Mile Kordić — Đeneral
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: « 1 2   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Mile Kordić — Đeneral  (Pročitano 22377 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #20 poslato: Januar 10, 2011, 09:42:18 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

Čudan je čovjek taj Berthold. Postavlja direktna pitanja, kao da se ne bavi diplomatijom.

- Gospodine đenerale, zašto hoćete da živite zajedno sa Hrvatima?

Dugo sam razmišljao zašto me ministar zove na večeru, pokušavo da nagađam o čemu ćemo razgovarati, ali ovakvo pitanje kojim me je udario u glavu, nijesam mogo očekivati.

Sad pazi šta zboriš, velim sam sebi. Sada su slovenski interesi najvažniji. Zamisli da si ti Marko Daković, ili ministar Nikole Pašića, šta bi mu odgovorio.

- Ekselencijo - velim - mi i Hrvati smo jedne krvi i jednog jezika. Vjekovima naša dva naroda žele da se ujedine.
- Gospodine đenerale, ta težnja je, čini mi se, jednostrana. Možda postoji kod vas Srba, ali kod Hrvata ne bih reko. Hrvati su činili naše elitne jedinice u pohodu na Srbiju i Crnu Goru. Sa izuzetnom hrabrošću i voljom su se protiv vas borili. Čehe i Rumune smo morali da prisiljavamo, a njih ni slučajno. Ima nečega u vašoj teoriji pogrešnog.

Znam ja, mislim, gospodine ministre, da ima ne nečeg, nego mnogo toga pogrešnog, ali ti to neću reći, makar me pred puške izveo.

- Ekselencijo, ima sigurno i takvih. Vjekovna razdvojenost je učinila svoje, ali su najnapredni ji slojevi u Hrvatskoj oduvijek kao i mi željeli ujedinjenje.

- A ja sam - kaže on meni kategorički - ubijeđen, gospodine đenerale, da je to uglavnom vaša srpska želja, ko što sam tvrdo ubijeđen da vi u tome griješite. Hrvati ne žele da žive sa vama u istoj državi. Oni više vole Beč no Beograd. Oni smatraju da ste vi primitivan narod. Znate li vi, gospodine đenerale, da vas oni zovu balkanskim ciganima. To što vam je jezik isti ne znači ništa. Vjera vam je različita.
- Ekselencijo, svi smo hrišćani. Ta razlika je beznačajna.
- Varate se, gospodine đenerale. Vi ste lakše nalazili zajednički jezik sa islamom nego što ćete ga naći sa katoličanstvom. Hrvati su katolici, i to rimokatolici, ne zaboravite to. Mislim da vama, balkanskim Slovenima sudbina nije bila naklonjena. Gledano istorijski dugoročno, za vas bi bolje bilo da ste ovaj rat izgubili.
- Kako to mislite, ekselencijo?
- Kažete da vi balkanski Sloveni vjekovima želite da živite za jedno. Kako stvari sada stoje, to će biti dosta teško. Vjere vas podvajaju. Ima vas katolika, pravoslavaca i muslimana, a svi ste Sloveni. Vi se sada ujedinjujete, a svako u svojoj vjeri ostaje. Čini mi se da je jedan vaš pjesnik, vladika crnogorski, u jednom svom djelu reko: "U krv će nam vjere zaplivati." To je neminovnost. A vidite, da ste izgubili ovaj rat, živjeli bi jedan period u našoj monarhiji, pa bi i pravoslavci i muslimani u jednom, sigurno dužem, istorijskom periodu postali katolici. Tada više ne bi bilo prepreka da stvorite svoju slovensku državu. Ovako, gospodine đenerale, zamislite paradoksa: dobili ste ovaj rat, srušili ste našu moćnu monarhiju i uništili svoju jedinu istorijsku šansu da živite zajedno.
- Oprostite što vam protivurječim, ekselencijo, nadam se da će vas istorija, i to brzo, demantovati.
- Možda bi i bilo tako da je vaš narod civilizovaniji, ali je on još daleko od Evrope.

Razmišljam trenutak, pa odlučih da mu vratim milo za drago.

