Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 14, 2010, 01:50:58 am » |
|
* nastavakDositej Obradović je svojim životom i delom postavio temelje savremene srpske kulture. Pored knjiga toj kulturi su bili potrebni i drugi oblici ispoljavanja duha. U drugoj polovini XVIII veka kod Srba se počinju pojavljivati i časopisi uz pomoć kojih se sve više šire ideje racionalizma ali i predromantizma.
Periodične publikacije (novine, časopisi i kalendari) počinju se javljati i kod Srba u vreme prosvetiteljstva. Prvi je Orfelinov Slaveno-serbski magazin, koji je izašao iz štampe 1768. godine u Veneciji, u Tipografiji Slaveno-Grečeskoj Dimitrija Teodosijeva. Prema Živanu Milisavcu14 Orfelin je već 1766. godine pripremio kalendar u kome je bilo mnogo književnih priloga i prikaza ruskih i srpskih knjiga i najava za časopis. Program časopisa je predviđao tekstove iz geografije, istorije ekonomije i vaspitanja. Pisan je rusko-srpskim pismom. U časopisu su Orfelinovi radovi i ruski prevodi Teofana Prokopoviča. Pored prevoda objavljeni su i stihovi. Tako da se, s pravom može smatrati i književnim časopisom. Iza Orfelina niko nije stajao, a sam nije imao dovoljno sredstava da ga dalje štampa. Pored toga imao je svega tri saradnika. Ambiciozni Orfelin ipak nije mogao da nastavi izdavanje časopisa, tako da je izašao samo prvi broj Magazina.
Srpski pisac i prevodilac Emanuilo Janković (1758—1791) je u Novom Sadu 1790. godine osnovao knjižaru i štampariju i planirao izdavanje novina, ali za njih nije dobio dozvolu. Ovde valja ukazati "da su Srbi tražili osnivanje štamparije na saborima 1708, 1722, 1730, 1731, 1735, 1744, 1749, 1769. i 1790. godine." — piše Lazar Ćurčić i dodaje: "Srbi su 1730. bili upućeni da štampaju u Trnavi, ali da to, razume se, nisu prihvatili, jer ta štamparija beše jezuitska, bosanskom ćirilicom, radi unijaćenja Srba i Rusina."15
Godine 1791. u Beču je izašao prvi broj časopisa Serbskija povsednevnija novini, koga su objavili braća Markides Puljo. Ukupno je izašlo 99 brojeva do 1792. godine kada se časopis ugasio. To su bile informativne novine, koje su, pored ostalog, donosile vesti o srpskim mitropolitima, saborima, događajima na ratištima, požarima, nepogodama, dvorskim skandalima, samoubistvima, raznim čudima. Zanimljivo je, da su se pored ostalog novine bavile i poljsko-srpskim vezama.16 Zaista je fascinantno da, po tematici, ne zaostaju za današnjim novinama i časopisima. U Srpskim novinama je objavljivan i prvi feljton kod Srba, a to su bili delovi Kratke istorije Srba Pavla Julinca.17
Stefan Novaković je u Beču 1792. najavio Slaveno-serbskija vjedomosti. Novine koje je izdavao tokom 1793. i 1794. godine. Štampane su građanskim slovima, a izlazile su dva puta nedeljno. U zaglavlju su imale sliku austrijskog dvoglavog orla, umesto junaka sa srpskim grbom koji se nalazio na zaglavlju Srpskih novina. Prema Živanu Milisavcu to je bio znak lojalnosti prema Bečkom dvoru. Vjedomosti su imale sličan sadržaj kao i Srpske novine, s tim da su donosile mnoge vesti o revoluciji u Francuskoj. Stefan Novaković je planirao da objavljuje knjižice o vaspitanju, o domaćinstvu, geografiji, istoriji i srpskim prosvetiteljima. On je čak planirao da te knjižice šalje besplatno pretplatnicima novina. U ovim novinama su objavljivani i stihovi Andrije Kačića Miošića. Jovan Skerlić navodi da su Vjedomosti u broju 74, iz 1794. godine donele Kačićeve stihove o Stefanu Nemanji. Po njemu to je bio jedini dalmatinski pisac koji je ostavio traga u srpskoj književnosti toga doba.18 Novine su se bavile i prenumeracijom, pa su prikupljale pretplatu za Rajićevu Istoriju.19
Po Marku Maletinu pravi početak srpske žurnalistike ipak počinje sa Dimitrijem Davidovićem i Dimitrijem Frušićem koji su 1813. godine u Beču pokrenuli izdavanje Novina serbskih iz carstvujućeg grada Viene, i koje su neprekidno izlazile preko sto godina. Godine 1835. u Pešti Teodor Pavlović pokreće Srpski narodni list, a 1838. Srpske narodne novine. "Otada pa do kraja svoga rada, do 1848, Pavlović je pretstavnik srpske žurnalistike." Srpski narodni list je po Pavlovićevoj želji postao i "književni organ" u kome su srpski pisci objavljivali pesme, ali i priče i novele.20
