Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 15, 2012, 02:42:43 pm » |
|
*
POSLJEDNJI PJESNICI SRPSKOG ROMANTIZMA
Trećoj generaciji srpskih romantičara pripada nekoliko pjesnika, čije mjesto u sistemu srpske književnosti nije bez značaja. Njima je zamjerano da su samo prepjevavali već ovještale ideje ranijih pjesnika, da im je manjkalo originalnosti, da su zbog nedostatka prave inspiracije pisali u kitnjastom i sentimentalnom stilu. Ali, bilo je to doba kada su se umjetnička poezija i proza tek razvijale kod Srba i kada su i najmanji tragovi tog razvojnog luka bili bitni, bez obzira na veći ili manji kvalitet književnih ostvarenja koja su ih predstavljala. Zato su u istoriji naše književnosti i ostala zabilježena imena: Milorada P. Šapčanina, Jovana Grčića Milenka, Stevana V. Kaćanskog i drugih.
Postojala su tri naraštaja književnih stvaralaca tzv. romantizma u srpskoj književnosti 19. vijeka. To je bio pravac koji je naknadno dobio ime po nešto ranijim sličnim tendecijama u evropskoj književnosti, a koji je kod nas našao izraza u oduševljenju narodnom poezijom, rodoljubljem i istorijom, zatim u angažovanosti poezije koja je pratila aktuelna politička i društvena zbivanja, ali i njenim izletima u čulne zanose i zanose prirodom. Prva generacija romantičara bila je ona koja se javila prije 1848. godine zajedno sa Brankom Radičevićem. Drugu generaciju su činili antologijski pjesnici Đura Jakšić, J. J. Zmaj, Laza Kostić i njihovi savremenici, a posljednjem pokoljenju romantičara pripadali su mnogi pjesnici, od kojih je do danas malo koji ostao poznat široj čitalačkoj publici. Među njima su bili: Stevan Vladislav Kaćanski, Jovan Grčić Milenko, Milorad Popović Šapčanin, Pavle Marković Adamov i drugi, od kojih su neki bili i pripovjedači. Ovim posljednjim romantičarima je zamjerano da su samo prepjevavali već ovještale ideje ranijih pjesnika, da im je manjkalo originalnosti, da su zbog nedostatka prave inspiracije pisali u kitnjastom i sentimentalnom stilu. Ipak, i pored svega oni imaju svoje mjesto u sistemu srpske književnosti, a koje nije bez svog značaja. Njihova djela su značajna bar zbog toga što su svjedoci vremena u kojem su nastajala i težnji i čežnji onih koji su ih pisali. Bitno je naglasiti da je to bilo doba kada se umjetnička poezija i proza tek razvijala kod Srba i da su najmanji tragovi tog razvojnog luka bitni, bez obzira na veći ili manji kvalitet književnih ostvarenja koja su ih predstavljala.
Milorad P. Šapčanin Rodom iz Šapca, kako mu i sam nadimak kazuje, ovaj pjesnik nakon svršetka bogoslovije nije postao sveštnik, nego je obavljao različite poslove u sudstvu i prosvjeti. Uz to se bavio i književnošću — bio je liričar, dramatičar, epski pjesnik i pripovjedač, doduše sve to u skromnim razmjerama. Imao je karakteristično shvatanje poezije, koja je trebalo da bude egzil od života: umetnost treba da nam da ono što nam život ne daje: san i iluziju. Stihovi su mu bili mahom naivni, osim kad je pisao o selu i prirodi, gdje se vidjela njegova iskrena oduševljenost seoskim načinom života. Evo npr. kako on oduševljeno pjeva o muži na selu: I k'o odjedanput da poteče reka, /vedrice se prospu slatka, bela mleka, /i kad ih ponesu stanarice žive, /pregiblju se, cvrče, obramice krive. /A posle se metne u kotao stari, /pa na tihoj vatri lagano uzvari... Inspiracija rustičnim je jednim dijelom poticala od toga što je on svoje djetinjstvo proveo na selu, pa je upravo time podstaknut napisao i najbolje svoje pripovijetke. Na jednom mjestu veli: "Kome nije slatko sećati se detinjstva? Pa još kad su ti minuli dani vedri i bezbrižni. Bar ja sam uvek raspoloženiji kadgod mi se da prilika da reknem koju o dragoj minuloj pro šlo sti..." Karakteristika Šapčaninovog stila bila je frazeologija u poetskom izrazu preuzeta od ranijih pjesnika i vrlo česta upotreba deminutiva, čak i onih uduplanih kao što su: konjičak, kapljičica, pesmičica, vetrićak, stolićak, sićan itd. Pisao je i istorijske drame. Osamdesetih godina 19. vijeka u Narodnom pozorištu u Beogradu izvodilo se nekoliko srpskih istorijskih predstava, među kojima su bile i Šapčaninove. On je smatrao pozorište velikom i javnom narodnom školom, a jedno vrijeme je bio i upravnik Narodnog pozorišta, najstarije institucije tog tipa kod Srba. Ovo pozorište je osnovano odlukom kneza Mihajla Obr e novića i prva predstava "Posmrtna slava kneza Mihaila Obrenovića" odigrana je 1869. godine. Podignuta na današnjem Trgu Republike u Beogradu, pozorišna zgrada je predstavljala za tadašnje evropske pojmove modernu pozorišnu zgradu, osvijetljena do tada u Beogradu nepoznatim gasnim osvjetljenjem. Danas Narodno pozorište još uvijek ima svoj stalni repertoar predstava, u zgradi koja je dograđivana i preziđivana, i svoj sadašnji izgled je dobilo osamdesetih godina 20. vijeka. Šapčanin je bio jedan od prvih srpskih romanopisaca sa svojim romanom čudnog naziva "Sanjalo", kao što je i izvršio znatan uticaj na početku spisateljskog rada svog šurjaka, potonjeg velikog pripovjedača, Laze Lazarevića.
Jovan Grčić Milenko Jovan Grčić Milenko je pjesnik koji je imao tipičan razvoj romantičarskog pjesnika. Pohađajući gimnaziju u Novom Sadu, Segedinu i Požunu, a potom studije medicine u Beču, on je počeo pjevati po đačkim družinama. Bio mu je uzor Branko Radičević i pod njegovim uticajem je objavio prvu zbirku pjesama. Osim toga je napisao i poneku pripovijetku, isprobavao se u drami i epu, i prevodio je Šilera i Hajnea. Trudio se da piše što prostije: U prostim pesmama, veli on, čuvao sam prostotu, kao nepomirljivi neprijatelj takozvanom visokom nerazumljivom pevanju. Neki su ga nazvali "pjesnikom prirode" jer je oduševljeno i mnogo pjevao o sremskoj prirodi i o mladićkim raspoloženjima koja je ona podsticala u njegovoj duši. Osim toga, on je, kao i Šapčanin, naročito prižežno pisao "seoske pjesme" — koje u prostom stilu kazuju težakova zanimanja u proleće i seoske zabave. U pjesmi "Na česmi", on opjevava česmu oko koje su se u nekom selu njegovi stanovnici okupljali i gdje su se održavale seoske svečanosti: Stara česma zasuzila /na malenom bregu, /nad njome se lipa svila, /gde se ptice legu... /mile ptice legu... /O, pa zdravo, česmo mila, /međ veselim slavljem!/pa mi napoj selo moje / sa junačkim zdravljem, /sa čeličnim zdravljem!... Jovan Grčić je sebi dao nadimak Milenko po imenu djevojke Milene, koja mu je bila jedina istinska ljubav u životu. Jedva je desetak godina trajao njegov pjesnički staž. Još od rane mladosti je bio obolio od tuberkuloze, zbog nje je morao da napusti studije, i bolesti je podlegao prije svoje tridesete godine. Tako se i on uvrstio među slavne ličnosti iz srpske istorije koje je prerano pokosila ova teška bolest, zajedno sa Njegošem, Brankom Radičevićem i drugima. Kada je umirao u svojoj sobici u selu Čereviću, sve je zidove iznad bolničke postelje ispisao svojim stihovima, i prizivao je seoske djevojke i mladiće da mu dolaze u posjetu. Molio ih je da mu posjedaju oko postelje i da se veselo i neusiljeno, kao što bi to radile napolju u prirodi, šale, pjevaju i vesele. Tako je zadržavao dodir sa životom. Umro je 1875. godine u manastiru Beočinu na Fruškoj gori.
OSTALI ROMANTIČARI
Među ostalim pjesnicima pozne generacije srpskog romantizma bili su i Stevan Vladislav Kaćanski, Pavle Marković Adamov i Čedomilj Mijatović.
Kaćanski je bio prevashodno pisac rodoljubive lirike, zbog čega je u starosti i dobio nadimak "Stari Bard". Svoj pjesnički program iznio je u posveti Srpskom rodu: Sve što imam — to je tvoje, /sve što imam — tebi dajem: /sa slađanim uzdisajem /srce — misli — pesme moje! Bio je pjesnik Ujedinjene omladine srpske, i svojim životom je svjedočio odanost otadžbini i posvećenost svom narodu. Po zanimanju je bio profesor gimnazije. Gotovo pod starost, u pedesetim godinama, učestvovao je u srpsko-turskom ratu 1877, a poslije toga je pokrenuo patriotski list Velika Srbija.
Tipični romantičar po svom shvatanju istorije bio je i Čedomir Mijatović, koji se bavio prevashodno istorijskim radovima i pisanjem pripovjetki. Govorio je za istoriju da je u njoj sve sveto i dokazivao da je njen cilj da svojim električnim munjama osvetli ljude i događaje.
Pavle Marković Adamov, profesor Karlovačke gimnazije i urednik lista Brankovo kolo, bio je takođe pripovjedač, ali sa shvatanjem da pisac romana mora biti pjesnik. Pisao je najviše pripovijetke o mačvanskom selu, kao što je i pisao pjesme do kraja svog života, ali u potaji. Svi ovi rani pokušaji stvaranja srpske proze zadobiće svoj puniji oblik u pripovjedačima realizma, pravca koji je uslijedio u srpskoj književnosti poslije romantizma.
piše: Anja Jeftić
|