- Ekselencijo, ovu Evropu kakva je danas, stvorili smo mi!
- Moram da priznam da vas ne razumijem - odgovori on.
- Nije to teško razumjeti, ekselencijo. Da se turska sila nije istrošila i izlomila na nama balkanskim Slovenima, Turci bi ušli ne samo u Beč, nego i u Berlin.
- Interesantna teorija. Vrlo interesantna.
- Ali i istinita, ekselencijo. Zamislite kako bi izgledala Evropa da smo mi Turke mirno propustili da prođu, ili im još i pomogli da osvoje Evropu. Uzgred da kažem, više bi nam se isplatilo da smo to učinili.
- Vi ste vrlo duhovit čovjek, gospodine đenerale. Znači, Evropa treba da bude zahvalna vama Srbima.
- Mislim da je to tačno, ekselencijo. Ako treba, mogu da vas podsjetim na dobro poznatu istorijsku činjenicu: kada je vaš Fridrih Barbarosa bio na ručku kod mog Stevana Nemanje prvi put je vidio nož i viljušku, i to od srebra.
- Da, da, to mi je poznato, đenerale. Boga mu, čini mi se da ste u pravu. Evropa nikada na taj način nije razmišljala...

Str. 326 i 327.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #21 poslato: Januar 10, 2011, 09:42:45 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

Stigo sam u Beograd baš nekako u vrijeme kada je u Podgorici završeno zasijedanje Skupštine i proglašeno ujedinjenje Srbije i Crne Gore.

Sada mi je bilo jasno zašto su grupu crnogorskih oficira onako dugo držali u Sarajevu - da im ne smetamo dok završe poso. To što su zadržavali mene nije ni čudno, no što li zadržavaše i one koji bi im se u dupe, da prostiš, zavukli. Ne vjeruju, valjda, nikome.

Jedan pukovnik me primi i reče da sam od tog trenutka na raspolaganju ministarstvu vojnom, da ću uskoro dobiti raspored i da će me primiti ministar. Nađoše mi i jedan stan, dobih i prvu platu, pa počeh da lunjam po Beogradu ko gluva kučka.

Malo-malo, pa svratim u ministarstvo da pitam šta je sa mojim rasporedom. Stalno mi isto kažu: da se malo strpim i da treba vlada da odluči o činovima.

Šta to, mislim ja, ima vlada da odlučuje o činovima. Svako svoj čin ima i šta se tu ima odlučivat. Raspitah se malo kod nekih Crnogoraca, te saznah da crnogorskim oficirima, izgleda, neće priznati činove. Kao, naši oficiri su mahom neškolovani i teško će se uklopiti u modernu armiju.

Tako, dakle, a kad je trebalo da se gine za njihove guzice, školu nam niko tražio nije.

Poslije Nove godine dobih poziv da se javim u ministarstvo. Opet me primi onaj pukovnik. Kako sam se pomolio na vrata, on ustade iza stola, nasmijan, pa veli:
- Čestitam, gospodine đenerale. Vlada je donela odluku da vam se prizna čin đenerala.
- Šta tu ima da se priznaje?
- E, vidite, gospodine đenerale - prenemaže se onaj pukovnik - postoji znatna razlika u vojnom ustrojstvu između naše i crnogorske vojske, pa i u činovima. Po stručnosti, po jedinicama kojima su komandovali, vaši brigadiri su u rangu naših majora, ali je vlada odlučila da svim brigadirima crnogorskim prizna čin pukovnika, osim vama. Vama je priznat čin đenerala.

Ja preblijeđeh. Zar takva sramota crnogorskoj vojsci i oružju da se nanese? I to od koga? Od braće sa kojom smo se ujedinili. Bojim se nešto, braćo Srbijanci, da će vam ono na zlo izaći.

- A kako su, gospodine pukovniče, regulisani činovi bivših švapskih oficira?
- Svako je ostao u svom činu.
- Alal vjera toj vašoj vladi!
- Nije to, gospodine đenerale, samo moja vlada. To je i moja i vaša vlada.
- Ne znam, pukovniče, čija je, ama se ponaša ko da ju je postavio car Karlo, a ne kralj Petar. Pa majkoviću, kako tako može? Našim oficirima koji toliko krvi proliše za ovu zemlju skide po jedan čin, a neprijateljskim koji žariše i pališe tri godine po Srbiji i Crnoj Gori priznaje činove koje su imali.
- Moramo im pružiti ruku pomirenja. Sada smo jedn država i jedna armija.
- Zebem ja, pukovniče, od armije koja je od neprijateljskih vojski sastavljena. No, da prekratimo ovi razgovor, mogu se i što grđe izlajat....