Pored novina i časopisa potreba vremena je nalagala da se počnu kod Srba štampati i publikacije koje su nosile ime Mesecoslovi. Zbog potreba vere (sveci i praznici) ali i trgovine (vašari) počeli su da se štampaju Kalendari. Oni su imali u to vreme širok kulturni značaj. Evo šta o njima kaže Milorad Pavić: "Književni godišnjaci-kalendari bili su na granici XVIII i XIX veka češći od pravih časopisa. Orfelinov Večiti kalendar (u tri izdanja posle 1783), prava "enciklopedija znanja", doneo je pored obimne Fizike, niz priloga iz oblasti školstva (popis univerziteta u Evropi), savete iz popularne medicine, i što je najvažnije, dopise o istoriji svetskoj i srpskoj. Slavenoserbski mesecoslov (Beč 1792), Novakovićevi Mesecoslovi (1794—5), Davidovićev Zabavnik (Beč, 1815—6,1819—21. itd) i Vukova Danica (1826—29, 1834), donosili su takođe priloge iz srpske istorije, predromantičke priloge sa istočnjačkom tematikom, klasicističko pesništvo i drugo, pri čemu se ovaj niz kalendara-almanaha pretopio sa pojavom Vukove Danice u časopise."21
Prosvetiteljstvo je u književnosti omogućilo pojavu klasicizma i predromantizma, bez kojih se romantizam ne može osvetliti. Potvrdu tome nalazimo i kod Milorada Pavića, koji kaže: "Što nas klasicizam i predromantizam i danas interesuju, razlozi su sledeći. Romantizam, koji je trajao gotovo do kraja XIX veka, ne bi se mogao shvatiti bez uvida u predromantička zbivanja u srpskoj književnosti, pa je u tom smislu predromantizam nadživeo u romantizmu svoje formalno gašenje i ostao od trajnijeg interesa. Klasicizam je svojim stalnim obnavljanjem ostao relevantna književna pojava u srpskoj književnosti tokom XIX i XX veka, pa se tako bez ovih stilskih opredeljenja ne mogu shvatiti ni protumačiti zbivanja i nastanak nove srpske književnosti kao celine. Od posebnog je interesa pitanje reprezentativnih književnih ličnosti, koje su udarile pečat početku ove književne epohe kao Dositej, ili poznim uspesima njenim kao Jovan Sterija Popović. Epoha koja počinje Dositejem, a završava se Sterijom, zaslužuje više no da bude svrstana u prelazno doba (kako je to srpska književna istoriografija činila), ali ne zato što bismo mi tako više voleli, nego zato što nas književnoistorijske činjenice upućuju u tom pravcu."22
Miloslav Samardžić ukazuje na značaj slovačkih liceja na srpske predromantičare: "Za razliku od klasicista, predromantičari nisu imali veća središta na srpskoj teritoriji, nego su se više vezali za tranzitne centre. Najviše ih je obrazovano na protestantskim licejima u Slovačkoj, naročito u Požunu, dok su najveći broj knjiga objavili u Trstu blagodareći mecenstvu tamošnje bogate srpske trgovačke kolonije. Krajem XVIII i početkom XIX veka oko Dositeja Obradovića ovde se obrazuje tršćanska pesnička škola, kojoj pripadaju skoro svi predromantičari. Sem Dositeja, u Trstu su živeli i drugi predstavnici ovog stila: Jovan Došenović, Pavle Solarić, Vićentije Rakić, Vikentije Ljuština, Joakim Vujić, Jeftimije Popović i drugi. Napoleonovim osvajanjem Venecije (u kojoj je bila srpska štamparija) i Trsta, preko ovih pisaca u srpsku kljiževnost prodiru novi, romanski uticaji.23
Za Jovana Skerlića ova književnost Srba u Austro-Ugarskoj je važna za celokupno srpstvo. On kaže: "tu se mislilo i pisalo za ceo srpski narod", i tvrdi da duhovno-kulturni život u ostalim srpskim zemljama uopšte nije postojao, pa je tim više ova književnost značajnija. Po njemu "naše lokalne književnosti" — dalmatinska, bosanska, slavonska, pa ni srednjevekovna nisu uticale na razvoj književnosti kod Srba u južnoj Ugarskoj. On smatra da je srpska književnost ovog doba spontano ponikla. S početka je bila verska i konfensionalna a potom je postala svetovna i prosvetiteljska, pre svega zahvaljujući Dositeju, koji ju je uzdigao "na visinu jedne svetovne narodne i moderne književnosti".
