sledeća tema »

[Angelina]

**





RISTO RATKOVIĆ
(Bijelo Polje, 03.09.1903 — Beograd, 18.06.1954)

Risto Ratković, pjesnik, dramski pisac i prvi crnogorski romansijer, rođen je 3. septembra 1903. godine u trgovačkoj porodici u Bijelom Polju. Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu. Njegovo djetinjstvo obilježile su strahote balkanskih i prvog svjetskog rata. Poslije gimnazije, koju je završio u Novom Pazaru, upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao tek 1936.

Vrijeme Ratkovićevih studentskih dana karakteriše bogat književni život u Beogradu. Rađaju se novi književni pravci: dadaizam, zenitizam, nadrealizam, pokreću se novi književni časopisi i listovi, u čijem uređivanju učestvuje i Ratković ("Refleks mladih," "Čaša vode", "Bele revije", "Umetnost", "Večnost"), cvjeta boemija, u koju se utapa i ovaj pjesnik. Izvjesno vrijeme pripada "neoromantičarima", pa zenitizmu i nadrealizmu. Godine 1931. umire mu žena, što će utisnuti pečat ne samo na njegov život nego i na literaturu. U diplomatsku službu stupa 1938. godine i u njoj ostaje do kraja drugog svjetskog rata. Za to vrijeme službovao je u Francuskoj, Sovjetskom Savezu i Egiptu. U domovinu se vraća 1945. Posljednjih godina života, zaboravljen i usamljen, sve više tone u alkohol. Umro je 18. juna 1954. i sahranjen na Novom groblju u Beogradu.

Risto Ratković nije napisao mnogo, ali ga izvjesna ostvarenja, prije svega poetska, čine rodonačelnikom moderne crnogorske književnosti. Prvu knjigu Mrtve rukavice (pjesme i pjesme u prozi) objavio je 1927, a iste godine i poemu Leviatan (zajedno sa Moni de Bulijem). zatim štampa knjigu kritičkih skica Ćutanja o književnosti i tragediju u tri čina "Zoraj".

Zbirka stihova Dodiri izišla mu je 1952. a knjiga stihova Sa Orijenta posmrtno, 1955. godine. Izbor iz pjesnikovog poetskog stvaralaštva pod imenom Risto Ratković objavljen je u Beogradu a izbor iz poetskog, proznog, dramsksg i kritičkog djela Ponoć mene 1966. u Titogradu.

Ratković je autor prvog romana u crnogorskoj književnosti. Nevidbog, koji sadrži puno autobiografskih elemenata, slika prvi svjetski rat i otkriva do tada u literaturi jedan nepoznat kraj, prvi put je objavljen 1933. godine.

Ipak, Risto Ratković najpoznatiji je kao pjesnik. U njegovim stihovima dominira tratično osjećanje svijeta, sa čestim varijacijama kobi, promešenosti i smrti. Međutim, pjesme su mu pune refleksija, ljubavi i topline. Odlikuje ih izbrušen izraz i savršena forma.

Ratkovićevo književno djelo još nije u cjelini sabrano i objavljeno, ni dovoljno proučeno. O ovom piscu obuhvatnije su pisali: Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Radomir Konstantinović, Svetlana Velmar-Janković, Pavle Zorić, Sreten Perović i drugi.


BIBLIOGRAFIJA

• "Mrtve rukavice" i "Leviatan" (1927.), zbirke pesama
• "Ćutanja o književnosti" (1928.), eseji
• "Zoraj" (1929.), drama
• "Nevidbog" (1933.), roman
• "Dodiri" (1952.), izbor iz poezije
• "Sa Orijenta" (1955), putopisna proza

Slobodan Kalezić • Miroslav Đurović
Iz Čitanke, 1980.

[postavljeno 25.04.2010]

[Angelina]

**

4. KO JE RISTO RATKOVIĆ?


Rođen na obalama Lima¹, u Bijelom Polju, 3. septembra 1903. godine, u trgovačkoj porodici² koja je, u pjesnikovu djetinjstvu, ipak bila bogatija patrijarhalnošću nego imovinom, Risto Ratković je u rodnom gradu upoznao život u najgorim, najtežim trenucima: za vrijeme balkanskih ratova i prvog svjetskog rata. To je ostavilo duboke tragove na supersenzibilnu pjesnikovu prirodu. Poslije završene gimnazije u Novom Pazaru, Ratković dolazi u Beograd (1923), upisuje se na Filozofski fakultet, priključuje se mladim avangardistima, boemiše, piše u "Pravdi" i "Politici". To je vrijeme pojave raznih revolucionarnih književnih pravaca: dadaizma, zenitizma, nadrealizma. To je vrijeme punog jačanja našeg, i ne samo našeg, nadrealizma. Ratković u to doba sebe naziva "neoromanatičarem" i druguje s istomišljenicima — Pavlom Starčevićem, Dušanom Jerkovićem, Desimirom Blagojevićem, Javanom Popovićem. S ovom grupom "neoromantičara" i s Moni de Bulijem, koji ne pripada njima, Ratković uređuje čitav niz kratkovječnih književnih publikacija: Refleks mladih, Čaša vode, Bela revija, Umetnost, Večnost.
 
Od 1927. godine, kada su izašle njegove dvije prve knjige, Mrtve rukavice i Leviatan, pjesnik se polako i naizgled stabilizuje. Sarađuje (1928) u Srpskom književnom glasniku, polako se odvaja od boemije, gotovo istodobno kada se udaljuje i od nadrealizma (poslije drugog Bretonovog manifesta), nalazi zapošljenje u Ministarstvu prosvete (1927—1931) i Ministarstvu inostranih poslova (od 1931. godine). U međuvremenu, 1928. i 1929. godine, pjesnik je objavio knjigu kritičkih skica "Ćutanja o književnosti" i dramsku poemu u tri čina "Zoraj".
 
Na početku četvrte decenije (1931) umire žena koju je pjesnik volio. Taj podatak je od izuzetne važnosti u biografiji Rista Ratkovića. (On je smrt voljene žene i smrt uopšte, tako osjećao u Mrtvim rukavicama, a čulno i darovito opjevao u "Ponoć mene", "Ikoni" i još nekim pjesmama.) Od tog prelomnog trenutka pjesnik polako posustaje, gubi se, sve više tone u evoju "apsolutnu noć". Tako se "ostvaruje" njegovo najbolnije poetsko predviđanje da ga smrt nigdje i nikad neće ostaviti na miru.
 
Dvije godine kasnije, 1933, Ratković je doživio dva lijepa priznanja: nagradu Srpskog književnog glasnika za najbolju pripovijetku, i štampanje Nevidboga u biblioteci SKZ "Savremenik". Ali to ga nije izvuklo iz depresije. Provodeći u Ministarstvu inostranih poslova svoje "birokratsko vreme", uspio je da istovremeno i diplomira na Fakultetu 1936. godine. Socijalni pjesnik postaje u pravom smislu tek 1937. godine. Tada svoje tekstove, koje objavljuje u Našoj stvarnosti od prvog broja, potpisuje pseudonimom (pseudonimom Vukadin Trpković kao u slučaju pjesme "Ljudi bez pristaništa"). Tako je morao da postupi da ne bi izgubio državnu službu od koje je živio. Ali već 1938. godine on odlazi u diplomatsku službu, u inostranstvo gdje ostaje sve do završetka drugog svjetskog rata, punih osam godina. Francuska, Sovjetski Savez, Egipat, pa opet Sovjetski Savez odakle se i vratio u domovinu 1945. godine.
 
Po povratku, Ratković piše u novinama i časopisima, najviše kratke i suhoparne recenzije, pomalo prevodi s ruskog i sve više se predaje na milost i nemilost alkoholu. Neprimjetno, taj nekadanji avangardista umire i fizički i duhovno. Zalaže se za najkonzervativnija književna shvatanja. No i tada naiđu svjetli poetski trenuci: kad govori o Egiptu, o pustinji saharskoj, o mediteranskoj bijedi i mediteranskom suncu 1952. godine pravi izbor iz svoje poezije pod naslovom Dodiri koji je dosta dobro primljen od posljeratne književne generacije.

Dvije godine kasnije (18. juna 1954) umire sam, zaboravljen gotovo od svakoga, pa i od svojih bivših prijatelja i drugova koji su u posljeratnom periodu imali fine društveno-kulturne položaje. Za njegovu sudbinu malo ko se više interesovao. (Mali dio pjesnikovih prijatelja dolazio je s vremena na vrijeme da ga posjeti: Desimir Blagojević, Slobodan Marković, Miloš Đorđević, Branko V. Radičević, Branko Banjević, Žarko Đurović i drugi, pa i pisac ovih redova.) Pjesnik je posljednje dane trovodio u Mlatišuminoj ulici s mačkama sa kojima je dijelio porciju čvaraka, njegov dnevni obrok hrane. Uz čvarke, Ratković je tih posljednjih dana uzimao samo rakiju. Naročito je volio svog poslušnog mačka Petka s kojim je uvijek nesebično dijelio porciju čvaraka. Od male svoje penzije³, od neostvarenog života. Svi koji su dolazili u neposredan kontakt s Ratkovićem posljednjih godina pred njegovu smrt, postajali su na neki način pokorni pred njegovim bolom, pred njegovom neumitnom ćutnjom koja je imala nešto od filozofske arome istočnjačke mudrosti i fatalizma. Posljednji njegovi dani protekli su u halucinacijama. Plašeći se svega ogromnog, a najprije ,"ogromnog oka okeanskog", tako je, u tišini, završio život jedan sudbinski pjesnik.⁴

Sreten Perović
 
__________________

¹ Rijeka Lim dobila je ime najvjerovatnije od latinske riječi  L i m e s  koja označava brazdu, među, granicu, granični put ili stazu. Tuda su nekada prolazile vrlo važne trgovačke saobraćajnice prema Bosni.
² Đoko Ratković, Ristov otac, nekada bogati trgovac, i pjesnikova majka Hristina Ljujić, mogli su — u uslovima u kojima su živjeli — pružiti svom sinu primjerno porodično vaspitanje. Pjesnik je, izgleda, više koketirao siromaštvom nego što je za to imao razloga, bar do dolaska u Beograd.
³ Pod brojem 2641, od 27. IV 1954, Zavod za socijalno osiguranje grada Beograda odredio je Ristu Ratkoviću invalidsku penziju u visini od 14.060 dinara. "Dana 21. IV 1954. godine Invalidsko-penziona komisija broj 1 u Beogradu pod br. 843 izvršila je ponovni lekarski pregled kod Ratkovića Riste i našla da je radna sposobnost umanjena za 75% za duže od godinu dana." Ponovni pregled, prema zaključku Komisije, trebalo je da bude obavljen u maju 1955. godine. Pjesniku se, valjda, učinilo da nije vrijedno da taj datum sačeka: "otputovao" je deset mjeseci ranije!
⁴ Jedan drugi i manje sudbinski pjeenik, Slobodan Marković, pijan od bola i alkohola, podjednako, mimo protokola i poslije zvaničnih govora, ušao je u otvorenu  r a k u  i nad kovčegom — tog vedrog junskog popodneva na Novom groblju — održano svom mrtvom prijatelju Ristu Ratkoviću kratko oproštajno slovo. . . Nijesu se interesovali za tebe, burazeru, — rekao je Slobodan — dok si samovao i gladovao u svom mračnom i vlažnom stanu, a sad su došli da ti odaju "priznanje". Hvala im na takvom licemerju!"


Risto Ratković
PONOĆ MENE
drugo izdanje
Urednici:
Branko Banjević, Aleksije Obradović,
Sreten Perović, Milorad Stojović
Izbor, predgovor i pogovor:
Sreten Perović
Štampa "Grafički zavod"
Totograd, 1966

[Angelina]

**
POGOVOR


RISTO RATKOVIĆ


1. RIJEČ-DVIJE O SAMOM IZBORU

Djelo Rista Ratkovića nije obimno. Pa ipak, napraviti ibor iz njega nije nimalo jednostavno. Ratković je pisac koji se ogledao u svim literarnim rodovima: u poeziji, prozi i drami. S nejednakim uspjehom ali, ako izuzmemo kritiku, u približno istom obimu. Svuda je pružio dokaza svojevrsne darovitosti, ali nije svuda ostavio dovršena djela. On se, vjerovatno, nije vraćao na već napisani tekst. Kako bi inače bili tumačeni nezgrapni stihovi ili pasusi u romanu, koji su se mogli izbjeći najobičnijom stilsko-jezičkom redakturom, jednom inverzijom, na primjer. S druge strane, njegovi malobrojni manusnripti (koje smo, vjerujemo, odreda sve savjesno pregledali) uglavnom su veoma čisti, bez ispravki, bez precrtavanja. Može biti da ih je pjesnik pisao kada je tekst bio već definitivno gotov, što bi značilo da su to prepisi. Nije nemoguće da su nastajali i u trenutku punog stvaranja. Jer Ratković tvrdi da je pisao samo kad je morao, tj. kad je već u njemu bilo sve gotovo, zrelo, i z g r a đ e n o. I ne samo to. Pisac Nevidboga i Mrtvih rukavica gotovo ne želi, ni svjesno ni nesvjesno, da njegovo djelo liči "na mistiku potlačenih niti na mistiku povlašćenih klasa", jer svijest je samo "sankcija podsvesti". U Nevidbogu, i naročito u periodu oko 1937. godine, on je protiv socijalne nepravde, na strani proletarijata, predskazuje (makar i u simbolima) neminovni hod revolucije. Ima jedna nit koja ta "dva" pisca, ta dva Ratkovićeva perioda, čvrsto vezuje. To je nemirenje s postojećim. Ratković nikada nije imao snage da napravi neko krupnije revolucionarno djelo, ali nije mogao ni da se pomiri, ni suštinski ni deklarativno, sa onim što ga je u bilo kom vidu okružavalo. U njegovom djelu ima protesta, ali pravog bunta nije moglo biti. Po rođenju, po svojoj psihičkoj konstituciji naklonjen mistici, psihoanalizom i nadrealizmom usmjeren ka snovima i podsvijesti, a dijalektičkim materijalizmom i drugovanjem sa socijalnim piscima rukovođen protiv "povlašćenih klasa", — takva dispersija pjesnikova personaliteta morala je ostaviti traga na njegovo stvaralaštvo i na svoj način otežati kretanje kroz različita (idejno, geografski i mentalno) podneblja njegova djela...

Pripovijedaka Ratković nema mnogo; pitanje je da li ih uopšte ima. Ti tekstovi — od kojih četiri objavljujemo u ovoj knjizi — samo su obimnije pjesme u prozi ili prosto zapisi iz susreta s ljudima, zapisi reporterski. Ali isto onako kao što su te prozne skice mogle izostati, one su važne za razumijevanje Ratkovića-pjesnika, a nijesu sasvim lišene ni umjetničke vrijednosti. S kritikom je. međutim, bilo znatno teže. Nekoliko desetina prikaza, kritika, eseja, bilješki, memoarskih zapisa, moralo je da bude predstavljeno samo sa desetak tekstova, mahom iz ranijeg Ratkovićevog stvaralaštva. Iz drame "Zoraj" izabrali smo samo one odlomke koji po svojoj poetskoj suštini daju pravu sliku o najvećim vrijednostima djela i istovremeno fino prezentiraju pjesnikove mogućnosti na poetsko-dramskom planu.
 
Roman "Nevidbog"... Kako je on u stvari mozaik anegdota vezanih posredno (samo ponegdje neposredno) za glavne aktere, mogla su se izuzeti nekolika odlomka, nekolike glave, bez veće štete po opšti utisak o djelu. Ti odlomci, zasićeni socijalnim frazerstvom i površinski, izrazito tendeciozni dosta su daleko od literature. No i pored toga smatrali smo da ima više razloga da se djelo štampa u cjelini, čak i u ovakvoj knjizi koja je stvarno samo i z b o r. Najprije zato što je djelo doživjelo dva izdanja za pjesnikova života (1933. i 1953. godine) i bilo uglavnom dobro primljeno od kritike. To je prvi pravi roman od jednog pisca iz Crne Gore. I najzad, abijent koji je piscu poslužio kao osnovica za razvoj ovo je dramsko-psihološke svite u romanu interesantan je do te mjere da bi se moglo tragati za uticajima koje je vršio i vrši na jedan broj naših pisaca iz tih vasojevićko-sandžačkih, "gornjih" krajeva.
 
Roman "C", čiji se rukopis nalazi u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju, po svoj prilici nije završen. Po pričanju njegovih prijatelja, a naročito Miodraga Bulatovića, Ratkoviću je bilo izuzetno stalo do ovog rukopisa "u radu". Smatrao je to svojim životnim djelom. Na žalost, ono što je od tog romana ostalo (stotinak strana) ni po čemu ne opravdava nade koje je u njega pisac ulagao. Za one koji će svestranije i naučnije proučavati Rista Ratkovića, ovo djelo će, međutim, uvijek dobro doći.
 
U krajnjem slučaju, sve je kod Ratkovića poezija, te smo raspored mogli vršiti samo prema pjesnikovim raspoloženjima. Njih nije bilo mnogo: bilo je mnogo nijansi istog raspoloženja. Boja tog raspoloženja poznata nam je odavno: bolna egzaltacija ili egzaltirani bol koji se najzad budistički smiruje.


2. U VITRINAMA ZAVIČAJNOG MUZEJA

Šta je sve ostalo u rukopisu, u zaostavštini pjesnika Mrtvih rukavica? Kao i njegov život, i njegovi rukopisi nijesu imali naročito srećnu sudbinu. Rastureni od nemila do nedraga, zaboravljeni, ostavljeni ili odbačeni, trajali su oni dane u ladicama kolega i prijatelja, pjesnikovih poznanica i prijateljica (nije ih imao mnogo); zaboravljajući na pjesnika, prijatelji su sve više zaboravljali i te rukopise. Nije ih mnogo, nije ih mnogo — važnih. Ali to što je — nije bez značaja za pjesnika i pjesnikovo vrijeme.
 
Tri interesantna teksta u rukopisu nalazila su se kod Marka Ristića, još iz doba uspona nadrealizma kod nas, kada su Ratković i Ristić bili duhovno bliski, kada je Ristić u stvari bio duhovni vođ i ideolog našeg nadrealizma, kome je Ratković bio veoma blizak. "O nadrealizmu iz mog života", "Crnci protiv Amerike" i "Kočnica". Sva tri teksta ustupio nam je Marko Ristić, pa je čak dozvolio da zadržimo manuskripte posljednja dva. Kratka poema "Crnci protiv Amerike", koliko znamo, nije do sada publikovana. Odlomci iz autobiografskog teksta "O nadrealizmu iz mog života" i iz "Kočnica" štampani su u knjizi Risto Ratković koju je uredila Svetlana Velmar-Janković. Njoj je, takođe, tekstove ustupio Marko Ristić. Kod nas su, međutim, prvi put štampani u cjelini.
 
U Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju, koji je tek u formiranju, u jednoj ovećoj fascikli (književnik Ljubislav Milićević je sve to dobio od svastike Rista Ratkovića) nalazi se između ostalih, većinom objavljenih rukopisa, i zbirka pjesama pod nazivom "Razno". Pjesme su pisane, po svemu sudeći, u trenucima kada je autor smatrao da treba da se društveno angažuje po svaku cijenu, dakle bez veće poetske temperature, što ih je i lišilo pravih poetskih kvaliteta. Nijedna od njih nije mogla ući u naš izbor. Ovdje, u Zavičajnom muzeju, nalazi se i rukopis romana "C" (ce). Šta naslov znači — nije jasno. Naslov je ispisan olovkom a tekst pisaćom mašinom. (Možda se naslov može čitati kao "S", jer je Ratković uvijek pisao ćirilicom, ali mi smo to pročitali kao "C" zato što je tekst kucan latinicom.) Roman je, kao što smo već rekli, na stotinak strana prikazao malograđansku sredinu jednog srbijanskog grada (možda i jednog dijela starog Beograda). U ovoj fascikli nalazi se i dramska poema "Zmaj od Jastrepca". Ta lirska fantazija od oko četiri stotine stihova, pravljena na narodnu, suhoparna, ne liči ostalim poetskim djelima Rista Ratkovića.
 
Puno je skica i koncepata za lica i scene, za roman ili dramu, za duži esej (sociološko-filozofski?) "Kako je čovjek postao div". Tu je, na malim listićima, pisanim mastiljavom olovkom, mnoštvo citata od Marksa, Engelsa, Darvina, pjesnikinje Safo, Sartra, Pavlova, Gorkog. Naslov tog planiranog eseja vjerovatno je uzet iz knjige koja mu je služila kao orijentacija. Poslije više karakteristika socijalno-ekonomskih prilika koje su uticale na razvitak čovjeka, bilježi Lenjinovu misao: "Rad je stvorio čovjeka". Šta je htio s tom esejističkom prozom? Iz bilješki se vidi da interesovanja potiču iz poslednjih godina njegova života. "Naši preci — bilježi Risto Ratković na jednoj ceduljici — nisu razlikovali svet bajki od stvarnog sveta; sve se dešava po dobroj ili zloj volji nepoznatih sila." Na drugoj ceduljici stoji: "Svako pleme nazivalo je sebe ljudima, a druge nije smatralo ljudima." Esej o kome postoje ovi planovi, međutim, nikada nije napisan.
 
Od svega što je u rukopisu od Rista Ratkovića ostalo najinteresantnije su te male ceduljice na kojima su ispisana i pjesnikova dugovanja, adrese raznih ličnosti, brojevi telefona. Mali dio tog papira, negdje pri uglu a rijetko po sredini, zauzima uzgred iskrsla misao koju pjesnik zapisuje. Te zabilješke se kreću od pronađene sintagme ("uznemirene zvezde"), preko opaske o ženi ("Sit je nje, i ne znajući više šta će, otkriva je kad spava i uživa u njenom usnulom telu", "umrla je, i nikad joj se neće moći da osvesti"), do patetičnog literarnog usklika: "Dajte mi roman u kome ima stotinu romana!" Ali među tim uzgrednim i usputnim zabilješkama ima i nekih krupnijih piščevih stavova, koji se ne tiču poezije i literature. Sve one na neki način potvrđuju ranije poznatog i upoznatog Rista Ratkovića, njegov humanizam, pacifizam, možda i — idealizam. U svakom slučaju plemenit idealizam. "Budućnost radničke klase je u duhovnom pogledu", kaže on. Kada je to napisao? Tako su otprilike mislili nadrealisti, ali je pjesnik vjerovatno to napisao mnogo kasnije, onda kada je sebe distancirao od nadrealizma. Nije toliko važno da li je tu formulu čak od nekog i preuzeo, kao i tvrdnju da "socijalizam koji traži samo žrtve ne vredi tih žrtava"; interesantno je da na tim ceduljicama ima više takvih nego čisto poetskih misli. Jedna od njih daje izvjestan uvid u Ratkovićev stav prema dijalektici prirode. "Kosmička zagonetka se ne rešava samo naučno i filozofski već i moralno, pa i politički". Nigdje nema komentara tim rečenicama: one su kao osnov za nešto veće, one su teze za neku organizovaniju cjelinu, poetsku, sociološku ili romanesknu. One projektuju Ratkovićeve trenutke razmišljanja, kada nije "stvarao", kada je  r a z m i š lj a o, pa tu svoju cerebralnu sintaksu bilježio kao materijal za stvaranje. "Egzaltacija, ma koje vrste bila, čini čovjeka srećnim; tako i budistička smirenost." Tu on prvi put jasno pokazuje da je u nekom trenutku svoga života proučavao budizam, a možda se i prilagođavao izvjesnim njegovim etičkim načelima, naročito genetičkom stablu bola u budizmu. Ako i nije dublje poznavao budizam, a mogao ga je upoznati ne samo preko litarature već i u ličnom kontaktu s ljudima koji ga ispovijedaju (za vrijeme svojih stranstvovanja; kao na primjer kod onog Japanca, Fimta, studenta katoličkog univerziteta u Lilu, kod koga je Ratković pokušao da uči japanski jezik), ipak je prihvatio neke njegove filozofsko-etičke postulate.
 
Postoji na tim ceduljicama zapisana i Sartrova konstatacija:
 
La vie ne commence
qu' au delà de dèsespoir
 
A odmah zatim zapisana je jedna sirotinjska rana: ,"Ako te neko značajno pogleda u pohabane cipele, znaj da je grubijan, prostak, bez obzira je li on proleter ili buržuj. R."
 
Rekli smo da poezija koja se nalazi u toj sakupljenoj rukopisnoj zbirci nije zanimljiva sa umjetničke strane. Ne mislim da je mnogo zanimljiva ni sa drugih aspekata. To su pjesme-parole, o domovini, istini, socijalijama istoka (nešto što nije nikada štampao). Ali, pared pjesme koju smo naveli na kraju predgovora kao ilustraciju izvjesnih zaključaka do kojih je pjesnik nakon lutanja po svijetu, došao, nalazimo i neke varijante pjesama ili odlomaka koji su nam poznati iz već štampanih Ratkovićevih knjiga. Tako je interesantan odlomak iz Mrtvih rukavica koji je u našoj knjizi štampan kao "OBE SU PLAKALE". U tom odlomku u samim Mrtvim rukavicama ima i "adresa" na koju je pjesnik "uputio" pismo svojoj sestri:
 
Maruša Ratković
Zvečeći hodnik zlatnih odeždi
Nebo
Dođi na ovaj vir — čekaću te u hlebu.

Ovo pjesnikovo "pismo" nalazi se u bilješkama, među koricama zbirke "Razno" (mastilom pisano, ne prekucano kao ostale pjesme) i glasi:
 
Maruši Ratković
bolničarki na nebu.
Dođi na ovaj vir —
čekaću te u hlebu.
 
Da li je pjeenik ove "ispravke" vršio prije nego su Mrtve rukavice objavljene, pa mu se ta varijanta nije dopala (zato je i otpala!) ili je to naknadno, možda i mnogo docnije, kada se već nije borio protiv rimovane poezije, "ispravljao" svoje nadrealističke "grehove". Rukopis kojim je taj odlomak Mrtvih rukavica pisan ne izgleda da je pjesnikov; može biti da je pjesnikove svastike, Jelene Ljubinković, s kojom je dugo godina živio u zajednici i koja je, vjerovatno, pomagala pjesniku u tim "tehničkim" poslovima.
 
Onaj koji bude proučavao sve te pojedinosti moraće da pričeka dok Muzej u Bijelom Polju bude prikupio i sredio više materijala i uredio Odjeljenje pjesnika Rista Ratkovića.


3. PJESNIKOVA BIBLIOGRAFIJA

Risto Ratković nikada nije mogao biti svrstan u pisce za koje se kaže da su  p l o d n i. Kad bi se sabralo sve što je napisano u toku tridesetpetogodišnjeg rada na književnosti, ne bi iznijelo više od hiljadu stranica, od čega bi svakako dobar dio pripao recezentskom rodu.

Objavio je sljedeća djela kao posebne knjige:
 
Mrtve rukavice (pjesme i pjesme u prozi), izdanje biblioteke Večnost, Beograd 1927;
Leviatan (kraća poema; u istoj knjizi je objavljena i poema Moni de Bulija), izdanje biblioteke Večnost, Beograd 1927;
Ćutanja o književnosti, skice, Beograd 1928;
Zoraj, tragedija u tri čina, izdanje Grafičkog institituta Narodna misao, Beograd 1929;
Nevidbog, roman, izdanje Srpske književne zadruge, biblioteka Savremenik, Beograd 1933; drugo izdanje: Narodna knjiga, Cetinje 1953;
Dodiri, zbirka stihova, izdanje Novog pokolenja, Beograd 1952;
Sa Orijenta, zbirka stihova, izdanje Prosvete, Beograd 1955;
Risto Ratković, izbor iz poetskog stvaralaštva pjesnikova, priredila Svetlana Vilmar-Janković, biblioteka Živi pesnici, Nolit, Beograd 1962.

Sreten Perović

Risto Ratković PONOĆ MENE | drugo izdanje | Urednici: Branko Banjević, Aleksije Obradović, Sreten Perović, Milorad Stojović
Izbor, predgovor i pogovor: Sreten Perović | Štampa "Grafički zavod" | Totograd, 1966

[Angelina]

**

O NADREALIZMU IZ MOG ŽIVOTA


Definitivno nisam ni za ni protiv nadrealističkog pokreta. Niti se kolebam pak. Kao uvek: u spoljnjem delu svog života nemaran i slobodan. Ali govoriti o nadrealizmu mogu bar u onoliko ukoliko se to tiče mene i mog umetničkog stvaranja. Naravno, bez ikakvih naučnih i stručnih pretenzija.
 
Još u sedmom razredu gimnazije stvorio sam sebi pojam nadrealizma, čak i reč istu dao. Istina, taj nadrealizam nije značio sasvim isto što i danas, ali nešto slično, u bitnosti možda isto. Nezadovoljavala me je stvarnost i istovremeno osećao sam da nije ona sve, da postoji i nešto drugo važno, nekakva druga stvarnost. Ona koja nam se ne nudi svaki čas i ne dosađuje. Desilo se to rano, jer za duhovni život rano saznah. Imam sačuvan svoj notes iz trećeg razreda osnovne škole. U njemu se pored rasporeda časova i jedne beleške o pravljenju drvenih, dečijih pušaka nalazi jedna moja pesma i nekoliko zapisanih misli; a sećam se da sam u prvom osnovne napisao ljubavno pismo u stihovima. Ali sam poeziju odmah omrznuo. Čitajući neku knjigu kad bih naišao na stihove prešao bih ne pročitavši ih. U antologijama sam čitao samo biografije. Interesovao me je život pesnika, ne njegovi stihovi. Smešni su mi bili, sve do druge polovine šestog gimnazije, kada sam opevao nesigurnu smrt jedne devojke. I opet, ubrzo dolazim do gađenja na sve falsifikacije i kombinacije kopija, to krpljenje razumom (pero kao igla) i dolazim do pojma nadrealizma, kojeg sam, ne mogući se dovoljno izražavati, priveo u svoj život. Pojam toga nadrealizma mogu samo brutalno izraziti: snom silovati stvarnost.
 
Vrlo rano, ali posle jakog vrcanja i mršenja misli shvatio sam da je sve okruglo i svaki krug da ima 360°. Pa tako, izvesne misli prokljuvaše moju lobanju i padoh u san. Otada, stvaranje mi beše samo uzgredno, pisao sam samo u odmoru, posle fantastičnih strmoglavica u život. (Hteo sam, morao sam sve svoje misli otkupiti svojim telom.) U tim odmaranjima činilo se meni da sam svaki svoj događaj preživeo u snu. Ti pojmovi sna i nesna mešali su se tako da, najiskrenije, za izvesne događaje ne znam jesu li sanjani ili "stvarno" bili. Govoriti o tome opširno značilo bi pisati autobiografiju.
 
To bi mi se dosadilo brzo, jer stvaranju nisam nikada prilazio a da nisam morao. Razum služio mi je samo kao organizator, ali gotovog materijala. To uglavnom. Pa ipak ne bih ništa govorio o nekakvom nadrealizmu da nije bilo slučajeva kad sam se ne samo pripremao za izraz već i izražavao — u snu. Ko zna koliko se puta desilo to. O, bilo je snova tankih da su odmah posle probuđenja — dolaženja do svesti umirali, a ostajala njihova senka, bezbojna, nepristupačna izrazu. Uostalom nisam ni nastajao da ih lovim. Nemaran sam puštao raskošno da idu u vazduh. Često puta i namerno, ne iz pesimizma, naprotiv iz želje da se i tako obogatim.
 
Na sreću možda, ne sećam se mnogih, u snu stvorenih i uhvaćenih izraza. Imam pune šake bombona sa "onog sveta".

Pred Vijećnicom u Sarajevu jednog dana čuh neko govori francuski, pa se setih da sam baš tada šaputao i ja svoje nikad nečuvene na francuskom stihove. Toga dana plašio sam se ludila, naročito u jednom inače vrlo prijatnom društvu. Nisam smeo za dva-tri minuta ni progovoriti, ni telom se pokrenuti: činilo mi se da bih se i najmanjom svojom akcijom strmoglavio u ludilo. Kad je to prošlo setih se da sam u sebi izgovarao reči, koje iz intimnih razloga ovdje ne mogu navesti. Drugi put kad sam razgovarao sa jednim drugom na ulici, on nije primetio na me nikakvu neobičnost, dok sam, pokazujući mu na sunce govorio: Gle kako je mesec žut! Iskreno misleći za momenat-dva da je to mesec. Po rastanku, zatim, govorio sam, kao citirajući sebi, nešto što nisam nigdje čitao:
 
"Na astalu poređani snovi moji u obliku tanke, čiste i bele hartije. Ima trideset godina otkada dugujem jedno drumče. Pa kad će jednom oni zvuci izvršiti samoubistvo — dok budem valjda gotov sa oblačenjem ovim. Zavese bele lepršaju se na trnju, što je izmešalo i izderalo paučinu neba. Stakleni prozori puni sunca i sunce puno stakla, dok u sebi sanja praznina nju, što će doći i cela soba puna će biti nje. Oh, misli će moje okupat njeno telo. Uostalom ja vezem korake u jednu dugu, pravu liniju — opet nešto pa sve je pokvareno — to kažu svet i odlutaće daleko šarene livade pune opijuma i praška za zube."
 
Mogao bih još navesti nekoliko primera, no izlišno je. Nužno je pak napomenuti da takvom stvaranju nikad nisam prilazio, a da nisam morao. Ono samovoljno, namerno odbacivanje svesti — što čine zvanični nadrealisti — samo je jedno malo lutanje. I greška. Jer takvo odbacivanje svesti pre svega nije oslobođenje od svesti, već u tom pogledu samo — obmana. U automatskom i mediumskom načinu stvaranja ukorenjuju se vrlo lako psihopatološke pojave. To su, izgleda, dve najglavnije zamerke nadrealistima i od strane onih koji razumu pretpostavljaju nešto van njega. Sve to pak ne znači da se ne može verovati u jedan tajanstven način stvaranja čiste, apsolutne poezije, čije je značenje glupo "otkrivati", jer ona ima da nas zamahom samosvesnog ludila zavitla u neki drugi svet, možda u naš sopstveni bezdan. Mogu se pobiti sve metode nadrealističkog stvaranja, ali ostaje ona glavna, koja je sama dovoljna pa da stvaranje ne bude pasivno; ta je: vera u život nadživota.

Kome se god desilo da mu je cela stvarnost u jednom velikom času postavila crn, ogroman upitnik, pun bezizlaznog očaja i ironije, taj, makar i ne znajući poverljivo se ogrće snom. Da li pak ima više nadrealizma u podzemnim nebesima Dostojevskog, gde žive mističnih сорокъ сороковъ церковъ i u Ničeovom jenseits-u — nego u bolesnoj seksualnosti sadista to je sporedna stvar i nimalo ne smeta priznati da La Révolution Surréaliste jedna od najvećih duhovnih revolucija.
 
Na kraju, izražujući svoju veru u lepotu vakuumne dubine objasniću postanak svoje pesme "Dodir", napisane u proleće 1924. (Ta pesma, koja izgleda suviše erotična nije možda uopšte erotična. Za me ona ima mističan značaj, jer je simbol celog mog života).
 
. . . Posle jednog mrtvog dana legao sam sasvim tih, bez i najmanje uzbudljivih misli. Noć je, izgleda, bila rasplinuta i sanjao sam.
 
Na nekom neodređenom mestu, upravo u nekoj praznini, čuo sam svoj šapat, koji je dolazio odnekud izvan mene, a za kojeg sam znao da je moj sopstveni glas. Čuo sam (svoje) reči: Glava mi nije zarobila oči. (Bio sam istodobno ali polusvestan da je to san). Zatim videh: iskočiše, na pipcima pomileše uz njene gole noge oči moje. (Ona je bila takođe neodređena, nepoznata devojka). Gledao sam ih kako mile. Čim dođoše do njenih grudi, pupovi njenih dojki pretvoriše se u oči moje. Bio sam ceo u očekivanju i čuh svoj glas mek i tih (a koji je dolazio opet kao izvan mene): A ja čekam spas dodira.
 
Odmah posle probuđenja zabeležio sam svoj san, tako verno da je "Dodir" upravo fotografija toga sna, san koji je, osećam, nadumna, mistična fotografija moga života.

Risto Ratković

Risto Ratković PONOĆ MENE | drugo izdanje | Urednici: Branko Banjević, Aleksije Obradović, Sreten Perović, Milorad Stojović
Izbor, predgovor i pogovor: Sreten Perović | Štampa "Grafički zavod" | Totograd, 1966

[Angelina]

**

RISTO RATKOVIĆ — PESMA I PATNJA RISTA RATKOVIĆA


Nosio je u sebi velikog pesnika, a iza sebe ne samo što nije ostavio remek-dela već jedino stranice ispisane aljkavo, nejednake snage, stilom koji, često, nema nikakve ujednačenosti pa čak ponekad ni nekog stvarnijeg opravdanja. Poezija kao da je pristajala do njega da dođe samo putevima prokletstva, koje lomi reč i stih, i govor pretvara u mucanje: tek iznenadno, između stihova rogobatnih i banalnih, blesnuo bi stih nesvakodnevni, a kroz njega objavila bi se snaga jedne zaumne mašte i jednoga vizionarstva kakvo se retko sreće u modernoj srpskoj poeziji. Ako ga antologičari ili zaboravljaju ili pamte po pesmi Ponoć mene (koja je manje vredna od naslova koji nosi), napisanoj u bdenju pored senke mrtve žene, u društvu krajnjega siromaštva i smrti, u besparici i očajanju ubogog čoveka na koga ne pristaju ni dinar ni metafora, on nikako nije bio samo taj pesnik. On je živeo svoju ponoć i zahteva da se traži izvan antologija, u onim izuzetnim, naglim trenucima koji, često, nisu duži od dva-tri stiha, rođena u zaprepašćenju i došanuta odnekud iz najtamnijih slojeva bića, iz onoga mraka koji kao da je bio zatvoren u njegovom telu, i koji se objavljivao, s jezama proročanskim, u paćeništvu izvornom, veoma retko ili silovitom snagom.

Pesnik stiha a ne pesme, on je pesnik unutrašnjih previranja koja nose u sebi nešto muklo i podsećaju na hujanja noći u njegovome Sandžaku, tom tamnom vilajetu koji će u njemu naći najdubljeg i najprokletijeg svog pesnika. Nešto mračno i ukleto ne prestaje da živi u ovom pesniku kome se, usred podneva, mogao uvek da prividi pesnik kao sin zle majke Sjerme, koja ga je prognala iz zavičaja, na lutanja bez spasa. Taj ponorni mrak, sa svim utvarama njegovim, koje se kikoću glasom bez glasa, i jezikom bez reči, s onu stranu svakog ponjatija, pristajao je na trenutke halucinacije u upaljenom duhu ovoga pesnika, ali nije mu dozvoljavao da se, do kraja, usaglasi sa rečju. Između reči i Rista Ratkovića nikada nije došlo do izmirenja. Nadrealizam Ratkovićev, u Mrtvim rukavicama, ali i kasnije (kada se javi u njegovoj posle-nadrealističkoj poeziji), jeste otuda prevashodno nadrealizam sna, pretežno opisan a mnogo manje, i mnogo ređe, nadrealizam jezika, tako da bi se, uprkos svim nenadnim nadrealističkim preobražajima jezika, od kojih su neki uistinu moćne snage, ovaj pesnik mogao da shvati kao nadrealist bez izrazitog nadrealističkog jezika: njegova nadrealistička metafora pretežno je opisna, tako da bi ovaj nadrealizam sna mogao da se slika: to kao da su sadržaji za buduće nadrealističke slike. Kao što je nadrealističko slikarstvo, upravo zbog toga što je slikarstvo vizije ("linearno" i kod najvećih, i najznačajnijih njegovih predstavnika), veoma često — iako ne uvek a pogotovo ne onda kada se služi kubističkim kolažom — standardno i konvencionalno u svojoj "tehnici", tako da je njegova vizionarnost, koja je preobražavalačka u sferama duševnosti, ostala bez odgovarajućeg preobražaja u samom likovnom jeziku (ostvarujući se krajnje paradoksalno: kao slikarstvo revolucionarno-oslobodilačkog vizionarstva koje, međutim, govori vanredno konvencionalnim, ponekad i sasvim "akademskim" jezikom), — tako i Ratkovićevo nadrealno vizionarstvo, od jednog do drugog njegovog bdenja, u očekivanju vizije, u vizionarenju, iz godine u godinu je u masi sve izrazitije konvencionalno, i u dubokoj nesrazmeri sa vizijama koje pokušava da objavi. Reč konvencionalnog jezika kod njega je reč autentičnog vizionara. Patnja njegova je patnja u ovome raspjatiju vizije i reči, vizionarstva i poezije. Tu je on sebe pesnički naslućivao, ali tu je, sa istom neumitnošću, sebe i gubio. Ako kod njega ima tolika masa jezičke banalnosti i konvencionalnosti (i to ne samo posle Mrtvih rukavica, najznačajnije njegove knjige, već i u toj knjizi), to je zbog toga što kod njega ima toliko sna: prisustvo ovog jezičkog konvencionalizma ne poriče ovde prisustvo sna, i njegove nadrealnosti, već san upravo potvrđuje, san koji je život u vizijama a ne u jeziku, i koji je utoliko manje jezik ukoliko je više vizija. Najviša patnja Ratkovićeva koja je oplođavala pesmu isto koliko ju je i uništavala, izjednačujući život sa poezijom, i često ih zamrsujući u pesnička nerazmrsja, jeste kao patnja u snu: san je muka zbog odsustva jezika; to je patnja, i u najsrećnijim njegovim trenucima, jezičkog bića koje je ostalo bez jezika. Snaga sna i snaga jezika ne idu naporedo. Gde verbalna snaga uspeva da se uspostavi, san umire. Upućen traženju spasa dodira, ovaj pesnik išao je u san po mrtve a ne po literaturu. Njegov nadrealizam je više u jednom stanju duha nego u jeziku tako da osnovni razlog za njegovo odvajanje od nadrealizma u poeziji, kao da je dat već samom prirodom ovoga nadrealizma, sna, ovim vizionarenjem, van-jezičkim, ovom žudnjom za konkretnošću, za uspostavljanjem dodira, za opštenjem. U svojoj neostvarenosti, koja je išla do osećanja duboke napuštenosti, on je zaveren opštenju, uspostavljanju dodira, a ne nadrealističkom snu o totalnoj slobodi. Pokret njegov ne ide od jezika ka snu, kao u pesničkom nadrealizmu već, po imperativima nadrealizma života, od sna ka jeziku. Iako je i sam pokušao da napiše automatski tekst, on je takođe poricao automatsko pisanje kao obmanu a kasnije i kao falsifikat, ali njegovi argumenti protiv automatskog pisanja, na kojima je pokušavao da zasnuje svoju negaciju nadrealizma, ako se vide u perspektivi psihološke i jezičke strukture poezije koju je sam pisao, deluju kao maska pozajmljena od nekog drugog, i iza koje se krije njegovo pravo lice. Lični motivi obračuna sa beogradskim nadrealistima (posle njegovog odbijanja da pristupi nadrealističkom pokretu), u tome su, ma koliko prisutni, sasvim beznačajni. Čak i njegovo istinsko uverenje da mu je poziv da stihom služi borbi protiv buržoaskog sveta, a da nadrealizam "pere ruke od stvarnosti", nije tu prevashodno, ili je izvrnuti izraz najbitnijeg njegovog razloga: on se plašio gubljenja i ludila. On se bojao od demona pesničke pustolovine kao do samoga demona zaumlja. Izjavljujući da se "tajanstveni način stvaranja čiste apsolutne poezije" ne može poreći, ali upravo zato što "ona ima da nas zamahom samosvesnog ludila zavitla u neki drugi svet, možda u naš sopstveni bezdan", on je ostajao pesnik toga bezdana, i tog "samosvesnog ludila", po svome najdubljem prokletstvu, ali u neporečnom strahu od njega, užasavajući se od pada u "sopstveni bezdan", i pružajući mu iz godine u godinu sve moćnije otpore, tako da je čitava njegova pesnička istorija, od Mrtvih rukavica preko pesme Ponoć meni i "socijalne poezije" do pesama pronađenih u afričkoj pustinji, za vreme drugog svetskog rata, istorija jednog dugog i mučnog pesničkog samoubijanja: pokušaj ubistva pesnika u sebi kao pokušaj ličnog spasenja.

Radomir Konstantinović

[postavljeno 25.04.2010]

[Angelina]

**
Stihovi Risto Ratković


PONOĆ MENE

Zaspati ili umreti...
Ili se pretvoriti u suncokret...
Da li je ona ikada i bila...
Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam...

Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti.

Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao
Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom,
Ili sa očima,
Ili sa haljinom novom što joj kupih

Tako sam retko uzimao i za nju i za se
Tako često smo se svlačili kao vedar dan.
I čini mi se da nema mesta na svetu
Gde nismo zajedno bili.

Mrtva si, a tebe nema.

Zašto mi ne dođeš...
Ta znaš li kako si obećala
Češće da ćeš se meni javljat...

Možda ti i kucaš uporno na vid mi,
Možda su oči moje nesposobne da te vide.
Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena.

Voskrsni!
Voskrsni ili sebe ili barem oči moje...

Sluh mi je već malo savršeniji:
Zovneš me.
Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni,
Tamo gde se nadao ne bih.
I srce mi je još sposobnije
Za otkucavanje tajnih znakova duha,
Duha ili druge materije.

Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sobe.

I osećam da ležiš povrh zelenih suncokreta,
U zelenoj košulji,
Prevrnutim očima.

Ali mi još došla nisi,
I beše kao ravnodušna
Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa.

Mučih se dugo u toj noći,
Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča,
U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu,

Da ima neko što dodir nam sprečava,
I što do mene lepše nisi doputovala.
Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svu
Da tog ću duha polako ubiti iz puške,
Što smeta našem sporazumevanju.

Pobediću ga, mislim, grobom tvojim,
Slikom i kosom crnom tvojom.
I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave
Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju,
A cvet se prihvati rukava mog:
To ti mi kao uzdarje vrati.

Pomozi mi, pomozi:
Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uđeš.

Bar sad ne brineš brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celog dana ovog dana uzalud tražih pare,
A kad ti dođoh — mrtvoj ti dođoh...
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.


MUDRACI MERE PONORE ZABRANJENE

Strepi i čekaj samo, sprema se još dublja noć.
Neće više nikad svanuti osmeh
Što sam ga na cveće spuštao nekad,
Osmeh taj rumeni leprša negde još
Za duh beskrajno dalek.

Strepi čekaj samo, zamešena je apsolutna moć.
Makako težak nevoljni bio put,
Na polovini mira nema.

Mir ovaj drevni bez utehe
Na mrtvoj straži neočekivanja
Šta čeka drugo no jad.

[postavljeno 25.04.2010]

[Angelina]

**
Stihovi Risto Ratković


IKONA

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš
pomislim: možda si ti.

Inače, ti znaš:
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.


BIVŠI ANĐELI  
  
Bogojavljenski su hujala nebesa, ogromna,
Zvezdana, hladna.

Silazili ste na reku smrznutu,
Visoki, vitki, lepi.

Anđeli bivši znam:
Krotili ste mrak u vodama.

U moje srce-zvon zvonili ste
Krinom,
Da ne svisnem od života.

Ko vas otera sa izvora
Oka moga...
Ne vidim vas.

Još samo u snežnom cveću prozorskom
Tražim krila i kolena vaša predivna.

Uzalud.

[Angelina]

*
Stihovi Risto Ratković


NEKO

Pogledah bolje oko sebe:
Tišina osamljena ruho mi dodiruje.
I strah me obuze od sebe:
Kroza me kao da neko drugi proviruje.

Ostajem i dalje ipak isti,
Kao tamna i nevidljiva reka:
Zemlja se njenom vodom čisti,
A ona beži i neće pobeći doveka.

Pa tako treperim i venem,
Slutim i hoću da mi se neko tada javi.
Tišinom drhtim a to čeznem
Da se u moju mirnu pustoš niko ne javi.

I najednom opazih: glava.
Pognuta, i kao anđeo nepomična je.
Predamnom bezvoljna je glava,
Zarobljena je mnom nevoljno, i umorna je.

Ko duh bez mira i bez stana,
Tako pognuto sedi neko u mojoj sobi.

I pun je, vidim, očajanja
Da mu se biće celo mojim glasom ne zdrobi.

Ćutimo tako oba dugo,
Pogledamo se katkad samo, tiho i tajno.
Onda se javi lice drugo.
Ali nikad oko glave da mi je sjajno.

I odjedanput, nasred noći,
Kada se iz postelje izvukoh i topla sna,
Stadoh, ne mogoh dalje poći:
Neko pored izbe, bled i bez sna!

Nesta, al kad se vratih sebi
Ruku jednu, samu, ugledah za stolom tada,
I, da me noć zgrabila ne bi,
Sedoh kao kad zvezda pada.

I gle, ruka mi njena zrači!
Deo po deo, zatim, javlja se najzad cela.
No znati ne mogoh što znači
Da mi ne okrenu lica i ne videh čela.

Tiho, da ni anđeo se probudio ne bi,
Počeh da pijem kafu, od sinoć zaostalu.
Da li to beše samo san u sebi? —  
Tek neko mi je treso ruku, svu uzdrhtalu.


MIR

Idem livadom: gleda me trava.
Tiši i tiši polako bivam.
Je li to ljubav, san ili java:
Ja samog sebe u sebi snivam.

Zver li sam, umnik, ili pak bilje:
Hladan prema pitanjima šturim.
Sveg me obuzelo tiho milje,
Gledam, a ne znam u šta to zurim.

Da li da vičem, ili da ćutim:
Svejedno. Osećam tih je to vir.
Neću, ne mogu sreću da mutim:
Neka mi do neba izraste mir.


ŽIVI VETAR

Puno je vetra groblje,
Jaukom poludelog vetra
Što čupa kose od bola,
Od bola i jada besmislenog.

Na grobu jednom, gle, nikao divan cvet,
Krilat ko osmeh nekada one
Što sada dole spi.

O, to i jeste njeno bivše oko,
Taj krilati cvet!

Uveri ga, slepi vetre,
Vetre!

Razmahni krilima, vetre,
Tako silno da više razlike ne bude između neba i tebe.

Zvezdama li to vetar,
Krilima zvezdanim lupa li to vetar
Ogromno oko okeansko
Ili to moje srce ne otkucava ravnomerno?

Ah, šta mi sva ta pitanja znače,
Za ovo krvavo lišće ljudskoga mesa!

[Angelina]

**
Stihovi Risto Ratković


BAR

Neprospavana noći, umorno moje jutro,
hajdemo u bar. Eno ga, na obali morskoj.
Kadifene zavese još nisu razmaknute.
Za tezgom Abisinka drema, umorna.
Tri lepotice sa Malte sede polugole, umorne.
Kairka jedna kunja, umorna.
Crnkinja se jedva smeši, umorno.
Miriše na dim, duvanski, na puder i ženski znoj.

Miriše na prohujalu noć. Miris je umoran.
U blizini huči grad, ili je to more. Ne znam, od umora.
Od konjaka se zaiskri duša, pa se ugasi.
Sukne smeh razbludan, pa se ugasi.
Već je dan, a laku noć!
Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj
Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim.


POD ISTIM ZVEZDAMA

Nadvilo se nebo zvezdano iznad peska,
Iznad sumorne pustinje i poludelog mora,
Šumi pustoš i val o val u ušima treska.
Trepere, blistaju zvezde i iznad naših gora.

To isto nebo i nad mojim zavičajem visi,
To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća.
Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi?
I pogled se mog brata sa nje meni vraća?

Kroz rešetke gledaju studenih tamnica,
Drugi kroz snežno granje slobodnih šuma.
Snovi putuju zvezdanim kolima, putuju bez granica,
Srca trepere od tajnih talasa, zavičaj mi ne silazi s uma.

Miči se, zvezdo, sa moga malog prozora,
Siđi u moje snove, osvetli provalije mraka,
Gde kolo se krvavo vije sve dok ne cikne zora,
I dok ne istrči sunce sa vetrom svežega zraka.


PLAMENA ZAVESA

Očeličilo se nebo, pišti strava.
Jato bombardera ostrvilo se na luku Aleksandrije,
Na ratne brodove na njoj.
Mrak, ni sebe ne vidim.

A onda se provali.
Bezbroj topova ruknu gromovsku vatru.
Zemlja se ispod nogu izmiče, srce se u grlo penje.
Sam na ulici. Kao u tunelu...(ako naiđe voz...)
Ko zna koliko traje.
A onda muk.

Je li razvaljeno nebo? Ne, samo rastresene zvezde.
I kao devojka iza ugla, iziđe iz oblaka mesec.
I obasja, i obasja.
Gledaj onu poslednju crtu,
Koja se sa tvojim okom sliva: tamo se more u nebo uliva.

[postavljeno 25.04.2010]

[Angelina]

**

MOTIV SMRTI U LIRICI RISTA RATKOVIĆA


Dekor smrti prisutan je u većem broju poetskih tekstova Rista Ratkovića. No iz sveg tog blaga, prevashodno autentične lirske prirode, aktivno se nameće ono što i poslije svoje fizičke smrti ostaje živo u pjesnikovoj uspomeni, u tajnovitom momentu. Nije li Maruša Ratković, taj fluidni lik blagorodne pjesnikove sestre, isto tako neminovno živa — na nebu sjećanja, svejedno! — kao Tais Aleksandrijska koja fantomski luta obalama Nila u svoj svojoj svevremenosti (pa čak i vanvremenosti), u tako gordoj i sujetnoj neprikosnovenosti? Obije se, kontraverzne po sudbini i karakteru, i poslije vlastite smrti ponašaju u pjesnikovim vizijama kao bitno prisutna bića, na obalama one dvije rijeke koje čine limesne brazde Ratkovićeva života. Pjesnik ne može i ne želi da se oslobodi tih "nestalih" bića. To zaustavljanje prolaznosti, nepriznavanje smrti, usporavanje i osporavanje definitivnog opraštanja od bliskih i nedužnih (a samo oni, ti nedužni i čedni, hitro odlaze iz života) precizno je odslikano u ravnopravnom razgovoru između "mrtvih" i "živih". A gdje je razlika između ove dvije kategorije bila? U čemu su ta bića ujedinjena? Mrtvo dijete iz ormana hrabri svog tragično siromašnog oca koji nije imao ni toliko novca da bi svoje najmilije, svoje čedo mogao da sahrani. Ali to je i jedini slučaj da pjesnik indirektno slika seanse s mrtvima. U slučaju voljene žene, sestre, egipatske carice-mumije ili "bivših anđela", pjesnik saobraća neposredno, u najblažem, gotovo pobožnom tonu. Pobožnom čak i onda kada to prelazi u bogohulnost.

Pjesnik zove mrtvace na trpezu svoje odanosti i nepresušne vjere u mogućnost novih susreta. Čini se da ga ta vjera i održava u životu, osmišljavajući njegovo postojanje. Egzistentna u eksplikativnom smislu, ona čini da pjesnik identifikuje svoje bivše anđele sa ljudima na trotoaru, u mimohodu, da prepozna svoju voljenu ženu, odavno fizički nestalu, u prolaznici koja ga ka ulici, žureći nekom svom cilju, otopli svojim dahom. To ga, prevarenog u koračanju, još više sneveseli; pri umornom povratku kući, kao i uvijek za sve tegobe života optužujući sebe, molećivo se obraća svojoj mrtvoj ženi:

Bar sada ne brineš brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celoga dana onog dana uzalud tražih pare,
A kad ti dođoh — mrtvoj ti dođoh...
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.

No, ne samo da se pjesnik obraća mrtvima, paleći im vječita kandila (iako "u Boga nismo verovali"), već im i zavidi na bezbjednosti koju besprijekorno i nepromjenljivo uživaju, koje ih nikakav poredak stvari u svijetu ne može lišiti. Zato u ovoj poeziji i nema punog protesta, nema ropca ni prave molbe. Ratković je panteistički zagledan u sudbinsku egzistentnost bića, ma koliko bio lijevo orijentisan u proklamativnim, kritičko-esejističkim tekstovima. Materija mijenja oblik ali se ne pretvara u ništa, ne nestaje. Priroda ne trpi poraze: svaki, makar i trenutni poraz priroda pretvara u novu pobjedu. Mi moramo vjerovati u ljepotu tih promjena, u ta agregatna stanja bića, u tu harmoniju prirode gdje je naš bol samo kamenčić u mozaičnom zastoru gorke ljepote. "Njeno bivše oko", kako to kaže pjesnik, pretvorilo se u "divni cvet" na grobu; on moli "slepi vetar" da ubere taj cvijet da ga uživa. Pjesniku je to njeno bivše oko u obliku cvijeta nedostupno već: on može sa njim, cvijetom, samo na neki čudno-duhovni, čudan način korespondirati. A taj slepi vetar, koji kao šire shvaćena metafora može da simbolizuje i život ili još bolje — trošnost života, strahovito je moćan, živ, sveobuhvatan; pjesnik smanjuje sebe i svoju akcionu potenciju na mikroskopske razmjere, oštro sjenčeći razliku između brutalnog makrokozmosa, kome je potčinjen, i intimno-sentimentalnog mikrokozmosa iz čije sfere nije kadar da izađe. Razlika koju primjećuje, pod čijim znakom živi, uzbuđuje ga do želje da više razlika ne bude (između vetra i neba), da se uspostavi neka, makar kakva, ravnoteža koja bi učinila izlišnim pitanja ovako gorka:

Zvezdama li to vetar,
Krilima zvezdanim lupa li to vetar
Ogromno oko okeansko,
Ili to moje srce ne otkucava ravnomjerno?

Između dvije rijeke, između dva rata, između brojnih umiranja, između "peska i peska" — račva se pjesnikovo biće kao sjenka, prostire se njegovo saosjećanje, traje njegova pobožna mukotrpnost. "Dečica pognute glave, u strogom redu, idu pustinjom", avioni kruže, bacaju rakete, bombe, pustinja gori. Dvadesetak godina ranije vizija nije bila mnogo drukčija, dok pjesnikovu majku nose mrtvu, a oca mu "vode na streljanje". Ni u najbolnijoj Ratkovićevoj pjesmi ("Ponoć mene") nije drukčiji odnos prema smrti. U razgovoru sa mrtvom ženom, pjesnik je prekorijeva što nije održala obećanje da se češće javi; možda ga ona i posjećuje, ali su njegove oči nesposobne da je vide. Ali kad osjeti njen dah predsmrti, srce mu je sposobnije "za otkucavanje tajnih znakova duha. Duha ili druge materije". Ta druga materija od smijeha, straha i ljubavi — dobija osoben smisao u tako dirljivo nemoćnim, crnim humorom prelivenim akordima:

Zaspati ili umreti...
Ili se pretvoriti u suncokret.

Smrt tako postaje olovna poluga ljubavi u najparadoksalnijem vidu. Dematerijalizovana smrću voljenog bića, ljubav je tek tada višesmjerno čulna. Ali i kad je u pitanju ljubav u najčulnijem, živom i realnom vidu, kao u "Bagdadskom lopovu" i ostalim istočnjačkim poetskim reminiscencijama; kada se žena javlja kao ona biblijski neprikosnovena, nasušna polovina ljudskoga bića, kao u "Ikoni" ili "Ponoć mene"; (a paćenički lik žene uvijek je kod Ratkovića uzrokovan neodoljivim zakonima krvi, uzročno-posljedičnim djejstvom prevazilaženja neobuzdane strasti i ljubavi, ili pak psećom odanošću prema zavjetnom obožavanju ideala — slobodno izabranog voljenog bića); kada je, dakle, san o sreći udvoje srušen surovošću (po Ratkoviću) prirodnih zakona, — pjesnik se pokorava nekom unutarnjem jus divinum, suštinskom značenju prolaznosti (koja se ni u jednom trenutku ne izjednačava sa besmislom življenja).

Sreten Perović

[postavljeno 25.04.2010]

[Angelina]

*

POLA VEKA OD SMRTI RISTA RATKOVIĆA


Ko je, u stvari, on? Pesnik, romansijer, esejista, putopisac, boem, rezignant, promašeni diplomata i kafanski sabesednik onima koji su u literaturi tražili duhovnog zaštitnika. Koliko je život prema njemu bio nepravičan i sur, pokazuje njegov iznenadni odlazak u bolnicu. Misleći da je u pitanju pijanac ili skitnica, bolničko osoblje nije žurilo da mu ukaže pomoć. Umro je u bolničkom hodniku.

Ratković je bio mali rastom. Okruglast i trom. Valjda od prevelikog umora. Čudno da je pored velikih nevolja ostao blagorodan i mek. Prema sebi je bio nebrižan, kao svi pravi boemi. Stan na Čuburi, u Beogradu, bio mu je okružen sa trima kafanama. Kao da su se i one zavjerile da mu ne daju prolaz u lakši život.

Držao se Heraklitove misli o snu, po kojoj svako od nas odlazi u svoj sopstveni svet. Bežeći u san Ratković je bežao u svoju slobodu. Indikativna je pesnikova misao, izrečena u ekstazi: Život je kretanje, život je trešnja, život je bekstvo od života. Stihovi donekle označavaju duh njegove poetike. Dakako, poetike rezignacijskog naboja. Ona se licencira kao dublji sloj bića. Sve što je drago imao izgubio je rano — roditelje, braću, ženu. Tome su se pridružile i nevolje života. Jedna veća od druge. Revoltiran zbog toga, s razlogom je kriknuo: Poezijo, sram te bilo! Smatrao je da poezija nije dorasla nevolji, a morala je.

Ako se koordinate Ratkovićevog života bolje osmotre, videće se da u njemu nije bilo ničega do suza i očaja. Svetkovanje čula mogao je naći jedino u ljubavi, ali i ona je nestala s gubitkom žene. Nije bio svestan da li nevolja unapređuje dar ili ga razara. Kad se komađe života rasturi, teško ga je vratiti na ranije mesto. Pesnikov život bio je jedno veliko rasturanje, bez mogućnosti pribira i vedrosti. Samo mrak i paučina. Samo vapaj i gorčina, ma gdje bio: U Parizu, Africi, u sebi. Putem pesničkog izraza otklanjao je hirovite sablasti.

Nemaština ga je pratila tokom celog života. Menjao je radna mesta, ali time nije znatnije poboljšavao uslove života. Po Andrićevoj preporuci, bio je i u diplomatskoj službi. Nije mu odgovarao status kostimirane osobe. U Moskvi su ga hapsili kao pijanca, ne znajući da se radi o personi sa diplomatskim pasošem. Bio je potpuno neprilagođen za život. U njemu je živio duh raspikuće i boema, koji nije davao ni pet para za etikeciju i građansko uvažavanje. Zbog toga su ga smatrali čovekom sa ruba života. Jednostavno su govorili da je fin i osećajan, samo propao. On je imao svoju tugu, koju je doneo iz detinjstva. Njome je uzburkao i opaklenio zrele godine. Rekao je više puta, zagrejan pićem, da mu je poezija pomogla da ne poludi. Ratković je za odbranu takve teze pominjao Bodlera. Po njemu je pesnik svojevrsni demon. Služi za vađenje mraka iz vlastite utrobe. Zato mu je i potreban san. Kao zamena za morfijum. Život je smatrao dubokom noći koja se ne može izbeći, ali se snom može ublažiti njeno besnilo.—

Pomenut je Ratkovićev boemski život. Obično se takvog života prihvataju pisci depresivne prirode. Iako u njegovoj poeziji bivakaju anđeli, kao nagovestioci duševnog mira i dobrostivnosti, brzo se povuku pred naletom noći i demonstva. Ratkoviću je bliska osobina srastanja sa tim fenomenima. Cena te sraslosti je odveć skupa. Ona je vodila pesnika ka nečem što se zove polusvet. Ratković nije imao snage da se izdigne nad njime.

Ratković je dušom bio vezan za zavičaj. Iako za života, onog zrelijeg, nije živio u njemu, volio je u smrti da bude tamo. Nije mu se ta želja ispunila. A šta se ovom pesniku ispunilo?—

Ratković je imao dušu maštara, ali se prema njoj dosta komotno odnosio. Njemu je mašta prevashodno u slikama, a ne u vođenju celog toka pjesme. Tako smo u prilici da čitamo izvanredne delove pesme, a retko kad celu pesmu. Uvek ga je nešto "zakidalo" da učini ono glavno. Da pesmu bolje iznutra imaginacijski provetri. Da joj da zamah i ovrhuni je lepotom. Rekli bismo da je njegov rastrzani život veliki krivac tome. Sve što je radio, radio je usputno i u fragmentima. Tako je i živio — od danas do sutra.—

Žarko Đurović

Povodom pola veka od smrti Rista Ratkovića, 2004. godine

[Angelina]

**

ZANIMLJIVOSTI...


Risto Ratković, pesnik, pisac Nevidboga, smejao se lepim smehom. I taj osmeh ga je prolepšavao. To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.—
Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah.
Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u večnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika: "Alal ti vera, Risto. Alal ti vera što si umro. Na vreme!
Jad i očajanje.

Branko V. Radičević, pesnik


Kad je umro pesnik Risto Ratković, juna 1956. godine Slobodan je sa zakašnjenjem stigao na sahranu, podosta pripit. Kad su Ristovo telo spuštali u raku, on se od autora "Nevidboga" oprostio uzbudljivim rečima, u kojima je plamteo bol za svojim starijim sabratom. Kazavši za Rista da je bio veliki pesnik i divan čovek, evocirajući njegove životne muke i udese, svoj govor završio je rečima: "Alal ti vera, Risto".
Dobro se znalo da je to pohvala umrlom piscu za časnu poeziju i život. Zbog tog govora bio je nemilosrdno "okrpljen" u "Borbi". Imao je neprilika i na poslu i u književničkoj organizaciji. Napad na Slobodana izvršio je predsednik Udruženja književnika Srbije Milan Bogdanović, ističući da su takvi istupi nedopustivi i da moraju, istakao je, doživeti opštu osudu!
Da bi se poigrao sa Bogdanovićevom paskvilom u "Borbi", da bi mu stavio do znanja da do nje mnogo ne haje, zaputio se ka svome "napadaču" sa ljutnjom, izgovorivši reči koje su veoma dugo kružile Beogradom: "Biću manji po Ivanji". (Ivanji je bio sekretar Udruženja i bio je poznat po ugađanju moćnima, u koje se, bez sumnje, ubrajao i Bogdanović!).

Rajko Đurović, Večernje novosti


...Poezija Rista Ratkovića je Crnu Goru uvela u moderne tokove. "Ratkovićeve večeri poezije" su u velikoj Jugoslaviji bile ravne Ohridskim, Beogradskim i mnogim drugim. No, sve ove nesreće koje su nam se desile pogodile su u i "Ratkovićeve večeri poezije". Od nekadašnjih internacionalnih susreta, svedene su na političke tirade, u kojima na književnu scenu stupaju oni pisci i politički ostrašćeni "Crnogorci", što najbolje pokazuju ovogodišnje "Ratkovićeve večeri poezije" koje je Marko Vešović svojim istupima obesmislio. Da kojim slučajem vaskrsne pjesnik Ratković i vidi ko dodjeljuje i ko dobija nagradu, sigurno bi poželio još dublje da se pokopa.

Ljubiša V. Knežević, pesnik

[postavljeno 25.04.2010]