**
Stihovi
Vladimir StanimirovićU ČEŽNJI.*
Da mi je da dođeš kad me tuga skoli,
Bojažljiva, nežna, da mi dođeš, draga,
S punim srcem koje oprašta i voli,
U kom nije život ostavio traga.
Dođi mi, ko nekad, srca puna žudi,
I sa slabostima, al od mene skritim,
Da me ne prekoriš ni za moje ćudi
I da ne zaželiš nikad da te mitim.
Al ti bi mi tada velika i čista
Donela, s ljubavlju, i kajanje trajno, —
Da mi nikad više život ne zablista,
Da me savest muči podmuklo i tajno.
Dođi meni, zato, sa ćutanjem svojim,
Klonula, ni malo osetljiva plaha,
Da kraj tebe skoro ravnodušan stojim,
Ne daj da osetim tvoje duše daha.
Jer će biti žrtva tvoja mladost rana,
Tvoje patnje sreće i varljive nade,
Gledajući kako život svakog dana
Sve više ljubavi iz tvog srca krade.
SONET.*
Koliko me bola potajnoga staje
Surovi pritisak života banalna, —
Ipak volim što je borba tako stalna,
Volim što večito iskušenje traje.
Jer da pozna mladost počne da se seća
Na časove što ih njen početak rodi,
Video bih kud me put promašen vodi,
I svoja bih slaba osetio pleća.
Al ne daj mi, Bože, da zamoren stajem,
Da se više nikad ne razdragam ničim,
Da dušu naličjem iluzijâ trujem.
Daj mi da se onim u životu dičim,
Rad čega sam nekad hteo da se kajem,
Daj mi da glas moći svoje Vere čujem!
O B M A N A**
Kad ubogom svetu julsko veče prospe
Sve darove neba, u miru i hladu,
Svi se sitni boli od mene iskradu,
Sve mi zvezde opet moje nebo dadu,
I tamo mi duša odmorena dospe.
U oku mi trepti jedan osmeh skriven,
Dahom sam vaskrsle mladosti umiven.
U ove se čase prašta ili kaje.
Klonulost ovlada, al' se srce kravi.
Ja znam ova sreća nije život pravi,
U kome se mora da tone i davi,
I u borbi uvek na po po puta staje.
I uvek se ono ismeje i krati,
Što se gubi kad se srcem skupo plati.
Iz svake me zvezde jedne oči glede,
Obmanuta čarom trepte moja čula.
Sanjam, a znam mora doći do rasula
Ova u vazduhu podignuta kula;
Znam ovakva sreća da je slika bede.
Kad nas neuspesi prestanu da kolju,
Slabostima svojim puštamo na volju.
Čim nam stara rana prestane da bridi,
Mi zaboravljamo istoriju njenu.
Kako se prodamo za jevtinu cenu,
Čim se jedna zvezda i na nas osmenu!
A naša će duša sutra da se stidi,
Kad nam prazno nebo ne pruži ni zraka,
I nastanu dani kiše, blata, mraka.
* "Bosanska vila", 1908. /
Digitalna Narodna biblioteka Srbije** "Delo", list za nauku, književnost i društveni život, 1913. /
unilib.rs