Skerlić zastupa ideju o diskontinuitetu srpske književnosti i smatra da epoha XVIII veka predstavlja "prvi, početni i osnovni period cele srpske nacionalne i savremene književnosti".24
Nakon ovoga, s pravom, možemo zaključiti: Da je doba prosvetiteljstva i racionalizma kod Srba postojalo, i u velikoj meri bilo razvijeno. Da je to doba stvorilo klasicizam i predromantizam u srpskoj književnosti. A svojim rodoljubljem, svetovnošću i okrenutošću ka širokim narodnim potrebama je rađalo i osmišljavalo nacionalnu svest kod Srba. Kada pogledamo širi društveni kontekst, kako evropski tako i srpski, sa revolucionarnim događanjima vidimo da je stvoreno plodno tlo za pojavu romantizma kao kulturnog pokreta koji će zahvatiti široke slojeve društva sa intencijom da donese preporod. _________________ 01 Immanuel Kant Werke, Hrsg. von E. Cassirer, Bd IV, S. 169, Verlag B. Cassirer, Berlin 1913.
02 Vidi u: Danilo Pejović, Francuska prosvjetiteljska filozofija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1982, 8.
03 Društveni ugovor ili načela državnoga prava. Napisao Jean Jacques Rousseau, preveo dr. Milan Gruber; Zagreb 1918, Komisiona naklada Hrvatskoga štamparskoga zavoda, str. 45. Opširnije videti u: D. Pejović, Francuska prosvjetiteljska filozofija, 50-65.
04 Lazar Ćurčić, Srpske knjige i srpski pisci 18. veka, Književna zajednica Novog Sada 1988, 72. "Kada je 1724. sekretar beogradsko-karlovačkog mitropolita Mojseja Petrovića, Vladul (Vladislav) Malesku, doneo iz Rusije 255 ili 400 bukvara (Pervoe učenije otrokom) Feofana Prokopoviča, arhiepiskopa i reformatora Petra Velikog, koje je na mitropolitovu molbu poslao ruski Sveti sinod, niko valjda nije mogao očekivati ni pretpostaviti da će samo dve godine potom ta knjiga biti preštampana za Rumune i Srbe i da će njenim izdavanjem biti obnovljeno štampanje srpskih knjiga prekinuto pre osamdeset i osam godina. U Veneciji je 1638. Bartol Ginami štampao Psaltir, prvu srpsku knjigu sa naslovnom str. i numerisanim listovima, kao poslednju knjigu starog srpskog štamparstva." — Ćurčić, 63. Šire pogledati u Dr Dim. Kirilović, Bukvar Teofana Prokopoviča kod Srba, Zbornik MS za književnost i jezik, III, Novi Sad 1956, 19, 23.
