|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Septembar 27, 2012, 01:31:31 am » |
|
**
PO MJERI LJUDSKOJ
Sreten Vujković, "ZORILO", Književna zadruga, Banja Luka, 2007.
I nakon 14 knjiga, kod Sretena Vujkovića se ne postavlja pitanje "ćutati ili pjevati" jer je njegovo kreativno biće slično rijeci koja cilj nalazi u proticanju, vječnom toku bez opterećenja o daljini i obliku ušća. Smisao je u kretanju, neponovljivosti svakog životnog trenutka ili zapisa na vodi. Iako nam se, ponekad, taj zapis, ritamski ili zvučni štimung, novorođena misao, sjaj ili patina riječi, rima, mogu učiniti poznatim, déjá vu, nema ponavljanja jer se čak i u refleksu vodenog ogledala začinje nov smisao. Dva puta se ne može ući u istu rijeku budući da se u svakom trenutku mijenja i čovjek stvaralac i rijeka koju shvatamo kao "poprište istog vanjskog i unutrašnjeg", životnog i kreativnog "zbivanja".
Slijed asocijacija dovešće nas do pisca kao ribara koji spušta mreže u tajnovite dubine da uhvati "rijetku temu" jer praćakanje sitnog vodenog svijeta na riječnoj površini ne može da pokrene njegov tragalački instinkt. Nije pri tom slučajno u kom pravcu će se kretati metamorfoza simbola koji odslikava čovjekov napor da se kreativno izrazi i realizira kao ljudsko biće. Od mitskih i bajkovitih vremena, od pradavnog lovca koga ni ulov zlatne ribice nije usrećio, preko biblijskih Gospodovih sljedbenika do Hemingvejevog starca o čijem porazu svjedoči ogroman riblji kostur privezan za brodić kojim se, pun nade, otisnuo na "debelo more", simbol će doživljavati transformacije uslovljene promjenom okolnosti koje defi-nišu čovjekovu situaciju u svijetu od mitskog vremena "djetinjstva ljudskog roda", početka koji obećava bezbrojne mogućnosti do trenutka kada ogromni tehničko-tehnološki progres izmiče kontroli i pretvara se u oružje ništenja vode, vazduha, planete, ljudskog roda i naravno, pojedinca koji, kao napadnute ćelije u organizmu, prvi strada pod dejstvom uzročnika protiv koga nema načina da se odupre i zaštiti svoj teško oštećeni duhovni i duševni integritet.
Biološki i socijalno uskraćen, uhvaćen u zamku apsurda koja se to više steže ukoliko on grčevitije nastoji da se iz nje iščupa, čovjek je u besputnoj šumi svoje egzistencije posijao kamenčiće koji bi trebalo da mu pomognu da se iskobelja iz živog lavirinta. Ti biljezi, orijentiri prepoznavanja pređenog puta, jesu simboli. Hemingvej nije prežalio svoju veliku ribu. Vujković, sav u tokovima dosuđene rijeke, nije podlegao izazovima sudbinskog lova pa čak i kada je u igri bila zlatna ribica. Žedan ljepote na svojoj vječitoj rijeci on je postao vodeničar koji je svojom lirskom mrežom uhvatio i mnogo jutarnjeg rumenila i plavičastih sutona, sličan učaranom mlinaru sa Japre koji je, odsanjavši posljedni san djetinjstva, pustio da ga odnese voda.
"Vodeničar sa Vrbasa" bi se mogao shvatiti kao svojevrsna poenta zbirke, gotovo trenutak pjesnikove "slabosti" jer Vujković, "lirski izdanak epskog stabla", ne pristaje na rasplet scenarija u kojem neće biti ubačena neka njegova gorka, ironična, izazivačka, podsmješljiva, prepečena ("ispeci, pa reci!"), okamenjena ili tek rođena riječ.
