Rajko Petrov Nogo (1945)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1 2 »   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Rajko Petrov Nogo (1945)  (Pročitano 49202 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« poslato: Decembar 18, 2010, 02:24:41 am »

**




Portret Pesnika, rad Mome Kapora, 1995.


RAJKO PETROV NOGO

Rođen je 13. maja 1945. godine u Borijama kod Kalinovika, u Hercegovini.

Diplomirao je književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Objavio je u više izdanja knjige pjesama: Zimomora, Zverinjak, Bezakonje, Planina i počelo, Lazareva subota, Na kapijama raja, Hajdučija / Malo dokumentarnih detalja, Nedremano Oko; više izbora iz poezije: Zimomora, Na kraju milenija, Lazareva subota i drugi dani, Lirika, Nek pada snijeg, Gospode, Najlepše pesme Rajka Petrova Noga, Nije sve propalo, Vrata Spasa, U Vilovome dolu; knjige pjesama za djecu: Rodila me tetka koza, Koliba i tetka koza; knjigu književnih kritika Jesi li živ; studiju Obilje i rasan materije, knjige eseja Na Vukovoj stazi, Suze i sokolari.

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva iz Srpskog Sarajeva objavio je 2003. godine Dela Rajka Netrova Noga u pet knjiga: Pesme, Nesme i note — Pesme za decu, Eseji, Kritike, Antologija srpsskih junačkih pjesama.

Priredio je Pjesme Alekse Šantića, Poeziju Jovana Dučića, Poeziju i prozu Branka Ćopića, Priče kod vode Ćamila Sijarića, Sonete i poeme Skendera Kulenovića i Oči na oba sveta, izbor iz poezije i putopisne proze Jovana Dučića.

U junu i julu 1997. godine u Zadužbini Ilije M. Kolarca i manastiru Studenici horski je izvedena muzičko-poetska rukovet Vrata Spasa Svetislava Božića i Rajka Petrova Noga, a snimak tih koncerata objavljen je u izdanju PGP RTS-a kao kompakt-disk i video kaseta. Na Vavedenje 1999. godine u Zadužbini Ilije M. Kolarca horski je izvedena muzičko-poetska rukovet Svetislava Božića i Rajka Petrova Noga Serbijo, iže jesi (hilandarski palimpsest), kojom je obilježeno osam vijekova Hilandara. Potom su, pod istim nazivom, objavljeni i knjiga i kompakt-disk.

Rajko Petrov Nogo dobio je najznačajnije pjesničke nagrade, a za knjigu Nedremano oko Vitalovu nagradu "Zlatni suncokret", nagradu "Meša Selimović" i Nagradu Vukove zadužbine. Biblioteka "Stefan Prvovenčani" iz Kraljeva, povodom nagrade "Žička hrisovulja", organizovala je razgovor o pjesnikovom djelu i 2004. godine objavila zbornik radova sa toga skupa Rajko Petrov Nogo, pesnik.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske Rajko Petrov Nogo izabran je 1997, a za redovnog 2004. godine.


Bio-bibliografski podaci preuzeti iz knjige: JEČAM I KALOPER u velikoj bašti | Rajko Petrov Nogo
Slika preuzeta iz knjige: Lirika | Rajko Petrov Nogo


[postavljeno 17.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #1 poslato: Decembar 18, 2010, 02:25:52 am »

*
KO JE OVAJ ČOVEK?


RAJKO PETROV NOGO
(Suncokret s Kalinovika)

Početak — rođen je 13. maja 1945. u Borijama, Kalinovik. Otac Petar, majka Stana. Sav je okrenut prošlosti i precima, kažu da je starinom iz Raševića, pleme Kuči, Crna Gora. "Mi se na svoje duhovne pretke oslanjamo i kada se od njih otklanjamo.

Detinjstvo — čitao je sve čega se dokopao. Kao bosonogi klinac, podno Kalinovika, sanjao je da mu jezik bude "sablja" ubojita, a pero glavna "alatka" u životu. Evo i autoportreta ("Portret umetnika iz mladosti"): "Ustrojen ždrebac ili bik utučen/ Pod pokrovcem i na ularu vodan/ Propisno škopljen živ klan nedoučen/ Zvanično svezan vrlo vrlo odan. Prisilno krotak mlad pažljivo lučen/ Neporočan može se reći zgodan/ Obrađen i pri tom neznatno mučen/ Tvrdoglav prav za vuču nepogodan. Intelektualac malčice skučen/ Zatreba li garantovano plodan/ Fotogeničan za izlog obučen/. Ponižavanjem i samovanjem glodan/ Jednostavan a ipak neproučen/ I na kraju starom šinteru prodan."

Verska opredeljenost — pravoslavna. "Mi smo na krupne, hristolike, nemanjićke plave oči svetoga Save po drugi put progledali i u stare se narode upisali i zato je Hilandar naš donji, ugaoni kamen, naš stožerni hronotop."

Nacionalnost — Srbin. "Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi neizmirene. Mi moramo pokusati svoju porciju krvi", govorio je jula 1994. i zaradio etiketu nekritičkog nacionaliste (zbog prijateljstva s Radovanom Karadžićem možda i njega zaištu oni iz Haga). Zato sada dodaje: "Priznajem da sam spram kritičkih mondijalista — nekritički nacionalista. Priznajem da sam politički naivan i da tu svoju naivnost negujem. Priznajem da sam pred huškačima mira-blatomira — ratni huškač i da sam time nanio štetu opštoj srpskoj stvari koja je do tad čvrsto stajala kao što sad visi. Očekujem da me kamenuju. Već sam sebi napisao epitaf: "Kraj nametne gromile". Čekam da vidim ko će se prvi baciti kamenom. Oplakaće me Žene u crnom i dva u filozofsku nulu sastavljena polumjeseca Beogradskog kruga..."

Obrazovanje — završio je Učiteljsku školu u Sarajevu, Filozofski fakultet (Jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik), takođe u Sarajevu, i magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Karijera — pre nego što se ovenčao slavom jednog od najvećih savremenih srpskih pesnika bio je urednik u IP "Veselin Masleša" u Sarajevu. Od 1982. je i urednik u BIGZ-u.

Autor je zbirki pesama "Zimomora", "Zverinjak", "Bezakonje", "Planina i počelo", "Lirika", "Malo dokumentovanih detalja", "Na kraju milenija", "Lazareva subota" "Lazareva subota i drugi dani", "Na kapijama raja", knjige književnih kritika " Jesi li živ", studije "Obilje i rasap materije", knjige eseja "Na Vukovoj stazi", antologija "Srpske junačke pesme", "Vrata spasa"... Pisao je i za decu: "Rodila me tetka koza" i "Koliba i tetka koza".

Nagrađivan je mnogim, kako sam kaže, pravim nagradama u pravo vreme: "Mlad čovek prirodno želi nagrade, ali kad star čovek krene u grčevitu potragu za nagradom, to je groteskno. Priznanja su mi stizala na vreme i umeo sam da ih nosim. Dobijao sam upravo one nagrade koje su nosile imena mojih pesničkih predaka. Nisam dobio nijednu državnu nagradu, a i ne žudim za njom, jer danas ne bih ni znao koja mi je država."

Upravo je nagrađen i nagradom "Meša Selimović" za zbirku pesama "Nedremano oko", za koju je već dobio Vitalovu nagradu "Zlatni suncokret", kojoj se veoma obradovao: "Bilo je nekog višeg proviđenja da dobijem "Zlatni suncokret". Pre 40 godina, kao brucoš, napisao sam pesmu "Suncokret", koja je jedno vreme bila moj amblem. Crne semenke iz tog prezrelog suncokreta pale su na tlo i pojavile se kao "Nedremano oko"... Prste sudbine vidi i u dobijanju "Meše", baš na Đurđevdan, pa kaže: " "Đurđevdan je i centralni hronotop romana "Derviš i smrt". Đurđevdanska noć jeste onaj čas užasnog progledavanja Ahmeda Nurudina, glavnog junaka Selemovićevog romana...".

Stranački angažman — član je Međunarodnog komiteta za istinu o Radovanu Karadžiću, a sa njim ga veže prijateljstvo iz studentskih dana, kada su ih, zajedno s Duškom Trifunovićem, progonili agenti bosanske Udbe...

Zanimljivosti — njegovu "Serbijo, iže jesi" u muziku je pretočio kompozitor Svetislav Božić. "Nisam pisao stihove za muziku. Uopšte malo pišem, a po narudžbini nikada. Narudžbine primam od neba neposredno, davno je odsečno rekla sirota Marina Cvetajeva. Uostalom, poezija i nije pitanje versifikacije, već sudbine."

Iako voli da kaže da je cedio suvu drenovinu, mnogi ga smatraju veoma plodnim pesnikom. Bio je senator u Republici Srpskoj. Mnogi posebno vole njegove "Listove vječnog kalendara": "Razboljela se naša mati/ I nagnula se kuća stara/ I tako poče opadati/ List po list vječnog kalendara. Lasica nam se okotila/ Na zadušnice - u zlo veče/ Kad siročadi rastu krila/ I nad dolinom gajde ječe. Ni Mitrova ni Đurđevdana/ U praznom listu naše knjige/ Na bosioke pade slana/ A paučina na verige."

Oženjen je Ljiljanom, magistrom jezika, imaju Vladimira i Petra i unuke.


Zorica Zarić | 13.05.2003. | Glas javnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #2 poslato: Decembar 18, 2010, 02:26:19 am »

**



Rajko Petrov Nogo
Lirika
BIGZ
Beograd, 1995.



NA KAPIJAMA RAJA venac soneta


NA KAPIJAMA RAJA

Iz šume ulazimo pravo u komunizam
Na vrata magacina ko na kapije raja
Za gole i gladne Za bašibozuk i nizam
Engleski hubertusi i trumanova jaja

Sirotinja se slila u javna kupatila
Spiramo trulu prošlost I novogovor blista
Nepismena se rulja pošteno napatila
Da međ apostolima prepozna svoga hrista

Jesmo li tad kačkete od padobrana bluze
Pitomci nove vere nosili klasno svesno
Ili mlekom u prahu već šminkala nas sudba

Za ovu operetu A krokodilske suze
Jesmo li uvežbali u ono vreme tesno
Kad hranila nas unra a branila nas udba



SA ŽUTOM ZVEZDOM NA RUKAVU

Sa žutom zvezdom na rukavu
Ja hodim svetom pridvorica
Preplivah drinu gazim savu
Tu najzad postah kukavica

U tuđa gnezda snosim jaja
Dok velikaši carstvo drobe
Pripitomljena peva raja
Zapevaj onda i ti robe

Zakukaj kao kukavica
Prevrni kano lastavica
Daleka groblja i ognjišta

Grakće li gavran naša tica
I žeže li nas nesanica
Tamo i amo Bez igde išta



EPITAF ZA M. S.

Zatukoše ga kamenjem
Zemljaci braća rođena
Kamenje osta znamenjem
Da je sloboda rođena

Zatukoše ga kocima
Licem na bele poklade
Dođu ubice s ocima
Za pomen da mu pokade

Onaj koji mu sastavi
Perom na trošnoj hartiji
Epitaf ovaj sumoran

Na sličnoj sramnoj zastavi
Umače crnoj bratiji
Od zavičaja umoran



JOVAN DUČIĆ. EPITAF

Spolja gord i dalek
Iznutra pun sačme
Vratiće se navek
Mračan u dumače

I pod kamen leći
Sa nakotom noći
Neka gmižu veći
I pod suncem moćni

Je li ko gvelf tužan
Od slobode kužan
Taj knez da ga pamte

Ili je taj sužanj
Od sramote skružan
U tercet ko dante



BUDI MENE MIRAN

Onaj grob u žitu gdje leži djed rade
Ko u svojoj kući na seoskom groblju
Čekao je hudo božije čeljade
Da ga upokoji kada mu pozoblju

Crni konjanici i vrani gavrani
Svu od mjesečine zobnicu vedrine
Crn zavoj smijeha i božur na rani
Nosimo vo vjeki svi mi preko drine

Budi mene miran Snago Podaništva
Zgranuo si one noći nevesele
Isprane šafrane i ječam u klasu

— Ako sam to što sam Zrno Stida Ništa
Neka nam se groblja u nebesa sele
Jutro plavog sljeza o beton se sasu



POTOP

Između dve zveri šćućureno jare
Spolja i iznutra lavre napuštene
Preorana groblja Rezak tamjan žare
Sa nojeve barke i sad cvili štene

I potop još traje Ustave nebeske
Provalile su se i crni dažd lije
Ovaj iz života i onaj sa freske
Ptice i gmizavci Hude familije

Čekamo zar vetar da uzbije vodu
I kao znak božji da ograne duga
Granom maslinovom da odškrine vrata

Sinja kukavica na crkvenom brodu
Pa da uzletimo put nebeskog kruga
S visokih dečana ko sa ararata


[postavljeno 17.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #3 poslato: Decembar 18, 2010, 02:28:10 am »

**
Rajko Petrov Nogo — Lirika


NA KAPIJAMA RAJA venac soneta


OTKRIVENJE

Četiri jahača iz bosanske tmuše
Iz kamenog doba iz krvavog speva
Zatiru i prže i pred sobom ruše
Sve što uzgor stoji Samo slepac peva

Konjanike crne i čalme bijele
Mrke kaurine i gavrane vrane
Vuke i hajduke tankovrhe jele
Koce i konopce svilene gajtane

Iza crnog sunca jedan dimnjak viri
I još čeka rodu Na svetskom bunjištu
Kokoti-marsovci ljubičastih mrena

Kolutaju okom i isprave ištu
Od dvaput zaklanog Traže da se smiri
Iz zemlje provrela krv nenamirena



NJEGOŠ U VENECIJI

Od kosova polja do voždovca
Sakraj knina do na vrata stoca
Od malena doca do sokoca
Gdje su nekad pušili sa koca

Zvijezda se do zvijezde zlati
Krvav uštap kao božur niknu
Crni brče đe ćeš okapati
U mostaru ili u travniku

Pjane glave razvile barjake
Pleme naše u lokandi pati
Tu omrkni onamo osvani

Ljulja majka uroše nejake
Međ njima ćeš mene poznavati
Po sonetu po mojoj apsani



SVLAK

Poharčiše nam zdravlje
Spiskaše otadžbinu
I sada pute mravlje
Bogu Ocu i Sinu

I Puku što gavelja
Uz klance jadikovce
Označi Svetlost Velja
Ko putokaz za ovce

U gori i u vodi
U rupi crnoj nuli
Onaj Koji Nas Vodi

Pod zvezdu padalicu
Svlačiti košuljicu
Zna da smo obiknuli


[postavljeno 17.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #4 poslato: Decembar 18, 2010, 02:28:52 am »