05 Isto, 76.
06 P. J. Šafarik, Geschichte der serbischen Literatur, Prag 1865, 466. U Ćurčić, 77.
07 Vladimir Mošin i Milan Radeka, Ćirilski rukopisi u sjevernoj Dalmaciji, Starine, knj. 48, Zagreb 1958, 198, 206.
08 Borivoje Marinković, O piscu prve srpske autobiografije u XVIII stoleću. Književnost i jezik, XV, 4/1968, 49.
09 Milorad Pavić, Klasicizam, Književne prilike u vreme prosvetiteljstva, http://www.rastko.org.yu/knjizevnost/pavic/klasicizam/ Pavić ovde kaže: "U Životu i priključenijima (1783) Dositej pokazuje da je čitao Geteova Vertera, sa kojeg je Dositejev prijatelj Sekereš skinuo cenzorsku zabranu u Austriji, kao što je prvi upravo Dositej prevodio iz poznate Libeskindove zbirke Palmovo lišće. "Kritički princip" Dositejev — njegov metod slobodnog mišljenja duguje prema novijim istraživanjima svoj nastanak pored Dekarta, Spinoze i Loka, — Lajbnicu. Dositejev sekularizovani moral duguje mnogo engleskim filosofima ali i Eberhardovom posredništvu, a svoje interpretacione ambicije Volfovom hermeneutičkom učenju. Ono dopire do njega već u Modri 1777, gde Dositej sluša predavanja prema programu koji je nedavno publikovan pa se može videti da je obuhvatio i artis hermeneuticae regulas. I Dositejevi nazori o jeziku imali su potporu pored ostalog u nemačkim uzorima (Fridrih II), a nemački izvori ponekad su mu služili i kao posrednici prema drugim književnostima (engleskoj i francuskoj, na primer u Mezimcu)."
10 Nada Đorđević, Doprinos Jozefa Dobrovskog upoznavanju Evrope s našom kulturnom tradicijom, Zbornik za slavistiku, Matica srpska 1973, 10.
11 Milorad Pavić, Istorija, stalež i stil, (jezičko pamćenje i pesnički oblik), Matica srpska, Novi Sad 1985, 48.
12 Stojan Novaković, Dositej Obradović i srpska kultura, U Dositej Obradović, Dela, Izdavačka kuća Draganić – Biblioteka grada Beograda, Beograd 2007, 363-370.
13 Vladeta Jerotić, Dositej Obradović. Između pravoslavlja i zapadne prosvećenosti Izvor: Darovi naših rođaka 2, Sabrana dela, III kolo, Zadužbina Vladete Jerotića u saradnji sa IP Ars libri, Beograd 2007.
14 Živan Milisavac, Istorija Matice srpske (I deo, "Vreme nacionalnog buđenja i kulturnog preporoda 1826—1864"), Matica srpska Novi Sad 1986, 11-26.
15 Lazar Ćurčić, Tobožnja unijatska štamparija u Trnavi, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. 19/III, 1971, 402-423.
16 Serbskija novini su beležile i komentarisale i debatu u Sejmu (tzv. četvorogodišnji sejm), burne proslave donošenja, potpisivanja i proglašenje slobodoumnog Ustava od 3. maja 1791, ponašanje susednih dvorova i napore Sejma i kralja Stanislava Avgusta u smeru očuvanja poljske nezavisnosti, pa tako i konfederaciju u Targovici i stavljanje kralja na stranu protivnika Ustava. Vidi: Petar Bunjak Pregled poljsko-srpskih književnih veza (do II svetskog rata) , Dopunjeno i ispravljeno Internet izdanje, http://www.rastko.org.yu/knjizevnost/poljska/. Tada su slovenska pitanja bila veoma zastupljena. Tako se ideolog slovačkog narodnog preporoda Ljudevit Štur, u svom sveslovenskom zanosu doticao i rusko-poljskih sporova. "Rus i Poljak — govorio je on — moraju se pomiriti u duhu Slovenstva: i to se mora dogoditi, uprkos neprijatelju slovenskog imena koji se priprema da obojicu satre s lica zemlje." U Risto Kovijanić, Vuk i Štur, Savremenik, sv. 10, Beograd 1964, 331.
17 Julinčeva knjiga Kratkoje v’vedenije v istoriju proishoždenija slaveno-serbskago naroda izdata je u Veneciji 1765. godine. Nastala je po ugledu na delo slovačkog istoriografa i njegovog bratislavskog (požunskog) profesora Jana Tomke-Saskog. Pavle Julinac (1731 ili 1732 — Beč 25. februar 1785) je bio pisac prve objavljene istorije Srba na srpskom jeziku. Ne zna se gde je rođen (verovatno u Segedinu, ali može biti i Čurugu). Poreklom je iz plemićke graničarske porodice, sin oficira Arsenija Julinca a unuk majora Vasilija iz Segedina. Završio je licej u Bratislavi. Godine 1753. ga je u Rusiju poveo potpukovnik Jovan Šević, jedan od predvodnika srpske seobe u Novu Serbiju, gde je započeo karijeru vojnika. Doprinos srpskoj nauci racionalističkog doba, svakako je dao i Pavle Kengelac, po nekima Kenđelac, (1766—1834.) autor "prve srpske jestastvenice" — Jestastoslovija, tj. Prirodopisa, koja je štampana u Budimu 1811. godine. Kengelac je bio veoma obrazovan: znao je ruski, francuski, nemački, engleski, rumunski, mađarski, latinski, grčki i jevrejski. Kengelac je proputovao mnoge zemlje, a školovao se pored ostalog na licejima u Kežmarku, Bratislavi i Šopronju. Kovijanić navodi da je u matrikuli liceja u Kežmarku zapisano 21. septembra 1786. godine "Paulus Kengyeaz, Nagy Kikinda, Temenssiensis, graeci ritus non uniti, ignob (ilis) gramaticus". Risto Kovijanić, O Pavlu Kengelcu, piscu prve srpske jestastvenice, časopis Nauka i priroda, VI, Beograd, sv. 4, 1953, 167. O Kengelčevom znanju i ugledu Kovijanić je pisao i u beogradskoj Politici, u rubrici "Da li znate?", bez potpisa: "Kada je jednom Fridrih Veliki posetio univerzitet (u Haleu, prim. N.K.), u ime studenata je s njim razgovarao Pavle Kenđelac, Kralj mu je postavljao razna pitanja na koje je trebalo da se odgovori vešto i po svim pravilima retorike. Kenđelčevi odgovori toliko su oduševili Fridriha Velikog, da je otpasao svoj mač i dao mu ga rekavši: 'Evo vam, kolega, neka vam bude moj mač za uspomenu!'". Politika, Beograd 1955.
18 Jovan Skerlić, Studije, poglavlje "Značaj XVIII veka u istoriji srpske književnosti", Matica srpska — Srpska književna zadruga, Novi Sad — Beograd 1961, 29-39. Kačić piše; "Na 1190. Bi za kralja Stipan Nemanić, sin rečenoga Nemanje. Na 1200. Simeon, sin Stipana Nemanića, bi kralj od Rašije i Dalmacije. Ovi osvoji mnoge banovine. I u to vrime Bosnom vladaše ban Kulin." Videti: Andrija Kačić Miošić: Razgovor ugodni naroda slovinskoga, izbor. Internet sajt http://dzs.ffzg.hr/html/Kacic.htm".
19 Jovan Rajić je rođen u Sremskim Karlovcima 1726. godine. Tu je završio "Slovensku školu" Emanuela Kozačinskog, a zatim u Kijevu duhovnu akademiju. Vratio se kući gde je kao nastavnik radio u bogoslovsko-učiteljskoj školi u Karlovcima, a zatim u novosadskoj bogosloviji. Kasnije se zakaluđerio u manastiru Kovilju, gde je, kao arhimandrit, ostao do smrti, 1801. godine. Napisao je Katihizis, više hrišćanskih istorija, obrednih knjiga i polemičkih bogoslovskih spisa. Najznačajnije mu je delo Istorija raznih narodov, naipače Bolgar, Horvatov i Serbov. Pisao je i književna dela: Boj zmaja s orlovi, Tragedija cara Uroša, prerada s nemačkog jedne srednjovekovne zbirke pripovedaka i dve zbirke prigodnih i pobožnih pesama (Vo spominaniju smerti i Na gospodskija prazdniki).
20 Marko Maletin, Teodor Pavlović, Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu, VIII/1935, 372-396.
21 Milorad Pavić, Klasicizam, Književne prilike u vreme prosvetiteljstva, http://www.rastko.org.yu/knjizevnost/pavic/klasicizam/
22 Isto.
23 Miloslav Samardžić, Tajne Vukove reforme, Pogledi, Kragujevac 1997, 107.
24 Skerlić, isto, 39.Piše: Nebojša Kuzmanovićhttp://www.locutio.si/index.php?no=53&clanek=1332
|