Ali, da se vratimo "rijetkoj temi". Ona kod Vujkovića ima drugačije određenje nego kod Ortege i Gaseta. "Rijetka tema" je zapravo velika ili vječna tema, kao što su ljepota, smisao, mašta, humor, pa zatim kreativni čin, poezija koja je, po Frojdu ali i Kolrihu, "sublimacija potisnutih čovjekovih želja", riječ kao gradalački element ili, rekli bi učeni ljudi, "aktivna konstituensa lirskog pjevanja".
No, to je samo jedan, i to najširi krug njegovih poetskih interesovanja, onaj koji se javlja kao najveći zajednički sadržilac pjesnika svih vremena i meridijana, preteča i sljedbenika, pristalica i otpadnika književnih škola i pravaca.
Vujković je intelektualac i čovjek iz naroda, mentalni i moralni izdanak krajiškog tla, u vertikalnoj projekciji pravoslavnog čojstva, epskog junaštva obilježenog pamćenjem zemlje i krvi.
Prorok Amos nije vjerovao u mogućnost samoniklih umjetnika i potpuno originalnih pjesnika iz neoborivog razloga što čovjek nije naučio da govori od životinja. Već sam govor je najdragocjeniji dar nasljeđa u kojem je pohranjeno svekoliko ljudsko znanje, iskustvo, ukupne duhovne potencije i simulakrum umjetničkog ostvarivanja.
U najdubljem arheološkom sloju pamćenja bila je, dakle, Marićka (pjesnikovo rodno selo) koja mu je dobrotom, jednostavnom mudrošću i ljepotom malih stvari ispunila srce, a onda su došle knjige, godine školovanja i učenja, znanja, koje mu je ispunilo glavu. Naravno, znanje mu je omogućilo "pogled na visoke tačke", vidokrug koji je ostao nedostupan onim iz čijih je redova ponikao i koji su se zaustavili u podnožju.
Uostalom, u Vujkovićevom slučaju ništa nije bilo ni skokovito ni neočekivano. U desetak svojih prethodnih zbirki on je svuda bio, tražio i nalazio, gladan svojih iskustava i sit ljudske gluposti, razgoropađen i molitveno skrušen, u vječitom dijalogu sa Gospodom u čijim venama teče i kap ljudske krvi.
Iako je svaka njegova knjiga fokusirana na opsesivno stanje cordi et menti u razdoblju dok se trsi da pohvata talase svoje rijeke i nemire koji ispunjavaju gluve prostore nesanice, on ništa "svoje" ne zaboravlja, ne smanjuje opterećenje i brzinu svoga plovila tako da se u svakom djelu, zbirci, ciklusu (prema kojima gaji posebne afinitete), pjesmi otkriva čitav, uronjen u poeziju kao kreativno stanje bića i stupanj ostvarene cjelovitost.
U "Snovilu" sve je tu: misaoni i emotivni pejzaži, stanja i raspoloženja, saznanja i nedoumice, gustoće i razrijeđenosti, razlozi i razmasi, ritmovi, zvuci, riječi nerijetko posvojene Vujkovićevim znakom. Naravno, u svakoj zbirci dominira jedna tema. U jednom slučaju to je, npr. fenomen polisa kao civilizacijskog simbola i stepena socijalne evolucije čije razvojne perspektive, bez obzira na to da li se otvaraju prema zračnim visinama akropolisa ili prebukiranim staništima usamljenih pojedinaca u dezorijentisanoj gomili, pojedinaca nagriženih agensima psihičke i socijalne patologije megalopolisa, vode samo ka nekropolisu u kome se mire stari i novi računi i pogled dobija dubinu definitivne spoznaje stvari.