*

Sa tim da Crne Gore više nema, bio sam se pomirio. Još mi na duši ležaše gospodar, ali se tu više ništa nije moglo učiniti. Bijah spreman da služim novoj državi, no mi se sve češće činjaše da ona mene neće.

Došapnu mi jedan čoek u "Balkanu" da su i crnogorske novine objavile vladin ukaz o mom imenovanju za đenerala, pa je, veli, to izazvalo dosta nezadovoljstva i među oficirima i u narodu. Priča narod, kaže mi taj čoek, "đe baš njega da postave za đenerala, kad onako pod okupacijom izdade komite i toliko ljudi zbog njega glave pogubi".

Zabolje me što moji Crnogorci tako pričaju, ko da sam sve što sam činio zbog sebe činio i ko da i svoju glavu nijesam stavljo u torbu. A ne smeta im što onaj zlikovac Miloš Ljeskovac postade šef policije za Bosnu i Hercegovinu. Sva zla u Crnoj Gori su od njega potekla, a sada ja ispadoh za sve kriv, a on ministar...

*

Ovđe me u ministarstvu saslušavaše. Znavahu više no što sam i ja sam znao. Ja ništa ne priznah, a ministarstvo otvori i zvaničnu istragu, s tim što me puštiše na slobodu dok se istraga ne završi. Opet me Srbijanci izbrukaše i namagarčiše.

Od zla mi je dolazilo da puknem. Izgleda da su oni u pravu kad kažu da naši oficiri nemaju znanje za činove koje nose. I ja, nekakav vajni đeneral, dopustih da me ko mečku na legalu uvate.

Inat i ponos mi ne dozvoljavahu da im se tako lako pustim, a da se bar ne naplatim za sve što su mi učinili.
Ostalo, vjerovatno, znaš sinovče. Pisala je beogradska štampa, a pogotovu "Politika", pljujući me i nazivajući izdajnikom. Uvatiše me na Savi, na djelu, kad uđoh u čamac da bježim za Rumuniju. Samo da sam se nekako dočepo Italije, druge bi im ptice danas pjevale.

To je, sinko moj, bilo 26. novembra devetnaeste, a evo dvadeset prva zauzela, još me drže u ovoj ćeliji. Niti koga viđam, ni čujem, osim stražara. Ti si jedan od rijetkih kojega su u moju ćeliju ubacili, a i to znam zbog čega. Da što od mene izvučeš. Evo, izvuko si sve, pa sad idi i kaži gospodarima svojim. I ja sam svoga služio, pa evo dokle sam stigo. Ama mi nije žao što sam ovđe, no što ništa ne učinjeh. Čini mi se da je bolje bilo da smo se tada isklali, pa mirno živjeli, no što ovako ostade. Vidim, ko što sam i očekivo, Hrvati krenuli po svoje. Neće ni oni ovu državu. Bojim se, sinko, da će nam u krv ogreznut velika balkanska slovenska kraljevina, kako mi ono reče onaj švapski ministar u Beču. Još mi nijesmo bili spremni da zajedno živimo. Ali, vi mlađarija tako oćete, pa neka vam bidne. Daj bože da ne živim toliko da vam zla vidim.

Str. 329, 330, 331 i 334.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #22 poslato: Januar 10, 2011, 09:43:06 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Na suđenju đeneralu Radomiru

Vjerovao sam da će đeneral na sudu sve da prizna. U zatvoru mi reče da bi im sve sam ispričao da su ga puštili da im kaže, a da ga stalno nešto nijesu propitivali. Imao sam utisak da neće imati ni volje, ni snage da se brani.

U đeneralu se, međutim, pojavila nekadašnja drskost. Ipak nije imao dovoljno snage, pa su na trenutke drskost i vještačko samopouzdanje izgledali smiješno. Sigurno su ga advokati naučili šta treba da kaže...

Sve mi je teže bilo da slušam. Čini mi se da će se suđenje đeneralu pretvoriti u suđenje jednom vremenu, mom vremenu, i jednom snu, snu mnogih generacija, pa i moje.

