Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: April 03, 2014, 03:31:16 am » |
|
**
KNJIGA BORBE I ŽIVOTA
PROKA JOVKIĆ
Iako nam je došao iz Novoga sveta, zemlje "neverovatnih mogućnosti" i velikih senzacija, Proka Jovkić nam ne donosi u poeziji ništa novo. On nije moderan ni u dobrom ni u rđavom smislu te reči, i ostaje u tradicijama, idejama i shvatanjima naše ranije poezije. Ono što nam je on, kao talentovan i mlad čovek, doneo iz Amerike, to je ogromna energija i borbeni temperamenat tamošnje rase. I to se najbolje vidi na njegovom književnom radu, koji je za naše prilike i naš temperamenat neozbiljno veliki. Relativno vrlo mlad, sa svojih dvadeset i nekoliko godina, Jovkić je izdao tri knjige, svaku sa sto i više pesama, i on je već danas — nećemo se prevariti ako to kažemo — naš najplodniji liričar.
Jovkić nam neće zameriti ako izrazimo sumnju da će ta velika fabrička produktivnost njegova duha doprineti kvalitetu njegove poezije i osigurati mu u literaturi mesto koje bi mu po njegovoj duševnoj ekspanziji i talentu možda pripadalo. Na stranu to što je mladom čoveku, već zato što je mlad, potrebno više skrupula i kritike u radu; velika i brza produkcija nesumnjivo škodi, i kod najveđih talenata, kvalitetu izrade; i velika energija je, naročito u umetnosti, dostojna svakog poštovanja samo onda kada je upotrebljena na usavršavanje primeraka, a ne na množinu i broj primeraka. Šta vredi jednom današnjem srpskom pesniku što će za sobom ostaviti pet hiljada pesama, kad od tih pet hiljada, posle pet godina, neće se ni pet čitati sa zadovoljstvom? Kad bi se od književnoga rada u nas moglo živeti, ili bar životariti, onda bi i bila opravdana ta produkcija, koja bi zadovoljavala veliku, svakodnevnu potrebu književne publike. Ovako, za našu malu "književnu pijacu" ta amerikanska produktivnost je upšte nezgodna iz književnih kao i iz praktičnih razloga.
Poezija Jovkićeva nije moderna, kao što smo rekli. Želeđi da ona bude moderna, mi ne želimo da pođe za jevtinim efektima, nastranostima i ćudima književne mode, nego da bude prožeta shvatanjima moderne poezije, koja je analitičko-rekonstruktivna po svojim metodama, a spiritualistička po svom osnovnom shvatanju. Današnja lirska poezija je u intimnoj vezi sa psihologijom, i, po tačnoj reči jednoga od naših modernih pesnika, najbliža je Metafizici. Poezija Jovkićeva ne zna za nijansu, ne ulazi u suštinu osećanja, ne poznaje dušu ljudi, a najmanje ulazi u "dušu stvari". U celoj zbirci Jovkića čitalac se susreće sa jednom celom serijom starih, poznatih i vrlo opštih osećanja i motiva, sređnije ili slabije izraženih; ali kad se pročita cela ova knjiga pesama, oseća se samo umor od tolikog broja stihova i slikova, ali glad savesti i osećanja modernog čoveka ostaje i dalje.
To odsustvo intimnijeg, dubljeg i, prema tome, jačeg osećanja glavna je mana ove knjige, koja nije rđava. Jer Jovkić pokazuje lepih osobina ne samo po fakturi stiha nego i po simpatiji za mnoge stvari i pojave, koja njegovoj poeziji daje izvestan humanitaran dah, i nežnost jednog filantropa, i veru jednog apostola u večito carstvo Pravde i Slobode. Zatim, u ovoj Knjizi Borbe i Života ima lepih patriotskih akcenata, pomućenih, unekoliko, nekim neodređenim kosmopolitizmom jednog radnika, ima reminiscencija iz naše narodne poezije i oživljavanja nacionalnih legendi i tradicija — stvari i tendencije koje su pre za preporuku nego odbacivanje.
Naposletku, Knjiga Borbe i Života je dobila ime po jednoj neodoljivoj potrebi za borbom i želji za životom, osećanjima nedovoljno izrađenim, ali jako naglašenim, vrlo razumljivim i uvek modernim kod jednog čoveka i pesnika, ali nešto starinski, fanfaronski i nesugestivno iskazanim u Jovkićevoj knjizi.
Nekoliko primera poezije Nestora Žučnog (piščev pseudonim ranijeg datuma) pokazaće da je ova poezija odista žučna, upravljena protiv svih ugnjetavanja u korist svih "poniženih i uvređenih":
Svakog joj dana u dosadnom radu, Sudba po komad zatre srca živa; Dnevne joj brige živeti ne dadu; Mladost i ljubav — sve se od njih skriva. U fabriku je dali jošte mladu... Zar tu da peva? I tu zar da sniva?...
Kao što se vidi, ton je iskren, ali su stihovi bez kolorita, pesma je bez invencije.
Jovkić, uopšte, nema kolorita, i ne mora ga, najzad, za jednu vrstu poezije unutrašnjeg života ni imati. Ali je kolorit za deskriptivnu poeziju, kao i boja za spoljni svet, imperativna potreba jasnosti. U deskripciji vizije Marka Kraljevića (pesma Zarobljeni Marko) opis je, naime, i u jednom grotesk-maniru:
Mrsko mu čelo brdom zvati treba, Podočnjaci mu ko mora duboka; A crne veđe ko dva crna neba, I kao sunca krvava dva oka.
Dugi mu brci ko orlovska jata, Zeleni plamen iz nozdrva bije A crne kose, kao crna hata, (?) Debele kao bič i gorske zmije.
Hiperbola je dosta česta u Knjizi Borbe i Života, ali je retko kad uspela, jer pretpostavlja spontanu jačinu fraze i briljantnu fantaziju, u čemu u velikoj meri oskudeva Jovkić.
U ciklusima Ljubav i Tući život ima dosta te naivne retorike i banalnosti, nedopuštene jednom skrupuloznom umetniku. U tom pogledu karakteristični su pasusi iz pesme Volovi i Kuče.
"Hajs, luda marvo!" — viče gazda s bičem, I kao oštar nož senu mu oko — "Goni i vuci! Tegli, gadna stoko! Ti, nedostojna i neslična ničem!"
Grč te hvata, trzaš glavu, mičeš nogom, Agonija trese sitne tvoje kosti. Tvoja smrt je kletva i uzvik pred Bogom Za sve naše bede, nepravde i zlosti.
(Kuče)
Ne po motivima i predmetima, nego po izradi, te su pesme nedovoljno uspele ili sasvim neuspele.
To nije redovan slučaj; i u ovoj zbirci ima sasvim dobrih stvari, lepih pesama, umetnički iskazanih, koje se odmah primete.
Takva je jedna manja pesma, pri kraju zbirke, Otkup:
Jutros mi u dušu dođe nemir neki I preda mnom život moj uskrsnu ceo I sve što učinih i sve što sam hteo, Sviju mojih želja krajevi daleki. --------------------------------- I u tome času, kada srce planu, A u duši buknu plamen svete vatre, Ja osetih strasno, u suzi što kanu, Da se bezbroj srca u mom srcu satre.
Treba napomenuti da su kraće pesme ove zbirke, srazmerno i relativno, mnogo bolje, i da izgleda da Jovkić često pređe u duge opise i pesma postane pričanje, slabeći elementarnu snagu osećanja i intuicije, ne dajući izrađenu konciznu celinu i kvareći efekat koji je pesma u početku imala. U vezi s tim treba skrenuti pažnju da je u knjizi na dosta mesta poenta dosta pokvarena nepravilnom i slabom rimom.
Jednom reči, najnovija zbirka Jovkićeva je jedna dobra književna sirovina.
Sima Pandurović: Proka Jovkić, Knjiga Borbe i Života, iz časopisa "Zvezda", sveska 8, Beograd, 25.04.1912.
[postavljeno 16.03.2010]
|