U "Varljivom vremenu" Vujković je dao "istoriju i geografiju", atmosferu trenutka pod staklenim zvonom nametnute istorijske situacije, ali je, čini se, još više želio da ukaže na svoje izuzetno gradilačko umijeće stiha čiji zvuk, iako više asocira na gusle javorove nego svilene tonove Stradivarijusove violine, otkriva reljef duše i predjela, ali i sublimisani kvalitet, ritmičku perfekciju soneta koji, poput rukom glačanih sedmeraca, osmeraca, deseteraca, dvanaesteraca ili stihova od samo tri sloga (za koji nauka o pjesničkom ritmu i nema ime) otkriva strpljenje i umijeće, dar i mjeru, osjećaj za toplinu i tvarnost jezičke materije. U isto vrijeme pjesnik je izložio verbalne unikate svoje neobične "majstorske radionice", svoje "oble riječi" koje će preplaviti njegovo "Snovilo" do čijih je stranica prispio probijajući se kroz iskušenja snova i budnosti, očaranosti i otrežnjenja.
Prvi put mu se učinilo da je najzad, ljudski i stvaralački zreo, u toploj čaroliji miholjskog ljeta, nazreo "veliku temu".
U priznanju:
"Velika me snašla tema
kad još nisam spreman za to
a vremena više nema
onog što je meni dato"
(Elegija o istoku, str. 245)
zbunjuju nas dvije stvari. "Velika tema" koja predstavlja željeni ali nedostignuti vrh njegovog uspona nije ga ozarila, ona ga je "snašla" kao nešto sa čim se nije računalo i za čiju realizaciju nema ni snage ni alata. Čovjeka obično snađe bijeda, nepovoljan skup negativnih okolnosti. "Velika tema" je ono što se želi i ne želi, inspiriše ali i budi sumnju u raspoložive snage njenog ostvarenja. Pogled nam se spotiče na ono "još" kao nešto nedočekano, ali sve dobija iznenađujuće smisaono preusmjerenje u konstataciji da je pjesnik potrošio svoje životno vrijeme idući tragom svoje slutnje. Trag je bio ispravan, ali se vizija željenog cilja otkrila na takvoj udaljenosti kojoj se on, po svemu sudeći, neće nikada približiti.
Ovakvo saznanje bi u mnogo kojem stvaraocu podstaklo pesimistički stav o uzaludnosti ljudskih napora i samoj svrhovitosti stvaralačkog čina. Vujković je, očito, građen od drugačije "japije". Naučen na borbu kao uslov egzistencije, "naredan" i u dobru i u zlu, pobjedi i porazu, on ima dovoljno žilavosti da ne posrne od prvog udarca i dovoljno gorštačke pameti da sve bude i prođe, a čovjeku valja sačuvati obraz i obogaćivati Božji dar dosuđenog talenta. Zato će on u riznicama narodne mudrosti i jezika potražiti "antidot" i protiv zmijskog otrova, ali i protiv lažne, nezaslužene sreće koja, kao svaka varka, ubija čovjeku oprez i zaslijepljenog iluzijama dovodi do ivice razočarenja. Žestinu udaraca pjesnik će ublažiti jezikom koji hotimice navodi emocionalnu bujicu na vodenicu prihvatljivog ljudskog stanja. Bez dramatizacije on ostaje na zemlji i kada ga je "snašla" mogućnost ostvarenja najintimnijeg kreativnog sna, ali i kada mu je, u isto vrijeme, jedna banalna okolnost tu mogućnost uskratila. U Vujkovićevom stihu snažno kovitlaju gradilačke i rušilačke energije, sudaraju se i varniče razlozi i protiv — razlozi, suprotnosti koje čine složenu, često protivrječnu datost života iz kojeg se, kao iz vlastite kože, ne može pobjeći.
Neočekivanost nagoviještenog sadržaja i upotrijebljenog izraza, predviđenog za neke drugačije prilike, stvara onaj mali otklon, razmak među riječima u kojima neki prepoznaju klijanje humornog sjemena. Kod Vujkovića taj "amortizirajući" humor neće posjedovati gorčinu, silovitost očaja, bijesa i pomame kao kod Kočića niti će imati dragocjenu ljekovitost Ćopićevog melema za dušu. On će preko lica pretrčati kao izvjestan osmijeh koji prethodi izmijenjenoj odluci. Tim osmijehom se poljuljani odnos sebe i svijeta, riječi i misli dovodi u stanje prihvatljivosti, unutarnje ravnoteže u kojoj se suprotnosti ne isključuju nego podstiču rađanje novog kvaliteta misli i akcije.