Dok predsjednik čita neku prepisku, jedva uspijevam da uhvatim po neku riječ. Više sam ispod Skadra nego u sudnici. Ratni huk miješa se sa glasom predsjednika suda. Taj huk i njegov glas postaju isto, stapaju se u jedan pomahnitali vihor. Uhvatih u trenutku onaj pogled mlade Gojkovice. Osjetih bol zbog Divne, a potom mi pred očima poče defile Nemanjića, Mrnjavčevića...

Opet smo tu gdje smo bili, gospodari moji nekadašnji.

Uvijek se na početak vraćamo, a nikada se pameti dozvati ne možemo.

A predsjednik sudskog vijeća tjera po svome. Nije njemu do mojih ludih misli, no zapeo da presuđuje. A kome presuđuješ, crni sudijo, predsjedniče, no sebi samom i meni s tobom zajedno? Sebi sudiš, nesrećniče, hoćeš još jednu glavu da uzmeš. Zar ih je malo palo za ovih nekoliko godina? Ne haje predsjednik, no čita.

Teško će se đeneral izvući. Malo po malo, gubi i ovu bitku. Sve je protiv njega. I dokumenta i svjedoci i vještaci. Ono pismo što je kod mene ne bi mnogo značilo.

Poče ispitivanje krunskog svjedoka Perute Vučeljića. Đeneral uspijeva da neke njegove iskaze opovrgne, ali utisak o zavjeri protiv zemlje ne može da izbriše.

Vučeljić se na kraju zaklinje da je pred sudom govorio istinu. Đeneral izgubi živce, povika:
- Laže! Laže pseto!
- Optuženi, udaljiću vas iz sudnice - zaprijeti mu sudija.

Što proces više odmiče, đeneral sve više postaje potpuno druga ličnost od one koju sam u zatvoru upoznao. U zatvoru je ratovao sam sa sobom. Sada pred sobom ima druge protivnike: tužioca, sud, državu.

Str. 357, 358 i 359.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #23 poslato: Januar 10, 2011, 09:43:35 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Na suđenju đeneralu Radomiru

Na nastavak suđenja idućeg dana nijesam namjeravao da idem. Mislio sam da je bolje da više svu tu bruku i grdilo naše ne slušam i ne gledam, ali me Veljko pokoleba.

- Trebalo bi da odeš, da čuješ advokata Sekulu Drljevića. Bio je jedan od poslanika Podgoričke skupštine koja je donijela odluku o ujedinjenju. Glasalo se pojedinačno, svako se posebno izjašnjavao o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju. Kao što znaš, ni jedan poslanik nije bio protiv. Čak je, kako sam čuo, on bio meću najzagriženijim ujediniteljima. Sada je jedan od najvećih protivnika Jugoslavije. Organski mrzi sve što je srbijansko. Čak nije htio da živi u Beogradu, nego je uzeo stan u Zemunu i javno priča da ne živi u Srbiji no u Austriji. Obrnuo je ćurak samo zato što mu se izmakla ministarska fotelja. Ali bez obzira na to, on je danas sigurno najsposobniji advokat u zemlji. Treba ga čuti...

I tako odoh ponovo.

*

Topalović privodi kraju svoju odbranu:
- Neka mi, na kraju ove strogo pravne odbrane, bude dopušteno reći, da bi đeneralovo oslobođenje odgovaralo i moralnom osećanju mase naroda, naročito u Crnoj Gori i političkoj mudrosti. Evo zašto:
Optuženi je vojnik celim svojim bićem. Brz, plahovit i odlučan vojnik, sposoban za vojskovođu. On ide za velikim kombinacijama, prihvata se čak i fantastičnih planova. Ali, baš zato što je nesumnjivo dobar vojskovođa, on nije dobar političar, kao što su po pravilu dobre vojskovođe loši političari.

Ovo sam i ja pomislio u zatvoru. Politika, nesrećni moj đenerale, nije front. Ona je najpokvarenija kurva.

- Vojskovođa mora da bude brz i odlučan. On nema ni vremena ni mogućnosti za mnogostruka obaveštenja, duge studije prilika, za ispitivanje i najsitnijih sila, za hladno razmišljanje i pažljivo pripremanje sviju posledica svojih postupaka. Otuda nije ni čudo, što vojnici u svojoj prenagljenosti, neobaveštenosti, nepoznavanju međunarodnih prilika, navici da reskiraju u uzdanje da će slobodni građani isto onako slušati kao što sluša pokorna vojska - kad god se bave političkim kombinacijama, po pravilu počine velike pogreške.

Topalović je još dokazivao da je čitav ovaj sudski postupak nezakonit, jer je Ukazom od 28. novembra 1920. godine obustavljen krivični postupak protiv svih političkih zatvorenika iz Crne Gore, što đenerala automatski oslobađa svake krivične odgovornosti.

Nijesam se pokajao što sam došao na nastavak suđenja. Ovo što sam do sada čuo od advokata Topalovića bilo je mnogo više od najboljeg predavanja na fakultetu. Veljko osjeti o čemu razmišljam, pa veli:
- Ovo je za tebe dobar čas. Ali čekaj. Tek ćeš vidjeti šta je odbrana.

A imao sam, zaista, šta da čujem. Drljević poče obraćanjem sudu:
- Slavni sude!
Mi živimo u državi u kojoj je na snazi šest raznih zakonodavstava. Ne samo da su privatno-pravni odnosi nejednako regulisani, ne samo da su istorodni ekonomski i kulturni interesi dobili razne zakonske solucije, nego ni njihova kaznena zaštita nije jednaka ni po svojoj mjeri ni po svojoj vrsti.

To je naše nasljedstvo, čiju je primjenu nemoguće naprečac otkloniti bez većeg poremećaja ekonomskih i kulturnih interesa. Ne smije se ispustiti iz vida da razlika u našim zakonima nije samo posljedica naše dojučerašnje pripadnosti raznim državama, nego u velikom stepenu nužno rezultira iz nejednakosti ekonomskog i kulturnog razvitka pojedinih jugoslovenskph zemalja. Radi toga je upravo nemoguće izvršiti unifikaciju naših zakona jednostavnim proširenjem zakona jedne od jugoslovenskih zemalja na ostale zemlje. Čak je veliko pitanje da li je ta unifikacija i u kom stepenu moguća kao kompromisno približavanje ovih ekonomsko-kulturnih relacija više kategorije ka onima niže kategorije bez osjetne štete i po jedne i po druge. Dok bi za prve tako dati pravni okviri bili preuski i zbog toga stalno dolazili u sukob sa njihovom prirodnom težnjom u pravcu daljeg nesmetanog razvitka, dotle bi druge svojom neprilagođenošću njihovom opsegu ostavljali bez dovoljno intenzivnog pravnog regulatora, tako nužnog za normalnu postepenost u njihovom razvijanju.

Radi toga je pitanje: da li je naše razne zakone moguće unificirati u cjelini ili samo djelimično? Naći mudro stepen djelimičnosti te unifikacije znači dati maksimum mogućnosti zajedničkoga državnog života naših zemalja, tako srećno spojenih jednim čudnim rasporedom Moćnih svjetskih interesa, mjerodavnih za kreiranje slavnih istorijsknh tvorevina.

Pošto mi nije i ne može biti namjera, baviti se na ovom mjestu podrobnijim ispitivanjem toga problema, hoću da konstatujem da je čitav naš današnji politički život iscrpljen borbom protivnih pogleda na njegovo rješenje.

Ni radnje, koje cijenjena tužba imputira optuženom kao deliktuozne, sve kad bi ih bio i počinio, nijesu ništa drugo nego jedna, možda nešto malo oštrija, varijanta te borbe.

Slavni sude!
Poslije istaknutih napomena in genere biću slobodan malo se zadržati specijalno na činjenici da su Crna Gora i Srbija dva razna kazneno-pravna područja, i upozoriti na pravne efekte te činjenice. Na teritoriji Crne Gore važi "Krivični zakonik" od 1906. godine, a na teritoriji Srbije "Kazniteljni zakonik" od 1860. godine. Prema tome, pravni interesi na teritoriji Crne Gore ne mogu pretendirati na drugu kaznenu zaštitu sem one koja je data bilo crnogorskim kaznenim zakonom, bilo kazneno-pravnim propisima drugih crnogorskih zakona. To isto važi za pravne interese na teritoriji Srbije...
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #24 poslato: Januar 10, 2011, 09:44:02 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Na suđenju đeneralu Radomiru

Ponese me ova odbrana. U uvo sam se pretvorio. Kao pravi mag, Drljević obrće činjenice kako mu odgovara. Sva optužba mi pri ovoj odbrani izgleda smiješna. Ipak, ima nešto što me sve vrijeme muči. Drljević s lakoćom dokazuje nenadležnost beogradskog suda, ali se sa mnogo napora uzdržava da ne pokaže mržnju. Mržnja mu se vidi u očima.

- Ovaj čovjek je monstrum - šapće mi Veljko. Gledaj samo kad ovo suđenje pretvori u političku tribinu.

Odista, na to nijesmo dugo čekali. Pošto izreče sve pravne zavrzlame koje je mogao, on se još jednom sa vidnim cinizmom obrati sudu:
- Slavni sude!
Svaki dan čitamo u našim dnevnim listovima jednu istu tužaljku: razjedinilo nas je vrijeme. Svi jednodušno nalaze u toj činjenici uzrok našeg međusobnog nerazumijevanja. Tu leži psihička causa causarum svih naših današnjih sukoba, viču jednoglasno svi.

Da li je baš vrijeme svemu krivo? Da ko drugi? Logičkim dedukcijama u tom pravcu juriste dolaze do pojma: prescriptio longissimi temporis. Sve što se putem preskripcije stekne juristički je nesporno: a sve što je juristički nesporno jako je. Bar je toliko jako, da se bez većih bolova ne može poništiti. Nemojte me krivo razumjeti. Ne mislim ovim reći, da su tvorevine praescriptionis longissimi temporis vječne, jer je vječnost samo privilegijum Božanstva; ali sam rekao i ponavljam, da mogu promijeniti svoga vlasnika sine iusto tituloet bona fide opet samo praescriptionis longissimi temporis.

Jest: "Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje."

Što stvore vjekovi, to mogu samo vjekovi uništiti. Ali, ako dođe udbinski dizdar i popali u Kotare kule, šta mogu vjekovi, pitaće me neko. Čujte odgovor! Vjekovi će ga grdno kazniti: zapaliće mu njegove dvore u Udbini.

"Pali, žari, udbinski dizdaru,
dok red dođe i na tvoje dvore!"

Zar nijeste nikada čuli tu poruku vjekova udbinskom dizdaru, ili možda zaludu preživljujete doslovno ispunjenje te poruke? Da gospodo, ništa na svijetu nije tvorevina jednog dana, niti je išta na svijetu srušeno u jednom danu. Svi naši sukobi na koje se toliko žalimo, koji nam zadaju toliko bolova, nužno rezultiraju iz gvozdenog otpora vjekova neuravnoteženim pretenzijama našega jednog dana. I ukoliko god budu pretenzije našeg dana neobuzdanije, utoliko će biti snažnija reakcija njihova otpora na naš bezobzir.

U tome leži tajna današnega procesa i svih onih bezbrojnih procesa kojima se u ove dvije godine skoro potpuno iscrpljuje rad crnogorskih sudova.

Zar ideal tih vjekova, o čijem vam otporu govorim, može ne gledati svoj trijumf u danu današnjem? Zar ovaj dan nije pravedna nagrada krvavih napora tih istih vjekova? Zar kolijevka Nemanjića, otadžbina Balšića, Crnojevića i Petrovića, zar domovina Baja Pivljanina, Vuka Mandušića i svih ostalih iz onog divnog vijenca besmrtnika ne bi majka ove političke ideje, koja tako pobjedonosno dominira današnjim danom?

Ili je možda vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio da ne poznaje čedo rođeno?

Ja osjećam da svi na mene upućujete ta i slična pitanja, kada vam govorim o otporu vjekova.

Iako sam svjestan težine dužnosti koju primam na sebe, priznajući se obaveznim dati odgovor na ta pitanja, ja sam vam ipak na njima blagodaran. Odgovoriti na ta pitanja znači govoriti o onome što je u današnjem vremenu najteže, ali i najpotrebnije, znači govoriti o psihologiji srbijansko-crnogorskog problema, a tim indirektno i o psihologiji čitavog jugoslovenskog problema.

Ne prelazeći granice potreba jedne odbrane, ja se žurim odmah da istaknem da se odričem pretenzija da svojim izlaganjem dam sve momente, čijom sintezom dobijamo psihiku causam causarum naših današnjih nesporazuma, ali se nadam da ću uspjeti dovoljno jasno naglasiti đeneralije tih momenata, i tim dati povoljnu podlogu za pravilnu procjenu psihičke strane današnjeg procesa. Mimo toga ne može ići svrha mog današnjeg govora.

Da počnem sa onim posljednjim pitanjem od maločas. Zar je vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio da ne poznaje čedo ređeno, pitali ste me vi.

Kako je moguće, da Ivo Crnojević trže mač na svoga sina Maksima, pitam vas ja. Ko je kriv? Da li Ivanov oslabljeni vid ili Maksimov promijenjeni lik?

Kriv je Maksimov promijenjeni lik.

Pa ko je od nas Ivan, a ko je Maksim, pitaćete me vi. Čini mi se obojica i Ivan i Maksim u jedan isti mah. Razdvojili smo se davno, i od onoga našega nevoljnog rastanka do današnjega toliko željkovanoga sastanka bolovali smo na svoj način svi. Jedni smo bolovali ropstvo sopstveno, drugi smo slobodovali krvavo i bolovali ropstvo brata svoga.

Jednom je ropstvo prošaralo lik, drugom je vječna borba za slobodu dala novi lik.

Vjekovi nejednakog života svakoga od nas dali su nam nejednake mentalne sklopove.

Da li je tačno to? Da li su pogledi na svijet, na društvo, na državu, na religiju, na moral, oni srbijanski i oni crnogorski zbilja toliko različiti da se može govoriti o njima kao raznorodnim? Da li junaci "Gorskog vijenca" zbilja nemaju ništa zajedničkoga, ili zar imaju tako malo zajedničkoga sa junacima "Koštane" Bore Stankovića? Zar bi nemoguće bilo prve zamisliti u postojbini drugih i obratno?

Ja mislim, da bi takva zamjena bila nemoguća. Ko hoće protivno da tvrdi, mora mi nešto rastumačiti.

Nije jedan profesor srbijanski i vojvođanski postao poznat po tome što je mnogo i sa mnogo truda pisao o "Gorskom vijencu". Neki od njih sa gordošću slušali su sud drugih o sebi, da su dobri poznavaoci toga remeka, koji stoji bez takmaca u jugoslovenskoj literaturi.

Jedan od tih profesora, koji doduše uživa kod nas reputaciju najboljeg poznavaoca filozofije, otišao je tako daleko da je proglasio svoje poglede na filozofsku stranu "Gorskog vijenca" kao potonju riječ o filozofiji lovćenskog genija, iako je već sa prvih nekoliko rečenica svojih izlaganja nesumnjivo dokazao da nije razumio ne samo "Gorski vijenac" nego ni njegovu posvetu "prahu oca Srbije".

U poznatim stihovima:
"Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije:
u velikim narodima geniju se gnjezdo vije;
ovdje mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični vijenac, da mu krasi glavu smjelu"
našao je naš "filozof" negaciju mogućnosti genija u malom narodu, iako Vladika odmah u stihovima koji neposredno prethode citiranima ubraja Karađorđa, bez ikakve rezerve, među osam genija, zbog kojih, prema njegovim pogledima na svijet i život, treba devetnaesti vijek da bude "era strašna ljudskijema koljenima".

Nije tako, dragi gospodine profesore. Stihovi u kojima vi vidite negaciju mogućnosti genija u malom narodu, nijesu ništa drugo nego jedna pjesnički nesravnjivo lijepa akcentacija Karađorđeve genijalnosti. Pročitajte prvih par stihova, koji za njima dolaze, i uvjerićete se. Ali, pardon, ja od vas tražim nemoguće. Ta da ste mogli, imali ste kad.

Šta je to kod vladike Rada zbog čega ga tako učeni Srbi necrnogorci ne mogu razumjeti?

Vladika Rade je pjesnik crnogorskog riterstva i crnogorske religije, on je crnogorski i Šekspir i Dante. On se ne može razumjeti bez osjećanja, on se može samo osjećati sa razumijevanjem. U tome leži uzrok radi koga ga potpuno razumiju crnogorski seljaci koji žive u tradicijama toga istoga riterstva i te iste religije, a skoro potpuno ne razumiju profesori, za koje su te tradicije strane.

Samo profesori, potpuno strani tim tradicijama, mogli su doći na čudnovatu misao, da u našemu Vladici nađu nekakvog preteču poznatog Darvinovog učenja o postojanju specija.

Čak ni jedan Volter nije mogao shvatiti Danteovu "Božanstvenu komediju", ali je svoje neshvaćanje osjećao; a naši profesori ne razumiju i svoje nerazumijevanje ne osjećaju i u tome je, pored ostalog, razlika između Voltera i njih.

Mi Crnogorci zajedno sa Srbijancima ne osjećamo "Peru Segedinca". Mi jednako ne možemo osjetiti pa ni nazreti one tajne sile koje pokreću njima; jer ključevi vrata kojima se ulazi k tim tajnama neosvojiva su svojina vojvođanskog romantizma, perspektive sinova njegovih tradicija.

Ja shvatam uzroke našeg neosjećanja, koji leže u činjenici da mi nijesmo nikada imali svoga romantizma; ali ima nešto u našem odnosu k tome romantizmu, što mi baš sasvim nije jasno. Nije mi jasno, kako mogu neki, inače vrlo autoritativni srbijanski liberalni kritičari, biti nesvjesni toga svoga defekta i sasvim ozbiljno poricati pjesnički talenat najjačem pjesniku toga romantizma.

Da gospodo, mi Crnogorci i Srbijanci zajedno jednako ne osjećamo i ne shvaćamo vojvođanski romantizam; a vi, opet, Srbijanci i Vojvođani zajedno jednako ne osjećate crnogorsko riterstvo i njegovu religiju.

To su tvorevine vjekova, ko je ne mogu poništiti pretenzije jednog dana, pa ma kako, inače, bile neobuzdane. U tome sukobu vjekova sa političkim koncepcijama ovoga današnjeg dana ja vidim otkrivenu tajnu naših današnjih sukoba.

Slavni sude!
Ja priznajem da sam u dosadašnjem izlaganju možda bio suviše apstraktan. Na taj put odvela me težnja da pronađem onu psihičku provinijenciju današnjeg procesa. Jer, po mom tvrdom uvjerenju, optuženi, sve kad bi i bio počinio radnje koje mu se tužbom imputiraju, i sve kad bi bile te radnje objektivno kongruentne sa nekim od političkih delikata predviđenih srbijanskim Kaznenim zakonom, to ipak ne bi bile subjektivno ekvivalentne ni sa jednim od tih delikata.

Optuženi, sve kad bi radio nešto slično onom zbog čega se danas optužuje, on u tom svom radu ne bi bio ništa drugo nego instrument borbe vjekova sa današnjim danom, o kojoj sam naprijed govorio.

Niti je ta borba niti su njeni prelazi u delikventnost predviđeni ijednim zakonom naše države. Razumljivo je zašto današnji dan, gospodo, nije niko ni predviđao. O njemu su tek proroci u zanosu slutili...

*

Ne opiru se vjekovi ovom danu današnjem, gospodine Drljeviću, već ti i takvi kao ti. Ni ti se ne bi opirao da ti nije izmakla ministarska fotelja. Malo je stolica, a mnogo guzica, Drljeviću, toga se ja bojim.

Veljko i njegovi "crnorukci" plaše se nesrećnog đenerala, a ne plaše se Drljevića. Ako kada krv bratska potekne ovom zemljom, sigurno je neće proliti đeneral, jer on to više i nije u stanju, ali će je proliti Sekule Drljević potocima....

Odnekuda, kroz prozore sudnice, doprije do mene glas gu-sala. Duboki starački glas zapjeva: „Sa zapada doleću gavrani, Crnoj Gori došli crni dani..."

Dobri čiča, otkuda on da mi u misli dođe?

"Jesi li oterao Turke sa Tare?" - pita me Divna. "Medvede moj crnogorski, jesi li oterao Turke sa Tare?"

Jesam Divna, nema više Turaka na Tari, ali nam za pogibiju nijesu potrebni ni Turci ni Švabe. Za tu đavolju rabotu i sami sebi smo dovoljni. Napili smo se, valjda, kroz vjekove toliko ljudske krvi, da bez nje više ne možemo. Evo nam to i ovaj Drljević proriče.

Šta to strašno najavljuje ovo suđenje? Za kim to dečanska zvona zvone, đenerale?....
Sačuvana
Stranice: « 1 2   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: