Dušan Kostić (1917—1997)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Dušan Kostić (1917—1997)  (Pročitano 9539 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« poslato: Decembar 18, 2010, 03:46:46 am »

**





DUŠAN  K O S T I Ć  
(Peć, 23.01.1917 — Meljine, 19.10.1997)

U našoj književnosti za decu i omladinu, koja je svoj puni procvat dostigla tek posle drugog svetskog rata, vrlo istaknuto mesto zauzima pesnik i romanopisac Dušan Kostić. Rođen 23. januara 1917. godine u Peći, Kostić je detinjstvo proveo na obalama Plavskog jezera. Bistra jezerska voda u kojoj se ogledaju snežni i vrhovi vrletnih planina snažno se upila u njegovu dečačku dušu, pa je Kostić i mnogo godina kasnije, kao već odrastao čovek i zreo pisac, ostao oduševljeni poklonik lepota prirode.

Ali, godine detinjstva su prošle brzo i Kostić posle završene osnovne škole napušta svoj zavičaj i nastavlja školovanje u gimnaziji u Beranama (današnjem Ivangradu). Po završetku gimnazije studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Još kao đak i kasnije kao student pisao je pesme, koje su zbog svog revolucionarnog duha brzo postale omiljene među omladinom. Međutim, buržoaske vlasti su gledale s podozrenjem na delatnost mladog pesnika-revolucionara, pa je Kostić nekoliko puta bio hapšen i zatvaran. Ali to nije moglo da slomi njegovu nepokolebljivu veru u svetle ideje socijalizma i komunizma. Za njih se Kostić borio ne samo rečju već i oružjem — od prvog dana naše revolucije. Posle mnogih patnji i iskušenja u toku četiri godine ratovanja, Kostić je odložio pušku i ponovo se, u slobodnoj domovini, opet prihvatio isto tako ubojnog oružja — pera. Blo je urednik Radio-Beograda, lista "Borba", "Književnih novina", časopisa "Mladost", "Književnost", "Savremenik".—

Za svoj književni rad Kostić je nagrađivan: dobio je nagradu Udruženja književnika Srbije za dečju poemu "Gradić Jelengaj" i za zbirku pesama "Zov lišća".

Književnu delatnost Kostić je započeo kao pesnik i objavio je nekoliko zapaženih zbirki pesama (PJESME, ZEMLJI VOLJENOJ, POEMA O GRADU I LJUBAVI, PROLJEĆE NAD ROVOM, GOVOR ZEMLJE i MREŽE), pre nego što se prihvatio pisanja za decu i omladinu, što je učinio po nagovoru dvojice istaknutih pisaca za decu — Voje Carića i Ahmeta Hromadžića. Prva Kostićeva knjiga namenjena mladim čitaocima — poema "Gradić Jelengaj", koja je napisana prema poznatoj legendi o postanku Plavskog jezera, postigla je uspeh koji je uticao da Kostić nastavi sa pisanjem knjiga za decu i omladinu. Od tada je on napisao nekoliko romana: GLUVA PEĆINA, SUTJESKA, MODRO BLAGO i GORA KOŠTANOVA, koji su ga uvrstili u red najznačajnijih pisaca ove vrste literature kod nas.

Roman SUTJESKA je inspirisan stvarnim događajima u kojima je Kostić i sam aktivno učestvovao. Epopeja Sutjeske i herojska smrt Save Kovačevića bili su veliki istorijski trenutak naše revolucije; ali, opisujući događaje, njihove uzroke i posledice, istorija se mnogo manje bavi sudbinama pojedinačnih učesnika tih zbivanja. Zato je uloga književnosti da, po meri svojih mogućnosti, uvede u istoriju i sve one znane i neznane učesnike tih sudbonosnih trenutaka, one koji su svojim podvizima i životima doprineli da se događaji odigraju baš onako kako ih istorija saopštava jezikom činjenica. Pri tome Kostić ne gomila svakovrsne detalje, nego pesnički izražava istorijsku stvarnost, posluživši se vrlo jednostavnom fabulom: u Blagunje upadaju Nemci, zarobljavaju Peroša, Miluna i još neke seljake, koje iz ropstva oslobađaju dečaci Dragiša i Jole uz pomoć švercera Iveljića. Tu jednostavnu priču Kostić je ispričao sočnim jezikom, ispod čijeg gustog spleta, kao čist gorski potok ispod trave i žbunja, često probija lirski temperament pravoga pesnika, što se, na primer, vidi iz ovog odlomka u šestoj glavi: "Gluvo je osvajao dan silazeći sa vrhova, razotkrivao divlju kamenu zemlju punu tišine — bez pucnja i bez ičega. Samo se rijeka nametala odozdo hučeći jednolično i potmulo. Javi se, u granju, nekakva ptica: prevari je svježi mir jutra; oslobođena svakog straha, ona veselo zacvrkuta i poigra se u nebu oštro režući vazduh."

Sve vrline Kostića romanopisca došle su još jasnije do izražaja u romanu MODRO BLAGO. Njegov pronicljivi duh i oštro oko, naviknuti da iz gomile podataka izaberu one najvažnije i najkarakterističnije, doprineli su mnogo da MODRO BLAGO bude jedna čvrsta, celovita romaneskna celina. I MODRO BLAGO je, kao i SUTJESKA, roman radnje; ali dok u SUTJESCI delovanje ličnosti ima jedan sasvim jasno određen cilj, kome je podređeno sve ostalo — (spasavanje zarobljenih seljaka iz ruku nemačkih fašista), dotle je u MODROM BLAGU osnova svekolikog delovanja glavnih junaka — igra i želja za avanturom. Istina, deca tragaju za "blagom vojvode Lazara", ali to blago je samo jedan simbol, jedna izmišljena meta koju oni žele da dostignu. Pošto je posredi nešto gotovo nedostižno, dečja mašta je u stanju krajnje napregnutosti, pa se sve događa kao u nekom divnom polusnu. Ali sanjaranje, maštanje polako nestaje, a umesto njega se u svesti javlja stvarno saznanje o svetu koji ih okružuje. Besciljna pustolovina postaje svesno traženje, a izmišljeno blago vojvode Lazara — stvarno blago koje su fašisti opljačkali za vreme rata.

Spojivši nestvarno i stvarno, maštu i svest, san i javu, Kostić je uspeo da stvori jedan neobično zanimljiv roman, koji potpuno obuzima pažnju i duh mladog čitaoca. Osim toga, Kostić nije zapostavio ni vaspitnu ulogu u svome delu, samo što to nije propoved sa naravoučenijem, nego škola života u samom književnom štivu i u životnim podacima koje ono pruža.—


Dragutin M. Malović

Iz Pogovora o piscu i delu: Dušan Kostić "Sutjeska" & "Modro blago", Mlado pokoljenje, Beograd, 1966.

[postavljeno 02.07.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #1 poslato: Decembar 18, 2010, 03:47:15 am »

**
Stihovi Dušan Kostić


U toj tami dugoj blješti moja luča,
Srbijo, iz kandži izleti još mlađa!
Slutim zoru brijegom kroz krv koja ključa
za tvoju slobodu, za sve što se rađa.

Izbjegoh, al' tvoj sam do dna, zadnje niti,
zar mogu ne voljet dom taj, svoje kraje?
I ovdje, u sv'jetu, ja ću s tobom biti
međ' nama daljina makar kolika je.

Jer znam čežnje tvoje, tvoj san, tvoje nade,
znam širinu duše i ljubav bez mjere,
tvoj mrak znam duboki, i tugu, sve jade,
svu bol koju boliš, sve to što te ždere.

Znam šta okom plane. mrko, usred uza,
krenu l' čete listom, bljesnu li šišane;
znam ti svaku mis'o, svu gorčinu suza,
gnjev tvoj preduboki, lance pokidane.

Zemljo moja rodna! Znam i glad, i hajke,
kevtanja, i spletke, i žuč, mrakobjese;
znam jed šupljoglavca, glas tuđe svirajke,
znam dušu mantije, ćud kneževe kese.

Al' za tebe trijeh — za dan što će doći,
za pučinu tvoju što se diže smjela,
za sm'jeh tvog proljeća mrak pokidah noći,
za živu ti riječ gorjeh do pepela.

Za sve snove tvoje utkane u strune
gusala, za bajku majke — tkalje meko,
za gorčinu kletve izdaju što kune,
riječ nježnu drage dragom na daleko.

Zemljo moja rodna! Tvoj sam. Rudi pjena
nad buktinjom srca — ljubav tiho plavi.
Ja znam snagu pera, praha razmućena:
svu ljepotu tvoju svjetom da proslavim!



VOLIO BIH

        Jovanu Popoviću

Volio bih da pred tobom opet zaigraju jaganjci
na pašnjaku nekom, po mekoj kosi livade;
jutro da bude, nabrekli da krenu oblaci
u daljine, u sive mrkline; i mlade
sa brijega iz rascvjetanih bašta da ti mašu grane —
volio bih, tako bih volio, Jovane! ...

Da dođeš drugu u goste, ukraj mora,
gdje smokve zriju, gdje sunca su pune pržine.
Sve bi te zdravilo: i galebovi, i valovi, i pjesma borja,
i ribari, i brodovi sa pučine!
Sve bi te radovalo, sve bi ti liječilo rane —
volio bih, tako bih volio, Jovane!...

Već dugo ležiš i vrela je tvoja postelja
— golubovi, gdje su? Gdje ljubavi puna zdravica?
Daj ruku! Željna je, žedna je duša veselja,
nek zora prijeće preko umornog lica!
Što prije, što prije da srcem zdravlje kane —
volio bih, tako bih volio, Jovane!...


[postavljeno 03.07.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #2 poslato: Decembar 18, 2010, 03:47:34 am »

*
Stihovi Dušan Kostić


SLEĐENA TIŠINA VISITORA

Neka, neka ti nisam pisao. Ostavih za sobom,
jednog jutra, rose, jedne,
i sjenke i vjetrove zavičajne, i Lužu onu u sjenkosima;
odoh iznenada sa tek probuđemh obala — sve me tu prijatelju,
podsjeti na oči moje djetinje. U svemu vidjeh sebe;
samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah...


Što boli tišina ova, što boli
taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!
Na rastanku, rodni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih svelih;
da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.
Kaplje, kaplje noć.
Psi laju.
Ah, sam sam i pust sam u zavičaju!...

Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.
Ni drugova, ni igre. Samo trava,
i godine samo, i smrče u tišini,
i neizgažene staze u planini.
Samo mir. Samoća duga. Samo trava.
I draga krajina plava.

Žudnja me ovdje baci
Gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;
Žudnja mi ovdje zvoni:
u muku tom ne kloni,
možda u jatu plavom, možda pod krovovima
ima radosti plahe i blage zore ima;
možda će proći nemir slutnja ova laka
sa pjenom od oblaka.

Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,
od trnja što me kida,
od vjetra što zatrese;
ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova —
djetinjstvom da me vida,
djetinjstvom da ponese.
Al vidim: odbjeglo sve je, godine samo tuku
i tavna mreža borâ.
Aj, zalud tebi drhtavo pružih ruku —
tišina Visitora!...

Jer boli samoća ova, jer boli
taj mir, taj korak šaptav zvijeda snenih!
Na rastanku, travni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih, svelih —
miris livada pokošenih.

Da zgazim samoće? Čemu one
kad u valovlju rastanka tonem
i pijem daleke luke?
Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,
zaboravljena tuga harlekina,
ja sam dio svjetla i svete gradske buke
kojoj iz mira ovog dajem ruke.
Odlazim — i svu noć pusto vape vrata
za vedrim žamorom asfalta,
za gradom što je razvio zastave svoje,
i moje, i moje.

Oprosti za otvoreno srce — ja mira nemam,
tišinâ nemam ovdje iako tiho sve je.
Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje
gdje se sve na hrpu baci — i koraci, i oblaci,
i sve melje bez odmora, bez umora,
sleđena tišino Visitora!...
/ Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #3 poslato: Decembar 18, 2010, 03:48:03 am »

**
Stihovi Dušan Kostić


TAMNE SU MOJE RIJEČI
 
Tamne su moje riječi, sve tamnije,
gladne su moje oči, sve gladnije,
od šiblja noći stanka nemam;
ružne su moje psovke, sve ružnije,
tužne su moje lađe, sve tužnije,
kud se to spremam?
 
Na nekoj grani trava raste,
na nekoj livadi granje plaste
(zle vode gmižu naopako);
nad humovima divljač love,
po humovima zvijezde plove
— zašto je tako?
 
Gorko mi nebo kroz kosu rije,
prostorom mojim lišće gnjije,
jablana nemam.
Tamne su moje riječi, sve tamnije,
tužne su moje lađe, sve tužnije,
kud se to spremam?


CRNI KONJI
 
Dođoše po nju crni konji,
ah crni konji, crni konji!
 
Sav zaliv utonu, zagubi se
za brdima sad mi mrkim,
za maglenim.
 
Izmaknu se vedrina. Odmami smijeh.
Ostadoh sam na pijesku,
sam na pijesku.
 
Za leđima posljednji trzaj, stisak zadnji.
Ošinu me jedna smrt,
ostavi da razmišljam.
 
Odnesoše je crni konji,
ah crni konji, crni konji!


Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #4 poslato: Decembar 18, 2010, 03:48:24 am »

*
Povodom testamentarne zbirke poezije Dušana Kostića "Kako će se ovo zvati"


PATNJA KAO IZVORIŠTE OSJEĆAJNOSTI

Pišući o Dušanu Kostiću, povodom desetogodišnjice njegove smrti, dvoumio sam se kako to da učinim. Da li da dam ukupan portret ovog pisca koji se potvrdio u više žanrova — poeziji, prozi za mlade i putopisu ili da se kritički osvrnem na ono što je ostalo iza njegovog života: pjesničkoj zaostavštini objedinjenoj u zbirci "Kako će se ovo zvati", koja je objavljena ubrzo poslije autorove smrti. Odlučio sam da pažnju usredsredim na navedenu zbirku, uvjeren da je ona neka vrsta rekapitulacije ili bolje reći lične nevjerice u društvena dešavanja i njene nepojamne strmine i ponorja.

Kako je poeta bio blage i melanholične duše, nije mogao da razmine ovu ciklično nastalu pojavu koja je ravna udesu. A udes, sami znamo, prirasta za pjesnikov duh jače od svake druge postulacije. Život je sam po sebi udesnost, a ideali pilule da se ona ublaži, ili odagna, ako se može. Dante je primjer da ni božja mistrija ne može da poravna neravnine života. Biće je premreženo strahom i patnjom. Ono je oduvijek zatočeno presjekom tragičnih linija. Stvaraoci ih samo pomjeraju iz ležišta, ne bi li time osvojili privid nekog srećnijeg ishodišta i to utkali u vokacijski akord. Filozofi estetičar Sreten Marić ističe da čovjek svojim nespokojstvom plaća svoju slobodu i svoju misao. Nespokojstvo najviše isklijava u samoći, iako mnogi misle da se njome ukida vrlina opštenja. Od iskona je čovjeku data samoća. Pisac je saopštava putem riječi koje su njen smisleni organ. Može se i drukčije tumačiti fenomen samoće. Oni koje je mistika uzela pod svoje, smatraju da ekstaza ne trpi riječi. Ona se obogaćuje ćutanjem. Egzistencijalistička filozofija dobrim dijelom je okrenuta fenomenima ćutanja i samoće, držeći se gledišta da je život neiskaziv. Pa i takvo stanje traži oslonce u riječi. Držim do gledišta da nema misli bez riječi.

Kostićeva samoća, u koju je izgnan okrutnošću zbilje, oplodile su riječi lirske tonalnosti. Samoća je vid odbrane od životne otuđenosti, koja bi da potre snove i dušu. Kažimo da pjesnikovo nespokojstvo nije romantičarskog tipa. Ono detektuje prekor kao modernu lirsku supstanciju. Nenametljivo u maniru autentičnog iskaza. Pjesnik dobro zna da njegov iskaz tvori nijansa. I zbilja, ova zbirka sva je u znaku doživljajnog spontaniteta i nijansirane slikovnosti. Nimalo joj ne smeta što je obuzeta pesimizmom. Helderlin u Hiperionu ističe da duh čovjeka spasava od očajanja. Stvaraočev duh u pesimizmu osjeća i izvjesno sladostrašće. Ono se može potvrditi i kao vitalitet života. Sofokle je bio pesimista, ali nije se odricao slasti života ni u dubokoj starosti.

Jedna slika u prirodi, odsjaj sunca u kruni cvijeta, znalo je Kostića da preporodi. Da mu udahne čaroliju uzbudljivog trenutka iz prirode. Morsko priobalje, sa draperijama zelenila, brzo naseli dušu. Njome se odagna prizor crne slutnje. Šta je život nego smjena kontrastnih slika — tamnih i provedrenih. Kostić je bio u dosluhu sa jednima i drugima. Pa ipak, tamnina je preovlađujuća. Više je razloga za to. Apostrofiramo najvažniji: tamnina preferira dubini kao iskonskoj datosti.

Kritičari koji su pisali o Kostićevoj poeziji isticali su njen sjetni ton. Čak i u pjesmama o ljubavi sjeta se javlja kao refleks pjesnikove prirode. Međutim, u ovoj zbirci sjeta dobija svojstvo koje emanira glasnom kriku. I njega je vizija posvojila kao doživljajni redukt. Prosto ga iščupala iz vlastite nutrine i podarila nam ga u lirski destilisanom obliku. Dala mu svojstvo pamtljivog opčina.

Kako se život odigrava uporedo sa djelom, objedinjuje ih vizija, dajući im semantički obol. Pri tome se ne razminjuje ni frustracija ni revolt. Autor ih je fermentirao punoćom lirskog izliva. To je teško postići u pjesmama kritičkog usmjerenja. Markirane pojave sadrže vid kobne spoznaje i emotivne prevlasti, modelovanih po sistemu gradacijskih skala. Druga naglašenija od prve, treća od druge. To sve govori o osobenoj lucidnosti njihovog tvoritelja. Bogatstvo intuicije diktira tu uslovnost. Ona je klijajuće naravi kad su u pitanju čulne i njoj slične indikacije. Često imaju i odjeke vapaja. Bez izgleda na primir i spas. Njih su satvorile demonske sile. Prepoznajemo ih u više obličja.

Da to bliže pojasnimo. U osnovi je pjesnikove težnje da identifikujući lični svijet, identifikuje i opštu stvarnost. Na taj način ostvaruje se njihovo međusobno ogledanje i potreba da se naglasi katarzično svojstvo života, pošto ono, u difuznosti svojih mijena, najdublje proniče tamo gdje se susreću biće i svijet.

Kostićeva poezija oduvijek je bila u znaku toga susreta. Neću reći da je uvijek bila u fazi pune zrelosti, ali se upućivala ka njoj, naročito u onim zbirkama koje su bile rezignacijski intonirane. Kao posljednji luk njenog visokog dometa i zrelosti je navedena zbirka. Ona je svoj lirski sklop i energetske naboje upravo usmjerila ka katarzičnom polu, gdje se putem uobrazilje kobično stanje uzima kao dominantni predložak. Nezadovoljstvo i patnja dejstvovali su po diktatu unutrašnjeg naboja, prirodno uslovljavajući takav gest. Kostić je svoju poetsku ispovijest modelovao u rezignacijskom ključu: Bivši sanjari / pod skeletom neispunjenih snova.

Oni kod kojih se snovi hirovito rascvjetavaju, a Kostić je bio jedan od takvih, misle da njihova jarka boja i opojan miris vječito traju. Iznenade se kad od cvijeta ostane samo suva stabljika. Ne govore li navedeni stihovi da se slično dešava i sa idealima. Nekad toplo prigrljeni, suvomrazica stvarnosti skvrčila im je listove, uništila miris. Dušan Kostić u ovoj zbirci (i ne samo u ovoj), pjeva o metamorfozama kroz koje su prošli ogranci njegovih snova.

Budućnost se obično zamišlja u obrisima provedrenja, a u zbirci "Kako će se ovo zvati" naznačena je kao vrijeme nesreće. Tada nestaje onaj nasušni zahtjev da se živi u saglasju sa sobom i prirodom. Poeta to iskazuje u sjaju punog subjekta. Zapažamo da tek kad se razudi kopno stvaraočevog bića, može se računati na evokaciju dubljih doživljajnih svjetova. Kostić je bio izdašan u njihovom pletu, dajući vokaciji dejstvene ekvivalente. Ta dejstvenost je posebno prepoznatljiva u sferi osjećanja. Poznato je da osjećanje oduvijek teži da postane svijet. Dakle, jedan složeni značenjski proces, koji se, posredstvom imaginacije, kreće ka onome što je unutra. Odatle se doživljajna gama širi ka spoljnjem miljeu, hvatajući kopču sa neizbrisivim izdancima fore i drugih spasonosnih fenomena u prirodi: vjetra, kiše, sunčevih prosjaja, mjesečine.

Kostić je poznat po tome što je uspješno vršio spajanje bića i prirode. To je uradio i u ovoj zbirci, koja je u sebi ukorjenila i blagu lirsku polemičnost, osjetivši se, na kraju puta, u mnogo čemu izdan. Rezignacija koja je na mek način talasala osjećajne fluide, preobrazila se u gorku ispovjednost, nabijenu barutom očaja: Rijeka naše vedrine i spokoja i snova / začas se pretvori u protok najmračniji. / Kao da nikad nismo živovali.

Izrekao bih misao da je ideal vrsta unutrašnje vatre. Da brzo gori, da bi se, kad joj ponestanu iskre, podala samoći pepela. Ova mijena koja je prešla iz stanja živosti u stanje mirovanja predstavljala je veliki izazov za pjesnika. Okrenula ga ka patnji, koja je istinski izvor nadahnuća. S patnjom se sudbinskije promišlja. Važno je kako se poeta osjeća. Ruso je izričit u tvrdnji da je svjesnost toga čina medikamentna. On kaže: Čovjek koji je najviše proživio je onaj ko je najviše osjetio život. Ja bih pjesnika Kostića svrstao među zagovornike ove Rusoove maksime. Nije li to ujedno i način da se iz tkiva tako shvaćenog života izvuku supstancijalne stvari, a poezija upravo hrli tamo gdje je zavičaj prave vizije. U patnji. U samozažižanju.

Kostić je bio obuzet naznačenim fenomenima. Ta obuzetnost ga nije nikad napuštala. To je možda uznijelo njegovu poeziju do zavidnih tvoračkih vrhova. Patnjom se nije poštapao kao pomoćnim rekvizitom, što je uobičajeno kod mnogih stvaralaca. Patnja je njemu urođena. Iz nje je crpio i strast i uzbuđenje.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da Kostićeva poezija lebdi na krilima mašte, da je duboko lirski obojena i nadahnuta. S težnjom da iskaže sublimni paroksizam kao neku vrstu tvoračke premoći. Taj paroksizam je marljivo brušen. Čak i prekor ili aluzija u ovoj zbirci dobijaju karakter blage opomene: Moraće opet / vedro progovoriti livada.

Zbirka "Kako će se ovo zvati" nastala je kada je pjesnik bio svjestan biološkog kraja. Pa ipak, u njoj nema izrazitih tragova uspaničenosti. Kostić se u njoj koncentrisao na one tematske krugove koje je do tada držao u zoni stvaralačkog interesa: prolaznost, smrt, pejzaž, ljubav. U ovoj zbirci dao im je vizuelniju prozračnost i složeniju strukturalnu osobenost. Doživljaj se iskazuje u stresnoj poziciji. Poeta je varira u više tipova i slojeva, nemalo pogođen našom sveukupnom sudbinom, koja je poprimila oblike apokaliptičke zebnje. Rekao bih da je poeta vješto opredmetio njenu dubinsku osnovu.

Iskazujući svoju misao u magnovenim valerima, Kostić je prepušta nekoj vrsti istorijske provjere. Vjeruje da prošla istorija svojim moralnim uzdigom natkriljuje vrijeme smutne današnjice. Ali kako godine teku, rezignacija postaje izrazitija. Ona odvlači pjesnika u samoću. Ona treba da bude oslonac za lično pribiranje i mir. Pribir je nemoćan pred naletom opšte poročnosti, pa nas Kostić podsjeća na usamljeni oblak u nebu: Ne mogu ni sam da vjerujem, / da vjerujem kako sam najednom toliko sam, / ne mogu da povjerujem ni šta sam ni ko sam.

Stihove ovakvog značenja može da ispiše samo onaj ko je poražen. Taj poraz poeta ne krije. On mu je poslužio kao podloga za njegovu sveobuhvatnu fiksaciju otuđenja i zla. Portretišući ih, Kostić se nije odrekao mladićkih snova ni ljudskih nauma. U tome leži veličina Kostića kao pjesnika. Začudo, što je bio stariji, njegov duh je bio življi i fluidniji.

Veoma je snažna svijest o onome što jeste. On to jeste vizionira na pravi način. Sa mnogolikom protočnošću ideja i misli. I sa jezikom koji te ideje i misli opredmećuje kao značenjske supstrate. Onaj ko to ostvari, omogućen mu je put do bića. Do njegovih unutrašnjih ponora. Kostiću je biće utočište. Suština i oblik pjeva!

Kostić preko pojava i predmeta dolazi do suštine kazanog. Duh koji opaža, prije ih prepozna i artikuliše. U susretu sa njima, bilo da je to more, vrt ili kutak sobe, poeta putem kontemplativnog izliva koloriše njihove unutrašnje odsjaje. Njihova slika je, u stvari, slika duše, budući da se jedno u drugom ogledaju. To ogledanje predstavlja samu suštinu pjevanja.

Svaku stvar koju zapažamo u prirodi ili bilo gdje drugo, posebno osjećamo. Ta posebnost refleksirana je unutarnjim svijetom i razumljivo je što pjesnik za probuđeno osjećanje veže svoju misao. Ona je njegov produkt ili kako to esejisti obično kažu – određenje. Pod određenjem podrazumijevamo dejstvo nutrenih impulsa, koji nijesu ništa drugo do poistovjećenje objekta i subjekta. Kostićev subjekt aktivizuje se ako su ga opsjele tamnine, budući da onomatopeišu dublju stranu bića. Da li ćemo to nazvati nemirom ili nekom drugom osobinom, nije važno. Važno je da se iza toga rađa pjesnička slika ili ideja.

I kao što se rođenče krikom oglasi kad iziđe iz utrobe majke, pjesnikova misao ima slične postulacije rađanja. Morski talas u Kostićevom stihu rada neku vrstu tješiteljskog nemira. Jer sve u prirodi ima višeznačno oglasje. Poeta se mišlju vezuje za ono što sadrži znakove užitka i spoznaje. Kad je riječ o moru, molitveno su zasnovani. Zato su okrepljujući po svojstvu eha.

Poetu opsijedaju kobne spoznaje. Takvim ih čine trenuci zbilje, okrutni po vrsti i pojavnosti. Otuda toliko vapajnog u tkanju poetskih raspoloženja. Prosto stičemo utisak da ih je emotivni šok tu inkorporirao. Zato u nama zastiru doživljaj snažne pamtljivosti.

U ovoj posthumno objavljenoj zbirci Kostić u fenomen pamćenja uvodi komparacijske skale. Onoga što se odigralo i onoga što se naslućuje. To je projicirano u tamnom tonalitetu. U vidu nekog proždrljivog čudovišta. Bez moći da vrati vedrinu svijetu. Ovu zbirku zapravo karakteriše udesnost pojedinca i društva u cjelini. Jedan posve rekvijemski mizanscen!

Možemo misliti šta hoćemo, ali je jedno neporecivo: poeziju piše nespokojstvo duha, razumije se ako je ono u vladavini dobrog stvaraoca. Kostićevo nespokojstvo je uznijetog značenja, inventivne refleksije i omamljivog melanholičnog bruja. Kao takvo se javlja i u ovoj testamentarnoj zbirci, koja je sazdana od živih slika i darežnih uspomena.

Kostić se mnogo oslanja na prošlost i uspomene. On zna da razgrne njihovo zapretano ognjište i da prošlost preseli u ovo vrijeme. On to čini kada ga plima utisaka odvlači izvoru davnih sjećanja. Ratu, poratnom razdoblju. Tamo, u njihovom krugu, lako se probudi nekadašnja strast i uzvitlaju snovi. Kao da se radi o časovniku koji bilježi ono što se osjeća. I to se upoređuje sa onim što je sklopila sadašnja zbilja. Sklopila je mnogo mračnog i neočekivanog, grabežnog, oporog, satanskog. U tome smislu indikativna je pjesma Mrzovolja:

Po tebi ore svojom nevidljivom rakljom. / Odnekud potajno banu, i ne primjećuješ / koliko si drukčiji i koliko si sebi tuđ.

Pominjemo i ljubavne pjesme iz ciklusa Palma u tvome vrtu, koja se po mnogo čemu naslanja na njegovu poeziju iz "Tristije". U njemu je iskazana topla nježnost prema umrloj ženi. Njome je poeta htio da naznači da vrijeme nikad ne prolazi ako je ispunjeno ljubavlju. Misao o ljubavi se javlja kao zračak sunca koji proljepša jutro. Sjećanje na dragu ženu "proljepšalo" je Kostićeve pozne godine. Njegovu samoću koja je, zahvaljujući sjećanju, postala duhom osmišljena.

Pohvalu za izlazak knjige "Kako će se ovo zvati" u ovolikom obimu i ovako koncipiranu, treba izreći priređivaču književniku Velizaru Boškoviću, koji je dugo bdio nad Kostićevim stihovima, uspjevši da ih, iz rukopisne nečitkosti, vjerno prenese u štivo snažne poetske moći i značenja.


Akademik Žarko Đurović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #5 poslato: Novembar 06, 2011, 03:15:58 am »

**
Poezija za decu Dušan Kostić


GODIŠNJA DOBA

P r o l e ć e
U proleće nešto proleće
L e t o
Leti sve leti
J e s en
U jesen sve je sen
Z i m a
Zimi nešto zimi



SEPTEMBAR

U žutom autu dođe
jesen, donese grožđe.

I lišće mog jablana
pozlati jesen rana.

Prođoše dani vreli,
mirišu plodovi zreli.

Jesen je, jesen rana
od bakra sva istkana.

Sa grane lasta veli:
"Skoro ću da se selim".

U klupu đače piše:
"Brzo će magle, kiše.

Pozna me jesen ljuti —
volim septembar!"

Jesen je, jesen rana,
prostrla preko grana.

U žutom autu stiže
i žuto lišće niže, niže...



O OBLAKU ČAROBNJAKU

Nadvio se star oblak
bjelosivi čarobnjak.
Iznad grada stoji
i krovove broji,
pa se čudom čudi:

— Šta je ovo, ljudi?!
Vidim — svaki krov
ima šiljak nov.
Što će koplja ova
od krova do krova?
Dokle dođem kući —
od jeda ću pući...

— Oj, oblače b'jeli,
ti se često srdiš,
sve bi da nagrdiš,
u bijesu svom
puštaš ljuti grom,
pobio bi sve,
al' ovako — ne!

Još bi prič'o Brana
tajne gromobrana,
no se oblak trže,
na put krenu brže,
sav zabrinut jako
što je sve to tako,
što je krovu dan
svakom — gromobran.

Diže jedra star oblak
bjelosivi čarobnjak.
I tiho, bez buke,
zaplaka od muke.

I tako, otada
često kiša pada...


[postavljeno 02.07.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #6 poslato: Novembar 06, 2012, 12:32:39 am »

**

LULA DUŠANA KOSTIĆA

Kao gimnazijalac čitao sam pesme Dušana Kostića Zelengora i Povratak u Beograd. Kasnije smo postali dobri drugari. Pušio je lulu, a ja sam voleo miris duvanskog dima iz lule, mada nisam bio pušač. Ima na jednoj zbirci pesama, u izdanju "Prosvete", objavljena Kostićeva fotografija s lulom. E pa, jednog dana, nakon dugog drugovanja, kad sam ga po ne znam koji put zamolio da zapali lulu, rekao je:
 
— U znak našeg pesničkog druženja, poklanjam ti je.
 
Bio sam oduševljen. Evo je, i dan danas, ta Duškova stara, ispušena lula s fotografije na knjizi, na mom pisaćem stolu. Često je uzimam u ruke i "pripaljujem".

Inače, Dušana Kostića sam upoznao davno. On je bio jedan od prvih prikazivača i ocenjivača moje prve zajedničke knjige Nas pet, u Književnim novinama, sa zelenim zaglavljem, od 15. III 1952. godine.
 
Kada sam 1954. bio primljen u Beogradsku Višu školu za vaspitače kao profesor književnosti i književnosti za decu, u kancelariji škole, koja se nalazila u ulici Narodnog fronta gde je danas Učiteljski fakultet, primila me je sekretarica Rajka Kostić, Duškova supruga. Ona me je upoznala sa direktorkom škole Jelicom Radović, inače majkom pesnika i prevodioca Bore Radovića. U Radio Beogradu njegova ćerka mi je bila sekretar dečjeg programa. Družili smo se porodično.

Dušan Kostić je voleo društvo, vino i pesmu. Uvek bi zapevao za stolom. Najbolje su ga pratili Nikola Drenovac, Branko Jovanović i Danilo Grujić tadašnji direktor izdavačkog preduzeća za decu "Mlado pokolenje". Jedne večeri, za vreme kongresa književnika u Titogradu, u Virpazaru, kada su muzičari otišli, pevali su Duško, Nikola Drenovac i Dragan Kulidžan, a ja sam svirao bas.
 
Duško je ostavio za sobom lepu zbirku pesama za decu i nekoliko romana koji obogaćuju našu prozu za najmlađe. Kada je dobio priznanje Zmajevih dečjih igara, bio je slab na nogama i nije mogao da doputuje u Novi Sad. Rade Obrenović s kolegama, došao je u Beograd pa smo svi zajedno otišli u stan Dušana Kostića i predali mu Povelju. To je bio moj poslednji susret s njim. Poslednje godine života proveo je u Herceg Novom. Nakon Rajkine smrti nastala je knjiga pesama njoj posvećena.


Dragan Lukić: "Moji savremenici"
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5702



« Odgovor #7 poslato: Septembar 21, 2014, 11:06:18 pm »

**

PREVIŠE SE PLAŠIMO TRADICIJE


Neobičan je izazov razgovarati s književnikom Dušanom Kostićem, pesnikom koji svaki životni detalj oblikuje u čarobnu reč poezije. Telotvoreći tako pesmu "istrgnutu" od zaborava svakodnevice, Kostić joj s neobičnom lakoćom uliva životnu svežinu i spontanu čudotvornost.

Zamolili smo uglednog pesnika za razgovor i počeli ga u "Politikinom" klubu u Beogradu. Neposredni povod bilo je dodeljivanje Goranove nagrade Dušanu Kostiću.

Prve stihove napisali ste na obalama Lima, u gimnazijskim danima u Beranama (Ivangrad). Jeste li se još tada opredelili za magičnu reč poezije?

Sve što sam napisao onda, kao đak nižih razreda gimnazije, bilo je donekle nejasno, u trzajima duše, nejasno do kraja i meni samom.

Htio sam nešto pomoću stiha i sa stihom, vjerovatno za najličniju "upotrebu". Nisam tada ni pomišljao da se opredeljujem za poeziju, i da je to što u sveščicu zapisujem početak jedne duge i tako neizvjesne avanture. Međutim, moja dalja istrajnost u druženju s poezijom pokazuje da oni početnički stihovi nisu bili nimalo slučajni, niti prolazni đački pokušaji.

Zavičaj je često tema, inspirativno izvorište, mnogim stvaraocima?

U svakom čoveku, dakle stvaraocu, "kopka" — zavičaj — tim više i frekventnije kad se odmakne od njega, kad ga poduže napusti, kad čoveka godine obrlate. Nije djetinjstvo zlatno no tome što je u stvarnosti možda i bilo takvo, nego što nam se ono iz vremenske daljine i pod pritiskom zamagljenih sjećanja, čini danas takvim. Niti zavičaj, premda katkad sumoran i banalan ne egzistira u nama bez hilljadu toplih svojih spona koje se kroz surovosti života trajno nose kao jedna pritajena, intimna ljepota. Za mnoge je pjesnike i pisce zavičaj osnovno blago, rudača iz koje islredaju svoje poetske niti. On je imanentan i neodvojiv od njih i kad ga privremeno zaborave.

U svom istorijskom razvoju poeziji je mesto u društvu, stremljenjima, revoluciji... Može li poezija biti po strani i iskosa sagledavati svet i njegova zbivanja?

Ne može, niti hoće. Ili: i da hoće — ne može. U pitanju su samo stepen i forma njene angažovanosti, njene zaokupljenosti životom. Poezija uvek nešto traži i sagledava i kroz svoj emotivni filter prosijava, pretvarajući činjenice i doživljaj u neki drugi vid i neki nov kvalitet. Po mom mišljenju, nema za poeziju posmatranja na svijet ni iskosa ni sa strane, jer i ne može biti nezainteresovana — ako je riječ o onoj i pravoj, izuzetnoj, prometejskoj. Pa i onoj koja, da kažem, super intimistički "šapuće".

Mnogi pesnici okrenuti su sudbini pesništva, dilemama. Pesnici i kritičari u (svom) pesništvu svode račune. Raskidaju s tradicijom, kako bi osvežili poeziju, dali joj "šire" značenje. Kažite nam o tome nešto više?

Zadržaću se samo na problemu raskidanja s tradicijom.

Svaki autentični pesnik sa stvaralačkim žarom ide u svom poetskom iskazivanju dalje od tradicije. Ali, mi se danas previše plašimo tradicije, na nju se rogušimo preko svake mere i kad imamo razloga, i kad smo apsolutno nepravedni prema njoj. Ipak, nije svaki raskid sa tradicijom uslov za osvježenje poezije. Mora li ono što prenosimo sa drugih strana kao nešto novo i svježe da bude i za naš ukus, takvo, baš takvo, tim prije što je ono i tamo već iživljeno i staromodno? Ne spadam u one koji u svakoj prilici viču na tradiciju, bogzna šta podrazumijevajući u njoj; ali nisam ni njen rob nego otvoren za bogatu polifoniju novog u svemu oko nas.

Iza Vas je obiman stvaralački opus. Prošlo je više decenija od pojave prve zbirke pesama "Pjesme" 1947. Recite nam nešto o onim poratnim momentima u književnosti?

Kad me već tjerate da se prisećam, reći ću Vam sa ponosom da sam u tim posljeratnim danima bio urednik prvog književnog časopisa u zemllji: omladinskog časopisa za književnost i kulturu "Mladost". Pojavio se novembra 1945. godine i ubrzo okupio oko sebe mnoge mlade dotle nepoznate pisce, koji su kasnije postali značajna imena naše književnosti: Mira Alečković, Branko V Radičević, Slobodan Marković, Slavko Vukosavljević, Stevan Raičković, Dragoslav Grbić, Miroslav Antić, i drugi. Tek poslije nas počela je da izlazi "Naša književnost" i nastavio Ljetopis Matice srpske", pa tako redom. Književni život nije bio mnogo razgranat onih prvih godina ni po imenima ni po djelima. Proključao je tek poslije razlaza s Kominformom. Ali, to je vrijeme Desankine "Krvave bajke", Andrićeve "Na Drini ćuprija", Dedinčeve zbirke pjesama iz logora, Ćopićevog "Proloma" i ratnih pripovijedaka i pjesama, Lalićeve "Izvidnice", Zogovićevih "Prkosnih strofa", Skenderove "Stojanke" i "Ševe", Isidorinog "Njegoša" i Davičovog "Zrenjanina" i "Pesme"..

Pedesetih pa i šezdesetih godina je bilo sukoba u našoj književnosti.

To su godine oštrih književnih sukoba i polarizacije, oko "Savremenika" i "Dela" u prvom redu. Bilo je u tome svega i svačega, i časnog i prljavoj, principijelnog i nedostojnog. To je vrijeme rađanja klanova i falange oko ovog ili onog ambicioznog posla. Međutim, kraj sveg prepucavanja nije bilo prave i ravnopravne borbe. Ko bude nekad objektivno proučavao književna stanja u tim godinama, imaće šta da vidi i šta da ispremeće. Nije bilo snažne objektivne riječi, uglavnom bilo je počesto pribegavanja sredstvima "ispod žita". Pa ipak, nešto se krupno dešavalo, nešto se prelamalo u našoj književnosti, u kulturnoj politici uopšte.

Dugo ste bili prisutni u novinarstvu, radili ste u "Politici", "Borbi", Radio Beogradu. Smeta li, ili pak pomaže novinarstvo pesniku?

Dobre godine proveo sam u novinarstvu, za to vrijeme sam pesnikovao. Ni u jednom trenutku nije mi ono smetalo, nego naprotiv. Bacalo me u vatru svakovdnevnih živih događaja i doživljaja, susreta sa ljudima i krajevima, što je izazivalo i podsticalo na stih, bilo čak neslućena inspiracija. Mnoge pesme sam napisao na tim putovanjima po kafanama i hotelima.

Da je poezija bliska životnim istinama svedoči Vaša najnovija knjiga pesama "Morija", koju je lane objavilo "Slovo ljubve".

Sve pjesme u "Moriji" imaju vrlo konkretan povod, one su neposredan odjek na nepredviđen, a tako surovo nametnut događaj. Riječ je o zemljotresu na Crnogorskom primorju. Bio sam tada tamo. Sve video. Sve sa užasom doživeo.

Živite i u Beogradu i u Herceg-Novom. "Postojbina masline" i "Morija" upravo su pronikle iz sveta primorja.

Ne samo one, nego i "Lirika juga", i "Arhipelag". Tema mora moja je davnašnja i sadašnja lirska preokupacija.

"Postojbina masline" vezana je za ambijent i svetove Bokokotorskog zaliva?

Da, u prvom redu za Boku. Ali i šire — za čitavo naše primorje.

Sva ta obala, ljudi na njoj. Boka je izuzetna po mnogo čemu, neiscrpno inspirativna: čudesan spoj blagosti pitomine i surove divljine stijenja. Ne, nema kraja njenoj ljepoti.

Knjiga "Morija" nastala je u jednom dahu, pesme opominju na katastrofu posle zemljotresa?

"Morija" — to je razuđena balada o zemljotresu na jugu Crne Gore, o ljudima u njemu, o razrušenim portalima, o poremećenim obalama i gatovima.

Napisana je zacelo u jednom dahu, kao subjektivan doživljaj i viđenje. Kao što pomenuh prije, našao sam se u tom haosu petnaestog aprila, u tom titraju tla i prijetećoj tutnjavi podzemlja, i kasnije nedeljama i mjesecima još.

Da se vratimo nekim momentima savremenog pesništva. Očigledno je da se u poeziji dešavaju promene. Prebacuje joj se "nerazumljivost" i otuđenost. Kako Vi gledate na budućnost poezije?

Nisam zabrinut za sudbinu poezije, kao i ni za ostale vidove umetnosti. Ona će pratiti čoveka dokle god ga bude na planeti. A što se tiče njene razumljivosti i nerazumljivosti, odnosno njene otuđenosti, stvar je vrlo uslovna i trajno relativna. Van sumnje je da za poimanje pojedine pjesme valja imati izvesnu čitalačku predspremu i kulturu, prihvatiti unaprijed specifičnost poetskog govora, njegovu eliptičnost i slikovitost, njegovu katkada namjernu nedorečenost. Drugo je pitanje kad se pjesnik upušta u praznu igrariju riječi, u proizvoljne sklopove stihova, tada on nešto prikriva i pokriva — možda svoju trenutnu nemoć.

Tada on biva potpuno nemušt i bez ikakvog efekta u komunikaciji, tada je on samo slučaj.

Recite nešto i o sadašnjem pesničkom momentu u nas.

Biva sve interesantniji. Mnogo se pjeva i sve zrelije pjeva, mada je dosta poslenika stiha koji se gube u sporednim rukavcima. Ono što danas raduje, to je činjenica da sve se jasnije razaznaju poetske fizionomije i kod mlađih. Sigurno je pred nama nova pjesnična generacija koja će zauzeti dominantan književni prostor — kao nikad dosad, kako mi se čini.

Ima li za pisca cilja izvan određenja znakova reči? (Zapisao jednom Majakovski)

Ima. Zašto ne bi bilo? Majakovski je svakako mislio na glavni životni cilj pesnikov, cilj koji prevashodno zaokuplja pisca i koji mu je neprestana težnja i smisao bivstvovanja. Ali, osim toga osnovnog koliko ih samo ima neizbježnih u njegovom životu, koliko raznolikih makar i bili privremeni i prolazni?

Koliko su za pisce nagrade dobre i koliko potvrđuju piščevo trajanje?

Nijednom piscu niti umjetniku, niti ikome nagrade nisu škodile — koliko mi je u znanju. Zašto one ne bi bile "dobre" za jednog pisca. Da ga pokvare, uzohole, šta li? Koješta. A što se tiče toga koliko nagrade potvrđuju trajnost nagrađenog umetnika, to jest pisca — treba ostaviti to vremenu, njegovom majstorskom rešetu, da se prisetimo Njegoša!

Za poeziju i pesnika osobeno je priznanje "Goranov vijenac"?

Drago mi je to priznanje iz nekoliko razloga, ali najviše što ono nosi ime Pjesnika-saborca, kojeg izuzetno cijenim. Htio to neko ili ne, Goran je simbol autentičnog pesnika naše revolucije, on je čast jednog naroda, poziv na stvarno i konačno bratstvo.

Veoma sam ubijeđen u značaj njegovog poetskog djela, i njegove "Jame" osobito, kao i u trajnost opomene njegove stravično tragične smrti.

Da li zamaraju razgovori s novinarima?

Kako kad. Pošto sam i ja bio toliko vremena novinar — i te kako shvatam, ja se kolegijalno odnosim prema njima. Naročito izlazim u susret mladima koji se bore da steknu novinarsko ime i afirmaciju, a bogme i koji poen u redakciji.


Edicija Intervjui
Rale Nišavić RAZGOVORI... ♦ Izdavač Bistrica ♦ Novi Sad, 2013
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: