Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 21, 2010, 02:46:55 am » |
|
**
VRSTE SREDNJOVEKOVNE KNJIŽEVNOSTI KOD NAS
Srednjovekovna književnost verovatno nije sačuvana do naših dana u celini, jer je mnogo dela propalo zbog neprijateljskih pustošenja naše zemlje, a delimično i iz drugih razloga. Iz onoga što se sačuvalo vidi se da je u ovoj književnosti bilo i poezije i proze, vrlo bliske crkvenoj književnosti, mada to nije uvek slučaj. HAGIOGRAFIJE Hrišćanska kultura, imajući istu ideološku osnovu, lako je prelazila iz jedne zemlje u drugu u kojoj je vladala ista vera, pa su zato i pojedini književni motivi ili čitava književna dela prelazila i postajala deo književnosti drugog naroda, odnosno više naroda i zemalja. Takav je bio slučaj i sa srpskom srednjovekovnom kulturom, u kojoj je, kao i u mnogim drugim, bilo dosta ranije stvorenih dela drugih naroda. Ta hrišćanska književnost obuhvatala je razne književne vrste. Među njima su naročitu vrstu činIle hagiografije. U njima su opisivani životi apostola, svetaca i mučenika za hrišćanstvo, prvenstveno iz onoga vremena kada hrišćanstvo još nije bilo priznato za državnu veru. Slikajući sa dosta fantastičnih i legendarnih elemenata, sa bujnom i razigranom maštom živote ljudi koji su se zalagali za hrišćansku veru, neki od pisaca hagiografija uspevali su da ocrtaju niz likova živo i dramatično i da tako kod srednjovekovnog čitaoca, koji je i inače bio sklon misticizmu, pobude simpatije, poštovanje, pa i strahopoštovanje prema tim istaknutim hrišćanima. Iz vizantijske književnosti, koja je bila bogata hagiografijama i nekim drugim književnim vrstama, kao i sa Zapada, prevođene su hagiografije i kod nas. No, pored prevedenih hagiografija, javile su se domaće, koje opisuju živote domaćih svetaca, pustinjaka, mučenika i podvižnika. Najvažnije i karakteristične osobine hagiografija su u tome što one izražavaju duh srednjovekovne hrišćanske crkve, tadašnji misticizam i uopšte shvatanja srednjovekovnog čoveka, a u nekima od njih ima i lepog pripovedanja, naročito u srbljacima (žitijima o Srbima svecima), gde se jezik približavao narodnom. APOKRIFI
Kada se hrišćanska crkva učvrstila, odlučila je da među onim delima u kojima se govorilo o veri načini red, pa da odvoji ono što je "pravilno" od onoga što ne odgovara interesima već organizovane crkve, te je stoga "nepravilno". Tako se, s jedne strane, stvorio kanon — tj. spisi koji su osnova novom verskom učenju, u kojima je to učenje o veri izneto tačno po učenju zvanične crkve, i koji su se kao takvi imali poštovati i biti svetinja, i, s druge strane, apokrif, tj. spisi u kojima je učenje "lažno", netačno i nije u skladu sa zvaničnim crkvenim učenjem. Apokrifi su zabranjivani, plenjeni i uništavani jer su svojom slobodnom obradom biblijskih povesti smetali zvaničnoj crkvi. Apokrifi su dopunjavali pričanja iz biblije, opisivali raj i pakao, izmišljali priče o prorocima, svecima, bogorodici i kazivali to u obliku vizija ili snoviđenja ili u obliku običnih pričanja. U njima ima mnogo legendarnog i mističnog, mnogo elemenata iz narodne tradicije i iz raznih neznabožačkih religija iz davnih paganskih vremena. U apokrifima je pripovedanje često jednostavno ali skoro uvek živopisno. Bilo ih je mnogo i bili su popularni, jer su bili čitaocu ili slušaocu pristupačniji i razumljiviji nego knjige zvanične crkve. Apokrifi su bili rašireni kod svih naroda, pa i kod naših. Naročito su ih širili bogumili. U njima ima i revolta, osude, želje za boljim životom, a skoro uvek slobodnog tumačenja vere. Njihovoj omiljenosti i popularnosti doprinosilo je i to što su bili pisani čistim narodnim jezikom i nisu bili suvoparni kao kanonske knjige. Iz apokrifa su neki motivi prešli i u narodne usmene umotvorine. Pored apokrifa u književnosti, ima ih i u crkvenom slikarstvu. ROMANI I PRIPOVETKE Osim književnih vrsta koje su, u stvari, spadale u crkvenu književnost, bilo je u srednjovekovnoj književnosti i vrsta sasvim svetovnog karaktera. Tako je, na primer, bilo romana o Aleksandru Velikom, u kojima se pričalo o životu Aleksandrovom sa mnogo fantastičnih elemenata; njegovo rođenje i čudnovato detinjstvo, njegovo osvajanje Evrope, Azije i Afrike, putovanje kroz nepoznate zemlje, kroz zemlje kepeca, džinova, kentaura, amazonki, itd. Pored fantastičnih, u ovim romanima se prepliću i antički i biblijski motivi i teme. Zatim, bio je poznat i roman o Trojanskom ratu, dok je delo Teofana krčmarica iz vizantijske istorije, odnosno pseudoistorije, itd. BIOGRAFIJE
Među delima srpske srednjovekovne književnosti naročiti značaj imaju biografije ili žitija — najoriginalnija dela te književnosti. U stvari, to su opisi života najznačajnijih predstavnika srpske feudalne hijerarhije: vladara i crkvenih poglavara (arhiepiskopa).
Biografije pokazuju veoma tesnu povezanost naših srednjovekovnih vladara sa crkvom; crkva je podržavala vladare, a vladari crkvu. Biografije su očigledno nastale po uzoru na hagiografije (u kojima su opisivani životi apostola, svetaca i mučenika za hrišćanstvo sa mnogo fantastičnih i legendarnih elemenata). One, kao i hagiografije, najčešće nisu pisane radi toga da pruže istorijsku sliku ličnosti, nego da je odvoje od njene sredine, da joj dadu svetačke, a ne ljudske osobine. Zbog toga je u njima mnogo legendarnih elemenata koji zatamnjuju istorijsku istinu. Postojao je i jedan stalan oblik njihove kompozicije i načina na koji se izlaže njihova sadržina. Na početku su imale obično bogoslovski uvod. Zatim dolazi izlaganje vladarevog ili arhiepiskopovog života, koje je protkano i prošireno raznim umecima bogoslovskog i retorsko-panegiričnog karaktera. Kraj biografije obično je bio neka vrsta pohvale u kojoj se naglašavaju sve vrline ličnosti o kojoj se piše. Na kraju, i to dosta često, nalazilo se i pričanje o čudesima što ih ta ličnost čini. Ako je pisac biografije imao i književnog talenta, onda je kroz sve te bogoslovske elemente moglo da se probije živo književno pričanje ili iskreno osećanje. Takav je, na primer, slučaj u biografiji o Nemanji koju je napisao Sava Nemanjić. U njoj ima iskrenih lirskih mesta u opisu Nemanjine bolesti i smrti. Isto tako, pravih književnih elemenata ima u biografiji o Savi, koju je napisao Teodosije. Teodosije je od svih pisaca biografija pokazao najviše pravog književnog talenta. Krećući se između hagiografskog i istorijskog prikazivanja likova i događaja, pisac biografije je, pored legendarnih elemenata, unosio i niz realnih činjenica i događaja, mada često nedovoljno jasno, tako da se njihova suština može tek nazreti, ali ne i nesumnjivo utvrditi.
I ova književna vrsta je razvijana tokom vremena, i u njoj su se vršile neke promene koje su donosili izmenjeni uslovi života. Dok su prva četiri biografa — Sava, Stevan Prvovenčani, Domentijan i Teodosije — pripadala istorijskom razdoblju kada se dinastija Nemanjića i feudalni poredak učvršćuju, zbornik Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, koji su pisali Danilo i njegovi sledbenici, nastao je u vreme najjačeg uspona već učvršćene vladarske moći i vrhunca srpskog feudalizma, koji počinje s Milutinom, a završava se sa Dušanom. Feudalizam se bio nametnuo i učvrstio, a vladar je bio tako silan da počinje da širi državnu teritoriju preko međa dotadašnje nemanjićke države, osvaja susedne zemlje. On je centralna ličnost, a njegova dela postaju predmet hvale biografa, koji ih povezuju sa božjom voljom i naklonošću. Biografija je tu da uveliča sjaj vladareve ličnosti, opravda njegove postupke, da zanemari tamne i pojača svetle strane u njegovoj životnoj istoriji, jer borbe oko vlasti u feudalnom društvu bile su krvave i teške i dovodile su do međusobnih sukoba i u samoj klasi feudalnih gospodara, pa tako i među članovima dinastije Nemanjića. Opadanje moći srpske feudalne države donosi nove okolnosti, koje susrećemo u biografijama pisanim u XV veku, a naročito u onima iz vremena dugogodišnje turske okupacije. Biografije imaju značaja za književnost, pre svega kao dokumenat o stepenu razvitka naše kulture u srednjem veku i, zatim, u nekima od njih ima vrlo lepog, živog i poletnog pričanja koje, u nekim slučajevima, dostiže i veću umetničku vrednost; najzad, one su značajne i kao jezički i stilski podaci o razvitku našeg književnog jezika od XIII do XVII veka. U njima se dosta jasno razlikuju dve vrste stila: prosto, jednostavno i neposredno kazivanje kod jednih, i komplikovano, retorsko, patetično, po ugledu na vizantijski stilski manir toga vremena, kod drugih. U jezičkom pogledu biografije su još i dobar primer kako se izgrađivao i razvijao naš književni jezik u srednjem veku, kako se, naime, s jedne strane, težilo da se sačuva tradicija starog književnog jezika i književnih normi a, s druge strane, kako je u taj jezik sve više i jače prodirao narodni jezik, menjajući stari književni jezik i fonetski, i morfološki, i leksički i sintaksički, stvarajući na taj način srpsku recenziju staroslovenskog jezika. Pa ipak, jezik tih biografija dalek je današnjem čitaocu...
Zbog svih ovih odlika biografije su najznačajnija književna vrsta srpske srednjovekovne književnosti. U vreme trajanja ove književne vrste bilo je više pisaca biografija ili žitija; ipak najpoznatiji su: Sava, Stevan Prvovenčani, Domentijan, Teodosije (svi u XIII veku), arhiepiskop Danilo i njegovi nastavljači (u XIV veku), Grigorije Camblak i Konstantin Filozof (u XV veku), patrijarh Pajsije (u XVII veku).
POHVALE
Pohvale su se razvile iz biografija u posebnu vrstu srednjovekovne književnosti. Obično se u poslednjim glavama biografija davala neka vrsta sažete pohvale ličnosti o kojoj piše biografija. Međutim, ubrzo se pohvala počela izdvajati, postajati zasebna celina. Već biograf Teodosije ima zasebnu pohvalu Simeunu i Savi.
Autor teksta nepoznat
|