**
Rajko Petrov Nogo — Lirika


LAZAREVA SUBOTA
PRED GRAČANIČKIM SUDOM



PRED STRAŠNIM SUDOM NA
GRAČANIČKOM ZIDU

Jesi li kopile iz crnih slovenskih šuma
Kentaur s telom ždrepca i licem arapčeta
U ježu lasica i vidra jakože puma
Taj mutant istorije što za freskama šeta

S precima iz čitanki s junacima iz vuka
S morlačkom sovuljagom unazad do čečana
I od kosova pa do kosova kuka
Šenicu još bjelicu i vodu sa zvečana

Turisto u prošlosti S tobom su dvaput mrtvi
U blatu zagrljeni božurovi i deca
Sa ovog strašnog suda na gračaničkom zidu

Mirne i maloumne modre se oči žrtvi
I svetac za slijepca uz neme gusle jeca
O vremenu pošljednjem u sramoti i stidu



KOSOVKA DEVOJKA

Ni vatre ni slame Tek grančicu hrasta
Blagovest iz šume pod kapute skrili
Evo kondir vina sa rukama srasta
Ko sa desetercem ono što smo bili

Crno žito kletve knez prosu po podu
Burmu pozlatiše sunce tvoji zraci
Tri vojvode bojne ako opet odu
I krvavi nam se ukrste badnjaci

Kome će nikome božuri da cvatu
I zvona da zvone Ili će sluđeno
Crkvicom na dlanu sve što gmiže stati

Bore moj zeleni u srmi i zlatu
Stalni polazniče moje nesuđeno
Šest stotina leta još ću te čekati



BALADA O VODI

Na usni pijavica u snu iz gorskog oka
U jezeru si vidra a u moru si foka

Kožica na zapešću peraja i krljušti
Od čežnje izrastaju i bivaš onaj sušti

U vodi ko u majci i riba si i tica
Fetus oko koga se izlila maternica

Prvo je bila voda iz nje smo zaplakali
Krštenje u Jordanu a onda smo se prali

Od mnogoboštva Dnjeprom niz Karpate do Save
Još su nam kose riđe i oči nam se plave

Eno nas u Bojani u Momčilovoj Tari
Sloveni svakojako pomalo i Avari

Pijani pa poklani jezdimo niz Maricu
S Prijezdom u Moravu s Milošem u Sitnicu


[postavljeno 18.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #5 poslato: Decembar 18, 2010, 02:29:28 am »

**
Rajko Petrov Nogo — Lirika


LAZAREVA SUBOTA
U VILOVOME DOLU



NEK PADA SNIJEG GOSPODE

Nek pada snijeg Gospode
Iz sjećanja po očima
Spavajte šumske jagode
Sve moje s vama počima

Spavajte moji umrli
Bez groba i bez biljega
Neka vas vjetar zagrli
Zavije pokrov snijega

I neka majku zbodenu
I njenu crkvu jeliku
Bijelim ruhom odjenu
Za našu tugu veliku






Rajko Petrov Nogo — Lirika


Možda najlirskiju pesmu-molitvu u savremenoj srpskoj poeziji ispevao je Rajko Petrov Nogo u tri osmeračka katrena: Nek pada snijeg, Gospode. To je jedna molitva za mrtve, čija je tragika smrti "bez groba i bez biljega" utkana u jednu opštu tragičnost epohe. Tako često pesnik agresivnog bunta, Nogo ovde tiho poje jednu molitvu za belinu, kao pokrov "za našu tugu veliku".

Simbološki naboj belog kao boje izvire iz nekih pradubina; da pomenem samo da belo može da simbolizuje bezvremenost (i ekstazu), kada ga suprotstavimo crnom koje, prema Hajnrihu Cimeru, može da simbolizuje vreme. Nogo moli da njegove umrle, sahranjene u crnu zemlju, pokrije beli sneg. Bezvremeno, dakle, preko vremenog — u savršenoj skrušenosti, ali ne i rezignaciji molbenog obraćanja.


Ivan V. Lalić


"...Rаjko Petrov Nogo ovu pjesmu prvi put je izgovorio u Prebilovcimа. Bilo je to 4. аvgustа 1991. godine, nа dаn sаhrаne posmrtnih ostаtаkа Srbа iz Hercegovine, koji su izvаđeni iz jаmа po Hercegovini, i sаhrаnjeni uz opjelo koje je služio Njegovа svetost pаtrijаrh srpski Gospodin Pаvle. Zаjedničkа grobnicа nаlаzilа se u kripti crkve posvećene Sаboru srpskih svetiteljа i Prebilovаčkih mučenikа. Kriptа je upotpunosti uništenа а crkvа srаvnjenа sа zemljom. Zа ovаj zločin, nezаbilježen u ljudskoj istoriji još niko nije odgovаrаo." Prebilovci

[postavljeno 18.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #6 poslato: Decembar 18, 2010, 02:31:21 am »

**
Rajko Petrov Nogo — Lirika


LAZAREVA SUBOTA
NA CVJETNU NEDJELJU



NA CVJETNU NEDJELJU

Na Cvijeti u nedjelju
U krčmu — ko u busiju
Iznutra da se očistim
U svakidašnjem nedjelu
Da se žalostan pričestim
Na blagu cvjetnu nedjelju

Sjeta i čemer-jaduljak
Kopriva drijen krasuljak
U krčmi — kao u crkvi
I među niščim ljudima
Rastu grančice vrbove
Iz bombe stida u grudima



O PETROVU DNE

Petrovačo grka divljako još gorča
Vlasi-Zagorani i Turci iz Borča

Sališe mi stravu da me i sad dave
Aveti djetinjstva Azija iz glave

Eno kraj pekare Karavlasi s neba
Smoče ječmenice i kupovnog hljeba

Zatvori se pune čami crkva prazna
Svak svakoga špija i Kuzman sve sazna

Banda je u šumi jataci u kući
Kulaka ću zmiju zadrugom zatući

Koji zapjevaše da zametnu čarku
U gluvome kolu već leže u jarku

A petu kolonu u krčmu sam zbio
Neka radi brlja što ja nisam smio

I bez Borča prika biće bratskih rana
Elezi s Borija Kovači iz Strana

Sad će neko jeknut jao-ti-ga-nama
Žedni zijevaju noži u korama

Petrovačo grka još mi trnu zubi
Lirikom ko nožem zakla me i ubi

A od smrti amo još me tište ljuće
Puste prazne šume prazne puste kuće


LAZAREVA SUBOTA

Legao da si Lazare
Ko proštac nasred ledine
Kukavice nam kazale
Kosovke šćeri jedine

U Vitaniji zasija
Ljubavlju Lazar voskrese
Mlado se sunce nasmija
Magare kad ga pronese

U duge gluve subote
Šenica tajom listala
Od Lazareve subote
Mati Cvijeti istkala

Ustani Crni Lazare
Iz zemlje i sa ikone
Sestre te prokazale
I braća te izgone


[postavljeno 18.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #7 poslato: Decembar 18, 2010, 02:32:03 am »

**
Rajko Petrov Nogo — Lirika


ZVERINJAK
MEĐU LJUDIMA


MAGLA

Duh ovoga grada — magla mu je ime —
nepoznatom soli tvar u meni siše.
Ako možeš, čudo, hajde, uništi me!
Ako li ne mogneš — tebe nije više.

Grade, kad te srušim (to će biti skoro),
tvoj siroti duh uklet će da luta
(baš kao što ja sam oko tebe moro)
ponad zverinjaka. Da strašnog li puta!

Mutna su vremena. Znak da idu ina.
Sinja moja glavo, ti se nisi sagla,
sad, dok vlada Njeno Veličanstvo Glina,
koga boga tražiš — ovde je bog magla.



A VI?

Za V. Lubardu

Što volim kad se sav odjednom uzjogunim,
hajdučki preci tad u meni se čuju —
golaći, beskućnici, jedino vični buni,
u pesmi, kao u snu, što samo prevrate snuju.

Što volim svoje srce, to ljuto, divlje ptiče,
u grudma, u krleci, kad besomučno bije,
pa kada ponornica bistrog prkosa niče
bez nade da se igde, tako žestoka, slije.

Što volim kad se nikom ne uklanjam sa puta
(pred mojim siromaštvom silnici, bednici zebu),
ovako sitnog, strašnog, ko će da me proguta
kad sam za svoje reči ja odgovoran nebu.



ZIMOMORA
BEZ KROVA


SUNCOKRET

Većega ludaka nema...

Šija mu se od težina iskrivila —
nejak je to oslonac za glavu blesavu,
od sunca obnevidelu,
u svetlost ludo zaljubljenu
ko monah onaj zvezdočatac
što u samštini skapa
(dok mu se laste po rukavima gnezde)
niz reku piljeći u zvezde.

Pa i kad oboleo, od tuge sveo,
stidljivo ogromnu glavu srcu bliže prigne,
i kad mu zenice sitne poispadaju,
on i tad sunce uporno sanja —
kao u maju.

Ludaka većega nema...



U MAHOVINI DETINJSTVA

STVARI KOJE SMO VOLELI

Stvari
koje smo voleli
zar izgubljene su zauvek:
zelena stolica, očeva škrinja
i blagi mir sa njima.

U pustom svetu osame
ja sanjam bliske stvari.

O kako silan jer uzaludan
napor je mojih prstiju
taj bliski mir da uhvate,
u školjku ruku zatvore;

ti prsti — puža rogovi
na druge, na jave dodire.


[postavljeno 18.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #8 poslato: Decembar 18, 2010, 02:32:45 am »

**
Rajko Petrov Nogo — Lirika

UMESTO POGOVORA


HERCEGOVINA


Sanjam.
San mi se skamenio.
Kuća se naslanja na crkvu. Crkva na šumu. Šuma na nebo. Na kući nema vrata. U kuću se kroz crkvu ulazi. Na crkvi vrata zazidana.
Sjedam na izvaljeni stećak. Na grčki greb.
Grgolje izvori. Biju gorska vrela. Voda se razlijeva i kratko stače u moćnu rijeku. Tu odmah i ponire.
Sanjam.
I u snu mi se spava.
Kraj one kuće, do one crkve, ispod one šume, pod onim nebom — dubodolinu plavi voda. Ozdo šikljaju vrulje.
Koje je, čije je ovo jezero. Modro od neba. Tavno od šume. Smaragdno. Do očnog bola prozirno.
I ribe u njemu jarkih boja, ribe svakojake. Ribe koje lete.
I rulja, šarena, do pasa već u vodi, golim rukama hvata ljeskavu ribu.
Kako je dolazila voda se i povlači.
U mulju drhture okrvavljeni i ribe i ljudi.
Mulj čvrsne.
Već sasušena, zemlja puca.
Traka je stala.
Kadar se ukočio.
Prizor se skamenio.
U snu — san mi se skamenio.
I stotžu se puta na različne načine ponovio.

                    *

Tamo sad raste zova.
Trošna koliba pod šindrom moja je rodna kuća. I šuma je moja. Moje je i nebo.
Ali otkuda crkva.
Umjesto kuće koje nema i crkve koje tu nikad nije ni bilo — šuma je crkva.
I nad njom kube neba.
A dokle oko dopire svuda okolo, i dolje do Humnine dokle oko ne seže, sve je to ista porta.
Sve što je ikad živo nad jamom zatučeno, u džombu strovaljeno, u ponor bačeno — u porti ove crkve počiva.
Kraj velike, možda nametne gromile, kod one kuće, do one crkve, pod onom šumom i nebesima, ispod onog mramora grčkog, počivam najzad i ja.
Meni se spava.





Pesnikov portret na koricama, rad Predraga Dragovića

[postavljeno 18.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #9 poslato: Decembar 18, 2010, 02:33:22 am »

*
RAJKO PETROV NOGO


TUMAČENJA

1 . TRI NOGOVA EPITAFA

"Epitaf za M. S.", "Jovan Dučić. Epitaf" i "Budi mene miran" (Branku Ćopiću)

1. 0 .
O razlozima zbog kojih je, zbog političkog pritiska, sa ukupno četiri stotine hiljada duša, od Drugog svetskog rata do početka osamdesetih XX veka, morao da napusti zavičaj, Nogo je ponešto, doduše dosta uopšteno, bez dragocenih pojedinosti, rekao u tekstu "Zašto smo Drinu prebrodili" (prvobitno objavljenom u "Politici" od 11. marta 1989. godine.): "Ama nije zaludu Andrić pisao da se u Bosni svaki dram nježnosti dušom plaća. Kod tolikih lopova i bitangi koji su ovoj zemlji o glavi radili i rade, nas su — po šumama i gorama naše zemlje ponosne — snimali, prisluškivali i špijali, a onda nam, dušu na pamuk vadili, saslušavali i ponižavali. Članove partije naročito. Da su naivni, da će jednom uvidjeti kako su ta dva beogradska emisara došla da izvrše aneksiju. Znaju li oni da su to srpski pjesnici. Znaju li oni šta je Beograd. I tako dalje i tome slično. A pošto ja nisam bio član partije, mene su zamijenili sa jednim kriminalcem na koga sam im ličio! Preventivno. E kad već ni batine ni razgovori ne dadoše rezultate, počeše priviđenja. Da smo u bosanskim šumama spremali kongres. Da nas na Sinjajevini čekaju Đilas i Ćosić… I što ću vam duljit lakrdiju, ja se bogami uživjeh u tu stvar, pa pun neke avetne visine iz oholosti pregazih Drinu i kao prekaljeni konspirativac ovdje spremih tajni referat o paradigmi našeg izgona, tj. 'Epitaf za M. S.', koji je baš tih julskih dana, bog da mu dušu prosti, preminuo…" Uz ovaj, pesnik je napisao još dva odlična epitafa, oba u sonetnoj formi ("Budi mene miran", posvećen Branku Ćopiću, i "Jovan Dučić. Epitaf"). Na ovim trima pesmama pokušaćemo da pokažemo način na koji Nogo, polazeći od konkretnog povoda, od smrti trojice istaknutih umetnika reči, gde bismo, logično, očekivali da pesme završe u prigodnoj, nekrološkoj evokativnosti, koja bi učas zaokružila kroki portret, 'nadgrobije', majstorski nadrasta konkretan povod nastanku pesme, završavajući u univerzalizovanim iskazima, koji, osim što ponešto (značajno) govore i o pokojnicima i o onome ko im sastavlja "epitaf ovaj sumoran", svagda nešto zanimljivo kazuju i o životu i o umetnosti. O "pošljednjem vremenu i stidu" u kojem smo živeli i živimo — ponajviše. Epitafi za Mešu Selimovića i Jovana Dučića su lirske rasprave i polemičke odbrane, a onaj za Branka Ćopića obeležen je zgranutošću ne samo pisca epitafa nego i čitave prirode (ispranih šafrana i ječma u klasu) nad smrću pesnika, koji je samoubistvom rešio konflikt između lirskog principa življenja i stvaranja (čiji su pomalo protivrečni simboli i zobnica vedrine i crni zavoj smijeha i Jutro plavog sljeza), na jednoj, sa surovošću i podaničkom školom zbilje (o beton se sasu), na drugoj strani. Ono što je zajedničko ovim epitafima jeste ili osećanje stida samog lirskog subjekta pesama nad onim što se dešavalo pomenutim piscima ili pak takvo osećanje Dučića i Ćopića, tako da su u sva tri epitafa ključne reči:

1 "Na sličnoj sramnoj zastavi" ("Epitaf za M. S.");
2 "Od sramote skružan / U tercet ko dante" ("Jovan Dučić. Epitaf") i
3 " — Ako sam to što sam Zrno Stida Ništa" ("Budi mene miran").
 

1. 1 .
U prvom katrenu "Epitafa za M. S.", s glagolom u aoristu na početku pesme (Zatukoše ga) i daktilskom (trosložnom) rečju kamenjem (na kraju stiha), koja će se rimovati sa rečju znamenjem u trećem stihu prvog katrena, lirskog junaka (Mešu Selimovića) ubili su zemljaci (braća rođena). Da ne bi bilo nedoumice koju reč zemljaci može da izazove (zemljaci — oni koji su iz iste zemlje, iz istog kraja), pesnik dodaje bližu odredbu: braća rođena, iz koje se da zaključiti da je ovde reč o zemljacima sunarodnicima. Zašto? Zato što su se oni na taj način preporučivali vlasti, dajući dokaz svoje beskrajne odanosti novoj, komunističkoj veri i sekti. Dokaz mora biti neoboriv i neporeciv. Lako je, brale, simbolično ili stvarno, svejedno, ubiti nekoga (ipak) tuđega (Srbina ili Hrvata), ubij ti svoga, pa tek si onda naš. Kainaveljija se traži. (A Kain je Avelja, misli se, pre ubio iz zavisti nego iz mržnje!) Mada su se, ko zna, među takvu — Crnjanski bi rekao: crnu braću (tj. bratiju) — gurali, samopreporučivali i samopredlagali mnogi Srbi i Hrvati. Prva dva stiha prvog katrena ostaju u sferi čistog biografizma i samorazumljivosti. Tu je reč o faktima na koj a se pesnikov glas oslanja transendirajućom epifonemom: "Kamenje osta znamenjem / da je sloboda rođena." Polustih "da je sloboda rođena" ovde znači i: sloboda (za one koji kamenuju), i to sloboda od svega: od svih moralnih obzira ponajpre, budući da je teško pretpostaviti da je sam Selimović osvojio slobodu istrpivši kamenovanje. A motiv nepočinstva vlasti — juče i danas — u Nogovoj je lirici stasao do pesnikove opsesivne teme a da se on, u ovom ili onom obliku preliva iz jedne u drugu njegovu pesničku knjigu, dokazuje i pesma "Na cvjetnu nedjelju" iz Lazareve subote: "U živom pijesku beščašća / U podaničkom avaju / U samicama svevlašća / ja smjerno primam naforu / Ovih što prvo ubiju / A onda nad rakom ridaju." Ti stihovi kao da još jednom, ovoga puta gotovo konačno i neopozivo, objašnjavaju na koje, kakvo i čije shvatanje slobode ("slobode") pesnik misli u epitafima (posvećenim) Meši Selimoviću i Jovanu Dučiću. Ali, mnogo više od toga, ovi epitafi svedoče o unutarnjem jedinstvu Nogovog pesničkog sveta i dela, jednako pesničkog koliko i kritičko-esejističkog, jer je pitanje slobode i morala jedno od temeljnih pitanja Nogove književne umetnosti. Dok piše o tragici raskolništva u srpskoj starijoj ili novijoj istoriji, politici i kulturi (ili političkoj i kulturnoj istoriji), pesnikova moralna supstanca je aktivirana do usijanja: "Rastu grančice vrbove / Iz bombe stida u grudima" ("Na cvjetnu nedjelju"); " — Ako sam to što sam Zrno Stida Ništa" ("Budi mene miran").

Pratimo li pesnikove aksiološke stavove iz pesama ovakve tematsko-motivske i idejno-stilske orijentacije, a njih je podosta, uočavamo da Nogo dosledno govori i piše da bez etike nema nikakve estetike i on je, istrpivši mnoge, pre svega ideološki zapenušane napade upravo zbog ovakvih stavova, ostao dosledan, rado prihvatajući "trnov venac" primedaba da su takva shvatanja tobož prevaziđena, da pripadaju konzervativnim piscima i da su ona izraz romantičarsko-nacionalnih zabluda. U poslednje vreme, što je do juče bilo nezamislivo, na meti takvih prigovora nije samo pesnik, nego čak i oni kritičari koji dele pesnikova estetska i ljudska uverenja.

Drugi katren razvija pesničku sliku tog kriminalnog, političkog i simboličkog, ritualnog ubistva, konkretizacijom instrumenata smrti ("Zatukoše ka kocima"), dok se bližom, samo naizgled vremenskom odredbom ("Licem na bele poklade"), koja je, u stvari, konfesionalna (katoličko-pravoslavna), u naš u svest prizivaju bogati, šaroliki običaji iz narodnog (crkvenog) kalendara: 1. a. U katolika je to vreme od Sv. Triju kraljeva do početka korizme (Pepelnice), praćeno maskaradama, plesovima i igrama, mesopust, mesojeđe, karneval. b. Poslednji dan uoči korizme, pokladni utorak, fašnik. 2. u pravoslavnoj crkvi dan uoči posta, s primerom iz J. Veselinovića: Neka se nabavi koje jagnje… Sutra su Petrove poklade. Biće zanimljivo da u drugom katrenu analiziramo stihove "Dođu ubice s ocima / Za pomen da mu pokade". Ovi oci svakako nisu sveti oci kaluđeri iz naše narodne epske pesme, ali jak ironični naboj ovih stihova, koji slika licemerje ubica, upućuje na inspiratore i naručioce ovoga ritualnog smaknuća: reč je o gradskim ocima, o "partijskoj ulemi", o dvorskim savetnicima ("dvorski folklor", rekao bi pesnik) i narodnim dušebrižnicima.

Čitava pesma je, u stvari, jedna društvena skaska, iz koje i ssm pesnik, budući da se našao u istoj egzistencijalnoj klopci, izvlači naravoučenije, i "na sličnoj sramnoj zastavi" umiče crnoj bratiji "od zavičaja umoran". Među ljudima i među zverima. Pesma je vanredno plastično, uz nužna preterivanja u izboru "instrumenata i mehanizama smrti" (kamenovanje, koci), sažela duhovnu situaciju jednog vremena u kojoj se, sred prese inženjera ljudskih duša i derviša nove vere, našla svaka božja ptičica koja neće da peva u lažljivom horu, u "ružnoj graji inače hvaljenih ptica", kako bi rekao Miljković.


1. 2 .
Sonet "Jovan Dučić. Epitaf" izdvaja se među Nogovim sonetima ne samo po šestercima, kojima kao da se sugeriše kratko, odsečno, stakato ritmovanje, slično udarima dleta majstora kamenoresca dok u nadgromni kamen useca pismena za "v(j)ečnuju pamjat", nego i po vanredno plastično izvajanom unutarnjem portretu Dučićevom, koji je, u pesmi "Povratak", za života sanjao da se, makar mrtav, posle "pedeset i sedam godina u tuđoj glini" (R. P. Nogo: "Oči na oba sveta", Suze i sokolari ) vrati u onaj rodni "grumen gline užežene". Aludirajući na Dučićeve poznate stihove iz pesme "Moja poezija" ("Mirna kao kamen, hladna kao sena"), Nogo je, već u prvom katrenu svoga epitafa Dučiću, u kontrastnim slikama, ocrtao pesnikov pravi profil: "Spolja gord i dalek / Iznutra pun sačme / Vratiće se navek / Mračan u dumače." Zbog poznatih okolnosti u kojima je živeo u emigraciji dok je njegov narod krvario u još jednoj klanici velikoga svetskoga rata, koji je u našem slučaju istovremeno poprimio i obrise krvavih unutrašnjih, pre svega ideoloških obračunavanja sa neistomišljenicima u večnom ratu gvelfa i gibelina, Dučić je (bio) "Iznutra pun sačme". Već leksički, izborom turcizma sačma (sitna okrugla olovna zrna kojima se pune patrone lovačkih pušaka, kako se ova reč objašnjava u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika, a koju Škaljić u Turcizmima u srpskohrvatskom jeziku s razlogom dopunjuje: veličina zrna bira se prema veličini divljači za koju se metak sprema), pesnik (kao da) sugeriše značenje hajke na krupnu divljač. Stoga ta sačma i nije ona razumljiva pesnikova žuč kao logičan odgovor jednog srpskog rodoljuba u izgnanstvu, nego je ona u njega sručena spolja, kao dalekometna sačma propagande, kojom je pesnik ranjavan i ubijan. Uprkos tome, pesnik će se, makar i mrtav, uspravan vratiti "mračan u dumače". Iako drugi katren počinje stihom ("I pod kamen leći"), njime se, kao kadencom, ako ga shvatimo kao opkoračenje, budući da su u sonetu, doktrinarno-preskriptivno govoreći, jedino dozvoljena opkoračenja u katrenima, ne i ona iz katrena u tercete, završava slika pesnikovog povratka u zavičaj. U tom slučaju, tri preostala stiha iz ovoga katrena ("Sa nakotom noći / Neka gmižu veći / I pod suncem moćni") predstavljala bi sliku i priliku onih koji su sušta suprotnost pesniku. A "nepravda" je očigledna: te "veće i pod suncem moćne" trpe priroda i sunce. Među te veće, očigledno je, iako to pesnik nigde ne kaže, spadaju svi oni koji su na Dučićevom slučaju gradili svoje karijere (O. Davičo, M. Ristić, N. Drenovac, R. Konstantinović). A i noć ovde, očigledno je, nije obična, deskriptivna činjenica iz reda prirodnih znamenja i ritmova same prirode, nego noć istorije i razbratničke, naopake ideologije.

Terceti imaju formu (razvijenog) retorskog pitanja s dva naizgled disjunktivna pitanja-odgovora (formula: je li – ili). A retorsko pitanje je pitanje tek po formi, jer se na njega i ne očekuje odgovor, već se njegovim oblikom sugeriše odgovor, koji je sadržan u stavu samoga pisca. Već u prvom stihu prvog terceta ("Je li ko gvelf tužan") pojedinačna, pesnikova tragedija prevodi se na opštiji, metafizički plan. Pesnički subjekt Nogove pesme, u formi retorskog pitanja, doživljava Dučića kao gvelfa (crkva), dakle, kao pobednika (moralnog). Umesto radosti pobednika, Nogov "gvelf", "Taj knez da ga pamte", tužan je jer "Od slobode kužan". Drugi tercet ("Ili je taj sužanj / Od sramote skružan / U tercet ko dante") predstavlja poentu pesme. A Dante je, kao pesnik Božanstvene komedije i umetnik terceta, uzgred budi rečeno, u srednjovekovnim borbama gvelfa i gibelina, bio na strani ovih drugih.

Rečju, i u ovom sonetu je do punog izražaja došla Nogova moć lirskog portretisanja (zasnovanog na dihotomijama) i sažimanja istorijskog i pojedinačnog iskustva u sonetni oblik.


1. 3 .
Sonet "Budi mene miran", čiji naslov skriveno citira jednu "u običaj uzetu reč" Kočićevog Simeuna Đaka (iz pripovetke "Istiniti zulum Simeuna Đaka"), predstavlja Nogovo "slovo zemljačke odanosti" Ćopiću, kako je ssm pesnik napisao u eseju "Vitez tužnog lika". Pri kraju toga teksta, u kojem su objedinjena Nogova esejistička razmišljanja o Ćopićevoj poeziji, dečjoj i nedečjoj, o Orlovima, Doživljajima Nikoletine Bursaća i o Bašti sljezove boje, Nogo piše: "Da svaka svjetlost i prozračnost ima i svoje mračno naličje, uz uvodno pismo Ziji Dizdareviću, svjedoči i izvodna, surova priča 'Zatočnik'… 'Zatočnik' je nagovijestio drugog i drugačijeg, sumornog i gorkog pisca. Ali o 'mrkim ubicama s ljudskim licem' Ćopić je odbio da priča. Žalio se, pred kraj, da je pogubio pola rječnika, da ga 'u jatima napuštaju reči'. Bez djedove topline i bez rječnika — svoga jedinog pribježišta — Ćopić je odbio i da živi. U suton 26. marta 1984. Branko Ćopić je na strahotan način okrenuo leđa ovom našem svijetu." Zbogom lijepi i strašni živote!

Rečeno je već, ali neće biti na odmet da se ponovi: Nogova empatička i evokativna moć gotovo je bez premca u savremenoj srpskoj poeziji. On je od onih pesnika koji ne piše pesme dok višestruko ne apsolvira spoljne, iskustvene podsticaje nastanku pesme, dok ih ne odživi, dok ih ne prooseća i dok se sam pritisak vanpesničke stvarnosti ne pokori obliku i "milosti uobličenja". Proverimo to i na primeru pesme epitafa "Budi mene miran". Prva reč u sonetu epitafu "Budi mene miran" jeste pokazna (pridevska) zamenica (atributski upotrebljena): "Onaj grob u žitu gdje leži djed Rade". Koji onaj? Kao da pesnik ovom zamenicom upućuje na nešto što je prostorno (podjednako) udaljeno i od prvog, govornog lica (ovde: pesničkog subjekta), i od drugog, lica kojem se govori, kojem se pesnik obraća (adresat u pesmi, čitalac). Međutim, zamenica onaj ovde je upotrebljena anaforski (unazad) i ona se odnosi na nešto što je (iako nepomenuto, jer to je i prva reč u pesmi), poznato iz prošlosti, što je već svima dobro poznato. A poznato je iz pesme i istoimene knjige "Grob u žitu", koju je Ćopić objavio 1951. godine. Međutim, Nogo ne aludira na (onaj) grob u žitu (iz Ćopićeve pesme "Grob u žitu") u kome (u humci kraj ceste u hitnji načinjenoj) leži "Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćerka ponosna", nego na grob gdje leži d(j)ed Rade, "Ko u svojoj kući na seoskom groblju". I odredba "na seoskom groblju" nije samo priloškoodredbeni atribut (kuća na seoskom groblju), nego se to seosko groblje jednako odnosi i na Ćopićevu knjigu pesama (Seosko groblje), koja je, poznato je, sramno prećutana, jer u doba visokog modernizma — budući da književni službenici i esejistički mandarini nisu mogli da je udenu ni u jedan veštački konstruisan pretinac — mnogima kvarila račune. Ne i pesniku i kritičaru Rajku Petrovu Nogu, koji je o toj knjizi napisao: "Kao nezavršena priča ili nedopričana bajka, kao razgovor iza groba, Ćopićev umjetnički svijet našao je smiraj u tanušnoj ali izvrsnoj, surovo prećutanoj zbirci pjesama Seosko groblje. Kao na slikama naivaca, kao u pečalnim krajputašima, ove Ćopićeve lirske humke i prostosrdačni epitafi i nisu pjesme nego ikone koje je, izgleda, piscu naslikala ona seoska skitnica iz Bašte sljezove boje, onaj slikar-ikonorisac. Umjesto svetitelja, s njih nas gledaju Đukan s lululicom, Lopov Mikailo, Policajac Todor, Poljar Jovan, Bezimeni Mladenac, Vesela Ženica… To je najljepše i, bože mi oprosti, najživlje groblje u našoj poeziji. U njemu Ćopićeve komšije, poznanici iz djetinjstva i likovi iz njegovih knjiga vode slične razgovore na onome kao i na ovome svijetu, samo nekako lakše i slobodnije i bez ovozemnih stega… Ovo seosko groblje najbolje se vidi ako se gleda iz bašta sljezove boje. Na njemu su se okupili, da počinu, isti oni dobri ljudi koji su se za života u bašti okupljali. Da je bilo malo sreće i reda, kao što ne bi, s njima bi uz djeda Rada počivao i Branko Ćopić."
 
Taj isti, grob u žitu (gdje leži djed Rade) strpljivo je čekao da primi i samog Ćopića ("hudo božije čeljade"), i to onda kada mu "crni konjanici i vrani gavrani" (iz usmenog nasleđa, isti oni na koje je aludirao Ćopić u posveti Ziji Dizdareviću s početka Bašte sljezove boje opominjući se Lorkinih stihova "Crni su im konji, crne potkovice") pozoblju "svu od mjesečine zobnicu vedrine". Zobnica vedrine ovde figurira kao drugo ime za onaj zavičajni zlatonosni prtljag iz kojega je Ćopić čitavog života, kao čarobnjak, već po potrebi, 'vadio' priče "o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima" ili se gnjurao u dim rata nalazeći surove bojovnike golubijeg srca, žureći da ispriča "zlatnu bajku o ljudima", uvek, međutim, strepeći od činjenice da se po svetu umnožavaju "crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri", "mrke ubice s ljudskim licima". Ili, kako bi rekao Nogo u epitafu Ćopiću: "Crn zavoj smijeha i božur na rani / Nosimo vo vjeki svi mi preko drine." Zavoj (smijeha) je crn jer se ispod Ćopićevih poslednjih priča u Bašti sljezove boje (ali i u nekim ranijim, ako ih pažljivije čitamo), uz lirizam i dobroćudni humor, koji je, poznato je, znao da završi i u razornoj satiri i jeretičkim pričama, uvek nazirala seta, nostalgija i ona, disovski rečeno, boja prolaznosti stvari. Slikom božura na rani Nogo kazuje da je ta rana davnašnja, da je praosnovna i da je koliko zbog izgubljenog carstva na Kosovu (jer: Zemaljsko je za malena carstvo) toliko i zbog visokomoralnog kosovskog zaveštanja i samožrtvovanja za ideal slobode (A nebesko uvjek i dovjeka). Kao što to i biva u Nogovim pesmama epitafima, i u ovoj su mnoge reči, pojmovno i afektivno, bliske vokabularu pesnika čiji lik oživljava. U ovom epitafu za Ćopića, uz navođene sintagme (grob u žitu, djed Rade, seosko groblje, jutra plavog sljeza, hudo božije čeljade, Snaga Podaništva), atribute (isprani šafrani, ječam u klasu, one noći nevesele), posebno mesto u pesmi pripada tačnom izboru glagola (pozoblju, zgranuo, se sasu), na kojima i počiva pesnikov stav prema činu Ćopićeve smrti, prema Ćopiću kao čoveku i piscu: Jutro plavog sljeza o beton se sasu.



2. BELEŠKA UZ PESMU "LAZAREVA SUBOTA"

Poznato je da u Nogovoj poeziji s nacionalnim motivima ono univerzalno u njoj jeste sama poezija, a ne nacija ili sama nacionalna mitologija, jer Nogo ono partikularno, pojedinačno iskustvo transcenduje, eliot(ov)ski shvaćenom, "poopštenom emocijom". Još preciznije: Nogove pesme o likovima i znamenjima iz nacionalne istorije i kulture ne duguju mnogo veličini i značaju samih pesničkih motiva i njihovom ekskluzivizmu, već, pre svega, intenzitetu umetničkog procesa.


2.1.
U Pogovoru Lazarevoj suboti (1989) Novica Petković je u tekstu "Dva Lazara" pokazao na koji način pesnik Rajko Petrov Nogo, počevši od kompozicije do razmeštaja pesama u knjizi, služeći se udvajanjem perspektiva, novozavetne i kosovske (davnašnje i današnje), od hotimičnog protkivanja pesama paganskim supstratom, stiže do ukrštenih slika koje ponekad znaju da zbune nevičnijeg čitaoca i kritičara. Prvi i drugi stih u prvoj strofi (katrenu) pesme "Lazareva subota": "Legao da si Lazare / Ko proštac nasred ledine", podržani naslovom pesme, naš 'horizont očekivanja' usmeravaju prema biblijskom, novozavetnom Lazaru, a drugi i četvrti ("Kukavice nam kazale / Kosovke šćeri jedine") na srpskoga čestitoga kneza, Lazara Hrebeljanovića. Njima je dozvan i Njegoš, odnosno reči Vuka Raslapčevića da "ne valja se biti kukavica" jer su one "šćeri Lazareve". A da će u kadenci ove strofe doći do obrta nagovešteno je inverzijom na početku pesme: (?) "Legao da si Lazare…" (?) "Kukavice nam kazale / Kosovke šćeri jedine". Čitava zavisna, objekatska (izrična, deklarativna) rečenica uz glagol kazale (s načinskim poređenjem: "Ko proštac nasred ledine"), došla je inverzivno na sintaksički jako mesto: na početak, a glavna na kraj (na intonaciono povlašćeno mesto). Ali to nije sve. Inverzijom su obeležene i glavna ("Kukavice nam kazale / Kosovke šćeri jedine") i zavisna rečenica ("Legao da si Lazare" umesto: Da si legao Lazare), jer je apozicija (Kosovke šćeri jedine), kojoj je, sistemski, mesto iza imenice (subjekta), premeštena iza predikata (kazale) pred kojim se našao objekat (nam). Očekivani, uobičajeni, stilski neobeležen red reči, bio bi (?): Kukavice, kosovke šćeri jedine, kazale (su) nam da si, Lazare, legao ko proštac nasred ledine, s tim što se ovaj redosled može varirati, pa vokativ (Lazare) može doći na različita mesta u rečenici.


2.2.
I, uopšte uzev, u ovoj pesmi, koja kao da je poručena za jednu temeljniju lingvostilističku analizu, pored svih — sintaksičkih, ritmičkih i značenjskih — ukrštanja, preklapanja i simetrija, ima i suptilnog leksičkog kolorisanja, budući da su 'patinom presvučene' neke, za sugerisani smisao vrlo važne reči: umesto plurala kćerke / ćerke, ovde su: šćeri, arhaičnija i u dubljim vremenskim nanosima pronađena reč, bliža narodnom govoru, bliža onoj Njegoševoj slici, uostalom; umesto (aorista) vaskrnu / vaskrse — upotrebljen je crkvenoslovenskoj tradiciji bliži (ob)lik glagola: voskrese; umesto kolac — proštac; umesto pšenica — šenica, koja ne lista tajno, nego tajom. A time da je mati (umesto arhiseme majka) Cvijeti istkala, kao da je, ne samo zbog izmene glagolskog vida (tkati, nevsršeni gl. vid — istkati, svršeni gl. vid), u potku ove slike, nekako mimogred, položena mala oda čudotvornim, preobražavajućim rukama majčinim i čitavom narodnom vezu i veziljama, jer ova pesma sjajno korespondira sa Nogovim stihovima iz pesme "Uspavanka": "Mati mjesečinu uvodi u stan / I u brdo niti čunak raspjevan", s tim što je i slika uvođenja "mesečine u stan" dvosmislena jer leksema stan, iako ovde pre svega znači razboj za tkanje, može da označava i prostorije za stanovanje. Uz ovaj, u pesmi, u dva pretposlednja distiha, imamo još jedno tkača, još jedno tkanje: "Pauk mjesečinom po kućištu tka / Buji-paji čedo uz tebe sam ja." Podsećamo da je u Nogovoj pesmi "Hromi Hefest" (Zimomora) za Prirodu rečeno da je vezilja "svega živog". A na istom razboju (reči) jedan takav izvrstan artifeks i tkač je i pesnik Rajko Petrov Nogo.

Osnovna, najjača inverzija čitave Nogove balade jeste u tome što se ova, naslovna pesma, našla na kraju knjige. Zbog svega, ovaj prizor odiše istinskom dramatikom, koja će tek na kraju pesme biti razrešena grafički malo udesno pomerenim stihovima: "Sestre te prokazale / I braća te izgone". Umesto ranijih osmeraca, poslednji stihovi su skraćeni u sedmerce. A sestre i braća smo mi današnji, koji smo, kako je primetio Novica Petković, izdali oba Lazara. Polazeći od Biblije, od kosovskog mita, smestivši, kako misli Petković, na magare Lazara umesto Hrista, prikazujući ga u dvema srednjim strofama kao novozavetni lik, uz pomoć jedne običajne slike iz detinjstva ("Od Lazareve subote / Mati Cvijeti istkala") s podtekstualno nagoveštenom (jer, pretapanjem slika, vremena i likova) pripremljenom mogućnošću da umesto Vitanije naslutimo Kosovo polje, Nogo je i u ovoj pesmi potvrdio svoj pesnički talenat i izuzetno literarno umeće. Ono profetsko u ovoj pesmi ("Sestre te prokazale / I braća te izgone"), možda preuranjeno za vreme kada je ona prvi put objavljena (Život, Sarajevo, 1988, god. 37, knj. 74, str. 17—28) a ona će se, sa nizom drugih pesama — ukupno ih je 24 — naći u istoimenoj knjizi (1989), kao da se ove, 2008. godine, obistinjuje "na ubavu, na polju Kosovu". Dobra poezija, zna se, oduvek prethodi istoriji.

Osvrćući se na značaj Lazareve subote u Nogovom pesničkom razvoju, Svetozar Koljević je napisao: "Taj uzlet je bio moguć, dakako, zahvaljujući daru i slučaju, ali opet i zahvaljujući potki po kojoj su tkane tri osnovne niti od kojih su izvezene sve ove pesme. Tu je, kao prvo, biblijska nit Lazareve smrti i vaskrsenja; kao drugo, s njom povezana, nit kosovskog mita i porazu i potonjeg ustajanja iz mrtvih; kao treće, mit lične i porodične sudbine pesnika koji ostaje bez svog gnezda da bi ga savio u poeziji. Lična sudbina vaskrsava biblijski i kosovski mit kao živu pesničku reč. To se najpotresnije vidi u završnoj pesmi 'Lazareva subota'" .


3. SMISAO I MESTO PESME "KNJIGA O JOVU" U "NEDREMANOM OKU"

Za početak razmatranja o Jovu, u potpunosti ćemo, prema Biblijskom rečniku (Zlatousti, Beograd 2002, str. 93) Radomira Rakića navesti odrednicu: Jov — Knjiga o Jovu — 18. knj. Starog zaveta. To je knjiga pesama i mudrosti, pisana oko 500 godine pre Hr. Njene 42 glave ne sadrže ništa iz istorije Izrailja. Uglavnom je posvećena problemu stradanja nevinog / pravednog čoveka. Knjiga stoji sama za sebe među drugim knjigama Starog zaveta. Ne zna se ni ime pisca. Početak i kraj su u prozi, ali je veći deo u stihu. Smatra se klasikom jevrejske i svetske dramske književnosti."

Nogova pesma "Knjiga o Jovu" (u slobodnom stihu ili pesma u prozi) i nije drugo do ponegde doslovan, delom i preinačen citat, zapravo niz Jovovih nezgodnih pitanja Bogu, ali sva ta pitanja slede posle udivljenih Jovovih opisa božje moći: "Ao svete mio i premio / Krasno li te višnji udesio", rekao bi Branko Radičević, a Nogo i citira ove Brankove stihove u tekstu "Brankov ditiramb". A Jovova pitanja su ovakva: (1) "Imaš li važnijeg posla / nego da mene pohodiš"; (2) "Šta je čovek / Da ti je toliko važan"; (3) "Kad ćeš skinuti pogled sa mene / I svoj prut od mene odvratiti"; (4) Šta sam ja da sam ti toliko važan / da me svakog dana pohodiš / nadzorniče ljudi"; (5) "Ako čovek umre reci / Hoće li opet živeti"; (6) "Zašto zli u životu ostaju / jesi li i njih sazdao". Od ovakvih pitanja, na koja, izvan onih doktrinarnih, nema opštezadovoljavajućih odgovora, samo su gori i teži naizgled uzgredni Jovovi "opisi", stanja u kojem se on nalazi, zapravo vrednosne ocene sopstvene, egzistencijalno krajnje ugrožene a moralno neranjive pozicije: (1) "Zbrčkao si me / Oko mene si ogradu podigao / U sinove mi udaraš"; (2) "Tavna senka pala mi po kapcima / Ne daš mi da dođem do daha" i (3): "Ako ne ti / Ko onda". Iako naizled gole konstatacije, tek ovo su prava, najteža Jovova pitanja, izgovorena u punoj, čistoj veri s primesom klonulosti.

Sva ova pitanja, na Jovova usta, u ovoj pesmi postavlja sam pesnik, ne više u sopstveno, već u ime čitavog jednog naroda, čija se istorijska sudbina najbolje izražava biblijskom parabolom o stradalnom i pravičnom Jovu. Od svih onih pitanja, na koja se vekovima (da li i uzalud?) strpljivo i smerno čekaju odgovori, možda je i ponajteže ono "U sinove mi udaraš", jer kao da se krajnji smisao tog prekora i neoprosta ipak ne tiče Boga koliko samog Jova, koji Bogu iskreno prašta, ali, očigledno je, on ne prašta sebi što je Bogu oprostio ono što živ čovek, uprkos nepokelebljivoj veri u Boga, nikome i nikada ne može (i ne sme!) oprostiti: U sinove mi udaraš! Ne samo u ovoj pesmi — koja nije od najboljih pesama u Nogovoj knjizi, ali je veoma značajna za značenje celine — nego u čitavom lirskom spevu Nedremano Oko, neizrečeni a prisutni negde u dubinskim slojevima, kao podloga, lebde stihovi "ja od boga, od starog krvnika" iz srpske junačke epike. Duhom suptilne ironije već su bili obeleženi stihovi pesničkog subjekta iz Nogove pesme "Izvještaj Vladike Zahumsko-Hercegovačkog": "Srbi su ti ko krompiri Pod zemljom su bolji / Niču gdje ih zatrpaju sve po Tvojoj volji." I baš kao što Radomir Rakić zapaža da "Knjiga o Jovu stoji sama za sebe među drugim knjigama Starog zaveta", i za Nogovu pesmu "Knjiga o Jovu" — sudeći po mestu i ulozi koju joj je pesnik namenio u celini knjige Nedremano Oko, mogli bismo reći da "stojeći sama među drugim pesmama Oka", kao jedan od opštijih amblema knjige, mnogostruko kodirana i različnim oblikotvorno-stvaralačkim postupcima uopštena značenja knjige kao celine, prenosi na jedan univerzalniji, nadtepmoralni, metafizički plan, na kojem se, udvojene i opalizovane po smislu, ističu figure raspeća (prveshodno Isusa, pesnikovog stradalnog naroda, a onda i samog pesnika kao dvojnika Oka Nedremanoga), (udvojene) figure Bogomajke, pesnikove majke a da sve to, i još štošta drugo, gotovo neizrecivo, na poetičkom planu objedinjuje onaj molitveni ton, katkad blago korigovan finim, subverzivnim, otrežnjujućim prosevima ironije, koja ovde nipošto i nikada nije nikakvo poslednje utočište nadmenih, praznoglavih cinika, nego mislećih i osetljivih vernika. Vernika u reč božju i u lekovite moći poezije.


Branko Stojanović

Iz rukopisa studije "Nogova žeravica reči" | Nova zora
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #10 poslato: Decembar 18, 2010, 02:34:17 am »

**



Najlepše pesme
Rajka Petrova Noga
Prosveta
Beograd, 2001.



RAJKO PETROV NOGO

VEDRINA UDESA

Rajko Petrov Nogo ušao je u srpsku poeziju "na divljem jelenu", srdit što svijet nije sazdan po njegovoj mjeri. Taj gnjev i mladalačka jarost nisu mu donijeli samo bogate lirske plodove, nego i slavu buntovnika (s razlogom), uz sve neprilike koje su, skoro redovno, pratile protivnike "najboljeg od svih svjetova". A taj je svijet ponajviše ličio na ono prase koje je iznutra pojelo vlastitu kuću — uvjereno da je sva od kupusa. U toj "gozbi" stradale su mnoge temeljne vrijednosti naše kulture, pa, sasvim razumljivo, i poneka rana Nogova pjesma, građena više na stavu nego na doživljaju.

Kao priznati čelnik jedne izuzetne pjesničke generacije koja je jurišala u istoriju i Nogo je, skoro obredno, prizivao da se nešto krupno i sudbonosno desi u "mrtvaji veka", u "tmastoj nebitnici" i "ništa-nedogodizmu". Ta žudnja za višim smislom, za puninom doživljaja, grozničava potraga za čvršćim životnim i poetičkim osloncima najizrazitija je upravo u Nogovim ranim stihovima. Ima u njima i brđanskog inata i hajdučkog junačenja pomiješanog sa mladobosanskim, odnosno šezdesetoosmaškim zanosom; ima čas zatomljene, čas otvorene i sarkastične čegrsti sa jednim vremenom i njegovim obmanama; ima u tim pjesmama i "oštrih zuba" i bodlji napolje okrenutih, što je neke kritičare navelo da ovu poeziju uvedu u plitku priču o tzv. kritičkom i angažovanom pjesništvu. Možda bi oni i bili u pravu da se iz Nogove poezije od početka ne čuje i onaj drugi, tiši i žalobniji glas iz naših poratnih sirotišta i internata, iz "svijeta magnezija i inja", glas kojem će se iz "mahovine djetinjstva" odazvati i razrušeni dom i posječena šuma i "brat koji je zaboravio govoriti". Taj glas će, mnogo godina kasnije, zabugariti "nad kućištem punim zove".

Bilo kako mu drago, valja reći da je Rajko Nogo već u "Zimomori" posijao sjeme svog budućeg lirskog rasadnika koji će njegovati, uporno i brižno, kao malo ko od naših savremenih pjesnika. Tu zatičemo autora bogatog jezičkog dara, visoke artističke svijesti i oblikovnih mogućnosti, tu prepoznajemo i neke osnovne karakteristike njegovog pjesničkog postupka i lirsku narav, tako reći: duboku ukorijenjenost u tradiciju, vezani, nešto komotniji stih, moćnu frazu, jasnu misao i tačan izraz. Odatle se nazire i onaj put koji će pjesnika odvesti u potragu za očevom slikom i smislom istorije, što su, možebiti, i osnovni, da ne kažem opsesivni motivi Nogove poezije koja jeste "od ovoga sveta", ali je po nalogu sudbine neprestano zagledana i u svijet umrlih.

Tako se, primjera radi, pjesnikovo sirotinjstvo, iz pjesme u pjesmu, prepliće sa opštim osjećanjem napuštenosti u svijetu koji je, još ranije, ostao bez Boga i Duha, bez Nade i Vjere.

Otuda nije čudno što pjesnik ovakav svijet doživljava kao "čovjekoliki haos" i "čarno bezakonje", gdje se nasilje začinje već u "zulumima djetinjstva" koji će se voljom zlog demijurga, pred našim očima, razviti u apokaliptičke prizore "pošljednjeg vremena". U takvom svijetu pjesma je najprije stvar hormona, pa rabota nedostojna mladosti koja je "uvek protiv svega", da bi u suočenju sa "surovim čudesima" postala "što i platno Bolanom Dojčinu", viteški čin, dakle, što je nekada davno, da ne kažem u sretni vakat, i bila. I za Rajka Noga pjesma je etički koliko i estetički čin, ona "tačka otpora" u kojoj se zgušnjava pjesnička energija i ukrštaju silnice koje isijava naša tradicija tj. kultura. U središtu te kulture nalazi se kosovska tragedija, odnosno kosovsko opredeljenje kao njena duhovna i moralna suština. Iz dubine tog udesa i takvog opredeljenja potiče i ona vedrina kojom je iznutra obasjana Nogova poezija pa i ona pjesma u kojoj kaže: "nije sve propalo kad propalo sve je", iako zna daje većina naših zanosa "za lipovog kenjca slavu / i za gusle javorove". Mada ni to nije tako loše pošto su i lipa i javor apotropejske biljke.

Vjerujem da, na drugoj strani, ne treba posebno objašnjavati kako se i zašto Nogova pjesma preobrazila u molitvu i tužbalicu, u epitaf i onaj krstonosni sonet koji nas i svojim grafičkim oblikom pokušava spasiti od onoga o čemu govori. A Nogo se u sonet nije sklonio iz hira niti iz pretjerane lakomosti na ljepotu forme, nego, rekao bih, iz dublje poetske nužde. Jer, sonet je, među lirskim oblicima onaj strogi i naprašiti svetac koji pjesnika čuva od banalnosti u doživljaju i proizvoljnosti u izrazu, on bodro i pouzdano "prečišća svijet na rešeto". Sonet je, uz to, forma dugog pamćenja i onome ko ga piše omogućuje da se u svakom trenutku sjeća svih svojih slojeva, kako bi rekla Isidora Sekulić. Sve je to Nogu omogućilo da u svojim sonetima onako zvučno, u melodijskom rasponu od infantilnog do biblijskog, upreda "lično i predačko", da uspomene iz djetinjstva pretapa u mitske i istorijske slike, a ove u svakodnevne "dokumentarne detalje".

Spuštajući se niz "lestvice soneta" ovaj će pjesnik stići do neslućenih dubina ličnog i kolektivnog pamćenja i jezičkom čarolijom oživjeti ne samo čuda i znamenja našeg razorenog patrijarhalnog svijeta, nego i neke od ključnih mitskih, religijskih i istorijskih simbola. Samo se iz dubine ličnog udesa, uz izuzetnu evokativnu snagu, mogu bez patetike prizvati slike poput one u kojoj se "zagrljeni u distihu", pojavljuju kosovski nebesnici i pjesnikovi umrli ukućani. Na isti način i iz sličnih razloga priziva i sve ono silno bilje i zvjerinje da nekom zaumnom rodbinskom prisnošću utoli zimomoru siročeta, moralnu tugu i da spere stid i sramotu "pošljednjeg vremena". A u tom vremenu Nogova poezija već dugo i jasno odjekuje, čemu svakako doprinosi i činjenica da ovaj pjesnik piše i "celu" i "lepu" pjesmu, ne tražeći od čitaoca da je dopisuje. U njoj nema ni "rđave agitacije za prozu", ni tragova nasilja nad jezikom, na šta će mu ovaj bogato uzvratiti i omogućiti da iz našeg izvaljenog duhovnog stabla, kalemarskom vještinom, "istjera" neke od najboljih i najživljih izdanaka ovovremene srpske lirike. A što je pjesnikov slučaj postao, ako ne baš "slučaj celoga sveta", a ono srpskog, svakako; što se njegova metafora prometnula u životnu činjenicu - "to je dala sreća jal nesreća", naročito ova druga koja Nogovu pjesmu neprestano puni surovim sadržajima, kao što se pune i naša sirotišta. A sad bi, valjda, trebalo reći i neku o pjesnikovoj profetskoj moći, proročkim vizijama, futurističkim projekcijama... Možebiti da ima i toga, ali meni se čini da je stvar mnogo jednostavnija: ko je jednom živio u tamnom vilajetu - sve je vidio. Taj ne mora ni da gata ni da izmišlja.


Đorđo Sladoje

Pesnikov portret sa naslovne, rad je Predraga Dragovića

[postavljeno 22.04.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #11 poslato: Decembar 18, 2010, 02:34:43 am »

**



JEČAM I KALOPER
u velikoj bašti
Rajko Petrov Nogo
Zavod za udžbenike
i nastavna sredstva
Istočno Sarajevo,
2006.



KRAJ NAMETNE GROMILE

Gdje nam je bila kuća za noć je nikla šuma
Ne šuma nego crkva zvjezdano kube neba
Od najviše planine do agarjanskog druma
Od svatovskoga groblja do peksinova greba
Niz klance i jaruge niz ponore i drače
Gdje crnorizac gavran još poje i kad gače
U toj prostranoj porti humke su golubnjače
Sjajkaju u zreniku čim se nebesa smrače
U vilovome dolu prisluživo sam i ja
Na kruni od kitine srebri se krst od inja
Nereci vjetar puše to huji liturgija
Borova kaluđera i jela monahinja
Kraj nametne gromile čitaj kad ozgo sine
Zd. leži grešni dijak rašović od starine



PRIVIĐENJA

Tu ničega nema Sve je izmišljeno
Stvarna je tek ljubav bede i nebesa
Golotrba deca u plast slažu seno
Suzno konjsko oko ni muve ne stresa

Sitan biser zmije niz otkos poteče
Jastreb zacijuka I vrane u nizu
Siromaštvo sveto O ubogo veče
Ako igde ovde vi ste Bogu blizu

Ako igde ovde priviđenja treba
Klisure i klanci Zimi vuci viju
I orlovi suri kradu bogu dane

Zulumi detinjstva Na sred vedra neba
Kroz oblak progoni tanku bedeviju
Sa zagorja lomna ljutica bogdane



KENOTAF

Čovek se vraća kući u domovinu reči
A reč unazad hodi u postojbinu bola
U kući koje nema po svu noć neko ječi
Mirišu bor i javor i rastopljena smola
Ne mogu tamo ući vazda me neko spreči
A za ruku me vodi onoj koja se zbola
Tvoj grob sam koga nemaš što šoboće i zveči
I suvi bor i javor i zaleđena smola
Stalno se vraćam kući po žeravicu reči
A ugljen sam u vodi nad ničim tuja tmola
Kako ću tamo ući kad ostanem bez reči
Zna ona što me vodi A već me nema pola


[postavljeno 22.04.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #12 poslato: Decembar 18, 2010, 02:35:58 am »

**
Rajko Petrov NogoJEČAM I KALOPER u velikoj bašti


TREĆA STROFA

U Luki Stani nismo poboli krst. Ne znamo gdje je zakopana. Ni Vide ne može znati.

Staninu sliku nemamo. Onu sa lične karte Ljubica odnijela. Tamo na Varduši, u Humnini, u zemlju je propala. Na raspustu sa tetkinog lica majku smo dozivali. Otkako je i Ljubica umrla, majku iz oblaka čupamo.

Evo je nad naćvama. Lice joj ne vidimo. Samo ruke. Brašno prosijava. Jednolično pjeva sito u njenim pirgastim rukama. Kao kad nas dvojicu ljuljuška u zipkama. Sipa kroz prozor brašno nebesno. Iz sita snijeg sjećanja.

Tijesto diše, pukće, kvasa. Prekipjeće. Bucmast obraščić mati naša u zdjelu vraća. Štipne, prekrsti, pa zapreće. Na ognjištu, na krovu sača, sjajkaju zvjezdice žara. Na nebu sunce. Pod sačem sunčević. Kada je sunce za oblak zašlo, sunčevića je otpretala.

Što si se, lažo lažljiva, tako raskokodakala. Gdje sneseš, tu ne kokodačeš, skitaro. Đabe prevrćeš i kolutaš očima. Znam da je tamo gdje kradom pogleduješ. Znači, u jaslama. Tu li si ga, pirgava, poturila.

Jaje je pjena, pahulja, u riđim majkinim rukama. Vrh je iglom probola. I pobožno ti dodala. Piješ naiskap.

Prvo je po vratu pomiluje. I po hrbatu. Poturi kravljaču. Čučne. Ruke umije. I sise na vimenu ovlaži. Onda stidljivo, tanko, pa u sve snažnijim mlazevima muze. Puni se, pjenuša kravljača. Joč, mila moja. Mirna. Tako ti je sa nama. Trpi i ćuti. Kao i ja. Na ženskom jeziku mati s Jablankom razgovara. Vazduhom se širi mliječna svježina. Jomuža.

Sad ćeš telca pod nju pustiti. Sad će telac na prednje noge kleknuti. Sad će u vime glavom da udara, udara. Ljoke. Sad će vas obojicu Jablanka zalizati. U jednoj ruci mati nosi kravljaču. U drugoj tebe na prsima. I ti i telac dojite. I oba repom vrtite.

Ustaj, pićuladijo. Ora je da luk sadimo. Od rane zore gredice vas čekaju. Da vidimo kakvu ruku imate. Svak svoje da zalijeva. Ja ću i Pešovo i svoje. Samo da mraz ne sprži. Da maća ne sparuši. Ajde, Bože pomozi. Sitno sjeme paradžika pjegave ruke zemljicom zašuškaju. I vrh zavrnu u čevrntu. Hoćemo da odmah nikne.

Bdijemo nad gredicama. Tanka, kosa, uspravna, debela, brže-bolje smandrljaj. Pa u vrt. Gdje iz zemlje radosna božja slova proviruju. Za noć po koljence narastu. Najposle drvenkasti ududučeni đedovi. S klobucima na vrhu. Tim Turcima smo drvenom sabljom čurbane odsijecali. Majka se ljugila.

Kad baštu plijevi, ona i sa korovom razgovara. Potamo se, zvoncaro. Ti baš u rasad navrla. Prelivodo. Vrći se onom s kim si i dosad ćosala, polegušo.

Mati je pričom vrt umivala. Od tog govora bašta je blistala.

Ne. Niste za pokazivanje. Ovako smandrljane, jesmo li vas iz krtičnjaka izrovali. Glave nemate. Samo trup. A i on baburast. Niste vi odavde. Zato vas u trap sklanjamo.

Trap je u kući. Iz trapa bije zemljan hlad. Kad spustiš poklopac, na nj stavi tronožac — sve kako je i bilo. Ko li se tu sakriva.

Smežurani, kad vas iz luga ispreću, iz ruke u ruku hukću. F-u-u, f-u-u- Ture zeru kajmaka. Fu-u-u, f-u-u. Otkako su nas tim fuom opržili, samo iz njene ruke, mačjim oprezom, gricnemo. Kad nikog nema, prislonimo uvo na poklopac. U mraku, meškolje se.

Kad zima prođe, na svjetlo danje iznesu taj gomolj. Proklijao. Po toj klici-bradici znaš da im je zemlja omilila. Tad mrca spuste u kućicu, pa zagrnu. Taman kada si zaboravio, niknula cima. Sa cime sine cvijet. Okolo sve obasja. Vaskrsli kumpijer.

Ni majka nije ovdašnja. Već iz Humnine. Tamo gdje raste zanovijet. Stano, zovu je samo kada su sa njom. Kad nisu, kažu Umka. Iza leđa nekad vele i Erka. Umka se drukčije oblačila, drukčije govorila, drukčije hodala. Ovdje, u planinama, u lednim zimama nije nosila sukneno. Samo prteno. Zapijeva dok govori. U svakom snijegu lako je poznati njen hod, erkaćki razmaknut. Eno joj još stopala u nametu iz koga me je otkopala. Djecu ne tuče šakom, šamarom, kao druge. Ne. Švićka oputom. Da nas naoposlom naoputi.

Ove krajeve znala je samo ljeti. Tada Umljaci izgone stoku u Ječmeni, u Rajski do, na Gvozno i na Krbljine pod Treskać. Ljeto je namamilo. I Pešovi brkovi. Duge i teške zime nije obiknula. Ni ove ljude, mrke i zadrte. Ponekad smo je zaticali kroz prozor u neku daljinu zagledanu.

Koliko li je Pešo od Umke stariji. Ne pitaj. Nije ni ona u prvoj mladosti. A ti jesi. Kako ću biti kad se ovim Erkama i garibi poženiše. Cura se dokopaše ćoravi, ćopavi i sakati, đuturumi i udovci. Za koga da se udaš. Tamo dolje kod njih u oba rata sve listom izginulo, u jame pobacano, a kao za inat samo se ženskadija rađa. Erke, sestro moja, ne biraju. Birasmo mi, pa poustasmo. Ne lijegala kraj starca, ma muška ne poznala. Lijegala, ne lijegala, one kuće djecom napuniše. A nas svak ćuška.

Kada sunce sine, sinula bi i ona u divljoj kamilici. Golemo sunce ozgo, ozdo stotinu sunašaca. A u sredini — veliki suncokret. Žuti se Pešov do. U dolu šušti ječam. U ječmu crvene bulke. Oko kuće neven i kaloper. U kući suvi bosiok za gredama. Kad je umrla, nismo kosili travu. Da ne pokosimo sjenku kojom nas je kratko milovala.

S koga su na rođenju jedva zgulili košuljicu, nijedna mu odjeća ne valja, koža mu je vazda naježurena.

Ostriže, opere, raščešlja, ogrebena, isprede, isplete, naveze, otka. Gledali smo kako se iz vunene pjene namotavaju klupka. I kako sunčev konac mati u svoju pređu udijeva. Sve što obučemo, nazujemo, ustaknemo, sve što je njenom rukom tvoreno, i postavljeno, štitilo nas je od uroka. A opet, kome su na rođenju jedva zgulili košuljicu, i onu đurđevsku, od snijega, koža mu je nezacijeljena. Nema bezbolnog svlaka.

Goli i sami došli smo u izgšnšvo.

Čim su nam pod grlom puljku spučili, na nju je samoća progledala.

Zajedno smo a svak u svome ćošku, usamljeni, otkako je u banju zamakla. Otac se smrači. Brat zaboravi govoriti. Zamrsi nam se pređa. Uzaludno ja tkam od jednog do drugoga. Kuća bez majke šuplja je i rasuta.

Vrati se blijeda, izbolovana. Oko nje se širio rezak a slatkast, zagušljiv miris pomade za reumu. Teško se kretala. U suton zapinjemo za strašilo od stana na kome je do juče tkala. Ubudžačeni preslica i vreteno. Iz nedopletenog priglavka bocka jež igala.

Izroni stotinu poslova koje je, da ne vidimo, obavljala. Sad neke jedva preko nas posvršava. O čemu je ranije ćutala, sada se raspričala. Kad Peša nema, svoga se kraja naširoko sjećala.

Sve ovo da upamtite, da mi se ničemu ne iznenadite kad u Humnini budete tražili ujaka. Da ćemo uskoro tamo hoditi, odnekuda je znala. I da ona neće biti sa nama. Tvrda na suzi, kao da se oprašta, skoro bi zaplakala: Bog ubio puške klete što ubiše Domazete. Nije jednog već dvojicu, i Milana i Novicu. O našim ujacima, koji su mladi izginuli, u Hercegovini se pjesma pjevala.

Šta su kraljevi žandari među crvenima tražili. Ko će im sada na Šćepan Polju kosti poznati u zajedničkoj grobnici sa Švabama. U Ljubinju biste imaju. A groba nemaju.

Kao da nisu ni rečene, te bi Pešove riječi prećutala.

Od Stoca do Vlahovića nismo išli nego se verali za ujakom. I za majkinim glasom. Još nismo sami. Još nekoga imamo.—



ČETVRTA STROFA

... neki kamen, neki list, neka nepronađena vrata; nekog kamena, nekog lista, nekih vrata. I svih zaboravljenih lica.

Goli i sami došli smo u izgnanstvo. U njenoj mračnoj utrobi mi nismo znali lice naše majke; iz tamnice njenog tela došli smo u neiskazanu i nesaopštljivu tamnicu ovoga sveta.

Ko od nas poznaje svoga brata? Ko je od nas u srce svoga oca zagledao? Ko od nas nije ostao zauvek zatočen u tamnici? Ko od nas nije zauvek stranac i sam?

~

O pustoši gubitka, u vrelim lavirintima, izgubljen, među sjajnim zvezdama na ovom najzamornijem tavnom ugarku, izgubljen! Sećajući se nemo, tražimo silni zaboravljeni jezik, izgubljeni kraj staze u nebo, neki kamen, neki lnst, neka nepronađena vrata. Gde? Kada?

O izgubljeni, i vetrom oplakivani, Duše, vrati se.



Tomas Vulf, Pogledaj dom svoj, anđele

[postavljeno 22.04.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #13 poslato: Decembar 18, 2010, 02:36:49 am »

*

RAJKO PETROV NOGO: Ne tikaj u me

Beograd, Zavod za udžbenike, 2008.


Rajko Petrov Nogo savremeni je pesnik, najpoznatije ratno siroče u srpskoj književnosti. Rođen u Hercegovini. Izgubivši oba roditelja tokom Drugog svetskog rata, odrastao je u sirotištima, ali to nije uticalo na njega tako da bude ogorčen i nesretan. Njegovo srce prepuno je razumevanja i ljubavi za čoveka, i malog čoveka-dete, za svoju otadžbinu, za svoj narod i književnu tradiciju svog naroda. Sve to su i teme njegove poezije. Već naslovi nekih od mnogih zbirki poezije koje je napisao i za njih dobio pregršt nagrada, svedoče o tome kakve ga teme zanimaju: Lazareva subota, Na kapijama raja, Hajdučija, Ječam i kaloper u velikoj bašti Ratka Lalića, Nedremeno oko... Napisao je i dve zbirke poezije za decu: Rodila me tetka koza, Koliba i tetka koza.

Njegova poezija na najlepši način čuva najnežnije i najliričnije slojeve srpskog jezika, ali zbog toga taj pesnički jezik nije hermetičan i nerazumljiv. To je jezik srca koji svako razume. Stari naš jezik, kojim su pisani nadgrobni zapisi sama je suština našeg današnjeg jezika, te ga nije teško razumeti.

Za ovu priliku nismo izabrali njegove najpoznatije stihove, niti dečije pesme, nego jedno pesničko svedočanstvo kako zapisi anonimnih pisaca iz naše prošlosti mogu biti motiv i inspiracija za pesnički čin. Zato knjiga Ne tikaj u me sadrži paralelno, zapis iz prošlosti, obično epitaf, a pored pesma R.P. Noga nastala na osnovu tog zapisa. Ta svojevrsna paralelna pesma često nema vidljive veze sa donetim zapisom, jer je pesnička imaginacija pokrenula nove slike iz istorije, iz života onog koji je zapis ostavio, a ponekad iz potonje istorije pa i svog života. Grob je svetinja u mnogim civilizacijama i verama. Otuda naslov zbirke nosi naziv po jedno epitafu, što bi na savremenom jeziku glasilo: Ne diraj me! U nadgrobnim zapisima bezimenih i imenovanih, pesnik vidi i svu tragiku i svu veličinu njihovog života, ponekad i duhovitost i on ih na svoj način dopisuje, pokušavajući da pesničkom imaginacijom razvije što više slika koje bi život naših predaka približile nama danas.
... [ОШ "Свети Сава" Бачка Паланка]


* * *

Pesnički poduhvat "Ne tikaj u me" Rajka Petrova Noga sačinjen je od soneta, koji su protkani citatnim kolažima iz "kamenih knjiga" dalekih predaka. I početni iskaz svakog od Nogovih soneta uzet je iz odabrane građe stećaka, pretežne pisane ostavine srednjeg veka u Hercegovini i Bosni, ali ovde "groboslovni" motivi sežu i do novijih vremena i stradalnih jama. Razgovor između sveta živih i davno umrlog srpskog sveta zapadno od Drine otkriva neslućene bliskosti. Do nas, posredstvom tih epigrafa i njihovog produbljenog pesničkog imaginiranja, dopiru glasovi svakidašnjih života i udesa, sa tegobama koje delimo ili prepoznajemo i mi potonji. Dokumentarni podtekst, oličen u datim snimcima pomenutih kamenih spomenika, daje i uverljivost i razgoreva tajanstvo ovoga izuzetnog obraćanja drevnosti zemlje sa koje pesnik potiče. [Autor teksta nepoznat]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #14 poslato: Decembar 18, 2010, 02:37:17 am »

**
Rajko Petrov Nogo
              Ne tikaj u me


AKO PITAŠ ZA ME

Davno ti sam lego gde tišina veje
A bezvremen celac poravnava međe
Gde ponoćno sunce nikoga ne greje
A rasuti mesec jedva diže veđe
Ovde gde ne niče i kada se seje
Preko čega senka Tvorčeva ne pređe
U predelu u kom malo ko zna gde je
A otkud je došo seća se sve bleđe
Mramornik i sečac žalobno narisa
Jelena i srnu A zbog mog imena
U kamene daske useče i pisa
Bogomnačrtana ćirilska pismena
Obriši taj puhor tišine i tame
Lakše mi je ležat ako pitaš za me


NE TIKAJ U ME

Ja knez Vlać Bijelić vlastelin i proče
Dojahah na Belcu sa Kosova ranjen
U Svetom Lazaru ležim ispod ploče
Grešan i truležan i sa zemljom sravnjen
Človeče ako te slovima optoče
U lavri gde greh je ktitorima smanjen
Zovi kako hoćeš to što smrću poče
Ako ti grob tiču nijesi saranjen
Ne ne tikaj u me orni čitaoče
Lažima gospara iako si stravljen
Dva Lazara ako u ropca ukroče
I robac je zarnom svetlošću preplavljen
Na baštini svojoj a tvoj Vladaoče
Ja knez Vlać Bijelić vlastelin i proče


U SAVINOM SLOVU

S razmirne krajine do Svetog Lazara
Niz nebesku strmen i pesmu kosovu
Silazim ti gospo do smrtnog pazara
Gde god sam zagibo padoh na Kosovu
Uz Belca ti šaljem urok-poklisara
Koji drži ključe duše u okovu
Naredi kaznacu da ne žali para
Širi staru crkvu ko da krojiš novu
Čuješ li vozara Ustalog Lazara
I Usekovanog na Polju Kosovu
Kako nemo poju ko dva vaskrsara
U očevoj crkvi zapevku kosovu
I kako sjajkaju svetlošću kvazara
Vlać i Vuk Bijelić u Savinom slovu.


SUNČEVIĆ

Grejalo je juče
Sad iz mraka veje
Gde mlad mesec uče
Da sja a ne greje
Život je već buncam
Pod stećkom iz jame
Ono malo sunca
Između dve tame
Ništi hudi plamen
Žiće u nebiće
I razdraba kamen
Ali još ne sviće
Sunce ogrejano
S nama zakopano


IMANJIĆ

Na zbornoj gomili či bi ovaj kamen
Čiji li je sada či li neće biti
Kneza Imanjića još sam čitljiv znamen
Pre nego se saspem pročitaj me i ti
Nikad nemah mnogo ali mi ne nesta
A delih svakome kome se podoba
Pa i ti kad odeš sa ovoga mesta
Ako tako nemaš imaćemo oba
Belopčeljanine koji prašiš reči
Pokamenovane krstate i tvoje
Groboslov pravedne od grabeži leči
I zato ne hajem kada me posvoje
Onaj koji čeka dan što će se zbiti
Zna čiji je bio čiji neće biti


VISOTA

Ja sam se odavno spremao za ovo
Bez imena da se u smrti zaklonim
Sad kad sam pod krstom ne treba mi slovo
U krstu je svako slovo od iskoni
Među pravednike uzneše me crvi
Tu sad čekam sunce i končinom živim
Zemljo svima ista moj mramore sivi
Jednom razapeti zar su uvek krivi
Ma ko da si Krsto ovo je prilika
Ti ako si mrtav duša ti je živa
Po grobu mi čepa na megdan zaziva
Razjaren što nemam imena ni lika
Zar ne vidiš da si mrtav za života
Glasnu se iz Luke Bezimen Visota


KOLENOVIĆ

Za svoju gospodu
Molih se Gospodu
A sad gledam stišan
Iz krsta u nišan
Moj je kamen malen
Moja raka plića
Ja nisam od ića
Od kolenovića
Juče je za juče
A danas za danas
Spasioci uče
Šta je bolje za nas
Koji brzo uče
Prvi se poturče


SVETI VASILIJE

Rodna kućo crkvo stoletna košćelo
Pospani kamene s koga koze brste
S polja ili mora okle letiš pčelo
Kada pisne bajam a rozgve se krste
U mom rukosadu tijom vodoplavnom
Gde oko čokota ribe se zapletu
Pa kao za Onim jato krene za mnom
Da nasiti gladne u posnome svetu
Sve dokle Ždrijelo ne usrkne vodu
A žeženo sunce grm i travku sprži
Za nebo zavezan usnuh u Gospodu
A još vidim da se cvet na vresku drži
I polje i more zeleno i pusto
Da još jednom vidim Zbog toga sam usto

(Iz nagrađene zbirke Ne tikaj u me, Beogradska knjiga, Beograd, 2010)

Pesme preuzete iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo" | Godina VII | Broj 26 Nikšić, avgust, 2010.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #15 poslato: Decembar 18, 2010, 02:37:45 am »

**
Poezija za decu Rajko Petrov Nogo


SA RODOM SAM RAŠČISTIO

Sa rodom sam raščistio
saznao sam tajne stvari
tata me je izmislio
al ne mari al ne mari

Krio sam se u stomaku
kad sam bio sasvim mali
beše lepo u stomaku
dok me nisu prepoznali
 
Otad više mira nemam
strine ujne ah te žene
taman htedoh da odremam
da vek mine iznad mene
 
Rađaj se već viču na me
baš ih briga što sam mali
pristao sam sve zbog mame
da je ne bi rasplakali
 
Sa rodom sam raskrstio
razumem se u te stvari
znam ja dobro gde sam bio
al ne mari al ne mari



KAD DOĐETE NA ZAGORJE
 
Išao sam s tatom i ja
na Zagorje na Borija
 
Kraj hajdučkog pustog druma
dočeka nas tužna šuma
 
Zamirisa smola gusta
melemima od avgusta
 
Presipa se zlato sunca
na rogove mladog junca
 
i na boru vrh litice
šuška srce veverice
 
A sazreli bukvar žita
hor pilića kad pročita
 
i pod strehu pored točka
sakrije ih majka-kvočka

i u duplju stare jele
kad se skriju divlje pčele

prvo glasno pa sve tiše
šta nam onda šapću kiše
 
Šta romori šuma pusta
mirisima svog avgusta
 
glasno će vam reći borje
kad dođete na Zagorje.



RŽEM TAKO NOVI JEZIK SRIČEM
 
Proleće je brbljajući stiglo
s ljubičicom i kaćunom plavim
pa je dreku naokolo diglo
s bumbarima u stidljivoj travi
 
Pčelama je raširilo krila
mačićima otvorilo oči
s pupoljaka osipa se svila
s jorgovana sunce plavet toči

Ispod streha izviruju laste
a u šumu tetreb me poziva
ždrebe doji stresa se pa raste
ovca bleji srećna što je živa

Blejim i ja onda kukuričem
sviđa mi se prolećna nervoza
ržem — tako novi jezik sričem
mekećući srećan kao koza
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #16 poslato: Decembar 18, 2010, 02:38:11 am »

*
KAPOR O NOGU


GRUMEN ZLATA

Momo Kapor o Rajku Petrovu Nogu i njegovoj poeziji
 
Ja u životu nisam napisao nijednu pesmu. Sve što sam naučio o poeziji u poslednjih desetak-petnaest godina, naučio sam od Rajka Petrova Noga u razlupanim džipovima, dotrajalim puhovima, rasklimatanim autobusima kada smo putovali na front. Onda je on kao putujuća antologija recitovao stihove, naravno — uvek tuđe, nikada svoje — od narodne, o kojoj je napravio čuvenu antologiju, pa do Tomasa Eliota i do najmodernijih anglosaksonskih i francuskih pesnika. Nije bilo pesnika čije stihove on nije znao. To je bio jedan putujući poetski univerzitet. A spavali smo po raznim mestima: u napuštenim kućama, rovovima, po kasarnama.
 
Budući da je Rajko Petrov Nogo siroče i da je odrastao u domovima za siročad, on je imao jednu osobinu, a ima je i danas, a to je da spremi krevet kad ustane — a ustaje vrlo rano. Tako sam se jednom u Bileći, u kasarni, u sobi sa desetak-dvanaestak kreveta, probudio i video generala Radovana Grubača sa oficirima kako pokazuje jedan besprekorno namešten krevet, krevet za divljenje. To je bio krevet Rajka Petrova Noga. Možete misliti kako su se čudile crnkinje, sobarice u "Hiltonu", u Čikagu kad bi ujutru ušle u sobu i zatekle na sirotinjski način spremljen krevet, sa posuvraćenim trouglom.
 
Rajko Petrov Nogo je sa astmom, narušenog zdravlja, sa pušačkim nogama, bolesnom kičmom, sa čitavim nizom manjih i većih bolesti, vukao tu svoju antologiju po ratištima. A njegova poezija je za to vreme ostajala u senci. Inače, to je jedna čudesna poezija. Uz poeziju Matije Bećkovića, to je jedina poezija koju zaista volim. To je poezija kosmosa, kojom u isto vreme kruže ljudske sudbine, reči, ali i trave, jagode, borovi — kao kupole zamišljenih, srušenih crkava, kao zvonici; poezija gde se vetar meša sa žuborom potoka, gde se pojavljuju najčudnije, već zaboravljene reči. To je, naime, poezija u kojoj se čovek, u tom jeziku, jednostavno okupa, i taj jezik spere iz vas sve naslage ružnih, loših, dosadnih, od upotrebe izlizanih reči, među kojima nažalost živimo. Poezija tome, mislim, i služi, jer pesnici su čuvari jezika. Baš po tome se ističe Rajko Petrov Nogo, čija je poezija potekla iz brda oko Kalinovika i koja ima sve osobine tog jezičkog čistog blaga, koje sija kao grumen zlata ili dragog kamena. Čovek se, dakle, očisti i preporodi slušajući tu poeziju. A čitava priča oko nje je priča o tradiciji, do koje je on dolazio polako i mukotrpno — počev od mladalačkih pesama koje su bile šezdesetosmaške, pune dosetki, žestine, gneva i prkosa — dok se to sve nije smirilo, umotalo i prekrilo mahovinama njegovog rodnog kraja, čineći jednu meku, divnu materiju. Vrhunac te poezije je pesnikovo otkriće stećaka, ponovno otkrivanje tih poruka uklesanih u kamen; traganje za vezom sa praocima, sa tim nekropolama po hercegovačkim vrletima koje stoje, sa svojim uklesanim figurama, kojima se Rajko najzad vraća tražeći svoje poetsko poreklo i svoju ars-poetiku.

 
Izgovoreno u filmu o R. P. Nogu, "Zavod za udžbenike u Istočnom Sarajevu", 2006. godine

17.05.2012. | Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #17 poslato: Decembar 18, 2010, 02:38:45 am »

**
RAJKO PETROV NOGO





SUZE I SOKOLAR1

Naši pjesnički susreti sve više liče na parastose, na opela. Zaplanjski Orfej, Branko Miljković, rekao bi da to pod praznim nebom plaču sokolari.

Pa hajde, zagledajmo se u nečije, bilo čije, ali voljene oči, oči naših bližnjih, u to prvotno i najdublje ogledalo. Hoćemo li u tim zjenama — sa oreolom oko glave — ugledati svoj ili nečiji pralik. Možda pralik onoga po čijem smo, kažu, podobiju stvoreni.

Srbi su kroz krupne, nemanjićki plave oči Svetoga Save progledali. A poslije kosovskoga poloma gledali su i pamtili šta su nekad bili čarnim deseteračkim, ponekad i sljepačkim očima potonjih Vukovih pjevača, očima koje su se slile u pantokratorski strog Njegošev pogled.

Brankove, Zmajeve, Đurine i Lazine, pa Vojislavljeve, Jovanove, Milanove i Aleksine, Vladislavljeve, pa Miloševe, Rastkove i Momčilove oči, a onda, po volji vam, dodajte, recimo, Vaskove — Otkuda tvoje oči na licu mome, anđele brate — sve do dana današnjega, oči Stevanove i Matijine... Premda različne, sve su to iste oči u neku daljinu zagledane. A da ih nije, ko bi nas opjevao i oplakao. Opjevati i oplakati — te dvije riječi u srpskoj poeziji imaju isto značenje.

Jer da tih očiju nije, uzaludna bi za nas bila ljepota djela Gospodnjeg. I, u obrnutoj perspektivi, da nije Nedremanog Oka, Oka Svevidećeg, koje eshatološkim, krajnjim smislom sve obdržava, i u kome se, kao u vrhovnoj zjeni, sve harmonizuje — jer se Djelo ogleda u svom Tvorcu, jer i kada spava, Nedremano Oko spava otvorenih očiju — uzaludna bi bila ljudska vjera u Hristov drugi dolazak i netruležnost one posljednje stvarnosti. Dobro je već u ovom životu vidjeti svoje bližnje obasjane onom svjetlošću.

Zagledajmo se jedni drugima u oči. Neće ljepota — već će suze, i suzne molitve, spasti svijet. Dobro je dok suze postoje.

Da bi bio vidovit, Filipu Višnjinom — a posljedično i savremenom srpskom pjesniku — i ne treba vid. U njegovom je pamćenju, kao u kakvom pouzdanom trezoru, pohranjena mikrofilmovana srpska priča. Pa ako i propadnemo, preživjelima će čitak biti njen hijeroglif. Ko pita šta će nama biti do pošljetka, taj budućnost vidi gledajući unatrag. Gleda se pamćenjem, kaže Miodrag Pavlović. A pamćenje je u jeziku najdugovječnije.

Daj nam budućnost kao sećanje, pisao je Zaplanjski Orfej, kušajući da zlatokrile utve vrati s gora u predanje.

Ko tako gleda, taj zna da je našoj Euridiki ime Serbija: Serbijo iže jesi selica na nebesi / U plavome beskraju huda zijezdo gdje si.

Baš kao i onu, i našu je Euridiku pečila otrovnica, a mi ćemo je — kao sjen — iz Podzemlja pjesmom dozivati. A dozvaćemo je, kako knjige kažu, tek kad Kerber postane krotak, kad Haron zaustavi svoj čamac, a Sizif sjedne na kamen, kad Tantal zaboravi na glad i žeđ, kad neumitne suđaje opet započnu da predu već završenu nit Euridikina života.

I kada nas najzad onaj ozgo pomiluje. Jer dugo smo i mi glavu od njega okretali.

Hoće li tada trepnuti Nedremano Oko, hoće li se postidjeti Oko Svevideće, ako ni zbog čega, a ono zato što su — ako su — i tamo oni koji nam sve ovo rade, po njegovom podobiju pravljeni.

Svirep je uslov — da se ne osvrćemo. Ne osvrćimo se, braćo, ni na šta. Ako, sa Miljkovićem, vjerujemo da ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukom — ne mi, nego oni koji će sve ovo preživjeti — nipošto se ne osvrćimo. Ne napuštaj me svete /Ne idi naivna lasto. I onda kad soko ne čuje sokolara.

A ako se to ipak, ipak, i najzad ne dogodi, ako našu Euridiku ne dozovemo, znajte da je u zločin umešan i onaj ko spava.

Da li pod praznim nebom plaču sokolari?


1. Beseda izgovorena povodom primanja Nagrade Zaplanjski Orfej u Gadžinom Hanu

[postavljeno 22.04.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #18 poslato: Decembar 18, 2010, 02:39:14 am »

**


NJEGOŠEV SRODNIK PO PERU I JEZIKU


Pjesnik Rajko Petrov Nogo je kroz lik svog junaka dijaka Gojka Vlahovića dao najvjerniji opis svoga stvaralaštva: on umjesto zlata ispira riječi, da muku vijeka optoči (Ječam i kaloper). Posvećujući se u misteriju pjesničke riječi domogao se snažnih poetskih simbola i dospio do najdubljih slojeva značenja srpskog jezika. Napor oko prečišćavanja riječi, dragocjeniji od ispiranja zlata, ima za cilj da što ljepše i vjernije muku ovog vijeka optoči, ne veštastvenim zlatom, nego slovom koje osmišljava ljudske nesreće i patnje u ovom svijetu.

Nogo se može ubrojati u one pjesnike koji nose i izražavaju patnje i tamne porive duša svih ljudi. Osim razvijenog pjesničkog umijeća i izvanrednog književnog obrazovanja za ovo zvanje preporučuje ga oštrina njegovog proniknuća ne samo do estetskih nego i do religijskih i mitoloških osnova ljudske duševnosti.

Na našu radost Nogo se nije prihvatio lagodnih povlastica i blijedih znamenja pjesnika sveopšteg, poprilično apstraktnog, ljudskog udesa. U njegovom pjesničkom glasu odjekuju nasledni tonovi kosovskog bola; on je vaspitanik dugo njegovane uzvišene senzibilnosti naroda koji živi od priče/ da božur iz krvi niče/ iz bola davorije (Vrata spasa, Gle Srbi). Njegova, poezijom obuhvaćena i oduhotvorena topografija, od Kajmakčalana, Nagoričina i Kosmeta, preko Meduna i cijele Humnine do zornog Kalinovika i Vračara otkriva ga kao u vremenu i prostoru utemeljenog srpskog književnika, a sve gore pomenuto kao dostojnog nasljednika Njegoša, Marka, Dučića i Šantića.

Rajku Nogu pripada zasluženo mjesto među najboljim lirskim pjesnicima srpskog naroda ovog vremena. Njegova lirika prepoznaje se po tome što često u sebe ugrađuje snažne epske motive i detalje i što lirsku ritmiku obogaćuje tonovima epske poezije. Njegovi junaci jašu rasne konje; stari vlastelin Vlać Bijelić vraća se na Belcu sa Kosova, ranjen; Srdit Marko Miljanov jaše Arnauta. Ne bismo se zadržavali na tim slikama iz epske prošlosti da jahanje konja u pjesničkoj obradi nije u funkciji proniknuća do slojeva kolektivnog pamćenja i samopoznanja. Pjesnik "u ciku plavičaste u magli mamutske zore" sluša "pretpotopski topot i biblijski galop". Jašući, ne više epske, nego nebeske konje, pjesnik sažima ljudsko srce sa srcem zemlje, dubokim srcem svijeta. Pjesnikovo srce je pokretač kroz duhovni vremeplov, dok je pokretač kroz vremeplov istorije pjesnikov nebeski konj, Arnaut. I u jednom i u drugom pokretaču djeluje stvaralačko, ujedno i stihijsko načelo pa nije čudo što se ih pjesnik poistovjećuje: "Smiri se pogano srce moj ljuti Arnaute". Iako su u poeziji poznatiji Pegaz i Jabučilo, Nogov nebeski konj može biti samo ljuti Arnaut koji je ušao u poeziju kroz junaštvo Nogovog krvnog srodnika Marka Miljanova, a sada stvaralački razigrava nemirno pjesnikovo srce.

Drevna narodna priča o vukovima Svetog Save dobila je uspjelo poetsko uobličenje i u stvaralaštvu Rajka Noga. Kao prije njega Vasko Popa, kao i Matija na njemu svojstven način, tako je i Nogo povremeno koristio "vučju azbuku" koju je poodavno još u sarajevskim danima sricao, i na njoj u "Suznoj molitvi" propojao u Beogradu, od užasa koji je na našu Otadžbinu izlilo pakleno čudovište cinično i bogohulno nazvano "milosrdni anđeo". I u naše vrijeme cio Srpski narod stjeran je bombama u mračni zindan i našao se u položaju vuka zatvorenog iza rešetaka. Gledajući tugu uzapćenog vuka pjesnik kroz duboko saosjećanje osvešćuje udes svog naroda. U takvim graničnim situacijma pjesnička prozrenja dopiru i do mitološkog prasrpskog sloja duševnosti. — Možemo ga nazvati i vučjim ako imamo u vidu da je vuk mitska zvijer iz staroslovenske mitologije. I za staru slovensku kao što je slučaj sa starogrčkom mitologijom karakteristična je neka neiscjeljiva, vučja tuga. Tu našu staru tugu iscijelio je onaj "od koga sve poče" koji nas je dokrstio i priveo Hristu, pa i sada nas oslobađa od tuge i iscjeljuje svojom suznom molitvom. U srpskom sabornom samosaznanju Sveti Sava se prepoznaje kao duhovni otac cijelog naroda, kao onaj "na čije oči naša tuga sija". Svakako ne više vučja, nego prosvijetljena, svetosavska, kosovska.

Nogo je u svoju poeziju ugradio dosta religioznih motiva i detalja hrišćanskih, a u manjem broju i slovensko prethrišćanskih, onih koji su još uvijek prepoznatljivi u srpskoj kolektivnoj svijesti. Sonetom Andrićeva kupina Nogo je obukao u odgovarajuće pjesničko ruho jedan Andrićev molitveni uzdah iz vremena kada se veliki pisac našao negdje u Imotskom. Sonet se završava Andrićevim riječima: "Ja puste crkve, ja pustih svetaca da mi se pusta Boga namoliti". Pridjev pust, u raznim oblicima ukazuje na bezdan u ljudskom duhu koga jedino molitva može prosvijetliti, a bezdan milosti Božije ispuniti. Ovi stihovi snažno asociraju

"Bezdan bezdanu dozivlje, glasom slapova svojih". U Nogovoj poeziji eho liturgijske molitve rasprostire se na cijelu tvorevinu. U toj kosmičkoj liturgiji, koju pjesnik doživljava u rodnoj Hercegovini, najprije se svojim pojanjem uključuje "od svakog skrita pusta crkva" negdje kod Blagaja, kojoj "saslužuje drozdić u ševaru" a kupina u Humnini svitka onim pradrevnim sinajskim sijanjem. Uključuju se borovi kao kaluđeri i jele kao monahinje, a inje izobražava srebrnasti krst u slavu Spasitelja. Njegovo pjesničko sjećanje dopire i do onih starosrpskih prethrišćanskih svetilišta rasutih po gorama odakle krotki starci (kao Njegoševi nevini sinovi prirode) još opšte sa zvijezdama.

Nogo — zaslužni dobitnik književne nagrade "Izviiskra Njegoševa" prepoznaje se kao Njegošev srodnik po peru i jeziku. Njegovu srodnost sa Njegošem, tragičnim junakom kosovske misli, vidimo u snažnoj motivaciji Kosovom i knezom Lazarom. Kosovo je za Noga sabirno ime za sve srpske žrtve kroz vjekove. U tom smislu razumijevamo njegov stih: "Gde god sam zagibo, padoh na Kosovo". I Nogu sjaji kruna Lazareva, usjekovanog na polju Kosovu, koji je zbog svoje žrtve dobio vijenac vječne slave Božije. U toj slavi svaki onaj koji je na Kosovu ranjen (a ko od nas nije) dobija svoj udio i on je "zarnom svetlošću preplavljen". Nogova poezija prožeta je božanskom svjetlošću, koju Njegoš proslavlja u svom djelu, sa kojom je započeo svoj Testament i završio svoj ovozemaljski život. Kod Njegoša sija "vječna zublja vječne pomrčine", a kod Noga se (isto to ali malo drugačije) "nazire sunce u dnu tame". Njegoševu religiozno-filosofsku misao o ljudskoj egzistenciji "mi smo iskra u smrtnu prašinu" Nogo je izrazio ne manje uspješno, ali ne zamašnim desetercem kao Njegoš nego ritmičnim šestercem:

                                   "Život je već buncam
                                   pod stećkom iz jame
                                   ono malo sunca
                                   između dve tame
                                   ništi hudi plamen
                                   žiće u nebiće."


Da ljudski život nije samo ono što je zatvoreno između dve tame svjedoče eshatološki intonirani završni stihovi soneta "Sunčević":

                                  "Ali još ne sviće
                                  sunce ogrejano
                                  s nama zakopano."


Nije li nas grobna oporuka "Ne tikaj u me" kojom je Nogo vozglavio najnoviju zbirku svoje poezije podsjetila i na Njegoševo lovćensko zavještanje? — Da se ne dira ni u njegov grob, ni u njegovu crkvu zadužbinu, a samim tim ni u vjeru, ni u jezik, ni u narodnost. Tumačeći pomenutu oporuku Nogo je prikupljao vjekovima sabirana iskustva u borbi za očuvanje narodnog imena i zavjetnog pamćenja. Ako sve knjige, najdubljeg srpskog samosaznanja gledamo kao nastavak Gorskog vijenca — Izviiskre Njegoševe, onda je knjiga Ne tikaj u me sigurno jedna od njih.

Episkop
Budimljansko-nikšićki JOANIKIJE

Tekst preuzet iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo" | Godina VII | Broj 26 Nikšić, avgust, 2010.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #19 poslato: Decembar 18, 2010, 02:39:36 am »

*
"IZVIISKRA NJEGOŠEVA" DODIJELJENA PJESNIKU RAJKU PETROVU NOGU


SA VLADIKINIM DJELOM ZNA KUDA ODE

Dobitnik nagrade "Izviiskra Njegoševa" za 2009. godinu je književnik i pjesnik Rajko Petrov Nogo za pjesničku knjigu "Ne tikaj u me". Odluka žirija saopštena je juče u Udruženju književnika Srbije, a Njegoševa nagrada laureatu će bitu uručena na dan Svetog Vasilija Ostroškog, 12. maja u Nikšiću.

Nema pjesnika koji piše na srpskom jeziku, a da ne priželjkuje Njegoševu nagradu. Znam sve njegove stihove i sve njegove knjige, čak su i njegova pisma na mene uticali. Kad god se izbezumim, kada izgubim orijentaciju, kada ne znam kud ću i ćemu ću, uzmem Njegoša, pa se tješim i čini mi se da znam kud ću — rekao je laureat.

Žiri u sastavu predsednik dr Jovan Delić (Beograd) Milutin Mićović (Nikšić), mr Dragan Hamović (Beograd) i dr Ivan Negrišorac (Novi Sad), pred sobom je imao nimalo lak zadatak, jer je u konkurenciji za nagradu bilo 52 naslova iz dvogodišnje književne produkcije na srpskom jeziku.

"Ne tikaj u me" vrhuni plodnu i stvaralačku deceniju Rajka Patrova Noga. Knjiga "Nedremano oko" bila je u znaku odjeka stradalnih i uskolebanih 90tih godina minulog vijeka, s neprestano uprtim ispitivačkim pogledom ka nebu i oko sebe. "Kenotaf" završna pjesma "Nedremanog oka" ujedno je bila prolog naredne, izuzetne poetskoprozne cjeline "Ječam i kaloner". Tu se pjesnik ponovo vraća u lični početni prostor, u bolna, uzbudljiva izvorišta svoje pjesme, da bi jedan rukavac te razgranate priče o sebi i svojima dospio do rodne crkve pjesnikove majke, crkve što čuva u kamenu riječi iz dubokog vremena, "Ne tikaj u me". Takav će naslov ponijeti i ova nagradom "Izviiskra Njegoševa" ovjenčana knjiga, objavljena 2008. godine, tvorevina naslojena i složena, koja potvrđuje rijetku pjesničku kovinu i ujedno oduševljava novim suverenim postignućima. Sve je, još od "Lazareve sudnine" neumitno vodilo ka ovom pjesničkom nizu od soneta i starosrpskih citata, bavljene ličnim počecima i nužno dovelo do bazičnih iskustava srpskog jezika, poezije i kulture" stav je žirija koji je nagradu dodijelio Nogu.

"Ne tikaj u me" jeste izvrsno ostvareni dijalog između neumrlih glasova u kamenu i usmenog predanja, s jedne, i savremenog pjesničkog glasa, s druge strane. To je razgovor o udesima, nadanjima intimnim, narodnim i opšteljudskim.

Uvjerljivost svog poetskog zamaha Nogo ovdje podlaže i "dokumentarnim detaljima" o jednoj zaklonjenoj liniji srpske prekopdrinske baštine, na kojoj, pokazalo se bjelodano jasno, temelji i svoje ukupno pevanje.
Kako je primijetio žiri, malo je danas autora kojima s više stvaralačkog nerva, što uključuje i moralno, može pripisati Njegoševa nagrada.

Snaga pjesničkog izraza obojice pjesnika, i gorstasnog pretka i kakvogtakvog potomka, jeste u postojanoj snazi uvjerenja i utemeljenja. Strašnja Njegoševa lozinka "Neka bude što biti ne može" i Nogova poenta "Nije sve propalo kad propalo sve je", proistekle su od istog zavjetnog glasa, koga još uvek lako u naraslim teškoćama razaznajemo, bez obzira na zagušujuću i razarajuću buku sa svih strana, kaže se u obrazloženju žirija za dodelu "Izviiskre Njegoševe".

Prvi dobitnik ove nagrade koju je povodom godišnjice prvog izdanja "Gorskog vijenca" osnovala Eparhija budimljanskonikšićka i renomirana modna kuća "Mona", radi obnavljanja nekadašnjeg značenja Njegoševe nagrade u srpskoj kulturi, bio je pjesnik Miodrag Pavlović 2008. godine. "Izviiskra" se dodijeljuje svake dvije godine za najbolju knjigu srpskih stvaraoca.

Laureata nam je juče otkrio i koje mu je Njegoševo djelo najbliže.

Sigurno očekujete da ću reći "Luča", ali ne, ja ću reći "Gorski vijenac", rekao je Nogo.


M. Njeguš


NA DODIJELI ĆOSIĆ I BEĆKOVIĆ

Svečanosti u Udruženju književnika Srbije prilikom saopštavanja odluke žirija da je Nogo dobitnik "Izviiskre Njegoševe", jedine nagrade sa Njegoševim imenom u srpskom nacionalnom korpusu, prisustvovale su brojne ličnosti iz javnog i kulturnog života Srbije. Tu su bili i akademici Dobrica Ćosić i Matija Bećković, književnici, glumci poput Rade Đuričin i Vjere Mujović, operski pjevači Živan Saramandić i Oliver Njego. On je svojom pjesmom podesjetio i na vladiku čija nagrada se dodijeljuje najboljem. Njegoš je boravio u Napulju, i kako je rekao Njego tamo su se lijepe žene oduševljavale pojavom najvećeg pjesnika, gospodara Crne Gore. A njega je u tom italijanskom gradu dočekala čuvena napolitanska kancona "Kome bela montanja", odnosno "Kakva lijepa planina", koju je poznati operski pjevač juče otpjevao u sjećanje na velikog vladara i stvaraoca.

2010-01-26 | www.dan.co.me
Sačuvana
Stranice: 1 2 »   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: