sledeća tema »

[Angelina]

**




GRUJO LERO

Grujo Lero — "zlatno pero", kako ga zovu poslije osvajanja ove pjesničke nagrade, najpoznatiji je bijeljinski aforističar i čovjek što je svim svojim bićem odavno Semberac. I on je, kao i mnogi drugi, došao u Bijeljinu i Semberiju i prihvatio ih kao nadoknadu za svoj izgubljeni zavičaj, koji je morao napustiti u vrijeme posljednjeg rata.

Rođen je 1949. godine u Visokom, gdje je njegov otac doselio sa Zubaca (kod Trebinja), iz Hercegovine. U rodnom gradu stekao je osnovno i gimnazijsko obrazovanje, a Filozofski fakultet — Odsjek jugoslovenskih književnosti završio je u Sarajevu. Dugo je radio kao profesor srpskog jezika i književnosti, a zatim kao prosvjetni savjetnik za ovaj predmet. Poslije toga, više od jedne decenije, prisutan je u izdavačkoj djelatnosti — kao urednik, recenzent, jezički redaktor, a potom i lektor na televiziji. Trenutno je zaposlen u Srpskoj novinskoj agenciji — SRNA, u Bijeljini.

Pisanjem poezije počeo se baviti još kao srednjoškolac. Svoje poetske radove objavljivao je, povremeno, u književnim listovima i časopisima: "Naš život", "Naši dani", "Odjek", "Venac", "Srpska vojska", "Mostovi", "Putevi", "Stvaranje", "Srpska vila", "Semberske novine", te u "Prosvjetinom" Kalendaru.

Zadužbina "Petar Kočić", Banja Luka — Beograd, objavila mu je 1997. godine zbirku stihova "Izgubljeni zavičaj". Njegova poezija odaje istinskog pjesnika, školovanog i vičnog pjesničkom umijeću, sa metaforičnim jezikom, kakav rijetko srećemo kod drugih pjesnika. Riječi u svakoj pjesmi toliko su stegnute, sažete, pa je akademik Neđo Šipovac predlagao da ova knjiga nosi naslov "Lapidarium", a drugi akademik Slavko Leovac, koji je Gruji Leri na prvoj godini studija predavao antičku književnost, za pjesme u zbirci "Izgubljeni zavičaj" rekao da su to "lirski medaljoni".

Lero se afirmisao i kao aforističar britke i oštre misli, sa neobičnim invektivama i ironijom, što duboko zadiru u život i probleme savremenog čovjeka. U izdanju "Ošišanog ježa" iz Beograda 2001. godine štampao je knjigu aforizama "To isto, ali malo drukčije". Na "BN televiziji", u emisiji "Nedeljom popodne", imao je stalne aforističke trenutke.

Pjesnik Grujo Lero dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj književni rad, među kojima je i nagrada "Zlatno pero" za najbolju pjesmu, 2001. godine. (Od tada ga zovu "Zlatno pero" — Grujo Lero). Njegova pjesma "Rukovet" nalazi se u antologijskom izboru časopisa "Luča" (Subotica, 1998), a još osam njegovih pjesama uvršteno je u antologiju "Izbor iz poezije i proze RS" ("Školska knjiga", Novi Sad, 1999). Takođe, zastupljen je i u publikaciji Znamenite ličnosti Republike Srpske, objavljene 2003. godine. Član je Udruženja književnika Srpske.

Živi u Bijeljini.




SEMBERSKA LIRA
Izbor iz lirike književnog kluba
"Jovan Dučić" u Bijeljini
Izbor pjesama, bilješke i komentar
Slobodan Petrović
Prosvjeta — Bijeljina, 2004


« SMEH DO BOLA « Satiričari • aforističari • karikaturisti — bibliografija i prilozi « Grujo Lero (1949)

[postavljeno 16.05.2010]

[Angelina]

**
Stihovi Grujo Lero


PJESNIK

Blažen
Usred noći,
U obzorju snova,

Rastopljen
U žiži,
Kao kaplja kiše:

Stara zdanja rušim —
Sve gradim iznova.

Besvijest teži
Da se definiše.

Noći su ove
Od bola sazdane,

Oči mi prepune
Nekog tamnog sjaja.

I duša zebe
Na rubu beskraja.

O, noći tužna,
Dužna si mi dane!

Sve nijemo spava
(Plava zora sviće),

Jedino ja,
Budan,
Skamenjenog srca

Nad sudbinom svijeta
Izbezumljen grcam.

Kao da se život
Samo mene tiče.


RUKOVET
(Sjeni oca Lazara)

Bili smo kao žito
Pod suncem što zrije.

Devet tankih vlati.

Devet klasova zrelih
Od težine se klati
U čvrstoj rukoveti.

U snopu — toplom domu
Jedan uz drugog leže

Da ih rukom uže
Očinski poveže.

Vrijeme razveza uže.

Devet tankih vlati,
Devet klasova svelih
Na vjetru sad se klati —
Bez snopa, bez rukoveti.

Rasuta zgažena slama.

A bili smo žito
Pod suncem što zrije.


PISMO ZAVIČAJU

Sjetiš li se nekad,
Makar u snu,
S mukom,

Već blijedog lika
Nejasnih obrisa?

Eto kako vrijeme —
Neumitnom rukom

Trag moga prisustva
nesvjesno izbrisa.

Lakokrila nada
Pada čim se rodi

I želje sagore
Kao u plamenu.

A mene će —
Sjetnog —
Kroz život da vodi

Svjetlo što treperi
U tvome imenu.

[postavljeno 16.05.2010]

[Angelina]

**

GRUJO LERO, PROFESOR, PJESNIK, AFORISTIČAR


Skloni smo da o nekim ljudima sudimo na osnovu površnog, suviše subjektivno samo zato da bismo uspostavili distancu. Ona može biti i vremenska i prostorna kao u slučaju umjetničkih djela. Grujo Lero je moj prijatelj iz moga je rodnog kraja, susretali smo se, nismo bili mnogo bliski, ali nismo ni slutili da ćemo se još više udaljiti, a potom zbližiti. Šta se ustvari desilo u tom našem ponovnom susretu?

Krajem devedesetih prilikom organizacije mojih izložbi u galeriji brčanskoj Grujo je bio moj gost kao pjesnik, ohrabrio me pa sam i ja u slobodnom dijelu programa čitao svoje aforizme napisane olovkom na zgužvanim komadima papira. Od tog našeg poslijeratnog susreta u Brčkom ja sam se malo više počeo ineteresovati za poeziju, a Gruji su se dopali moji aforizmi. Zaista mi je prijala njegova opaska i sugestije koje mi je davao i danas mi upućuje istu zapovjednu riječ: piši!

Grujo je stručnjak za jezik, profesor književnosti, a uz to čovjek od duha, brze inteligencije i štošta još. Zbog toga mislim da je njegovo stvaralaštvo spontano, puno oštrine iza koje stoji zanat i veliko iskustvo. Ovo što slijedi poslije mojih kratkih i prilično subjektivnih napomena najbolje ilustruje Grujine stvaralačke sposobnosti, kao i neke dimenzije njegovog duha i stvaralački angažman u službi izraza u kome je pisana riječ ključna.


NEDORIJEČJE

Putujem svijetom (dječak zlatokosi),
okrilaćen nadom tamu da rasvijetlim,
beznadno pust me val života nosi.
Vremenu podmuklom prekasno se svetim.

Skromni mi koraci jesu slabi znaci,
boli nepreboli — neprolazni treni.
U očima gasnu dogorjeli zraci,
ozarenost meka dušu orumeni.

Ništa neću reći. Usred krhkog bilja
obnaženo tijelo u duh se pretvara.
Nijemi krik je hitac lišen cilja.
Posljednji krug pakla još se ne zatvara.


JESENJE LIŠĆE

Zatečen u ovim mrtvim predjelima,
u beznađe padam, stihija me nosi —
igračka postajem žudnim talasima:
ko jesenje lišće vjetar me raznosi.

Prisutan svojom odsutnošću uma,
potvrđen patnjom nad kojom dusi bdiju —
ja budno skrivam tajnu ptičijeg šuma.
Snovima umornim praskozorja zriju.

Minuše vijekovi obilja života.
Predvečerje svijetlo crnu slutnju nosi.
Sjetno me napušta ta bolna ljepota —
ko jesenje lišće vjetar me raznosi.


Baštinar broj 7 | Glasilo udruženja za njegovanje srpskog kulturno-istorijskog nasleđa "BAŠTINAR" Brčko
Uredništvo: mr Dragica Panić-Kašanski | (glavni i odgovorni urednik) Petar Vasić, Aleksandar Nikolić, Marica Lakić

[postavljeno 16.05.2010]

[Angelina]

*
Stihovi Grujo Lero


BESKUĆNIK

Zavičaja sliku
(Ko dijete igračku)

Skrivam
Pod jastukom

To majka
Čedo jedino

Dodiruje nježno
Rukom

Svakoga jutra
Iz nespavanja me budi

Do neba
Krik nemoći

Možda ludim

Gde će sutra
(U koju zemlju obećanu)
Puž golać
Poći

[Angelina]

*
Stihovi Grujo Lero


MOLITVA

Gospode
Za oštru sjekiru bola
U grudima
Pelinov gutljaj tuge
Ariju dječijeg plača
Još
Za nas čemer i jad
Poslijepotopsku pustoš
Kuće – bez krova nad glavom
(To spava moj grad)
Za Srbina
Što ispod crnog
Nebeskog saća
Sa suđenim krstom
Visoko
Kroz
Kandže drača
U novu golgotu
Posljednji put korača