek, mislilac.

Osvrnućemo se kratko na najznačajnije Bojićeve knjige:

Prva Bojićeva knjiga bila je Pesme Milutina Bojića u izdanju S. B. Cvijanovića, Beograd 1914. Njome je ovaj pjesnik ušao na velika vrata u srpsku književnost, dočekan pohvalama i nadama Jovana Skerlića.

Sa drugom je imao mnogo manje sreće. Riječ je o trodjelnoj poemi Kain, objavljenoj u Nišu 1915. godine, u štampariji Đ. Munca i M. Karića. Cio tiraž ove knjige zaplijenili su Bugari.

Ni treća, slavna knjiga, Pesme bola i ponosa, objavljena u Solunu, u Štampariji Akvarone, nije imala srećnu sudbinu. Istina, dočekana je kao veliko djelo, ali je dobar dio tiraža izgorio u požaru koji je zahvatio grad.

Prvo Bojićevo djelo koje je objavljeno poslije Prvog svjetskog rata bila je drama Kraljeva jesen sa predgovorom D. J. Filipovića, koja se pojavila 1918. godine u Sarajevu, u izdanju I. Đ. Đorđevića. Potom se 1920. godine pojavilo drugo izdanje zbirke Pesme bola i ponosa u izdanju S. B. Cvijanovića i sa predgovorom Miodraga Ibrovca.

Konačno, 1922. pojavila se nova Bojićeva stvar — Soneti — kod S. B. Cvijanovića, sa izdavačevim predgovorom. Slika pjesnika Milutina Bojića time je znatno upotpunjena.

Prva Bojićeva knjiga Pesme doživjela je drugo izdanje 1923. godine u biblioteci "Delo". Tako su čitaoci konačno mogli da dođu do njegovih obiju knjiga poezije.

Hvale vrijedno je izdanje Srpske književne zadruge: u XXX kolu, kao 197. knjiga, pojavile su se Pesme i drame Milutina Bojića sa predgovorom Vladimira Ćorovića. Bilo je to reprezentativno izdanje najboljega Bojića i lijep trenutak u njegovoj recepciji. Ovo izdanje će poslužiti kao orijetnacija za objavljivanje Bojića poslije Drugog svjetskog rata.

Prvo ga se 1957. sjetila subotička "Minerva" — trideset godina poslije izdanja u "Kolu" — objavivši Stihove i drame u izboru i sa predgovorom Živka Milićevića.

Beogradski "Nolit" i njegov urednik Zoran Mišić pokrenuli su biblioteku za preispitivanje tradicije nazvanu "Živi pesnici". U toj ediciji objavljen je Milutin Bojić u redakciji i sa predgovorom Miodraga Pavlovića. Taj predgovor smo predstavili u ovom radu.

Jedanaest godina kasnije, 1974, pojavio se Milutin Bojić u izboru Ivana V. Lalića. I Lalićev esej o Bojiću bio je dva puta predmet naše pažnje.

Najzad, 1978. pojavila su se Sabrana dela Milutina Bojića, koja ćemo pobliže predstaviti.

Na kraju, knjiga o kojoj smo već govorili: Milutin Bojić, Plava grobnica, 2016, u kojoj je objavljena i knjiga Radivoja Bojića: Milutin Bojić pesnik Srbije.

Objavljivanje Sabranih dela Milutina Bojića u četiri obimna toma predstavlja važan datum u recepciji ovoga pjesnika. Djela su objavljena u 5.000 primjeraka, u izdanju beogradske "Narodne knjige". Priredio ih je dr Gavrilo Kovijanić, a opširan predgovor je napisao Zoran Gavrilović. Time je bezmalo sve Bojićevo postalo dostupno i slika o Milutinu Bojiću se upotpunila i izmijenila. Nešto je nepovratno izgubljeno i propalo tokom rata. Sabrana dela su donijela na svijetlo dana niz novih, dotad neobjavljenih i nepoznatih pjesama.

Po našem osjećanju, priređivač je mogao više poštovati pjesnika, a manje načela svoje doktorske disertacije. Mogle su biti objavljene dvije Bojićeve, za pjesnikovog života objavljene zbirke onako kako je to učinio sam pjesnik, a ostale pjesme su mogle kako to priređivač hoće. Priređivačev postupak je legitiman, ali to je već interpretacija: pjesme su razdijeljene u tematske krugove, što olakšava čitaocu praćenje Bojićeve poezije po tematskoj srodnosti, ali malo zamagljuje autora, njegovu poziciju i njegovu autorsku volju. A Milutin Bojić je bio vrlo samosvjestan čovjek, veoma jake volje, što se jasno vidi iz prvog tematskog kruga, koji je sam priređivač naslovio "Slutnje volje". Tu, s razlogom, u podtekstu slutimo Šopenhaurera i Ničea. To ova Sabrana dela potvrđuju.

Ne treba smetnuti s uma da je Milutin Bojić studirao filosofiju i da je s lakoćom čitao nemački, francuski i ruski, a prevodio je i sa drugih jezika. Bojić je na nemačkom čitao, poznavao, cijenio i veoma volio Šopenhauera i Ničea. U prvom tomu Sabranih dela naći ćemo Bojićev prevod dvadesetak stihova "Iz Ničea", a u Prozi I — dakle, u trećem tomu, ushićen prikaz Ničeove knjige Tako je govorio Zaratustra u prevodu pjesnika i germaniste Milana Ćurčina. Kritika prevoda pokazuje da je Bojić čitao djelo paralelno na srpskom i nemačkom, sravnjujući prevod sa originalom. Kratkoća prikaza zahtijeva od Bojića preciznost, jasan sud i stav, informativnost.

Bojić prvo informiše da je Niče rijetka pojava "po kompleksnosti kao i po vibriranju svoga duhovnog života", da mu je prethodnik i učitelj Šopenhauer koji je "umeo biti velik, dubok pesnik", "specijalno u svom grandioznom delu". Niče je otišao mnogo dalje; njegova "revoltna priroda" i "genijalna moć asimilovanja svega onog što vredi, da bi se na osnovu tog asimilovanja dao pravi izraz svoje duše", činile su da je "tonuo u poetski smisao reči", da je vrlo često imao čitavu nervnu borbu da od emocije koja ga obuzima dođe do reči koja tu emociju treba da iskaže.

Nije li ovdje riječ o stvaralačkom pjesničkom procesu uopšte; ne govori li to Bojić pomalo o sebi? Taj veliki strasni čitalac i znalac jezika imao je takođe "genijalnu moć asimilovanja svega što vredi" i mučio se kako da emocije dovede do izraza. Tada bi, veli Bojić, dolazio na pozornicu (opet pozornica!) Ničeov "mladićki filološki duh da stvori nove reči". Genijalnoj prirodi punoj emocija "rečnik je bio mali", i ona je stvarala nove riječi. Zaratustra mu je "najpesničkije delo" koje "diše biblijskim stilom". Upravo taj biblijski ton nedostaje Ćurčinovom prevodu, koji je za našu literaturu "ne mala dobit". Zaratustra je, za Bojića, "poema velikog mislioca".

Bojić je, očito, iznutra dobro poznavao i "genijalnu moć asimilovanja svega onoga što vredi", i svu složenost odnosa emocija i riječi, i izlazak mladićko-filološkog duha na pozornicu. Bojić, student filosofije, otvoren prema srednjovjekovlju i Vizantiji, bio je veliki poštovalac Vuka i njegovoga Srpskog rječnika. On sa Vukovim Srpskim rječnikom u torbi odlazi u rat, uprkos odluci regrutne komisije da je nesposoban za vojsku.

Veliki poštovalac Šopenhauera i Ničea hvatao je u pjesmi trenutak rađanja volje, bio otvoren za emocije i strasti, širio prema ertoskom i strastvenom tematske granice naše lirike, otvarajući se i ostajući otvoren prema Bibliji, sumnjao u moć i domete razuma. A ovaj Bojićev prikaz Zaratustre objavljen je 9. oktobra 1911, tri godine prije Bojićeve knjige Pesama.

Ostali tematski krugovi pjesama u Sabranim delima su: "Otadžbina", "Vizije" i "Ljubav". U petoj grupi su "Soneti", njih ukupno četrdeset i tri, što nipošto nije malo; slijede "Parodije" i "Epigrami", i na kraju, u osmom odjeljku, su "Prevodi", gdje, izgleda, poneka važna pjesma nedostaje. Izmiješani su, dakle, tematski kriterijumi sa kriterijumima oblika i postupka.

Tek sa Sabranim delima mogao se steći uvid u bogatstvo, širinu i razuđenost Bojićevog opusa. Cio prvi tom sa preko šesto strana pripada Poeziji. Bojićeve parodije i epigrami bili su manje poznati i kritički neosvijetljeni.

Drugi tom su Drame — nevjerovatnih sedam drama (Despotova kruna je trilogija) za dvadeset pet godina života, od čega pet ratnih godina. Drugi tom ima 737 strana: Despotova kruna (Pakao, Slepi despot, Dvanaesti čas), Lanci, Kraljeva jesen, Gospođa Olga, Uroševa ženidba. Bojić je bio zaljubljenik u dramu i pozorište. Zato je Jovan Hristić bio duboko u pravu kada je govorio: "Pozornica: mislim da je to jedan od važnih ključeva za razumevanje Bojića".

To se još bolje vidi iz dvaju tomova Proze: prvih 117 strana trećeg toma Sabranih dela (Proza I) pripada sasvim raznovrsnim "Književnim recenzijama", da bi preko 280 narednih strana zauzele "Pozorišne recenzije", i to samo one iz domaće, ruske i francuske drame: četrdeset dva teksta su posvećena domaćoj, dvadeset ruskoj i dvadeset sedam francuskoj drami. Ovome treba dodati i "Pozorišne recenzije i osvrte" iz četvrtog toma (Proza II): o nemačkoj (sedam), nordijskoj (pet), italijanskoj (pet), engleskoj (sedam tekstova) i mađarskoj drami (jedan tekst). Ako smo dobro brojali, Bojić ima u Sabranim delima sto dvadeset i četiri pozorišne recenzije. Sve bi ih trebalo ponovo štampati kada se govori o Milutinu Bojiću kao dramskom piscu. To nešto kazuje i o pozorišnom životu u Srbiji do 1914. godine.

Ovolika odanost drami i pozorištu morala je ostaviti traga i na poeziji. Zoran Gavrilović više puta ponavlja da Bojićev stih često u sebi nosi dramsku žestinu i napetost i da Bojićev patos možda ima porijeklo u drami. Sve to osnažuje Hristićev stav o drami i pozornici kao ključu za razumijevanje Bojića.


4.
Kako vidimo mjesto Milutina Bojića u pjesništvu srpske moderne srpske poezije XX stoljeća?

Vidimo ga kao pjesnika moderene koji nastavlja tradiciju Vojislava Ilića, Milana Rakića i, naročito, Jovana Dučića; koji poštuje formu, stih i strofu u njihovoj strogosti i eleganciji pjevajući najvećma u jedanaestercu i dvanaestercu, ali koji je stvorio svoj osoben pjesnički lik i glas proširivši senzibilitet srpskoga pjesništva. On je u "Plavoj grobnici", majstorski i estetski veoma funkcionalno, sjedinio tradiciju Vojislava Ilića, ispjevavši prvu, šestu, desetu i četrnaestu strofu u pseudoheksametrima i poluheksametrima, sa dučićevskom ritmičkom dvanaesteračkom linijom u ostalih deset strofa, sa povremenim jasnim aluzijama na Jovana Dučića, o čemu smo već pisali.

Bojić je, međutim, bitno pomjerio tadašnji senzibilitet srpske lirike i na planu ljubavnog, i na planu patriotskog pjesništva, odnosno pjesništva koje tematizuje istoriju. Rakićeva "Iskrena pesma", poznata i prepoznatljiva sa svoje čulnosti i konkretnosti među pjesmama modrene, čedna je u poređenju s Bojićevim pjesmama strasti. Nagonsko i erotsko došlo je u Bojića do mnogo punijeg izraza. Tijelo i tjelesno, čulno, erotsko i nagonsko dobili su na značaju u Bojićevoj ljubavnoj poeziji. Po tjelesnosti, erotskom i nagonskom Bojić je preteča Rastka Petrovića, Oskara Daviča i Branislava Petrovića, odnosno cijelog jednog moćnog toka u srpskom pjesništvu koji će u Bojiću nalaziti izvor i ohrabrenje. U tom pogledu Bojić je inovator, nikako konzervativac, kako mu se ponekad spočitava. Bojić nagovještava dolazeće avangardno pjesništvo i dinamizacijom pjesničke slike, i sklonošću ka iskonskom, prvobitnom i "primitivnom".

Na više mjesta u svojoj poeziji i raznim zapisima Bojić dovodi u sumnju racionalno i racionalistički odnos prema svijetu, implicirajući svoju otvorenost prema iracionalnom u čovjeku. Bojić je od početka pjesnik volje, po čemu je gotovo usamljen u srpskom pjesništvu. U podtekstu njegove poezije sluti se filosofija Šopenhauera i Ničea, više nego u bilo koga našega pjesnika moderne. Iz prevoda Ničeovih stihova i iz prikaza Zaratustre jasno se vidi ne samo da je Bojić poznavao Šopenhauera i Ničea, već i da ih je čitao na njemačkom, i da je njima bio oduševljen i ponesen. I po tome je preteča dolazećih srpskih pjesnika.

Bojić je jedno vrijeme bio blizak Stanislavu Vinaveru. Obojica su bila filosofski obrazovana, protivnici racionalizma. Vinaver će postati "bergsonovac" i intuicionista; Bojić je okrenut Nemcima, Ničeu i Šopenhaueru. Oba su sanjala san o Vizantiji; o neophodnosti obnove modernog srpskog pjesništva na vizantijskoj duhovnosti; o neophodnosti uspostavljanja duhovnog kontinuiteta. Vinaver je sumnjao u Vukov i vukovski jezik i u njegove mogućnosti, zagovarajući usmjeravanje na starije jezičke slojeve predvukovskog doba. Bojić je, međutim, bio čvrsto "vukovac". On je u rat otišao sa Vukovim Srpskim rječnikom u torbi. Obojica su bila otvorena za smijeh i komiku; Bojić naročito u svojim dramama u stihu. Obojica su pisala parodiju. Bojićeve parodije još nijesu valjano naučno opisane. Vinaver je predmet i jedan od glavnih junaka Bojićevih parodija. A parodija i ironija su obilježja srpske avangarde. Otuda vanredan poetički i književnoistorijski značaj Bojićevih parodija. Ovakav odnos prema Vinaveru, parodiji i Vizantiji potvrđuje postojanje avangardnih tendencija u Bojića i nagovještaj sve dubljih i većih interesovanja za Vizantiju kod srpskih pjesnika, naročito poslije Drugog svjetskog rata (V. Popa, M. Pavlović, D. Maksimović, M. Pavić, I. V. Lalić, B. Miljković, R. P. Nogo, M. Tešić), što je uvijek povezano i sa težnjom za kontinuitetom.

Isidora Sekulić je savršeno u pravu kada tvrdi da je u Bojiću "potres vekova"; čak i kada pjeva o strastima, o nagonskom i tjelesnom, on i tada poseže za Biblijom i biblijskim junacima, za mitom (David i Saloma). Mitizacija je jedan vid "potresa vekova" i Bojićeve univerzalizacije pjesme, odnosno ljudskog iskustva o kojem pjeva. I o strastima on pjeva kroz vjekove i za sva vremena; pjevajući potresa vjekove od Davida i Salome, odnosno od prvog muškog otkrića žene.

Mitizacija je još očevidnija kada pjesnik prelazi na polje istorije. Aktuelna istorijska iskušenja Srba i Srbije u Prvom svjetskom ratu jesu mitsko ponavljanje biblijskih i drugih starih mitotvornih događaja. Epohe se slažu kao svojevrsni slojevi istorije jednoga tla na čijoj istorijskoj pozornici se smjenjuju ljudi, generacije i narodi. Te arheološke naslage stoljeća, ta iskustva milenijuma, pamte tlo i poeziju i, zahvaljujući poeziji, mi ih baštinimo. Nije li ova ideja preteča Miodraga Pavlovića i njegovoga pjevanja i umovanja o minulim kulturama na ovom tlu? Nije li na toj liniji Pavlovićeva zbirka Mleko iskoni, a i Pevanje na Viru? Bojićeva otadžbina je "Zemlja oluje", kako glasi naslov jedne njegove izvrsne pjesme, obojena raznovrsnom krvlju različitih doba:

Mačevi dački, sekira Japoda,
Legije rimske i horde Tatara,
Ili vitezi s vizantijskih voda
Krvavili su ova polja stara.


Tako je kroz "potres vekova" Bojić dospio do onoga što Isidora Sekulić zove "filozofija otadžbine". Te dvije sintagme — "potres vekova" i "filozofija otadžbine" — obje Isidorine i obje savršeno tačne, najveći su komplimenti koji se mogu uputiti jednom patriotskom pjesniku. Bojić ih je dobio sa meritorskog mjesta. Po našem osjećanju, vrijeme ih je potvrdilo — tako je i poslije sto godina. A to je znak pjesnikove snage i veličine.

U podtekstu Bojićeve patriotske poezije i srpskog istorijskog iskustva iz Prvog svjetskog rata — to je takođe Isidora uočila — nalazi se Kosovski zavjet. Ljudi su se lišili svega materijalnog, ovozemaljskog, čak i rodne grude, i sa otadžbinom u srcu krenuli u izgnanstvo, sa vjerom u vaskrsenje vojske i države; u vaskrsenje okupirane Srbije. Ponijeli su samo ono što je moglo stati u glavu i srce. To je njihovo odricanje od Carstva zemaljskog i žrtvovanje za Carstvo nebesko. Time se i Kosovski zavjet potvrđuje kao vječan i univerzalan, duboko biblijski, staro i novozavjetni. Zajedno su Jov i Lazar. To je so soli Bojićeve poezije i Bojićeve "filozofije otadžbine".

Bojić je imao istančano osjećanje istorije, koje je cijelog svog kratkog vijeka brusio i dograđivao; radio na njemu radeći na sebi. To se vidi i iz njegove patriotske lirike, i iz drama u stihovima. Malo je ko od srpskih pjesnika uspio da tako svoju viziju univerzalizuje. Po tom osjećanju istorije, po brizi za istoriju i po spoju istorije sa mitom i legendom, Bojić, iako premlad, podsjeća na Iva Andrića.

Bojić je, možda i zbog te sudbinske veze sa istorijom i uronjenisti u nju do grla, sanjao o velikoj pjesničkoj formi, o novoj, modernoj epopeji koja bi odgovorila na izazove novoga vremena i istorije. Po tome je — gle, čuda — blizak T. G. Eliotu, koji je vidio budućnost poezije u velikoj formi i u toj velikoj formi se ogledao. Ispjevao je Bojić trodjelnu poemu Kain, čiji su kompletan tiraž Bugari zaplijenili i uništili. Poema je ispjevana, uglavnom, u tercinama, što bi trebalo da asocira na Dantea i na Božanstvenu komediju. Koliko je nama poznato, to je jedino srpsko pjesničko djelo u kojem je tercini vraćena njena izvorna, epska funkcija. A to je već dovoljan razlog da se ovo djelo ne zaboravi.

Još ambicioznije je Bojić radio na "epopeji" Večna straža. Prvobitni naslov zamisli glasio je Crveno krštenje; epopeja je trebalo da ima 15.000 stihova. Sačuvane i štampane verzije dvaju najobimnijih pjesničkih djela teško da možemo smatrati konačnim, ali i na osnovu njih može se ponešto relevantno reći o Milutinu Bojiću kao pjesniku široke epske forme.

Valjalo bi provjeriti ideju Ivana V. Lalića i sravniti sonete Milutina Bojića sa sonetima Mirka Korolije. Lalić se rijetko varao u svojim sudovima, posebno kada je riječ o sonetu; on je čestito i visoko ocijenio pažljiv pjesnikov rad na "kolencu soneta", odnosno na spoju katrena i terceta. Time je uputio visok kompliment Bojićevom poznavanju sonetne forme i njegovoj versifikatorskoj vještini.

Neporecivi su i Bojićev dar i Bojićeva strast za dramu i pozorište. Neko ko sa dvadeset pet godina života — od toga pet ratnih — napiše 124 pozorišna i dramska prikaza, prateći sve što je igrano u Narodnom pozorištu, prevazilazi sva očekivanja. Taj ima strastven odnos i prema drami i prema pozornici. Neko ko sa toliko godina napiše sedam drama — od toga tri pripadaju trilogiji Despotova kruna — jeste istinsko spisateljsko čudo. On je svojim i istorijskim dramama potvrdio interesovanje za srednji vijek i Vizantiju, svoje osjećanje istorije, ali je vaskrsao i srpsku dramu u stihu i svojim dramskim stihom napravio inovaciju u srpskoj drami. Takav stih — simetrični dvanaesterac — postao je sa Bojićem dramski pozorišni stih. Valjalo bi Bojićeve drame ponovo pažljivo čitati i procjenjivati. Bojić je bio rijetko darovit dramski pjesnik, čiji je dramski stih ostavio traga na njegovoj lirici. Pažljiva analiza tek treba da pokaže prirodu te veze.

Najzad, riječ — dvije o "Plavoj grobnici". O njoj smo nešto rekli u citiranoj studiji na početku ovoga rada. Za nas je to, nesumnjivo, velika pjesma srpske patriotske poezije. To je, prvo, neobičan stihotvorni i strofački poduhvat — kombinacija dvaju tipova strofa. Četiri strofe su u znaku pseudoheksametra: neparni stihovi su pesudoheksametri, a parni poluheksametri; deset ih je u simetričnom trohejskom dvanaestercu. Ali zajedno tvore moćno sazvučje, moćnu izmjenu ritma i intonacije. Sve kritičarske i antologičarske intervencije na pjesmi — nama danas djeluju kao sitničarske i nedostojne. Život ove pjesme potvrđuje se i snagom njenog izazova na dijalog. Istoimena pjesma Ivana V. Lalića, koja je u njegovoj vrhunskoj zbirci Pismo posebna cjelina, iako je dijaloški usmjerena na Bojićevu pjesmu, zapravo je najveći omaž Bojiću i njegovoj "Plavoj grobnici". O tom dijalogu smo takođe napisali posebnu studiju, čije stavove nećemo ovdje ponavljati. Sa Bojićevom pjesmom je u dijalogu i poezija studentske populacije. To je znak njene aktuelnosti i izazovnosti; njenog živog života poslije sto godina.

Dakle, Milutin Bojić se i poslije sto godina pokazuje kao živ pjesnik čiji se damari osjećaju u srpskoj poeziji XX vijeka, a čije niti i veze s tradicijom trepere i vibriraju povrđujući "potres vekova" u njegovoj poeziji i drami. Rijedak dar i rijetka energija sasječena u procvatu mladosti.

Autor: Jovan Delić

Tekst je preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "RIZNICA"
uz saglasnost glavnog i odgovornog urednika Gorana Vučkovića
Broj 3 | Književno-izdavačko društvo "Leksika", Negotin, 2017
Sačuvana
Stranice: « 1 2   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: