Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 18, 2010, 03:53:36 am » |
|
** GRUJO LEROGrujo Lero — "zlatno pero", kako ga zovu poslije osvajanja ove pjesničke nagrade, najpoznatiji je bijeljinski aforističar i čovjek što je svim svojim bićem odavno Semberac. I on je, kao i mnogi drugi, došao u Bijeljinu i Semberiju i prihvatio ih kao nadoknadu za svoj izgubljeni zavičaj, koji je morao napustiti u vrijeme posljednjeg rata.
Rođen je 1949. godine u Visokom, gdje je njegov otac doselio sa Zubaca (kod Trebinja), iz Hercegovine. U rodnom gradu stekao je osnovno i gimnazijsko obrazovanje, a Filozofski fakultet — Odsjek jugoslovenskih književnosti završio je u Sarajevu. Dugo je radio kao profesor srpskog jezika i književnosti, a zatim kao prosvjetni savjetnik za ovaj predmet. Poslije toga, više od jedne decenije, prisutan je u izdavačkoj djelatnosti — kao urednik, recenzent, jezički redaktor, a potom i lektor na televiziji. Trenutno je zaposlen u Srpskoj novinskoj agenciji — SRNA, u Bijeljini.
Pisanjem poezije počeo se baviti još kao srednjoškolac. Svoje poetske radove objavljivao je, povremeno, u književnim listovima i časopisima: "Naš život", "Naši dani", "Odjek", "Venac", "Srpska vojska", "Mostovi", "Putevi", "Stvaranje", "Srpska vila", "Semberske novine", te u "Prosvjetinom" Kalendaru.
Zadužbina "Petar Kočić", Banja Luka — Beograd, objavila mu je 1997. godine zbirku stihova "Izgubljeni zavičaj". Njegova poezija odaje istinskog pjesnika, školovanog i vičnog pjesničkom umijeću, sa metaforičnim jezikom, kakav rijetko srećemo kod drugih pjesnika. Riječi u svakoj pjesmi toliko su stegnute, sažete, pa je akademik Neđo Šipovac predlagao da ova knjiga nosi naslov "Lapidarium", a drugi akademik Slavko Leovac, koji je Gruji Leri na prvoj godini studija predavao antičku književnost, za pjesme u zbirci "Izgubljeni zavičaj" rekao da su to "lirski medaljoni".
Lero se afirmisao i kao aforističar britke i oštre misli, sa neobičnim invektivama i ironijom, što duboko zadiru u život i probleme savremenog čovjeka. U izdanju "Ošišanog ježa" iz Beograda 2001. godine štampao je knjigu aforizama "To isto, ali malo drukčije". Na "BN televiziji", u emisiji "Nedeljom popodne", imao je stalne aforističke trenutke.
Pjesnik Grujo Lero dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj književni rad, među kojima je i nagrada "Zlatno pero" za najbolju pjesmu, 2001. godine. (Od tada ga zovu "Zlatno pero" — Grujo Lero). Njegova pjesma "Rukovet" nalazi se u antologijskom izboru časopisa "Luča" (Subotica, 1998), a još osam njegovih pjesama uvršteno je u antologiju "Izbor iz poezije i proze RS" ("Školska knjiga", Novi Sad, 1999). Takođe, zastupljen je i u publikaciji Znamenite ličnosti Republike Srpske, objavljene 2003. godine. Član je Udruženja književnika Srpske.
Živi u Bijeljini. SEMBERSKA LIRAIzbor iz lirike književnog kluba "Jovan Dučić" u Bijeljini Izbor pjesama, bilješke i komentar Slobodan Petrović Prosvjeta — Bijeljina, 2004« SMEH DO BOLA « Satiričari • aforističari • karikaturisti — bibliografija i prilozi « Grujo Lero (1949)[postavljeno 16.05.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 18, 2010, 03:54:04 am » |
|
** Stihovi Grujo Lero
PJESNIK
Blažen Usred noći, U obzorju snova,
Rastopljen U žiži, Kao kaplja kiše:
Stara zdanja rušim — Sve gradim iznova.
Besvijest teži Da se definiše.
Noći su ove Od bola sazdane,
Oči mi prepune Nekog tamnog sjaja.
I duša zebe Na rubu beskraja.
O, noći tužna, Dužna si mi dane!
Sve nijemo spava (Plava zora sviće),
Jedino ja, Budan, Skamenjenog srca
Nad sudbinom svijeta Izbezumljen grcam.
Kao da se život Samo mene tiče.
RUKOVET (Sjeni oca Lazara)
Bili smo kao žito Pod suncem što zrije.
Devet tankih vlati.
Devet klasova zrelih Od težine se klati U čvrstoj rukoveti.
U snopu — toplom domu Jedan uz drugog leže
Da ih rukom uže Očinski poveže.
Vrijeme razveza uže.
Devet tankih vlati, Devet klasova svelih Na vjetru sad se klati — Bez snopa, bez rukoveti.
Rasuta zgažena slama.
A bili smo žito Pod suncem što zrije.
PISMO ZAVIČAJU
Sjetiš li se nekad, Makar u snu, S mukom,
Već blijedog lika Nejasnih obrisa?
Eto kako vrijeme — Neumitnom rukom
Trag moga prisustva nesvjesno izbrisa.
Lakokrila nada Pada čim se rodi
I želje sagore Kao u plamenu.
A mene će — Sjetnog — Kroz život da vodi
Svjetlo što treperi U tvome imenu.
[postavljeno 16.05.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Decembar 18, 2010, 03:54:30 am » |
|
**
GRUJO LERO, PROFESOR, PJESNIK, AFORISTIČAR
Skloni smo da o nekim ljudima sudimo na osnovu površnog, suviše subjektivno samo zato da bismo uspostavili distancu. Ona može biti i vremenska i prostorna kao u slučaju umjetničkih djela. Grujo Lero je moj prijatelj iz moga je rodnog kraja, susretali smo se, nismo bili mnogo bliski, ali nismo ni slutili da ćemo se još više udaljiti, a potom zbližiti. Šta se ustvari desilo u tom našem ponovnom susretu?
Krajem devedesetih prilikom organizacije mojih izložbi u galeriji brčanskoj Grujo je bio moj gost kao pjesnik, ohrabrio me pa sam i ja u slobodnom dijelu programa čitao svoje aforizme napisane olovkom na zgužvanim komadima papira. Od tog našeg poslijeratnog susreta u Brčkom ja sam se malo više počeo ineteresovati za poeziju, a Gruji su se dopali moji aforizmi. Zaista mi je prijala njegova opaska i sugestije koje mi je davao i danas mi upućuje istu zapovjednu riječ: piši!
Grujo je stručnjak za jezik, profesor književnosti, a uz to čovjek od duha, brze inteligencije i štošta još. Zbog toga mislim da je njegovo stvaralaštvo spontano, puno oštrine iza koje stoji zanat i veliko iskustvo. Ovo što slijedi poslije mojih kratkih i prilično subjektivnih napomena najbolje ilustruje Grujine stvaralačke sposobnosti, kao i neke dimenzije njegovog duha i stvaralački angažman u službi izraza u kome je pisana riječ ključna.
NEDORIJEČJE
Putujem svijetom (dječak zlatokosi), okrilaćen nadom tamu da rasvijetlim, beznadno pust me val života nosi. Vremenu podmuklom prekasno se svetim.
Skromni mi koraci jesu slabi znaci, boli nepreboli — neprolazni treni. U očima gasnu dogorjeli zraci, ozarenost meka dušu orumeni.
Ništa neću reći. Usred krhkog bilja obnaženo tijelo u duh se pretvara. Nijemi krik je hitac lišen cilja. Posljednji krug pakla još se ne zatvara.
JESENJE LIŠĆE
Zatečen u ovim mrtvim predjelima, u beznađe padam, stihija me nosi — igračka postajem žudnim talasima: ko jesenje lišće vjetar me raznosi.
Prisutan svojom odsutnošću uma, potvrđen patnjom nad kojom dusi bdiju — ja budno skrivam tajnu ptičijeg šuma. Snovima umornim praskozorja zriju.
Minuše vijekovi obilja života. Predvečerje svijetlo crnu slutnju nosi. Sjetno me napušta ta bolna ljepota — ko jesenje lišće vjetar me raznosi.
Baštinar broj 7 | Glasilo udruženja za njegovanje srpskog kulturno-istorijskog nasleđa "BAŠTINAR" Brčko Uredništvo: mr Dragica Panić-Kašanski | (glavni i odgovorni urednik) Petar Vasić, Aleksandar Nikolić, Marica Lakić
[postavljeno 16.05.2010]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 14, 2012, 12:40:26 pm » |
|
* Stihovi Grujo Lero
BESKUĆNIK
Zavičaja sliku (Ko dijete igračku)
Skrivam Pod jastukom
To majka Čedo jedino
Dodiruje nježno Rukom
Svakoga jutra Iz nespavanja me budi
Do neba Krik nemoći
Možda ludim
Gde će sutra (U koju zemlju obećanu) Puž golać Poći
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Novembar 08, 2016, 05:07:51 am » |
|
* Stihovi Grujo Lero
MOLITVA
Gospode Za oštru sjekiru bola U grudima Pelinov gutljaj tuge Ariju dječijeg plača Još Za nas čemer i jad Poslijepotopsku pustoš Kuće – bez krova nad glavom (To spava moj grad) Za Srbina Što ispod crnog Nebeskog saća Sa suđenim krstom Visoko Kroz Kandže drača U novu golgotu Posljednji put korača
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|