Shvatajući da će mu "velika" tema izmaći, Duško Radović je došao do zaključka, koji na prvi pogled izgleda paradoksalno, da kada nema velike stvari, sve stvari postaju velike. Radović je svoj antinomični sud izveo posmatrajući fenomen djetinjstva koje nije samo bigrafski segment u životu svake ljudske jedinke nego je i imenitelj i podstrekač svekolike umjetničke aktivnosti. (Nešto slično je tvrdio i Šagal koji je smatrao da je umjetnik samo dotle umjetnik dok u njemu boravi dijete.) Suočavajući se na svakom koraku sa nesabrojem velikih stvari — "velikih tema" jer su sve — "velike", Vujković je mogao da odahne i svlada unutarnju napetost straha od promašaja puta i postavljenog cilja. I cilj je, pri tom, dobio mjeru ljudske dohvatljivosti, podsticajne energije koja ne parališe korak nego mu pruža podršku i ohrabrenje čak i onda kada strmina uspona postaje nesavladiva. Poput planinara koji gubi bitku sa liticama i koji svoj put do planinskog vrhunca nastavlja dužim, zaobilaznim puteljcima, i Vujković oko sebe nalazi toliko novih "velikih" tema da se njegovom čitaocu čini da se autor nalazi na novom stvaralačkom početku.
Svakako, on nije mogao da iznevjeri sebe ili izmisli neko drugo ja, ali je na svojoj poetskoj građevini "probio" nova vrata omogućavajući nam da zakoračimo i u one odaje koje su dosad, njegovom voljom, bile nedostupne radoznalim posjetiocima. Pavić je govorio da je svako literarno umjetničko ostvarenje zdanje sa bezbroj ulaza. Otvorenost djela (o kojem je pisao Eko) podstiče čitaočeve interpretativne inicijative. "Interakcija čitaočevog i pjesnikovog subjektivnog konteksta" nameće samom čitanju dozu kreativnosti, otkriva raznorodstvo i srodstvo svega u svemu. Zato se u ocjeni Vujkovićevog opusa susreću sasvim oprečni stavovi. Ako odbacimo one pristupe u kojima autori kao zmija noge skrivaju svoj vrednosni (ili samo emotivni) sud svodeći "prikaz" na puku deskripciju i evidentiranje motiva i slika, onda se oni kreću od ocjene koja težište baca na ukočenost i didakticizam, sračunatost na onaj efekat koji je diktirala dramatika (istorijskog) trenutka do jednog prisnijeg i opuštenijeg otkrivanja unutarnjih puteva doživljavanja i pjevanja da se, rekao bi Vuk Krnjević, "istorijski tragično svede na ljudsku mjeru" te da se na ljutu ranu stavi isprobani melem mudrosti po kojoj je sam život vrhunska vrijednost i po kojem se individualni princip može realizovati samo u formi i sadržini kolektivnog ostvarenja. Za takvu svrhu Vujković se koristi svojim koliko naslijeđenim toliko i vlastitim poetskim "pripravcima", vršeći najveće intervencije u pogledu leksike, ali i sublimisanih ritmova umjetničke lirike u čijem predahu do nas dopiru odjeci zavičajne melodije.
Sreten Vujković je čovjek refleksije osjećajnosti ali i akcije (dinamike). Njegova poezija poznaje i prazne hodove, indukovana raspoloženja i potrošne slike, ali ima u sebi i snage i poleta, proniknuća, nametljive tendencioznosti ali i iskrenog humanog i stvaralačkog angažovanja. Izrečeni sudovi su, očito, obilježeni supro-tnim vrednosnim predznacima, ali njihova nepodudarnost ne znači da su — pogrešni. Nama koje upravo podsticajna množina pristupa inspiriše za nove "kritičke zareze", impresionističke ili analitičke, nije daleka misao da pjesma mora da grabi ispred pjesnika da je, rekao bi Krnjević, "život ne prevaziđe". Prevazilaženje podrazumijeva vertikalu: prošlost (davnina) i nedostignuto vrijeme budućeg ostvarivanja se susreću i prožimaju jedinstvenom logikom dinamične reprodukcije značenja.
Kada je u pitanju autor "Snovila", ne čini nam se neprihvatljivo Tenovo zapažanje da je pjesnik, između ostalog, determinisan nasljeđem, sredinom i nacijom iz koje je ponikao. Jer, oblik ploda, njegova kakvoća, ne ovisi samo o broju kišnih i sunčanih dana u doba njegove cvatnje i sazrijevanja nego i od dubine korijenja, sastava tla, nevidljive snage sokova koji cirkulišu stablom. Ako je pjesma plod, onda u njoj ne otkrivamo samo impuls inspiracije da emociju i bruj prevede u muziku i tvarnost riječi, nego i cjelokupno "aktivno stvaralačko biće pjesnika", njegove lične i ljudske korijene, nataložene slojeve individualnog i civilizacijskog iskustva. Pitanje je samo koliko je dio kolektivnog iskustva baštinio pjesnik, koji su sokovi i kakve slike dospjele u njegov (mentalni) krvotok kapilarnim sudovima milenijskog pamćenja, filtriranja i fermentacije mitskog ili folklornog nasljeđa, religije, tradicije i istorije.
Početke ljudskog pamćenja obilježava mit. Pradavne slike nastale "u praskozorje ljudske mašte" predstavljaju koncentraciju svevremenog iskustva čije aksiomatično značenje nije potrebno dokazivati niti ga je moguće osporavati. "Vječitu svježinu svijeta" mit postiže moćima regeneracije i reinterpretacije koja suzbija korozivni učinak vremena, nameće svoju neprolaznu aktuelnost. Mit ne trpi inertnost. On podstiče dinamizam i vitalizaciju struktura ljudskog promišljanja svijeta. Tako Branko Miljković u Krnjevićevoj knjizi "Dva brata uboga", polazeći od dvojstva stvarnog i nestvarnog, konkretnog bića i njegovog odraza, daje originalno tumačenje mita o Narcisu koje će nas u prvi mah iznenaditi, ali zatim nepokolebljivo uvjeriti u svoju "tačnost". "Problem Narcisa", zaključuje Miljković, "ne svodi se na problem autoincesta već na problem saznanja. Kako je to saznanje solipsističko, ono je nešto više od pukog uživanja. U ispraznoj odraženosti vlastitog nedokazivog bića Narcis traga za dokazima svoje egzistencije, a ne svoje lepote".
Vujković se rjeđe obraća mitu, ali kada je to činio, njega je fasciniralo upravo stvaranje, kreativni čin, akt, koji je, po mišljenju jednog kritičara, "ključno uporište oko kojeg se tvori ljudsko biće". Nije zato čudo da su njega kao pjesnika zaokupljale one mitologeme u kojima se projektuje sama suština njegovih umjetničkih nastojanja i njegove mentalne strukture. Tu je Odisej, vječiti putnik koji se u svojoj nezaustavljivoj tragalačkoj žudnji približio tajni bogova. Vujković će u potrazi za tajnom stvaranja biti sličan navigatoru sa Itake svojim stalnim plovidbama morima riječi i slivovima svih rijeka (nije li on i vodeničar?!) u čijoj su vodenoj mreži upleteni i konci njegove sudbine.
Mit o Orfeju i Euridiki dobio je u sonetu "Bez svetla i svesti" sasvim osobito tumačenje u kojem je odnos stvaraoca i njegove inspiracije postuliran na ravan smisla, svjetlosti i ljepote. ("U gluvilu sveta i nemoći tela / lepota te prati vernije od sene", str. 115).
Pa ipak, iako nije razbaštinjen mitskog nasljeđa, Vujković je cjelokupnim svojim sklopom određen dominantnim hrišćanskim, pravoslavnim, svetosavskim nasljeđem koje je promovisalo kako vjeru u Svevišnjeg tako i ljubav prema bližnjem, tj. stalnu težnju za duhovnim prosvjetljenjem i moralnim očišćenjem. Sveti Savo, o kome je Vujković pjevao sa iskrenim ushitom, bio je državnik, diplomata, osamostavljivač srpske crkve, prosvjetitelj i bogoljubac čija su djela unosila svjetlost u tamu dalekog vremena i ostala sveta vatra nade u spas duše i spas naroda od tri prsta.
Pravoslavlje za Vujkovićeve sunarodnjake, od kada je svijeta i vijeka, nije religijski kodeks, vjera zapečaćena strahom od onog u čijim je rukama sudbina sićušnih ljuskih stvorenja. Pravoslavni Bog je širok i moćan, čovjekoljubiv čak i onda kada kažnjava, kada munjom svog gnjeva opominje za počinjene grijehove.
Svojoj ljudskoj djeci Bog je darovao slobodu, a pravednost, praštanje (ne zaboravljanje) i sloboda glavne su osobine pravoslavnog srpskog seljačkog svijeta, oblik njegove mentalne strukture i "sveto slovo" života i djelovanja. Nije zato čudo što je kosovski mit spontano izrastao na postulatima biblijskog pamćenja kolektiva koji je, sticajem tragičnih istorijskih okolnosti, noseći dosuđeni krst, krenuo golgotskim putem stradanja.
Zadnji čin biblijske i ljudske drame započinje posljednjom večerom prije sunovrata. I u jednoj i u drugoj priči javlja se motiv izdaje (Juda — Vuk Branković) koja kao posljedicu ima uzvišenu žrtvu. Hristovo stradanje na krstu otvoriće vjernim vrata nebeska, a smrt cara mučenika, njegovo opredjeljenje za carstvo nebesko, učiniće Srbe "nebeskim narodom".
Protagonist kosovske epopeje je knez koga narodni pjevač, radi potpunijeg približavanja ocu nebeskom, čini carem. Slučaj je htio da taj posljednji vladar nosi ime jedne biblijske ličnosti — Lazara, jedinog čovjeka koji je vaskrsao. Isusov i Lazarev vaskrs se bitno razlikuju. Isus se vratio Ocu nebeskom nakon izvršenja svoje božanske misije. Lazar se digao iz mrtvih na Isusovu zapovijest, ali budući da je sačinjen od praha zemaljskog, on se u taj prah morao vratiti.
Podudarnost nacionalne legende i Biblije svjedoče o nedjeljivosti mentalne matrice. Bez obzira na to o čemu pjeva, Vujković uvijek nastupa kao sljedbenik pravoslavlja koje je za njega "stanje svijesti". On ne slijedi datume crkvenog kalendara, nego promisao pravde, istine i čovjekoljublja. Poštuje djelo Božije ostvarenosti: riječi ("Na početku bijaše riječ I riječ bijaše od Boga I Bog bijaše riječ"), darovane slobode koje podrazumijevaju najveću odgovornost i napor da se ne podlegne iskušenjima, vjeru koja čini čuda i daje čovjeku mogućnost uzdizanja prema višim sferama i nedosegnutim nivoima egzistencije.
Pjesma Bogovilo, sva široka i rođački raspričana, data je kao dijalog vjerujućih sa onim koji ih čuje, čija milost ukazuje na puteve spasenja. Vjera u moć onoga koji jeste, koji sve vidi i sve čuje i pred koga će svako jednog dana "izaći na istinu" usadila je narodu poseban moral. Epska etika je nalagala da je bolje "izgubiti glavu / nego svoju ogriješiti dušu", bolje poginuti nego ropski savijati kičmu pred nasilnicima i tiranima. Ime, jezik, obraz, svetinje, sve ono što čini srž nacionalnog bića, treba čuvati po cijenu života, kolektivni princip je značajniji za opstanak zajednice od bilo kojeg pojedinca. Zadojen viteškim idealima "čojstva i junaštva" epski čovjek je bio kadar ne samo "stići i uteći / i na strašnom mjestu postojati" nego gledati smrti u oči bez zazora.
Odraz tog hajdučkog mentaliteta, čak i u izmijenjenim okolnostima drugačijeg, ali ne i plemenitijeg i pravednijeg istorijskog okruženja, susrećemo kod Rajka Petrova Noge. Ovaj "brđanski kopilan" velikog srca čitav svoj nepokorni i uspravni život naziva — rajkovanje. ("Puška mi, puška ti — pa kom cikne!"). Vujković će iskovati glagol sretenovati (Kazalo, str. 225) da njime maše kao barjaktar u svatovskoj povorci uvjeravajući nas da se s Božjom pomoći sve nedaće mogu savladati.
U pjesnikovom nastupu nema dramatičnih poteza i prejakih riječi. Za razliku od nekih prethodnih zbirki, u "Snovilu" sve djeluje nekako pitomije i ljudevnije: i onda kada "jadikuje", moli, opominje, dokazuje ili osporava.
Ipak, "zbunjuje" predzadnja pjesma "Korisna luda" ostavljajući nas u nedoumici da li se u njoj stvaralac "okliznuo" o trenutak lošeg raspoloženja ili je to samo djelić atmosfere nekog budućeg "igrokaza" u kojem postoji i uloga pisana po njegovoj mjeri (?!), na što nas upućuje prethodna pjesma "Sveto ludilo".
Uvijek drugačiji, autor svaku svoju zbirku (čak pjesmu u njoj) doživljava kao "kreativno dograđivanje postuliranih tema i postupaka". I dok je još u "Varljivom vremenu" on stajao u stavu mirno ne dozvoljavajući da mu nagovještaji i riječi istrče izvan njegovih precizno planiranih ritmičko-zvučnih "gredica", ovdje je to sve opuštenije i ležernije, a pjesma se, u pojedinim slučajevima, oslobodila i pjesnika i započela svoj samostalni, "neprikosnoveni život".
Disciplina riječi i misli u "Vremenu", čak strogost, bili su značajno određeni izborom forme, prevlašću soneta koji ne trpi improvizacije, ali i haiku oblicima u kojima je pjesnik minijaturist koji manipuliše slogovima kao "sitnom prašinom riječi".
U "Snovilu" autor je sebi dozvolio da bude drugačiji. Nas su posebno privukle tri pjesme mekšeg zvuka i lirski razuđenije palete tonova. Na stranicama njegove mašte ispisan je diptih: muška pjesma oca kosca i ženska majke žetelice. Majka je roditeljica i zemlja hraniteljica. Majčina pjesma ispjevana je u blago zanjihanom dvostihu pradavne uspavanke. ("Pev moje maje / sav svet mi daje / zato me mati / kroz snove prati").
"Letnjeg dneva", pjesma "plavog podneva", oštrog zvuka kose i mirisnih talasa pokošene trave pod-sjeća nas i na Desanku i na Viteza, ali i na osmjehivanje zavičajne frule u žarkim predjelima žetve.
"Noćna idila" poprskana je kapima svježine. U njoj, a pjesma je posvećena petogodišnjem unuku Ognjenu, neki davni dječak prošetao je stazama "čarobne šume", očaran kao na početku sjećanja. Vujković nikada neće biti dječiji pjesnik, ali je "Idila" pokazala ne samo da dijete živi u svakom čovjeku umotano u boje zaboravljenih snova nego i da u trenutku snažnog električnog (kreativnog) pražnjenja, u munjevitom bljesku stvaralačke egzaltacije može da prosine u uzbudljivoj ljepoti prvotnosti, u slici ljepote i ljepoti slike:
Mrak seoski, nigde ćuva,
jež kroz šumu traži hranu,
čuvar kuće kuću čuva,
da je budan i pas lanu.
I sve opet u mir pade,
sovuljaga u mrak bulji,
kraj bukove trule klade
svitac pravi let što dulji.
Zec u logi uši ćuli,
san ga neće da uspava,
šumom sneva topli juli,
mrava skriva gusta trava
dok noć svojim bilom pipa
šta u krošnji skriva lipa.
(Noćna idila, str. 101)
Vujkovićevo promišljanje o duhu i materiji jezika za sada ćemo zaobići. Ovoga puta zadržaćemo se samo na nekim stvarima koje su i ranije intenzivno privlačile našu pažnju i nametala se kao relativna svojstva njegova pjevanja. Naravno, tu je najprije rima u najrazličitijem razmišljanju i obliku glasovnih podudarnosti. Rima potcrtava ekspresivnoritmički kvalitet stiha, doprinosi glatkoći i punoći njegove muzičke partiture. Ona daje i određenu prozirnost iskaza. Zato se čini da je misaono-emotivni gaz (opet asocijacija na vodu koja je, čini se, neizbježna) dublji i složeniji nego što jeste. Prozirnost, dubina pogleda vezana je isključivo za čistotu i bistrinu, jasnost izrečenih misli i poruka.
Vujković očito zna tajnu formule rime. Rukovodeći se zvučnom podudarnošću on dovodi u blisku vezu riječi udaljenih osnovnih značenja. Postavljene u odnos zavisnosti, one sobom podstiču intenzivno bujanje asocijacija u čijem se prožimanju ostvaruje nov smisaoni kvalitet, koji proizlazi iz uzročno-posljedičnih relacija.
Poznato je da pjesnik ima veoma aktivan odnos prema riječima. O njegovoj verbalnoj "majstoriji" već smo pisali. Sam naslov zbirke "Snovilo" odmah nas je podsjetio na blizanačku riječ "Samilo" kojom se, kao tajnom lozinkom, otvaraju kapije "Varljivog vremena". "Zaobljene" riječi bile su tu njegov zaštitni znak, potpis i pečat kojim se potvrđuje unikatnost lirske izrađevine. Međutim, u "Snovilu" tekst se bukvalno "guši" od prevelike doze identično oblikovanih neologizama. Stvar je došla do toga da se od danovila, zorila, snovila, bogovila, sjenila itd. došlo čak i do internetila. Pitanje da li su riječi iskliznule iz ruku ili ih je pjesnik namjerno forsirao kao provokativnu dosjetku, oblik "sretenovanja", "prst u oko" mediokritetima svih vrsta; mi bismo ovakav postupak shvatili kao svojevrsnu hiperbolu. I narodni pjevač je unutarnjim objektom želio da potvrdi, "poduplazi" iskaz ("Zbir zborila gospoda hrišćanska", "Slavu slavi srpski car Stjepane"). Tu pojavu susrećemo, doduše ne često, i kod onih stvaralaca koji su pjevali "iz duše cijela naroda". Skender je, npr. tutanj zemaljske bitke i božanski gnjev nad opustjelim Knešpoljem i spaljenom Kozarom uporedio sa "Jekom ječina". Kod Vujkovića "smehilo smeha" ili "srmilo srme" nikoga ne čude. Ali, privučen izazovima začuđujućih riječi i sintagmi on je svezao svoju tvrdnju u nerazmrsivi trostruki čvor: "Od krutog krući putevi kruti".
U Republici Srpskoj pjesnička produkcija je veoma obimna. Razumije se da kvantitet nije adekvatan kvalitetu. Vujković, svakako, spada u čelna imena poezije ovih prostora, pa mu, u usponima prema vrhovima poetskih vrijednosti, mnogi gledaju u leđa. On je u priličnoj mjeri usamljenik. Njegova poezija ne izaziva odgovarajući interes u užoj kulturnoj sredini, ali, paradoksalno, sve to dalje snažnije odjekuje. (O tome svjedoče imena kritičara koji su odgonetali bar kod ostvarene vrijednosti.)
Duboka, samo na površini mirna matica njegovog pjevanja puna je iznenađenja. Zbog toga se neuki i nepripremljeni navigatori ne usuđuju da se otisnu njenim virovitim putevima.
Zorica Turjačanin
|
